Alejkumusselam. U osnovi svaki čovjek kada umre njegovo tijelo struhne i jedu ga crvi na što ukazuju vjerodostojan hadis kojeg prenosi Ebu Hurejre, radijellahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Svakog sina Ademovog će pojesti zemlja osim njegovog ‘adžbuzzeneba (najdonje kičmene kosti), od njega je stvoren i od njega će biti formiran (pri oživljenju)” (Buharija 4814, Muslim (2955)).
Kaže Ibn Abdul-berr: “Vanjsko i uopćeno značenje ovog hadisa obavezuju da su svi ljudi u ovome isti osim onog što se prenosi o tijelima vjerovjesnika i tijelima šehida da ih zemlja neće jesti, dovoljno je ono što je došlo o šehidima Uhuda i ostalim šehidima” (El-Istizkar (8/355)).
Pa kao što kaže učenjak Ibn Abdulberr, izuzetak iz ovoga su tijela vjerovjesnika jer je došlo u hadisu kojeg prenosi Evs ibn Evs, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Zaista je Allah zabranio zemlji da jede tijela vjerovjesnika”. Bilježi ga Ebu Davud, Nesai, Ibn Madže, Ahmed i ostali. Oko vjerodostojnosti ovog hadisa postoji razilaženje među muhaddisima, s tim da je bliže i ispravnije da je hadis vjerodostojan i prihvatljiv, naročito to postaje jasno kada iščitamo odgovor Ibnul-Kajjima, Albanija i ostalih šejhova na ono što navode Ebu Hatim i ostali kao mahanu hadisu, a vjerodostojnim su ga ocijenili između ostalih Ibn Huzejme, Ibn Hibban, Hakim, Zehebi, Abdulkadir Arnaut, Albani i mnogi drugi. Takođe, da tijela vjerovjesnika ne jede zemlja može se zaključiti iz ajeta koji govori o smrti Sulejmana, alejhisselam: “A kad smo odredili da umre, crv koji je bio rastočio štap njegov – upozorio ih je da je umro, i kad se on srušio, džini shvatiše da ne bi na muci sramnoj ostali da su budućnost prozreti mogli”. (Sebe’, 14)
A što se tiče šehida, iskrenih i pobožnih, moguće je da nekima od njih njihova tijela ne jede zemlja kao vid kerameta. Međutim, osnova je da i njihova tijela zemlja jede osim “adžebuzzeneba”, a to je zadnji dio kičme koji liči sjemenki ili je manji, njega Allahovom dozvolom neće pojesti zemlja nego ostaje kao sjemenka iz kojeg će tijelo biti oživljeno na Sudnjem danu, kao što je došlo u hadisu. Jer je Allah, dželle še’nuhu, za svaku stvar dao sebeb (razlog), a On je kadar da ponovo stvori insana a da ništa nije ostalo od njegovog prijašnjeg tijela.
Kao potvrda da tijela nekih šehida ne jede zemlja spominje se priča iz vremena Muavije, radijallahu anhu, kada je bio halifa muslimana kada je htio da provede vodu kroz mezarje šehida Uhuda, pa kaže Džabir, radijallahu anhu: “Kada je Muavija htio da provede izvor koji je bio u podnožju Uhuda kod mezarja šehida Uhuda, naredio je da se oglasi da svako ko ima nekog ko je tu ukopan da ga iskopa. Pa sam otišao do kabura svog oca, pa smo ih vadili a tijela su im bila svježa i savitljiva, tako da je jednom od njih lopata udarila prst pa je počela da teče krv”. Ovu predaju bilježi Malik u svom Muveteu i Ibn Abdulberr u knjigama “El-Istizkar” i “Et-Temhid” u mnogobrojnim rivajetima, kao i Ibn S’ad u “Et-Tabekat”, kaže Ibn Hadžer u “Fethul.bari” da je sened ovog rivajeta vjerodostojan.
Neki učenjaci poput Ibn Abdulberra dokazuju sa ovim rivajetom i mnogim drugim, poput iskopavanja tijela Talhe ibn Ubejdullaha, da tijela šehida takođe ne truhnu i da ih ne jedu crvi. Dok većina učenjaka zauzima stav da je osnov da njihova tijela truhnu jer nema dokaza u šerijatskim tekstovima koji potvrđuju da ne truhnu. A rivajeti o šehidima Uhuda ili nekim drugim šehidima i dobrim ljudima u kojima se prenosi da im tijela nisu struhla to je izuzetak i predstavlja keramet a ne opće pravilo da im tijela ne truhnu. Ovo zadnje je bliže ispravnom, a Allah zna najbolje. Ovo je što se tiče tijela onih koji su umrli na islamu i ispravnoj akidi.
A što se tiče kjafira osnov je da njihova tijela truhnu i da ih jedu crvi. S tim da Allah, dželle še’nuhu, može dati da i tijela nekih kjafira ne truhnu kao iskušenje i ispit onima koji imaju neko uvjerenje prema tim ljudima. Kao što Allah da da se na rukama sihirbaza desi neka nadprirodna pojava sa kojom zavodi one koji u njega vjeruju i kao što će dati moć Dedždžalu da oživi mrtvog, da naredi oblacima da spuste kišu i slično.
Prema tome, osnov je da tijela svetaca i sličnih njima, svejedno kršćanskih ili drugih, truhnu i da ih zemlja jede. S tim ako se desi da od nekih od njih tijelo nije struhlo to nije keramet niti znak ispravnosti njihove vjere i onoga na čemu jesu, nego baš obrnuto, Allah ih time učvršćuje na njihovom dalaletu. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio: dr. Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice: http://www.n-um.com

Alejkumusselam.

Kaže Ibn Kesir u tefsiru (6/237) prvog ajeta iz sure Talak: “O Vjerovjesniče! Kad budete razvodili žene, tad ih razvodite u iddetu njihovom, i računajte iddet, i bojte se Allaha, Gospodara vašeg. Ne istjerujte ih iz kuća njihovih, i neka ne izlaze, izuzev ako su počinile razvrat otvoreni. A to su granice Allahove. A ko pređe granice Allahove, pa doista je učinio zulm duši svojoj. Ne znaš: možda Allah daje da se desi poslije toga (nova) stvar“, koji direktno govori o ovoj temi: napuštanja žene muževu kuću u toku iddeta, pa kaže: “Riječi (Uzvišenog): ‘Ne istjerujte ih iz kuća njihovih, i neka ne izlaze’, tj. u toku iddeta, znače da ona ima pravo na stanovanje kod svoga muža sve dok je u iddetu od talaka koji joj je ona dao.

Zato on nema pravo da je istjera iz kuće a ni njoj isto tako nije dozvoljen izlazak zato što je vezana za muževo pravo. A riječi ‘izuzev ako su počinile fahiše (tj. razvrat otvoreni)’ znače da one ne izlaze iz njihovih kuća osim ako je žena učinila otvoreni razvrat, a on može biti zinaluk, kao što kaže Ibn Mes’ud, Ibn Abbas, Sejjid ibn Musejjib, Š’abi, Hasen, Ibn Sirin, Mudžahid, Ikrime, Seid ibn Džubejr, Ebu Kulabe, Ebu Salih, Ed-Dahak, Zejd ibn Eslem, ‘Ata Hurasani, Es-Suddij, Seid ibn Hilala i drugi, a može biti neprimjereno ponašanje prema muževoj porodici i njihovo uznemiravanje riječima i djelom kao što kaže Ubejj ibn K’ab, Ibn Abbas, Ikrime i drugi”.

Ovaj ajet jasno podcrtava da ženi u toku iddeta redž’i (tj. iddeta u kojem je muž ima pravo da je vrati, a to je iddet nakon prva dva talaka) nije dozovljeno da izađe iz muževe kuće a niti je njemu dozvoljeno da je istjera iz njegove kuće u kojoj je stanovala osim u slučaju ako je počinila zinaluk (ili po drugom mišljenju ako se ružno ophodila prema njegovim porodici). Uzvišeni Allah potvrđuje u nastavku ajeta ozbiljnost ovog propisa riječima: “To su Allahove granice. A ko pređe granice Allahove, pa doista je učinio zulm duši svojoj”. A onda u nastavku istog ajeta navodi jednu od mudrosti ovog propisa rekavši: “Ne znaš: možda Allah daje da se desi poslije toga (nova) stvar”, a ta mudrost je da ostanak puštene žene u kući muža u toku iddeta može da bude povod da je vrati.

Kaže imam Kurtubi u svom tefsiru (18/154) da riječi Uzvišenog “Ne istjerujte ih iz kuća njihovih” znače da je ovo ženino pravo kod muža u toku iddeta, a riječi “I neka (one) ne izlaze” znače da i muž ima pravo kod žene kojoj je dao talak da ne izlazi iz njegovoe kuće sve dok ne istekne iddet.

Na osnovu ovog što je rekao imam Kurtubi, ako bi i muž i žena odustali od tog prava i obaveze žene da boravi u toku iddeta u kući muža njoj je dozvoljeno da napusti kuću prije isteka iddeta.
Prema tome, osnova je da žena boravi u muževoj kući u toku iddeta redž’i (za razliku od talaka bain, tj. nakon kojeg muž ne može vratiti ženu), a dozovljeno joj je napustiti muževu kuću ako on (muž) na to pristane u protivnom nije joj dozvoljeno. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio: dr. Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice: http://www.n-um.com

Alejkumusselam. Poštovana sestro, kao prvo ovo što si ti napisala nije pitanje, jer u pitanju se traži šerijatski stav o nečemu, a ovo što si ti napisala je traženje savjeta, pa ćemo ti inšaAllah u tom kontekstu i dati odgovor.
Tvoja majka treba znati da to što je išla kod tog “učevnog hodže” je veliki grijeh u islamu za koji treba da se iskreno pokaje. I to bez obzira na to šta se poslije te posjete sihirbazu desilo njenoj kćerci a tvojoj sestri. Taman da je ona sasvim normalna i da joj se nije desilo ovo što se desilo, da živi sretnim životom, da ste vi zadovoljni njome i da je u lijepom odnosu sa vama. “Učevni hodža” ima sve simptome klasičnog bosanskog sihirbaza: pravi zapise, obavještava o onome šta traže mrtvi (što je stvar gajba) i traži da se zakolje kurban. Ovo troje kad se sastane kod nekoga ne treba imati sumnje u njegovo bavljenje sihrom.
Prema tome, ako bi se neko trebao kriviti zbog ovoga gdje je završila tvoja sestra onda je to tvoja majka što je išla sihirbazu i tražila od njega pomoć, a jadan je onaj ko od sihirbaza pomoć traži. Iako mi svi znamo da je ona njoj željela dobro, jer šta će majka željeti svom djetetu osim hajra i sreće.
Ovo je tragedija i musibet bosanskih majki i žena, kćerka joj radi nešto sa čim ona nije zadovoljna i onda ide hodži da joj zapiše i reguliše, drugoj opet kćerka hoće da se uda za nekog ko se njoj ne sviđa odmah se ide hodži da to on zapisom i kurbanom rješava, trećoj sin hoće da dovede ko se mami ne sviđa, leti se hodži da se zapiše, mami se krava baca hajmo hodži, muž joj ide drugoj ženi – hodža piši i nepitaj kol’ko je, sin joj posto vehabija – hodža spašavaj učini ga normalnim… I ovako bi mogli nabrajati nadugo i naširoko i smijati se da to nije gorka i žalosna stvarnost. A onda nakon silnih hodžinih intervencija zbune se džini i pomiješaju se sihiri, pa se ne zna ko kome pomaže a ko kome odmaže, kome se skida sihr a kome nabacuje. Pa na kraju imamo rezultat da je jedan pobudalio, drugi “nagazio” na ono što je namijenjeno nekom trećem, treći se odmetnuo od roditelja, četvrti se ubio, peti se ne vraća kući i tako dalje.
Pa do kada će muslimani naših krajeva da svoje svakodnevne i sitne i krupne životne probleme rješavaju sa onim (hodžinim zapisima, sihrom i magijom) što im je jasno došlo u njihovoj vjeri na koju se pozivaju da je to haram, veliki grijeh i da ih može izvesti iz islama? Naravno, odgovor je: Onda kada se muslimani ovih krajeva vrate izvornom islamu, zapisanom u Časnoj Knjizi Kur’anu i vjerodostojnom Sunnetu i precizno pojašnjenim od imama i učenjaka ovog Ummeta.
Poštovana sestro, riječi savjeta se sastoje u sljedećem:
Prvo: ti i tvoja majka trebate znati da to što vaša sestra i kćerka nije u islamu (tako se razumije iz teksta), tj. ne praktikuje ništa od vjere, i Allah zna u šta vjeruje, da je to veći problem i veći musibet nego to što je lezbijka. Jer ono prvo je vodi u vječnu džehenemsku vatru, a ovo drugo je veliki grijeh na kojem ako umre kao muslimanka neće vječno biti u Vatri, kad tad će izaći iz nje a Allah joj može oprostiti taj grijeh ako hoće.
Nerijedak je slučaj kod roditelja muslimana koji imaju beš – vakat da se sikiraju što im kćerka čini zinaluk, ili sin pije alkohol, ili se kćerka udala za vlaha i slično, a što nema sumnje da su veliki grijesi u islamu, dok istovremeno te iste osobe nemaju ništa od islama osim imena i islamskog porijekla, pa se roditelji uopšte ne sikiraju za to niti nastoje da to riješe, bitno im je da se otkloni ono što je sramota kod ljudi a ne ono što je grijeh i sramota kod Allaha.
Drugo: Nadograđujući se na ono što je rečeno pod prvim savjetom, ti i tvoja majka trebate mnogo da upućujete Allahu, dželle še’nuhu, dovu da je Allah uputi, da se vrati vjeri, počne je iskreno praktikovati. Jer ovo je najveći hajr koji joj se može desiti u životu, i ako se ona vrati vjeri i Allahu veoma lahko će ona ostaviti taj porok u koji je upala. Dok sa druge strane, ako bi i uspjeli da je odvratite od tog poroka i nenormalnosti, a da se istovremeno ne vrati vjeri i ne pokaje Allahu, znajte da niste puno postigli, jer oni koji se ne drže vjere upadaju iz jednog poroka u drugi. Onaj ko nema vjere nema mu ništa sveto i ravno mu je do mora.
Treće: Trebate biti realni i ponašati se shodno vašim mogućnostima. Vi nemate vlast nad njom, fizički je ne možete prisiliti, te vam ostaje da na lijep način, a nekad i na grublji, shodno situaciji i okolnostima, je savjetujte da počne praktikovati vjeru, a s tim i ostavljati poroke. Pa ako uspije dobro i jest. A ako ne uspije nemojte svoj život rušiti zbog toga, ona je odrasla osoba, Allah zna koga će uputiti na pravi put. Vi ste sa svoje strane učinile što je u vašoj moći.
I na kraju ostaje vam najjače oružje koje je Allah dao vjerniku a to je dova. Puno se Allahu obraćajte dovama u situacijama kada se prima dova (između ezana i ikameta, kada kiša pada, petkom, na sedždi, kad se srce smekša i tako dalje) da je Allah uputi i da joj da što je najbolje za nju. Posebno tvoja majka neka dovi za nju jer se dova roditelja za njegovo dijete ne odbija. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio: dr. Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice: http://www.n-um.com

Alejkumusselam. Najbitnije što bi jedan musliman trebao znati po pitanju ophođenja prema kjafirima sa kojima muslimani nisu u ratu se može podijeliti na četiri vrste djela. (uzeto i preuređeno iz knjige “Et-Teamulu mea gajril-muslimin” – Ophođenje sa nemuslimanima, dr. Abdullah Et-Tariki, str. 81 – 84)

Prva vrsta: Djela koja predstavljaju kufr i izlazak iz islama:

– Potpuna privrženost kjafirima tako da musliman postane jedan od njih svojom vanjštinom i unutrašnjošću.

– Ljubav prema kjafirima zbog onoga na čemu su oni od njihove vjere, zadovoljstvo sa onim što oni rade i radost i želja da oni pobijede i nadvladaju muslimane.

– Pomaganje kjafira u njihovom ratu protiv muslimana učestvujući i boreći se u redovima njihove vojske protiv muslimana.

Druga vrsta: Djela koja predstavljaju veliki grijeh, a u određenim slučajevima mogu izvesti iz islama:

– Uzimanje kjafira kao bliske pomoćnike, saradnike i savjetnike (uglavnom se odnosi na vladare, namjesnike, ministre i slično).

– Pretjerano veličanje kjafira i uzdizanje onoga što je kod njih.

– Ulazak u njihovu vlast bez nužde ili potrebe od koje se očekuje korist za islam i muslimane.

– Učestvovanje sa njima u njihovim vjerskim obredima radi uljudnosti.

– Činjenje istigfara (traženje oprosta od Allaha) preminulim kjafirima i dovljenje Allahu da im oprosti.

– Oponašanje kjafira u njihovim vjerskim obilježjima i praznicima, poput nove godine, uskrsa, božića.

– Čestitanje kjafirima njihovih vjerskih obilježja i praznika.

Treća vrsta: Djela koja se kreću između harama i pokuđenosti

– Hvaljenje kjafira bez opravdanog razloga ne gledajući na vjeru.

– Prijateljovanje i bliskost (ovo je haram).

– Potpuno povjerenje u njih.

– Raditi kod kjafira posao u kojem je musliman ponižen.

– Nazivanje selama kjafirima.

– Oponašanje kjafira u onome što
je specifično samo za njih od običaja, njihovog izgleda i slično.

– Upućivanje dove Allahu da da kjafirima (ili nekom određenom kjafiru) dug život, sigurnost, ponos i pobjedu.

Četvrta vrsta: Djela koja je dozvoljeno činiti prema kjafirima:

– Ophođenje prema njima na lijep način sa blagošću, naročito sa onim kjafirima sa kojima se živi u miru.

– Davanje sadake kjafirima koji imaju potrebu za tim.

– Davanje poklona kjafirima i primanje poklona od njih.

– Upućivanje saučešća kada ih zadesi nevolja i musibet ali na propisan način (bez dovljenja Allahu da im oprosti i da im se smiluje).

– Uzvraćanje pozdrava uopćeno kao i selama kada nas poselame potpunim selamom.

– Poslovno i trgovačko ophođenje sa njima u onim stvarima koje su šerijatski dozvoljene.

– Iznajmljivanje stanova i objekata kjafirima pod šartom da u njima ne rade ono što je šerijatski zabranjeno (poput otvaranja kafana, restorana sa svinjenitinom, alkoholom i slično).

– Zapošljavanje kjafira kod muslimana u onim poslovima za kojim imaju potrebe da im oni rade.

– Putovanje u kjafirske zemlje radi ispunjenja Šerijatom dozvoljenih radnji uz šart da musliman u tim zemljama može ispoljavati obilježja svoje vjere (namaz, post, zekat i hadž, a po nekima nošenje hidžaba, puštanje brade i slično).

– Boravak u kjafirskim zemljama pod šartom da musliman može ispoljavati obilježja svoje vjere (namaz, post, zekat i hadž, a po nekima nošenje hidžaba, puštanje brade i slično).

– Zijaret kjafira radi opravdanog cilja (poput dawe, posjete bolesnika, posla i slično).

– Biti uopšteno samilostan prema njima kao živim bićima.

– Sklapati sa njima dogovore i živjeti sa njima u miru kada to oni traže od nas.

– Miješanje sa njima kada to situacija zahtijeva ali bez oslanjanja na njih.
– Da se muslimani okoriste od njihovog znanja, nauke, tehnologije i administrativnog sistema.

– Jedenje njihove hrane koja je nama šerijatski dozvoljena i ženjenje žena Ehlul-kitabija.

– Povjeravanje kjafirima da rade određene poslove kod muslimana.

Sve ovo što je spomenuto zasnovano je na dokazima Kur’ana, Sunneta i postupaka ashaba čije navođenje i pojašnjavanje bi uzelo puno prostora i vremena.
Prema tome, iz gore spomenutog se može razumjeti da ti nije dozvoljeno ili u najmanju ruku pokuđeno ti je da doviš svojim komšijama kršćanima za sreću. A nema smetnje da njihov zahtjev proučiš njima ili njihovoj djeci nešto iz Kur’ana, jer ako je dozvoljeno da se njima uči rukja radi liječenja, kao što je došlo u vjerodostojnom hadisu mutefekun alejhi, tako nema smetnje ni u ovome. A to što si najčešće radila, tj. što si dovila da ih Allah uputi na pravi put, to je jedno od najboljih djela koje možeš uraditi za njih. Pa tako sve druge vrste radnji i ophođenja sa njima trebaš vraćati na ono što je gore spomenuto od četiri vrste djela u ophođenju prema kjafirima. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio: dr. Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice: http://www.n-um.com

Alejkumusselam. Vrijeme odgoja djeteta traje od rođenja, zato treba dijete upozoravati na neke stvari puno prije nego što se dese. Ništa se ne uči u ovom slučaju. Kur’an nije objavljen da bi se učio djeci kad nas prestanu slušati, nego je objavljen da se radi po njemu. Na tebi je da doviš i moliš Allaha da je uputi, vrati vjeri na pravi put a On je Onaj koji ne odbija dovu roditelja za njegovo dijete.

U vračanju vjeri je izlaz za sve nas, moli Uzvišenog da ti uputi dijete, jer i ako ti se vrati a ostane i dalje na zabludi nepraktikujući ništa od vjere pa ona će opet nakon kraćeg vremena otići sa drugim muškarcem i tako čitavo vrijeme. Kao što rekoh, izlaz je u praktikovanju vjere, riješi se svih hamajlija ako ih imaš kod sebe od prije, zapali ih u vatri. Jedino ispravno liječenje od sihra i džinskih djelovanja je učenje Kurana.

Utvrđivanje ko je napravio sihr i zašto ne treba biti cilj onome kome je napravljen sihr, jer se to ne može utvrditi regularnim putem, pa ljudi budu prinuđeni da traže obavještenje od sihirbaza i gatara, a njima nije dozvoljeno ići niti vjerovati u ono što kažu, niti su oni pouzdani po tom pitanju, jer oni puno lažu a i ne znaju jer kontaktiraju sa džinima kojima ne predstavlja poteškoću da varaju ljude i lažu im.
Tebi je bitno da se izliječiš od sihra i da se zaštitiš od njega, a najbolja zaštita je pridržavanje vjere, a ne da ganjaš i provjeravaš ko je kome napravio jer tome nema kraja.

Što se tiče snova, ja ne znam da tumačim snove.

To što je uradila tvoja kćerka (udala se za nemuslimana) ne mora da ima ikakve veze sa sihrom, a sa šerijatske strane to što je uradila je veliki grijeh i ne smiješ se s stim pomiriti, trebaš od nje tražiti da to prekine jer njen brak nije ispravan nego je ništavan, djeca koja se rode u toj vezi su po islamu kopilad. Ali to ne znači da ti trebaš ići nekom da je liječi od sihra, a pogotovu nekim sumnjivim koji su u stvari sihirbazi. A tvoje riječi “ja se bojim koliko god budem dragog Allaha molila da se ona vrati neće biti dovoljno jer je niko ne može da odvrati.” su krupne riječi koje ne smiješ izgovarati jer Allah sve može, i ne smiješ da sumnjaš u Allahovu moć.

A tvoja kćerka ako ne vjeruje u Allaha i ne klanja, ne drži se vjere, njena udaja za vlaha nije veća tragedija od te nesreće koja ju je zadesila a to je da se ne drži vjere. Ti se trebaš više sikirat što ona ne praktikuje vjeru od toga što je otišla sa vlahom, jer da je imala imalo vjere ne bi otišla sa njim.
De ti sebi objasni a ne moraš meni, da je ona sedam godina u vezi sa vlahom a da ti kao njena majka to ne znaš. A sad hoćeš taj problem da riješiš jednim ili više hodžinskih ogledanja.

Istihara namaz nije propisan da bi se otkrivalo ko je kome napravio i da bi se gatalo ili sa mrtvima razgovaralo, to su sve laži i izmišljotine, gatarska i sihirbaska posla.

Treba da znaš da je to iskušenje od Allaha, da se u dovama puno obraćaš Njemu, subhanehu, da se ispravno držiš vjere, da svojoj kćerci objasniš da se treba i ona držati vjere.

Znaj, ako budeš išla hodžama da ti klanjaju istihare, ogledaju, da ti oni rješavaju taj tvoj problem, ti si prva koja će time naštetiti svojoj kćerci i bićeš odgovorna pred Allahom za to što radiš i nećeš moći reći da nisi znala.
Poznajem slučajeve koji su na takav način htjeli svoju djecu odvratiti od nekog problema u koji su upali (loše društvo, droga, zinaluk, lezbejstvo i slično) a na kraju su sa zapisima i sihirima upropastili svoju djecu, koju sad ja na ulici viđam kako hodaju i sami sa sobom pričaju. A sve zbog toga što su im roditelji po hodžama hodali.

Molimo Allaha da ti olakša iskušenje na koje si naišla, da i tebi i tvojoj kćerci prosvijetli razum da radite ono što je najbolje za vas, da se vratite Allahu i držite se Njegove vjere koja je milost za ljude, a On je Onaj koji se odaziva molbi onih koji ga mole. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio: dr. Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice: http://www.n-um.com