Alejkumusselam.

Ako pod šijama misliš na Rafidije, odnosno isna ‘ašerijje (koji vjeruju u dvanaest imama) koji danas uglavnom žive u Iranu, onda je odgovor sljedeći.

Nema razilaženja među učenjacima Ehlu suneta da su Rafidije novotari i da su na dalaletu. Međutim, razišli su se oko toga da li su Rafidije kjafiri ili ne na otprilike neka tri mišljenja.

Prvo mišljenje: to je stav skupine učenjaka koji smatraju da su Rafidije u osnovi kjafiri. Od tih učenjaka su: imam Malik, Ahmed, Buharija, Aburrahman ibn Mehdi, Ibn Hazm, Abdullah ibn Idriz, Ferjabi, Ahmed ibn Junus, Ibn Tekijje Ed-Dejnuri, Abdulkahir Bagdadi, Kadi Ebu J’ala, Isfirajini, Ebu Hamid Gazali, Kadi Ijad, Seme’ani, Ibn Tejmije (u rivajetu), Ibn Kesir, Ebu Hamid El-Makdisi, Ebulmehasin El-Vasiti, Alijj El-Kari i drugi.

Drugo mišljenje: stav učenjaka koji smatraju da su Rafidije zabludjela sekta koja se u osnovi pripisuje Islamu i muslimanima s tim da kada neko od njih pojedinačno ispolji neko od djela kufra, poput smatranja da je Kur’an iskrivljen i nepotpun, ili da je Aiša, radijallahu anha, počinila zinaluk, da upućuje dove imamima, da tvrde da njihovi imami poznaju gajb i slično, onda se taj pojedinac tekfiri.

Treće mišljenje: stav učenjaka koji prave razliku između njihovih učenjaka i običnih sljedbenika, pri čemu tekfire učenjake Rafidija a njihovim sljedbenicima u osnovi potvrđuju Islam. Na ova dva stava su ostali učenjaci.

Neki primjeri stavova učenjaka:

– Bilježi El-Hallal u svom “Sunnetu” (2/557) da je imam Malik na pitanje šta misli o onome ko psuje ashabe odgovorio: “Oni nemaju udjela u Islamu”. Takođe, Ibn Kesir u svom Tefsiru (4/219) prilikom tefsira riječi Uzvišenog u suri El-Feth, 29.ajet: “Muhammed je Allahov poslanik, a njegovi sjedbenici … A Indžilu: oni su kao biljka kad izdanak svoj izbaci pa ga onda učvrsti i on ojača, i ispravi se na svojoj stabljici izazivajući divljenje sijača, da bi on sa vjernicima najedio nevjernike” rekao: “Iz ovog ajeta imam Malik je u rivajetu od njega zaključio da su Rafidije koji mrze ashabe, radijallahu anhum, kjafiri jer se oni razljute i razbjesne zbog ashaba, a ko se razbjesni i razljuti na ashabe on je kjafir po ovom ajetu, a sa ovim se složila skupina učenjaka”. Isti ovaj stav imama Malika prenosi Kurtubi u svom tefsiru (16/297) kod ovoga ajeta te je izrazio svoje zadovoljstvo i slaganje sa ovim stavom imama Malika.

– Kaže imam Ahmed u svojoj knjizi “Es-Sunne” (str. 82) o Rafidijama: “Oni se odriču ashaba (drugova) Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, psuju ih, vrijeđaju i proglašavaju nevjernicima osim četvorice od njih: Alije, Ammara, Mikdada i Selmana, radijallahu anhum. Nemaju Rafidije od Islama ništa”.

– Kaže Buharija u svojoj knjizi “Halku ef’alil-ibad” (str. 125): “Svejedno mi je klanjao iza džehmije i Rafidije ili klanjao iza židova ili kršćana. Njima (rafidijama) se ne naziva selam, ne zijarete se, ne ženi se od njih niti udaje njima, ne mogu biti svjedoci i ne jede se meso koje oni zakolju”.

– Upitan je jedan od savremenih šejhova Abdullah Džibrin o propisu davanja zekata siromašnim Rafidijama pa je odgovorio: “Zekat se ne daje kjafirima niti novotarima. A Rafide su bez sumnje kjafiri zbog četiri stvari:

Prva: zbog njihove sumnje u Kur’an i njihove tvrdnje da je iz njega izbačeno više od jedne trećine kao što se to navodi u njihovoj knjizi koju je napisao En-Nuri i koju je nazvao “Faslul-hitab fi isbati tahrifi kitabi rabbil-erbab”, i kao što se navodi u njihovoj knjizi “El-Kafi” i drugim njihovim knjigama. A onaj ko sumnja u Kur’an on je kjafir, lažljivac zbog riječi Uzvišenog: “I mi ga čuvamo” (El-Hidžr, 9).

Druga: zbog njihove sumnje u Sunnet i hadise u dva Sahiha pa ne rade po njima jer ih prenose ashabi koji su kjafiri po njihovoj akidi, jer oni smatraju da su se ashabi odmetnuli od vjere nakon smrti Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, osim Alije i njegovih potomaka, Selmana i Ammara, radijallahu anhum, i još nekolicine. A što se tiče trojice halifa (Ebu Bekra, Omera i Osmana) i skupine ashaba koji su im dali prisegu oni su otpali od vjere, oni su kjafiri i od njih se ne uzimaju hadisi kao što se navodi u knjizi “El-Kafi” i u drugim njihovim knjigama.

Treće: zbog njihovog tekfirenja Ehlu sunneta tako da ne klanjaju sa njima, onaj koji klanja za sunijom ponovi svoj namaz, čak smatraju da je jedan od nas (sunija) nedžis (nečist), pa kada se rukuju sa nama poslije toga peru ruke a onaj ko tekfiri muslimana on je preči da bude kjafir pa ih zato mi tekfirimo jer su preči od nas da budu kjafiri.

Četvrto: zbog njihovog jasnog širka u pretjerivanju u Alijji i njegovom potomstvu, radijallahu anhum, dovljenje njima pored Allaha, a što je jasno u njihovim knjigama. Isto tako, njihovo pretjerivanje u opisivanju Alijja, radijallahu anhu, i davanje njemu osobina koje su svojstvene samo Allahu i samo Njemu odgovaraju. Takođe, oni ne prisustvuju skupovima Ehlu sunneta, ne daju sadaku sunijama, čak i ako daju rade to mrzovoljno i radi tukje (pretvaranja).

Pa s toga ko njima da zekat neka ponovo izdvoji zekat za svoj imetak jer ga je dao onome ko će se njime pomoći na kufru i borbi protiv sunija. Onaj kome je dato da dijeli zekat haram je da ga daje Rafidiju a ako dadne na njemu je da se oduži za to jer nije ispunio emanet koji mu je povjeren jer nije dao zekat onome kome treba” (uzeto iz njegovih fetvi). Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio: dr. Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice: http://www.n-um.com

Alejkumusselam.

Pokrivanje punoljetne žene muslimanke je vadžib po idžma’u (konsenzusu) učenjaka ovog Ummeta. To nije stvar želje, sviđanja, mode i dopadanja, nego jedna od temeljnih vjerskih obaveza za ženu. Jer je svakom muslimanu i muslimanki stroga vjerska obaveza po idžmau’ (konsenzusu) učenjaka ovog Ummeta da pokriju i sakriju svoje stidno mjesto (avret) od pogleda drugih ljudi. Ovaj idžma’ učenjaka prenose mnogi alimi u svojim knjigama.

Kaže Ibn Hubejre u svojoj knjizi “El-Ifsah” (1/114): “Idžma’ učenjaka je na tome da je pokrivanje avreta vadžib”. A Ibn Redžeb u svom komentaru Buharije “Fethul-bari” (2/171) kaže: “Donešen je idžma’ učenjaka o obavezi skrivanja avreta od očiju ljudi”, a slično prenosi Ibn Bettal u svom kometaru Buharije “Šerhu sahihil-Buhari” (1/395) kada kaže: “Učenjaci su na idžma’u da je vadžib pokrivanje avreta od očiju ljudi”. Ibn Abdul-berr u svoje dvije neprikosnovene knjige “Et-Temhid” i “El-Istizkar” bilježi: “Idžma’ učenjaka je na tome da je uopćeno pokrivanje avreta od očiju ljudi stroga obaveza” (“Et-Temhid” 6/376, “El-Istizkar” 2/152).

I kaže Ibn Rušd u svojoj knjizi “Bidajetul-mudžtehid” (1/114): “Složni su učenjaci da je uopćeno pokrivanje avreta farz”. Koji dio tijela je kod žene avret (stidno mjesto)? Odgovor: čitavo žensko tijelo je avret (stidno mjesto), a ušto ulaze kosa, vrat, uši i slično. Učenjaci su se učenjaci razišli oko pokrivanja ženinog lica da li je sunnet ili vadžib ako otkrivanje njenog lica ne izaziva fitnu. A ako izaziva fitnu onda su složni da je pokrivanje lica vadžib. Takođe, razilaze se oko obaveze pokrivanja šaka i stopala, što je tema ze sebe.

Prema tome, nema razilaženja među učenjacima da je muslimanki vadžib da se pokrije, tj. stavi hidžab, na što ukazuju jasni i nedvosmisleni šerijatski tekstovi. A to znači da je žena griješna ako to ne uradi čineći time veliki grijeh prema Allahu. Muslimanka koja ovo zna ne bi trebala imati nedoumice oko hidžaba. To što u tvom komšiluku žive džahili i što u kući čas imaš podršku čas nemaš, apsolutno nije opravdanje za nenošenje hidžaba. Jer u šerijatskim tekstovima koji obavezuju ženu da se pokrije ta obaveza pokrivanja žene nije uslovljena podrškom ukućana niti dobrim komšilukom.

A što se tiče snova, jedno od mogućih značenja je da ti se išareti u snu da se trebaš pokriti jer ti se može desiti da umreš a nisi ispunila tu vjersku obavezu. Međutim, moguće je da sanjaš ono čega se u stvarnom životu bojiš da ti se ne desi, a to je da umreš, jer niko od nas ne zna kada će mu smrtni čas doći, a nisi pokrivena. A ovakvi snovi se ne tumače jer su odraz svakodnevnih životnih problema i preokupacija.

A san u kojem si sanjala oca nakon njegove smrti da ti govori da staviš hidžab, to znači da su se vaše duše srele u snovima i da ti on sada nakon smrti kaže da se pokriješ. Njegovom zahtjevu se trebaš odazvati jer te on savjetuje dobru. Nakon svega spomenutog, trebaš shvatiti da ti nemaš više opravdanja da izlaziš van kuće nepokrivena osim onoliko koliko je potrebno da nabaviš maramu ako je veš nemaš. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio: dr. Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice: http://www.n-um.com

Alejkumusselam. Ja ne znam koji je on Kur’an proučavao, jer ako je proučavao onaj koji je u rukama muslimana u njemu nema ni jedan ajet u kojem se kaže da je Zemlja kao ravna ploča. Jedino ako ne misli na dvadeseti ajet u suri El-Gašije u kojem je došlo da Uzvišeni kaže: “I Zemlju, kako je prostrta”, tu je spomenuta riječ “sutihat” što na arapskom znači “površina” a mufessiri Kur’ana poput Ibn Kesira tumače riječima: “busitat ” – produžena, “meddet” – proširena, “mehhedet” – prostrta. U svakom slučaju, ni jezičko ni tefsirsko značenje ničim ne upućuje na to da je u ajetu rečeno da je Zemlja ravna ploha.
A da je to tako najbolje ukazuje to što je donesen idžmau (konsenzus) islamskih učenjaka da je Zemlja okruglog oblika. Zaista je nespojivo da u Kur’anu dođe da je Zemlja ravna ploča (kako to tvrdi ovaj “veliki poznavalac” Kur’ana) a da sa druge strane islamski učenjaci budu složni na tome da je Zemlja okruglog oblika.
Naime, malo je poznato među muslimanima da su muslimani, tačnije muslimanski učenjaci, smatrali da je Zemlja okruglog oblika i za to imali argumente. To su tvrdili prije na nekoliko stoljeća nego što će Crkva u Italiji spaliti Džordana Brunu a anatemisati ostale znanstvenike zbog njihove tvrdnje da je Zemlja okrugla, jer je Crkva držala da je Zemlja ravna ploča. Naravno ovi znanstvenici koji su živjeli u vrijeme takozvanog Humanizma i Renesanse, kako su nas učili u školama, su bili pod uticajem španske muslimanske civilizacije, a što nas nisu učili u školi.
U narednom tekstu ćemo navesti islamske učenjake od kojih se prenosi da su rekli da nema razilaženja među islamskim učenjacima da su nebesa i Zemlja poput lopte. prenosi imam Ibn Tejmije u knjizi Medžmu’u-fetava (25/195) da je učenik imama Ahmeda, poznati veliki učenjak koji je napisao oko 400 djela, Ahmed ibn Džafer ibnul-Munadi rekao: “Nema razilaženja među učenjacima da su nebesa poput lopte”. Dodaje Ibn Tejmije: “Takođe, složni su učenjaci da je Zemlja sa svim kopnima i morima poput lopte”. A na drugom mjestu u istoj knjizi (6/586) prenosi Ibn Tejmije da su se dva čovjeka sporila oko izgleda nebesa i Zemlje, da li su ona poput dva okrugla tijela ili ne. Jedan je to tvrdio a drugi negirao. Pa im je on odgovorio: “Nebesa su kružnog oblika kod muslimanskih učenjaka, prenosi idžma’u muslimana po ovome više od jednog učenjaka, poput Ahmeda ibn Džafera el-Munadija, jednog od od velikih učenjaka iz druge generacije (živio po Miladu 870-947), učenika Imama Ahmeda, koji je napisao oko 400 knjiga. Prenosi idžma’ na tome imam Ebu Muhammed ibn Hazm (živio po Miladu 996-1064), Ebul-Feredž ibnul-Dževzij (živio po Miladu 1114 –1201) i prenijeli su učenjaci to isto u poznatim senedima od ashaba i tabi’ina, spomenuli su to iz Allahove knjige i sunneta Njegovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Pojasnili su taj stav i sa razumskim dokazima a o tome su već donešeni i astronomski proračuni. Nije mi poznato među poznatim učenjacima muslimana da je neko to negirao osim jedna mala skupina od Ehlul-kelama kada su se raspravljali sa astrolozima rekli su, navodeći kao primjer da je dozvoljeno da (nebesa i Zemlja) budu četvrtaste ili šestougaone i slično, oni nisu zanegirali da su nebesa i Zemlja kružnog oblika nego kažu da je moguće da bude i suprotno tome. A nije mi poznat neko ko je rekao da nisu kružnog oblika osim nekog čija se ne uzima od neznalica”. Kaže Ibn Hazm (živio po Miladu 996-1064) u svojoj knjizi El-Fisalu (2/78): “Niko od muslimanskih imama koji zaslužuje ime imama po znanju nije zanegirao okrugli oblik Zemlje (tekvirul-erd), niti je od ijednog od njih zabilježena i jedna riječ u neprihvatanju istog. Nego argumenti Kur’ana i sunneta su došli sa potvrđivanjem njenog okruglastog oblika”. Zatim je naveo dokaze o tome. Od glavnih dokaza iz Kur’ana sa kojima dokazuje Ibn Hazm, Rešid Rida, Zuhajli, Ibn Usejmin i ostali učenjaci loptast izgled Zemlje su riječi Uzvišenog: “Nebesa i Zemlju je sa ciljem stvorio; On noću zavija dan i danom zavija noć, On je Sunce i Mjesec potčinio, svako se kreće do roka određenog. On je Silni, On mnogo prašta!” (Ez-Zumer 5) Dokaz je u riječima: “On noću zavija dan i danom zavija noć”, jer riječ “zavija” znači da se nešto oko nečeg omotava a općepoznato je da noć i dan smjenjuju jedno drugo na Zemlji, onda to znači da ako dan zavija noć i obrnuto, a smjenjuju se oko Zemlje, to neminovno ukazuje da je Zemlja loptasta jer se noć i dan zavijaju oko nje smjenjujući jedno drugo. Takođe, prenosi se od mnogih učenjaka da bi govorili da ako bi čovjek krenuo sa jednog mjesta na Zemlji i kretao se u jednom pravcu da bi opet došao na to mjesto.
Prema tome kod muslimana nije nikad bilo sumnje da je Zemlja loptastog oblika. Oni koji su tvrdili da je Zemlja ravna kao ploča su filozofi i Crkva, zato nemaš razloga da se sikiraš ili uznemiravaš. Budi ponosan što si sljedbenik jedine ispravne vjere Islama koja se nikad nije kosila sa validnim naučnim činjenicama. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio: dr. Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice: http://www.n-um.com

Alejkumusselam.
Pitanje o kojem govoriš se vraća na mes’elu upotrebe slika na kojima je naslikano ono što ima dušu, a ona traži malo više prostora da bi se obradila.
Naime, korištenje i upotreba slika na kojima je naslikano ono što ima dušu, svejedno bile one naslikane rukom ili aparatom, je pitanje koje se potpuno razlikuje od samog crtanja i slikanja koji su zabranjeni na osnovu jasnih i nedvosmislenih hadisa. Prenosi Ibn Hadžer u “Fethul-bari” (10/480) mišljenja učenjaka oko upotrebe crteža, slika i kipova (svega što je u trodimenzionalnom obliku a ima dušu) onako kako ih je rezimirao malikijski učenjak Ibnul-Arebi:
Prvo: ako je slika u trodimenzionalnom obliku (kip i slično) od onoga što ima dušu zabranjeno je njeno korištenjo po idžmau (konsenzusu) učenjaka (naravno, iz ovoga se izuzimaju lutke).
Drugo: ako je crtež ili slika na papiru, platnu, odjeći ili slično učenjaci imaju četiri mišljenja oko njihove upotrebe:
Prvo – opća dozvola koju dokazuju hadisom kojeg bilježe Buharija i Muslim a u kojem je došao izuzetak za dozvoljenu upotrebu slika: “Osim slike na odjeći”.
Drugo – opća zabrana na koju ukazuju hadisi u kojima je došla zabrana slikanja u općem smislu.
Treće – ako je ono što ima dušu naslikano u svom potpunom izgledu onda je upotreba tih slika haram, a ako je naslikano bez glave ili u pojedinačnim dijelovima onda je dozvoljena upotreba. A ovo mišljenje je po njemu (po Ibnul-Arebiju) najispravnije. Dokaz za njega je hadis koji bilježi Nesai u kojem je došlo da Džibril, alejhi selam, nije htio da uđe u kuću Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, jer je na zavjesi bila slika a onda je naredio Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, ili da odsiječe glave na slikama ili da od njih napravi šilte na kome će se sjediti, i dodao je da meleci ne ulaze u kuću u kojoj ima slika. Albani ovaj hadis ocjenjuje vjerodostojnim.
Četvrto – ako slika nije okačena i obješena onda je dozvoljena njena upotreba a u suprotnom nije dozvoljeno. Dokaz za to je hadis od Aiše, radijallahu anha, koja prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, došao sa putovanja a ona je prekrila otvor na zidu zavjesom na kojoj su bile crteži, pa čim je to vidio Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, lice mu je promijenilo boju. Pa je rekao: “O Aiša, ljudi koji će se najžešće kažnjavati kod Allaha na Sudnjem danu su oni koji oponašaju Allahovo stvaranje”. Pa kaže Aiša da su isjekli tu zavjesu i napravili od nje jedan ili dva jastuka. Hadis je mutefekun alejh. Zatim Ibn Hadžer pravi spoj između trećeg i četvrtog mišljenja i navodi dokaz koji to podupire, tj. gore spomenuti hadis kojeg bilježi Nesai.
Pa je tako po Ibn Hadžeru zabranjeno upotrebljavati slike svega onoga što ima dušu a naslikano je u svom potpunom i cjelovitom izgledu, a ako je naslikano bez glave ili u pojedinačnim dijelovima onda je dozvoljena upotreba s tim da se ne vješa ili stavlja na istaknuta mjesta i slično.
A šejh Usejmin kada je upitan o upotrebi slika onoga što ima dušu podijelio je te slike na pet vrsta i za svaku od njih naveo šerijatski propis i dokaz.
Prva vrsta – slike koje se vješaju (na zid, ormar ili slično) s namjerom veličanja onog što je naslikano, poput slika kraljeva, predsjednika, ministara, učenjaka i slično, njihova upotreba u ovakvom obliku je haram.
Druga vrsta – slike koje se vješaju (na zid, ormar ili slično) ali kao uspomene, poput slike prijatelja, djece, roditelja i slično, njihova upotreba je takođe haram.
Treća vrsta – slike koje se vješaju (na zid, ormar ili slično) radi ukrasa poput slika na zavjesama, zidovima i slično, upotreba ovih slika je takođe haram.
Četvrta vrsta – slike kojima se ne pridaje značaj (na način da se okače i vješaju) poput slika na tepisima, posteljini, šiltetima, dekama i slično. Upotreba ovih slika po većina učenjaka, kako prenosi Nevevi, je dozvoljena.
Peta vrsta – slike koje je teško ili skoro nemoguće izbjeći, poput slika u novinama, časopisima, knjigama, na novcu i slično, a za kojima musliman ima potrebu zbog njihove koristi. Upotreba ovih sredstava je dozvoljena sa slikama koje su u njima ili na njima zbog nemogućnosti da se izbjegnu.
Prenosi Bejheki u svom Sunnenu da je Abdullah ibn Abbas, radijallahu anhu, rekao: “Slika je glava, pa kada se otkloni glava onda to nije slika”, a šejh Albani je ovaj rivajet ocijenio vjerodostojnim. Takođe, isto ovo se prenosi od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, i Ikrime. A imam Ahmed je rekao: “Slika je glava”, a kada bi htio da uništi sliku obrisao bi glavu.
Iz svega spomenutog se može rezimirati otprilike onaj stav koji je zauzeo Ibn Hadžer, a to je da slike na kojima je naslikano ono što ima dušu (ljudi, meleci, životinje, džini) nije dozvoljeno vješati (na zid, ormar i slično) radi veličanja, uspomene ili ukrasa, a ako je ono što je naslikano u potpunom svom izgledu, onda ih takođe nije uopće dozvoljeno upotrebljavati. Dozvoljena je upotreba onog što je naslikano ako mu je obrisana glava ili ako su te slike naslikane na onome po čemu se gazi ili sjedi. Iz zabrane korištenja slika, kao što navodi šejh Usejmin, se izuzimaju slike za dokumente i slike u novinama, časopisima, knjigama, na novcu i slično zbog nužde i nemogućnosti da se izbjegnu.
Prema tome, to što je radio djed tvog muža se ne slaže sa hadisima i stavovima učenjaka, ispravno je da slike nije dozvoljeno vješati na zidove, stavljati na ormare i slično. Nastoj ubijediti svoga muža da je to ispravno, te da nije argument u djelima naših djedova nego u dokazima Kur’ana i Sunneta. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio: dr. Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice: http://www.n-um.com

Alejkumusselam.
Da bi se pojasnio šerijatski status ove vrste poslovanja neophodno je da se pojasni suština i priroda ove vrste kupoprodaje.

Ova vrsta poslovanja se pojavila pedesetih godina dvadesetog stoljeća na Zapadu, a njen začetnik je bio Karl Rihenberg, zatim se poslovanje na ovaj način posebno razvilo u Americi u kojoj se umnožio broj kompanija koje su svoje poslovanje zasnivale na mrežnom marketingu. Parole: “Želiš li da postaneš milioner”, “Vjeruješ li u prave prilike” i slično su ono što je pratilo ovu vrstu poslovanja.

Mrežni marketing, ili na enleskom Network Marketing, ili Multi-Level-Marketing (MLM), ili marketing po preporuci se definiše kao sistem koji koristi preporuke osobe od povjerenja za svrhu poslovanja pri prodaji roba ili usluga. Dok ga drugi definišu kao marketinški program koji svojim učesnicima nudi kupovinu prava upošljavanja drugih učesnika, prodaju proizvoda i usluga uz uzimanje provizije za upošljavanje novih učesnika u mrežu. Ili još jednostavnija definicija: Kupi da bi činio marketing pa ćeš zaraditi.

Dok se prostim narodnim govorom mrežni marketing može opisati sljedećim riječima: Mrežni marketing se sastoji u pridobijanju neke osobe da kupi određenu robu da bi ona pridobila nove učesnike tako što će kupiti robu kako bi takođe oni pridobili druge učesnike, i tako redom, sve što se više povećavaju kategorije učesnika oni koji su na višoj stepenici hijerarhije dobijaju veće provizije koje dostižu velike svote novca. Svaki učesnik koji pridobije novog učesnika poslije njega dobije ogromnu proviziju samim tim što je uspio priključiti nove učesnike koji se uvrštavaju u članove mrežnog marketinga.
Na primjer, ako bi pretpostavili da firma proizvodi sapun koji prodaje po 5 maraka, pa ako bi ona htjela da primijeni ovaj način poslovanja, tj. mrežnog marketinga, ona bi radila sljedeće: ponudila bi da taj proizvod (sapun) da ga kupi neko od mušterija i rekla bi mu: Ako kupiš sapun mi ćemo ti dati priliku da ti vršiš marketing naših proizvoda pri čemu dobijaš proviziju od jedne marke na svakoj mušteriji sa kojom ti dođeš i čak istu toliku proviziju ćeš imati za svaku mušteriju koju pridobije onaj koga si ti uveo u ovu mrežu poslovanja. Tako ova mreža liči na piramidu pri čemu oni koji su na vrhu ima proviziju na svakom učesniku, tj. kupcu koji dođe njihovom linijom.

Što se tiče stava zapadnih država prema ovoj vrsti poslovanja, veoma je zanimljivo da iako je od njih nikla i potekla mnoge zapadne države izražavaju bojazan i upozoravaju potrošače od loših posljedica ovog poslovanja, dok su neke čak svrstale mrežni marketing u komercijalne prevare te ga zabranile. Od pojave ove vrste marketinga sve su veći zahtjevi u Evropi i Americi da se zakonski zabrani ova vrsta poslovanja. Takođe, podignute su mnoge optužbe na sudovima od strane skupine zapadnih ekonomskih eksperata i stručnjaka protiv onih koji propagiraju mrežni marketing.

U ovoj vrsti poslovanja isplivale su na površinu neke nedoumice poput toga da li je istinski motiv mušterija da kupe robu ili im je cilj sticanje provizije a ne mogu je drugačije dobiti osim sa kupovinom robe. Takođe, mnoge mušterije kupuju ogromne količine proizvoda koje prevazilaze njihove potrebe za tim proizvodom, jer im je cilj da sa prodajom tih proizvoda umnogostruče proviziju.

Šerijatski status mrežnog marketinga

Nema razilaženja među savremenim islamskim pravnicima oko dozvole mrežnog marketinga ako u sebi ne sadrži dvije stvari: prva – uslovljavanje kupovine robe da bi se dobilo pravo na učestvovanje u marketingu, tj. pravu na prodaju robe uz sticanje provizije, druga – da sama roba nije od onoga što je Šerijatom zabranjeno, poput alkohola i svinjskog mesa.
Dok se učenjaci razilaze na dva mišljenja oko poznatog u praksi rasprostranjenog oblika mrežnog marketinga čija parola glasi “Kupi da bi činio marketing pa ćeš zaraditi”.
Najveći razlog razilaženja savremenih učenjaka po ovom pitanju je da li je cilj kupovine mušterije roba ili mu je cilj da kupi proviziju.

Prvo mišljenje: da je mrežni marketing haram. Na ovom stavu je većina savremenih učenjaka i ovo je fetva i stav većine islamskih pravnih kolegija i komisija za fetve. Poput Stalne komisije za fetve iz Saudijske arabije i Kolegija islamskog prava iz Sudana, a od eksperata i stručnjaka iz oblasti poslovnih transakcija Sami Es-Suvejlima, Ibrahima Ed-Darira i Alijja Es-Salusa.

Učenjaci ovog stava prilikom analize ove vrste poslovanja posmatrali su je kao zajedničku cjelinu kupovine i dobijanja prava na marketing uz proviziju, a uz to kod njih igra uloga to šta je nijet i cilj mušterije sa tom kupovinom, a to je provizija.
Drugo mišljenje: da je mrežni marketing dozvoljen. Ovo je stav Vijeća za fetve iz Egipta, učenjaka Saliha Es-Sedlana i Ahmeda El-Haddada.
Učenjaci ovog stava prilikom analize ove vrste poslovanja posmatrali su je kao dvije odvojene cjeline, posebno kupovinu a posebno pravo na marketing uz proviziju, a uz to kod njih ne igra ulogu nijet i cilj mušterije.

Dokazi zagovarača prvog mišljenja:

Prvi – da je ova vrsta poslovanja vid kockanja koja je Šerijatom zabranjena jer u sebi sadrži veliki rizik i nepoznat završetak (garer). Po njima je ovo vid kockanja jer roba koja se kupuje nije mušterijin cilj nego je njegov cilj provizija na marketing, pa tako roba gubi značaj i ulogu te se dobija sljedeći oblik poslovanja: plaća se određena svota novca da bi se dobile moguće mnogo veće svote novca, a ovo je čisto kockanje. Jer kupac koji plati robu ne može garantovati da će doći sa mušterijom koja će preko njega kupiti.
Drugi – da mrežni marketing u sebi sadrži obje vrste kamate, tj. i riba fadl (kamata zbog viška) i riba nesi’e (kamata zbog odgode), a nema razilaženja među učenjacima da je kamata zabranjena u obje spomenute vrste. Mrežni marketing sadrži u sebi ribu fadl (kamatu zbog viška) tako što mušterija kupi robu za 10 KM recimo, naravno cilj mu je provizija, a dobije provizije 200 KM, a s obzirom da u novcu teče kamata ovo je vid čiste kamate. Sa druge strane, mrežni marketing u sebi sadrži ribu nesi’e (kamatu zbog odgode), tako što mušterija danas kupi robu, naravno cilj mu je provizija, a nakon određenog vremena dobije proviziju, znači daje novac sada a dobija više novca nakon nekog vremena što je čista kamata zbog odgode.
Treći – ova vrsta poslovanja je zasnovana na nepravednom jedenju imetka ljudi a što je zabranjeno kur’anskim ajetom (En-Nisa, 29). Naime, vlasnici kompanija i firmi koji su naravno na vrhu piramide mrežnog marketinga zarađuju ogromne svote novca sa provizijom i to na račun najnižih slojeva piramide mrežnog marketinga.
Ovom i prethodnim dokazima se prigovara da je mušterija za svoj novac dobio robu te prema tome tu ne može postojati ni kocka ni kamata a ni nepravedno jedenje tuđeg imetka.
Četvrti – mrežni marketing je vrsta komercijalne prevare i obmane u svom temelju i u svojoj robi. Naime, sa ovom trgovinom se pokušava staviti do znanja da je roba cilj poslovanja a u stvarnosti to nije tako nego je cilj provizija. Takođe, mušterije se obmanjuju umišljanjem da će steći i dobiti ogromnu proviziju samim time što će ući u sistem mrežnog marketinga, a uz to se prilikom pridobijanja novih mušterija preuveličava korist ovog poslovanja do te mjere da to predstavlja čistu laž i prevaru.
Dokazi zagovarača koji smatraju da je mrežni marketing dozvoljen:
Prvi – da je osnova u međuljudskim poslovanjima dozvola i ništa od toga nije zabranjeno osim ako nam je došao u šerijatskim tekstovima dokaz koji ukazuje na to, a mrežni marketing je nova vrsta poslovanja za koju nema dokaza da je zabranjena.
Ovom dokazu se prigovara da je mrežni marketing izašao iz ove osnove, tj. dozvole time što u sebi sadrži zabranjeno kockanje, kamatu, prevaru i slično, a svaka ova stvar pojedinačno je dovoljna da se zabrani ova vrsta poslovanja a kamoli kada se sve to sastavi.
Drugi – mrežni marketing je dozvoljen jer je vid posredničkog poslovanja koje je Šerijatom dozvoljeno. Naime, mušterija ima ulogu posrednika između novog kupca i firme i naplaćuju tu uslugu sa provizijom.

Odgovor na ovo je da se dozvoljeno posredovanje razlikuje od ovog u mrežnom marketingu, dozvoljeno posredovanje se ne uslovljava kupovinom za razliku od ovoga drugog.
Treći – novac sa kojim mušterija plaća robu je suština ovog poslovanja a provizija koju uzima kupac je nasuprot njegovog truda i zalaganja u pronalaženju novog kupca.
Učenjaci prvog stava odgovaraju na ovaj dokaz tako što kažu da roba koja se kupuje nije cilj mušterije te ona ne utiče na suštinu ovog poslovanja jer je cilj provizija a roba je samo prekrivač da bi se ovo prikazalo dozvoljenim a ustvari predstavlja trgovačke doskočice i smicalice za koje su nam došli šerijatski argumenti koji to zabranjuju.
Četvrti – uzimanje provizije u mrežnom marketingu se tumači kao uzimanje nagrade za urađeni posao (džu’ale) a koja je dozvoljena u Islamu, pa tako kupac koji dođe sa novom mušterijom zaslužuje da uzme proviziju.

Odgovor na ovo je da postoji razlika između ovoga dvoga jer je provizija u mrežnom marketingu uslovljena kupovinom robe za razlikom od uzimanja nagrade za urađeni posao pri čemu se to ne uslovljava.
Peti – uzimanje provizije potpada pod ugovor opunomoćivanja uz naplatu a što je dozvoljeno.

Ovome dokazu se prigovara sa strane nemogućnosti poistovjećivanja između ove dvije transakcije, jer opunomoćenik prilikom sklapanja ugovora o punomoći ne plaća da bi postao opunomoćenik nego naplaćuje svoj posao shodno kako se dvije strane dogovore.
Odabrano mišljenje po ovom pitanju je prvi stav učenjaka, tj. zabrana mrežnog marketinga, a Allah zna najbolje. Ono što prevagnjuje u ovoj mes’eli je to što su šerijatski propisi zasnovani na većinskom stanju, pa ono što u većini preovlađuje propis se veže za njega. A u mrežnom marketingu u većini slučajeva i ono što preovlađuje kod mušterija je to da njima kupovina robe nije cilj nego im je cilj provizija, pa zbog toga je ispravnije da se obrazloženjima i argumentima koje su naveli zagovarači prvog stava (oni koji zabranjuju) da prednost. Zato se može reći da je mrežni marketing šerijatski zabranjen jer u sebi sadrži kockanje, obje vrste kamata, bespravno jedenje tuđeg imetka i jer je komercijalna prevara. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio: dr. Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice: http://www.n-um.com