Alejkumusselam. Ovo pitanje ulazi pod poznate mes’ele o kojima su islamski pravnici govorili, tj. da li je dozvoljeno muškarcu da liječi žene i ženama da liječe muškarce.
Po ovom pitanju se prenose i neki hadisi sa kojima se dokazuje dozvola liječenja muškarca od strane žene i obrnuto.

Od tih hadisa je ono što bilježi Buharija u svom Sahihu u poglavlju koje je naslovio riječima: “Poglavlje: Da li muškarac liječi ženu i žena muškarca?”, a zatim je naveo hadis od Rubeijje bint Muvvaez, radijallahu anha, da je rekla: “Bile smo se borile, napajale ljude i služile ih, i vraćale ubijene i ranjene u Medinu”. Ibn Hadžer pojašnjava u svom komentaru ovog hadisa da u tekstu ovog rivajeta nije došlo “da su liječile ranjene” a što je došlo u drugim zbirkama mimo Buharije, što je način Buharije u njegovom naslovljavanju poglavlja, tj. da napiše u naslovu neki propis kojeg nema u tekstu hadisa kojeg je on naveo ali ga ima u drugim rivajetima koji nisu na stepenu vjerodostojnosti tog hadisa. Uglavnom, sa ovim hadisom se dokazuje dozvola liječenja muškaraca od strane žena a putem kijasa (analogije) i obrnuto, tj. dozvola liječenja žena od strane muškaraca.
Međutim, kako kaže Ibn Hadžer, ovom dokazivanju se može prigovoriti da su ovo žene radile prije naredbe hidžaba ili da je u pitanju liječenje žena i muškaraca koji su jedni drugima mahrem. I još dodaje Ibn Hadžer (Fethul-bari, 10/136): “A što se tiče propisa ovog pitanja (Da li muškarac liječi ženu i žena muškarca?), dozvoljeno je međusobno liječenje stranaca (žena i muškaraca koji jedni drugima nisu mahremi) u nuždi, a ona se određuje shodno potrebi s obzirom na gledanje, diranje rukom (stidnog mjesta) i slično”.

Takođe, neki učenjaci dokazuju ovo pitanje sa hadisom kojeg bilježi Muslim u svom Sahihu od Ummu Seleme da je ona tražila dozvolu od Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da uradi hidžamu, pa je on naredio Ebu Tajbe da joj učini hidžamu. Kaže Ez-Zubejr (ravija hadisa), prenoseći od Džabira, radijallahu anhu: “Mislim da sam čuo da je rekao da joj je on (Ebu Tajbe) bio brat po mlijeku ili da još nije bio punoljetan”. (sve ovo navodi Muslim) S obzirom da je muškarac koji je učinio hidžamu Ummi Seleme, radijallahu anha, bio njoj brat po mlijeku ili da još nije polno sazrio, ovaj hadis ne može biti dokaz po ovom pitanju.

Hadis za koji se može sa pouzdanošću reći da je dokaz po ovom pitanju je ono što bilježe Muslim, Ebu Davud, Tirmizi i Nesai od Enesa, radijalalhu anhu, u kojem kaže: “Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je išao u borbu sa Ummu Sulejm i ženama od Ensarija pa kada bi bio u borbi one bi napajale vodom i liječile ranjene”.

Prema tome, ovo je direktan šerijatski tekst koji ukazuje na dozvolu liječenja muškaraca od strane žena koji im nisu mahrem u slučaju nužde ili jake potrebe. Naravno, analogijom se dokazuje i obrnuto, odnosno da je dozvoljeno da se žene liječe od strane muškaraca u slučaju nužde i jake potrebe.

Ovo pitanje je bazirano na općepoznatoj i šerijatskim argumentima potvrđenoj zabrani gledanja muškarca u stidno mjesto žene kojoj nije mahrem i obrnuto, kao i diranja muškarca tijela žene kojoj nije mahrem i obrnuto. Izuzetak iz ove zabrane je međusobno liječenje jednog drugog u nuždi ili jakoj potrebi.

A što se tiče govora islamskih pravnika sve četiri mezheba, skoro da su složni na tome da je dozvoljeno liječenje žene od strane muškarca koji joj nije mahrem u slučaju nužde i jake potrebe. S tim da se ova dozvola ograničava i uslovljava ispunjavanjem određenih šartova.

Ti šartovi su:

Prvi – da u slučaju liječenja žene od strane muškarca nema žene (muslimanke ili kjafirkinje) ljekara osposobljene za to, a u slučaju liječenja muškarca od strane žene da nema muškarca (muslimana ili kjafira) ljekara.

Drugi – da se liječenje žene od strane muškarca vrši u prisustvu njenog mahrema ili da se žena pri liječenju ne osamljuje sa ljekarom.

Treći – da se prilikom liječenja ne gleda i ne otkriva i ne dira osim onaj dio tijela koji je nužno da se vidi, otkrije ili dodiruje.

Prema tome, shodno gore spomenutom ti sam sebi odgovori na pitanje. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio: dr. Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice: http://www.n-um.com

AlejkumusSelam!

Razumijem emocije omladinaca tvojih godina. Međutim, ti si i sam svjestan da je nemoralni izlet prije braka po svim vjerama nemoralan (dakle zabranjen, osuđen), a posebno po tvojoj i mojoj vjeri. To što ti osjećaš prema djevojci teško da bi se moglo nazvati ljubavlju. Mislim da se radi o zaljubljenosti i zanesenosti koja će s vremenom nestati. Zaluđenost koju osjećaš nikada nije bila prijatelj braka i nikada nije vodila sretnom braku. Ipak moraš uključiti malo razuma. Jednog dana će ti sve to izgledati smiješno. Potrebno je da se malo strpiš i ne povlačiš nagle poteze. I kao što si i sam rekao, voliš Allaha i radit ćeš onako kako je On rekao. I ja ti to upravo i preporučujem. A On je rekao da se ne približavaš bludu!

Pokaj se za ono što si uradio prije Medrese i moli Allaha da ti oprosti, svejedno da li si znao da je to grijeh ili ne. Jedini dozvoljeni kontakt sa osobom suprotnog spola jeste onaj u braku. Obzirom da si tek na početku školovanja u Medresi, mislim da se slažeš sa mnom da je još uvijek rano za zasnivanje braka. Ima vremena za njega. Nagrade koje očekuju mladiće koji se suzdrže od nemoralnih odnosa su velike, a jedna od njih je i hladovina na Sudnjem danu na dan kada neće biti ni jedne druge hladovine osim Allahove. Zar vrijedi žrtvovati tu hladovinu i počast zbog kratkotrajnog i prolaznog užitka? Ne dozvoli da strast prevlada.

Na pitanje odgovorio: mr. Senaid Zaimovic
Preuzeto sa stranice: http://www.n-um.com

Hvala Allahu Koji vas je uputio na pravi put. Molim Uzvišenog Gospodara da vas učvrsti u vjeri i da vaš brak učini uzoritim islamskim brakom. Jasno mi je u kakvoj sredini živite i u kakvim okolnostima praktikujete svoju vjeru. Molim Allaha da vam olakša! Iz vašeg pitanja vidim da vam nije baš svejedno što ste otkriveni i da bi voljeli da nosite odjeću čestitosti. U jednom hadisu Poslanik s.a.v.s. nam otkriva suštinu grijeha i govori nam kako ćemo prepoznati da li je određeno djelo grijeh prema Allahu ili ne. On kaže: «Grijeh je ono djelo koje uzrokuje nemir u vašem srcu i ne biste voljeli da svijet za njega sazna.» Očito je da niste baš smireni zbog nenošenja hidžaba, a smirenost bi došla sa njegovim praktikovanjem.

Drugo, hidžab, draga sestro, nije vezan za vrijeme i prostor. Dužna ga je nositi žena u Saudijskoj Arabiji isto kao i ona u Indoneziji, i ona u Americi i ona u Evropi. Osim što je nepraktikovanje hidžaba grijeh sam po sebi, on uzrokuje i druge grijehe poput privlačenja pogleda prolaznika i obraćanje pažnje na tijelo koje nije pokriveno itd.

Zbog toga, ako već tražite savjet, ja bih vam posavjetovao da i vi obučete odjeću čestitosti i pridružite se onom dijelu muslimanki kojima su Allahov hatur i hatur Njegova Poslanika iznad svega na dunjaluku. Znam kakva je zemlja Holandija, ali isto tako znam da muslimanke u Holandiji nesmetano nose hidžab. Svaki izgovor, traženje razloga i odugovlačenje dolazi vam od šejtana, zbog toga ne slušajte ga. Jedino kada vam je dozvoljeno da ne nosite hidžab jeste u slučaju kada je ugroženavaša lična bezbjednost. A vi najbolje znate da li je ona ugrožena.

Na pitanje odgovorio: mr. Senaid Zaimovic
Preuzeto sa stranice: http://www.n-um.com

Iskreno, žao mi je što je zinaluk u velikom procentu zastupljen među nama. To je jedan od velikih uzroka nazadovanja muslimana. Što se tiče slučaja u ovom pitanju, žena je bila obavezna obavijestiti svog budućeg muža o grijehu koji je počinila. To bi priznanje najvjerovatnije uticalo na njegovu odluku. Možda je u tom slučaju ne bi uzeo za suprugu.

U principu vjerniku nije dozvoljeno oženiti bludnicu i obratno, vjernici se nije dozvoljeno udati za bludnika. Uzvišeni Allah je rekao: „Bludnik ne treba da se ženi osim bludnicom, ili mnogoboškinjom, a bludnica ne treba da bude poželjna osim bludniku ili mnogobošcu, to je zabranjeno vjernicima“. (En-Nur, 3) Ova zabrana ne važi za one koji se pokaju. Koliko vidim žena se pokajala i to je veoma važno u ovom slučaju.

Nakon što je saznao za grijeh muž ima pravo da odluči hoće li nastaviti živjeti sa ovom ženom ili će je pustiti. Obzirom da se pokajala, ja predlažem da je zadrži. I nije haram živjeti sa takvom ženom. Ona se pokajala. Mnogo je takvih brakova među muslimanima. Uglavnom su ljudi činili grijehe iz neznanja. Veoma je važno što rodbina prihvata taj brak, a što se tiče okoline, na nju ne treba posebno obraćati pažnju. Vrata pokajanja su otvorena. Iskreno pokajanje briše ranije počinjene grijehe.

Na pitanje odgovorio: mr. Senaid Zaimovic
Preuzeto sa stranice: http://www.n-um.com

Alejkumusselam. Džemat NURSIJJA je vjerski islamski džemat osnovan u Turskoj početkom 20. stoljeća koji je po svojoj formi i organizaciji bliži sufijskom tarikatu nego organizovanom i uređenom pokretu. Osnivač ovog džemata je svoju davu koncentrisao na suštinu imana i odgoj i pročišćavanje duše, osnovao je islamski pravac u nastojanju da se stane na put širenju Ataturkovog masonskog sekularizma koji je pokosio Tursku nakon pada Osmanskog hilafeta.

Osnivač ovog džemata je šejh Seid En-Nursi rođen 1863.god. a umro 1960.god. od oba roditelja kurdskog porijekla u selu Nuris u pokrajini Hezan, istočna Anadolija. Odrastao je i učio u svom mjestu, još kao mladić pokazivao je znakove oštroumnosti tako da je nazvan Bediuzzeman. U 18. godini je počeo izučavati vjerske nauke uporedo uz izučavanje mnogih racionalnih znanosti, učio je gađanje, hrvanje i jahanje konja, a uz to je naučio napamet Kur’an i posvetio se zuhdu i isposništvu. Kada su saveznici okupirali Istanbul bio je na čelu mudžahida protiv njih.

1908.godine, nakon što je skinut sa vlasti sultan Abdulhumejd kao posljedica zavjere Organizacije jedinstva i prosperiteta (u kojoj je bio Ataturk) koja je podigla parole jedinstva, slobode i preporoda krijući iza njih spletke i zle namjere protiv Islama i muslimana, Bediuzzeman je osnovao je Organizaciju muhammedansko jedinstvo. Njegova organizacija je koristila iste parole poput Organizacije jedinstva i prosperiteta ali u islamskom poimanju tih termina sa ciljem otkrivanja obmana i prevara iza kojih se kriju, kao i ciljem otkrivanja masonske pozadine ove organizacije.
Nakon dolaska sekularista na vlast u Turskoj i ukidanja hilafeta, bojeći se njegove dave, žestoko su se borili protiv nje tako da su život Bediuzzemana ispunili zatvorom, kažnjavanjem, protjerivanjem i suđenjem. Zadnji dio svog života je proveo izolovan od ljudi u Sparti a preselio je 27. Ramazana 1379.po Hidžri (1960.).
Optužbe koje su bile usmjerene protiv njega prilikom mnogobrojnih suđenja se mogu rezimirati u sljedećem:
– rad na uništavanju sekularne države i Ataturkove revolucije,
– podsticanje na pridržavanje vjere u Turskoj,
– osnivanje tajne organizacije,
– napad na Kemala Ataturka,

Međutim, on je na ove optužbe odgovarao rječitom logikom sa jasnim dokazima tako da su ova suđenja postala mjesto njegove dave čime se povećavao broj njegovih pristalica.
Osnivač ovog džemata Bediuzzeman je svoju aktivnost i davu skoncentrisao na borbu protiv širenja sekularizma u Turskoj, a te sekularističke aktivnosti su se sastojale u sljedećem:

– ukidanje osmanskog hilafeta,
– mijenjanje šerijatskog zakona sa izmišljenim ljudskim zakonima, odnosno preciznije sa građanskim švajcarskim zakonom,
– ukidanje vjerskog obrazovanja,
– zabrana pisanja arapskim pismom i obavezivanje korištenja latinskog pisma,
– učenje ezana umjesto na arapskom na turskom jeziku,
– obavezivanje turanskom teorijom, tj. da su Turci osnov svih civilizacija,
– umjesto petka sedmični vikend je određen da bude u nedjelju,
– obavezivanje vjerski učenih ljudi da nose crni mantil i bijeli turban,
– prevođenje Kur’ana na turski jezik 1931.i njegova distribucija po mesdžidima,
– zabrana slavljenja bajrama i ukidanje hidžretskog takvima i uvođenje mnogih promjena u zakon o nasljeđivanju,
– usmjeravanje ljudi prema Zapadu, oponašanje istih u običajima i drugim životnim navikama kao i idejnim i ideološkim stremljenjima.
Ovom džematu se opravdano prigovaraju mnoge stvari a neke od njih su:
– da ovaj džemat nije radio među svojim sljedbenicima niti običnim muslimanskim masama na širenju akide selefa ovog Ummeta niti čistog tevhida. Nasuprot tome pozivao se na maturidijsku akidu koja je bila podržavana od same osmanlijske države pa džemat nije pokušavao da se oslobodi ove novotarske akide te da pozivaju ljude u ispravnu akidu Ehlu suneta vel džemata.
– ovaj džemat sa svojim sljedbenicima nije uspio da organizuje jedno uređeno islamsko djelovanje koje bi se moglo suprostaviti židovskim zavjerama koje su se uvukle u većinski dio političkog života Turske, osim što pravednost zahtijeva da se prizna da im okolnosti nisu dozvoljavale neki ozbiljniji i organizovaniji rad.
– učestvovanje Bediuzzemana u osnivanju Organizacije muhamedanskog jedinstva nije bilo ništa više od reakcije na sekularističku organizaciju te se zbog toga brzo raspala, a da ne govorimo o neprijateljskom i zavjerničkom djelovanju članova njegove organizacije protiv njega i njegove dave nakon raspada.

– Bediuzzeman, Seid En-Nursi je 1921.godine podigao parolu spram političkog djelovanja koja glasi “Utječem se Allahu od šejtana i politike”, čime je počeo period nepolitičkog djelovanja njegovog džemata, a ovo je ostavilo ogroman negativan uticaj na njegove sljedbenike tako što su postali žrtve sekularističkih stranki.
– takođe, prigovara se šejhu Seidu En-Nursiju njegovo neučestvovanje, nepomaganje i nepodržavanje revolucije ili pobune protiv Kemala Ataturka 1925.godine koju je poveo šejh Seid El-Kurdi koji je stao na stranu hilafeta.
– ovakav stav u gore spomenutom događaju se vraća na njegovo idejno tumačenje obaveze džihada, tj. on je smatrao da je prvo obaveza voditi džihad protiv duše, zatim činiti davu u idejno prosvjetljavanje, a što je džemat i činio pozivajući u popravljanje stanja srca i neučestvovanje u unutrašnjim bitkama i borbama protiv protivnika muslimana, svejedno bili vladari ili podanici, te obavezujući da se ide mirnim putem i postepenim napretkom a da se oružani džihad ne vodi osim protiv vanjskog neprijatelja kjafira i munafika.
– kod nekih sljedbenika džemata se u zadnje vrijeme raširila osjećanja izolovanosti i izdignutosti (iznad dešavanja i događaja) što je uticalo na gubljenje moći davetskog i prosvjetiteljskog djelovanja među samim narodom.
Broj sljedbenika ovog džemata je dostigao milion, jedan od njih provodi čitav svoj život u prepisivanju resaila (pisama) šejha Nurisija i njihovom dijeljenju i distribuiranju drugim ljudima a u čemu su najaktivnije bile djevojke.
Sve spomenuto je rezimirano i preuzeto iz knjige “El-Mevsuatu el-mujessera fil-edjan vel-mazahib el-muasira” (1/328-333).

Rezime:
Zbog svega spomenutog ne preporučuje se čitanje knjiga ovog džemata osim onima koji traže šerijatsko znanje a specijalizirali su u oblasti savremenih pravaca i džemata. A ovo je zbog toga što je ovaj džemat zajedno sa svojim osnivačem bio na akidi koja je oprečna akidi Ehli sunneta vel džemata. S tim da je trud šejha i njegovog džemata u pomaganju Islama i muslimana u to vrijeme vrijedan pohvale, međutim to nas ne obavezuje da hvalimo ili prešućujemo njihovu akidetsku oprečnost ispravnoj akidi, niti nas to obavezuje da hvalimo i podržavamo njihove sljedbenike koji i dan danas djeluju. Sljedbenici ovog džemata su se međusobno veoma razišli tako da se ne mogu svesti pod jednu istu analizu, nego je stav prema svakom od njih shodno onome što ispolje od njihove akide i menhedža kojeg slijede u tumačenju i razumijevanju vjere. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio: dr. Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice: http://www.n-um.com