Alejkumusselam.
Igranje i treniranje sa osobama koje ispoljavaju velike grijehe poput psovanja, zinaluka, pijenja alkohola, ostavljanja namaza može se vršiti u dva oblika.
Prvi – da to čini konstantno u određenim vremenskim intervalima poput toga da zajedno treniraju u istom klubu ili da se sastaju radi igre u sedmičnim i mjesečnim terminima. Propis igranja i treniranja sa ovakvima u ovom obliku je u osnovi šerijatski zabranjeno sve dok se ne promijeni njihovo stanje, jer je muslimanu naređeno da se kloni i izbjegava velike griješnike. Od dokaza da je to zabranjeno su sljedeći šerijatski tekstovi:
– Kaže Uzvišeni: “On vam je već u Knjizi objavio: kad čujete da Allahove riječi poriču i da im se izruguju, ne sjedite s onima koji to čine dok ne stupe u drugi razgovor, inače, bićete kao i oni. Allah će, sigurno, zajedno sastaviti u Džehennemu licemjere i nevjernike” (En-Nisa, 140). Kaže imam Kurtubi o ovom ajetu u svom tefsiru (5/418): “Ovo ukazuje na obavezu izbjegavanja griješnika kada ih javno ispoljavaju, jer onaj ko ih ne izbjegava on je zadovoljan sa njihovim djelima, a zadovoljstvo sa kufrom je kufr … Pa svako onaj ko sjedi u društvu griješnika a ne negira im njihove grijehe učestvuje sa njima podjednako u grijehu. Na njemu je da ih ukori kada govore griješan govor ili rade grijehe, a ako nije u stanju obavezan je da ustane kako nebi bio od onih na koje se odnosi ovaj ajet …”.
– Hadis kojeg bilježi Muslim u svom Sahihu: “Primjer dobrog prijatelja i lošeg prijatelja je primjer onog koji nosi miris miska i onog koji puše u vatru da je raspali. Onaj koji nosi miris miska ili će ti ga dati ili ćeš kupiti od njega ili ćeš osjetiti od njega ugodan miris, a onaj koji puše u vatru ili će ti zapaliti odjeću ili ćeš od njega osjetiti neugodan miris”. Ovim hadisom se podstiče na druženje sa dobrim i bogobojaznim ljudima zbog koristi koju čovjek može naći od istih od znanja, imana, bogobojaznosti i slično. Takođe, u hadisu je upozorenje od prijateljovanja i druženja sa griješnicima zbog mogućnosti da utiču na njega sa svojim lošim ahlakom ili gore od toga.
– Hadis kojeg bilježi Ebu Davud, Tirmizi i Ahmed u kojem je došlo: “Druži se samo sa mu’minom i neka tvoju hranu jede samo bogobojazan”. Hakim ga ocjenjuje vjerodostojnim a Tirmizi i Albani dobrim. Hadisom se zabranjuje druženje sa onim ko ne praktikuje vjeru zbog loših posljedica druženja sa istim.
Drugi oblik treniranja i bavljenja sporta sa griješnicima je da ponekad i povremeno bude sa njima. Pa ako njegovo igranje sa njima ima za cilj da im čini davu, pridobije srca i odvrati od munkera koje rade, onda nema sumnje da je takvo druženje sa njima dozvoljeno ako ne i preporučeno. A ako je njegovo učestvovanje sa njima u sportu zasnovano samo na igri i zabavi, onda je preče i preventivnije da se to ostavi, a Allah zna najbolje.
A pošto se iz tvog pitanja razumije da ti govoriš o prvom obliku, onda je odgovor na tvoje pitanje ono što je rečeno pod tom vrstom a to je da ti nije dozvoljeno da treniraš sport sa tim ljudima. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio: dr. Zijad Ljakic
Preuzeto sa stranice: http://www.n-um.com

Alejkumusselam. Kaže Uzvišeni: “Reci: “O robovi moji koji ste se prema sebi ogriješili, ne gubite nadu u Allahovu milost! Allah će, sigurno, sve grijehe oprostiti; On, doista, mnogo prašta i On je milostiv” (Ez-Zummer, 53). U ovom ajetu nam Uzvišeni stavlja do znanja da On oprašta sve grijehe ma kakvi oni bili i makar bili najgori i najveći ako se rob za njih pokaje. I kaže: “O vi koji vjerujete, učinite pokajanje Allahu iskreno, da bi Gospodar vaš preko ružnih postupaka vaših prešao” (Et-Tahrim, 8). Ovim ajetom nas Allah poziva na iskrenu tevbu (pokajanje). Takođe, tevba se prima sve dok Sunce ne izađe sa Zapada, tj. dok ne nastupi Sudnji dan ili dok ne dođe do grla što je zadnji trenutak života kod čovjeka. Bilježi Muslim u svom Sahihu od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Ko se pokaje prije nego što Sunce izađe sa Zapada Allah će mu primiti tevbu”. A bilježe Tirmizi, Ibn Madže i Ahmed od Ibn Omera, radijallahu anhuma, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Zaista Allah prima tevbu roba sve dok mu duša ne dođe do grla”. Hadis ocjenjuju Hakim i Zehebi vjerodostojnim a Tirmizi dobrim.
Međutim, da bi nekome tevba bila primljena treba da ispuni sljedeće šartove:
Prvi: da prekine sa činjenjem grijeha,
Drugi: da se kaje zbog tog grijeha kojeg je činio,
Treći: da čvrsto odluči da se više nikada neće vratiti tom grijehu.
Pa ako se jedan od ova tri šarta ne ispuni tevba nije ispravna.
Postoji i četvrti šart ako je grijeh vezan za neko imovinsko pravo i slično. Taj šart je da ako je u pitanju imetak da se vrati njegovom vlasniku a ako je u pitanju potvora da traži od osobe koju je potvorio da mu oprosti ili da se nad njim izvrši kazna. Ili ako je u pitanju gibet da traži halala od osobe koju je gibetila.
Prema tome, nema sumnje da Allah, dželle še’nuhu, prašta i najgori grijeh onome ko mu se iskreno pokaje ispunjavajući šartove pokajanja. A nema potrebe da se kune Allahovim imenom da neće više ponoviti taj grijeh. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio: dr. Zijad Ljakic
Preuzeto sa stranice: http://www.n-um.com

Alejkumusselam.

U kategoriju osoba koje se hrane kamatom spadaju one osobe koje uzimaju kamatu. Dokaz za to je hadis kojeg bilježi Muslim u svom Sahihu od Džabira, radijallahu anhu, u kojem je došlo da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, prokleo onog ko jede kamatu (tj. onog ko je uzima), ko daje kamatu, onog ko (njen ugovor) zapisuje i dvojicu koji svjedoče. I reko je: “Oni su isti (u grijehu)”. Znači, hadis jasno naglašava da je ona osoba koja jede kamatu ustvari onaj ko uzima kamatu. Takođe, u osobe koje se hrane kamatom ulaze oni koji rade u bankama koje posluju na kamatnom sistemu, jer takve banke većinu svoje zarade (ako ne svu) zasnivaju na uzimanju kamate.

A onaj što uzme kamatni kredit za kuću ili auto, tj. daje kamatu ili izdržava sebe i porodicu tako što podigne kamatni kredit, takva osoba se ne ubraja u kategoriju onih koji se bukvalno hrane kamatom. Međutim, grijeh i prvih (koji bukvalno jedu kamatu, tj. onih koji uzimaju kamatu) i drugih (koji daju kamatu podizanjem kamatnih kredita) je isti, među njima nema razlike. Takođe, onaj ko zapisuje kamatni kredit (poput službenika u banci) i ko svjedoči (poput žiranta) svi oni imaju isti grijeh kao i onaj ko jede kamatu tako što je uzima od drugih. Dokaz za ovo je gore spomenuti hadis u kojem je na kraju rečeno za ove četiri kategorije učesnika u konzumiranju kamate: “Oni su isti (u grijehu)”.

Prema tome, nema razlike u grijehu između ove četiri vrste učesnika u konzumiranju kamate iako samo jedna od njih bukvalno jede kamatu, a to je ona osoba koja uzima kamatu. Razike između onog ko uzima kamatu i onog ko daje kamatu, iako su u grijehu isti, se pojavljuje kada se trebaju riješiti haram imetka koji je stečen uzimanjem kamate. Pa tako onaj ko uzme kamatu, na primjer posudi 10 000 eura da bi mu se vratilo 12 000 eura, on je dužan da se riješi haram imetka, tj. te dvije hiljade eura koje je uzeo kao višak na ono što je dao, tj. kako kamatu. Dužan je da vrati taj višak (kamatu) onome od koga je uzeo.

Dok ona osoba koja je uzela kamatni kredit ili pozajmicu, na primjer onaj koji je uzeo 10 000 eura da bi vratio 12 000 eura, on nema haram imetka kojeg se treba riješiti, nego on ima samo grijeh u tome što je uzeo kamatni kredit, s tim da je njegov grijeh isti kao grijeh onog ko uzima kamatu. Ve billahi tevfik

Na pitanje odgovorio: dr. Zijad Ljakic
Preuzeto sa stranice: http://www.n-um.com

Alejkumusselam.

Tvoje pitanje se vraća na poznatu mes’elu činjenja grijeha iz neznanja. Opravdanje za činjenje grijeha iz neznanja, tj da insan u takvom stanju nije griješan i da ga Allah neće kazniti za taj grijeh, je potvrđeno u Kur’anu i vjerodostojnom sunnetu. Kaže Uzvišeni, subhanehu ve te’ala: “Gospodaru naš nemoj nas kazniti ako iz zaborava i greškom nešto učinimo” (El-Bekare, 286), a u hadisu kojeg bilježi Muslim u svom Sahihu se navodi da je Uzvišeni Allah rekao: “Već sam to učinio“.

Takođe, u drugom ajetu se kaže: “Nije grijeh ako nešto greškom uradite, grijeh je ako to namjerno učinite” (El-Ahzab, 5). A ono što se od grijeha učini greškom pod to ulazi i grijeh iz neznanja. Takođe, kaže Uzvišeni: “I Mi nijedan narod nismo kaznili dok poslanika nismo poslali” (El-Isra’, 15). To jest, nema kažnjavanja za učinjene prestupe iz neznanja.

Takođe mnogi primjeri iz vjerodostojnog sunneta ukazuju da se za učinjene grijehe iz neznanja ima opravdanje. Bilježe Buharija i Muslim od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, poznati hadis o čovjeku koji je ušao u mesdžid i klanjao namaz pa ga je Allahov poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, tri puta vraćao da ponovi namaz jer nije upotpunjavao njegove ruknove. Onda mu je taj čovjek rekao da ne zna bolje klanjati od toga te da ga pouči, pa ga je Allahov poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, poučio i nije mu naredio da ponovi sve namaze koje je klanjao na takav način prije toga jer ih je klanjao tako iz neznanja. Takođe, bilježi Buharija u svom Sahihu od Esme, radijallahu anha, da su se oni iftarili u vrijeme Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, a bilo je oblačno vrijeme te je nakon toga pojavilo se Sunce, pa im nije bilo naređeno da naposte taj dan.

U vjerodostojnom hadisu od Adijj ibn Hatima, radijallahu anhu, je došlo da je sehurio sa namjerom da posti tako što je jeo sve dok mu se nebi razaznao bijeli od crnog konca koje je bio stavio pod svoj jastuk misleći da je to značenje onoga što je došlo u ajetu. Zatim je o tome obavijestio Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, a on mu je objasnio da se pod crnim i bijelim koncem misli na bjelinu dana i crninu noći a ne na crni i bijeli konac, međutim nije mu naredio da naposti taj dan. Ovakvih primjera u vjerodostojnom sunnetu je ogroman broj.

Svi ovi argumenti iz ajeta i hadisa ukazuju na to da bilo koje zabranjeno djelo koje se uradi iz neznanja da za to čovjek nema grijeha zbog kojeg će biti kažnjen jer je Uzvišeni Allah milostiviji od toga da kazni onoga ko nije namjeravao da mu bude oprečan, neposlušan i griješan. Međutim, ostaje pitanje griješnosti nemarnosti čovjeka u traženju istine i učenju propisa vjere. Pa tako onaj ko nije htio da uči propise vjere koje je dužan da nauči ima grijeh za to. Iz ove griješnosti se izuzimaju oni koji nisu imali mogućnosti niti od koga da nauče vjeru.

A što se tiče grijeha abortusa, razlika je između činjenja tog prijestupa nakon što se zatrudni u zinaluku, tj. van braka, i između činjenja tog prijestupa nakon trudnoće u braku. Naime, nema sumnje da je čin zinaluka veći grijeh od činjenja abortusa kao posljedicu rješavanja trudnoće od zinaluka.

A što se tiče činjenja abortusa kada žena ostane trudna u braku zavisi da li je taj abortus izvršen nakon što je udahnuta duša, tj. nakon 120 dana trudnoće ili prije toga. Pa ako se abortus izvrši nakon 120 dana trudnoće to je haram po idžmau učenjaka osim u slučaju nužde (ako bi ostanak djeteta u stomaku bio prijetnja za život majke) i deformisanosti ploda.

A oko činjenja abortusa do 120 dana trudnoće učenjaci ovoga Ummeta imaju podijeljeno mišljenje. Skupina učenjaka, a na čemu je zvanični hanefijski i šafijski mezheb, to dozvoljava, dok druga skupina, na čemu je malikijski mezheb, to uopćeno zabranjuje. A treća skupina, na čemu je hanbelijski mezheb, dozvoljavaju abortus u prvih četrdeset dana trudnoće. Ovo razilaženje među učenjacima postoji jer nema jasnog dokaza koji presuđuje po ovom pitanju, s tim da je sigurnije i bliže da ne treba ili nije dozvoljeno činiti abortus osim u slučaju nužde ili velike potrebe.

Prema tome, harame koje čovjek uradi iz neznanja u tome nema grijeha, a griješan može biti zbog nemarnosti traženja istine i učenja vjerskih propisa. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio: dr. Zijad Ljakic
Preuzeto sa stranice: http://www.n-um.com

Alejkumusselam. Ehlu sunnet vel džemat su svi oni koji su na Uputi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i njegovih ashaba (tj. na onome na čemu su oni bili) u znanju i akidi, na riječi i djelu, u adabima i ahlaku; a to je u stvari selef ovog Ummeta, tj. prve generacije i svi oni koji ih slijede u onome na čemu su bili do Sudnjeg dana. Nema sumnje da je Ehli sunnet vel džemat na pravom putu, čak šta više on je jedini na ispravnoj akidi, tj. na onoj na kojoj je bio Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, i njegovi ashaba. Ispravnost svih ostalih sekti se mjeri spram usklađenosti njihovog razumijevanja i tumačenja vjere spram sa akidom Ehli sunneta vel džemata. Za mua’tezile, kaderije, havaridži, eš’arije, meturidija i njima slične znamo da su skrenuli sa pravog puta (i to ne svi u istoj mjeri) baš zato što su se razišli sa akidom Ehli sunneta vel džemata. Dovoljno je časti nazivu Ehli sunnet vel džemat to što svaka sekta nastoji da se okiti njegovim perjem. A pravi prepoznatljivi znak pripadnosti neke grupe Ehli sunnetu vel džematu je njeno slijeđenje onoga na čemu je bio selef ovog ummeta
Selefije su oni koji slijede selef ovog ummeta u onome na čemu su bili od vjere, a selef ovog ummeta su prve tri generacije muslimana od pojave islama. Kaže Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, u rivajetu od ‘Imran ibn Husajna, radijallahu anhu: “Najbolja generacija u mom ummetu je moja generacija (ashabi), zatim oni poslije njih a zatim oni poslije njih”. (Buharija) Prema tome, one koje danas nazivaju selefijama oni nastoje da slijede prve tri generacije ovog ummeta. Pa tako te selefije danas predstavljaju Ehli sunnet vel džemat.
Podjela selefija je rezultat slijeđenja strasti, slijepog slijeđenja određenih ljudi, međusobne netolerantnosti, želje za isticanjem, pristrasnosti, sklonosti strančarstvu, različitog tumačenja nekih savremenih pitanja i slično, što se uglavnom vraća na ljudske slabosti i mahane a ne na samu akidu i menhedž. Tako ova podjela nije toliko pogubna kako bi se moglo nekome učiniti na prvi pogled. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio: dr. Zijad Ljakic
Preuzeto sa stranice: http://www.n-um.com