Sva hvala pripada samo Allahu, neka su salavat i selam na Allahova Poslanika, njegovu porodicu i sve ashabe!

Meleki, kao i sva druga stvorenja, umiru, smrt im je propisana i određena. Na to ukazuju, kako kažu Kurtubi i Ibnu Hadžer, riječi Uzvišenog Allaha: „Sve će propasti osim Njegova lica!“ (Prijevod značenja El-Kasas, 88.)

El-Munavi, rahimehullahu te’ala, u Fejdu-l-Kadiru kaže: „Što se tiče meleka, oni umiru. Na to ukazuju jasni šerijatski tekstovi kao i jednoglasno mišljenje učenjaka. Uzimanjem njihovih duša zadužen je Melek smrti koji će također umrijeti a za uzimanje njegove duše neće biti zadužen neki drugi melek.“

Nije isključeno ni da meleki doživljavaju smrtne muke kao i ostala stvorenja, jer se u šerijatskim tekstovima spominje općenito da smrt ima svoje muke.

Tako, Uzvišeni Allah kaže: „I doista je istina da će smrtne muke nastupiti!“ (Prijevod značenja Kaf, 19.)

Buharija bilježi u svome sahihu da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „La ilahe illallah! Uistinu, smrt ima svoje posebne muke!“

Hakim u Mustedreku bilježi od Aiše, radijallahu anha, da je rekla: „Gledala sam Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, pred smrt. Pored njega se nalazila posuda s vodom. Stavljao bi svoju ruku u posudu, zatim bi njome brisao svoje čelo i govorio: ‘Allahu moj, pomozi me u smrtnim mukama!’“ (Hakim je hadis ocijenio vjerodostojnimi s njim se složio Zehebi.)

Što se tiče Ibnu-l-Dževzijevih, rahimehullahu te’ala, navoda o načinu smrti četverice meleka, o tome ne postoje jasni vjerodostojni tekstovi, već se spominju eseri slabih lanaca prenosilaca kako kaže El-Bejheki, rahimehullahu te’ala, u Šu’abu-l-imanu i Ibnu Kesir, rahimehullahu te’ala, u djelu El-Bidaje ve-n-Nihaje.

Međutim, ono što je najbitnije u ovome svemu, jeste da shvatimo da će sva stvorenja pomrijeti pa i mi, pa je stoga na nama da se pripremamo za te trenutke, da, što je moguće više svoje vrijeme ispunim dobrim djelima, da ustrajavamo na njima sve dok ne sretnemo svoga Gospodara i On bude zadovoljan nama.

Ovo kažem, a Uzvišeni Allah najbolje zna.

Sva hvala na početku i na kraju pripada samo Allahu, neka su Allahov salavat i selam na Njegovog Poslanika Muhammeda, njegovu časnu porodicu i sve njegove ashabe.

Na pitanje odgovorio: prof. Hajrudin Tahir Ahmetović
Preuzeto sa stranice: http://www.n-um.com

Očito da ste uspostavili „ljubavnu“ vezu koja nije utemeljena na Šeri’atu – jer ste u pregovore o braku ušli samostalno, bez dozvole ili saznanja njenog staratelja-mahrema, što nije dozvoljeno! Ako su njeni roditelji muslimani – onda oni polažu pravo na vilajet i skrbništvo nad svojom ćerkom, i oni imaju pravo da sugerišu svojoj ćerki šta je za nju bolje i ljepše.

Sve te sumnje tipa „oni misle ovo ili ono“, „odbiće me zbog ovoga ili onoga“ itd., to ćeš saznati tek nakon što zakucaš na njihova vrata radi prosidbe te djevojke, pa nakon određenog razgovora sa njima saznaš i njihovu odluku i obrazloženje. Ženi nije dozvoljeno da se udaje bez dozvole svoga staratelja osim u slučaju kada staratelj ne dozvoljava djevojci da klanja namaze i da bude pokrivena. Ako joj dozvoljavaju to – da klanja i da posti i da bude pokrivena, a ne dozvoljavaju joj udadbu za nekim momkom – ona im mora biti pokorna u tome, pa makar se i ne udala!

Problem se zna javiti onog momenta što ako se djevojka udadne bez dozvole i izuna staratelja, i za dugo vremena joj se oni ne pomire, pa se, ne daj Bože, desi, da ta djevojka dobije razvod braka od svoga „izabranika“ – ili da on pogine i strada, kuda će ona poslije toga da ide? Sa svojima se zbog takvog braka posvađala, a kasnije je dobila razvod braka – kod koga će ona da ide nakon toga???!

Uzimajući to u obzir insistiramo na dozvoli staratelja kada je u pitanju udadba djevojke, pa ako su roditelji muslimani i razumni su – onda se oni moraju pitati sa svojom djecom, kuda će i kako će. Možda će neko reći – roditelji su joj nerazumni, ali nemoj smetnuti sa uma to da i za nas neko može reći da smo nerazumni, pa i sa nama isto tako postupati!

Dodatak: Ovo bi bilo pravilo za ljude i omladinu koji praktikuju vjeru, a kada su u pitanju džahili i džahilke, momci i djevojke koje izlaze u 11 sati noću, i vraćaju se izjutra u 4-5 sati, koji su izloženi alkoholu, bludu, drogi itd., za njih preferiram mišljenje da se udaju i žene – ne čekajući dozvolu staratelja, jer je očito da takvi staratelja i nemaju, pa će njihov ulazak u brak biti samo jedna vrsta smanjenja štete i zla, što Šeri’at sa svim svojim propisima želi ostvariti, a Allah dž.š., najbolje zna.

Na pitanje odgovorio: prof. Sead ef. Jasavić
Preuzeto sa stranice: http://www.n-um.com

Alejkumusselam. Većina islamskih učenjaka stava je da je konjsko meso dozvoljeno jesti. Kao dokaz tome oni spominju nekoliko vjerodostojnih hadisa, među kojima je i hadis Džabira b. Abdillaha, radijallahu anhuma. Spomenuti hadis Džabira b. Abdillaha, radijallahu anhuma, u kojem kaže: ‘‘Na dan Hajbera zabranio nam je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, da jedemo meso domaćih magaraca, a dozvolio konjsko.” bilježe:

-Buharija u svome Sahihu, u 64-toj Knjizi o bitkama, u 39-om poglavlju o Bici na Hajberu, pod br. 4219. Također, u 72-oj Knjizi o klanju i lovu, u 27-om poglavlju o konjskom mesu, pod br. 5520: i 5524.
-Muslim u svome Sahihu, 34-oj Knjizi o lovu i klanju, u 6-om poglavlju o dozvoljenosti jedenja konjskog mesa, pod br. 1941, (odnosno radi lakšeg pronalaska: 5022/36/1941).
-Ebu Davud u svome Sunenu, u 21-oj Knjizi o ishrani, u 34-om poglavlju o jedenju mesa domaćeg magarca, pod br. 3808; i šejh Albani ocijenio je hadis vjerodostojnim.
-Nesai u svome Sunenu, u 43-oj Knjizi o lovu i klanju, u 29-om poglavlju o dozvoli jedenja konjskog mesa, pod br. 4338; i šejh Albani ocijenio je hadis vjerodostojnim.
Spomenuo ga je i Tahavija u djelu Šerh Me’ani-l-asar, 4/204.
Također, Ibnu Hazm u djelu El-Muhalla, 7/407.

O jedenju konjskog mesa govori i hadis Esme kćerke Ebu Bekra, radijallahu anhuma, u kojem kaže: „Za života Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, zaklali smo konja i i pojeli ga.“

Ovaj hadis zabilježio je:
-Buharija u svome Sahihu, u 72-oj Knjizi o klanju i lovu, u 27-om poglavlju o konjskom mesu, pod br. 5519.
-Muslim u svome Sahihu, u 34-oj Knjizi o lovu i klanju, u 6-om poglavlju o dozvoljenosti jedenja konjskog mesa, pod br. 1942 (tj. 5025/38/1942).

Na drugoj strani, pojedini islamski učenjaci –među kojime je bio i Ebu Hanife, rahimehullahu te’ala, smatraju da je jedenje konjskog mesa pokuđeno. Svoj stav oni dokazuju kur’anskim ajetom i hadisom. Što se tiče kur’anskog ajeta, to su riječi Uzvišenog Allaha: „i (stvorio je Allah za vas) konje, i mazge, i magarce da ih jašete, i kao ukras …“ (Prijevod značenja En-Nahl, 8.)

Islamski učenjaci su odgovorili da se u ovom ajetu spominje najčešći način iskorištavanja spomenutih životinja ali ne i jedini. Što se tiče hadisa, to je ono što se prenosi (ruvije) od Halida b. El-Velida, radijallahu anh, da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zabranio meso: konja, mazgi, magaraca i svih ptica grabljivica.“ Hadis su zabilježili: Ebu Davud, 3792; Nesai, 4332; i dr.
Međutim, hadis je slab. Šejh Albani ga je ocijenio daifom-slabim.
Buharija je rekao: „Ovaj hadis je diskutabilan.“
Bejheki je rekao: „Lanac prenosilaca ovog hadisa je poremećen, a i pored svoje poremećenosti suprotstavlja se (svojim značenjem) vjerodostojnim hadisima.“
Ebu Davud je rekao: „Ovaj hadis je dokinut.“
A Allah najbolje zna i nema uspjeha osim s Njim Uzvišenim!

Na pitanje odgovorio: prof.Hajrudin Tahir Ahmetović
Preuzeto sa stranice: http://www.n-um.com

Sejh Halid b. Su’ud el-Bulejhid, Član Naučne Saudijske Organizacije za Sunnet je napisao sljedeci tekst:

Situacije u kojima je, po islamu, ženi dozvoljeno da traži razvod braka

Hvala Allahu Gospodaru svih svjetova; neka je salevat i selam na posljednjeg Allahovog Poslanika i miljenika Muhammeda s.a.w.s., na njegovu časnu porodicu i na njegove ashabe i na sve one koji slijede njegov put do Sudnjega Dana.

Osnova, kada je u pitanju brak, jeste vladavina ljubavi, sloge i međusobnog razumjevanja međ’ supružnicima, shodno riječima Allaha dž.š., koji kaže: „Od Njegovih znakova jeste i to što je od vas druge vaše stvorio, kako bi se uz njih smirili, i dao je da među vama vlada ljubav i samilost; doista su u tome znaci za one koji razmišljaju!“ (el-Rum, 21.)

Razvod braka je propisan-dozvoljen u posebnim i specifičnim situacijama, koje su nespojive sa srećom i uživanjem, kada život više liči na patnju koja se ne može podnijeti, ili na međusobno izbjegavanje bračnih drugova, koji se nikako više ne mogu složiti.

Situacije u kojima se dozvoljava ženi traženje razvoda jesu sljedeće:

1. Ako je ženi ogavan izgled (halk), ili moral (huluk), njenog muža, i to je stiglo do tog stepena da se više ne može živjeti sa time, jer joj je muž postao poput nekoga od mahrema, pa makar taj čovjek i bio dobar u pitanjima dina-vjere. Dozvoljeno joj je tražiti razvod braka od njega, pa ako joj, iz dobročinstva svoga, to dozvoli – to će se smatrati razvodom, a ako joj bude tražio protunaknadu to će se smatrati „el-Hul’om“, shodno hadisu Ibnu Abbasa r.a.: Žena Sabita b. Kajsa r.a., je došla Poslaniku s.a.w.s., rekavši: O Allahov Poslaniče, ne zamjeram Sabit b. Kajsu niti ahlak niti din, ali mrzim kufr nakon primanja islama (tj. grijeh neposlušnosti prema mužu). Poslanik s.a.w.s., reče: Hoćeš li mu vratiti baštu koju ti je poklonio? Da – odgovori ona. Poslanik s.a.w.s., reče Sabitu: Prihvati baštu zauzvrat, i razvedi je!“ (Buhari)

2. Ako žena ne bude zadovoljna vjerom svoga muža, gdje će trpjeti štetu na vjerskoj osnovi ako ostane zajedno s njim, u slučaju da joj je muž fasik-griješnik, koji ne izvršava farzove-naredbe, ili pak konzumira opojna sredstva, ili je poznat po činjenju nemorala i ogavština, ili traži od nje da se otkriva i da čini zabranjena djela, uz činjenje ostalih velikih i teških grijeha, dok će ona raditi na tome da ga popravi, pa ako joj, nakon uloženog truda, to ne pođe za rukom, dozvoljeno joj je da mu traži razvod braka, a nekada će joj to biti i obaveza, shodno interesu njene vjere, pa ako ne bude htio razvesti je – svoj slučaj će prijaviti vlastima-državi (hakim), kako bi je država razvela od njega, shodno hadisu Poslanika s.a.w.s., koji kaže: „Ne smije se trpiti niti nanositi šteta!“ (Ibnu Madždže)

3. Ako će zbog zajedničkog života žena trpiti fizičku ili psihičku štetu, u slučaju da je njen muž zulumćar koji je napada, bije, tuče, psuje, vrijeđa, ne poštuje je i ne cijeni, ili je psihički zlostavlja i vrijeđa, i u čast joj dira, i sa njome se ophodi kao sa robom, i sve navedeno se dešava često i u kontinuitetu; ona ga savjetuje, opominje, pokušava ga popraviti, pomagajući se sa ljudima od utjecaja i dobre volje pri svemu tome; ako sve to pomogne elhamdulillah, a ako sve to ne bude od pomoći, tražiće razvod od njega i spašavaće se od njegova zla!

4. Ako muž ne bude ispunjavao svoje obaveze prema ženi, pa bude tvrdica i cicija, uskraćujući joj neophodnu nafaku i izdržavanje, ili joj sa te strane ni malo pažnje ne poklanja, ili ne spava s njom, što joj pričinjava štetu i izlaže je fesadu i nemoralu, ili joj ne obezbjeđuje stan kakav njoj dolikuje po adetu dotičnog mjesta, ili je izbjegava i ne boravi kod nje u kući bez opravdanog razloga. Ona će tražiti svoja prava od njega, podsjećajući ga na Allaha dž.š., i na Njegovu kaznu – pa ako ne izvrši svoje obaveze i ne dadne joj njena prava ili se ne dogovori sa njom u vezi toga – dozvoljeno joj je tražiti razvod braka zbog neispunjavanja svojih prava u toj bračnoj zajednici.

Što se tiče ostalih situacija koje se često dešavaju među supružnicima u njihovom svakodnevnom životu poput svađa ili zavisti ili razilaženja u mišljenju i stavu ili nekomuniciranja s ostatkom familije ili slabljenja ljubavi – ženi nije dozvoljeno da zbog ovih stvari traži razvod braka od svoga muža, zbog toga što kuće i familije uglavnom počivaju na ljudskotini i lijepom suživotu a ne na ljubavi, kako nam to potvrđuje imam Šafija rhm.. Bračni život nije pošteđen talasanja i problema, i to nije bio slučaj ni sa kućom Poslanika s.a.w.s., niti njegovih ashaba!

Zbog svega navedenog se bilježi izričita zabrana i žestoka prijetnja svakoj onoj ženi koja zatraži razvod braka bez šeri’atski opravdanog i ubjedljivog razloga. Poslanik s.a.w.s., kaže: „Koja god žena zatraži razvod od svoga muža bez šeri’atski opravdanog razloga – džennetski miris je takvoj ženi zabranjen!“ (Sahih. Ebu Davud, Tirmizi, Ibnu Madždže, Darimi, Ibnu Hibban)

Stoga je obaveza svakoj ženi – muslimanki – da se boji Allaha dž.š., i da zastane na Njegovim granicama, i da ne traži razvod braka za svaku sitnicu, kako ne bi bila jedna od onih na koje se odnosi prethodno citirani hadis Muhammeda s.a.w.s., te kako ne bi, na taj način, zaslužila Allahovu dž.š., srdžbu!

Ženi također nije dozvoljeno da traži razvod braka od svoga muža onda ako njen muž, pored nje, oženi drugu ženu, jer je taj postupak od strane muža propisan i dozvoljen vjerom, i na to šeri’at ne gleda kao na štetu, izuzev ako neka žena nije to uslovila prije stupanja u brak, ili pak prva žena bude trpjela dinsku ili dunjalučku štetu od strane muža zbog postojanja druge žene – kako smo to na početku pojasnili.

Sva priča do sada je kružila samo oko dozvoljenosti toga da žena traži razvod braka, a što se tiče same realizacije toga to će ovisiti o vaganju između koristi i šteta koje će nastati onda ako dođe do razvoda braka, uz šta se mora staviti akcenat i na hal i situaciju same žene nakon razvoda braka, kao i na hal i situaciju djece i njihov sveukupni socijalni status.

Pametna žena neće brzati niti će žuriti kada je donošenje ovako krupne odluke u pitanju, i to će činiti samo nakon konsultacija sa mudrim, učenim, pametnim i dobrim ljudima, i to nakon sagledavanja sveukupne situacije i posljedica toga čina, pogotovo ako se imaju sitna djeca.

Žena ne treba pristupati zahtjevu za razvod braka izuzev u velikoj nužda situaciji, kako bi nastojala očuvati svoju porodicu i djecu od gubljenja i socijalnog, moralnog i vjerskog zastranjivanja, što se dešava velikom broju razvedenih brakova.

Onaj ko malo bolje razmotri brojne tužbe i optužbe kako sa strane muževa tako i sa strane njihovih supruga primjetiće da se puno pretjeruje i da u globalu te optužbe ne odgovaraju činjeničnom stanju, i da je u globalu to bio zahtjev za savršen i perfektan brak, što je teško ili gotovo nemoguće postići!

Familija muža može mnogo doprinjeti u rješavanju njegovih bračnih problema, jer ako su oni bili razlog problemu, a žena se maksimalno trudi po pitanju njih – trebaju se savjetovati i nasihatiti, pa ako se poprave elhamdulillah, a ako se ne poprave – ženi nije obaveza da sa njima održava šeri’atske veze izuzev ako hoće dobrovoljno činiti im dobročinstvo. Neće ih posjećivati izuzev ako su u pitanju neke familijarne prigode i redovi shodno adetu tog mjesta, kako bi sa sebe otklonila priče „dokonih“ (sufeha’)!

Sve u svemu, ako se na tebe odnosi neka od navedenih četiri tačaka, gdje je šteta očevidna i situacije nesnošljiva i teška – dozvoljeno ti je traženje razvoda braka, a ako se ni jedna od prethodne četiri situacije ne odnose na tebe, nije ti halal i nije ti dozvoljeno da tražiš razvod braka! Obaveza ti je da saburaš i da doviš, i da sa ljudima postupaš lijepo radi Allaha dž.š. – a Allah je taj koji situacije i halove mijenja!

Sallallahu ala nebijjina Muhammed ve alihi ve sahbihi ve sellem

Na pitanje odgovorio: prof. Sead ef. Jasavić
Preuzeto sa stranice: http://www.n-um.com

AlejkumusSelam wr wb!

Islam je došao radi upute čovječanstva dobroti, ljepoti i pravome putu; islam traži od ljudi da streme svakoj vrsti perfekcije i savršenosti, sprovodeći Božiju uputu i mudrost u svom svakodnevnom životu, usklađujući svoj um i razum, svoju dušu i tijelo, svoje stavove, misli i osjećaje, sa Allahovim dž.š., propisima i odredbama.

Nije bilo dovoljno dostaviti Objavu samo Muhammedu s.a.w.s., već je lično on bio najviše angažovan i zadužen za dostavljanje Božije riječi ljudima na Zemlji, anakon njega tu obavezu prenošenja Božije upute preuzimaju ashabi, pa zatim oni koji se za njima povode, pa oni koji se za njima povode sve do naših dana.
Dostavljanje Božije Objave je nužno – ali ono samo po sebi nije cilj, već je cilj svega sprovedba Allahove dž.š., riječi na Zemlji, u svakoj sveri našega života, te živjeti i umirati u skladu sa Allahovom voljom svakog tipa.

Najbolji način pomoću kojeg se Allahova dž.š., Objava može sprovesti na zemlji jeste baviti se, iskreno i ispravno, institucijom naređivanja dobra i odvraćanja od zla, što je bila glavna preokupacija svih Božijih poslanika i svih njihovih sljedbenika.

Naređivanje dobra i odvraćanje od zla je put Allahovih Poslanika i Njegovih dobrih robova; to je veličanstveni propis čijom sprovedbom dobijamo uspostavu vjere sasvim svojim postulatima i pravilima, putevi bivaju bezbjedni, zarada sigurna,nasilje zaustavljeno, zemlja se izgrađuje, od neprijatelja se čuva i brani, i sve u životu kreće se naprijed, onako kako to Allah dž.š., hoće :

1. Naređivanje dobra i odvraćanje od zla je prvashodno nužno i potrebno u domenu ‘akide – iskrene vjere i ispravnog ubjeđenja, gdje je nužno raditi na širenju ispravnog islamskog ubjeđenja i vjerovanja, koje je u skladu sa samom prirodom i fitrom čovjeka.

2. Naređivanje dobra i odvraćanje od zla je nužno i potrebno u domenu ahlaka, razvijanja morala i lijepog ponašanja kod ljudi, kako na relaciji čovjeka i njegovog okruženja tako i na relaciji čovjeka sa samim sobom i sa Allahom dž.š..

3. Naređivanje dobra i odvraćanje od zla je nužno i izuzetno potrebno u oblasti suzbijanja nepravde i nasilja i vladavine prava, radi pomaganja potlačenih i obespravljenih stvorenja, i borbe protivu nasilnika i zulumćara – svih vrsta i tipova.

4. Naređivanjem dobra i odvraćanjem od zla čuvamo ponos i dostojanstvo islama i muslimana, jer se samo tako vjernici međusobnomogu pomagati u obavezama dina i dunjaluka.
Nas ovdje interesuje treći razlog obaveze naređivanja dobra i odvraćanja od zla u oblasti suzbijanja kriminala i uspostave opšte bezbijednosti ljudskih života, časti i imetka.

Svakom stvorenju treba u potpunosti dati njegovo pravo koje zaslužuje kako čovjeku tako i životinji i prirodi, bez ikakve vrste neprijateljstva, proganjanja ili uzurpacije tuđih prava.
Musliman je osoba koja zulumćaru, siledžiji i nasilniku staje na put, bilo rječju bilo djelom, i sve dok bude imalo onih koji će se protivu zla i nasilja boriti svojim jezikom i svojom rukom – zlo će nestajati i umanjivati se, a bezbjednost i mir će se na sve strane širiti.

Samo na taj način ljudi dolazi do pravilnog i pravednog vođstva i samo će to biti ispravno mjerilo za prave i iskrene lidere – imame i emire. Allah dž.š., kaže: „Pravi vjernici su oni koji u Allaha i u Njegovog Poslanika vjeruju, pa nakon toga više ne sumnjaju, i na Allahovom putu se bore imecima svojim i životima svojim – to su iskreni!“ (el-Hudžurat, 15.)

Dakle, pravi i iskreni vjernici se poznaju po tome što se na Allahovom dž.š., putu bore, kako imecima tako i životima svojim, a najvrijedniji vid borbe na Allahovom dž.š., putu jeste ono što nam prenosi Ebu Se’id el-Hudri r.a., da je Poslanik s.a.w.s., rekao: „Najvrijedniji džihad i borba jeste izgovoriti riječ istine i pravde pred siledžijskom i nasilničkom vlasti!“(Sunen, Ebu Davud, br.4346.)

Kad je ovoliko vrijedna samo jedna riječ istine šta tek reći za djelo i postupak koje se kreće u tom pravcu, i ovo je obaveza koju su najpreči u djelo sprovesti dobri i pismeni ljudi, bez burne prošlosti i debelog dosijea, ali ako nema takvih – dobrih i pismenih – onda obaveza riječi istine i pravde u lice nepravednim ljudima ostaje obaveza svih – onih koji nisu mnogo pismeni pa i onih koji nisu imali baš čistu prošlost.

Pravda je univerzalan princip kojeg trebaju podržavati svi ljudi, bez obzira na njihovo trenutno i prošlo stanje. Borba za pravdu a protivu nepravde je jedan od glavnih razloga upute i vraćanja pravome putu! Allahov Poslanik s.a.w.s., je rekao: „Borba je prevariti neprijatelja (el-harbu hud’ah)!“(Muttefekun ‘alejh)

Stoga, načini i metode borbe, koje u sebi sadrže interes i korist po muslimane, kao i odbranu vjere, te pomaganje potlačenih i unesrećenih, kao i borbu i suprostavljanje protivu onih koji se pokvarenim lukavštinama i varkama bave – kako bi hakk nečiji uzurpirali i njegovo pravo – to
su jedni od najboljih načina i metoda, koje je najvrijednije poznavati, po njima raditi, kao i druge njima podučavati! Dozvoljeno je čovjeku da ispolji određene riječi ili djelo – pod uslovom da pri tome ima dobre namjere i cilj, pa makar i mislili ostali da je on htio nešto drugo mimo onoga što je naumio – ako se u tome nalazi interes vjere i dina, poput:

– otklanjanja zuluma i nasilja od sebe,
– otklanjanja zuluma i nasilja od muslimana,
– otklanjanja zuluma i nasilja od mu’ahida (nevjernika koji je pod ugovorom zaštite sa muslimanima),
– pomaganja hakka i istine,
– uklanjanja batila i laži poput raznih hila i spletki koje su zabranjene i haram,
– odbrane muslimana od nevjernika ili
– radi ispunjenja Allahovog dž.š., i Poslanikovog emera.

(Pogledaj djelo: “Igasetul-Lehfan fi Mesajidiš-Šejtan”, hafiz Ibnul-Kajjim, 2/94-95.)

Dakle, sve dok si na putu pomaganja istine i pravde – onoliko koliko si u stanju i koliko možeš, i sve dok se čuvaš od laži i nepravde, na hajirli si putu, i opskrba koju na taj način zarađujeđ ti je halal, a Allah dž.š., najbolje zna.

Na pitanje odgovorio: prof. Sead ef. Jasavić
Preuzeto sa stranice: http://www.n-um.com