Ve alejkumu selam.

Iako je puštanje brade i dizanje odjeće iznad članaka predmet rasprave islamski učenjaka, ipak je ispravnije i jače mišljenje da je to vadžib – stroga obaveza svakom muslimanu.
Lijepo je što se brinete za pokornost roditeljima koja je stroga obaveza i što se brinete o slijeđenju našeg voljenog Poslanika, sallallahu alejhi we selem.
Pokornost roditeljima je stoga obaveza kako na to ukazuju kurànski ajeti i vjerodostojni hadisi. Stim da se ne daje prednost stvorenjima nad pokornosti Stvoritelju u slučaju kada se radi o farzovima- strogim obavezama.
Odgovor na pitanje kada da se pokorimo roditeljima u ostavljanju sunneta može se rezimirati u sljedećem:

• Da naredba roditelja bude u dozvoljenom a ne u ostavljanju vadžiba ili činjenju harama.
• Da bude u onome što naređuju roditelji korist za njih ili šerijatski dozvoljen povod.
• Da ne bude u naredbi roditelja djetetu da ostavi sunnete šteta za njega a ukoliko bude u tome poteškoća dužan im je se pokoriti.

• Ukoliko roditelji narede dijetetu ostavljanje u potpunosti sunneta, u tom slučaju neće im se pokoriti jer to dovodi do umrtljivanja sunneta koji su dio islama a u tome nema nikakve koristi za roditelje.
• Ukoliko u naredbi roditelja da se ostavi sunnet bude korist njima ili istinski strah za dijete obaveza im je se pokoriti.

• Ukoliko zabrana roditelja djetetu da ne čini sunnete bude radi njihove strasti, ili radi manjakavosti u vjeri, ili radi slabosti u razumu i prosuđivanju onda im se ne pokorava. Stim da se sa njima i dalje lijepo odnosi.
Stim da dijete lijepo postupa sa svojim roditeljima čak i kada nije obavezan da im se pokori u ostavljanju sunneta i govori im lijepe riječi , pokušava da ne čini sunnete ispred njih, stim da ih bez prestanka savjetuje i posjeća na važnost činjena ibadeta i pokornosti kako bi sa njiim bio zadovoljan Allah kada ga srete na Sudnjem danu.

Allah najbolje zna

Na pitanje odgovorio: mr. Osman Smajlović
Preuzeto sa stranice: http://www.n-um.com

Ve alejkumu selam.

Vaše pitanje spada pod temu edebi prilikom upućivanja dove, tako da je to teško obraditi u jednom odgvoru, zato bi bilo poželjno da isčitate tu tematiku naročito zato što je vezana za vrlo važan ibadet u životu muslimana.
Dozvoljeno je muslimanu da upućuje dovu za ovodunjalučko i ahiretsko dobro:” A ima i onih koji govore: “Gospodaru naš, podaj nam dobro i na ovome i na onome svijetu, i sačuvaj nas patnje u ognju!” Njih čeka nagrada koju su zaslužili! – A Allah brzo sviđa račune.“( Bekare 201 – 201 ).

Poželjno je prilikom dove da osoba bude pod abdestom, lijepo obučena, okrenuta prema kibli, podignutih ruku i da upućuje dovu u vremenu u kojem se prima. Dovu će upućivati na arapskom jeziku, shodno kako je došla u Kur’ànu ili vjerodostojnom sunnetu. Počinjati će dovu i završavati za zahvalom Uzvišenom Allahu i salavatom i selamom na Njegova Poslanika, alejhi selam. Dova može uputiti u obliku koji nije došao u Kur`anu i sunnetu stim da ne sadrži u sebi stvari zabranjene islamom. Također ukoliko klanjač zna arapski jezik nije mu dozvoljeno da moli i drugim jezikom mimo njega, a ako nije u stanju da moli na arapskom jeziku, moliće svojim jezikom dok ne nauči arapski. Isto tako nema zapreke da se uputi dova van namaza na nekom jeziku mimo arapskog naročito ako je na taj način njegovo srce više prisutmo priliko upućivanja dove.Također se može povremeno upućivati dova poslije namaza stim da Poslanikova, alejhi selam, praksa nije bila da upućuje dovu iza svakog namaza ili farz namaza.

Allah najbolje zna

Na pitanje odgovorio: mr. Osman Smajlović
Preuzeto sa stranice: http://www.n-um.com

Ne smatram Vaše pitanje provokativnim, već mi je drago što se raspitivate za propise u islamu, nadajući se da će te spoznati Pravi put i da će te ući u Islam koja je jedino ispravna vjera, i mimo koje Uzvišeni Allah nije zadovoljan sa drugom vjerom, i također da će te spoznati da je Muhammed zadnji poslanik sa čijom poslanicom su zapečene sve poslanice i svi ljudi dužni su da ga slijede, i onaj koji povjeruje u njega i slijedi ga biti će, ako Bog da, od stanovnika Dženneta – raja, a onaj koji ne povjeruje u njega i ne slijedi ga biti će od stanovnika Džehennema- pakla. Molim Uzvišenog Allaha da Vas uputi na Pravi put.

Bračna zajednica u islamu je izgrađena na principu pravednosti, obaveza, prava, međusobnog potpomaganja, uvažavanja raznolikosti u ljudskom stvaranju, podjeli obaveza i slično. Rekao je Uzvišeni Allah u prevedenom značenju Kurànskog ajeta: ”i jedan od dokaza njegovih je to što za vas, od vrste vaše, stvara žene da se uz njih smirite, i što između vas uspostavlja ljubav i samilost; to su, zaista, pouke za ljude koji razmišljaju.” ( Sure Rum 21 ajet)

Suprug ima svoje obaveze i svoja prava kao i supruga i svako od njih je dužan da izvršava obaveze prema supružniku, kao što mu islam garantuje njegova prava. Rekao je Uzvišeni Allah u prevedenom značenju Kurànskog ajeta: ”One (supruge) imaju isto toliko prava koliko i dužnosti, prema dobru (tj, običaju kojeg definiše tradicija po pitanju određeni pitanja kao što je stan, odjeća, hrana i slično)”(Sure Bekare, 228. ajet)

Rekao je jedan od Poslanikovih, sallahu alejhi we sellem, drugova Ibn Abbas, r.a.: ”Ja volim da se uljepšam supruzi isto onako kako volim da se ona uljepša meni, jer je Allah rekao: One imaju isto toliko prava koliko i dužnosti, prema dobru”. Rekao je uvaženi komentator Kur`ana Ibn Kesir komentirajući prethodni ajet: ”I one (supruge) imaju onoliko prava kod njihovih supruga koliko njihovi supruzi imaju kod njih, zato neka svaki od njih sa dobročinstvom izvršava ono što mu je obaveza naspram drugo”.(Tefsir Ibn Kesir)

I rekao je uvaženi islamski učenjak Imam Ibn Kajim: ”U riječima Uzvišenog “One imaju isto toliko prava koliko i dužnosti, prema dobru” ušla su sva prava koja ima žena i sa kojim je (njen suprug)obavezan, ta prava se vraćaju na ono što je običaj među ljudima, i šta su učinili dobrim a ne lošim, a Kur`an i sunnet su garanti za ovo najpotpunijom garancijom.”(Knjiga I`alamu -el-muveki`ine,).

A što se tiče prednosti muškarca nad ženom ona je definisana Kurànom. Rekao je Uzvišeni Allah u prevedenom značenju Kurànskog ajeta: ”Samo, muževi imaju prednost pred njima za jedan stepen.”(Sure Bekare 228 ajet ) Rekao je Ibn Kesir: ”Tj. prednost u karakteru (građi )i moralu u položaju i izvršavanju naredbi i udjeljivanju i obavljanju potrebnog, a taj fadilet (prednost) je na dunjaluku i ahiretu.”( Tefsir Ibn Kesir)

I rekao je Uzvišeni Allah u prevedenom značenju Kurànskog ajeta: “Muškarci vode brigu o ženama zato što je Allah dao prednost jednima nad drugima i zato što oni troše imetke svoje”(Sure Nisa34 ajet) Kaže Ibn Kesir u komentaru ajeta: „Muškarci vode brigu o ‍ženama …“ Znači čovjek je “kajim” nad ženom, tj. njen pretpostavljeni, sudija, njen odgajatelj u slučaju ako skrene. “Zato što je Allah dao prednost jednima nad drugima” tj. jer su muškarci bolji od žena, i zbog toga je poslanstvo bilo specifično samo za muškarce, isto tako i izvršna vlast i mjesto sudca i dr.

“Zato što oni troše imetke svoje” tj. od bračni darova, trošenja na porodicu i obaveza kojima ih je Allah obavezao naspram žena u Njegovoj knjizi i sunnetu Njegovog poslanika, salallahu alejhi ve sellem, pa je čovjek sam po sebi bolji od žene i on ima prednost nad njom pa to odgovara da bude kajim (predpostavljeni, koji vodi brigu o njoj) nad njom”(Tefsir Ibn Kesir).

Također staratelje žene ne može udati žensku osobu bez njene dozvole, ne smije je sprečavati u udaji za osobu koja joj odgovara, žena se može rastaviti od supruga ako joj čini nepravdu, imetak žene i njena čast su sveti, i muž ili otac ne može uzimati njen imetak bez njene dozvolje. Dosta je jos drugih propisa koji pojašnjavaju prava žene u islamu i sigurno ćeš naći u islamskoj literaturi odgovore na svoje pitanje.

Također moraš praviti razliku između propisa islama i njihovog prakticiranja od strane pripadnika islama i nemoj da te loša praksa i maltretiranje muslimanke od strane njenog muža navede na pomisao da je to islam I da je muslimanka omalovažena u njemu. Allah najbolje zna.

Na pitanje odgovorio: mr. Osman Smajlović
Preuzeto sa stranice: http://www.n-um.com

Zahvala pripada Uzivšenom Allahu, dželle še’nuh, i neka je Salavat i Selam na Allahovog Poslanika, njegovu časnu porodicu i plemenite ashabe.

Uzvišeni Allah, azze ve dželle, učinio je namaz nerazdvojnom vezom između Sebe i Svojih robova, i propisao njegovo obavljane u tačno određenim vremenima: “… jer vjernicima je, doista, propisano da u određeno vrijeme namaz obavljaju.” (Prijevod značenja, En-Nisa, 103) Redovno obavljanje namaza u njegovim vremenima je od osobina iskrenih i pravih vjernika: “Ono što žele – vjernici će postići, oni koji namaz svoj ponizno obavljaju, … i koji namaze svoje na vrijeme obavljaju, – oni su dostojni nasljednici, koji će džennet naslijediti, oni će u njemu vječno boraviti.” (Prijevod značenja, El-Mu’minun, 1-11)

“Čovjek je, uistinu, stvoren malodušan: kada ga nevolja snađe – brižan je, a kada mu je dobro – nepristupačan je, osim vjernika, koji namaze svoje budu na vrijeme obavljali, … i oni koji namaze svoje budu revnosno obavljali – oni će u džennetskim bašćama biti počašćeni.” (Prijevod značenja, El-Me’aridž, 19-35)

Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, učinio je obavljanje pet dnevnih namaza jednim od temelja islama, pa kaže u hadisu kojeg prenosi Ibn-Omer, radijallahu anhuma: “Islam je sagrađen na pet temelja: svjedočenju da nema drugog Boga osim Allaha i da je Muhammed Allahov poslanik, obavljanju namaza, izdvajanju zekata, obavljanju hadždža i postu mjeseca ramazana.” Hadis su zabilježili Buhari i Muslim.

Ibn-Abbas, radijallahu anhuma, prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, Mu’azu, kada ga je slao u Jemen, rekao: “Doista sada ideš u narod koji su od ehlu-kitabija (sljedbenika prijašnjih knjiga Tevrata i Indžila), pa neka prvo čemu ćeš ih pozvati bude da Allahu ispovijedaju tevhid – jednoću, pa ukoliko ti se u tome pokore obavijesti ih da im je Allah učinio obaveznim pet namaza u toku svakog dana i noći, pa ako budu klanjali obavijesti ih da im je Allah učinio obaveznim zekat na imetak koji se uzima od njihovih bogataša i dijeli njihovoj sirotinji, pa ako pristanu na to uzmi od njih ali kloni se njihovog najboljeg i najplemenitijeg imetka.” Hadis su zabilježili Buhari i Muslim, a ovo je jedna od Buharijevih verzija hadisa.

Iz tog razloga, neopravdano odgađanje namaza izvan njegovog propisanog vremena je jedan od najvećih grijeha kod Uzvišenog Allaha, dželle še’nuh. Allah, Uzvišeni, rekao je: “A njih smjeniše zli potomci, koji namaz zapostaviše i za požudama pođoše; oni će sigurno zlo proći.” (Prijevod značenja, Merjem, 59)
Imam Evza’i, rahimehullah, prenosi od Musaa b. Sulejmana, a on od Kasima b. Muhajmere, rahimehullah, da je citirao ovaj ajet i rekao: “Tj. nisu obavljali namaz u njegovom vremenu, a da su ga u potpunosti ostavili to bi bilo nevjerstvo.” Ovu predaju su zabilježili Taberi i Ebu-Nu’ajm.

Prenosi se da je Omer b. Abdul-Aziz, rahimehullah, proučio ajet: “A njih smjeniše zli potomci, koji namaz zapostaviše i za požudama pođoše; oni će sigurno zlo proći.“, i zatim rekao: “Nisu zapostavili namaz tako što su ga ostavljali, nego su zapostavili namasko vrijeme.” Predaju su zabilježili Ibn Ebi-Hatim, Taberi i drugi. (Vidi: Tefsir Ibn-Kesir, 5/240).

Allah, azze ve dželle, rekao je: “A teško onima koji, kada molitvu obavljaju, molitvu svoju kako treba ne izvršavaju …” (Prijevod značenja, El-Ma’un, 4-5)

Mus’ab, sin Sa’da b. Ebi-Vekkasa, radijallahu anhu, upitao je svoga oca: “O, babuka moj! Jesi li pročitao Allahove riječi: ‘… koji molitvu svoju kako treba ne izvršavaju.‘. Ko od nas ne pogriješi i zaboravi u namazu? Kome od nas misli ne lutaju u namazu? Na to je Sa’d, radijallahu anhu, odgovorio: ‘Ne misli se na to, nego na nemarnost prema namaskim vremenima.‘” Predaju su zbilježili Ibn-Džerir, rahimehullah, u Tefsiru i drugi.

Istaknuti učenjak Ibn-Kajjim el-Dževzijje, rahimehullah, rekao je: “Ne razilaze se muslimani da je namjerno ostavljanje obaveznog namaza ogromna nepokornost prema Allahu i jedan od najvećih velikih grijeha. Grijeh takvog je veći kod Allaha od namjernog ubistva, otimanja imetka, zinaluka, krađe i pijenja alkohola. On je izložen Allahovoj kazni, srdžbi i poniženju i na dunjaluku i na ahiretu.” (Kitabus-sala, str. 5)

Odgađanje namaza radi posla, gostiju, kupoprodaje i sl. je zabranjeno i ti se razlozi ne smatraju opravdanim razlozima za izostavljanje namaza u njegovo propisano vrijeme. Allah, azze ve dželle, rekao je: “Međusobno se potpomažite u dobročinstvu i bogobojaznosti, a nemojte se potpomagati u grijehu i neprijateljstvu; i bojte se Allaha, jer Allah strašno kažnjava.” (Prijevod značenja, El-Maide, 3)

Naprotiv, čak i bolest nije opravdan razlog za njegovo izostavljanje, jer je Uzvišeni Allah, dželle še’nuh, olakšao bolesnicima, koji nisu u stanju da obave namaz u stojećem položaju, da ga obave onako kako su u stanju: sjedeći, ležeći, u mislima itd. Od Imrana b. Husajna, radijallahu anhuma, prenosi se da je rekao: “Imao sam hemoroide, pa sam pitao Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, o namazu. Rekao mi je: ‘Klanjaj stojeći, ako ne možeš, onda sjedeći, a ako ne možeš ni to, onda na boku.‘” Hadis je zabilježio Buhari.

Također, ni onima koji su u ratu i na prvim ratnim linijama nije dozvoljeno odgađanje namaza, nego, naređen im je namaz u strahu koji ima svoje svojstvo obavljanja. Rekao je Allah: “Kada ti budeš među njima i kad odlučiš da zajedno sa njima obaviš namaz, neka jedni s tobom namaz obavljaju i neka svoje oružje uzmu; i dok budete obavljali namaz, neka drugi budu iza vas, a onda neka dođu oni koji još nisu obavili namaz pa neka i oni obave namaz s tobom, ali neka drže oružje svoje i neka budu oprezni. Nevjernici bi jedva dočekali da oslabi pažnja vaša prema oružju i oruđu vašem, pa svi odjednom na vas navale. A ako vam bude smetala kiša ili ako bolesni budete, nije vam grijeh da oružje svoje odložite, samo oprezni budite. Allah je nevjernicima pripremio sramnu patnju. A kada namaz završite, Allaha spominjite, i stojeći, i sjedeći, i ležeći. A u bezbjednosti obavljajte namaz u potpunosti, jer vjernicima je propisano da u određeno vrijeme namaz obavljaju.” (Prijevod značenja, En-Nisa, 102-103)

Musliman je obavezan da stavi Allahove, dželle še’nuh, naredbe i naredbe Njegovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, na prvo mjesto i ispred svega. Allah, Uzvišeni, naš Gospodar, naređuje nam da obavimo namaz u njegovo vrijeme, a ta osoba, da nas Allah sve uputi na Pravi put, daje prednost poslu, direktoru, poslodavcu, imetku i sl. Najmanje što možemo reći za takvoga da je veliki grješnik, na rubu propasti i izložen Allahovoj nesnosnoj i bolnoj kazni.

Zatim, islamski učenjaci razilaze se o neopravdano izostavljenom namazu, da li je – uz iskreno pokajanje – propisano taj namaz naklanjati ili je njegovo naklanjavanje nepropisano, isto kao što je nepropisano njegovo obavljanje prije nastupa namaskog vremena.
Imami Ebu-Hanife, Malik, Šafija, Ahmed i većina islamskih učenjaka (neki spominju i konsenzus, ali je nepotvrđen kao što kaže Hafiz Ibn Redžeb) bili su na stavu da je obaveza taj namaz naklanjati, ali, to naklanjavanje neće mu umanjiti grijeh kojeg je počinio radi ispuštanja namaza. Takav je izložen Allahovoj žestokoj kazni, osim da mu oprosti.

Dok, skupina učenjaka iz odabranih generacija i onih posle njih, smatrali su da onome koji izostavi namaz bez šerijatskog opravdanja nije propisano naklanjavanje, jer za to ne postoji vjerodostojan i jasan dokaz, i u tome nema nikakve koristi. Namasko vrijeme je isteklo i namaz obavljen u drugom vremenu smatra se pogrešnim, upravo kao i njegovo obavljanje prije nastupa dotičnog namaskog vremena. Nego, ta osoba je obavezna da se pokaje Allahu, iskreno, i da obavlja što više dobrovoljnih namaza kako bi, barem djelimično, nadoknadila svoj veliki prijestup.

Taj stav se prenosi od nekolicine ashaba Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i tabi’ina – kao što spominje Ibnul-Kajjim – od kojih su: Ebu Bekr, Omer, Ibn-Omer, Sa’d b. Ebi-Vekkas, Selman el-Farisi, Ibn-Mes’ud, Kasim b. Muhammed, Ibn-Sirin, Mutarrif b. Abdullah, Omer b. Abdul-Aziz i drugi. (Vidi: Kitabus-sala, str. 123-141)

Imam Muhammed b. Nasr el-Mervezi, rahimehullah, zabilježio je vjerodostojnim lancem prenosilaca od Hasana el-Basrija, rahimehullah, da je rekao: “Ako čovjek namjerno ispusti jedan obavezni namaz, neće ga naklanjavati.” (Ta’zimu kadris-sala, 2/1000)

Hafiz Ibn-Redžeb, rahimehullah, rekao je: “Nepoznato je da je neko od ashaba smatrao obaveznim naklanjavanje namjerno propuštenih namaza. Naprotiv, nisam našao čak ni od tabi’na jasan govor o tome, osim što se prenosi od En-Nehaija.” (Vidi: Fethul-Bari, 3/358) Ovo mišljenje odabrali su Imam Humejdi, Ibn-Hazm, Šejhul-islam Ibn-Tejmijje, Hafiz Ibn-Redžeb i uvaženi šejh Ibn-Usejmin, rahimehumullah.

Neki od islamskih učenjaka, iako ne smatramo to mišljenje najispravnijim, smatrali su čak da je osoba koja ispusti jedan obavezni namaz, namjerno i svjesno, – dok prođe njegovo vrijeme – počinila nevjerstvo tim činom. Taj stav se prenosi od Hasana el-Basrija, Ishaka b. Rahuje, Ahmeda b. Hanbela (po jednom rivajetu), Šafije (po jednom rivajetu) i drugih, i taj stav je odabrao i preferirao uvaženi šejh Abdul-Aziz b. Baz, rahimehullah.

Znači, namaz je obaveza obaviti u njegovo propisano vrijeme i nije dozvoljeno njegovo odgađanje, osim onaj koji bude u stanju besvijesti (koma, san i sl.) ili onaj koji je u zaboravu. Takvi su obavezni obaviti ga kada se osvijeste i sjete. Putniku je dozvoljeno da spoji dva namaza (tj. podne i ikindiju, i akšam i jaciju, u prvo ili drugo vrijeme), također, to je dozvoljeno i pri jakoj kiši, velikom strahu, žestokoj hladnoći i sl.

Ali, postavlja se pitanje: da li je dozvoljeno osobama u situacijama spomenutim u pitanju (kao posao, školovanje i sl.) također da spajaju namaze? Prije svega, islamski učenjaci jednoglasni su da je zabranjeno klanjati dnevne namaze nakon zalaska Sunca, noćne namaze nakon nastupa zore i sabah nakon izlaska Sunca.

Šejhul-islam Ibn-Tejmijje, rahimehullah, rekao je: “Nije dozvoljeno nikome da odgodi namaze koji se obavljaju danju i klanja ih u noći, niti noćne namaze i klanja ih po danu. To nije dozvoljeno radi bilo kojeg posla, kao žetva, prikupljanje plodova i drugi zanati. Nije dozvoljeno ni radi dženabeta, ili nedžaseta (nečistoće), ili lova, ili igranja i razonode, ili služenja učitelju i profesoru, ili bilo čega drugog. Naprotiv, svi muslimani su složni i jednoglasni da je obaveza klanjati podne i ikindiju po danu i sabah prije izlaska Sunca. Zabranjeno je ostaviti obavljanje namaza radi nekog od zanata, ili radi razonode, ili nekog drugog posla. Nema pravo vladar da zabrani svome robu, niti zakupnik onome koga je zakupio, da obavljaju namaze u njihovim vremenima.” (Medžmu’ul-fetava, 28/22)

Također, osnova je da je zabranjeno spajati namaze u normalnim uvjetima i okolnostima, osim radi šerijatski validnih razloga (kao putovanje, jaka kiša, žestok vjetar i sl.). Uvaženi šejh Ibn-Baz, rahimehullah, upitan je: “Da li je dozvoljeno spajanje namaza onome ko je kod kuće (tj. nije putnik) radi posla?”, pa je odgovorio: “To mu nije dopušteno, nego će klanjati svaki namaz u njegovom vremenu …” Na drugom mjestu kaže: “… i nije ti dozvoljeno da se pokoravaš nekome u nepokornosti Allahu.” (Fetava Nurun aled-derb, 13/112).

Neki od savremenih učenjaka – kao šejh Ibn-Usjemin, Abdur-Rahman el-Berrak, Abdullah el-Fevzan i drugi – dozvolili su osobi koja nailazi na velike poteškoće i jasne štete (tj. stvarne poteškoće i štete a ne zamišljene i djelimične) u obavljanju podne namaza u njegovom vremenu, kao npr. radi školovanja (ako bi napustila čas bila bi suspendovana ili ne bi prošla na datom predmetu i sl.) ili radnog mjesta (ako bi izašla sa posla izgubila bi posao i radi toga gladovala danima i ostala bez krova nad glavom, zato što je podstanar i mjesečno plaća kiriju, i sl. tome), da spoji podne i ikindiju namaz, svejedno u podnevskom ili ikindijskom vremenu.

Dokaz za to je predaja Ibn-Abbasa, radijallahu anhuma, koji kaže: “Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, spojio je podne i ikindiju, i akšam i jaciju, u Medini, i to nije uradio povodom kiše, niti straha.” Kada je Ibn-Abbas, radijallahu anhuma, upitan o povodu toga, rekao je: “Nije htio da oteža svome ummetu!” Predaju je zabilježio Imam Muslim (705). (Vidi: Medžmu’ul-ferava Ibn-Usejmin, 12/216).

Šejhul-islam Ibn-Tejmijje, rahimehullah, rekao je: “Najpopustljiviji od svih mezheba po pitanju spajanja namaza je mezheb Imama Ahmeda, koji je spomenuo da je dozvoljeno spajanje radi poteškoće i posla, radi hadisa koji se prenosi u tom kontekstu.” (Medžmu’ul-fetava, 24/28)

Upitao sam uvaženog šejha Abdullaha b. Saliha el-Fevzana, hafizehullah, o osobi koja u nevjerničkim državama radi posla ne može da obavlja podne namaz, i ako bi izgubila posao naišla bi na velike poteškoće (njegova porodica bila bi izložena gladovanju, ne bi bio u stanju da plaća mjesečnu kiriju za stanovanje, dadžbine i sl.), da li joj je dozvoljeno da spaja podne i ikindiju, pa je odgovorio: “Osnova je da nije dozvoljeno spajanje namaza kada čovjek nije na putovanju, osim radi potrebe – kao što je pojasnio Šejhul-islam Ibn-Tejmijje -, a spomenuta situacija je, bez imalo sumnje, potreba, čak i nužda, tako da joj je dozvoljeno da spaja namaze, ali pod uslovima:

prvi: da je dao sve od sebe da se izbori za obavljanje namaza dok je na poslu,

drugi: da bi gubljenjem posla zaista naišao na spomenute i sličene poteškoće,

treći: da je obavezan dati sve od sebe da nađe posao (da mu plata bude dovoljna za osnovne potrebe) na kojem je u stanju klanjati namaze u njihovim vremenima, pa ako nađe takav posao ili mu bude ponuđen a on odbije, zabranjeno mu je da dalje spaja namaze.”

Ukratko, po šejhu je dozvoljeno da spaja namaze samo privremeno, tj. ako mu je nužda da ima posao (nema drugih primanja) i nije u stanju da nađe bolje radno mjesto, a nije u mogućnosti da obavlja namaz u njegovo vrijeme dok je na poslu.

Zatim, bitno je napomenuti da većina našeg naroda boluje od kompleksa manje vrijednosti, tj. stide se što su muslimani i da klanjaju namaze na javnim mjestima, pa najčešće preuveličavaju stanje na poslu i pretstavljaju ga suprotno stvarnosti. Često se zna desiti da imaju predrasude prema poslovođama i da – sami od sebe – zaključe da im ne bi dozvolili da klanjaju i sl. U većini slučajeva, kao što se pokazalo u praksi, onaj ko je dostojanstven i ponosan što je musliman (nikoga se ne stidi kada je u pitanju vjera i drži se njenih principa), uz to da obavlja posao kvalitetno i odgovorno, nema problema sa šefovima kada je u pitanju obavljanje namaza. Naprotiv, takve poštuju više nego ostale radi principijelnosti. Allah, dželle še’nuh, najbolje zna.

Na pitanje odgovorio: Amir I. Smajić
Preuzeto sa stranice: http://www.n-um.com

AlejkumusSelam!

Svakom muslimanu je poznato da je alkohol zabranjen i da je nečist (shodno mišljenju četiri poznata mezheba i većine islamski učenjaka). Također je muslimanu naređeno da upotpunosti ostavi alkohol: “O vjernici, vino i kocka i kumiri i strjelice za gatanje su odvratne stvari, šejtanovo djelo; zato se toga klonite da biste postigli što želite.“( Maide 90). Poslanikovi drugovi kada su čuli za ovaj ajet prosuli su alkohol tako da su se ispunile ulice Poslanikovog grada.

Također nije dozvoljena kupovina alkohola jer je ta osoba prokleta. (Bilježi Ebu Davud i hadis je vjerodostojan) Islamski učenjaci spomenuli su fihsko pravilo: “Ono što je zabranjeno da se upotrebljava zabranjeno je da se sakuplja i naveli su primjere za to muzičke istrumente, posuđe od zlata i srebra, pas od strane onoga koji ga neće koristiti u lov, svinja, životinje koje su okarektisane kao fevasik – koje pričinjavaju štetu, alkohol, svila i zlatni nakit muškarcima.” (Ešbahu ve nezair os Sujutija).

Shodno predhodnom nije dozvoljeno muslimanu da sakuplja alkohol, svejedno kupio ga ili ga dobio na poklon, kao što ga se upotpunosti mora kloniti. Kako može biti zadovoljan da traži određenu strast u stvarima sa kojim nije zadovoljan Njegov gospodar? Kako se može nadati berićetu i sreći u činjenju nepokornosti Allahu u čijim je rukama berićet i sreća? Također postoje druge mnogobrojne dozvoljene i lijepi stvari koje musliman može da sakuplja i sa čime će biti zadovoljan njegov Gospodar i on sam će u tome naći sreću i blagostanje. Allah najbolje zna

Na pitanje odgovorio: mr. Osman Smajlović
Preuzeto sa stranice: http://www.n-um.com