Podrška: pitajucene@gmail.com
Podrška: pitajucene@gmail.com
Podrška: +38762645414 WhatsApp, pitajucene@gmail.com
Izgubljena šifra? Unesi svoju e-mail adresu i klik na "Reset". Poslaćemo link za postavljenje nove šifre na e-mail.
Objasni zašto prijavljuješ.
Objasni zašto prijavljuješ.
Objasni zašto prijavljuješ.
Je li dozvoljeno hadžiji (osoba koja obavlja hadž) da posti prvih deset dana zul-hidždžeta?
Hadžiji (osobi koja obavlja hadž) propisano je da posti prvih deset dana zul-hidždžeta, kao i u danima prije. Post u tim danima je pohvalan i njemu i drugima, osim što je sunnet za hadžiju da ne posti na dan Arefata, kada je sunnet za hadžiju da ne posti. Kazao je imam Šafija: ”Ja volim (smatram proviše
Hadžiji (osobi koja obavlja hadž) propisano je da posti prvih deset dana zul-hidždžeta, kao i u danima prije. Post u tim danima je pohvalan i njemu i drugima, osim što je sunnet za hadžiju da ne posti na dan Arefata, kada je sunnet za hadžiju da ne posti.
Kazao je imam Šafija: ”Ja volim (smatram propisanim) post tog dana (dan Arefata) osim ako je u pitanju hadžija, kada volim da tog dana ne posti, zato što je Allahov Poslanik ostavljao post na dan Arefata kada bi bio hadžija. To je pohvalno kako bi čovjek imao više snage za dovu, a najbolja dova je Arefatska dova.” Što se tiče posta desetog dan zul-hidždžeta (dan Bajrama), to je zabranjeno hadžiji i onima koji to nisu.
A što se tiče obaveznog posta hadžiji koji nije u mogućnosti da zakolje kurban, to je post tri dan na hadžu, on je obavezan da se isposti na hadžu, na osnovu riječi Uzvišenog Allaha: ”A onaj ko ga ne nađe, neka posti tri dana u danima hadža, i sedam dana po povratku – to jest punih deset dana.” (El-Bekare, 196) Velik broj učenjaka dozvolio je da se ova obaveza ispuni u danima tešrika (danima kada hadžije borave na Mini), a to su jedanaesti, dvanaesti, trinaesti dan zul-hidždžeta. Ako hadžiji nije obaveza da posti ove dane, on ne bi trebao da posti u ovim danima. (Izvor fetve: islamweb.net)
Na pitanje odgovorio: mr. Elvedin Pezić
Vidi manjePreuzeto sa stranice: http://www.n-um.com
Je li propisan post u prvih deset dana zul-hidždžeta, što obuhvata i dan Bajrama?
Pohvalno (sunnet) je postiti prvih devet dana zul-hidždžeta. To nam potvrđuje hadis Ibn Abbasa, r.a.: ”Ne postoje dani u kojima su dobra djela draža Allahu od dobrih djela u ovim danima” – misleći na prvih deset dana zul-hidždžeta. Prisutni su upitali: ”Allahov Poslaniče, pa čak ni borba na Allahovoviše
Pohvalno (sunnet) je postiti prvih devet dana zul-hidždžeta. To nam potvrđuje hadis Ibn Abbasa, r.a.: ”Ne postoje dani u kojima su dobra djela draža Allahu od dobrih djela u ovim danima” – misleći na prvih deset dana zul-hidždžeta. Prisutni su upitali: ”Allahov Poslaniče, pa čak ni borba na Allahovom putu – džihad?”, a on je odgovorio: ”Čak ni borba na Allahovom putu, osim u slučaju kada čovjek izađe u borbu zalažući svoj život i svoj imetak, i ništa od toga ne vrati.” (Buharija)
Jedna od supruga Allahovog Poslanika kazala je: ”Allahov Poslanik postio je devet dana zul-hidždžeta, dan Ašure i tri dana u svakom mjesecu.” (Hadis je zabilježio Ahmed, Ebu Davud, slabim ga je ocijenio autor knjige Nasbur-rajeti, a šejh Albani ga je ocijenio vjerodostojnim) Što se tiče posta na dan Bajrama, on je strogo zabranjen, a to nam potvrđuje hadis Ebu Seida, r.a.: ”Allahov Poslanik zabranio je da se posti na dan Kurbanskog i Ramazanskog bajrama.” (Buharija i Muslim)
Islamski učenjaci imaju jednoglasan stav u pogledu zabrane posta na dan Bajrama.
Dobra djela u ovim danima općenito su vrednija nego u drugim vremenima. Što se tiče posta, nije dozvoljeno u njima postiti osim prvih devet dana, a deseti dan je Bajram kada je zabranjeno postiti. Na osnovu spomenutog možemo kazati da se pod pojmom vrijednost deset dan zul-hidždžeta, u pogledu posta, misli na post devet prvih dana, dok se spominju kao deset dana zbog prevladavanja broja deset. Pogledati komentar Muslimove zbirke hadisa od imam Nevevija, br. hadisa 1176.
(Izvor fetve: islam-qa.com)
Na pitanje odgovorio: mr. Elvedin Pezić
Vidi manjePreuzeto sa stranice: http://www.n-um.com
Šta treba činiti u prvih deset dana zul-hidždžeta?
Prvih deset dana mjeseca zul-hidždžeta zasigurno su blagoslovljeni dani. Zbog njihove vrijednosti i blagoslova, Uzvišeni Allah se kune njima: ”Tako mi zore i deset noći” (El-Fedžr, 1-2). Imam Buharija zabilježio je hadis od Ibn Abbasa, r.a., da je Allahov Poslanik kazao: ”Ne postoje dani u kojima suviše
Prvih deset dana mjeseca zul-hidždžeta zasigurno su blagoslovljeni dani. Zbog njihove vrijednosti i blagoslova, Uzvišeni Allah se kune njima: ”Tako mi zore i deset noći” (El-Fedžr, 1-2). Imam Buharija zabilježio je hadis od Ibn Abbasa, r.a., da je Allahov Poslanik kazao: ”Ne postoje dani u kojima su dobra djela draža Allahu od dobrih djela u ovim danima” – misleći na prvih deset dana zul-hidždžeta. Upitali su: ”Allahov Poslaniče, pa čak ni borba na Allahovom putu – džihad?” Poslanik je rekao: ”Čak ni borba na Allahovom putu, osim u slučaju kada čovjek izađe u borbu zalažući svoj život i svoj imetak, i ništa od toga ne vrati.”
Na osnovu spomenutog, muslimanu je propisano da se maksimalno potrudi u činjenju ibadeta u ovim danima: namaz, učenje Kur’ana, zikr – spominjanje Allaha, traženja oprosta, čuvanje rodbinskih veza – obilaskom rodbine itd. Na osnovu prakse Allahovog Poslanika, vidimo da je post jedno od najpohvalnijih djela u ovim blagoslovljenim danima. U Ebu Davudovom Sunenu zabilježena je predaja od jedne supruge Allahovog Poslanika u kojoj se navodi: ”Allahov Poslanik postio je devet dana zul-hidždžeta.”
U Musnedu imama Ahmeda zabilježena je predaja od Ebu Katade, r.a., da je neki čovjek upitao Allahovog Poslanika: ”Šta kažeš o postu na dan Arefata?”, a Poslanik je odgovorio: ”Očekujem da će Allah onome ko posti taj dan oprostiti grijehe u prethodnoj i predstojećoj godini.” Također, neka djela na koja islam stavlja akcent u ovim danima, za one koji žele klati kurban, jeste da ne briju ništa od dlaka, niti da potkraćuju nokte, na osnovu hadisa Ummu Seleme, r.a., da je Poslanik kazao: ”Kada vidite mlađak zul-hidždžeta, a neko od vas namjerava da kolje kurban, neka ne uzima ništa od dlaka – kose niti od nokata.” (Izvor fetve: islamweb.net)
Na pitanje odgovorio: mr. Elvedin Pezić
Vidi manjePreuzeto sa stranice: http://www.n-um.com
Pred nama su najbolji dunjalučki dani
Prvih deset dana zul-hidždžeta su među najvrednijim i najveličanstvenijim danima kod Uzvišenog Allaha. Imam Bezzar zabilježio je predaju sa dobrim lancem prenosilaca, kao i imam Ebu J’ala, sa vjerodostojnim lancem prenosilaca, a to je sve spomenuo imam Munziri u poznatom djelu Et-Tergib, od Džabira,više
Prvih deset dana zul-hidždžeta su među najvrednijim i najveličanstvenijim danima kod Uzvišenog Allaha. Imam Bezzar zabilježio je predaju sa dobrim lancem prenosilaca, kao i imam Ebu J’ala, sa vjerodostojnim lancem prenosilaca, a to je sve spomenuo imam Munziri u poznatom djelu Et-Tergib, od Džabira, r.a., da je Allahov Poslanik kazao: ”Najbolji dunjalučki dani su deset dana zul-hidždžeta.” Prisutni su upitali: ”Zar tim danima nije ravna borba na Allahovom putu?”, a Allahov Poslanik rekao je: ”Njima nije ravna čak ni borba na Allahovom putu, osim ako čovjek položi svoj život na Allahovom putu.” (Šejh Albani smatrao je vjerodostojnim ovaj hadis)
Musliman bi trebao da se maksimalno potrudi u ovim blagoslovljenim danima u činjenju dobrih djela, zato što su dobra djela dodatno draga Uzvišenom Allahu u ovim danima, kao što je spomenuto u hadisu imama Buharije, kada su prisutni ashabi upitali Allahovog Poslanika: ”Allahov Poslaniče, pa čak ni borba na Allahovom putu – džihad?”, on je kazao: ”Čak ni borba na Allahovom putu, osim u slučaju kada čovjek izađe u borbu zalažući svoj život i svoj imetak i ništa od toga ne vrati.” (Izvor fetve: islamweb.net)
Na pitanje odgovorio: mr. Elvedin Pezić
Vidi manjePreuzeto sa stranice: http://www.n-um.com
Začarni krug – životna priča
Alejkumusselam. S obzirom da smo mi islamski savjetodavni web sa te strane ćemo posmatrati tvoj problem i nastojati da ti damo savjet. Iz konteksta čitave priče izdvajaju se dva bitna pitanja oko kojih treba koncentrisati savjet. Prvo: ono karakteriše naše balkanske prostore je jaka potreba porodicaviše
Alejkumusselam.
S obzirom da smo mi islamski savjetodavni web sa te strane ćemo posmatrati tvoj problem i nastojati da ti damo savjet. Iz konteksta čitave priče izdvajaju se dva bitna pitanja oko kojih treba koncentrisati savjet.
Prvo: ono karakteriše naše balkanske prostore je jaka potreba porodica i pojedinaca koji su inače muslimanskog porijekla da se istinski vrate vjeri Islamu. Te tako i ti, poštovana sestro, treba zajedno sa svojim mužem da se istinski prihvatiš ove vjere, jer samo tako možeš uspjeti i na ovom i na onom svijetu. Bošnjačko razumijevanje Islama: da možeš usvašto a ponekad i u džamiju kada je mevlud i sličan povod, za ramazan postit i klanjat teraviju i slično, je velika prepreka u ozbiljnom praktikovanju vjere. Zato taj stereotip i te predrasude treba otresti od sebe kao što se prašina otresa sa tijela.
Zaista, svaki čovjek je gubitnik, kao što kaže Uzvišeni u suri El-Asr: “Tako mi vremena čovjek, doista, gubi, samo ne oni koji vjeruju i dobra djela čine, i koji jedni drugima istinu preporučuju i koji jedni drugima preporučuju strpljenje”. Pa tako nemoj da misliš da si ti dosad u svom životu nešto izgubila, propustila, bila prevarena i slično, iako se to po vanjštini čini, jer stvarni gubitak a i dobitak je ono kako su opisane ove dvije stvari (gubitak i dobitak) u ovoj suri El-Asr. Naime, onaj ko ne povjeruje u Allaha kao Gospodara i u ono sa čime je došao Njegov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, i ne primjenjuje to u praksi, on je pravi i istinski gubitnik i na ovom i na onom svijetu. Pa tako čovjek koji provede lijepe trenutke u svom životu (po svojoj vanjštini) od sreće sa bračnim partnerom, dobijanja djece, uspjeha u školovanju ili na poslu, sticanja imetka, uživanja u zdravom tijelu i slično a koja nisu popraćena pokornošću Uzvišenom Allahu (kroz praktikovanje vjere Islama) je ustvarnosti pravi, pravcati gubitnik po kriteriju Šerijata i Islama. A nasuprot njemu, čovjek koji može biti iskušan belajima poput neimaštine, bolesti, samoće, gubljenju najmilijih i slično, a drži se Allahove vjere, praktikuje je, sabura na nevoljama i musibetima koji ga zadese, drugima preporučuje istinu i poziva u nju, on je istinski dobitnik. Pa i tvoja sreća koju opisuješ sa tvojim mužem nije bila istinska sreća ako nije bila popraćena pridržavanjem Islama, a takođe problemi na koje sada nailazite nisu tragični ukoliko iz njih izvučete pouku i počnete jednim malo drugačijim životom a to je život mu’mina, Allahovim pokornim robom. Sama si rekla da te je sve ovo kroz šta prolaziš navelo da proučavaš vjeru što je dobar znak i pokazatelj da bi u ovom problemu, koji je sigurno veliko iskušenje i poteškoća za tebe, mogla da pronađeš nešto mnogo ljepše i vrednije od onoga što si imala prije. Allah najbolje zna šta je dobro za njegovog roba, pa ponekad čovjek misli da ga je zadesilo nešto ružno, a to ustvari bude dobro za njega. Kaže Uzvišeni: “Ne volite nešto, a ono može biti dobro za vas; nešto volite, a ono ispadne zlo po vas. – Allah zna, a vi ne znate” (El-Bekara, 216), i kaže: “Moguće je da je baš u onome prema čemu odvratnost osjećate Allah veliko dobro dao” (En-Nisa, 19). Pa tako, poštovana sestro, potrudi se da u ovome bude dobro za tebe, pa se okreni svome Gospodaru, praktikujući njegovu vjeru. A da bi se držala vjere moraš je prije toga upoznati i naučiti te te s toga savjetujemo da vjeru učiš iz pouzdanih izvora i od onih koji je ispravno tumače (ova stranica ti može itekako pomoći u saznavanju o vjeri), moraš promijeniti svoj život i živjeti tako da se tvoje praktikovanje primijeti u svakom segmentu tvog života. A da bi to ostvarila trebala bi promijeniti svoje staro društvo jer ćeš u protivnom teško uspjeti u mijenjanju svojih navika. Moraš biti spremna na probleme koje ćeš nalaziti na svakom koraku; od roditelja, prijatelja, kolega, sredine, sebe same i svog nefsa i slabosti, šejtana i tako dalje. Nemoj se uplašiti zbog svega ovoga jer da to što hoćeš da uradiš sa svojim životom nije vrijedno ne bi ni nailazila na sav taj otpor i negodovanje. “Zaista je Allahova roba skupa, zaista je Allahova roba Džennet” kao što je došlo u hadisu Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.
Drugo: od tvojih životnih problema posebno se ističe relacija između tebe i tvoje svekrve. Zato trebaš znati da pitanje problema relacije svekrva – snaha je jedno od praktičnih pitanja za koje nema jednoobrazno rješenje. Dovoljno je samo značenje te dvije riječi svekrva i snaha. Svekrva je nazvana tim imenom vjerovatno od strane mlade jer je ona kriva (sve kriva) za sve probleme kroz koje prolazi novi bračni par. Dok je mlada nazvana snahom vjerovatno od strane svekrve jer ona treba biti ona koja sve ‘snaha’, tj. treba da snosi sve preko svojih leđa. Općepoznato je da je svekrva ljuborna na mladu jer joj je ona uzela njenog voljenog sina kojeg je ona godinama odgajala i hranila, a snaha ne može smisliti svekrvu jer sve njene postupke tumači kao njenim petljanjem u njihov privatni mladenački život. Još kada se svemu ovome pridoda taj generacijski nesklad između “stare, rondave, nepismene, zaostale i zločaste” svekrve i “mlade, obrazovane, prosvijetljene i savremene” snahe, onda je tom neskladu koji se zove svekrva – snaha, a njih dvije (po prirodi života) treba da žive zajedno ili u bliskim odnosima, u samom početku presuđeno da bude nefunkcionalan. U osnovi, relacija između svekrve i mlade trebala bi biti izgrađena na uzajamnom razumijevanju, potpomaganju, opraštanju i saburanju. Međutim, u stvarnom životu preovlađuje velika ljubomora, netrpeljivost i želja za vladanjem jedne nad drugom tako da se odnos mlade i svekrve pretvori u serijal svađa, nesporazuma, smicalica, podmetanja nogu i završi sa nastojanjem i jedne i druge da se kutariše druge strane. Naravno da ima i izuzetaka u ovome, ali obično je to rezultat prevlasti jedne nad drugom ili rezultat kompromisa među njima dvjema. Namjera mi je sa gore spomenutim da stavim do znanja da je relacije svekrva – snaha po svojoj prirodi takva problematična i komplikovana u praksi skoro nerješiva.
Međutim, jedno od najpraktičnijih rješenja za gore spomenuto je da mladi bračni par živi odvojeno od njegovih i njenih roditelja čime se umanjuju prilike za nesporazume i nastojanje roditelja da se miješaju u njihov život. Naravno da to ne znači da se prekine pomaganje, poštovanje, obilaženje roditelja i sva druga prava koja im pripadaju kao roditeljima.
Zato, ono što ste vas dvoje već namjerili da uradite a to je da se odvojite od njegove majke je praktično dobar potez, s tim da ga u praksi treba što prije sprovesti.
Isto tako ti i tvoj muž treba da regulišete svoje odnose i da ih zasnujete na islamskim osnovama a ne na prozapadnim kako je to do sada bio slučaj. U islamskom braku muž ima velike obaveze prema supruzi, a jedno od najvećih njenih prava je da je izdržava, tj. da joj obezbijedi stan, hranu i piće kako joj priliči. Osnovni smisao braka je i rađanje djece, a koje vi odgađate bez opravdanog razloga (što je posljedica zapadnog shvatanja braka), a baš ta djeca su najjača spona između muža i žene i smisao njihovog zajedničkog života. Zbog njih (djece) supružnici ozbiljnije prilaze nekim stvarima i podnose i trpe stvari koje ne bi podnosili da nema te djece. I gledaju zajedničku budućnost zbog djece. A kada nema djece, vrlo lako se može desiti da njihova bračna veza završi kao obična ljubavna avantura koja završi sa razvodom.
Prema tome, sažetak svega spomenutog se može svesti na to da je vama dvome izlaz i rješenje u istinskom vraćanju vjeri Islamu, da porodične probleme sa svekrvom riješite time što ćete se odvojiti, a vaš bračni život će tek dobiti svoj pravi smisao i funkciju kada ga uskladite sa načelima i principima islamskog braka. Ve billahi tevfik.
Na pitanje odgovorio: dr. Zijad Ljakić
Vidi manjePreuzeto sa stranice: http://www.n-um.com
MUDŽIZA ŠERIJATSKIH TEKSTOVA U OPHOĐENJU PREMA PSU
Alejkumusselam. Oko nečistoće psa učenjaci imaju podijeljeno mišljenje: Hanefije smatraju da je samo pljuvačka psa nečista, a hanabile i šafije da je čitav pas nečist, dok malikije smatraju da je pas čist pa čak i njegova pljuvačka. Svi su složni, i oni kod kojih je pas nečist a i oni kod kojih je čviše
Alejkumusselam.
Oko nečistoće psa učenjaci imaju podijeljeno mišljenje:
Hanefije smatraju da je samo pljuvačka psa nečista, a hanabile i šafije da je čitav pas nečist, dok malikije smatraju da je pas čist pa čak i njegova pljuvačka.
Svi su složni, i oni kod kojih je pas nečist a i oni kod kojih je čist, da posudu iz koje pas loče je vadžib oprati sedam puta od toga jednom sa prašinom ili zemljom jer je tako došlo u vjerodostojnom hadisu kojeg prenosi Ebu Hurejre, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Čišćenje posude nekog od vas iz koje je lokao pas je da se opere sedam puta, jednom sa zemljom”, bilježi ga Muslim (677). A u hadisu mutefekun alejhi, tj. kojeg bilježe i Buharija (172) i Muslim (676), takođe od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, je došlo: “Kada pas pije iz posude nekog od vas neka je opere sedam puta”, bez dodatka “čišćenje posude”.
Oni koji smatraju da je pas nečist, svejedno njegova pljuvačka ili čitavo njegovo tijelo, kada se radi o tragovima nečistoće psa mimo posude iz koje je lokao, međusobno se razilaze oko toga da li tu nečistoću treba oprati sedam puta ili onoliko koliko je potrebno da se otkloni sama nečistoća.
Dokazi prva dva mišljenja, tj. da je samo pljuvačka psa nečista ili da je on čitav nečist, se svode na gore spomenuti hadis kojeg bilježi Muslim u svom Sahihu: “Čišćenje posude nekog od vas iz koje je lokao pas je da se opere sedam puta, jednom sa zemljom”, oni kažu da riječi “čišćenje posude” jasno ukazuju na nečistoću, a onda su se razišli na nečistoću čega upućuje teksta hadisa, da li na nečistoću pljuvačke ili čitavog psa, jer se može odnositi i na jedno i na drugo.
Međutim, malikije odgovaraju na dokazivanje nečistoće sa sa riječju “čišćenje” tako što kažu da riječ “čišćenje” (tuhur) ne znači neminovno da je ono što se čisti nečisto, jer je došla u nekoliko kur’anskih ajeta upotreba riječ “čišćenje” gdje se ono na što se ona odnosi ne smatra čišćenjem nečistoće u bukvalnom smislu nego čišćenje u prenesenom značenju. Poput kur’anskog ajeta: “Uzmi od dobara njihovih zekat, da ih njime očistiš (tutahhiruhum) i blagoslovljenim ih učiniš” (Et-Tevba, 103). Znači, u ajetu je spomenuta riječ čišćenje a ono na što se odnosi nije nečisto, što znači da se nešto može čistiti a da ne mora značiti da je to “nečistoća” koja je po Šerijatu tretira kao nečistoća.
Malikije dokazuju čistoću psa sa dva hadisa i jednim razumskim dokazom.
Prvi dokaz da je pas čist je to što je dozvoljeno jesti meso koje pas ulovi svojim čeljustima a da istovremeno nije došla naredba u hadisima koji to opisuju da se to meso pere čak ni jednom a kamoli sedam puta. Bilježi Buharija u svom Sahihu u poznatom hadisu Adijj ibn Hatima, radijallahu anhu, a koji govori o lovu da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Kada pošalješ svoga dresiranog psa pa on ubije (plijen) ti jedi, …”, a u hadisu nije došla naredba da se ono što ulovi pas i dirne svojim čeljustima, pljuvačkom i ustima da se opere ni jednom a kamoli sedam puta.
Drugi dokaz je vjerodostojan hadis u kojem je došlo da su psi za vrijeme Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, ulazili u njegov mesdžid i izlazili iz njega pri čemu su dodirivali neke njegove dijelove (dijelove mesdžida) a nije došla naredba da se ta mjesta peru jednom, a kamoli više puta. Bilježi Buharija u svom Sahihu od Hamze ibn Abdullaha a on od svoga oca, radijallahu anhu, da su psi mokrili (oko vjerodostojnosti ove riječi u ovom hadisu ima govora kod muhaddisa), ulazili i izlazili iz mesdžida u vrijeme Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, a da nisu prskali nešto zbog toga (tj. nisu čistili mjesta gdje su oni bili).
Razumski dokaz da se ne radi o nečistoći psa je sama obaveza pranja sedam puta a jednom sa zemljom, što govori da nije riječ o nečistoći jer se nečistoća poput krvi hajza, mokraće, izmeta i slično, otklanja pranjem sve dok nestane sama nečistoća pa makar to bilo jednim pranjem, dok pranje sedam puta i to samo poslije lokanja iz posude ukazuje da se radi o nečemu drugom, a Allah zna najbolje.
Takođe, malikije smatraju da je mudrost obaveze pranja posude iz koje je pas lokao sedam puta zbog jednog od dva razloga:
Prvo- zbog nekog otrova (koji nam nije poznat) kojeg pas ispušta prilikom lokanja a koji može štetiti čovjeku ako bi on koristio tu istu posudu.
Drugo- da je to pranje obaveza činiti a njegovu mudrost i smisao ne znamo jer nam nije došlo pojašnjenje za nju.
Ispravno mišljenje, a Allah zna najbolje, je stav malikija, tj. da je pas čist i da nije obaveza prati ona mjesta na odjeći, tijelu, prostoriji i slično koju on dodirne radi toga što je pas nečist i što obavljanje ibadeta u odjeći ili na mjestima koje dodirnuo pas ne bi bilo ispravno. A ostaje baveza pranja posude iz koje je lokao pas sedam puta, što je došlo u hadisu, naravno ako će je čovjek koristiti poslije njega.
Mu’džiza šerijatskih tekstova u ophođenju prema psu
Ono što podupire stav malikija da u ovom hadisu nije riječ o nečistoći psa nego o nečemu drugom, da li zbog otrovnosti njegove pljuvačke ili nečega što još ne znamo (kako su to malikije tumačile), to je u savremeno doba otkriveno, odnosno da se radi o bolesti pasje pantljičare koju uzrokuje i prenosi pas. A ovo otkriće, može se komotno reći, predstavlja mu’džizu (nadnaravnost) šerijatskih tekstova u ophođenju prema psu.
Pasja pantljičara (trakavica) ili ehinokokoza
Pasja pantljičara je teška podmukla bolest ljudi i životinja, poznata od najstarijih vremena. Ehinokokoza je zoonoza – bolest koja se sa životinja prenosi na ljude. Pas je glavni i konačni domaćin pasje pantljičare (trakavice). Čovjek i životinje su prelazni domaćini ovog parazita. Jajašca iz čmara psa dospijevaju na pasju njušku i dlaku.
Djeca se najčešće zaraze ako ljube psa, dozvole da ih on liže ili miluju psa, a poslije toga ne operu ruke.
Iz jajašaca se pod uticajem želudačno-crijevnog soka, oslobađaju embrioni koji pomoću svojih kukica aktivno probijaju sluzokožu crijeva i odatle putem krvi i limfe prenose u bilo koji organ tijela i u njemu se razvijaju mjehurovi. Zbog sporog razvoja pasje pantljičare ona se otkrije u zrelo doba a jedini lijek za nju je operacija ako se na vrijeme izvrši.
Prije operacije čovjek osjeća tegobe i znakove bolesti, što zavisi od toga u kom organu su mjehuri pasje pantljičare smješteni, njihove veličine i šta “pritiskaju”. Mjehuri pasje pantljičare najčešće se nalaze u jetri, plućima, bubrezima, srcu, a rjeđe na mozgu. Pasja pantljičara se pričvrsti u tankom crijevu psa. Ona je duga do 5mm, ima glavicu i tri članka. Zadnji članak je ispunjen jajašcima (200-500). Ako pas ima pantljičaru izmetom izlučuje njena jajašca, koja su golim okom nevidljiva. Pas u tankom crijevu može da ima više hiljada pantljičara.
Jajašca su otporna i ostaju živa u spoljnoj sredini više mjeseci. Životinje se zaražavaju vodom i hranom, najčešće na paši ili pokošenom travom. Životinje koje obole od pasje pantljičare ne pokazuju uvijek znakove po kojima prepoznajemo bolest, ali daju manje mlijeka, mesa, vune a mogu i da uginu.
U početku Islama je došla naredba da se ubijaju svi psi a zatim je to derogirano i ostalo je propisano da se ubija samo potpuno crni pas ili crni sa dvije pjege. Bilježi Muslim u svom Sahihu (1570) od Abdullaha ibn Omera, radijallahu anhuma, da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, naredio da se ubijaju psi osim psa za lov ili psa za čuvanje stoke. Takođe, bilježi Muslim u svom Sahihu (1572) od Džabira, radijallahu anhu, da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, naredio da se poubijaju svi psi, čak kada bi neka žena došla iz pustinje sa svojim psom mi bi ga ubili. Zatim je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zabranio da se ubijaju psi i rekao je: “Ubijajte crnog psa koji ima dvije pjege jer je on šejtan (u njemu je šejtan)”. A u rivajetu od Abdullaha ibn El-Mugaffela, radijallahu anhu, se prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Da psi nisu ummet od ummeta (svijet od svjetova) ja bi vam naredio da ih pobijete, ubijajte od njih potpuno crnog psa”. Hadis bilježi Ebu Davud, Tirmizi, Nesai, Ibn Madže i Ahmed, a Tirmizi i ostali ga ocjenjuju vjerodostojnim.
Takođe, po šerijatu je dozvoljeno držati psa samo u tri slučaja: radi lova, čuvanja stoke i usjeva. Bilježe Buharija (3324) i Muslim (1575) u svojim Sahihima od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Ko drži psa osim psa za lov ili usjeve ili stoku umanjuje mu se od njegove nagrade svakog dana jedan kirat”.
Sa druge strane, zabranjeno je držati psa u kući, jer je došlo u vjerodostojnom hadisu mutefekun alejhi (Buharija (3322) i Muslim (5636)) od Ebu Talhe, radijallahu anhu, da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Ne ulaze meleci u kuću u kojoj ima pas i slika (kip)”.
Prema tome, svi ovi šerijatski tekstovi jasno ukazuju na posebno tretiranje psa u Islamu, tj. da ga nije dozvoljeno držati u kući, da posudu iz koje loče hranu treba oprati sedam puta a jednom sa zemljom ako ćemo je koristiti, da nije dozvoljeno držati psa osim radi lova, za čuvanje stoke ili usjeva. A ako sve ovo povežemo sa gore spomenutim naučnim otkrićem da pas uzrokuje i prenosi tzv. pasju pantljičaru i to na poznat način onda postaje sasvim jasno zašto je Šerijat zauzeo takav stav prema tom stvorenju. Dok sa druge strane se nama stavlja do znanja da trebamo biti što dalje od kontaktiranja sa psima, ne zato što su oni nečisti i mogu da nam pokvare i mou da utiču na valjanost naših ibadeta (abdesta, namaza i tako dalje) nego zato što uzrokuju i prenose tu opaku bolest pasje pantljičare. Ve billahi tevfik.
Na pitanje odgovorio: dr. Zijad Ljakić
Vidi manjePreuzeto sa stranice: http://www.n-um.com
MATI I ŽENA MI TRAŽE DA SKRATIM BRADU
Alejkumusselam. Ovo pitanje je slično onim: trebam se zaposliti ali traže od mene da obrijem ili sredim bradu, ili da bi predavao u školi direktor mi je stavio do znanja da uredim bradu, ili idem u Italiju radi posla je li dozvoljeno da skrešem bradu, ili trebam izvaditi pasoš ili ličnu kartu pa jeviše
Alejkumusselam.
Ovo pitanje je slično onim: trebam se zaposliti ali traže od mene da obrijem ili sredim bradu, ili da bi predavao u školi direktor mi je stavio do znanja da uredim bradu, ili idem u Italiju radi posla je li dozvoljeno da skrešem bradu, ili trebam izvaditi pasoš ili ličnu kartu pa je li smijem obrijati bradu, itd.
Jednoglasni su učenjaci selafa ovog Ummeta da je brijanje brade haram i veliki grijeh a da je puštanje brade vjerska obaveza a ne adet, a na ovo upućuju jasni i nedvosmisleni šerijatski dokazi, kao hadis: “Puštajte brade, kratite brkove” kojeg bilježe Buharija i Muslim u svojim Sahihima. Onaj koji brije bradu je griješnik a mnogi islamski pravnici su takvu osobu koja brije bradu ubrajali među one kojima se ne prima svjedočenje na sudu jer sa brijanjem su postali veliki griješnici.
Takođe treba znati da učenjaci selefa, nakon što su se složili da je brijanje brade haram, po pitanju kraćenja brade imaju pet mišljenja:
Prvo: stav hanefija – da je sunnet potkratiti bradu koja pređe dužinu šake, dok neki hanefijski učenjaci smatraju da je to vadžib.
Drugo: stav malikija – dozvola potkraćivanja brade ispod šake pod šartom da se razlikuje od potkraćivanja mušrika i medžusija koji su kratili brade skroz kratko tako da joj je dužina bila ista sa svih strana.
Treće: stav šafija – da se ne uzima ništa od brade osim pri obavljanju hadždža i ‘umre da se potkrati ono što pređe šaku.
Četvrto: stav većine hanabila – da je ono što pređe šaku dozvoljeno uzeti i ostaviti.
Peto: stav ‘Irakija i Nevevija – da se brada ostavlja u stanju u kakvom i jest te da je zabranjeno uzimati išta od brade.
Ispravan stav po ovom pitanju je, a Allah zna najbolje, da je dozvoljeno uzeti od brade ono što pređe šaku, a to je ono na čemu je bio selef ovog Ummeta počevši od ashaba i tabi’ina pa sve do imama mezheba.
Dokazi sa kojima se dokazuju prva četiri mišljenja su isti, a to je ono što je prenešeno od ashaba, radijallahu anhum: Abdullah ibn Omer bi kratio ono što pređe šaku pri obavljanju ‘umre i hadždža (Buharija), Ebu Hurejre i Džabir ibn Abdullah bi kratili što pređe šaku (Musannef ibn ebi Šejbe – u dobrim rivajetima), Abdullah ibn ‘Abbas smatra da se na obredima hadždža i ‘umre uzima ono što pređe šaku (Tefsir Taberi) i Alija je uzimao što pređe šaku (prenešeno je u slabom rivajetu), takođe su tako radili tabi’ini i tabitabi’ini.
Nema sumnje da je djelo ashaba i njihovo razumijevanje ovog pitanja preče od bilo kojeg drugog, a ovo se ne suprostavlja naredbi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: “Puštajte brade, kratite brkove”. Jer riječ “puštajte” ne znači jezički da je zabranjeno uzimati nešto od brade. Bilježi Buharija: “Haliful mušrikine veffirulliha (Razlikujte se od mušrika, puštajte brade da budu obilne, velike i bogate)”, što podupire stav ashaba.
Sa druge strane, dozvoljeno je učiniti haram u nuždi, jer fikhsko pravilo kaže: nužda dozvoljava zabranjeno. Pod nuždom se ovdje misli da čovjek nema izbora osim da učini taj haram a ako ne uradi taj haram to bi prouzrokovalo ogromnu štetu kod njega, poput smrti, teške bolesti ili nenormalnog života. A svi gore navedeni primjeri, a i ono što je spomenuto u pitanju, nisu na stepenu nužde te prema tome nisu opravdan šerijatski razlog da bi se učinio haram poput brijanja brade, a ko to uradi griješan je i treba učiniti tevbu.
Takođe, u osnovi obaveza je činiti dobročinstvo roditeljima, a od vida tog dobročinstva je i da im sa bude pokoran. Međutim, ta pokornost je ograničena da bude u dobru a ne onome što predstavlja griješenje prema Uzvišenom Allahu. Jer nema poslušnosti u griješenju, poslušnost je samo u dobru. Ovo je opće šerijatsko pravilo oko kojeg nema razilaženja. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže u hadisu kojeg bilježe Buharija i Muslim u svojim Sahihima: “Nema poslušnosti u grijašenju Allahu, poslušnost je samo u dobru”. Takođe, u drugom hadisu kaže: “Nema poslušnosti stvorenju u griješenju Stvoritelju”. Bilježe ga Ahmed, Hakim i Taberani, a kažu Ahmed Šakir i Albani da mu je sened vjerodostojan.
Pošto je brijenje brade ili njeno kraćenje mimo onog kako su to pojasnili učenjaci na osnovu šerijatskih argumenata, nema poslušnosti roditeljima po tom pitanju. Prema tome, nije ti dozvoljeno da udovoljiš zahtjevu majke i žene po pitanju kraćenja brade mimo onog kako su to pojasnili učenjaci (znači ispod šake). Ve billahi tevfik.
Na pitanje odgovorio: dr. Zijad Ljakić
Vidi manjePreuzeto sa stranice: http://www.n-um.com
UDAJA ZA MUSLIMANA DRUGE BOJE KOŽE
Alejkumusselam. Kaže Uzvišeni: “O ljudi, Mi vas od jednog čovjeka i jedne žene stvaramo i na narode i plemena vas dijelimo da biste se upoznali. Najugledniji kod Allaha je onaj koji Ga se najviše boji. Allah uistini sve zna i nije Mu skriveno ništa” (El-Hudžurat, 13). I kaže Poslanik, sallallahu aleviše
Alejkumusselam.
Kaže Uzvišeni: “O ljudi, Mi vas od jednog čovjeka i jedne žene stvaramo i na narode i plemena vas dijelimo da biste se upoznali. Najugledniji kod Allaha je onaj koji Ga se najviše boji. Allah uistini sve zna i nije Mu skriveno ništa” (El-Hudžurat, 13). I kaže Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: “O ljudi, zaista je vaš Gospodar jedan i zaista je vaš otac jedan, nema prednosti arap nad nearapom niti nearap nad arapom, niti čovjek crvene kože nad crncem niti crnac nad čovjekom crvene kože osim sa takvalukom”. Hadis bilježe Ahmed u Musnedu, Bejheki u “Šu’abu” i Ebu Nu’ajm u “Hiljetu”, a šejh Albani i Šuajb Arnaut ga ocjenjuju vjerodostojnim. Bilal ibn Rebah El-Habeši je oženio sestru Abdurrahmana ibn ‘Aufa, radijallahu anhum, koja je bila Kurejšika, a on je bio crnac.
Ova dva šerijatska teksta i praksa ashaba ukazuju da je muslimanima dozvoljeno da se međusobno žene bez obzira na boju kože i rase kojoj pripadaju. Na ovom stavu je većina učenjaka ovog Ummeta.
Dok skupina učenjaka smatra da je šart da se dostatnost između čovjeka i žene mora ispuniti u porijeklu i ugledu porodice. Po njima su arapi dostatni samo jedni drugima, a Kurejšije su dostatni samo jedni drugima, te nearap ne može biti dostatan (tj. da odgovara i da je na istom nivou) jednoj ženi arapkinji, a obični arap nije dostatan ženi iz plemena Kurejš. Ovo je stav šafijskog i hanefijskog mezheba.
Oni dokazuju svoj stav hadisom u kojem je došlo: “Arapi su dostatni jedni drugima a nearapi su jedni drugima dostatni osim tkalaca i onih koji rade hidžamu”. Hadis bilježi Hakim a za njega kažu Ibn ebi Hatim i Ibn Abdulberr da je munker i izmišljen, a hadis ima mnogo rivajeta s tim da su svi veoma slabi i ništavni sa kojima nije dozvoljeno dokazivati neki propis. Nema sumnje da je ovaj stav slab i oprečan gore spomenutim argumentima.
Sa šerijatske strane nema smetnje da se muslimanka bijele kože uda za crnca ako je njen staratelj zadovoljan sa njegovim ahlakom i vjerom. Jer kaže Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: “Kada vam dođe (u prosidbu kćerke) onaj sa čijom vjerom i ahlakom ste zadovoljni udajte kćerku za njega, a ako to ne učinite na Zemlji će nastati fitna i veliki nered”. Hadis bilježe Tirmizi, Bejheki i Taberani, a dobrim su ga ocijenili Tirmizi i Albani, s tim da u hadisu ima slabosti. U hadisu se Poslanik, sallallahu alejih ve sellem, obraća starateljima a ne djevojkama i kćerkama. Znači, ibret je da staratelj bude zadovoljan sa vjerom i ahlakom prosca koji traži ruku njegove kćerke a ne kćerka.
Nije ti dozvoljeno da ignorišeš i ne mariš za mišljenje svoga oca, on je tvoj staratelj i bez njegove dozvole se ne smiješ udati. Da se ženi nije dozovljeno udati bez saglasnosti staratelja to je stav većine učenjaka, između ostalih, imama tri mezheba Malika, Šafije i Ahmeda. Dok kod hanefija nije šart valjanosti sklapanja bračnog ugovora dobijanje saglasnosti od staratelja. A ispravno je prvo jer Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: “Nema brak bez staratelja”. Hadis je prenešen u mnoštvu rivajeta, bilježe ga Ebu Davud, Tirmizi, Ahmed i ostali a većina muhaddisa ga ocjenjuje vjerodostojnim, a od savremenih muhaddisa šejh Albani i Šujab Arnaut.
Prema tome, ako tvoj otac da saglasnost i pristanak nema smetnje da se udaš za tog crnca. Na tebi je da upotrebiš žensku i kćerinsku sposobnost pridobijanja roditelja kako bi pristali. Prvo pridobi majku, a onda vas dvije zajedničkim snagama ubijedite oca. Ve billahi tevfik.
Na pitanje odgovorio: dr. Zijad Ljakić
Vidi manjePreuzeto sa stranice: http://www.n-um.com
U ČEMU SE OGLEDA DOSTATNOST MEĐU BUDUĆIM SUPRUŽNICIMA
Alejkumusselam. Tema o kojoj pričaš i pitaš je poznata kod islamskih učenjaka i pravnika pod nazivom DOSTATNOST MEĐU SUPRUŽNICIMA. A to znači da li budući muž i žena trebaju biti jedno drugom dostatni, da jedno drugom odgovaraju, tj. da su na istom nivou u vjerskom, društvenom (porijeklu), finansijsviše
Alejkumusselam.
Tema o kojoj pričaš i pitaš je poznata kod islamskih učenjaka i pravnika pod nazivom DOSTATNOST MEĐU SUPRUŽNICIMA. A to znači da li budući muž i žena trebaju biti jedno drugom dostatni, da jedno drugom odgovaraju, tj. da su na istom nivou u vjerskom, društvenom (porijeklu), finansijskom (vrsti zanimanja) i moralnom (praktikovanju vjere, ahlaku i istikametu) pogledu.
Nema razilaženja među učenjacima da je dostatnost u vjeri šart valjanosti braka, pa tako nije dozvoljeno muslimanki da se uda za kjafira niti muslimanu da se oženi sa kjafirkinjom osim sa kitabijkom pod šartom da je poštena, tj. čista od zinaluka ili da se pokajala nakon djela nemorala.
Zatim su se učenjaci razišli oko dostatnosti u porijeklu i vrsti zanimanja da li se to uzima u obzir i da li je šart koji treba ispuniti među budućim supružnicima. Pa tako Ibn Hazm smatra da se uopće dostatnost među supružnicima ne uzima u obzir, osim vjere naravno oko čega su svi složni. On kaže: “Bilo koji musliman, pod uslovom da nije zinalučar, ima pravo da oženi bilo koju muslimanku, pod uslovom da i ona nije zinalučarka”.
Druga skupina učenjaka smatra da se dostatnost (tj. da jedno drugom odgovaraju, da su na istom nivou) uzima u obzir ali samo u istikametu (praktikovanju vjere) i ahlaku. Po njima nema ibreta u porijeklu, zanimanju, bagastvu ili nečemu drugom, tj. nije uvjet da moraju biti oboje (ili jedno od njih shodno razilaženju) iz uglednih porodica, da su im familije istih ili sličnih zanimanja i da su istog ili sličnog imovinskog stanja. Po ovom stavu dozvoljeno je dobrom čovjeku čije porijeklo nije poznato da oženi ženu iz ugledne porodice, takođe, čovjeku koji ima mizerno zanimanje da oženi ženu čiji roditelji su na vosokoj društvenoj ljestvici po zanimanju, isto tako, dozvoljeno je onome ko nema ugleda da oženi uglednu i poznatu ženu, da siromah oženi bogatu ženu sve dok je pošten musliman.
A ako kod čovjeka nije ispunjen šart istikameta on nije dostatan dobroj i plemenitoj ženi, te ona ima pravo da traži poništenje bračnog ugovora ako ju je otac privolio da se uda za fasika (griješnika koji ustrajava na činjenju velikih grijeha). Ovo je stav malikijskog mezheba i mnogih drugih učenjaka.
Oni dokazuju svoj stav rijčima Uzvišenog: “O ljudi, Mi vas od jednog čovjeka i jedne žene stvaramo i na narode i plemena vas dijelimo da biste se upoznali. Najugledniji kod Allaha je onaj koji Ga se najviše boji. Allah uistini sve zna i nije Mu skriveno ništa” (El-Hudžurat, 13). Kao i hadisom u kojem Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: “Kada vam dođe (u prosidbu kćerke) onaj sa čijom vjerom i ahlakom sta zadovoljni udajte kćerku za njega, a ako to ne učinite na Zemlji će nastati fitna i veliki nered”. Hadis bilježe Tirmizi, Bejheki i Taberani, a dobrim su ga ocijenili Tirmizi i Albani, međutim u hadisu ima slabosti.
Dok druga skupina učenjaka smatra da je šart da se dostatnost između čovjeka i žene mora ispuniti u porijeklu i ugledu porodice. Po njima su arapi dostatni samo jedni drugima, a Kurejšije su dostatni samo jedni drugima, te nearap ne može biti dostatan (tj. da odgovara i da je na istom nivou) jednoj ženi arapkinji, a obični arap nije dostatan ženi iz plemena Kurejš. Ovo je stav šafijskog i hanefijskog mezheba. Oni dokazuju svoj stav hadisom u kojem je došlo: “Arapi su dostatni jedni drugima a nearapi su jedni drugima dostatni osim tkalaca i onih koji rade hidžamu”. Hadis bilježi Hakim a za njega kažu Ibn ebi Hatim i Ibn Abdulberr da je munker i izmišljen, a hadis ima mnogo rivajeta s tim da su svi veoma slabi i ništavni sa kojima nije dozvoljeno dokazivati neki propis.
Takođe, skupina učenjaka smatra da se dostatnost gleda i u vrsti zanimanja, pa ako je žena iz porodice koja se bavi nekim časnim i uglednim zanimanjem njoj ne može biti dostatan (tj. na njenom nivou da bi je oženio) onaj čije je zanimanje mizerno i prezreno. A ako su zanimanja slična i bliska onda to ne utiče na dostatnost. Ovo je šafijskog mezheba i rivajet od Ebu Hanife i Ahmeda.
Ispravan stav po ovom pitanju je stav malikija, tj. da se dostatnost (tj. da jedno drugom odgovaraju, da su na istom nivou) uzima u obzir ali samo u istikametu (praktikovanju vjere) i ahlaku te da nema ibreta u gledanju na porijeklo, zanimanje, bagastvo ili tome slično. Po ovom pitanju bez sumnje presuđuju sljedeći ajet i dva hadisa:
– kaže Uzvišeni”O ljudi, Mi vas od jednog čovjeka i jedne žene stvaramo i na narode i plemena vas dijelimo da biste se upoznali. Najugledniji kod Allaha je onaj koji Ga se najviše boji. Allah uistini sve zna i nije Mu skriveno ništa” (El-Hudžurat, 13),
– i kaže Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: “O ljudi, zaista je vaš Gospodar jedan i zaista je vaš otac jedan, nema prednosti arap nad nearapom niti nearap nad arapom, niti čovjek crvene boje nad crncem niti crnac nad čovjekom crvene boje osim sa takvalukom”, a u drugom hadisu: “Kada vam dođe (u prosidbu kćerke) onaj sa čijom vjerom i ahlakom sta zadovoljni udajte kćerku za njega, a ako to ne učinite na Zemlji će nastati fitna i veliki nered”. Ovaj stav su između ostalih snažno podržali Ibnul-Kajjim u knjizi “Zadul-me’ad” i Sane’ani u “Subulusselam”.
Još ako svemu ovome dodamo da je Bilal iz Abesinije, radijallahu anhu, koji je bio crne boje kože i oslobođeni rob, oženio sestru Abdurrahmana ibn ‘Aufa, radijallahu anhu, a ona je bila Kurejšijka, da je Poslanik, sallallahu alejih ve sellem, udao Zejneb bintu Džahš, za Zejd ibn Harisa, radijallahu anhuma, koji je bio oslobođeni rob, takođe, udao je Fatimu bintu Kajs Kurejšijku za Usamu ibn Zejda, radijallahu anhuma, a i on je bio oslobođeni rob, Ebu Huzejfe je udao kćerku svoga brata Velida za Salima koji je bio oslobođeni rob neke žene od Ensarija, onda postaje sasvim jasno da je ibret po ovom pitanju samo u vjeri, istikametu i ahlaku. Ve billahi tevfik.
Na pitanje odgovorio: dr. Zijad Ljakić
Vidi manjePreuzeto sa stranice: http://www.n-um.com
Hadis o opsihrenosti Poslanika Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem
Alejkumusselam.Bilježe Buharija i Muslim u svojim Sahihima od Aiše, radijallahu anha, da je rekla: Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, je opsihirio Židov koji se zvao Lebid ibn El-E’asam iz židovskog plemena Benu Zurejk. Tako da se Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, pričviše
Alejkumusselam.Bilježe Buharija i Muslim u svojim Sahihima od Aiše, radijallahu anha, da je rekla: Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, je opsihirio Židov koji se zvao Lebid ibn El-E’asam iz židovskog plemena Benu Zurejk. Tako da se Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, pričinjavalo da radi nešto a on to ne radi. Zbog toga je jednog dana ili jedne noći Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, dovio, pa dovio i opet dovio. Pa je rekao: “O Aiša, znašli ti da mi je Allah odgovorio na ono što sam ga pitao? Došla su mi dva čovjeka (tj. dva meleka u liku dva čovjeka, kao što je došlo u rivajetu kod imama Ahmeda i da je to bilo u snovima) pa je jedan od njih sjeo kod moje glave a drugi kod nogu, pa je rekao onaj što je kod glave onome koji je kod nogu, ili onaj što je kod nogu onome koji je kod glave: Od čega čovjek boluje (misle na Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem)? Rekao je: Opsihiren je. Ko ga je opsihirio, reče drugi. Odgovorio je: Lebid ibn El-E’asam. Kaže: U čemu je (sihr)? Rekao je: U češlju i dlaci (koja je spala prilikom češljanja), unutar ploda palme. Pa ga upita: a gdje je to? A drugi mu odgovori: U bunaru Zervan (koji se nalazio u bašti plemena Benu Zurejk)”. Pa je Aiša nastavila da joj je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi vesellem, nakon toga došao i rekao: “O Aiša, kao da je njegova voda (tog bunara) natopljena kanom i kao da su njegove palme (tog bunara) šejtanske glave”. Pa sam upitala: O Allahov Poslaniče, zar ga (sihr) nisi zapalio? A on odgovori: “Ne nisam, mene je Allah izliječio (od sihra), a ne volim da se među ljudima širi zlo pa sam naredio da se (sihr) zakopa”.
Imam Nevevi u svom komentaru Sahiha od Muslima (14/178) pojašnjava riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: “a ne volim da se među ljudima širi zlo pa sam naredio da se (sihr) zakopa” kaže: “Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je se bojao da ne našteti muslimanima ako bi izvadio sihr, ili ga zapalio, ili to obznanio među ljudima tako što bi se prisjećali sihra, učili kako se on pravi, širili ga, govorili o njemu, ili da ne naude onome ko je napravio sihr itd. A ovo je sa strane ostavljanja onoga što je korisno iz bojazni od štete koja proizilazi iz toga, što predstavlja jedno od najvažnijih pravila Islama: Ostavljanje koristi iz bojazni od štete koja proizilazi iz toga”.
Ovaj hadis su zanegirali neki novotari još davno kao što to prenose mnogi imami (učenjaci) ovog Ummeta, poput: Ibn Kutejbe, Hattabija, Kadi Ijada, Nevevija, Ibnul-Kajjima i mnogih drugih. Kaže imam Nevevi: “Ovaj hadis su zanegirali neki novotari iz razloga što on umanjuje mjesto i čast nubuvveta i dovodi ga u sumnju, kao i to da njegovo prihvatanje (tog hadisa) sprečava da se ima povjerenje u Šerijat (Šerhul-Muslim 7/430). U ovom poricanju hadisa slijedili su ih Rafidije (Šije) i misionari ateizma. Pa tako kaže Ahmed Subhi Mensur (Limaza El-Kur’an, str.109-111): “Optužba Poslanika da je bio opsihiren ili da ga je neko opsihirio, to u sebi sadrži sumnju u poslanstvo, napad na vjeru i gubljenje povjerenja u bilo koju riječ ili djelo koje dođu od njega. Sa strane ovog hadisa se ubacuje sumnja u Islam u općem smislu i u pojedinostima, a sa druge strane ovaj hadis je oprečan riječima Uzvišenog: “I nevjernici još govore: “Vi samo opsihirena čovjeka slijedite!” (El-Furkan, 8).
Takođe, kaže Muhammed Abduhu, poznati savremeni islamski reformator i mislilac (kod kojeg su, nažalost, prevagnule logika i razum na uštrb vjerodostojnog sunneta): “Mi znamo da je Buharija najistinitija knjiga poslije Allahove knjige i ne sumnjamo da je Buharija čuo ovo od svojih učitelja, a Buharija uslovljava u svojim hadisima da su ravije živjeli u isto vrijeme i da su se sreli, osim što ja smatram da se ovo nije desilo Vjerovjesniku, sallallahu alejhi ve sellem. Moguće je da su ubačeni neki israilijati šejhovima Buharije od kojih je on uzeo, jer ako bi mi povjerovali da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, bio opsihiren mi bi time povjerovali riječima nevjernika koje su spomenute u Kur’anu: “I nevjernici još govore: “Vi samo opsihrena čovjeka slijedite!” (El-Furkan, 8). I ako bi povjerovali da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, bio opsihiren, Allah, subhanehu ve te’ala, bi nas proglasio lažljivcima u svojoj Mudroj Knjizi: “Oni ga nikako ne mogu prisluškivati”. (Eš-Šuara, 212), i kaže Uzvišeni: “Ali će onaj, ko sada prisluškuje, na zvijezdu padalicu koja vreba naići” (El-Džinn, 9) … A što se tiče hadisa, ako bi i pretpostavili da je vjerodostojan on je od vrste ahad- hadisa (tj. nije mutevatir) a ahad-hadisi se ne uzimaju u poglavlju akide. Bezgriješnost Vjerovjesnika od uticaja sihra na njegov razum je akidetsko pitanje, a u odbacivanju te akide od njega (Vjerovjesnika) ne prihvata se osim ono u što imamo čvrsto ubjeđenje (jekin) i nije dozvoljeno da se u akidi prihvata pretpostavka niukom slučaju. Zato je na nama da prepustimo stvar ovog hadisa i da po njemu ne radimo u našoj akidi, nego da uzimamo tekst Kitaba i argument razuma. Jer ako dozvolimo da se Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, pomiješa u razumu, kao što oni tvrde, bilo bi dozvoljeno da se misli da je on nešto od objave prenio a on to nije učinio, ili da mu je nešto objavljeno a nije mu objavljeno, ova stvar je jasna i nema potrebe da se pojašnjava… Draže mi je da u laž utjeram Buhariju nego da Allahovom Poslaniku pripišem da je bio opsihiren” (Medželletu Menar, 12/697).
Odgovor na ove šubhe koje je iznio Muhammed Abduhu se može rezimirati u dvije tačke.
Prvo – ovaj hadis je vjerodostojan, prenešen je sa najvjerodostojnijim lancem prenosilaca i u najispravnijim knjigama poslije Allahove knjige Kur’ana, tj. prenose ga Buharija i Muslim u svojim Sahihima što predstavlja najveći vid vjerodostojnosti nekog hadisa, tako da nema sumnje da ono što je prenešeno u ovom hadisu da se to zaista desilo. Veoma je daleko da se kaže da prihvatamo od Buharije a zatim da sumnjamo u njegove šejhove, jer ono što se može reći za Buhariju isto se može reći i za njegove šejhove, tj. da su najveći stručnjaci u hadisu. Takođe, neprihvatljivo je da utjeravamo u laž Buhariju i rivajet ovog hadisa oslanjajući se čisto na mišljenje i razum koji niukom slučaju nemaju udjela u potvrđivanju ili negiranju onoga što se prenosi od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, ili u potvrđivanju činjenica nekog događaja ni izdaleka ni izbliza. Kada bi se prihvatilo ono što nam dolazi od strane razuma i čistog mišljenja mi bi time doveli u pitanje mnoge hadise koji su prenešeni sa vjerodostojnim lancem prenosilaca, i ne samo to, nego bi i mnogi kur’anski ajeti doživjeli istu sudbinu. Mnoge islamske sekte, poput mu’atezila, koje su ljudskom razumu dali veću ulogu nego što u stvarnosti zaslužuje su zanegirali mnoge vjerodostojne hadise koji se navodno ne slažu sa ljudskim razumom. Od tih hadisa su: hadis o silasku Isa’a, alejhisselam, pred Sudnji dan, hadisi o Dedžalu, hadis Isra’a i Mi’radža, hadis upadanja mušice u posudu sa pićem, hadis Musa’a, alejhisselam i meleka smrti, i tako dalje. Pa kada bi tako pustili da se odbacuje šta god se ne slaže sa nečijim razumom mnogo toga što je prenešeno u vjerodostojnim hadisima bi doveli u pitanje.
Drugo – njegove riječi da iako bi se prihvatilo da je hadis vjerodostojan da je on od hadisa ahad, tj. nije mutevatir, a ti hadisi se ne uzimaju u akidi, nisu tačne. Jer vjerodostojan hadis , svejedno bio ahad ili mutevatir, se prihvata u akidi kao i u fikhu, oko čega nije bilo razilaženja među ashabima, tabi’inima, selefu i učenjacima Ehli Sunneta sve dok se nisu pojavili novotari kojima je smetalo mnogo toga što je došlo u Sunnetu a nije se slagalo sa njihovim tumačenjem vjere, pa su ustvrdili da iz hadisa ahada ne proizilazi čvrsto, jako i nedvosmisleno znanje i ubjeđenje, što naravno nije tačno.
Među prvim učenjacima Ehli Sunneta koji su odgovarali na negiranje i poricanje ovog hadisa je Ibn Kutejbe u svojoj knjizi “Te’vilu muhtelifil-hadisi” (str. 340-357): “To što je ovaj Židov Lebid ibn El-E’asam napravio sihr Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, ne treba biti nešto što se treba poricati i negirati. Jer Židovi su prije toga ubili Zekeriju ibn Azina u unutrašnjosti drveta, isjekli su ga pilom na dijelove … Poslije toga su ubili njegovog sina Jahju zbog prostitutke i njene prevare. Židovi su tvrdili da su ubili Mesiha (Isa’a, alejhisselam) i da su ga razapeli na krst, a da nas Allah nije obavijestio rekavši: “A nisu ga ni ubili ni raspeli, već im se pričinilo” (En-Nisa, 157) mi ne bi znali da je razapet neko ko je na Isa’a, alejhisselam, ličio. Jer Židovi su njegovi neprijatelji, i oni su tako i tvrdili, a kršćani su njegovi zaštitnici i oni su potvrdili Židovima da je tako bilo. Židovi su ubijali vjerovjesnike, kuhali ih i mučili na raznorazne načine, pa da je Allah htio sačuvao bi ih od njih. Otrovan je bio Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, sa plećkom od ovce pečene na ražnju a otrovala ga je Židovkinja, a taj otrov je neprestano djelovao na njega sve dok nije preselio. I rekao je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: “Neprestano mi se vraćao bol od zalogaja (otrovane ovce) sa Hajbera, ovo je vrijeme prestanka rada moje srčane vene”. Pa je Uzvišeni Allah dao priliku Židovkinji da utiče na njegovu smrt”.
Takođe, u odgovoru na gore spomenute šubhe oko ovog hadisa prenosi imam Begavi u svojoj knjizi “Šerhus-sunne” (12/187) da je imam Hattabi rekao: “A što se tiče tvrdnje da se prihvatanjem ovog hadisa (o opsihirenosti Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem) nanosi šteta Šerijatu, to nije tako, jer sihr djeluje na tijela vjerovjesnika, a i oni su ljudi, dozvoljeno je da ih zadese bolesti kao i ostale ljude. Uticaj sihra na njihovo tijelo nije gore od ubistva, djelovanja otrova i simptoma raznih bolesti, pa zar nije ubijen Zekerijah i njegov sin Jahja, alejhimesselam, i otrovan naš Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, kada je bio na Hajberu. A što se tiče pitanja vjere, poslanici i vjerovjesnici su bezgriješni u prenošenju onoga sa čime ih je poslao Allah, dželle zikruhu, i On ih je pratio u prenošenju vjere, čuvao je Svoju vjeru i objavu da im se ne desi iskrivljavanje i poremećaj. Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, se samo pričinjavalo da on radi nešto što je isključivo vezano za žene a to je ono što uopćeno ulazi u značenje ajete: “I ljudi su od njih dvojice učili kako će muža od žene rastaviti” (El-Bekara, 102). Pa tako nema nikakve štete koja proizilazi iz tog sihra koja utiče na njegov nubuvvet i Šerijat sa kojim je došao, neka je hvala Allahu na tome”.
Slično tome kaže Ibnul-Kajjim u knjizi “Zadul-me’ad” (4/124): “Da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, bio opsihiren porekla je jedna skupina ljudi rekavši da to nije dozvoljeno da se njemu desi, smatrajući da je to nedostatak i mahana, a stvar nije takva kako oni tvrde. Nego je sihr koji mu se desio poput drugih bolesti koje su ga snalazile, jer je sihr jedna vrsta bolesti pa da ga to snađe je poput toga što je bio otrovan, između toga dvoga nema razlike”. Slične riječi prenosi Ibnul-Kajjim u istoj knjizi (4/124) od Kadi Ijada da je rekao: “Sihr je vrsta bolesti i dozvoljeno je da mu se to desi poput drugih bolesti u čemu nema ništa sporno i ne narušava njegov nubuvvet. A što se tiče toga da mu se pričinjavalo da nešto uradi a on to nije uradio, nema u tome nešto što utiče na njegovu istinitost u govoru, jer dokazi šerijatskih tekstova i idžma’a učenjaka ukazuju na to da je po tom pitanju bio bezgriješan. Nego je ovo (opsihirenost) dozvoljeno da ga snađe jer je od stvari dunjaluka zbog kojih on nije poslan, niti mu je data prednost nad ostalima zbog toga, njemu se u stvarima dunjaluka može desiti ono što se dešava i ostalim ljudima”.
Kada se analiziraju razlozi odbijanja i odbacivanja ovog hadisa oni se mogu svesti na nekoliko tačaka:
– da ovaj hadis umanjuje mjesto i položaj nubuvveta i dovodi ga u sumnju,
– da dovodi u sumnju bezgriješnost vjerovjesnika u prenošenju vjere,
– da prihvatanje ovog hadisa stvara nepovjerenje u Šerijat uopćeno,
– da je ovaj hadis oprečan onome što je došlo u Kur’anu: “I nevjernici još govore: “Vi samo opsihirena čovjeka slijedite!” (El-Furkan, 8).
– da pošto je sihr djelo šejtana, ako bi se prihvatio ovaj hadis to bi značilo da šejtan može da utiče na vjerovjesnika.
U odgovoru na ovo treba spomenuti da su islamski učenjaci prihvatili ovaj hadis nalazeći objašnjenje za ono što mu se pripisuje, uz istovremeno očuvanje mjesta i položaja nubuvveta i bezgriješnosti Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, u dostavi vjere. Pa kažu:
Prvo – tvrdnja da ovaj hadis umanjuje mjesto i položaj nubuvveta i dovodi ga u sumnju, te da dovodi u sumnju bezgriješnost vjerovjesnika u prenošenju vjere i da prihvatanje ovog hadisa stvara nepovjerenje u Šerijat uopćeno, sve ovo što su ustvrdili neki novotari je batil. Jer nesumnjivi argumenti potvrđuju iskrenost, validnost i bezgriješnost Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, u svemu onome što je prenio od vjere. A nadnaravnost Šerijata je najjači dokaz za sve to. A dozvoliti da se ustvrdi nešto suprotno ovome je batil.
Drugo – opsihirenost Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, koja mu se desila uzdiže mjesto njegovog nubuvveta a ne da ga čini manjim, čini ga još časnijim i ne suprostavlja se njegovoj bezgriješnosti u dostavljanju objave. Jer Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nije bio sačuvan od toga da ga zadesi bolest, on je jeo, pio i bivao bolestan, kao što kaže Aiša, radijallahu anha: “Zaista je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, bio bolešljiv čovjek i dolazili bi mu arapski ljekari, pa bi ja od njih učila”. Bilježi ga Hakim i ocjenjuje ga vjerodostojnim a sa njim se složio i Zehebi. Kaže Kadi Ijad (Eš-Šifa 2/180-183): “Došlo je u nekim rivajetima ovog hadisa pojašnjenje da je sihr koji ga je zadesio bio na njegovom tijelu i na udovima a ne na njegovom razumu, srcu i uvjerenju … “, a na drugom mjestu, takođe dodaje: “Sve što je došlo u predajama da mu se pričinjavalo da radi nešto a on to nije uradio i tome slično, svodi se na pričinjavanje njegovim očima a ne nedostatak koji zadesi razum, a u svemu ovome nema nešto što ubacuje nejasnoću oko njegove dostave vjere i Šerijata, ili nešto što narušava istinitost onoga sa čim je došao zbog argumenata i idžma’a (učenjaka) da je sačuvan od ovoga, pa tako novotari nemaju sa koje strane dovesti u upitnost ovaj hadis”.
Takođe, treba dodati da nije prenešeno ni u jednom rivajetu da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, izgovorio i jednu riječ u periodu dok je bio opsihiren a koja ukazuje da mu je razum bio poremećen, niti da je nešto rekao suprotno onome što je u stvarnosti, a ako neko tvrdi suprotno ovome treba imati dokaz za to.
Treće – bezgriješnost u dostavljanju vjere od strane Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, koja je spomenuta u ajetu: “O Poslaniče, kazuj ono što ti se objavljuje od Gospodara tvoga – ako ne učiniš, onda nisi dostavio poslanicu Njegovu – a Allah će te od ljudi štititi” (El-Maide, 67), pod tim čuvanjem i zaštitom se misli da će ga Allah čuvati od ubistva, atentata i zamki koje bi ga odvele u propast, a da ne govorimo o njegovom čuvanju od strane Allaha da ne ode u dalalet, slijeđenja strasti i činjenja velikih grijeha. U ovu bezgriješnost, odnosno garanciju da će ga Allah čuvati, ne ulazi da će biti zaštićen od bolesti. Sve vjerovjesnike su snalazile prirodne bolesti koje inače zadese ljude. Što znači da ovaj ajet nema opće značenje, tj. da ga Allah čuva od svega, jer inače ne bi mu mogao niko nauditi ni riječima ni djelom a koliko je prenešeno toga da mu je činjen ezijet nazivajući ga luđakom, prorokom, sihirbazom, razbijena mu je glava, slomljeni zubi i tome slično, a sve to jasno ukazuje da se pod ajetom misli da je on zaštićen od ubistva, atentata, dalaleta i skretanja sa istine, što znači da se to ne kosi sa onim što je prenešeno u hadisu da ga je Židov opsihirio.
Četvrto – tvrdnja da je ovaj hadis oprečan i kontradiktoran kur’anskom ajetu jer potvrđuje optužbu mušrika: “I nevjernici još govore: “Vi samo opsihirena čovjeka slijedite!” (El-Furkan, 8), ova optužba je neprihvatljiva kao što su neprihvatljive optužbe mušrika da je Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, ljudsko biće, da je siromah, da ne zna gajb i slično, u smislu da kažemo da mušrici lažu jer u stvarnosti on i jest bio siromah, i ljudsko biće, nije znao gajb i bio je opsihiren. Takođe, sa druge strane ne može se potpuno sigurno tvrditi da mušrici sa ovim riječima u ajetu misle na ono što se desilo Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, kada je bio opsihiren, tj. da ga je Židov opsihirio nekoliko dana pri čemu mu se pričinjavalo da radi nešto a on to ne radi pa ga je nakon toga Allah izliječio. Mušrici nisu mislili na to, nego je bliže da su htjeli reći da ono što dolazi od njega u prenošenju vjere da je to rezultat halucinacija i ludosti a ne da mu se objavljuje Istina sa nebesa. Pa tako kada prihvatimo ono što je došlo u hadisu time ne potvrđujemo optužbu mušrika, jer je njihova optužba usmjerena na jedno a hadis govori o nečemu drugom.
Peto – njihova tvrdnja da je sihr šejtansko djelo, a onaj ko se čuva od šejtana sa činjenjem ibadeta, kao što to rade vjerovjesnici, nad takvima šejtan ne može imati vlasti i uticaja, onda je nemoguće da bude jedan vjerovjesnik opsihiren. Ova tvrdnja i optužba je neprihvatljiva na osnovu onoga što je došlo u Plemenitom Kur’anu od ajeta u kojima se potvrđuje da je šejtan činio ezijet vjerovjesnicima na razne načine pokušavajući da im našteti i da ih zavede, pa i pored toga Allah, dželle še’nuhu, ih je sačuvao od toga da ih šejtan zavede ili da im nanese neku štetu koja se vraća na vjeru. Od tih primjera je ono što se spominje o Ejjubu, alejhisselamu: “I sjeti se roba Našeg Ejjuba kada je Gospodaru svome zavapio: “Šejtan me na zlo navraća i misli lažne mi uliva!” (Sad, 41). Takođe, ono što je došlo o zavođenju Adema i njegove žene od strane šejtana: “I šejtan ih navede da zbog drveta posrnu i izvede ih iz onoga u čemu su bili. “Siđite!” – rekosmo Mi – “jedni drugima ćete neprijatelji biti, a na Zemlji ćete boraviti i do roka određenoga živjeti!” (El-Bekara, 36).
Treba znati da djelovanje sihra na vjerovjesnike ne znači da su oni zbog toga otišli u dalalet i bili zavedeni, to je sasvim pogrešno rezonovanje. Kaže Uzvišeni: “O Musa” – rekoše oni – “hoćeš li ti ili ćemo najprije mi baciti?” “Bacite vi!” – reče on – i odjednom mu se pričini da se konopi njihovi i štapovi njihovi, zbog sihra njihovog, kreću, i Musa u sebi osjeti zebnju. “Ne boj se!” – rekosmo Mi – “ti ćeš, doista, pobijediti! Samo baci to što ti je u desnoj ruci, progutaće ono što su oni napravili, jer je ono što su oni napravili samo varka sihirbaza, a sihirbaz neće, ma gdje došao, uspjeti.” (Taha, 65-69). Ovi ajeti jasno i nedvosmisleno govore da je sihr firavnovih sihirbaza učinio da je se Musau, alejhisselam, pričinilo da se konopi i štapovi njihovi kreću, tj. da se pred njim promijenila stvarnost pa je mu se učinilo da su konopi zmije i da ono što miruje da se kreće, pa kada je osjetio u sebi strah Allah ga je sačuvao sa vahjom (objavom) objavivši mu da se ne boji jer je on istinski Allahov poslanik, te da je na njemu da baci štap koji je u njegovoj desnoj ruci i tako dalje. U ovim ajetima se potvrđuje da sihr djeluje na vjerovjesnike uz istovremeno čuvanje vjerovjesnika od strane Allaha da im sihr ne nanese štetu po njihovu davu i misiju.
Pa tako postaje jasno da se ovaj hadis ne kosi ni sa jednim ajetom iz Kur’ana, nego čak šta više kur’anski ajeti ga podupiru poput sure Felek gdje kaže Uzvišeni: “Reci: “Utječem se Gospodaru svitanja od zla onoga što On stvara, i od zla mrkle noći kada razastre tmine, i od zla onih koji pušu u uzlove (sihirbaza), i od zla zavidljivca kad zavidi!” (El-Felek, 1-5). Nakon objave ovih ajeta Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je ostavio sve drugo što je učio kako bi se štitio od uroka, zavisti i sihra, a učio je suru Felek i Nas kao što je došlo u vjerodostojnim hadisima.
Prema tome, nadam se sestro da ćeš nakon svega ovoga rečenog naći odgovore na svoja pitanja i da nećeš sebi dozvoliti da budeš od nekolicine novotara koji svojim razumom prihvataju ili odbijaju nešto što je došlo od Islama, kao da je njihov razum mjerilo šta je ispravno u Islamu a šta nije. Ovaj hadis je vjerodostojan u što nema sumnje jer ga bilježe Buharija i Muslim u svojim Sahihima čime se on ubraja u nešto što je najvjerodostojnije poslije Kur’ana. Ve billahi tevfik.
Na pitanje odgovorio: dr. Zijad Ljakić
Vidi manjePreuzeto sa stranice: http://www.n-um.com