Podrška: pitajucene@gmail.com
Podrška: +38762645414 WhatsApp, pitajucene@gmail.com
Izgubljena šifra? Unesi svoju e-mail adresu i klik na "Reset". Poslaćemo link za postavljenje nove šifre na e-mail.
Objasni zašto prijavljuješ.
Objasni zašto prijavljuješ.
Objasni zašto prijavljuješ.
RODBINA SA KOJOM JE VADŽIB ODRŽAVATI VEZU
Alejkumusselam. Alejkumusselam. Učenjaci imaju podijeljeno mišljenje oko toga ko se ubraja u rodbinsku vezu koju je musliman dužan održavati i zabranjeno mu je da je prekida. Prvo mišljenje je da se pod tom rodbinom porazumijevaju svi mahremi koji su u rodbinskoj vezi, tj. to su oni koji ako je jedaviše
Alejkumusselam.
Alejkumusselam.
Učenjaci imaju podijeljeno mišljenje oko toga ko se ubraja u rodbinsku vezu koju je musliman dužan održavati i zabranjeno mu je da je prekida.
Prvo mišljenje je da se pod tom rodbinom porazumijevaju svi mahremi koji su u rodbinskoj vezi, tj. to su oni koji ako je jedan od njih muško a drugi žensko nije im dozvoljeno da se žene po Šerijatu. Na ovom stavu je Ebu Hanife, a navodi ga i Nevevi. Po ovom mišljenju rodbina sa kojom je vadžib održavati rodbinske veze su roditelji, njihovi roditelji (dido i nana) i tako naviše, djeca i njihova djeca (unučad) i tako naniže, braća i njihova djeca, sestre i njihova djeca, amidže i tetke (sestre od oca), daidže i tetke (sestre od majke). Po ovom stavu djeca od amidža, daidža i tetki (od oca i majke) nisu rodbina sa kojima je vadžib održavati rodbinske veze, sa njima je mustehab održavati rodbinske veze.
Dokaz ovog stava je zabrana da čovjek oženi dvije žene, tj. u poligamijslom braku da istovremeno živi sa obe, koje su u rodbinskoj vezi tako da je jedna žena tetka po ocu ili po majci drugoj ženi, kao što je došlo u vjerodostojnim hadisima koje bilježe Buharija i Muslim od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, da je Vjerovjesnik, sallahu alejhi ve sellem, zabranio da se udaje žena (kao druga) na njenu tetku po ocu ili njenu tetku po majci. U jednom od rivajeta stoji: “A ako to učinite (tj. ako oženite neku ženu i njenu tetku) prekinut ćete njihove rodbinske veze”. Prema tome, da se neka žena i kćerka od njene tetke po ocu ili majci ubrajaju u rodbinu čije veze je zabranjeno kidati onda ne bilo dozovoljeno da muškarac oženi njih dvije istovremeno, a to je dozovoljeno po idžmau’ učenjaka. Ovo tumačenje navodi Nevevi u svom Komentaru Sahiha od Muslima.
Drugo mišljenje je da su rodbina svi oni koji nasljeđuju određenu osobu. Po ovom mišljenjeu daidže i tetke po majci nisu rodbina te nije obaveza da se održavaju rodbinske veze sa njima, tj. dozovljeno je prekinuti rodbinske veze sa njima. Ovaj stav spominje Kurtubi. Međutim, ovo mišljenje je slabo jer kaže Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, u hadisu kojeg bilježi Buharija: “Tetka (po majci) je na stepenu majke”.
Treće mišljenje je da se u rodbinu ubraja svako onaj ko je rođak i po ocu i po majki. Na ovom stavu je bio Šafija i ovo je rivajet od Ahmeda. Pa tako po ovom stavu djeca amidže, daidže i tetki (po ocu i majci) potpadaju pod pojam rodbine. Način održavanja rodbinskih veza po ovom mišljenju se razlikuje shodno blizini rodbinske veze. Prema nekima je obaveza održavati vezu rodbinstva svaki dan, dok je prema drugima svake sedmice a prema trećima svakog mjeseca. Takođe, sa nekima se održava rodbinska veza davanjem imetka, sa drugima nazivanjem selama a sa trećima telefonskim pozivom.
Četvrto mišljenje je da se rodbina koju je obaveza održavati vezu sa njom proteže sve do četvrtog djeda. Ovo je zvanični mezheb kod hanabila. Znači, u tu rodbinu spadaju vlastita djeca, djeca od oca (braća i sestre), djeca od djeda (amidže i tetke od oca) i djeca od očevog djeda (amidže od babe i babine tetke sa očeve strane). Po ovome ne spada u rodbinu niko sa majčine strane što se kosi sa hadisom : “Tetka (po majci) je na stepenu majke”.
Oni dokazuju svoj stav sa ajetom: “Plijen od stanovnika sela i gradova koji Allah Poslaniku Svome daruje pripada: Allahu i Poslaniku njegovu, i bližnjim njegovim, i siročadi, i siromasima, i putnicima-namjernicima…”. (El-Hašr 7) A Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je davao od plijena svojoj djeci, djeci Abdulmuttaliba i djeci Hašima, izuzev djece Abduššemsa i Nevfela.
Na kraju se može konstatovati da je prvo mišljenje najbliže istini, a Allah zna najbolje. To jest, da se pod tom rodbinom porazumijevaju svi mahremi koji su u rodbinskoj vezi, tj. da su to oni koji ako je jedan od njih muško a drugi žensko nije im dozvoljeno da se žene po Šerijatu. S tim da se uz ovo mora dodati i četvrto mišljenje zbog snage dokaza, tj. da u rodbinu ulaze mimo spomenutog u prvom mišljenju još i djeca od očevog djeda (amidže od oca i očeve tetke). Prema tome, rodbina sa kojom je vadžib održavati rodbinske veze su rođaci koji su jedni drugima mahremi, a sa svima ostalim rođacima je samo mustehab održavati rodbinske veze. A način održavanja rodbinskih veza se razlikuje shodno blizini rodbinske veze. Prema nekima je obaveza održavati vezu rodbinstva svaki dan, dok je prema drugima svake sedmice a prema trećima svakog mjeseca. Takođe, sa nekima se održava rodbinska veza davanjem imetka ili zijaretom, sa drugima nazivanjem selama i komuniciranjem a sa trećima telefonskim pozivom. Ve billahi tevfik.
Na pitanje odgovorio: dr. Zijad Ljakić
Vidi manjePreuzeto sa stranice: http://www.n-um.com
NOVOROĐENČE MNOGO PLAČE
Alejkumusselam. Ne znam da po tom pitanju ima nešto da je preneseno u šerijatskim tekstovima. Neka mu neko prouči nekoliko puta Ajetul-kursi, Ihlas, Felek i Nas, ili još bolje šerijatsku rukju. Moguće je da je dijete urečeno ili da mu je sihr napravljen. Pa ako ne bude reakcija od strane djeteta naviše
Alejkumusselam.
Ne znam da po tom pitanju ima nešto da je preneseno u šerijatskim tekstovima. Neka mu neko prouči nekoliko puta Ajetul-kursi, Ihlas, Felek i Nas, ili još bolje šerijatsku rukju. Moguće je da je dijete urečeno ili da mu je sihr napravljen. Pa ako ne bude reakcija od strane djeteta na učenje Kur’ana i ne bude bolje odnesite ga pedijatru jer je onda moguće da plače jer ima fizičke bolove ili slično. Ve billahi tevfik.
Na pitanje odgovorio: dr. Zijad Ljakić
Vidi manjePreuzeto sa stranice: http://www.n-um.com
KUDRET I SUFRET PRIJE I POSLIJE HAJZA
Alejkumusselam. Ovo pitanje se vraća na hadis kojeg bilježe Buharija i ostali od Ummu ‘Atijje, radijallahu anha, u kojem ona kaže: “Nismo ubrajali kudet (smeđu tekućinu) i sufret (žućkastu tekućinu) niušta “, a u rivajetu kod Ebu Davuda ima vjerodostojan dodatak: “nakon čistoće”. Po ispravnom stavuviše
Alejkumusselam.
Ovo pitanje se vraća na hadis kojeg bilježe Buharija i ostali od Ummu ‘Atijje, radijallahu anha, u kojem ona kaže: “Nismo ubrajali kudet (smeđu tekućinu) i sufret (žućkastu tekućinu) niušta “, a u rivajetu kod Ebu Davuda ima vjerodostojan dodatak: “nakon čistoće”. Po ispravnom stavu učenjaka kada ashab kaže “mi smo radili to i to” ili “nismo radili to i to” pod tim se misli da su to radili u vrijeme Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i da je on za to znao i šutnjom odobrio.
Ovaj hadis ukazuje da kudret (smeđa tekućina) i sufret (žućkasta tekućina), ili bilo koja druga tekućina koja nije krva hajza poput obične krvi i slično, ako se pojave nakon čistoće, tj. nakon što žena postane čista od hajza time što joj je nakon prestanka krvi hajza izašla bjelina (kassatu bejda) ili kod nekih žena da se pojavi suhoća (džefaf) kao znakovi prestanka hajza, da se ne ubrajaju u hajz. Takođe, ovo se odnosi i na kudret i sufret koji se pojave prije početka hajza ako nisu spojeni sa hajzom.
A ako su spojeni sa hajzom učenjaci imaju podijeljeno mišljenje, jedni ih (kudret, sufret i slično) ubrajaju u hajz a drugi ne, a bliže je da se ubrajaju u hajz, a Allah zna najbolje. Naravno, kudret i sufret koji se pojave u toku mjesečnog pranja u periodma prekida krvi ubrajaju se u hajz i imaju propise hajza.
A izlazak nekoliko kapljica smeđe krvi prije nastupanja mjesečnog pranja na dan, više ili manje, potpada pod propis pojave kudreta i sufreta prije izlaska krvi hajza a koje nije spojeno sa izlaskom krvi hajza, tj. to se ne ubraja u hajz i nema propise hajza. Prema tome, čista si i obavezna si klanjati sve dok ti se ne pojani krv hajza. Ve billahi tevfik.
Na pitanje odgovorio: dr. Zijad Ljakić
Vidi manjePreuzeto sa stranice: http://www.n-um.com
NAJLJUĆI NEPRIJATELJ JE TVOJE DIJETE I TVOJ IMETAK (hadis)
Alejkumusselam. Tekst tog hadisa je sljedeći: Prenosi Ebu Malik El-Eš’arijj, radijallahu anhu, da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Nije tvoj neprijatelj onaj koji ako ga ubiješ biva tebi svjetlost a ako on tebe ubije uđeš u Džennet, nego je najljući tvoj neprijatelj tvoje diviše
Alejkumusselam.
Tekst tog hadisa je sljedeći: Prenosi Ebu Malik El-Eš’arijj, radijallahu anhu, da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Nije tvoj neprijatelj onaj koji ako ga ubiješ biva tebi svjetlost a ako on tebe ubije uđeš u Džennet, nego je najljući tvoj neprijatelj tvoje dijete koje je izašlo iz tvoje kičme, zatim je najljući tvoj neprijatelj tvoj imetak kojeg si stekao svojom desnicom”.
Prema tome, u prevodu hadisa koji je gore spomenut ima previše slobode u prevodu jer u hadisu nije spomenuto “neodgojeno dijete”, a u tvom pitanju je još nepreciznije i proizvoljnije opisano stanje tog djeteta da ono nije u Islamu, a u izvornom tekstu hadisa nije spomenuto ni neodgojeno dijete, niti da nije u Islamu.
Spomenuti hadis od Ebu Malika, radijallahu anhu, bilježi Taberani u “Kebiru” i Ibn Bišran u knjizi “El-Emali”, a sened oba rivajeta hadisa ima slabosti a to je prekid seneda između Šurejha i Ebu Malika u prvom rivajetu i prekid seneda između Ibn Ebi Hilala i Ebu Malika u drugom rivajetu. Uz ovo učenjak El-Hejsemi dodaje još jednu slabost a to je ravija Muhammed ibn Ismail ibn Ajjaš koji je slab i nepouzdan. Šejh Albani je u “Silsileti daifa” ovaj hadis ocijenio slabim.
Prema tome, ovaj hadis je slab a slabi hadisi nisu dokaz pri uzimanju propisa, a posebno upada u oči neprimjereno poređenje, tj. stavljanje neprijateljstva djeteta i imetka iznad neprijateljstva neprijatelja kjafira.
Da čovjek musliman može imati neprijatelja u svojoj ženi, djetetu i imetku na to ukazuju kur’anski ajeti, ali ne u kontekstu koji je spomenut u ovom slabom hadisu. Naime, kaže Uzvišeni: “O vjernici, i među ženama vašim i djecom vašom doista imate neprijatelja pa ih se pričuvajte! A ako preko toga pređete i opravdanje prihvatite i oprostite, pa i Allah prašta i samilostan je. Imanja vaša i djeca vaša su samo iskušenje a u Allaha je nagrada velika” (Et-Tegabun, 14-15).
Pod tim da vjernik ima neprijatelja u ženi ili djetetu se misli na to, kako to pojašnjavaju mufesiri, da odvodu čovjeka od pokornosti Allahu i činjenja dobrih djela tako što ga zabave sticanjem imetka za njihov ugodan i lagodan život i iskazivanjem ljubavi, naklonosti i dobročinstva prema njima ili čak da ga oni navedu na činjenje harama.
Takođe, ovo isto se odnosi na čovjekov imetak da je on fitna i iskušenje za njega u smislu da je imetak fitna, ispit i iskušenje za vjernika jer ga može navesti na njegovo sticanje na haram način ili da ga ljubav prema njemu odvede u neizvršavanje imovinskih obaveza prema Uzvišenom Allahu. Ve billahi tevfik.
Na pitanje odgovorio: dr. Zijad Ljakić
Vidi manjePreuzeto sa stranice: http://www.n-um.com
GRIJEH KLANJANJA U STANJU DŽUNUBLUKA IZ NEZNANJA
Alejkumusselam. Pošto si klanjao džunub jer nisi znao da si imao noćne polucije ti nemaš grijeha zbog tog djela. Od dokaza da čovjek nije griješan zbog grijeha koje počini iz neznanja su mnogi ajeti i hadisi. Poput riječi Uzvišenog: “Nije grijeh ako nešto greškom uradite, grijeh je ako to namjerno uviše
Alejkumusselam.
Pošto si klanjao džunub jer nisi znao da si imao noćne polucije ti nemaš grijeha zbog tog djela. Od dokaza da čovjek nije griješan zbog grijeha koje počini iz neznanja su mnogi ajeti i hadisi. Poput riječi Uzvišenog: “Nije grijeh ako nešto greškom uradite, grijeh je ako to namjerno učinite” (El-Ahzab, 5).
Takođe, u drugom ajetu Uzvišeni kaže: “Gospodaru naš nemoj nas kazniti ako iz zaborava i greškom nešto učinimo” (El-Bekare, 286), a u hadisu kojeg bilježi Muslim u svom Sahihu se navodi da je Uzvišeni Allah rekao: “Već sam to učinio”. Ono što se od grijeha učini greškom pod to ulazi i grijeh iz neznanja. I mnogi drugi ajeti koji ukazuju da nema kažnjavanja za učinjene prestupe iz neznanja.
U vjerodostojnom sunnetu se takođe prenosi da čovjek ima opravdanje za učinjene grijehe iz neznanja. Bilježe Ibn Madže, Darekuntni, Hakim, Bejheki i Ibn Hibban da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Zaista Allah prelazi (oprašta) mom Ummetu ono što urade iz greške, zaborava i prisile”. Hadis su ocijenili vjerodostojnim Albani i Šuajb Arnaut. Takođe, mnogo je primjera prenešenih u vjerodostojnim hadisima u ovom kontekstu.
Svi ovi argumenti iz ajeta i hadisa ukazuju na to da bilo koje zabranjeno djelo koje se uradi iz neznanja da za to čovjek nema grijeha zbog kojeg će biti kažnjen jer je Uzvišeni Allah milostiviji od toga da kazni onoga ko nije namjeravao da mu bude oprečan, neposlušan i griješan. Ve billahi tevfik
Na pitanje odgovorio: dr. Zijad Ljakić
Vidi manjePreuzeto sa stranice: http://www.n-um.com
KO UMRE U PETAK BIĆE SAČUVAN KABURSKOG AZABA
Alejkumusselam. Prije odgovora na pitanje potrebno je preispitati tvdnju i uvjerenje da onaj ko umre u petak da je sačuvan kaburskog azaba, zatim da li nemuslimani imaju kaburski azab te nakon toga dati odgovor sa osvrtom na snove. Ko umre u petak biće sačuvan kaburskog azaba O vrijednosti (fadlu) uviše
Alejkumusselam. Prije odgovora na pitanje potrebno je preispitati tvdnju i uvjerenje da onaj ko umre u petak da je sačuvan kaburskog azaba, zatim da li nemuslimani imaju kaburski azab te nakon toga dati odgovor sa osvrtom na snove.
Ko umre u petak biće sačuvan kaburskog azaba
O vrijednosti (fadlu) umiranja u petak prenešen je hadis u rivajetima od Abdullah ibn ‘Amra ibn El-‘Asa, Enesa i Džabira, radijallahu anhum. U rivajetu od Abdullah ibn ‘Amra ibn El-‘Asa, radijallahu anhu, je došlo da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Nema muslimana koji umre na dan ili noć petka a da ga Allah neće sačuvati kaburske fitne (kazne)”. Bilježe ga Tirmizi, Ahmed, Tahavija u “Šerhu muškilil-asar” i Abdurrezak u svom “Musannefu”. Ovaj rivajet su ocijenili slabim Tirmizi, Tahavija i Zehebi zbog prekida u lancu seneda i zbog ravije Hišam ibn S’ada.
A u rivajetu od Enesa, radijallahu anhu, je došlo da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Ko umre u petak biće sačuvan kaburskog azaba“. Bilježi Ebu J’ala u svom Musnedu, a sened hadisa je veoma slab jer su trojica ravija u hadisu Jezid ibn Eban, Vakid ibn Selame i Abdullah ibn Džafer slabi. A rivajet od Enesa, radijallahu anhu, u njemu je došlo da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Ko umre na dan ili noć petka biće sačuvan kaburskog azaba i doći će na Sudnjem danu sa obilježjem šehida”. Bilježi ga Ebu Nu’ajm u “Hiljetul-evlija'”, au njegovom senedu je Omer ibn Musa a on je ravija koji je izmišljao hadise.
Šejh Albani je rekao u knjizi “Ahlamul-dženaiz” da je rivajet od Abdullah ibn ‘Amra, radijallahu anhu, kojeg bilježe Tirmizi i Ahmed (sa dva seneda) dobar ili vjerodostojan sa mnoštvom drugih rivajeta koji ga podupiru. Međutim, šejh Šuajb Arnaut, nakon što je u svom komentaru Musneda imama Ahmeda ocijenio slabim rivajet od Abdullah ibn ‘Amra, radijallahu anhu, te naveo sve druge rivajete i nakon analize njihovih seneda ocijenio ih slabim, je rekao: “Rivajeti ovog hadisa od drugih ashaba (misli na rivajete od Enesa i Džabira, radijallahu anhuma) zbog svoje slabosti ne mogu pojačati hadis (od Abdullah ibn ‘Amra, radijallahu anhu) a Albani je pogriješio u “Ahkamul-dženaiz” kada je ga je ocijenio dobrim ili vjerodostojnim”.
Takođe, šejh S’ad El-Humejd kaže za hadis da je slab te da ni jedan rivajet nije vjerodostojan niti se hadis može osnažiti sa mnoštvom svih rivajeta. Slabim su ga ocijenili Ibn Hadžer i Abdurrahman El-Mubarekfuri.
Nakon spomenutog sasvim je jasno da se sa ovim slabim hadisom u svim njegovim rivajetima ne može graditi akidetsko uvjerenje da smrt u petak čuva od kaburskog azaba. Ono što koristi čovjeku u njegovom kaburu su iman i dobra djela. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je umro u ponedjeljak kao što je došlo u Sahihu Buharije, takođe većina najboljih ashaba nisu umrli u petak, sa druge strane, mnogi kjafiri ili muslimani veliki griješnici su umrli u petak, pa zar samo umiranje u petak što je stvar Allahovog kadera da bude presudno po pitanju kaburskog azaba? Musliman treba da vodi brigu o svojim dobrim djelima jer na njima se gradi kabursko kažnjavanje ili uživanje.
A što se tiče kaburskog azaba da li je on specifičan samo za Ummet Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, ili su njemu izloženi i ostali Ummeti, učenjaci imaju podijeljeno mišljenje. Skupina je na stavu da je to specifično samo za Ummet Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, a dokaz im je vjerodostojan hadis od Zejd ibn Sabita, radijallahu anhu, kojeg bilježi Muslim u svom Sahihu a u kojem je došlo da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Zaista se ovaj Ummet iskušava u kaburovima“.
Dok je skupina učenjaka na stavu da kabursko iskušenje nije specifično samo za ovaj Ummet, to dokazuju ajetom u kojem Uzvišeni kaže: “Oni se ujutro i naveče u vatri prže, a kada nastupi Sudnji dan: ‘Uvedite faraonove ljude u patnju najtežu” (Gafir, 46). Treća skupina učenjaka od kojih je Ibn Abdulberr smatra da nema dokaza koji presuđuje u ovoj mes’eli, moguće je i jedno i drugo.
Naravno, ono što je općepoznato i oko čega nema razilaženja među muslimanima, je da kjafir koji umre kao nemusliman da će biti stanovnik Džehennema. Dokaz za to je hadis kojeg bilježi Muslim u svom Sahihu od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, u kojem Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: “Tako mi Onog u čijoj je ruci Muhammedova duša, neće za mene čuti niko iz ovog Ummeta (misli se na sve ljude kojima je poslan i kjafire i mu’mine) bio židov ili kršćanin a zatim umre i ne povjeruje u u ono sa čime sam poslan a da neće biti stanovnik Vatre“.
Prema tome, taj dečko ako je umro kao nemusliman, svejedno vjerovao u Boga ili ne, na Sudnjem danu biće od stanovnika Vatre jer je umro kao nemusliman, neće mu koristiti ni u kaburu niti na Sudnjem danu to što je umro u petak, jer hadis o tome je slab. Ovo je ono što je sigurno i što je zasnovano na valjanim i pouzdanim argumentima, zato se snovima ne može dati prednost nad onim što je pojašnjeno u šerijatskim tekstovima. Ve billahi tevfik.
Na pitanje odgovorio: dr. Zijad Ljakić
Vidi manjePreuzeto sa stranice: http://www.n-um.com
Povod, smisao i obredi ašure
Alejkumus selam. Dovoljno je muslimanu ako zna da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nešto radio ili preporučio da se radi, svejedno poznavao on povod, mudrost ili smisao toga, da to radi i praktikuje. A ako poznaje povod, smisao i mudrost određenog dobrog djela to je onda bolje. Međutim, štoviše
Alejkumus selam.
Dovoljno je muslimanu ako zna da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nešto radio ili preporučio da se radi, svejedno poznavao on povod, mudrost ili smisao toga, da to radi i praktikuje. A ako poznaje povod, smisao i mudrost određenog dobrog djela to je onda bolje. Međutim, što se tiče dana Ašure ovo pitanje ima smisla pošto je oko tog dana rašireno mnogo neosnovanih radnji, djela i postupaka od kojih je ova vjera čista.
Što se tiče toga zašto je propisano postiti taj dan odgovor je u hadisu kojeg prenose Buharija i Muslim u svoja dva Sahiha od Ibn Abbasa, radijallahu anhuma, da je rekao: “Došao je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, u Medinu pa je zatekao Židove da poste na dan Ašure (deseti Muharrem) pa su ih upitali o tome. A oni su odgovorili: Ovo je dan u kojem je Allah dao pobjedu Musau, alejhi selam, i Benu Israilu nad faraonom, pa ga mi postimo veličajući taj dan. Pa je rekao Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem: “Mi smo preči da slijedimo Musaa, alejhi selam, od vas”. Pa je naredio da se posti taj dan.
Ovo je jedino što je vjerodostojno prenešeno po pitanju toga šta se desilo taj dan i zašto ga postimo. Navode se predaje u kojima je došlo da je se na dan Ašure Nuh, alejhi selam, iskrcao na brdo El-Džudij, da je Allah, subhaneh, tog dana oprostio Ademu, alejhi selam, i Junusovom narodu, da se taj dan rodio Ibrahim, alejhi selam, da je taj dan spašen od vatre, i druge predaje koje se često spominju i navode u knjigama i na minberima. Sve ove predaje, većinu ih navodi Taberani u svom “Kebiru”, su ili veoma slabe zbog ravija čiji senedi se ostavljaju i ne prenose osim ibreta i upozorenja na njih, ili su izmišljene i krivotvorene.
A to znači da nije dozvoljeno prepričavati ove predaje i imati ubjeđenje oko onog što je njima prenešeno o vrijednosti toga dana zbog velikih događaja koji su se navodno tada desili. Od svega spomenutog spomenutog pouzdano je samo da su Musa, alejhi selam, i njegov narod toga dana spašen od faraona.
Takođe, od izmišljotina i novotarija toga dana je ono što rade šije od samokažnjavanja udarajući se sabljama i puštajući krv jer navodno nisu spriječili ubistvo Husejna, radijallahu anhu, jer je on toga dana ubijen. Takođe, sufijske novotarije koje su zajedničke sa šitskim od spremanja određenog jela za taj dan koje se zove ašura sa posebnim receptom, gdje se skuhaju sve vrste zrnevlja (pšenica, kukuruz, grah, riža…) i jede se taj dan smatrajući to ibadetom. I još mnoge druge stvari za koje nije došao dokaz u šerijatskim tekstovima a što se pripisuje ovoj uzvišenoj vjeri a ona je čista od toga.
Ispravno je da se ne može spojiti post koji je vadžib sa postom koji je mustehab, pa tako trebaš posebno nanijetiti i postiti dane propuštene u Ramazanu a posebno postiti dane Ašure čiji post je sunnet a ne vadžib. Ve billahi tevfik.
Na pitanje odgovorio: dr. Zijad Ljakić
Vidi manjePreuzeto sa stranice: http://www.n-um.com
Kupovina stvari na kojima su slike živih bića
Alejkumusselam. Kupovina ili prodaja proizvoda na kojima su naslikane slike živih bića, ljudi i životinja, ako se kupuje ili prodaje zbog naslikanih slika onda je to zabranjeno, jer sa posjedovanjem sprečavaju se meleci da ulaze u kuću, a nema sumnje da se musliman treba čuvati svega što sprečava ulviše
Alejkumusselam. Kupovina ili prodaja proizvoda na kojima su naslikane slike živih bića, ljudi i životinja, ako se kupuje ili prodaje zbog naslikanih slika onda je to zabranjeno, jer sa posjedovanjem sprečavaju se meleci da ulaze u kuću, a nema sumnje da se musliman treba čuvati svega što sprečava ulazak meleka u njegovu kuću. Prenosi Ebu Talha, radijallahu anhu, u hadisu kojeg bilježe Buharija i Muslim u svojim Sahihima da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Meleci ne ulaze u kuću u kojoj ima pas i slika”.
Međutim, ako većina proizvoda i stvari koje se kupuju i prodaju imaju slike na sebi tako da je veoma teško da se nađu proizvodi na kojima nisu naslikane slike, onda nema smetnje da se one kupuju i prodaju.
Kaže šejh Ibn Usejmin u knjizi “Eš-Šerhul mumti’a” (2/203): “Ono što je sada postalo opći belaj su slike na svemu i svačemu osim u rijetkim slučajevima: prisutne su na posuđu za jelo, na kutijama za hranu, knjigama, novinama, svugdje su prisutne, prave se čak likovi u trodimenzionalnom obliku: keks u obliku ribe ili zeca. Zato kažemo: Uzimanje ovih stvari (kupovinom i slično) radi slika nema sumnje da je zabranjeno. Da se kupuju novine radi slika koje se objavljuju u njima, to je haram. A ako se one kupuju radi znanja, koristi i čitanja vijesti, nadam se da u ovome nema smetnja, uzimajući u obzir teškoću i nelagodnost (od izbjegavanja istog), jer Uzvišeni Allah kaže: “I On vam u vjeri nije ništa teško propisao” (El-Hadždž, 78).
Ove slike nisu ciljane od strane čovjeka prilikom kupovine niti ga one interesuju, takođe posuđe, kutije u kojima je hrana i slično, kao što se kaže one sadrže u sebi vid omalovažavanja te zbog toga ne ulaze u zabranjenu skupinu”.
Prema tome, prodaja (kupovina) upotrebnih predmeta poput sveski, olovaka, školskog pribora, posuđa, pa čak i odjeće, na kojima se nalaze slike životinja ili likova iz crtanih filmova, nije sporna inašaallah ako se sa njihovom prodajom (kupovinom) ne cilja prodaja (kupovina) samih slika. Ve billahi tevfik.
Na pitanje odgovorio: dr. Zijad Ljakić
Vidi manjePreuzeto sa stranice: http://www.n-um.com
Posjedovanje i čitanje knjige “Ihjau Ulumiddin” od Gazalija
Alejkumusselam. Radi preciznijeg i potpunijeg odgovora na ovo pitanje potrebno je da se ukratko nešto kaže o samom učenjaku Ebu Hamidu Gazaliju, zatim najbitnije stvari o njegovoj knjizi “Ihjau’ulumiddin” i na kraju doći do zaključka da li muslimani trebaju posjedovati i čitati ovu knjigu. Ebu Hamidviše
Alejkumusselam. Radi preciznijeg i potpunijeg odgovora na ovo pitanje potrebno je da se ukratko nešto kaže o samom učenjaku Ebu Hamidu Gazaliju, zatim najbitnije stvari o njegovoj knjizi “Ihjau’ulumiddin” i na kraju doći do zaključka da li muslimani trebaju posjedovati i čitati ovu knjigu.
Ebu Hamid Gazali (450-505. h)
On je poznati učenjak koji je u svom naučnom, radnom i životnom vijeku prošao kroz nekoliko faza. Prvo se bavio ‘Ilmu kelamom (islamskom skolastikom) i postao jedan od prvaka i eksperata u toj oblasti, da bi poslije kritikovao ‘Ilmu kelam i zabranio bavljenje njime. Nakon toga izučavao je filozofiju i postao stručnjak u njoj da bi poslije dao žestoku kritiku filozofiji. U sljedećoj fazi se posvetio tesavvufu (sufizmu) i smatrao da je to jedini put koji vodi ka spoznaji (u ovom periodu je napisao knjigu “Ihjaul’ulumiddin”). Zatim se pred kraj života, kako navodi šejhul-islam Ibn Tejmije u Medžu’ul-fetava (10/551), vratio hadiskim knjigama tako da je umro a na njegovom prsima je bio Sahih Buharije. Takođe, bitno je spomenuti da se od šerijatskih znanosti istakao u oblasti fikha (poput knjige “El-Vedžiz”) i usulil-fikha (poput knjige “El-Mustasfa”), a što se tiče hadisa i akidetskih znanosti tu je bio veoma slab i to je ono gdje mu se prigovara, sam je za sebe rekao: “Moje poznavanje hadisa je veoma slabo” (El-Bidaje, 2/311). Pogrešno i lažno je nazvan Hudždžetul-islam (dokaz Islama) a priličnije je da se nazove Hudždžetom i Imamom zabludjelog i novotarskog sufizma i filozofije.
Najbolji opis njegovog znanstvenog životnog puta, po meni, je napisao malikijski fakih i učenjak imam Tartuši (umro 520. h). On u svom pismu upućenom Ibnu Muzafferu kaže: “A što se tiče Ebu Hamida kojeg spominješ vidio sam ga i razgovarao sa njim. Našao sam ga kao učenjaka vrijednog poštovanja u kojem se sastala pamet i razumijevanje, bavio se naukom čitavog života i nadmašio je u tome većinu učenjaka svog vremena. A zatim se okrenuo od puta kojim idu učenjaci i krenuo pustolovinama. Postao je sufija i zapostavio je bavljenje naukom okrenuo se od učenjaka i onda se posvetio razmišljanju, djelima srca i šejtanskim vesvesama. A onda je tome pridodao filozofska mišljenja i Halladžove simbole te je napadao islamske fakihe i učenjake Ilmu kelama, tako da se često lišavao vjere. A nakon što je napisao “Ihjau” imao je namjeru da piše o Ulumul-ahval (“nauka” o sufijskim stanjima) i o sufijskim simbolima. A nije imao znanje o tome niti je bio stručnjak u toj oblasti pa je pao na glavu, pa niti je ostao među muslimanskim učenjacima, niti se skrasio u stanjima zahida (sufija). On je svoju knjigu (“Ihja'”) napunio sa lažima na Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, ja ne znam da ima knjiga na licu Zemlje, shodno mom znanju, da ima u njoj više laži na Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, od nje. Napunio ju je (knjigu “Ihja”) filozofskim pravcima i tumačenjima iz “Resaila Ihvanussaffa” (Ihvanussaffa su ljudi koji su smatrali da se vjerovjesništvo stiče vježbanjem, po njima vjerovjesnik nije ništa više od osobe koja se okitila lijepim ahlakom). Primjer onoga ko hoće da pomogne vjeru Islam sa filozofskim pravcima i njihovim logičkim premisama je poput onoga ko pere vodu sa mokraćom. U njoj navodi čudne stvari jednu za drugom, sijeva i grmi, pobuđujući želju i čežnju tako da kada se one pobude u dušama onda kaže: “Ovo je nauka o ophođenju, a ono iza nje je nauka o otkrovenju i nije dozvoljeno njeno pisanje u knjizi”. Ili kaže: “Ovo je od tajne kadera čije otkrivanje je nama zabranjeno”. A ovo je postupak Batinija (oni koji smatraju da u Islamu sve ima tajno značenje) i onih koji unose smutnju i fesad u vjeru. Ona (knjiga “Ihja”) unosi zabunu u akidi i nipodaštava ono na čemu je riječ Džemata (muslimana). Pa ako je čovjek (Gazali) bio ubijeđen u ono što je napisao u svojoj knjizi nije daleko da se on protekfiri (proglasi nevjernikom), a ako nije bio ubijeđen najbliže je da se proglasi da je na dalaletu” (Sijeru e’alamin-nubela od Zehebija, 19/339).
Najbitnije o knjizi “Ihjau ulumiddin”
Sadržaj ove knjige, mimo akidetskih i fikskih pitanja, govori o mudrosti i smislu ibadeta kao i oblastima iz rekaika, tj. govori o odgoju, strahu, šukru, samodisciplini, iskrenosti i tome slično.
Što se tiče same knjige “Ihjau’ulumiddin” treba znati da je zbog akidetskih i drugih šerijatski spornih stvari koje sadrži učenjak Ebul-Feredž Ibnul-Dževzi (umro 597.h) rezimirao tu knjigu i naslovio je “Minhadžul-kasidin”, iz nje izbacio izmišljene i slabe hadise i akidetski sporne stvari od sufizma, filozofije i ostalog, a zatim je od ovog njegovog rezimea učenjak Ibn Kudame napisao skraćenu verziju pod nazivom “Muhtesar Minhadžul-kasidin” pri čemu je iz prethodnog rezimea izostavio poglavlja koja obrađuju čisto fikhska pitanja. Pa tako ko hoće da dođe do onoga što je bilo korisno u knjizi “Ihjau ulumiddin” neka se vrati na knjigu “Muhtesar Minhadžul-kasidin” koja je uglavnom čista od svih spornih stvari Gazalijevog “Ihja”.
Pisanje “Ihjau ulumiddina” u vrijeme krstaškog klanja i spaljivanja Kudsa
Ebu Hamid Gazali je počeo pisao svog “Ihja” u vrijeme kada su krstaške horde vodile svoje krstaške ratove protiv muslimana u Šamu (današnjoj Palestini) a završio je njeno pisanje u Damaska, a veoma je zanimljivo da u svojoj knjizi koja je napisana u toliko tomova nije nijedno poglavlje posvetio podsticanju na džihad, propisima džihada i uopće išta o džihadu, osim poglavlja o borbi protiv duše (džihadun-nefs) . Naime, krstaši su ušli u Kuds i osvojili ga, pri čemu su oskrnavili čast muslimanki, prolili krv i pobili desetine hiljada muslimana, klali ih kao ovce svojim sabljama, dok je istovremeno Gazali boravio u svojoj tekiji u Kudsu zadubljen sa svojim zikrovima u tami svog havleta umotan u odjeću očekujući da čuje glas istine i da posmatra Veličanstvenog Gospodara. Ili je u tim momentima bio zauzet pisanjem svog “Ihja” u kojem je pojašnjavao da onaj ko posjeduje dvije košulje, dvoje gaće i dvije maramice da je on izašao iz svih boja zuhda (isposništva), ili da onaj ko uskladišti hrane za četrdeset dana time mu obavezno biva zabranjen mekamu mahmud (pohvalno mjesto), ili da onaj ko izađe u pustinju bez opskrbe sa tevekulom na Allaha i ne nađe ništa na njemu je da bude zadovoljan sa smrću ako mu ne bude olakšano da dođe do biljke ili hrane, a da nije napisao nijedne riječ o klanju muslimana koje se desilo u Kudsu.
Spaljivanje knjige “Ihjau ulumiddin”
Nakon što su učenjaci Magriba i Endelusa (Maroka i Španije) koji su bili na Sunnetu početkom šestog stoljeća po Hidžri izdali fetvu da se spali knjiga “Ihaju’ulumiddin” od Gazalija vladar Jusuf ibn Tašifin (410-500. H), drugi vladar u dinastiji Murabitina, je naredio da se spali njegova knjiga što je i učinjeno. Razlog ove fetve učenjaka i postupka Ibn Tašifina nije političke prirode, kao što pokušavaju podvaliti neki istoričari i orijentalisti, nego zbog toga da bi se time branila akida i Šerijat, odbacile novotarije i širk kojim je bila ispunjena i kako bi to bila pouka i savjet za ovaj Ummet. Ovo pojašnjava učenjak Tartuši koji je jedan od učenjaka koji je izdao tu fetvu, on kaže: “A to što sam naveo od spaljivanja knjige (“Ihja”) vatrom, to je zbog toga ako bi se ona ostavila da se raširi među ljudima i onima kojima nisu poznati ubitačni otrovi koja ona u sebi sadrži, bojati je se za njih da će povjerovati u ono što je zapisano u njoj od dalaleta, pa je treba spaliti analogno onome što su ashabi, radijallahu anhum, zapalili od listova mushafa u kojima je bilo razlike u riječima ili manjak ajeta … A ima mnogo drugih knjiga (mimo “Ihja”) koje su dovoljne našoj braći muslimanima i drugim skupinama dobrih ljudi. A većina onih koji su zavolili ovu knjigu su dobri ljudi koji nemaju znanja gdje je mjesto razumu i šta su akidetski temelji, niti razumiju pitanja vezana o Allahu, dželle še’nuhu, niti imaju ispravno znanje o Allahovim sifatima” (Sijeru e’alamin-nubela od Zehebija, 19/334).
Najvažnije šerijatski-sporne stvari u knjizi “Ihjau ulumiddin” su:
– sufijski širkovi, dalaleti, novotarije i nebuloze,
– otrovna mišljenja i stavovi filozofa o tevhidu, vjerovjesništvu i drugom svijetu,
– više od 600 hadisa između izmišljenih i slabih,
– tumačenja mnogih akidetskih poglavlja, poput izvora vjere (kešfa-otkrovenja), tevhida, stanovnika Dženneta i sličnog, koja se kose sa šerijatskim tekstovima i onome na čemu je selef ovog Ummeta ili nemaju osnova.
Primjeri spornih stvari:
– Gazalijeva podjela tevhida (“El-Ihja”, 4/245-246), on dijeli tevhid na četiri stepena:
Prvi stepen – da čovjek jezikom kaže LA ILAHE ILLELLAH, a srce mu nemarno i negira to poput tevhida munafika (licemjera).
Komentar: općepoznato je da licemjerstvo nije neki stepen od najnižeg stepena tevhida nego najviši stepen kufra, takođe ne mogu se poistovjetiti nemarnost i negiranje.
Drugi stepen – da srce potvrđuje značenje riječi LA ILAHE ILLELLAH poput potvrđivanja većine muslimana, a ovo je akida običnih muslimanskih masa.
Treći stepen – da to posmatra putem kešfa (otkrovenja) posredstvom svjetlosti Hakka (Istine-Allaha), ovo je mjesto bliskih robova, i to tako da vidi mnoštvo stvari s tim da ih ne vidi uz njihovo mnoštvo osim da proizilaze iz Jednog Moćnog …Posmatrač je muvehhid, u značenju da on nije posmatrao osim Jednog Aktivnog…, niti vidi nekog aktivnog u stvarnosti osim Jednog.
Četvrti stepen – da u prisutnom ne vidi osim Jednog, ovo je posmatranje siddika (Allahovih iskrenih robova), koje sufije nazivaju UTONUĆE U TEVHID.
Nema sumnje da je tumačenje tevhida kao posmatranje svega što postoji kao Jednog da je to akida VAHDETUL-VUDŽUD (akida da sve što postoji da je to Allah).
Naravno postavlja se pitanje gdje je tevhid u koji je pozivao Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, i vjerovjesnici prije njega?
– Gazali dijeli ljude na dvije skupine:
Prva – čistunci koji ne traže i ne žele Džennet, čak ga omalovažavaju, nego žele i traže neprestano sjedenje i druženje sa Gospodarom ‘Izzeta (ponosa),
Druga – obične mase koje uživaju u Džennetu u ženama, hrani i piću poput stoke koji su zamijenili ono što je bolje sa onim što je gore.
Nema sumnje da je ova podjela rezultat sufijskih nebuloza i dalaleta.
Ovakvih primjera sufijskih pretjerivanja i zabluda zamotanih u ruho vjere i bogobojaznosti je knjiga “Ihjau ulumiddin” prepuna a za koje se ne može reći da se to omaklo Gazaliju i da je to lapsus, ovakve izjave i tumačenja negira i ne prihvata običan musliman koji nema šerijatskog znanja a kamoli neko drugi, pa kako onda da ih navodi i potvrđuje neko ko je nazvan (lažno) hudždžetul-islam (dokaz islama)?
Mišljenja nekih učenjaka o knjizi “Ihjau”:
Kaže Ebul-Feredž ibnul-Dževzi (Telbisu Iblis, 1/49): “Ebu Hamid je napisao “El-Ihja” pa ga je napunio batil hadisima a nije znao da su batil (ništavni-slabi ili izmišljeni), govorio je o kešfu (otkrovenju) i izašao je iz kanuna fikha (zakona razuma), …”.
Kaže šejhul-islam Ibn Tejmije (Der’u tearudil-akli ven-nakli, 6/210): “Knjiga “El-Ihja” u njoj ima mnogo korisnih stvari, međutim u njoj je i materijala za osudu,jer u njoj je pokvareni govor filozofa o tevhidu, vjerovjesništvu i drugom svijetu. Kada bi (Gazali) spominjao sufijska naukovanja bio je poput nekog ko uzme neprijatelja muslimana i obuče mu odjeću muslimana. Imami (učenjaci) vjere su prigovorili Ebu Hamidu na ovo što je u njegovim knjigama. Kažu (učenjaci): Učinila ga je bolesnim “Eš-Šifa’ (Liječenje)”, tj, knjiga “Eš-Šifa” od Ibn Sine o filozofiji…”.
Poznati muhaddis Ibn Es-Salah je žestoko kritikovao Gazalija a za njegove knjige rekao da u sebi sadrže praznovjerja, laži i krivotvorene hadise (Gajetul-emani, 2/368).
O njemu kaže Kadi ‘Ijad: “Ebu Hamid, autor odvratnih vijesti i strašnih knjiga… zbog njega se poružnjala slika o Ummetu” (Gajetul-emani, 2/370).
Abullalif ibn Abdurrahman (praunuk Muhammeda ibn Abdulvehaba) piše šta je rekao jednom čovjeku kada je čuo da on i ostale obične muslimanske mase čitaju Gazalijev “Ihja”: “Reako sam mu da u “Ihja” ima iskrivljenih stavova, zabludjelih tumačenja i sličnog što u sebi krije skrivenu bolest … Učenjaci su upozorili na čitanje te knjige … Čak su učenjaci Magriba (Maroka i Endelusa) koji su poznati po Sunnetu izdali fetvu da se knjiga (“Ihja”) spali, mnogi od njih su je nazvali “Imatetu ulumulddina (Umrtvljavanje vjerskih znanosti)” i čvrsto tvrdili da je u mnogim njenim poglavljima čisto licemjerstvo (zendeka) od čijeg autora se neće primiti niti farz niti nafila”(Gajetul-emani, 2/369).
Posjedovanje i čitanje knjige “Ihjau ‘ulumuddin”
Kaže jedan od savremenih hadiskih učenjaka Abdulkerim El-Hudajr, član Vijeća visokorangiranih učenjaka i Stalne komisije za fetve u Saudiji, u tekstu koji se nalazi na njegovoj stranici (http://www.khudheir.com/), govoreći o knjizi “El-Ihja” od Gazalija: “On je čovjek poznat po njegovim akidetskim greškama, on je bio na akidi koja je oprečna akidi na kojoj je bio selef ovog Ummeta u mnogim akidetskim poglavljima. Kod njega se nalazi tesavvuf (sufizam) pomiješan sa filozofijom. On je sporan u mnogim pitanjima, od njega se uzima sa velikim oprezom. Njegovo poznavanje hadisa je veoma slabo. U knjizi (“El-Ihja”) je naveo mnogo izmišljenih i veoma slabih hadisa. Knjiga (“El-Ihja”) ima korisnih stvari za osposobljenog talibu ilma (onog ko traži znanje) koji je u stanju da dokuči ove (sporne) stvari. Međutim, i pored toga i osposobljeni talibu ilm treba sa oprezom da čita ovu knjigu. A što se tiče ostalih ljudi oni je ne trebaju čitati”.
Ovaj precizni stav prema čitanju Gazalijevog “El-Ihja”, a Allah zna najbolje, je najbliži i najispravniji stav po ovom pitanju. Znači, obični muslimani koji se ne mogu ubrojati u osposobljene talibe ilma, pod kojima se misli na šerijatski učene ljude koji su na akidi selefa i dobro je poznaju, ne trebaju da posjeduju niti da se upuštaju u čitanje knjige “El-Ihja” zbog gore spomenutih stvari.
Prema tome, knjiga “El-Ihja” je veoma sporna, čak do te mjere da su učenjaci Magriba (Maroka i Endelusa) početkom šestog stoljeća izdali fetvu da se ona spali. Musliman koji nije osposobljeni „talibu ilm – tragač za znanjem“ ne treba je posjedovati niti čitati, a toliko je drugih ispravnijih knjiga koje su dovoljne muslimanima da utole njihovu potrebu za proširenjem znanja. Ti nađi načina da se riješiš knjige koju si kupio i posavjetuj svakog drugog da je ne kupuje. Ve billahi tevfik.
Na pitanje odgovorio: dr. Zijad Ljakić
Vidi manjePreuzeto sa stranice: http://www.n-um.com
Dova povodom Hatme Kur’ana
Alejkumusselam. Nema u Sunnetu Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, posebna dova koja se uči poslije hatme Kur’ana, niti je to prenešeno od njegovih ashaba niti od poznatih imama učenjaka ovog Ummeta. Dova koja se može naći na kraju mnogih Mushafa (Kur’ana samo na arapskom jeziku), kojaviše
Alejkumusselam. Nema u Sunnetu Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, posebna dova koja se uči poslije hatme Kur’ana, niti je to prenešeno od njegovih ashaba niti od poznatih imama učenjaka ovog Ummeta. Dova koja se može naći na kraju mnogih Mushafa (Kur’ana samo na arapskom jeziku), koja je i naslovljena kao dova hatme Kur’ana, a pripisuje se šejhul-islamu Ibn Tejmiji, ova dova nema nikakvog osnova sa strane seneda niti sa strane pripisivanja šejhul-islamu.
Dova poslije hatme Kur’ana može biti u namazu ili van namaza, za dovu poslije hatme Kur’ana u namazu nema nikakvog osnova a za dovu poslije hatme Kur’ana van namaza prenešeno je od Enesa, radijallahu anhu, u vjerodostojnom senedu da bi sakupio porodicu i dovio.
Kada je poznati savremeni šejh Ibn ‘Usejmin, rahmehullah, upitan od propisu učenja dove poslije hatme Kur’ana na noćnom namazu (teraviji) u Ramazanu odgovorio je sljedeće (Fetava erkanul-islam, str.354): “Oko hatme Kur’ana na noćnom namazu u Ramazanu nije mi poznat sunet Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, niti ashaba, najjače što je prenešeno o tome je to da bi Enes, radijallahu anhu, kada bi završio hatmu Kur’ana sakupio porodicu i dovio, a ovo je van namaza”.
Savremeni učenjak šejh Bekr Ebu Zejd, rahimehullah, je o dovi poslije hatme Kur’ana napisao veoma dobru i korisnu studiju “Predaje o dovi povodom hatme Kur’ana”.
On tu studiju završava sa rezimeom u dva dijela:
“Prvi dio: uopćeno o dovi povodom hatme Kur’ana: rezultat (istraživanja) se satoji u sljedećem:
Prvo – nije prenešeno od Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, uopćeno o dovi povodom hatme Kur’ana ništa vjerodostojno, a ono što je prenešeno kreće se između izmišljenih predaja i veoma slabih tako da se može pouzdano tvrditi da nema ništa vjerodostojno u ovom poglavlju, jer učenjaci koji su pisali o kur’anskim znanostima i dovama (zikrovima), poput Nevevija, Ibn Kesira, Kurtubija i Sujutija, njihovo pisanje o toj temi ne izlazi van spomenutog, a da su imali o tome nešto jače sa senedom oni bi to naveli.
Drugo – u vjerodostojnoj predaji od Enesa, radijallahu anhu, činjenje dove povodom hatme Kur’ana, on bi tim povom sakupio porodicu, takođe, u tome ga je slijedila skupina tabi’ina, kao što je došlo u predaji od Mudžahida ibn Džebra, rahimehumullah.
Treće – o propisanosti učenja dove povodom hatme Kur’ana nije ništa prenešeno od imama Ebu Hanife i Šafije, a od imama Malika se prenosi da je rekao da to ljudi (u Medini) nisu radili i da hatma Kur’ana nije sunet prilikom noćnog namaza u Ramazanu.
Četvrto – učenjaci hanbelijskog mezheba prenose od imama Ahmeda da je mustehab učiti dovu nakon hatme Kur’ana, a ovo se prenosi od potonjih učenjaka sva tri spomenuta mezheba.
Drugi dio: o dovi povodom hatme Kur’ana u namazu: rezultat (istraživanja) je u sljedećem:
Prvo – nema ni jedno slovo prenešeno od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, niti ashaba o propisanosti dovljenja u namazu povodom hatme Kur’ana ni prije niti poslije rukua niti za imama niti za muktediju.
Drugo – najviše što se prenosi od imama Ahmeda od strane učenjaka mezheba u rivajetima El-Fadla i El-Harbija, a čije senede nismo našli, da se dovi povodom hatme Kur’ana na travih-namazu prije odlaska na ruku, a u rivajetu čije se porijeklo ne zna se navodi da se to čini na dovi vitr-namaza…”.
Prema tome, nema nikakve posebne niti neposebne dove koja se uči povodom hatme Kur’ana. Ve billahi tevfik.
Na pitanje odgovorio: dr. Zijad Ljakić
Vidi manjePreuzeto sa stranice: http://www.n-um.com