Alejkumusselam.
Osnovno značenje riječi OBOŽAVATI je činiti molitvu ili neku drugu vrstu obreda (ibadeta) nekom božanstvu, takođe sinonim je za smatranje nečega idolom i kultom ili sinonim je riječi klanjanje i bogoslužje. Uglavnom sva ova osnovna značenja riječi obožavati se vraćaju na jedno, a to je dizanje nečega na stepen božanstva od svega onoga što ljudi inače uzimaju za božanstva osjećanjima, riječju i djelom.
A imajući ovo u vidu, nema sumnje da ovu riječ nije dozovljeno upotrebljavati i koristiti osim ako se odnosi samo na Uzvišenog Allaha, subhanehu ve te’ala, kao jedino istinsko božanstvo koje zaslužuje da se obožava. A ovo i jeste značenje LA ILAHE ILLELLAH, tj. nema boga koji zaslužuje da se istinski obožava (da mu se ibadet čini) osim Allaha.
Međutim, riječ OBOŽAVANJE u svakodnevnoj upotrebi ljudi uglavnom se koristi u dva konteksa ili dva značenja, pa shodno tom kontekstu i značenju ima i različit propis.
Prvo značenje – da se pod izgovaranjem ove riječi, na primjer da obožava tog i tog glumca ili pjevača, misli da ga najviše voli, poštuje i cijeni, da je uzor i primjer kome nema ravnog, da je najbolji u toj oblasti i slično, a da se ne misli da tu osobu (ili predmet) za koju kaže da je obožava da je diže na stepen božanstva, kulta, idola ili fetiša. Ova upotreba riječi „obožavam“ u ovom kontekstu je najrasprostranjenija među ljudima kada govore o onome što inače nije predmet vjerskog obožavanja, kao na primjer da kažu da obožavaju neke glumce, igrače, pjevače, biljke, boje i slično.

Šerijarski status korištenja riječi obožavam u ovom kontekstu jer naravno zabrana, tj. haram. Dokaz za ovu zabranu je šerijatsko pravilo: “Obaveza (vadžib) je zatvaranje puteva koji vode u haram” (ili na arapskom “sedduzera’ia”), a nema sumnje da upotreba ove riječi (obožavam) u ovom kontekstu može odvesti u širk. Međutim, oni koji je koriste (riječ obožavam) tim riječima ne čine širk koji ih izvodi iz vjere Islama.
Drugo značenje – da se pod izgovaranjem ove riječi, kao na primjer da kaže da obožava idole (kipove), evlije, mrtve uopćeno, svece, relikvije, Isusa, boga Jehovu i slično, misli da te stvari, ljude i slično za koje kaže da ih obožava diže na stepen božanstva svojim osjećanjima prema njima, riječima ili nekim drugim obredima (ibadetima) poput zavjeta, klanja kurbana, upućivanja molitve, dove i slično. Ova upotreba riječi obožavanje je čisti širk. Ali shodno onome šta se sa njihovim izgovaranjem nijeti može biti mali širk koji ne izvodi iz vjere ili veliki širk koji izvodi iz vjere Islama, naravno ako je prije toga bio misliman. Pa tako ako kaže da obožava evliju ili Isusa (Isu, alejhisselam) a tim riječima nijeti da ga mnogo voli, poštuje i slično, onda je to mali širk koji ne izvodi iz vjere. A ako kaže da obožava evliju ili Isusa (Isu, alejhisselam) a tim riječima nijeti da ga diže na stepen božanstva onda je to veliki širk koji izvodi iz vjere.

Prema tome, riječ obažavam nije dozvoljeno da se koristi osim za Uzivšenog Allaha, a ako se za nekoga ili nešto drugo upotrijebi onda propis tih riječi ovisi od značenja i konteksta u kojem se upotrebi a što je gore pojašnjeno. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio: dr. Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice: http://www.n-um.com

Alejkumusselam.

Pošto u pitanju nije pojašnjeno na koje ženske osobe se misli niti o kakvoj vezi se radi neophodno je napraviti podjelu žena sa kojima muškarac može biti u kontaktu. Pa tako, ako se radi o vezi (kontaktu) muškarca sa ženama kojima je on mahrem, tj. ženama koje mu nije dozvoljeno da oženi sve do Sudnjeg dana u što ne ulazi njegova vlastita supruga jer joj je mahrem zbog braka, onda je propis kontakta sa tim ženama sljedeći:

– sa majkom, sestrom, tetkama sa obje strane, kćekama i nanama vadžib je da održava rodbinske veze,

– sa ostalim ženama kojima je mahrem mustehab je da održava taštinske ili rodbinske veze po mlijeku.

A ako se radi o vezi (kontaktu) muškarca sa ženama kojima on nije mahrem, tj. ženama koje mu je u osnovi dozvoljeno da oženi (osim ako su udate i slično), veza ili kontakt sa njima može da bude na više načina i svaki način ima različit propis.

Prvi način je da kontaktira sa bilo kojom ženom kojoj nije mahrem zbog nužde ili jake potrebe poput kontakta prilikom kupoprodaje, radnog ili poslovnog kontakta, kontakta sa službenicama (u pošti, općini i slično) i tome slično. Propis ove vrste kontaktiranja je dozvola pod šartom da se vodi računa o neosamljivanju, obaranju pogleda i pričanja sa neusiljenim glasom.

Drugi način je da kontaktira sa ženama sa ciljem prijateljovanja, druženja i slično. propis ove vrste kontakta je zabrana, a dokaz te zabrane su šerijatska pravila: “zatvaranje puteva koji vode u haram” i “ono što vodi u haram je i samo haram”. A nema sumnje da prijateljovanje žene i muškarca koji joj nije mahrem vodi u mnoge harame.

Treći način je da muškarac kontaktira sa nekom ženom koja je na udaju a istovremeno je i on na ženidbu i da im je cilj sklapanje braka ako ustanove da jedno drugom odgovaraju. Propis ove vrste kontakta ili veze je dozvola uz obavezu da se ispune takođe određeni šartovi, tj. da sa njom kontaktira u prisustvu njenog mahrema ili da se ne osmaljuju i da ona ne priča usiljenim glasom.

Četvrti način je da muškarac kontaktira ili je u vezi sa nekom ženom sa ciljem tzv. zabavljanja i ašikovanja, tj. ni ona ni on nisu trenutno za brak ili jedno od njih trenutno neće da sklopi brak. Propis takvog kontaktiranja ili popularnije nazvanog veze je zabrana. Argumenti i dokazi zabrane ašikovanja i zabavljanja su detaljno izloženi u nekoliko odgovora na ovoj stranicu pa nema potrebe da se ponavljaju.

Prema tome, shodno na koju si vezu si mislio i sa kojim ženama takav ti je i odgovor. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio: dr. Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice: http://www.n-um.com

Alejkumusselam.

Ženi je obaveza je uzeti gusul u sljedećim slučajevima:

– kada njen muž (ili neko drugi u slučaju zinaluka i slično) polno opći sa njom svejedno doživjela doživila orgazam ili ne.

Dokaz: hadis od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, kojeg bilježe Buharija i Muslim u svojim Sahihima da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Kada sjedne između njena četiri uda (ruku i nogu) zatim polno opći sa njom obavezan je gusul”, a u rivajetu kod Muslima: “Pa makar i ne doživio orgazam“.

– kada u snu doživi poluciranje (intimni odnos) i kada ustane nađe tragove na odjeći ili postelji, a ako ne nadje tragove nije dužna uzeti gusul.

Dokaz: hadis od Ummu Seleme, radijallahu anha, kojeg bilježe Buharija i Muslim u svojim Sahihima u kojem je došlo da je ona rekla: “O Allahov Poslaniče, zaista se Allah ne stidi istine, pa je li žena dužna uzeti gusul ako polucira?” A on odgovori: “Da, ako vidi vodu (tragove)”. “Zar u žene imaju tragovi?”, upita ona. “Pa otkud da dijete liči na nju”, odgovori on, sallallahu alejhi ve sellem.

– kada u javi doživi orgazam svejedno da li izašla tekućina iz polnog organa ili ne.

Dokaz: hadis kojeg bilježi Muslim u svom Sahihu od Ebu Seida El-Hudrija, radijallahu anhu, u kojem je došlo da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Voda (gusul) je zbog vode (sjemena)“. A pošto sjeme i tekućina kod muškarca i žene izlaze kao posljedica doživljavanja orgazma obavezan je gusul zbog njega i ako ne izađe sjeme ili tekućina.

Prema tome, kada žena doživi klitoralni orgazam, pri čemu nema pojave sluzi kao npr. pojava sperme kod muškarca prilikom orgazma obavezna je uzeti gusul. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio: dr. Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice: http://www.n-um.com

Alejkumusselam.

U ovom pitanju ima nekoliko bitnih tema koje treba pojasniti prije odgovora.

Prvo: Udaja djevojke bez pristanka i volje njenih roditelja (ili sa njihovim pristankom) se vraća na pitanje velija, tj. da li je pristanak velija (oca, brata, amidže, …) da se djevojka uda za određenu osobu šart valjanosti braka prilikom njegovog sklapanja. Džumhur (većina) učenjaka, od kojih su i tri mezheba malikijski, šafijski i hanbelijski, je na stavu da brak sklopljen bez pristanka velija nije ispravan. Dok je manja skupina učenjaka, od kojih su i hanefije u zvaničnom stavu mezheba (a unutar nahefijskog mezheba su tri mišljenja po ovom pitanju ), na stavu da pristanak velija nije šart valjanosti braka, odnosno da žena može samu sebe da uda bez dozvole velija.

Iako i jedni i drugi imaju dokaze sa kojima podupiru svoje mišljenje, ipak ispravan stav je ono na čemu je džumhur učenjaka, tj. da je pristanak velija šart valjanosti braka, jer vjerodostojan hadis presuđuje po ovom pitanju. Kaže Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: “Nema braka bez velija”, hadis bilježe Ebu Davud, Tirmizi, Ahmed i ostali, a većina muhaddisa ga ocjenjuje prihvatljivim i vjerodostojnim. Naravno, ovo pitanje je tema sama za sebe.

Drugo: Nema razilaženja među učenjacima da po pitanju dozvole za udaju djevojke njena majka i svi drugi ženski članovi familije namaju uticaja na dozvolu udaje djevojke, tj. njihova zabrana šerijatski nije mjerodovna, osim naravno sa strane savjeta i upute. Odnosno, velij je muška osoba iz familije djevojke. Učenjaci imaju podijeljeno mišljenje ko može biti velij. Tri mezheba su na stavu da velij može biti samo muška osoba (rodbina) samo sa očeve strane, znači poput oca, brata djevojke, amidže, djeda od oca i drugih koji je nasljeđuju. Dok kod hanefija velij može biti muška osoba (rodbina) i sa očeve i sa majčine strane, tj. može biti i djed po majci, dajdža i slično.

Po ovom pitanju nije prenešen neki šerijatski tekst a složni su učenjaci i jednog i drugog stava da velij može biti muškarac iz uže rodbine (shodno razilaženju među njima) ko bi bio osramoćen ako bi se udala za nekoga ko joj nije dostatan, tj. nije na njenom nivou. Ispravno je, a Allah zna najbolje, da je ono na čemu su hanefije da je taj stav bliži istini, jer muška rodbina i sa očeve i sa majčine strane biva podjednako osramoćena ako bi se ona udala za nekog ko joj ne priliči. Nema razilaženja među učenjacima da je prvi i najpreči velij djevojke njen otac i da se ne prelazi na drugog velija ako je on živ i prisutan.

Treće: Od šartova koji treba da se zadovolje kod velija je između ostaloga i to da bude musliman, a oko njegove pravednosti, tj. da ne bude od onih koji čine velike grijehe (pije alkohol, uzima kamatu, čini zinaluk, ne klanja redovno namaz i slično) učenjaci imaju podijeljeno mišljenje. A konkretno u ovom pitanju nije pojašnjeno kakav je status tvog oca, tj. da li je on uopće sebe smatra muslimanom, da li praktikuje išta od vjere mimo verbalnog deklarisanja i tako dalje, a što bitno utiče na odgovor o onome što pitaš.

Četvrto: Takođe, treba poznavati razlog odbijanja oca da se njegova kćerka uda za nekog prosca kako bi se moglo ispravno prosuditi da li je to njegovo odbijanje prihvatljivo ili spada u tzv. adl, tj. neopravdano odbijanje oca prosca njegove kćerke iako joj je on dostatan (tj. na njenom nivou). Oko pitanja dostatnosti prosca učenjaci imaju podijeljeno mišljenje a ispravno je ono na čemu su malikije, tj. da je dostatnost koja se uzima u obzir samo da prosac bude na nivou djevojke po pitanju vjere, dok sve ostale stvari poput ugleda njegove porodice, njegovog bogastva, posla kojim se bavi i slično ne ulaze u šerijatom potvrđenu dostatnost.

Peto: Zabrana tvojih roditelja da nosiš hidžab, u čemu nije dozvoljeno da im budeš poslušna jer je poslušnost roditeljima samo u dobru a ne u haramu, nema veze sa pristankom velija, tj. tvog oca (ako uzmemo da je musliman), da se udaš za neku osobu. Ovo su dva različita propisa koji nisu usko vezani jedan za drugi. Odnosno, nije ispravno da analogno tome što nije dozvoljeno da im budeš poslušna u njihovoj zabrani da nosiš hidžab da budeš ocu neposlušna u njegovoj zabrani da se udaš za osobu sa kojom on nije zadovoljan.

Sve gore navedeno ukazuje da se na ovo pitanje ne može odgovoriti na osnovu samo onoga što si ti spomenula u pitanju. Nego je neophodno da svoj slučaj izložiš učenoj osobi koja ima ima dovoljno šerijatskog znanja po ovom pitanju kako bi ona procijenila na osnovu tvog stanja da li je tvoj otac šerijatski validan staratelj, a ako jest da li ima opravdanje što ti zabranjuje da se udaš, a ako nije ko je najpreči da ti bude staratelj poslije njega. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio: dr. Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice: http://www.n-um.com

Alejkumusselam.
Ono što je prenešeno da je od suneta raditi a vezano je za kuću, svejedno staru ili novu, su sljedeće stvari:

– učenje dove prilikom ulaska u kuću, dova glasi: “BISMILLAHI VELEDŽNA VE BISMILLAHI HAREDŽNA VE ALA RABBINA TEVEKKELNA”. Ovu dovu bilježi Ebu Davud u svom Sunenu, međutim hadis u sebi ima slabosti, šejh Alabani je hadis prvo ocijenio vjerodostojnim a zatim slabim.

– učenje dove prilikom izlaska iz kuće, ta dova glasi: “BISMILLAHI TEVEKKELTU ALELLAH VE LA HAVLE VE LA KUVVETE ILLA BILLAHI”. Ovu dovu bilježe Ebu Davud i Tirmizi a Tirmizi i Albani hadis ocjenjuju vjerodostojnim.

– korištenje misvaka (odnosno pranje zubi) prilikom ulaska u kuću. Biljeći Muslim u svom Sahihu od Aiše, radijallahu anha, da bi Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kada bi ušao u kući prvo što bi radio koristio bi misvak (tj. čistio bi njime zube)”.

– učenje u kući sure El-Bakare radi tjeranja šejtana iz nje. Prenosi se nekoliko hadisa u ovom kontekstu, a jedan rivajet od tih hadisa je ono što bilježi Muslim u svom Sahihu od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu aejhi ve sellem, rekao: “Ne pravite od vaših kuća kaburove, zaista šejtan bježi iz kuće u kojoj se uči sura El-Bekare”.

A što se tiče suneta kada neko useli u novu kuću, po tom pitanju nije ništa prenešeno u šerijataskim tekstovima.

Praksa učenja Kur’ana u džematu prilikom ulaska (useljenja) u novu kuću sa ciljem otklanjanja belaja, zla, štete, brige i slično, nema osnova u Šerijatu i predstavlja novotariju.

Takođe, pravljenja gozbe ili klanje ovce (ili koze, jareta i slično) pri čemu se pozove rodbina prilikom useljenja u novu kuću, takođe nema uporišta niti u Kur’anu niti u Sunnetu. A propis istog zavisi od nijeta činjenja tog djela. Pa tako ako je cilj i nijet tog djela, tj. zvanja rodbine, prijatelja i komšija na jelo, izražavanje šukra i zahvale Uzvišenom Allahu što je olakšao i omogućio izgradnju ili kupovinu nove kuće, onda u tome nema smetnje, s tim da se nema ubjeđenje da je to sunet ili islamski adab useljenja u novu kuću.

A ako je cilj klanja ovce (kurbana) prilikom useljenja u novu kuću da se ona zakolje džinima, kao što imaju uvjerenje neke neznalice, onda je to djelo vrsta širka a zaklanu ovcu nije dozvoljeno jesti. Takođe, neki ljudi kolju ovcu ovim povodom kao kurban Allahu da se tim klanjem zaštite od zla džina, ovo djelo je čista novotarija, jer način zaštite od džina je precizno pojašnjen u mnogim šerijatskim tekstovima. Slično ovome je klanje kubana prilikom useljenja u novu kuću radi otklanjanja zavisti i uroka što takođe prestavlja novotariju u vjeri, jer to nije propisano radi zaštite od zavisti i uroka, nego se od toga štiti učenjem sura Felek i Nas ili učenjem šerijatske rukje.

Takođe, pravljenje mevluda ma koje vrste prilikom useljenja u novu kuću nema osnova u Islamu, a sama novotarija mevluda je tema za sebe.

Musliman ne treba vezivati svoje useljenje u kuću ni za kakve ibadete pogotovo novotarije (mevlude, naručivanje učače Kur’ana i slično), jer tako nešto nije prenešeno od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, niti ashaba niti od prvih generacija ovog Ummeta. Ono što nije bilo od vjere u početku Ummeta ne treba biti od vjere ni kod potonjih muslimana. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio: dr. Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice: http://www.n-um.com