Podrška: pitajucene@gmail.com
Podrška: +38762645414 WhatsApp, pitajucene@gmail.com
Izgubljena šifra? Unesi svoju e-mail adresu i klik na "Reset". Poslaćemo link za postavljenje nove šifre na e-mail.
Objasni zašto prijavljuješ.
Objasni zašto prijavljuješ.
Objasni zašto prijavljuješ.
Kako umiru meleki
Sva hvala pripada samo Allahu, neka su salavat i selam na Allahova Poslanika, njegovu porodicu i sve ashabe! Meleki, kao i sva druga stvorenja, umiru, smrt im je propisana i određena. Na to ukazuju, kako kažu Kurtubi i Ibnu Hadžer, riječi Uzvišenog Allaha: „Sve će propasti osim Njegova lica!“ (Prijeviše
Sva hvala pripada samo Allahu, neka su salavat i selam na Allahova Poslanika, njegovu porodicu i sve ashabe!
Meleki, kao i sva druga stvorenja, umiru, smrt im je propisana i određena. Na to ukazuju, kako kažu Kurtubi i Ibnu Hadžer, riječi Uzvišenog Allaha: „Sve će propasti osim Njegova lica!“ (Prijevod značenja El-Kasas, 88.)
El-Munavi, rahimehullahu te’ala, u Fejdu-l-Kadiru kaže: „Što se tiče meleka, oni umiru. Na to ukazuju jasni šerijatski tekstovi kao i jednoglasno mišljenje učenjaka. Uzimanjem njihovih duša zadužen je Melek smrti koji će također umrijeti a za uzimanje njegove duše neće biti zadužen neki drugi melek.“
Nije isključeno ni da meleki doživljavaju smrtne muke kao i ostala stvorenja, jer se u šerijatskim tekstovima spominje općenito da smrt ima svoje muke.
Tako, Uzvišeni Allah kaže: „I doista je istina da će smrtne muke nastupiti!“ (Prijevod značenja Kaf, 19.)
Buharija bilježi u svome sahihu da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „La ilahe illallah! Uistinu, smrt ima svoje posebne muke!“
Hakim u Mustedreku bilježi od Aiše, radijallahu anha, da je rekla: „Gledala sam Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, pred smrt. Pored njega se nalazila posuda s vodom. Stavljao bi svoju ruku u posudu, zatim bi njome brisao svoje čelo i govorio: ‘Allahu moj, pomozi me u smrtnim mukama!’“ (Hakim je hadis ocijenio vjerodostojnimi s njim se složio Zehebi.)
Što se tiče Ibnu-l-Dževzijevih, rahimehullahu te’ala, navoda o načinu smrti četverice meleka, o tome ne postoje jasni vjerodostojni tekstovi, već se spominju eseri slabih lanaca prenosilaca kako kaže El-Bejheki, rahimehullahu te’ala, u Šu’abu-l-imanu i Ibnu Kesir, rahimehullahu te’ala, u djelu El-Bidaje ve-n-Nihaje.
Međutim, ono što je najbitnije u ovome svemu, jeste da shvatimo da će sva stvorenja pomrijeti pa i mi, pa je stoga na nama da se pripremamo za te trenutke, da, što je moguće više svoje vrijeme ispunim dobrim djelima, da ustrajavamo na njima sve dok ne sretnemo svoga Gospodara i On bude zadovoljan nama.
Ovo kažem, a Uzvišeni Allah najbolje zna.
Sva hvala na početku i na kraju pripada samo Allahu, neka su Allahov salavat i selam na Njegovog Poslanika Muhammeda, njegovu časnu porodicu i sve njegove ashabe.
Na pitanje odgovorio: prof. Hajrudin Tahir Ahmetović
Vidi manjePreuzeto sa stranice: http://www.n-um.com
Namaz u autu i spajanje namaza
AlejkumusSelam! Bismillah, ves-salatu ves-selamu ala resulillah… Pravilo je da musafir-čovjek koji je na putu, skraćuje i spaja svoje namaze, slijedeći u tome praksu Poslanika s.a.w.s., pa se kaže da je skraćivanje namaza na putu sunnet – vrijednije i ljepše, dok je spajanje namaza na putu ruhsa-olaviše
AlejkumusSelam!
Bismillah, ves-salatu ves-selamu ala resulillah…
Pravilo je da musafir-čovjek koji je na putu, skraćuje i spaja svoje namaze, slijedeći u tome praksu Poslanika s.a.w.s., pa se kaže da je skraćivanje namaza na putu sunnet – vrijednije i ljepše, dok je spajanje namaza na putu ruhsa-olakšica, kojom se dozvoljeno koristiti, kako u putu tako i pri nevremenu, studi, strahu itd..
Dosta uleme uslovljava prelazak određene prostorne dužine puta da bi čovjek imao pravo skraćivati i spajati namaze, i taj iznos je, po njima, u kilometrima 83 km., a kada je riječ o vremenskoj dužini puta taj iznos je po njima 4 dana – ali, ima i uleme, među kojima su šejhul-islam Ibnu Tejmijje rhm., i šejh Ibnu Usejmin rhm., koji smatraju da se neće uzimati u obzir određena kilometraža, već će mjerilo biti ‘URF tj. šta ljudi određenog mjesta i vremena podrazumjevaju pod putem i putovanjem, jer nisu svi gradovi, države i kontinenti isti po ovom pitanju.
Ovo mišljenje ja preferiram i smatram da ljudi moraju biti iskreni i bojati se Allaha dz.s., i da po svom ‘Urfu – običaju i ‘adetu sagledavaju ovo pitanje. Ono što se podrazumjeva pod putem, za njihov pojam, to će se uzimati za mjerilo, i to nećemo ograničavati prostorno-kilometrima, niti vremenski-danima. Sve dok se čovjek, u nekom mjestu, osjeća musafirom, i nije kod kuće – ima pravo na olakšice musafira.
Stoga ako za tebe i tvoje okruženje, dužina od 50km. puta, predstavlja „polazak na put“ – imaš pravo na olakšice musafirluka, a ako ta dužina za vaš pojam nije „polazak na put“ – onda nemaš pravo na olakšice musafirluka tj. skraćivanje i spajanje namaza.
Namaz se mora obavljati na čistom mjestu a nečista mjesta su mjesta na kojima ima nečistoće tipa: mokraće, izmeta, krvi, psećih dodira, wc-i, toaleti, hamami, torovi od deva itd.. Namaz se također neće klanjati na mezarjima, u pravcu kaburova, slika itd.. Dakle, prašina, pilotina, cement, kreč, papiri itd. – nisu nečiste materije i može se namaz klanjati na mjestu gdje se one nalaze. Stoga ti moraš namaze klanjati normalno, stojeći, u pravcu kible, na vrijeme, ako igdje u svome okruženju imaš makar jedan metar kvadratni čiste površine, a za tu svrhu možeš uvjek pripremiti neku sedžadu.
Ako čovjek nije u stanju klanjati namaz normalno, na vrijeme, sa stajanjem-kijamom i u pravcu kible – onda će čovjek klanjati namaz sjedeći, u pravcu kible, i neće dozvoliti da mu namaz izađe iz svoga vremena – kako bi mogao namaz obaviti stojeći u pravcu kible! Šart – uslov nastupa vremena je preči od rukna – sastavnog dijela namaza tj. stajanja u namazu. Klanjanje na jahalici (prevoznom sredstvu), se dozvoljava zbog nevremena – stude, snijega, kiše, vjetra, te i zbog straha po svoj život od nevjernika, razbojnika, životinja itd., te i ženi koja se nalazi na devi koju joj nema ko pomoći da je spusti i da se na nju ponovo popne. U svakoj drugoj situaciji, kada je vrijeme lijepo, i kada nam život nije direktno ugrožen od nevjernika, razbojnika ili životinja – čovjek nema pravo da klanja namaz sjedući.
Dodatak:
– Čovjek nema pravo – pred polazak na put – koristiti se olakšicama predviđenim za musafire.
– Musafir, koji klanja za imamom – koji nije musafir – klanjaće puni namaz za njim.
– Sve dok čovjek ne odluči boraviti u nekom mjestu – u kojeg je došao radi svršetka određenog posla – ima status musafira.
– Dozvoljeno je spajati namaze bez skraćivanja, i skraćivati namaze bez spajanja. Ako je čovjek spojio podne i ikindiju u podnevskom vremenu (takdim), pa se desi da dođe kući u ikindijskom vremenu – neće nanovo klanjati ikindiju namaz, jer ju je prethodno već obavio na propisani način.
– Ako se musafir vrati u svoje mjesto boravka a imao je nijjet te’ehira – da spoji podne sa ikindijom u ikindijskom vaktu, ili akšam sa jacijom u jacijskom vaktu – onda će tada klanjati pune namaze ne skraćene.
– Ako čovjek ide na put radi činjenja harama nema prava na olakšice musafirluka.
– Musafiru je dozvoljeno da obavlja nafila namaze dok je na putu posebno noćni namaz, vitr namaz, duha namaz i sabahske sunnete.
Na pitanje odgovorio: prof. Sead ef. Jasavić
Vidi manjePreuzeto sa stranice: http://www.n-um.com
Problem sam jer pratim sunnet
Očito da ste uspostavili „ljubavnu“ vezu koja nije utemeljena na Šeri’atu – jer ste u pregovore o braku ušli samostalno, bez dozvole ili saznanja njenog staratelja-mahrema, što nije dozvoljeno! Ako su njeni roditelji muslimani – onda oni polažu pravo na vilajet i skrbništvo nad svojom ćerkom, i oniviše
Očito da ste uspostavili „ljubavnu“ vezu koja nije utemeljena na Šeri’atu – jer ste u pregovore o braku ušli samostalno, bez dozvole ili saznanja njenog staratelja-mahrema, što nije dozvoljeno! Ako su njeni roditelji muslimani – onda oni polažu pravo na vilajet i skrbništvo nad svojom ćerkom, i oni imaju pravo da sugerišu svojoj ćerki šta je za nju bolje i ljepše.
Sve te sumnje tipa „oni misle ovo ili ono“, „odbiće me zbog ovoga ili onoga“ itd., to ćeš saznati tek nakon što zakucaš na njihova vrata radi prosidbe te djevojke, pa nakon određenog razgovora sa njima saznaš i njihovu odluku i obrazloženje. Ženi nije dozvoljeno da se udaje bez dozvole svoga staratelja osim u slučaju kada staratelj ne dozvoljava djevojci da klanja namaze i da bude pokrivena. Ako joj dozvoljavaju to – da klanja i da posti i da bude pokrivena, a ne dozvoljavaju joj udadbu za nekim momkom – ona im mora biti pokorna u tome, pa makar se i ne udala!
Problem se zna javiti onog momenta što ako se djevojka udadne bez dozvole i izuna staratelja, i za dugo vremena joj se oni ne pomire, pa se, ne daj Bože, desi, da ta djevojka dobije razvod braka od svoga „izabranika“ – ili da on pogine i strada, kuda će ona poslije toga da ide? Sa svojima se zbog takvog braka posvađala, a kasnije je dobila razvod braka – kod koga će ona da ide nakon toga???!
Uzimajući to u obzir insistiramo na dozvoli staratelja kada je u pitanju udadba djevojke, pa ako su roditelji muslimani i razumni su – onda se oni moraju pitati sa svojom djecom, kuda će i kako će. Možda će neko reći – roditelji su joj nerazumni, ali nemoj smetnuti sa uma to da i za nas neko može reći da smo nerazumni, pa i sa nama isto tako postupati!
Dodatak: Ovo bi bilo pravilo za ljude i omladinu koji praktikuju vjeru, a kada su u pitanju džahili i džahilke, momci i djevojke koje izlaze u 11 sati noću, i vraćaju se izjutra u 4-5 sati, koji su izloženi alkoholu, bludu, drogi itd., za njih preferiram mišljenje da se udaju i žene – ne čekajući dozvolu staratelja, jer je očito da takvi staratelja i nemaju, pa će njihov ulazak u brak biti samo jedna vrsta smanjenja štete i zla, što Šeri’at sa svim svojim propisima želi ostvariti, a Allah dž.š., najbolje zna.
Na pitanje odgovorio: prof. Sead ef. Jasavić
Vidi manjePreuzeto sa stranice: http://www.n-um.com
Da li mi je primljena tevba (pokajanje)
Pokajanje i tevba je nešto što Allaha dž.š., raduje, i što voli i što mu je drago, shodno predaji: „Allah se više obraduje pokajanju Njegovog roba, nego što bi se neko od vas obradovao pronalasku svoje izgubljene deve u pustinji bez vode i plodova!“ Brojne su predaje koje govore o vrijednosti tevbeviše
Pokajanje i tevba je nešto što Allaha dž.š., raduje, i što voli i što mu je drago, shodno predaji: „Allah se više obraduje pokajanju Njegovog roba, nego što bi se neko od vas obradovao pronalasku svoje izgubljene deve u pustinji bez vode i plodova!“
Brojne su predaje koje govore o vrijednosti tevbe i pokajanja Allahu dž.š., poput:
Enes bin Malik, r.a., prenosi da je Allahov Poslanik, s.a.w.a., rekao: “Allah, dž.š., rekao je (u hadis-i kudsijji): – Čovječe, sve dok Me moliš i Mojoj milosti se nadaš opraštat ću ti grijehe koje si počinio i neću im pridavati važnost. Čovječe, kada bi imao grijeha koliko ima oblaka na nebu, a nakon toga Me zamolio da ti oprostim, Ja bih ti oprostio i ne bi im nikakvu važnost pridao. Čovječe, kada bi došao pred Mene sa grijesima velikim poput Zemlje, a nisi Mi pripisivao druga, Ja bih te obasuo sa isto toliko oprosta.” (Ahmed, 20961)
„Zaista Allah dž.š., drži Svoju ruku ispruženu tokom cijele noći, primajući pokajanje onih koji su griješili danju, a danju pruža ruku, primajući pokajanja onih koji su griješili noću, sve dok sunce ne izađe sa zapada (kao jedan od predznaka Sudnjeg dana).“
„Ko se pokaje prije nego što sunce izađe sa zapada, Allah će primiti njegovo pokajanje.“
„Zaista Allah prima pokajanje Svoga roba, sve dok mu duša ne dođe do grla!“
„Doista neki rob počini grijeh pa kaže: “Bože oprosti mi grijehe jer samo Ti grijehe opraštaš“. Nakon toga opet počini grijeh pa kaže: “Bozže oprosti mi grijehe jer samo Ti grijehe opraštaš“ – nakon toga on opet počini grijeh pa kaže: “Boze oprosti mi grijehe jer samo Ti grijehe oprastas !“ Onda Allah Svemilosni rekne: “Moj rob zna da ima Gospodara Koji kažnjava zbog grijeha i Koji grijehe prašta pa neka čini sto zeli.“
„Svi ste vi griješnici a najbolji griješnici jesu oni koji se kaju!“
„Tako mi Onoga u čijoj je ruci moja duša, da ne grijesite, pobojao bih se za vas nečeg što je gore i teže od griješenja. To je samoljublje i egoizam.“
“O robovi Moji, vi grijesite i nocu i danju, a Ja grijehe prastam i na njih se ne obazirem. Zato Me za oprost molite i Ja ću vam ga podarit.“
Gubljenje nade u Allahovu dž.š., milost i njegov oprost je jedan od velikih grijeha kojeg čovjek može počiniti ! Allah dž.š., to zabranjuje riječima : «Reci: “O robovi Moji koji ste se prema sebi ogriješili, ne gubite nadu u Allahovu milost! Allah će, sigurno, sve grijehe oprostiti. On doista, mnogo prašta milostiv je.” (Ez-Zumer, 53)
Pogledaj kako im se Allah dž.š., obraća riječima: “O robovi Moji” – kako bi im srca raznježio i duše razveselio. Posebno su istaknuti oni koji su “mjeru prevrsili” – “ellezine esrefu“, jer su oni učinili jako mnogo loših djela i prijestupa. Ako se na ovaj nacin Uzviseni obraća onima koji su prekomjerno grijesili, sta je onda sa drugima ? Njima Svemilosni zabranjuje ocaj i gubljenje nade u oprost, te ih obavjestava kako ce On oprostiti sve grijehe onome ko se pokaje, i velike i male, ozbiljne i bezazlene. Potom se Allah dž.š., opisao određenim atributima koji upućuju na savršenstvo Njegovih osobina, a to su da On “mnogo prasta i On je milostiv”.
Trebamo biti sretni i radosni zbog Njegovih rijeci:
“I nastojte da zaslužite oprost Gospodara svoga i Džennet prostran kao nebesa i Zemlja, pripremljen za one koji se Allaha boje, za one koji, i kad su u obilju i kad su u oskudici, udjeljuju, koji srdžbu savlađuju i ljudima prastaju – a Allah voli one koji dobra djela cine: i za one koji se, kad grijeh pocine ili kad se prema sebi ogrijese, Allaha sjete i oprost za grijehe zamole – a ko ce oprostiti grijehe ako ne Allah ? – i koji svjesno u grijehu ne ustraju. Njih ceka nagrada – oprost od Gospodara njihova i dzennetske basce, kroz koje ce rijeke teci, u kojima ce vjecno ostati, a divne li nagrade za ne koji budu tako postupili“! ( Alu Imran, 133 – 137.)
Trebamo biti sretni i zbog rijeci:
“Onaj ko kakvo zlo ucini ili se prema sebi ogrijesi pa poslije zamoli Allaha da mu oprosti – naci ce da Allah prasta i da je milostiv.” (En-Nisa, 110.)
“Ako se budete klonili velikih grijeha, onih koji su vam zabranjeni, Mi cemo preci preko manjih ispada vasih i uvest cemo vas u divno mjesto.” (En-Nisa, 31.)
“A Mi smo poslali svakog poslanika zato da bi mu se, prema Allahovom naredjenju, pokoravali. A da oni koji su se sami prema sebi ogrijesili dođu tebi i zamole Allaha da im oprosti, i da i Poslanik zamoli za njih, vidjeli bi da Allah zaista prima pokajanje i da je milostiv“. (En-Nisa, 64.)
“Ja cu sigurno oprostiti onome koji se pokaje i uzvjeruje i dobra djela cini, i koji zatim na Pravom putu istraje.” (Ta-Ha, 82.)
Da li ti je tevba primljena ili nije – znaćemo po ovome ajetu: «Ja ću sigurno oprostiti onome ko se pokaje i uzvjeruje i dobra djela čini, i koji zatim na pravom putu istraje.» (Suretu Ta Ha, 82.)
Istikamet i ustrajnost na pravome putu je znak toga da je tevba jednog čovjeka primljena!
Na pitanje odgovorio: prof. Sead ef. Jasavić
Vidi manjePreuzeto sa stranice: http://www.n-um.com
Da li je dozvoljeno jesti konjsko meso
Alejkumusselam. Većina islamskih učenjaka stava je da je konjsko meso dozvoljeno jesti. Kao dokaz tome oni spominju nekoliko vjerodostojnih hadisa, među kojima je i hadis Džabira b. Abdillaha, radijallahu anhuma. Spomenuti hadis Džabira b. Abdillaha, radijallahu anhuma, u kojem kaže: ‘‘Na dan Hajberviše
Alejkumusselam. Većina islamskih učenjaka stava je da je konjsko meso dozvoljeno jesti. Kao dokaz tome oni spominju nekoliko vjerodostojnih hadisa, među kojima je i hadis Džabira b. Abdillaha, radijallahu anhuma. Spomenuti hadis Džabira b. Abdillaha, radijallahu anhuma, u kojem kaže: ‘‘Na dan Hajbera zabranio nam je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, da jedemo meso domaćih magaraca, a dozvolio konjsko.” bilježe:
-Buharija u svome Sahihu, u 64-toj Knjizi o bitkama, u 39-om poglavlju o Bici na Hajberu, pod br. 4219. Također, u 72-oj Knjizi o klanju i lovu, u 27-om poglavlju o konjskom mesu, pod br. 5520: i 5524.
-Muslim u svome Sahihu, 34-oj Knjizi o lovu i klanju, u 6-om poglavlju o dozvoljenosti jedenja konjskog mesa, pod br. 1941, (odnosno radi lakšeg pronalaska: 5022/36/1941).
-Ebu Davud u svome Sunenu, u 21-oj Knjizi o ishrani, u 34-om poglavlju o jedenju mesa domaćeg magarca, pod br. 3808; i šejh Albani ocijenio je hadis vjerodostojnim.
-Nesai u svome Sunenu, u 43-oj Knjizi o lovu i klanju, u 29-om poglavlju o dozvoli jedenja konjskog mesa, pod br. 4338; i šejh Albani ocijenio je hadis vjerodostojnim.
Spomenuo ga je i Tahavija u djelu Šerh Me’ani-l-asar, 4/204.
Također, Ibnu Hazm u djelu El-Muhalla, 7/407.
O jedenju konjskog mesa govori i hadis Esme kćerke Ebu Bekra, radijallahu anhuma, u kojem kaže: „Za života Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, zaklali smo konja i i pojeli ga.“
Ovaj hadis zabilježio je:
-Buharija u svome Sahihu, u 72-oj Knjizi o klanju i lovu, u 27-om poglavlju o konjskom mesu, pod br. 5519.
-Muslim u svome Sahihu, u 34-oj Knjizi o lovu i klanju, u 6-om poglavlju o dozvoljenosti jedenja konjskog mesa, pod br. 1942 (tj. 5025/38/1942).
Na drugoj strani, pojedini islamski učenjaci –među kojime je bio i Ebu Hanife, rahimehullahu te’ala, smatraju da je jedenje konjskog mesa pokuđeno. Svoj stav oni dokazuju kur’anskim ajetom i hadisom. Što se tiče kur’anskog ajeta, to su riječi Uzvišenog Allaha: „i (stvorio je Allah za vas) konje, i mazge, i magarce da ih jašete, i kao ukras …“ (Prijevod značenja En-Nahl, 8.)
Islamski učenjaci su odgovorili da se u ovom ajetu spominje najčešći način iskorištavanja spomenutih životinja ali ne i jedini. Što se tiče hadisa, to je ono što se prenosi (ruvije) od Halida b. El-Velida, radijallahu anh, da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zabranio meso: konja, mazgi, magaraca i svih ptica grabljivica.“ Hadis su zabilježili: Ebu Davud, 3792; Nesai, 4332; i dr.
Međutim, hadis je slab. Šejh Albani ga je ocijenio daifom-slabim.
Buharija je rekao: „Ovaj hadis je diskutabilan.“
Bejheki je rekao: „Lanac prenosilaca ovog hadisa je poremećen, a i pored svoje poremećenosti suprotstavlja se (svojim značenjem) vjerodostojnim hadisima.“
Ebu Davud je rekao: „Ovaj hadis je dokinut.“
A Allah najbolje zna i nema uspjeha osim s Njim Uzvišenim!
Na pitanje odgovorio: prof.Hajrudin Tahir Ahmetović
Vidi manjePreuzeto sa stranice: http://www.n-um.com
Tetoviranje radi saobracajne nesrece
Allahov Poslanik s.a.w.s., je prokleo ženu koja tetovira i onu koja se podvrgava tetovaži, te onu koja oštri zube i onu kojoj se zubi oštre. (Muslim) Ova zabrana se odnosi i na muskarce naravno, samo je akcenat stavljen na zene posto je ranije, tetoviranje kao pojava bila izrazenija kod zena. Dakle,više
Allahov Poslanik s.a.w.s., je prokleo ženu koja tetovira i onu koja se podvrgava tetovaži, te onu koja oštri zube i onu kojoj se zubi oštre. (Muslim) Ova zabrana se odnosi i na muskarce naravno, samo je akcenat stavljen na zene posto je ranije, tetoviranje kao pojava bila izrazenija kod zena.
Dakle, muskarcu ne prilici da svoje zivotne probleme rijesava na «zenski » nacin, i pogotovu ne da se svoje « negativne energije » rijesava na taj haram i zabranjen nacin. Treba da razmisljas o tome sto ti se desilo, da li ti je to bilo samo iskusenje ili je bila kazna u pitanju, pa bi bolje bilo da svoj zivot preusmjeris stazom pokornosti Allahu dz.s., te predavanjem ibadetu i takvaluku, a ne da ides u kontra smjeru. Izmori sebe radom i brakom, a ako se nema posla ili mogucnosti da se zenis onda umori svoje tijelo postom i sportom.
Dakle, niti je mudro, niti je dozvoljeno, da svoje tijelo dodatno unistavas. Izvuci pouku iz toga sto ti se desilo, i nemoj se pravit sejtanovim prijateljem, cije rijeci Allah dz.s., navodi u Kur’an-i-Kerimu : “… i sigurno ću im narediti pa će stvorenja Allahova mijenjati!“… (En-Nisa’: 119) – a Allah dz.s., najbolje zna.
Na pitanje odgovorio: prof. Sead ef. Jasavić
Vidi manjePreuzeto sa stranice: http://www.n-um.com
Razvod braka sa zenine strane
Sejh Halid b. Su’ud el-Bulejhid, Član Naučne Saudijske Organizacije za Sunnet je napisao sljedeci tekst: Situacije u kojima je, po islamu, ženi dozvoljeno da traži razvod braka Hvala Allahu Gospodaru svih svjetova; neka je salevat i selam na posljednjeg Allahovog Poslanika i miljenika Muhammeda s.a.više
Sejh Halid b. Su’ud el-Bulejhid, Član Naučne Saudijske Organizacije za Sunnet je napisao sljedeci tekst:
Situacije u kojima je, po islamu, ženi dozvoljeno da traži razvod braka
Hvala Allahu Gospodaru svih svjetova; neka je salevat i selam na posljednjeg Allahovog Poslanika i miljenika Muhammeda s.a.w.s., na njegovu časnu porodicu i na njegove ashabe i na sve one koji slijede njegov put do Sudnjega Dana.
Osnova, kada je u pitanju brak, jeste vladavina ljubavi, sloge i međusobnog razumjevanja međ’ supružnicima, shodno riječima Allaha dž.š., koji kaže: „Od Njegovih znakova jeste i to što je od vas druge vaše stvorio, kako bi se uz njih smirili, i dao je da među vama vlada ljubav i samilost; doista su u tome znaci za one koji razmišljaju!“ (el-Rum, 21.)
Razvod braka je propisan-dozvoljen u posebnim i specifičnim situacijama, koje su nespojive sa srećom i uživanjem, kada život više liči na patnju koja se ne može podnijeti, ili na međusobno izbjegavanje bračnih drugova, koji se nikako više ne mogu složiti.
Situacije u kojima se dozvoljava ženi traženje razvoda jesu sljedeće:
1. Ako je ženi ogavan izgled (halk), ili moral (huluk), njenog muža, i to je stiglo do tog stepena da se više ne može živjeti sa time, jer joj je muž postao poput nekoga od mahrema, pa makar taj čovjek i bio dobar u pitanjima dina-vjere. Dozvoljeno joj je tražiti razvod braka od njega, pa ako joj, iz dobročinstva svoga, to dozvoli – to će se smatrati razvodom, a ako joj bude tražio protunaknadu to će se smatrati „el-Hul’om“, shodno hadisu Ibnu Abbasa r.a.: Žena Sabita b. Kajsa r.a., je došla Poslaniku s.a.w.s., rekavši: O Allahov Poslaniče, ne zamjeram Sabit b. Kajsu niti ahlak niti din, ali mrzim kufr nakon primanja islama (tj. grijeh neposlušnosti prema mužu). Poslanik s.a.w.s., reče: Hoćeš li mu vratiti baštu koju ti je poklonio? Da – odgovori ona. Poslanik s.a.w.s., reče Sabitu: Prihvati baštu zauzvrat, i razvedi je!“ (Buhari)
2. Ako žena ne bude zadovoljna vjerom svoga muža, gdje će trpjeti štetu na vjerskoj osnovi ako ostane zajedno s njim, u slučaju da joj je muž fasik-griješnik, koji ne izvršava farzove-naredbe, ili pak konzumira opojna sredstva, ili je poznat po činjenju nemorala i ogavština, ili traži od nje da se otkriva i da čini zabranjena djela, uz činjenje ostalih velikih i teških grijeha, dok će ona raditi na tome da ga popravi, pa ako joj, nakon uloženog truda, to ne pođe za rukom, dozvoljeno joj je da mu traži razvod braka, a nekada će joj to biti i obaveza, shodno interesu njene vjere, pa ako ne bude htio razvesti je – svoj slučaj će prijaviti vlastima-državi (hakim), kako bi je država razvela od njega, shodno hadisu Poslanika s.a.w.s., koji kaže: „Ne smije se trpiti niti nanositi šteta!“ (Ibnu Madždže)
3. Ako će zbog zajedničkog života žena trpiti fizičku ili psihičku štetu, u slučaju da je njen muž zulumćar koji je napada, bije, tuče, psuje, vrijeđa, ne poštuje je i ne cijeni, ili je psihički zlostavlja i vrijeđa, i u čast joj dira, i sa njome se ophodi kao sa robom, i sve navedeno se dešava često i u kontinuitetu; ona ga savjetuje, opominje, pokušava ga popraviti, pomagajući se sa ljudima od utjecaja i dobre volje pri svemu tome; ako sve to pomogne elhamdulillah, a ako sve to ne bude od pomoći, tražiće razvod od njega i spašavaće se od njegova zla!
4. Ako muž ne bude ispunjavao svoje obaveze prema ženi, pa bude tvrdica i cicija, uskraćujući joj neophodnu nafaku i izdržavanje, ili joj sa te strane ni malo pažnje ne poklanja, ili ne spava s njom, što joj pričinjava štetu i izlaže je fesadu i nemoralu, ili joj ne obezbjeđuje stan kakav njoj dolikuje po adetu dotičnog mjesta, ili je izbjegava i ne boravi kod nje u kući bez opravdanog razloga. Ona će tražiti svoja prava od njega, podsjećajući ga na Allaha dž.š., i na Njegovu kaznu – pa ako ne izvrši svoje obaveze i ne dadne joj njena prava ili se ne dogovori sa njom u vezi toga – dozvoljeno joj je tražiti razvod braka zbog neispunjavanja svojih prava u toj bračnoj zajednici.
Što se tiče ostalih situacija koje se često dešavaju među supružnicima u njihovom svakodnevnom životu poput svađa ili zavisti ili razilaženja u mišljenju i stavu ili nekomuniciranja s ostatkom familije ili slabljenja ljubavi – ženi nije dozvoljeno da zbog ovih stvari traži razvod braka od svoga muža, zbog toga što kuće i familije uglavnom počivaju na ljudskotini i lijepom suživotu a ne na ljubavi, kako nam to potvrđuje imam Šafija rhm.. Bračni život nije pošteđen talasanja i problema, i to nije bio slučaj ni sa kućom Poslanika s.a.w.s., niti njegovih ashaba!
Zbog svega navedenog se bilježi izričita zabrana i žestoka prijetnja svakoj onoj ženi koja zatraži razvod braka bez šeri’atski opravdanog i ubjedljivog razloga. Poslanik s.a.w.s., kaže: „Koja god žena zatraži razvod od svoga muža bez šeri’atski opravdanog razloga – džennetski miris je takvoj ženi zabranjen!“ (Sahih. Ebu Davud, Tirmizi, Ibnu Madždže, Darimi, Ibnu Hibban)
Stoga je obaveza svakoj ženi – muslimanki – da se boji Allaha dž.š., i da zastane na Njegovim granicama, i da ne traži razvod braka za svaku sitnicu, kako ne bi bila jedna od onih na koje se odnosi prethodno citirani hadis Muhammeda s.a.w.s., te kako ne bi, na taj način, zaslužila Allahovu dž.š., srdžbu!
Ženi također nije dozvoljeno da traži razvod braka od svoga muža onda ako njen muž, pored nje, oženi drugu ženu, jer je taj postupak od strane muža propisan i dozvoljen vjerom, i na to šeri’at ne gleda kao na štetu, izuzev ako neka žena nije to uslovila prije stupanja u brak, ili pak prva žena bude trpjela dinsku ili dunjalučku štetu od strane muža zbog postojanja druge žene – kako smo to na početku pojasnili.
Sva priča do sada je kružila samo oko dozvoljenosti toga da žena traži razvod braka, a što se tiče same realizacije toga to će ovisiti o vaganju između koristi i šteta koje će nastati onda ako dođe do razvoda braka, uz šta se mora staviti akcenat i na hal i situaciju same žene nakon razvoda braka, kao i na hal i situaciju djece i njihov sveukupni socijalni status.
Pametna žena neće brzati niti će žuriti kada je donošenje ovako krupne odluke u pitanju, i to će činiti samo nakon konsultacija sa mudrim, učenim, pametnim i dobrim ljudima, i to nakon sagledavanja sveukupne situacije i posljedica toga čina, pogotovo ako se imaju sitna djeca.
Žena ne treba pristupati zahtjevu za razvod braka izuzev u velikoj nužda situaciji, kako bi nastojala očuvati svoju porodicu i djecu od gubljenja i socijalnog, moralnog i vjerskog zastranjivanja, što se dešava velikom broju razvedenih brakova.
Onaj ko malo bolje razmotri brojne tužbe i optužbe kako sa strane muževa tako i sa strane njihovih supruga primjetiće da se puno pretjeruje i da u globalu te optužbe ne odgovaraju činjeničnom stanju, i da je u globalu to bio zahtjev za savršen i perfektan brak, što je teško ili gotovo nemoguće postići!
Familija muža može mnogo doprinjeti u rješavanju njegovih bračnih problema, jer ako su oni bili razlog problemu, a žena se maksimalno trudi po pitanju njih – trebaju se savjetovati i nasihatiti, pa ako se poprave elhamdulillah, a ako se ne poprave – ženi nije obaveza da sa njima održava šeri’atske veze izuzev ako hoće dobrovoljno činiti im dobročinstvo. Neće ih posjećivati izuzev ako su u pitanju neke familijarne prigode i redovi shodno adetu tog mjesta, kako bi sa sebe otklonila priče „dokonih“ (sufeha’)!
Sve u svemu, ako se na tebe odnosi neka od navedenih četiri tačaka, gdje je šteta očevidna i situacije nesnošljiva i teška – dozvoljeno ti je traženje razvoda braka, a ako se ni jedna od prethodne četiri situacije ne odnose na tebe, nije ti halal i nije ti dozvoljeno da tražiš razvod braka! Obaveza ti je da saburaš i da doviš, i da sa ljudima postupaš lijepo radi Allaha dž.š. – a Allah je taj koji situacije i halove mijenja!
Sallallahu ala nebijjina Muhammed ve alihi ve sahbihi ve sellem
Na pitanje odgovorio: prof. Sead ef. Jasavić
Vidi manjePreuzeto sa stranice: http://www.n-um.com
Islamski brak
AlejkumusSelam! Brak u islamu je istovremeno vjersko-moralni čin i dužnost, pravno-ugovorni akt i jedan od mnogobroinih Allahovih ajeta – znamenja i dokaza ljudima. Da je brak vjerska obaveza za bračni život sposobnim i imućnim muslimanima potvrđuju nam Kur’an i Hadis: „Udavajte neudate i ženite neoviše
AlejkumusSelam!
Brak u islamu je istovremeno vjersko-moralni čin i dužnost, pravno-ugovorni akt i jedan od mnogobroinih Allahovih ajeta – znamenja i dokaza ljudima. Da je brak vjerska obaveza za bračni život sposobnim i imućnim muslimanima potvrđuju nam Kur’an i Hadis:
„Udavajte neudate i ženite neoženjene i čestite mladiće i djevojke svoje (makar bili robovi i ropkinje), ako su siromašni, Allah će im iz obilja Svoga dati. Allah je neizmjerno dobar i sve zna.“ (Kur’an, En-Nur, 32).
Pozivajući muslimane da stupaju i žive u brakovima Vjerovjesnik ih bodri: „Tenakehu tekaseru feinni ubahi bikumul-umeme jevmel-kijameti, – ženite se množite se, jer ću se ja s vama i vašom brojnošću ponositi na Sudnjem danu.“
Resulullah s.a.w.s., poziva i proziva mladiće da se obavezno žene, ako ispunjavaju uslove, iz slijedećih razloga: „Mladići! Ko od vas ima uslova da udovolji bračnim obavezama nek se oženi, jer je ženidba najbolje sredstvo da čovjek obori svoj pogled i da ne gleda tuđe žene i najsigurniji put za očuvanje od bluda.“ (Buharija i Muslim)
Da bi brak bio islamski mora biti sklopljen u ime i radi Allaha dž.š., i po šerijatsko-pravnim propisima. Po šerijatsko-pravnim propisima uslovi za valjanost islamskog braka su dvojaki i to:
1. šurutun-nikah – preduslovi za sklapanje braka i
2. erkanun-nikah – uslovi pri sklapanju braka.
Da bi dvije osobe mogle stupiti u brak nužno je da zadovolje šurutun-nikah, tj. da kao zaručnici budu:
· slobodne (hurrijjet)
· da su duševno i umno zdrave (akl),
· da posjeduju bračnu punoljetnst (bulug),
· da postoji slobodna volja zaručnika (rida’u tarefejn),
· vjeroispovijest zaručnika, posebno mladića,
· da mladić u izvjesnim slučajevima bude dostojna prilika djevojci,
· ledičnost i nikakva smetnja zaručnice a nekada i samog zaručnika,
· međusobno nerodbinstvo i nesrodstvo po kriterijima šerijata: po krvi, mlijeku i tazbinstvu i
· da zaručnici, i mladić i djevojka stupaju u brak namjerno, slobodno, isključivo svojom voljom, planski i pri punoj svijesti u ime i radi Allaha dž.š..
Punoljetstvo mladića i djevojke se u mnogim zemljama određuje zakonom, a biološki oni to postaju sposobnošću mladića za seksualne odnose i djevojke sa pojavom menstruacije što i šerijat priznaje.
Uslovi pri samom sklapanju braka – erkanun-nikah su:
· dozvola staratelja (iznul-velijj, po mišljenju većine islamske uleme)
· ponuda bračne zajednice (idžab),
· prihvatnje bračne veze (kabul),
· očitovanje o bračnoj vezi i zajednici mora biti u isto vrijeme i na istom mjestu,
· kandidati za brak moraju jedno drugo potpuno čuti pri ponudi i prihvatanju bračne veze i zajednice,
· vjenčanje se mora obaviti u prisustvu svjedoka kojii su čuli ponudu i prihvatanje braka i
· da se pri vjenčanju ugovori vjenčani dar – mehr.
Zato je sa stajališta islama u pravnoj ravni – brak ženidbeni ugovor, koji je prema šerijatskim propisima zaključen između muškarca i žene koji nemaju nikakvih vjerskih i šerijatsko-pravnih smetnji, u biti ugovor ili sporazum, na osnovu kojeg te osobe potpuno slobodno i na dozvoljen način žive u intimnom odnosu i stupaju u seksualne odnose koji su jedino u braku i kroz brak dozvoljeni.
Kako je jedan od uvjeta pri sklapanju braka prisustvo svjedoka i sami svjedoci moraju biti:
· punoljetni (a ne djeca),
· umno i duševno zdravi muslimani, kada se radi o sklapanju šerijatskog braka, da znaju da se radi o braku,
· da čuju u isto vrijeme ponudu i prihvat zaručnika.
Svjedoci pri sklapanju islamsko-šerijatskog braka ne mogu biti:
· duševno i umno poremećene osobe,
· potpuno gluhe osobe koje ne mogu čuti ponudu i prihvat braka,
· totalno pijane osobe i
· nemuslimani.
Po učenju islama brak spada u šerijatsko-vjersko pravo zato što se zasniva na Kur’anu i Hadisu i što se kao vjerski čin sklapa, u ime i radi Allaha dž.š., ali on spada i u šerijatsko građansko pravo (muamelat) i zato što je on vrsta potpuno slobodnog ugovora i sporazuma iz kojeg nastaju sasvim konkretne obaveze, dužnosti ali i prava i blagodeti za obje strane koje na halal način ne mogu nigdje i nikako van braka postići.
Dakle, brak se može sklopiti bez prisustva imama i formalno pisanog ugovora, ali uloga imama-alima jeste ta da se još jedanput provjeri da li su svi šerijatski uslovi ispunjeni i da slučajno ne postoji kakva šeriatska smetnja kako kod zaručnika, tako i kod staratelja, svjedoka, vjenčanog dara kao i kod same obznane čina sklapanja braka te na kraju i radi učenja dove budućim mladencima za sreću i berićet u braku.
Što se tiče pisanog ugovora i on je veoma bitan radi sjutrašnjeg dokazivanja da je se u braku, i radi ostvarivanja dunjalučkih prava koja nas sljeduju kako po vjeri tako i po zakonima država u kojima živimo. Taj pisani ugovor mora biti validan i službeno priznat. Pisani ugovor je također bitan radi eventualnog sjutrašnjeg razvoda, za šta se nanovo moraju sazivati svjedoci itd..
Dakle, smatram da vam je dozvoljeno da stupite u bračnu vezu na osnovu dozvole vašega staratelja – oca ili nekoga ko je ne mjesto njega, uz prisustvo svjedoka, i obznanu sklapanja braka po adetu i običaju mjesta u kojem živite – a opštinska formalnost se da ispuniti i kasnije ali je nije pohvalno odugovlačiti da ne bi došlo do kašnjenja ostvarenja dunjalučkih prava i obaveza kako muža i žene tako i inšallahu te’ala djece.
Lijepo je pozvati lokalnog imama da prisustvuje tom činu sklapanja braka, pa ako on nema dozvolu od svojih nadležnih službi da formalno sklapa brak – bez prethodno sklopljenog braka u Opštini – onda neka neformalno sklopi taj brak, proprativši buduću vezu učenjem Kur’ana, dovom i vazu-nasihatom.
Na pitanje odgovorio: prof. Sead ef. Jasavić
Vidi manjePreuzeto sa stranice: http://www.n-um.com
Rad u policiji
AlejkumusSelam wr wb! Islam je došao radi upute čovječanstva dobroti, ljepoti i pravome putu; islam traži od ljudi da streme svakoj vrsti perfekcije i savršenosti, sprovodeći Božiju uputu i mudrost u svom svakodnevnom životu, usklađujući svoj um i razum, svoju dušu i tijelo, svoje stavove, misli i oviše
AlejkumusSelam wr wb!
Islam je došao radi upute čovječanstva dobroti, ljepoti i pravome putu; islam traži od ljudi da streme svakoj vrsti perfekcije i savršenosti, sprovodeći Božiju uputu i mudrost u svom svakodnevnom životu, usklađujući svoj um i razum, svoju dušu i tijelo, svoje stavove, misli i osjećaje, sa Allahovim dž.š., propisima i odredbama.
Nije bilo dovoljno dostaviti Objavu samo Muhammedu s.a.w.s., već je lično on bio najviše angažovan i zadužen za dostavljanje Božije riječi ljudima na Zemlji, anakon njega tu obavezu prenošenja Božije upute preuzimaju ashabi, pa zatim oni koji se za njima povode, pa oni koji se za njima povode sve do naših dana.
Dostavljanje Božije Objave je nužno – ali ono samo po sebi nije cilj, već je cilj svega sprovedba Allahove dž.š., riječi na Zemlji, u svakoj sveri našega života, te živjeti i umirati u skladu sa Allahovom voljom svakog tipa.
Najbolji način pomoću kojeg se Allahova dž.š., Objava može sprovesti na zemlji jeste baviti se, iskreno i ispravno, institucijom naređivanja dobra i odvraćanja od zla, što je bila glavna preokupacija svih Božijih poslanika i svih njihovih sljedbenika.
Naređivanje dobra i odvraćanje od zla je put Allahovih Poslanika i Njegovih dobrih robova; to je veličanstveni propis čijom sprovedbom dobijamo uspostavu vjere sasvim svojim postulatima i pravilima, putevi bivaju bezbjedni, zarada sigurna,nasilje zaustavljeno, zemlja se izgrađuje, od neprijatelja se čuva i brani, i sve u životu kreće se naprijed, onako kako to Allah dž.š., hoće :
1. Naređivanje dobra i odvraćanje od zla je prvashodno nužno i potrebno u domenu ‘akide – iskrene vjere i ispravnog ubjeđenja, gdje je nužno raditi na širenju ispravnog islamskog ubjeđenja i vjerovanja, koje je u skladu sa samom prirodom i fitrom čovjeka.
2. Naređivanje dobra i odvraćanje od zla je nužno i potrebno u domenu ahlaka, razvijanja morala i lijepog ponašanja kod ljudi, kako na relaciji čovjeka i njegovog okruženja tako i na relaciji čovjeka sa samim sobom i sa Allahom dž.š..
3. Naređivanje dobra i odvraćanje od zla je nužno i izuzetno potrebno u oblasti suzbijanja nepravde i nasilja i vladavine prava, radi pomaganja potlačenih i obespravljenih stvorenja, i borbe protivu nasilnika i zulumćara – svih vrsta i tipova.
4. Naređivanjem dobra i odvraćanjem od zla čuvamo ponos i dostojanstvo islama i muslimana, jer se samo tako vjernici međusobnomogu pomagati u obavezama dina i dunjaluka.
Nas ovdje interesuje treći razlog obaveze naređivanja dobra i odvraćanja od zla u oblasti suzbijanja kriminala i uspostave opšte bezbijednosti ljudskih života, časti i imetka.
Svakom stvorenju treba u potpunosti dati njegovo pravo koje zaslužuje kako čovjeku tako i životinji i prirodi, bez ikakve vrste neprijateljstva, proganjanja ili uzurpacije tuđih prava.
Musliman je osoba koja zulumćaru, siledžiji i nasilniku staje na put, bilo rječju bilo djelom, i sve dok bude imalo onih koji će se protivu zla i nasilja boriti svojim jezikom i svojom rukom – zlo će nestajati i umanjivati se, a bezbjednost i mir će se na sve strane širiti.
Samo na taj način ljudi dolazi do pravilnog i pravednog vođstva i samo će to biti ispravno mjerilo za prave i iskrene lidere – imame i emire. Allah dž.š., kaže: „Pravi vjernici su oni koji u Allaha i u Njegovog Poslanika vjeruju, pa nakon toga više ne sumnjaju, i na Allahovom putu se bore imecima svojim i životima svojim – to su iskreni!“ (el-Hudžurat, 15.)
Dakle, pravi i iskreni vjernici se poznaju po tome što se na Allahovom dž.š., putu bore, kako imecima tako i životima svojim, a najvrijedniji vid borbe na Allahovom dž.š., putu jeste ono što nam prenosi Ebu Se’id el-Hudri r.a., da je Poslanik s.a.w.s., rekao: „Najvrijedniji džihad i borba jeste izgovoriti riječ istine i pravde pred siledžijskom i nasilničkom vlasti!“(Sunen, Ebu Davud, br.4346.)
Kad je ovoliko vrijedna samo jedna riječ istine šta tek reći za djelo i postupak koje se kreće u tom pravcu, i ovo je obaveza koju su najpreči u djelo sprovesti dobri i pismeni ljudi, bez burne prošlosti i debelog dosijea, ali ako nema takvih – dobrih i pismenih – onda obaveza riječi istine i pravde u lice nepravednim ljudima ostaje obaveza svih – onih koji nisu mnogo pismeni pa i onih koji nisu imali baš čistu prošlost.
Pravda je univerzalan princip kojeg trebaju podržavati svi ljudi, bez obzira na njihovo trenutno i prošlo stanje. Borba za pravdu a protivu nepravde je jedan od glavnih razloga upute i vraćanja pravome putu! Allahov Poslanik s.a.w.s., je rekao: „Borba je prevariti neprijatelja (el-harbu hud’ah)!“(Muttefekun ‘alejh)
Stoga, načini i metode borbe, koje u sebi sadrže interes i korist po muslimane, kao i odbranu vjere, te pomaganje potlačenih i unesrećenih, kao i borbu i suprostavljanje protivu onih koji se pokvarenim lukavštinama i varkama bave – kako bi hakk nečiji uzurpirali i njegovo pravo – to
su jedni od najboljih načina i metoda, koje je najvrijednije poznavati, po njima raditi, kao i druge njima podučavati! Dozvoljeno je čovjeku da ispolji određene riječi ili djelo – pod uslovom da pri tome ima dobre namjere i cilj, pa makar i mislili ostali da je on htio nešto drugo mimo onoga što je naumio – ako se u tome nalazi interes vjere i dina, poput:
– otklanjanja zuluma i nasilja od sebe,
– otklanjanja zuluma i nasilja od muslimana,
– otklanjanja zuluma i nasilja od mu’ahida (nevjernika koji je pod ugovorom zaštite sa muslimanima),
– pomaganja hakka i istine,
– uklanjanja batila i laži poput raznih hila i spletki koje su zabranjene i haram,
– odbrane muslimana od nevjernika ili
– radi ispunjenja Allahovog dž.š., i Poslanikovog emera.
(Pogledaj djelo: “Igasetul-Lehfan fi Mesajidiš-Šejtan”, hafiz Ibnul-Kajjim, 2/94-95.)
Dakle, sve dok si na putu pomaganja istine i pravde – onoliko koliko si u stanju i koliko možeš, i sve dok se čuvaš od laži i nepravde, na hajirli si putu, i opskrba koju na taj način zarađujeđ ti je halal, a Allah dž.š., najbolje zna.
Na pitanje odgovorio: prof. Sead ef. Jasavić
Vidi manjePreuzeto sa stranice: http://www.n-um.com
Alkohol u gelu ili mirisima
We alejkumu Selam we rahmetullahi we berekatuhu! Što se tiče alkoholnih mirisa postoji razilaženje islamskih učenjaka oko njihove upotrebe. Ovo razilaženje proizilazi iz razilaženja je li alkohol čist ili ne. Tako, islamski učenjaci koji kažu da je alkohol nečist, oni i zabranjuju upotrebu alkoholniviše
We alejkumu Selam we rahmetullahi we berekatuhu!
Što se tiče alkoholnih mirisa postoji razilaženje islamskih učenjaka oko njihove upotrebe. Ovo razilaženje proizilazi iz razilaženja je li alkohol čist ili ne. Tako, islamski učenjaci koji kažu da je alkohol nečist, oni i zabranjuju upotrebu alkoholnih mirisa; dok, učenjaci koji kažu da je alkohol čist, dozvoljavaju upotrebu alkoholnih mirisa.
Učenjaci koji zastupaju stav da je alkohol čist (Rebi’a, Lejs, Muzeni i drugi učenjaci iz prvih generacija, Ševkani, San’ani, Ahmed šakir, Albani, Muhammed b. Salih el-Usejmin i dr.) kažu: „Osnova u pogledu stvari jeste da su čiste sve dok ne dođe jasan vjeodostojan dokaz koji ukazuje da je dotična stvar nečista. S obzirom da ne postoji jasan vjerodostojan dokaz o njegovoj nečistoći, ostaje da je alkohol kao tvar u osnovi čist.“ (Vidjeti: Sahihu Fikhi-s-Sunne, 1/77; Medžmu’u fetaveš-šejhil-‘Usejmin, 11/252.)
Muhammed b. Salih el-‘Usejmin, rahimehullahu te’ala, upitan je: „Ako čovjek ustanovi da je miris koji se nalazi na njegovoj odjeći sa određenim postotkom alkohola u sebi da li je neophodno uklanjati ga kada bude namjeravao obaviti namaz?“, pa je odgovorio: „Nužno je poznavati da čisti alkohol (medicinski) nije nečist, i da nije potrebno od njega prati odjeću niti tijelo, te prema tome ni alkoholni miris, bez obzira na koncentraciju alkohola u njemu, nije nečist.“ (Likaul-babil-meftuh, 176/pitanje br. 4.)
Dakle, ako Allah da, nema smetnje da se upotrebljava miris koji u svom sastavu sadrži alkohol, svejedno da li se koristi na tijelu ili odjeći, i prisutsvo takvog mirisa ne utiče na ispravnost namaza. A Allah najbolje zna!
We billahi et-tewfik, we sallallahu ‘ala nebijjina Muhammed we ‘ala alihi we sahbihi we sellem.
Na pitanje odgovorio: prof.Hajrudin Tahir Ahmetović
Vidi manjePreuzeto sa stranice: http://www.n-um.com