Alejkumusselam.

Aktivnost detektivskih agencija je špijuniranje ljudi, a špijuniranje i uhođenje ljudi se posebno tretira u islamskom pravu i ima različite propise shodno stanju i okolnosti samih špijuna i ljudi koje uhode. Špijuniranje se definiše kao praćenje vijesti i istraživanje privatnog života pojedinaca i porodica, unutrašnjeg uređenja i života vojski, država i slično. Špijuniranje može biti haram (zabranjeno), vadžib (obavezno) i mubah (dozovljeno).
Špijunirati muslimane je u osnovi zabranjeno. Dokaz te zabrane su riječi Uzvišenog: “O vjernici, klonite se mnogih sumnjičenja, neka sumnjičenja su zaista grijeh. I ne uhodite jedni druge” (El-Hudžurat, 12).

Takođe, na zabranu špijuniranja muslimana ukazuju riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, u hadisu kojeg bilježe Buharija i Muslim u svojim Sahihima od Ebu Hurejre, radijallahu anhu: “Čuvajte se sumnjičenja, zaista je sumnjičenje najlažniji govor. Ne uhodite (ne špijunirajte), ne zanimajte se privatnostima ljudi i nemojte se međusobno mrziti, budite braća“.

Kao i hadis od Ibn Omera, radijallahu anhuma, kojeg bilježe Tirmizi i Ibn Hibban a Tirmizi, Albani i Šujajb Arnaut ga ga ocjenjuju dobrim, u kojem je došlo: “O vi koji ste povjerovali svojim jezicima a u čija srca nije ušao iman, ne bavite se privatnostima muslimana, jer onaj ko se bavi privatnostima muslimana Allah će se baviti njegovom privatnošću sve dok ga ne osramoti pa makar u sred njegove kuće“.

U osnovi je propisano skrivanje privatnog života ljudi. Kaže učenjak Ibn Vehb: “Skrivanje (privatnog života ljudi) je vadžib osim pred imamom (vladarom), vladarevim namjesnikom i jednom od četvorice svjedoka zinaluka“. Špijuniranje (uhođenje) je vadžib u slučaju otkrivanja kradljivaca (lopova) i drumskih razbojnika kako bi se uhvatili i shodno njihovom kriminalu i zločinu kaznili. Ovo se prenosi od malikijskog učenjaka Ibn El-Madžšuna.

Špijuniranje (uhođenje) je propisano, mubah (dozovljeno), preporučeno ili obavezno shodno okolnostima, u ratu između muslimana i kjafira. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kako se prenosi u vjerodostojnim predajama, bi slao uhode koji bi pratili stanje neprijateljske vojske, oni bi ga obavještavali o njihovoj brojnosti, oružanoj i moralnoj snazi. Takođe, dozovljeno je špijuniranje od strane imama ili namjesnika osoba optuženih da čine neke šerijatske prekršaje u njihovim privatnim posjedima, poput pijenja alkohola, zinaluka i slično.

Nije dozvoljeno uhoditi muslimane u korist kjafira, svejedno bilo to u ratu ili miru, s tim da je šteta i opasnost u ratu veća i gora. Šijuniranje muslimana u ovom slučaju može biti od strane muslimana, zimije (kjafira koji živi u muslimanskoj zemlji i plaća džizju) ili kjafira koji je u ratu protiv muslimana. Nema razilaženja među učenjacima da se špijun kjafir (koji je u ratu protiv muslimana) ubija kada se uhvati na tom djelu osim ako je u suprotnom veća korist za muslimane. A oko propisa zimije i kjafira kome je data sigurnost (boravišna viza i slično) kada se uhvate u špijuniranju učenjaci imaju podijeljeno mišljenje. Ebu Jusuf od hanefija, kao i neki učenjaci malikijskog i hanbelijskog smatraju da se ubija, dok ostali učenjaci imaju drugačiji stav.

Takođe, oko propisa špijuna musliman (koji špijunira za korist kjafira) jedni smatraju da se ubija, na čemu je hanbelijski mezheb, dok drugi da se ne ubija nego samo kažnjava shodno težini prijestupa, na čemu su Ebu Jusuf i Muhammad od hanefija, i što je malikijski i šafijski mezheb. U osnovi je zabranjeno muslimanskom vladaru (namjesniku) da špijunira i uhodi svoje podanike osim ako to zahtijeva otkrivanje i hvatanje prijestupnika i kriminalaca.

Prema tome, na osnovu gore spomenutog ono čime se bave privatne detektivske agencije, a to je špijuniranjem privatnog života ljudi, to je šerijatski zabranjeno našto ukazuju opći šerijatski tekstovi u kojima se zabranjuje uhođenje ljudi. S toga, tebi nije dozovljeno da se baviš tim poslom. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio: dr. Zijad Ljakic
Preuzeto sa stranice: http://www.n-um.com

Alejkumusselam. Džuma namaz ima svoje sunnete koji se klanjaju nakon džume, a što se tiče sunneta prije džume namaza nije prenešeno od Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da je on praktikovao ili riječima podsticao da se klanjaju. Zato kaže Ibn Tejmije (Medžmu’ul-fetava 24/188): “A što se tiče Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, on nije klanjao prije džuma namaza nakon ezana ništa, niti je ovo iko prenio od njega”. S tim da nema smetnje da onaj ko ode u mesdžid a hatib se još nije popeo na minber da klanja nafilu koliko hoće i to je mustehab. Jer je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, podsticao na to u hadisu kojeg bilježi Buharija u rivajetu od Selmana Farisija, radijallahu anhu, rekavši: “Neće se čovjek okupati na dan džume, očistiti se koliko može, namazati se kremom ili namirisati kućnim mirisom, a zatim otiđe (u mesdžid), ne razdvoji dvojicu a zatim klanja koliko mu je propisano, pa sluša kada imam govori a da mu neće biti oprošteno između te i druge džume”. Međutim, ova nafila je opća a ne potvrđeni ili nepotvrđeni sunnet prije džumme.
A što se tiče klanjanja suneta nakon džume namaza po nekima je sunnet da se klanjaju četiri rekata, dva po dva, nakon klanjanja džume namaza, ako se klanja u mesdžidu, a dva rekata ako se klanja u kući. Na ovome su Ibn Tejmije i njegov učenik Ibnul-Kajjim. Međutim, šejh Albani im je ovo zanegirao rekavši: “Za ovakvo preciziranje ja ne znam da ima osnova u sunnetu … Pa kada klanja nakon džume dva ili četiri rekata u mesdžidu ili u kući to mu je dozvoljeno, a u kući je vrijednije”. (Temamul-minne, str. 341) A da je vrijednije klanjati ove sunnete u kući nego u mesdžidu na tome su Šafija, Malik i Ahmed i ostali a dokazuju sa hadisom mutefekun alejhi: “Najbolji namaz je namaz čovjeka u njegovoj kući osim farzova”.
Dokaz za propisanost klanjanja četiri rekata je hadis kojeg bilježi Muslim u svom Sahihu od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Onaj ko klanja poslije džume neka klanja četiri rekata”. A dokaz za klanjanje dva rekata je takođe ono što bilježi Muslim u svom Sahihu od Abdullaha ibn Omera, radijallahu anhuma, da je rekao: “Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je na dan džume klanjao dva rekata u svojoj kući”. Kaže imam Ahmed: “Ako hoće klanja poslije džume dva rekata a ako hoće klanja četiri” (El-Mugni 2/464).
Dio učenjaka smatra da je propisano klanjati šest rekata nakon džume. Ovo se pripisuje Aliji, Ebu Musau El-Eš’ariju, radijallahu anhum, od ashaba i Mudžahidu, Humejdu i Sevriju od tabi’ina. Dokaz za ovo im je ono što se prenosi od Abdullaha ibn Omera, radijallahu anhuma, da kada bi klanjao džumu u Meki nakon nje bi klanjao dva rekata a zatim četiri rekata, a kada bi klanjao džumu u Medini a zatim se vratio svojoj kući u njoj bi klanjao dva rekata a ne bi klanjao u mesdžidu. Pa je bio upitan o tome pa je odgovorio: “Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je radio ovako”. Hadis bilježi Ebu Davud i Hakim, a vjerodostojnim ga ocjenjuju Hakim, Iraki, Nevevi i Albani. S tim da ima razilaženje kod muhaddisa da li je A’ta čuo od Abdullaha ibn Omera a svi su složni da ga je sreo, pa tako imam Ahmed to negira a ostali, poput Buharije, Muslima i Ibn Medinija potvrđuju. U svakom slučaju nije potvrđeno da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ijednom klanjao džumu u Meki, tako da mu se to ne može pripisati, a dva rekata poslije džume u kući je potvrđeno u drugim hadisima.
Prema tome, ispravno je da džuma ima samo sunnete poslije džume namaza i to dva ili četiri (dva po dva) svejedno klanjali se u džamiji ili kod kuće. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio: dr. Zijad Ljakic
Preuzeto sa stranice: http://www.n-um.com

Alejkumusselam.
Što se tiče dove, Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nam pojašnjava da je ispunjenje dove, što Allah, dželle še’nuhu, obećava u dva kur’anska ajeta, ustvari ima mnogo šire značenje od toga da Allah, dželle še’nuhu, onome ko dovi da baš ono što on traži u dovi. Kaže Uzvišeni: “A kada te robovi Moji za Mene upitaju, Ja sam, sigurno, blizu: odazivam se molbi molitelja kad Me zamoli”. (El-Bekare, 186), i kaže: “Gospodar vaš je rekao: “Pozovite Me i zamolite, Ja ću vam se odazvati! Oni koji iz oholosti neće da Mi ibadet čine – ući će, sigurno, u Džehennem poniženi”. (Gafir, 60) A Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, pojašnjava kako se Allah, dželle še’nuhu, odaziva i ispunjava dovu onima koji mu dove pa kaže: “Nema čovjeka koji neće Allahu uputiti dovu u kojoj nema grijeha niti kidanja rodbinskih veza a da mu Allah neće njome dati jednu od tri stvari: ili će mu uslišati dovu na dunjaluku, ili će mu dati u njenoj vrijednosti nagradu na ahiretu, ili će otkloniti od njega zlo u vrijednosti te dove”, pa su neki rekli: O Allahov Poslaniče, znači da puno dovimo, a on odgovori: “Allah će vam više dati”. Hadis bilježe Tirmizi, Ahmed i Hakim, a Hakim, Zehebi i Albani ga ocjenjuju vjerodostojnim a Šuajb Arnaut dobrim. Takođe, treba znati da bi čovjeku bila ispunjena dova treba da se ispune određeni šartovi i otklone određene prepreke za njeno ispunjenje. Kao što je došlo u hadisu kojeg bilježi Muslim u svom Sahihu od Ebu Hurejre da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “… Zatim je spomenuo čovjeka koji je dugo na putovanju, raščupan i prašnjav, kako ispruženih ruku prema nebesima kaže: O moj Gospodaru, o moj Gospodaru, a njegova hrana je haram, njegovo piće je haram, njegova odjeća je haram i odhranjen je sa haramom, pa kako da mu se usliša dova”. Iz ovoga i prethodnog hadisa se da zaključiti da su neki od šartova primanja dove da hrana, piće i odjeća budu halal, kao i da su neke od prepreka uslišavanja dove da se sa dovom ne traži ono što je haram niti kidanje rodbinskih veza.
Prema tome, poštovana sestro tvoje je da doviš uz nastojanje da ispuniš šarte i kloniš se prepreka za uslišavanje dove a Uzvišeni Allah će ti dati jedno od troga spomenutog u hadisu. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio: dr. Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice: http://www.n-um.com

Alejkumusselam. Jedan od velikih predznaka Sudnjeg dana je pojava Dedždžala. Dedždžal će biti izvor kufra i zablude, od njega će doći fitne i smutnje. Na njega su poslanici upozoravali svoje narode, opominjali svoje ummete i opisali ga vidljivim i jasnim osobinama. Na njega je upozorio i naš Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, i opisao ga svom ummetu osobinama koje se ne mogu sakriti nikom ko oči ima.
Prenosi Enes, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: Nema nijednog poslanika, a da svoj ummet nije upozoravao na ćoravog lažljivca, on je, doista, ćorav, a vaš Gospodar nije ćorav, a među njegovim očima je napisano “kafir” (ك ف ر )”. Hadis bilježi Muslim, Knjiga o fitnama, poglavlje: Govor o Dedždžalu, njegov opis i ono što ga prati, broj: 2933.
Prenosi Ebu-Hurejre, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Hoćete li da vam kažem nešto o Dedždžalu što nijedan poslanik nije rekao svom narodu? On je doista ćorav i doista će sa njim doći nešto poput dženneta i vatre, pa ono za što kaže da je džennet to je vatra! Ja vas doista upozoravam kao što je Nuh upozaravao svoj narod”. Hadis bilježi Buharija, knjiga: Hadisi o poslanicima, poglavlje: Allahove riječi: “Mi smo doista Nuha njegovom narodu poslali”, broj: 3338.
Spas od Dedždžalove fitne je samo uz znanje i rad. Pod znanjem se ovdje misli da se zna da je on od krvi i mesa, jede i pije, a uz to je, zbog svoje slabosti i nemoći, ćorav, a između očiju mu piše da je kafir. A neka savremena tumačenja u kojima se on nastoji prikazati kao neka neljudska pojava su batil i oprečna su šerijatskim tekstovima. Pod radom se podrazumjeva traženje utočišta Uzvišenog Allaha od fitne Dedždžala na zadnjem sjedenju svakog namaza, te da se nauči napamet deset prvih ajeta sure El-Kehf, jer je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Ko nauči napamet deset prvih ajeta sure El-Kehf biće sačuvan od Dedždžala”. Hadis bilježi Muslim, Knjiga o namazu, poglavlje: Vrednost El-Fatihe i zadnjih ajeta sure El-Bekare, broj: 809.
Ovo je najkraće što se može reći o Dedždžalu, a ako te zanimaju detalji moraš se vratiti na posebne knjige, predavanja ili tekstove na web stranicama koji govore o ovoj temi, jer je ova tema opširna. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio: dr. Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice: http://www.n-um.com

Alejkumusselam. U mnogim šerijatskim tekstovima je došlo jasno i precizno upustvo kako da se muslimani ophode prema svojim namjesnicima. Takođe, kako da se ponašaju ako njihov namjesnik učini djelo koje ga izvodi iz Islama ili ako je u osnovi kjafir ali je došao na vlast muslimanima svejedno na koji način. Pitanje ophođenja prema vladarima se, zbog svoje važnosti i bitnosti, spominje u skoro svakoj akidetskoj knjizi. Pa tako, imam Tahavija, poznati hanefijski učenjak, u svojoj knjizi “El-akidetu Et-Tahavijje”, koja je osnovni akidetski tekst koji se izučava na mnogim islamskim univerzitetima, a predstavlja srž ispravne akide Ehli sunneta vel-džemata, navodi sljedeće: “Ne smatramo dozvoljenim izlazak protiv naših imama i naših vladara pa makar bili i nepravedni. Niti dovimo protiv njih, nismo im neposlušni i smatramo da je poslušnost njima sastavni dio poslušnosti Allahu, dželle še’nuhu, i da je to farz sve dok ne narede ono u čemu je grijeh. I dovimo da ih Allah učini valjanim i da im da zdravlje”. Svaki musliman treba da nauči kako da se ophodi prema namjesnicima i vladarima pod čijom vlašću živi.
Belaj onih koji se pretjerano i pogrešno bave tekfirom je u tome što su sastavili dva zla: prvo – što nisu naučili stav Ehlu sunneta vel džemata prema vladarima, a oni koji jesu pogrešno ga tumače ili ga uzimaju od onih koji ga pogrešno tumače. Drugo – samo tekfirenje vladara u muslimanskim zemljama uzimaju od kvazi i nadri – učenih ljudi poput Makdisija, Ebu Merjema, Ebu Katade i Ebu Talhe koji su sa strane učenosti anonimusi ili tačnije poznati kao tekfir nostardamusi. Čak su do te mjere otišli daleko da su kod većine braće koji ih slijede stvorili ubjeđenje da je najbitnija stvar u njihovom Islamu da znaju jesu li Fahd, Mubarak i njima slični kjafiri ili ne, a ko to ne zna i nije ubijeđen u to taj stvarno ne zna ništa o Islamu i zaslužuje duboko sažaljenje. Pa je kod ove skupine mjerilo i kriterij ocjenjivanja akide, menhedža i shvatanja Islama druge braće sadržan u samo jednom pitanju: šta misle o vladarima (čitaj tagutima) u muslimanskim zemljama? Pa onaj ko ih dobro otrese u odgovoru čestitaju mu na hrabrosti, čojstvu, junaštvu i ispravnoj akidi. A onom kome u odgovoru malo glas zadrhti, ili ne daj bože bude u nedoumici u kufr tih vladara za njega kažu da ne zna ništa o Islamu pa makar dvadeset godina na koljenima učio kod šejhova u arapskim zemljama, koji eto i oni nisu znali da su ovi taguti. E jadno je i čemerno ovakvo shvatanje Islama.
Zato brate, nije tvoje da se baviš tekfirenjem bilo kojeg muslimana a kamoli muslimanskih vladara, ne zato što se mi bojimo reći njima da su kjafiri nego zato što za tako nešto treba imati dovoljno šerijatskog znanja i poznavati stanje tih vladara na terenu, kao i mudrost i posljedice govorenja istine po tom pitanju. Allah, dželle še’nuhu, ne duži muslimane da se bave tekfirom, tj. proglašavanjem drugih koji sebe smatraju muslimanima kjafirima. Znači, bavljenje tekfirom nije ibadet niti vjerska obaveza, nego čak šta više šerijatski tekstovi upozoravaju i odvraćaju od upuštanja i bavljenja tim pitanjima onih koji nisu kompetentni da se time bave. Znači, ne samo da nisi narušio svoje vjerovanje ako iz predostrožnosti ne želiš da se baviš krupnim pitanjima u Islamu poput tekfirenja vladara sa Arabijskog poluotoka, nego ti nije dozvoljeno da se baviš time kao što ti nije dozvoljeno da operišeš ljude jer nisi kompetentan za to. To pitanje ostavi onima koji su dostatni da se time bave. To (proglašavanje vladara kjafirima) nije temelj vjere niti spada u osnovna akidetska načela. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio: dr. Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice: http://www.n-um.com