Alejkumusselam.
Da bi se na ovo odgovorilo neophodno je nešto neći o klasičnim komercijalnim bankama, zatim navesti zašto i kada su nastale islamske banke i tek onda u kratkim crtama pojasniti na čemu se zasniva rad islamske banke koja nema kamate.

Nastanak, razvoj i poslovanje komercijalnih banaka

Riječ banka je nastala od talijanske riječi “Banco” a koja znači stol. Razlog ovog naziva se vraća na to što je u srednjem vijeku mijenjač novčanih valuta sjedio za stolom na javnim mjestima prodavajući i kupujući razne valute. Zatim je ovaj posao, tj. mijenjanje valuta, uznapredovao do oblika današnjih banaka.
Prva banka (mjenjačnica valuta) je osnovana u Italiji u gradu Budukije 1157. god. po Miladiju, a zatim je uslijedilo osnivanje drugih mjenjačnica (banaka) a njene aktivnosti su postepeno postale raznovrsnije i naprednije. S tim da se stvarni početak osnivanja banke u njenom savremenom obliku može smatrati osnivanjem mjenjačnice pod imenom “Banco della pizza dirialto” u istom talijanskom gradu Bundukije 1587. god. po Miladiju. Zatim je slična banka osnovana u Holandiji pod imenom “Amsterdam” 1609. god. po Miladiju, a koja je bila primjer po kojem su osnovane većina evropskih banaka poslije toga. Prva banka koja se pojavila u islamskim zemljama bila je “Privatna egipatska banka” koja je osnovana u Egiptu 1898.god. po Miladiju, a zatim je uslijedilo otvaranje banaka u drugim dijelovima islamskog svijeta.
Funkcije i poslovne aktivnosti komercijalnih banaka su prošle kroz određene faze: novčanu, investicionu i kreditnu. Novčana funkcija se ogleda u mijenjanju valuta, bankovnim depozitima (ostavljanja novca u banku na čuvanje), sortiranje, vaganje i određivanju vrijednosti kovanica i tome slično. Nakon novčane funkcije bankovno poslovanje se proširilo i uznapredovalo sa investicionim aktivnostima u raznoraznim oblastima ekonomske djelatnosti. I na kraju, jedna od zadnjih faza razvoja i napretka bankovnog poslovanja je kreditna funkcija. Naravno, ono što je glavna karakteristika poslovanja komercijalnih banaka je poslovanje sa kamatom.
Zabrana kamate je općepoznata u Islamu. Idžma (jednoglasan stav) učenjaka ovog Ummeta je na zabrani kamate. Ovaj idžma prenose Kurtubi, Ibnul-Munzir, El-‘Ajni, Ibn Kudame, El-Merdavi, Ibn Hadžer, Ibn Tejmije, Ševkani, Ibn Hubejre, Nevevi, Ibn Hadžer El-Hejtemi i mnogi drugi. Na zabranu kamate ukazuju mnogi šerijatski tekstovi. Kaže Uzvišeni: “A Allah je dozvolio trgovinu, a zabranio kamatu” (El-Bekare 275). Kamata je veliki grijeh sa kojim se onima koji ga čine objavljuje rat od Allaha i Njegovog Poslanika, sallahu alejhi ve sellem: “O vjernici, bojte se Allaha i od ostatka kamate odustanite, ako ste pravi vjernici. Ako ne učinite, eto vam onda, nek znate, – rata od Allaha i Poslanika Njegova!” (El-Bekare 278-279). Takođe, kamata je jedan od sedam upropaštujućih grijeha kao što je došlo u vjerodostojnom hadisu kojeg bilježe Buharija i Muslim u svojim Sahihima: “Klonite se sedam upropaštujućih grijeha …”, od kojih je jedenje kamate. U hadisu kojeg bilježi Muslim od Džabira, radijallahu anhu, je došlo da je Allahov Poslanik, sallahu alejhi ve sellem, prokleo onog koji uzima kamatu, koji je daje, zapisuje i dvojicu svjedoka, i kaže: “Oni su isti”. Nema sumnje da je kamata koja se daje banci ili uzima od nje da je to kamata koja je Šerijatom zabranjena.

Nastanak, razvoj i poslovanje islamskih banaka

Mnogi islamski učenjaci smatraju da je preče umjesto riječi banka koristi šerijatski termin MASRIF. Jezički masrif znači promjena nečega za nešto drugo a njegovo šerijatsko značenje je prodaja novca za novac.
Čim su se komercijalne banke a koje su naravno zasnovane na kamatnom sistemu pojavile u islamskom svijetu oglasili su se učenjaci i intelektualci Ummeta, upozorili su muslimane na ophođenja sa tim bankama u onim aktivnostima koji su zasnovani na kamati. Među prvim učenjacima koji su pojasnili zabranu poslovanja sa bankama su bili Rešid Rida i Ebul-E’ala el-Mevdudi.
Reakcija islamskih učenjaka na pojavu komercijalnih banaka u islamskim zemljama nije se svela samo na upozorenje i odvraćanje muslimana od istih zbog njihove zasnovanosti na kamati nego su tražili i nudili alternativnu zamjenu za iste. Pa je tako pokrenuta ideja osnivanja islamskih banaka koje ne posluju na kamatnom sistemu niti sadrži neke druge Šerijatom zabranjeno vrste poslovanja kao i da se muslimani oslobode slijeđenja Zapadne ekonomije. Rezultat ovih iskrenih namjera i inicijativa je osnivanje preko 150 islamskih investicionih banaka.
Prvo iskustvo sa islamskom bankom je bilo 1963. god. po Miladiju kada je u Egiptu u gradu Mejtgamr osnovana banka čije se poslovanje slaže sa šerijatskim principima ekonomije. Međutim, ubrzo nakon otvaranja ova banka je prestala sa radom zbog zlonamjernih glasina koje su bile usmjerene protiv nje. Nakon ovoga i sličnih pokušaja u Džiddi je 1975.god. osnovana Islamska banka za razvoj koja je otvorila vrata svim islamskim zemljama da učestvuju u njoj, a cilj osnivanja banke je doniranje ekonomskog razvoja i društvenog napretka u zemljama učesnicama. Iste godine u Ujedinjenim arapskim emiratima je osnovana Islamska banka Dubej čiji je glavni cilj da poslovanje ove banke zasnuje na islamskim osnovama. Nakon toga, 1977.god. osnovane su tri islamske banke koje su formirale Međunarodnu federaciju islamskih banaka, a te banke su: Islamska banka Fejsal u Sudanu, Islamska banka Fejsal u Egiptu i Kuvajtski bejtul temvil. A od značajnih banaka u Saudijskoj arabiji koje su svoje poslovanje uskladili sa šerijatskim propisima a ne nose u svom nazivu prefiks “islamska” su svakako Banka Er-Radžihi i Banka El-Bilad.
Naravno, cilj svih ovih islamskih banaka je da izbjegnu poslovanja sa kamatom, usklade svoje aktivnosti sa šerijatskim propisima a da istovremeno pokrivaju ekonomske i društvene potrebe u razvoju i finansiranju mjesta i sredina u kojima djeluju. Na ovom mjestu neophodno je naglasiti da većina islamskih banaka nisu sve svoje aktivnosti uskladile sa principima islamskog poslovanja a naročito se to odnosi na odjele tih banaka u zapadnim zemljama.

Oblici i vrste usluga i poslovanja na kojima se zasniva islamska banka

Islamska banka sa svim svojim raznovrsnim aktivnostima se u osnovi zasniva na podržavanju razvoja društvene zajednice a od najistaknutijih aktivnosti islamske banke je investiranje sa imetkom položenim u banku. Osnove investiranja u islamskim bankama su:
– izbjegavanje kamate u svim oblicima poslovanja,
– zabrana držanja monopola,
– zasnivanje investiranja na razvoju proizvodnje,
– samilost u odgađanju vraćanju duga od strane siromašnih dužnika,
– usklađenost investicionih projekata sa Šerijatom.
Od vrsta i oblika investiranja i poslovanja u islamskim bankama su sljedeći:
Prva – mudareba, tj. ugovor između dvije strane, u ovom slučaju banke i klijenta, pri čemu jedna strana daje novac a druga učestvuje sa radom, a zaradu ili gubitak dijele procentualno (50%-50%, ili 70%-30%) shodno kako se dvije strane dogovore.
Druga – mušareka, tj. uzajamno učešće, a to je ugovor između dvije strane pri čemu obje učestvuje sa određenom količinom imetka, obje strane imaju pravo raspolaganja sa čitavim imetkom, pri čemu se dobit dijeli shodno kako se dogovore dvije strane a gubitak se dijeli na obje strane shodno veličini učešća. Ova vrsta poslovanja ima više oblika a može biti u zajedničkoj kupovini (banke i klijenta) neke nekretnine nakon čega banka prodaje svoj udio klijentu ili poslovnog investiranja pri čemu banka dijeli dobit sa klijentom sve dok klijent ne otplati novac koji je uzeo od banke.
Treća – murabeha, tj. kupoprodaja pri čemu je dobit poznata, odnosno klijent traži od banke da ona nabavi i kupi određenu robu koju će klijent kupiti od banke po cijeni po kojoj se dogovore a u kojoj će banka imati zaradu, svejedno da li otplaćivanje bilo odjedanput ili u ratama.
Četvrta – prodaja SELEM, tj. prodaja pri čemu kupac unaprijed da novac za robu a preuzima je nakon određenog dogovorenog vremena.
Peta – istisna’, tj. kupoprodaja po narudžbi, odnosno kupovina pri kojoj kupac kupuje robu sa dogovorenim karakteristikama koju prodavač tek treba napraviti ili proizvesti.
Šesta – davanje beskamatnog kredita iz posebnih izvora banke određenih za kreditiranje.
Sedma – investiranje investicionih firmi i kompanija pri čemu banka dijeli dobit ili gubitak shodno njenom učešću.
Osma – investiranje kupovine dionica od firmi čija proizvodnja ili poslovanje nije zasnovano na haramu uz isti gore spomenuti princip.
Deveta – el bej’u bit-taksit, tj. prodaja na rate uz veću cijenu.
Deseta – prebacivanje novca sa jedne banke na drugu pri čemu se naplaćuje usluga prebacivanja. I mnoge druge vrste i oblici poslovanja.
Ono što je primjetno a što treba naglasiti je to da islamska banka u osnovi ne zasniva svoj rad samo na davanju beskamatnih kredita nego svoje poslovanje koncentriše na poslovnom i proizvodnom investiranju pri čemu ona učestvuje u dobiti a rizikuje gubitak zajedno sa klijentom. Ve billahi tevfik

Na pitanje odgovorio: dr. Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice: http://www.n-um.com

Neka je selam onima koji slijede Uputu.

Da bi ti odgovorio na ovo tvoje pitanje moram napraviti mali uvod, tj. moram te malo upoznati sa vjerom Islamom. Vjera Islam je vjera koju je Allah, subhanehu ve te’ala, objavio svim ljudima preko svojih poslanika. Svaki poslanik od Adema, preko Nuha, Ibrahima, Musa’a, Isa’a i Muhammeda i ostalih, alejhimusselam, je pozivao u istu vjeru. Pa tako od Allaha, subhanehu, nije došla druga vjera sem Islama.

Ono što je bilo drugih vjera i ono što imamo danas od vjera mimo Islama nije od Allaha nego su to vjere koje su ljudi ili izmislili (poput budizma, kunfučizma, zaratrustizma, hinduizma …) ili su došli do njih iskrivljavanjem ispravne Allahove vjere (poput kršćanstva i jevrejstva, kao i poput frakcija i sekti koje se nalaze unutar Islama).

Da bi ispravno shvatio šta je to Islam, u što poziva, šta naređuje i šta zabranjuje znanje o njemu moraš tražiti u ispravnim izvorima ove vjere. Ispravni izvori ove vjere su Kur’an (to je Allahova knjiga i posljednja objava koju je On, subhanehu, objavio ljudima preko svoga posljednjeg poslanika i vjerovjesnika Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem), i Sunnet Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem (pod Sunnetom se podrazumijeva ono što je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao, uradio, ili šutnjom odobrio ako je urađeno pred njim i nije to negirao). Iz ova dva izvora Islama proizašli su drugi izvori, poput idžama (jednoglasnog stava učenjaka učenjaka po nekom pitanju), kijasa (analogije) i drigih izvora oko kojih učenjaci imaju podijeljeno mišljenje.

Naravno, običan musliman (a nemusliman pogotovo) ne treba sam da tumači Kur’an niti Sunnet nego se u pojašnjenju istih oslanja na ono što su učenjaci (ulema, šejhovi) rekli o tome. Da bi neko ko tumači Islam bio pouzdan i da bi se njegovo tumačenje i mišljenje moglo prihvatiti on svoje tvrdnje, mišljenja i stavove mora potkrijepiti dokazom iz Kur’ana i Sunneta.

Znači, šejh, alim ili učenjak je onaj ko ima dovoljno znanja i koji dobro poznaje Kur’an i Sunnet, i koji poznaje stavove drugih učenjaka tako da može pojašnjavati vjeru i donositi ispravne stavove po nekim određenim vjerskim i svjetovnim pitanjima. Znači šejh, alim ili učenjak nije neko ko ima nadnaravne sposobnosti, onaj ko liječi bolesti, onak ko hoda po vodi, bode se iglama, nego je šejh (učen, alim) onaj ko poznaje dobro islamske nauke a istovremeno je bogobojazan tako što ono što zna primjenjuje u praksi.

Ispravan stav o šejhu u Islamu je da je on onaj ko tumači vjeru i pojašnjava njene propise, koji podučava druge vjeri, poziva u nju, objašnjava je, onaj koji ljudima može da odgovori u skladu sa Šerijatom ono što ih interesuje u vjeri i svakodnevnom životu. Učenjaci (šejhovi) su nasljednici vjerovjesnika, kao što je došlo u vjerodostojnom hadisu. Muslimani su dužni da ih cijene, poštuju i slijede. Naravno, oni nisu bezgriješni u tumačenju vjere, međutim, na njihove greške upozoravaju drugi učeni ljudi, što znači da oni jedni druge koriguju.

Učenjak (šejh) je običan smrtnik, nema nadnaravne sposobnosti, nema moć niti uticaj na druge, ne može nikome naštetiti niti koristiti osim onliko koliko mu to Allah, subhanehu, dozvoli (kao i svakom drugom čovjeku). Njemu se ne dovi (znači ne traži se od njega da ti se odazove u molitvama, on ne može otkloniti bolest, nedaću, pribaviti korist, djecu, imetak i slično) niti on upućuje na pravi put. Znači, on samo pojašnjava vjeru jer je učeniji od drugih. Ispravan odnos muslimana prema njihovim učenjacima (šejhovima) je da ih ne uzdižu na stepen na koji ne zaslužuju niti da ih spuštaju ispod njihovog stepena i uloge koji im je dodijelila vjera Islam.

Takođe, vrlo bitno je pojasniti da je Islam vjera koja poziva u tevhid, tj. Jednoću Stvoritelja koja se ispoljava kroz tri oblika: tevhid rububijje, tevhid uluhijje i tevhid esmau’ vessifat. Tevhid rububijje je uvjerenje da je samo Allah Tvorac i Stvoritelj, da On jedini upravlja ovim svemirom, da jedini On daje život i smrt, da jedino On daje opskrbu, da stvara, vlada i da će jedino On oživjeti umrle kada nastupi Sudnji dan, znači jedino Allah ima osobine stvarnog i istinskog božanstva. A iz ovog tehida proizilazi tevhid uluhijje, a to je da jedino On (Allah), subhanehu ve te’ala, istinski zaslužuje da mu se čini ibadet, tj. da se samo Njemu klanja, radi Njega posti, zekat daje i Hadždž obavlja.

Da se samo Njemu dovi, da se samo od Njega traži da ti ispuni potrebe (koje može učiniti samo Allah), da se samo od Njega moli da oprosti grijehe, da uputi na pravi put, da se samo od Njega traži da otkloni nevolje … A tevhid esmau’ vessifat znači da samo Uzvišeni Allah ima imena, osobine i svojstva onakve kako je sam Sebe opisao u Kur’anu i kako Ga je opisao Njegov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, a što je prenešeno u vjerodostojnom Sunnetu.

Niko drugi mimo Njega (Allaha) nema te osobine ma kako bio ugledan i poštovan, čak ni vjerovjesnici i poslanici, a oni su najbolja stvorenja kod Allaha, znači ni oni nemaju nijednu božansku osobinu nego su obični smrtnici koji niti mogu koristiti niti štetiti, niti oživjeti niti usmrtiti, niti ispuniti neke potrebe koje su svojstvene samo božanstvu, niti se opisuju svojstvima koja su specifična za Allaha. A onda je to pogotovu slučaj sa drugim ljudima koji su manjeg stepena od poslanika i vjerovjesnika, poput šejhova, uglednika, učenjaka, pobožnjaka i slično.

A sad odgovor na tvoje pitanje: Naravno da je to što si našao na toj stranici netačno i daleko je od ispravnog tumačenja Islama. A oni itekako ozbiljni u svom nakaradnom tumačenju vjere. To je sufijsko učenje koje smatra da šejhovi, evlije, pobožnjaci imaju nadnaravne sposobnosti, da mogu uticati na događaje u svijetu, da su oni ti koji upućuju na pravi put, da se čovjek u svojim dovama (molitvama) treba njima obraćati, da oni mogu pribaviti korist i otkloniti štetu, da oni mogu dati imetak, djecu i slično.

Ne preporučujem ti da se zamaraš izučavanjem šta je to sufizam, odakle vuče korijene, kada se pojavio u islamskoj literaturi i među muslimanima, ali ako si radoznao možeš se na ovoj stranici i u časopisu El-Asr (koga isto tako možeš naći na netu) malo više informisati o njima, jer su oni ovu temu obradili objektivno i u skladu sa ispravnim tumačenjem vjere Islama.

Isto tako, muslimani nisu djeca koja se u svojim obraćanjima svome Gospodaru i Stvoritelju oslanjaju na maštarije, nebuloze i izmišljotine, nego oni se obraćaju Onome ko ih čuje, Koji sve zna i sve može, Onome koji svime upravlja i koji se može odazvati njihovim molbama i uslišati ih. Oni svoje vjerovanje temelje na ispravnim tekstovima Kur’ana i Sunneta a koji se ne kose sa zdravim razumom, i ne mole se onima koji nemaju nikakvu moć niti vlast, niti im se mogu odazvati.

Ako želiš da se istinski upoznaš sa vjerom Islamom trebaš podatke, informacije i znanje o Islamu tražiti na ispravnim i pouzdanim mjestima. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio: dr. Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice: http://www.n-um.com

Alejkumusselam.

U šerijatskim tekstovima rasprava i raspravljanje, koji su spomenuti sa arapskom riječju “DŽEDEL ili DŽIDAL”, su spomenuti u dva konteksta, prvi – u kojima se postiče i naređuje raspravljanje i drugi – u kojima se zabranjuje raspravljanje.
Rasprava koja je naređena i preporučena spomenuta je u sljedećim šerijatskim tekstovima:

– Riječi Uzvišenog: “I sa njima se raspravljajte na najljepši način” (En-Nahl, 125).
– Riječi Uzvišenog: “I sa sljedbenicima Knjige raspravljaj na najljepši način” (El-Ankebut, 46).
– I riječi Uzvišenog: “Reci: Dajte vaše dokaze ako istinu govorite” (El-Bekara, 111).

– Raspravljanje su primijenili ashabi, radijallahu anhum, poput Ibn Abbasa, radijallahu anhuma, koji se raspravljao sa Havaridžima pa se velika skupina od njih vratila od onoga na čemu je bila.

– Takođe, raspravu je primjenjivao selef poput Omera ibn Abdulaziza koji se raspravljavao sa Havaridžima i Kaderijama.
Pod ovom vrstom rasprave se misli na onu koja se čini da bi se pojasnila istina i da bi ona bila poznata, sa kojom se razotkriva i raskrinkava batil i neistina, naravno na lijep način bez vrijeđanja , omalovažavanja protivnika i ružnog govora. Ovo je rasprava na koju se odnose gore spomenuti dokazi i to je ona rasprava koju je činio Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ashabi i selef ovoga Ummeta. Ovu vrstu rasprave učenjaci nazivaju pohvaljena rasprava.

A rasprava koja je zabranjena i pokuđena je spomenuta u hadisu od Ebu Umame, radijallahu anhu, u kojem kaže Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: “Nije zalutao neki narod nakon upute na kojoj je bio osim nakon što se prepustio raspravljanju”, zatim je proučio riječi Uzvišenog: “I navelu si ti ga kao primjer samo zato da bi se raspravljali, jer oni su narod koji se mnogo raspravlja” (Ez-Zuhruf, 58). Hadis bilježe Tirmizi, Ibn Madže i Ahmed, a šejh Albani i Šuajb Arnaut su ga ocijenili dobrim.

Takođe, Uzvišeni raspravljanje spominje u negativnom kontekstu kada kaže: “U ovom Kur’anu Mi na razne načine objašnajvamo ljudima svakovrsne primjere, ali je čovjek više nego iko spreman da raspravlja” (El-Kehf, 54).

Ova vrsta rasprave i raspravljanja se odnosi prvenstveno na raspravljanje radi batila (neistine), a u nju ulazi i raspravljanje sa ciljem da se pobijedi protivnik i da bi se zadovoljio svoj ego i sujeta time da pokaže kako je on u pravu i kako on zna.

Ovo je ona vrsta rasprave koja je pokuđena ili zabranjena.
Pod ovu vrstu zabranjene i pokuđene rasprave takođe potpada ono što je spomenuto u šerijatskim tekstovima sa arapskom riječju “EL-MIRA'”, a što jezički znači izazivanje srdžbe onoga sa kime se raspravlja. A hadis u kojem je spomenuto to raspravljanje sa terminom El-Mira’ je sljedeći:

Prenosi se od Ebu Umame, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Ja garantujem kuću u krajevima Dženneta onome ko ostavi raspravu (el-mira’) pa makar bio u pravu, kuću u sredini Dženneta ko ostavi laganje pa makar i u šali i kuću u najvišem dijelu Dženneta onome ko uljepša svoj ahlak”. Bilježe ga Ebu Davud, Tirmizi i Ibn Madže, a dobrim ga ocjenjuju Tirmizi i Albani a ocjenjuje ga Šuajb Arnaut dobrim zbog mnoštva rivajeta a sam ovaj hadis ocjenjuje slabim.

Takođe, prenešeno je još nekoliko hadisa sa tim terminom, međutim svi su slabi. Poput hadisa: “Ne raspravljaj se sa svojim bratom”, kojeg bilježi Tirmizi od Ibn Abbasa, radijallahu anhuma, i hadisa: “Neće vjerovati rob potpunim imanom sve dok ne ostavi laganje u šali i dok ne ostavi raspravljanje pa makar istinu govorio”, kojeg bilježi Ahmed od Ebu Hurejre, radijallahu anhu.

Pod ovom zabranjenom raspravom koja je došla se terminom EL-MIRA’ se misli na ismijavanje i vrijeđanje govora onoga sa kojom se raspravlja kako bi razotkrio njegove mahane ni zbog čega drugog nego da bi omalovažio onoga sa kojim se raspravlja a ujedno da bi istakao sebe. Pa makar on bio u pravu oko pitanja o kojim se raspravlja nije mu dozvoljeno da koristi ovaj metod jer se sa tom raspravom ne cilja ništa drugo nego omalovažavanje protivnika u raspravi i želja za isticanjem samog sebe.

Prema tome, u Šerijatu rasprava može biti pokuđena i zabranjena, a može rasprava koja je preporučena i naređena. Pokuđena i zabranjena rasprava je ona koja se čini radi batila, ili sa ciljem da se pobijedi protivnik, da bi se zadovoljio svoj ego i sujeta time da se pokaže kako je on u pravu i kako zna, ili radi ismijavanja i vrijeđanja govora onoga sa kojom se raspravlja kako bi razotkrio njegove mahane ni zbog čega drugog nego da bi omalovažio onoga sa kojim se raspravlja a ujedno da bi istakao sebe. A preporučena i naređena rasprava je ona koja se čini da bi se pojasnila istina i da bi ona bila poznata, sa kojom se razotkriva i raskrinkava batil i neistina.

A ono što je došlo u hadisu “Ja garantujem kuću u krajevima Dženneta onome ko ostavi raspravu (el-mira’) pa makar bio u pravu” se misli na pokuđenu i zabranjenu vrstu rasprave. Iz svega spomenutog se razumije da Islam ne preporučuje ostavljanje rasprave u općenitim smislu kako su mnogi razumjeli, nego podstiče na ostavljanje rasprave, pa makar bio u pravu, koja je pokuđena i zabranjena. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio: dr. Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice: http://www.n-um.com

Alejkumusselam.

Odgovor na prvo pitanje: Prenosi se u vjerodostojnom hadisu u mnoštvu rivajeta da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Namaz u mom mesdžidu je vrijedniji od 1000 namaza od namaza u drugim (mesdžidima) osim el- mesdžidu el-harama, namaz u el-mesdžidu el-haramu je vrijedniji od 100 000 namaza mimo drugih (mesdžida)”. Ovaj rivajet bilježi Ibn Madže od Džabira, radijallahu anhu, a vjerodostojnim su ga ocijenili El-Munziri, El-Busiri i Albani.
Islamski pravnici imaju podijeljeno mišljenje oko toga na što se misli pod terminom “el-mesdžidu el-haram”. Navodi učenjak Zerkeši sedam mišljenja po ovom pitanju: prvo – da se misli na mjesto na kojem je zabranjeno džunubu da boravi u njemu, drugo – da je to grad Mekka, treće – da je to Harem, odnosno zabranjena zemlja oko K’abe u kojoj je zabranjeno kjafirima ući a čije granice je pojasnio Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, četvrto – da se misli na K’abu i mesdžid oko nje, peto – da je to sama K’aba, što je najslabije mišljenje kako kaže Zerkeši, šesto – da se misli na Harem (zabranjenu zemlju) i Arefat, a što je stav Ibn Hazma, sedmo – da je to K’aba i sve što je u kamenu od Bejta (nije potpuno jasno šta se pod ovim misli).
Od svih vih mišljenja uglavnom učenjaci se dijele između dva mišljenja:

Prvo mišljenje: da se pod el-mesdžid el-haram u kojem je namaz vrijedniji misli na sam mesdžid oko K’abe u kojem se klanja u džematu. Ovo je stav većine učenjaka hanbelijskog mezheba i nekih učenjaka šafijskog mezheba, a takođe izabrali su ga Nevevi, Taberi, Ibn Muflih, Ibn Hadžer El-Hejsemi i od savremenih učenjaka Ibn Usejmin.

Drugo mišljenje: da se pod el-mesdžidu el-haram misli na Harem (zabranjenu zemlju). Ovo je stav većine učenjaka od kojih su hanefijski, malikijski i šafijski mezheb, a izabrali su ga između ostalih i Ibnul-Kajjim, Bin Baz od savremenih učenjaka i to je fetva Stalne komisije za fetve u Saudiji.
Zagovarači i jednog i drugog mišljenja između ostalog dokazuju svoje stavove kur’anskim ajetima u kojima je spomenuta riječ “el-mesdžidu el-haram”, odnosno da je u tim ajetima Uzvišeni spomenuo mesdžidu el-haram, a po jednom stavu se misli na mesdžid gdje se klanja a po drugom na Harem (zabranjenu zemlju). Na primjer, oni koji dokazuju prvi stav da se misli na mesdžid oko K’abe dokazuju to sa ajetima: “I nemojte se protiv njih boriti kod el-mesdžidu el-harama” (El-Bekara 191) i ajeta: “Zaista su mušrici nedžaset i neka se ne približavaju el-mesdžidu el-haramu nakon ove godine” (Et-Tevba 27). Kažu: u ova dva ajeta se pod el-mesdžidu el-harama misli na mesdžid oko K’abe. Takođe, druga strana dokazuje sa istima jaetima da se misli na Harem (zabranjenu zemlju). Od ajeta sa kojim dokazuju obe strane svoj stav su i riječi Uzvišenog: “Veličanstven je Onaj koji je noću prenio svoga roba od el-mesdžidu el-harama do el-mesdžidul el-aksa” (El-Isra’, 1).
Pa zagovarači prvog stava dokazuju hadisom kojeg bilježe Buharija i Muslim u svojim Sahihima a u kojem je došlo da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Dok sam bio u Hidžru (ograđenom dijelu K’abe koji nije sazidan) došao mi je Džibril …”, pa je sa njim učinjen Isra’, što znači da je bio unutar mesdžida. Dok zagovarači drugog mišljenja sa istim ajetom dokazuju svoj stav na osnovu hadisa u Buhariji u kojem je došlo da je sa njim učinjen Isra’ iz kuće Ummu Hani. A šejh Usejmin spaja između va dva hadisa tako što kaže da je početak i najava činjenja Isra’ bio u kući Ummi Hani a da je prenešen iz mesdžida kod K’abe. Odgovor na sva ova dokazivanja sa spomenutim ajetima je da je u Kur’anu riječ el-mesdžidu el-haram spomenuta na petnaest mjesta a ima šest različitih značenja kako to spominju mufesiri Kur’ana, što znači da dokazivanje sa ovim ajetima ne presuđuje po ovom pitanju.
A što se tiče hadisa najjači dokaz drugog mišljenja (koji smatraju da se misli na čitav Harem) je hadis kojeg bilježi Ahmed u svom “Musnedu” prilikom spominjanja priče o događaju na Hudejbiji. U hadisu koji je veoma dug je došlo da bi Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, klanjao namaze u Haremu (zabranjenoj zemlji) a inače je boravio van Harema, jer se mjesto Hudejbija jednim dijelom nalazi u Haremu a jednim dijelom van njega. pa kaže Ibnul-Kajjim da je u ovome dokaz da se vrijednost namaza u el-mesdžidu el-haramu odnosi na cijeli Harem jer inače zašto bi Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nastojao da klanja u tom dijelu Hudejbije. Međutim, odgovor na ovaj hadis je da je on slab jer je došao u rivajetu od Ibn Ishaka od Zuhrija, a Ibn Ishak je mudellis. A i da je hadis prihvatljiv ne mora imati to značenje, nego može značiti da je vrednije klanjati u Haremu nego van njega.
A najjači dokaz sa kojim se dokazuje prvo mišljenje je hadis kojeg bilježi Muslim u svom Sahihu od Ibn Abbasa, radijallahu anhuma, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Namaz u njemu (Poslanikovom mesdžidu) je vredniji od hiljadu namaza mimo njega od mesdžida osim mesdžida K’abe”. Riječ “mesdžida K’abe” nedvosmisleno ukazuje da se misli na mesdžid oko K’abe a ne čitav Harem.
Tako se na kraju može reći da je ovaj zadnji hadis šerijatski argument koji presuđuje po ovom pitanju, a to je da se pod el-mesdžidu el-haramu u kojem je namaz vredniji 100 000 puta od namaza u drugim mesdžidima misli na mesdžid oko K’abe u kojem se klanja u džematu, a Allah zna najbolje.

Odgovor na drugo pitanje: islamski ravnici takođe imaju podijeljeno mišljenje oko toga da li se ta vrijednost namaza odnosi samo na farzove ili i na nafile.
Prvo mišljenje je da mnogostruka vrijednost namaza se odnosi i na farzove i na nafile. Ovo je stav šafijskog i hanbelijskog mezheba. Oni svoj stav dokazuju time što je u hadisima koji govore o ovoj temi riječ namaz došla u općoj formi, što znači da obuhvata i farzove i nafilu.

Drugo mišljenje je da se mnogostruka vrijednost namaza odnosi samo na fard namaze. Ovo je stav hanefija i malikija. Oni to dokazuju hadisom od Zejd ibn Sabita, radijallahu anhu, kojeg bilježi Buharija u svom Sahihu da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Zaista je najbolji namaz čovjeka namaz u njegovoj kući osim propisanih namaza”. A poznato je da je hiljadu puta vrijednije klanjati namaz u Poslanikovom mesdžidu nego u drugim mesdžidima a kamoli u kućama, pa im je opet Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ukazao da im je vredniji namaz nafile u njihovim kućama. Naravno, ovo isto se odnosi na mesdžid u Mekki.
Ševkani u svojoj knjizi “Nejlul-evtar” navodi stav da nema smetnje da se spoji između dokaza prvog i drugog mišljenja, tj. da mnogostruka vrijednost klanjanja u Poslanikovom mesdžidu i el-mesdžidu el-haramu u Mekki obuhavata i nafilu, a ako je klanjaju u Mekki i Medini u kućama da im je to još vrednije kao što je došlo u hadisu, a što se može smatrati specifičnim samo za Mekku i Medinu.
Ovo zadnje je bliže ispravnom jer vanjsko značenje hadisa ukazuje na to, a Allah zna najbolje. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio: dr. Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice: http://www.n-um.com

Alejkumusselam. Što se tiče riječi Uzvišenog: ”A samo jedan dan u Gospodara tvoga traje koliko hiljadu godina, po vašem računanju” (Al-Hadž, 47), kažu mufesiri da ovaj ajet može imati jedno od dva sljedeća značenja.

Prvo – Da je kratak vremenski period kod Allaha isti kao dugi vremenski period, jedan dan i hiljadu godina su isti kod Allaha uzimajući u obzir moć Uzvišenog Allaha i zbog toga Uzvišeni odgađa kažnjavanje zulumćara i onih koji zaslužuju kaznu.

Drugo – Da jedan dan žestine, straha i strahote na Sudnjem danu je kao hiljadu godina žestine, straha i strahote na dunjaluku.
A što se tiče drugog ajeta, tj. riječi Uzvišenog: “K Njemu se penju meleki i Džibril u danu koji pedeset hiljada godina traje” (Al-Me’aridž, 4),

Takođe mufesiri kažu da može imati dva značenja:

Prvo – Da se pod melecima misli na meleke koji su zaduženi da rade poslove koje ih je Allah zadužio, a pod “ruhom” (kako je spomenuto u ajetu) se misli na sve duše dobrih i loših ljudi, odnosno duše mu’mina i duše kjafira. A pod “penjanjem” meleka i duša se misli na vrijeme dunjalučkog života, odnosno da meleci rade penjući se prema Allahu ono za što su zaduženi u ovom vremenskom periodu, a da se duše nakon smrti penju prema nebesima onako kako je opisano u vjerodostojnim hadisima (pri čemu se penjanje duša mu’mina razlikuje od penjanja duša kjafira), a sve to traje pedeset hiljada godina dunjalučkog vremena. A u svemu ovome se ogleda Allahov kudret i Njegova moć.

Drugo – Da se meleci i Džibril (gdje se pod terminom “ruh” misli na njega) penju Allahu u Danu, tj. na Sudnjem danu koji će trajati pedeset hiljada godina u kojem će biti ljudima sviđan račun, a zatim će nakon toga stanovnici Dženneta završiti u Džennetu a stanovnici Vatre završiti u Vatri.
Ovo su značenja i tumačenja ovih ajeta i mislim da su dovoljno jasni. A što se tiče tvojih riječi “jer Allaha ne obuhvata vrijeme ni prostor”, ajeti uopće ne govore o tome niti ičim ukazuju na takvo nešto. Allah je Stvoritelj i vremena i prostora.

Od akide Ehlu sunneta vel džema’ata je da Allahovu moć i kudret ne umanjuje niti utiče na nju vrijeme i prostor. A to da li Allaha obuhvata vrijeme i prostor nije u takvom kontekstu nešto došlo u šerijatskim tekstovima. Ono što je došlo o prostoru i vremenu je sljedeće: U šerijatskim tekstovima Kur’ana i Sunneta je došlo da je Allah, dželle še’nuhu, svojim bićem iznad Arša, odvojen od Svojih stvorenja, što je akida Ehlu sunneta vel džem’ata.

Takođe, bilježe Buharija i Muslim u svojim Sahihima u hadisu kojeg prenosi Ebu Hurejre, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Kaže Uzvišeni Allah: “Uznemirava me sin Ademov, psuje vrijeme a Ja sam vrijeme, smjenjujem noć i dan”, a u rivajetu kod Muslima: “Nemojte psovati vrijeme jer zaista je Allah vrijeme”. Ovaj hadis znači da vrijeme samo po sebi ne može uraditi ništa i nema nikakve moći, nego da je Allah taj koji u tom vremenu radi šta hoće, stvara, oživljuje, umrtvljuje i slično. A to znači da je psovanje vremena u stvari psovanje Allaha, dželle še’nuhu, i zato je došla ova zabrana psovanja vremena. Riječi “Ja sam vrijeme” ne znače da je vrijeme jedno od Allahovih imena, nego da psovanje vremena se vraća na psovanje Allaha, dželle še’nuhu, jer On je Taj ko djeluje u tom vremenu a ne da vrijeme samo po sebi radi nešto. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio: dr. Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice: http://www.n-um.com