Podrška: pitajucene@gmail.com
Podrška: +38762645414 WhatsApp, pitajucene@gmail.com
Izgubljena šifra? Unesi svoju e-mail adresu i klik na "Reset". Poslaćemo link za postavljenje nove šifre na e-mail.
Objasni zašto prijavljuješ.
Objasni zašto prijavljuješ.
Objasni zašto prijavljuješ.
Liječenje nemuslimana od sihra sa rukjom
Kako si ti opisala stanje tvog bivšeg muža, najprije će biti da se radi o sihru (crnoj magiji). A sihr ili crna magija su istina, oni postoje i djeluju na ljude. Zato pokušaj da svog muža ubijediš da se liječi ALI ISKLJUČIVO ŠERIJATSKOM RUKJOM, TJ.UČENJEM KUR’ANA. Nipošto nemoj ići sličnim hodžama kviše
Kako si ti opisala stanje tvog bivšeg muža, najprije će biti da se radi o sihru (crnoj magiji). A sihr ili crna magija su istina, oni postoje i djeluju na ljude. Zato pokušaj da svog muža ubijediš da se liječi ALI ISKLJUČIVO ŠERIJATSKOM RUKJOM, TJ.UČENJEM KUR’ANA. Nipošto nemoj ići sličnim hodžama koji navodno liječe bez učenja Kur’ana, jer će mu belaj samo povećati a uzeće mu mnogo novca.
S obzirom da nisi muslimanka ti bi se trebala prvo da upoznaš malo sa islamom… Uglavnom to što tebe zanima oko sihra – crne magije i liječenja od istog, to možeš naći na ovoj istoj stranici naročito pod rubrikom SIHR – DŽINI, a i mnoge druge stvari vezane za islam možeš naći na ovoj stranici, naravno da bi razumjela šta je to sihr i kako se liječi. A da ti ja na ovom mjestu to pojašnjavam zahtijevalo bi mnogo prostora, riječi i vremena, a što nije cilj ove rubrike PITANJA – ODGOVORI.
Nije uslov da bi liječenje Kur’anom bilo uspješno da osoba koja se liječi bude musliman, jer je učenje Kur’ana prilikom šerijatske rukje lijek za sve ljude muslimane i nemuslimane. Ovo potvrđuje vjerodostojna predaja u kojoj je jedan od ashaba (drugova Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem) učenjem Fatihe (sure iz Kur’ana) izliječio nemuslimana od ujeda škorpiona.
Ono što je problem u slučaju kada osoba koja se liječi Kur’anom nije musliman je to što džini (koji djeluju na ljude preko sihra, šejtanskog dodira ili uroka) imaju olakšan pristup onima koji ne praktikuju islamski način života (klanjanje, post, ostavljanje bluda, alkohola i sve ono što jedan musliman treba da radi u svom svakodnevnom životu). Naravno, isti je slučaj i sa onima koji se deklarišu kao muslimani ali u svom životu ne praktikuju islamski način života.
A to da li je problem što nisi muslimanka, odgovor je da može biti problem jer nakon liječenja, koje itekako može biti uspješno, onaj ko ti je htio i uspio napakostiti pravljenjem sihra (magije) kada primijeti da si ti (ili onaj ko se liječi) sada dobro može ponovo da ti napravi sihr. A ti nemaš odbrambeni mehanizam (u ovom slučaju je to praktikovanje islamskog načina života, redovan namaz, učenje i slušanje Kur’ana i tako dalje) da bi se njime štitila od toga da te džini (koje koristi onaj ko spravlja sihr-magiju) uznemiravaju i napadaju.
Pretpostavljam da većinu stvari koje ti sada ja spominjem ti ne razumiješ jer ne poznaješ Islam i islamsko učenje i tumačenje stvari na ovom svijetu. Zato sam ti rekao da je neophodno da se upoznaš sa Islamom da bi ti bilo jasno kako se liječe oni koji imaju problema sa sihrom (magijom) i svime što je tome slično.
Ono što bitno je da se ni nemusliman ne treba liječiti (u ovom slučaju ti ili tvoj muž) kod onih koji liječe nepravilno, jer oni ustvari liječe sihrom, znači liječe sihr (magiju) drugim sihrom. Pa onda imamo situaciju da jedan sihirbaz (vračar, a kod nas su oni uglavnom poznati kao hodže koji zapisuju zapise, skidaju uroke i svašta nešto) pravi sihr a drugi, isto tako sihirbaz, ga skida. Čak nije rijedak slučaj da jedan te isti sihirbaz i pravi sihr a i navodno ga skida.
Muke kroz koje prolaze jadnici koji su pogođeni ovim belajom zna Allah i oni sami. Pa tako pacijent (onaj koji je pogođen sihrom-magijom) bude poprište borbe jednog sihirbaza protiv drugog, jednog džina protiv drugog, tako da često onaj koji se na ovakav način liječi (znači liječi se od sihra opet kod onog ko pravi sihr) završi tako da skroz poludi, postane neuračunljiv, ili ostane paralizovan i slično a veoma rijetko se neko na takav način izliječi osim privremeno ili da u određenim momentima osjeti olakšanje.
Svi sihirbazi (vračari, gatari, nadriiscjelitelji i slično) su isti i koriste iste metode u svom radu. Tako da ne postoji podjela na dobre “hodže” koji skidaju sihr i loše “hodže” koji ga prave. Jedini ispravan način da se čovjek izliječi od sihra (magije), džinskog dodira ili uroka je da se liječi ispravnom šerijatskom rukjom.
Ispravna šerijatska rukja znači da se oboljelom uči Kur’an u njegovom prisustvu, znači ne može na daljinu. Isto tako može se naučiti Kur’an na vodu, med, maslinovo ili ćurokotovo ulje pa da oboljeli to pije i jede ili se time kupa i maže. Znak da neko liječi ispravno je taj da u svom liječenju koristi ovu metodu, tj. učenje Kur’ana, u prisustvu bolesnika ili na vodu, med, maslinovo ili ćurokotovo ulje i slično. Znači ne liječi na daljinu, ne liječi na neki predmet ili odjeću oboljelog, ne mora da zna išta o bolesniku (ime, prezime, ime majke, mjesto boravka, datum rođenja i slično).
Znakovi po kojima se raspoznaje onaj koji “liječi” sihrom (a sihrom se ne može liječiti nego samo povećati belaj) su: da traži ime, ime majke, datum rođenja, da traži neki predmet od onoga koga “liječi” ili mu želi napraviti sihr, da zapisuje zapise i traži da ih oboljeli nosi kod sebe, da se kadi na te zapise, da ih potapa u vodu i tu vodu pije, da traži da se oboljeli osamljuje neki određeni period, da traži od njega da se ne kupa isto tako neki određeni period, da zakolje kurban ili više kurbana, da sakupi vodu sa nekoliko izvora i slično. Detaljnije o temi razlikovanja sihirbaza od onoga koji ispravno liječi imaš na ovoj stranici.
Prema tome, ti ako hoćeš da pomogneš svome bivšem mužu i njegovoj porodici treba da ih ubijediš da odu kod nekoga ko pravilno liječi (uglavnom pazi da liječe onako kako sam ti spomenuo: učenjem Kur’ana a ne zapisima i slično i ne na daljinu…).
Nije uslov da pređu (tvoj bivši muž i njegova porodica) na Islam da bi liječenje bilo uspješno, isto tako oni mogu da prate tretman, tj. da slušaju Kur’an kod kuće preko kasetofona, kompjutera i slično, da piju vodu na koju je naučen Kur’an, koriste med i maslinovo ulje.
Naravno da je najbolje da prihvate Islam i da ga praktikuju, jer je tada liječenje i dalja zaštita puno uspješnija. Kao musliman obavezan sam pred Allahom da ti prenesem da je svaki čovjek, bez obzira gdje se rodio, u kakvoj porodici, u kojoj vjeri, dužan da slijedi Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, jer je on posljednji poslanik od Allaha, koji je došao nakon Isaa, alejhi sselam (Isusa kako ga kršćani zovu) da bi upotpunio njegovu vjeru, tj. da treba primiti Islam i biti musliman. Isto tako, Isa, alejhisselam, kada ponovo dođe na Zemlju (jer on nije umro nego je uzdignut na nebesa biće spušten pred Sudnji dan) će slijediti Islam jer je on jedino priznata vjera kod Allaha.
Iz načina tvog pisanja ja pretpostavljam da si ti iz Srbije, i na osnovu toga zaključujem da ti sigurno malo znaš o Islamu, možda čak da imaš i predrasude (terorizam, prava žene, višeženstvo, sunećenje djevojčica, džihad, klanje, kosovska bitka….), ali ono što ti kao razumnoj osobi mogu reći da treba da se potrudiš da upoznaš Islam, da moliš Boga da te uputi na ono čime je On zadovoljan, na vjeru koja je kod Njega priznata, a moj i tvoj Gospodar se odaziva molbi onih koji ga dozivaju, On je blizu svojim robovima, uslišava im ono što traže od Njega.
Nemoj biti škrta prema sebi, obrati se direktno svome Gospodaru, ne trebaš imati nikakav posrednik do Allaha, kada si sama u sobi podigni ruke i traži da ti olakša tvoje probleme, da te sačuva od zlih duša, svejedno u ljudskom ili drugom liku, da ti otvori srce prema Njegovoj vjeri kojom je On zadovoljan.
Uglavnom, ostaje moj savjet da se obratite nekome ko liječi ispravno učenjem Kur’ana, da se klonite onih koji zapisuju, proriču, pitaju za ime, datum rođenja, traže neki predmet, odjeću i slično. Vjerovatno si zbog slabog poznavanja Islama i njegovog učenja sada malo zbunjena, mnogo toga što je ovdje spomenuto ne razumiješ, pa ti preporučujem da se malo, a to možeš preko ove stranice, informišeš o Islamu, njegovom učenju, o sihru i definiciji sihra, metodama liječenja i zaštite, načinu oboljevanja od sihra ili džinskog djelovanja i tako dalje.
Ukoliko naiđeš na stvari koje ne razumiješ i za koje trebaš dodatna objašnjenja slobodno se javi i obrati na neku od mnogobrojnih islamskih stranica. Molim Uzvišenog Allaha, Gospodara nebesa i Zemlje i svega što je na njima, Onoga koji sve može i Koji svime upravlja da tebe i tvog bivšeg muža uputi na Pravi put. Ve billahi tevfik.
Na pitanje odgovorio: dr. Zijad Ljakic
Vidi manjePreuzeto sa stranice: http://www.n-um.com
Kupovina putem lizinga
Alejkumusselam. Lizing prodaja ili kupoprodajno iznajmljivanje je novi vid kupoprodajnog ugovora koji se pojavio u savremenom dobu o kojem prijašnji islamski pravnici nisu pisali. Halid El-Hafi, jedan od savremenih islamskih učenjaka, definiše kupoprodajno iznajmljivanje sljedećom definicijom: Kupopviše
Alejkumusselam. Lizing prodaja ili kupoprodajno iznajmljivanje je novi vid kupoprodajnog ugovora koji se pojavio u savremenom dobu o kojem prijašnji islamski pravnici nisu pisali. Halid El-Hafi, jedan od savremenih islamskih učenjaka, definiše kupoprodajno iznajmljivanje sljedećom definicijom:
Kupoprodajno iznajmljivanje je ugovor između dvije strane u kojem jedna iznajmljuje drugoj određenu robu po određenoj cijeni koju plaća na rate u određenom vremenskom periodu, a nakon isplaćivanja zadnje rate roba prelazi u vlasništvo onog koji je iznajmio sklapanjem novog ugovora. Međutim, ova definicija obuhvata samo neke oblike ove prodaje, pa je neophodno dodati ostale oblike sa sljedećim dodatkom: ili u kojima roba nakon isplaćivanja zadnje rate automatski prelazi u vlasništvo onog koji je iznajmio bez sklapanja novog ugovora. Iz svega spomenutog se razumije da ova kupoprodaja u sebi sadrži dvije vrsta različitih prodaja: iznajmljivanje (idžara) i prodaju (bej’u).
Razlozi nastanka ove vrste kupoprodaje su opasnosti kojima biva izložen prodavač koji prodaje robu na rate kada mu kupac ne plati ratu u dogovoreno vrijeme. Pa da bi se zaštito od toga i sličnog on ovim vidom prodaje zadržava sebi pravo vraćanja robe, koja je još uvijek u njegovom vlasništvu, ako mu kupac ne plati ratu u dogovorenom vremenu, a isto tako, zadržava novac koji je isplaćen u ratama koje je već platio. Znači ako kupac prestane isplaćivati rate, prodavač uzima robu i zadržava novac koji je do tada uplaćen.
Ova prodaja ima više imena i vrsta kako na Zapadu tako i na Istoku, neka od tih imena su: Hire-Purchase, Leasing, Credit, ili kupoprodajno iznajmljivanje, prodaja prekrivena iznajmljivanjem, iznajmljivanje koje prelazi u prodaju.
Šerijatski status kupoprodajnog iznajmljivanja
Kupoprodajno iznajmljivanje ima mnoštvo oblika te se šerijatski propis razlikuje od oblika do oblika. Treba imati na umu da je ova prodaja izuzetno komplikovana sa šerijatsko-pravne strane, a ono što je čini komplikovanom je mnoštvo njenih oblika, te što je sastavljena iz dva različita ugovara (kupoprodaje i iznajmljivanja) i što je izgrađena na mnogim drugim fikhskim pitanjima.
O ovoj prodaji je napisano mnogo knjiga, studija, i disertacija, održano mnogo simpozija i konferencija islamskih pravnika, tako da ova tema zaslužuje da se o njoj napiše posebna podrobna knjiga koja obrađuje sve njene finese.
Različiti su stavovi savremenih učenjaka o ovoj naširoko rasprostranjenoj kupoprodaji: jedna grupa (prvi stav učenjaka) općenito zabranjuje sve njene oblike, druga grupa (drugi stav učenjaka) neke oblike dozvoljava, neke zabranjuje a o nekima nema konačan stav. Pošto oni oblici lizing prodaje koje neki učenjaci, poput Kolegija islamskog prava pri Organizaciji islamske konferencije, dozvoljavaju nisu prisutni na Zapadu drugi stav učenjaka nema potrebe ni spominjati.
Od učenjaka koji su općenito zabranili ovu kupoprodaju je Udruženje visokorangiranih učenjaka (Hej’etu kibaril-‘ulema’) iz Saudijske arabije koje je, nakon studioznog proučavanja ove teme, donijelo stav, na kojem je bila večina članova, da je kupoprodajno iznajmljivanje šerijatski zabranjen ugovor. Argumentovali su svoj stav sljedećim:
Prvo: kupoprodajno iznajmljivanje je ugovor koji je sastavljen iz dva prodajna ugovora, tj. iznajmljivanja i kupoprodaje, nad jednom robom, a ta dva ugovora se međusobno razlikuju po propisu i oprečni su jedan drugom. Jer prodaja zahtijeva prelazak robe (npr. kuće) i koristi od robe (npr. stanovanje u kući) u vlasništvo kupca, a iznajmljivanje zahtijeva prelazak samo koristi od robe (npr. stanovanje u kući) u vlasništvo kupca. Takođe, u prodaji je garancija nad robom i njenim koristima na kupcu, pa ako bi roba nakon prodaje propala prodavač nije dužan nadoknaditi štetu, za razliku od iznajmljivanja gdje je garancija na samom iznajmljivaču, osim ako je razlog propasti robe i njenih koristi nemarnost (tefrit) ili prelaženje granica dozvoljenog pri korištenju robe (te’addi) od strane onog koji je iznajmio.
Drugo: vrijednost kojom se plaća roba tako što se podijeli na godišnje ili mjesečne rate predstavlja stvarnu cijenu robe, a prodavač smatra da su te rate cijena iznajmljivanja kako bi se osigurao od toga da kupac proda robu. Pa ako kupac, na primjer, ne bude u stanju da plati zadnju ratu oduzima mu se roba računajući da je ona iznajmljena, a ono što je platio do tada ne vraća mu se jer je koristio robu kao iznajmljenu. Nema sumnje da je u ovome velika nepravda prema samom kupcu.
Treće: ovakve i slične prodaje su odvele do olahkog upadanja siromaha u dugove koje ne mogu podnijeti.
Udruženje smatra, dajući alternativu za ovaj zabranjeni vid prodaje, da prodavač i kupac trebaju vršiti kupoprodaju na ispravan način, tj. da prodavač proda robu i uzme kao zalog kupoprodajni ugovor, saobračajnu dozvolu i slično, kako bi time osigurao isplaćivanje svih rata.
Prema tome, vrste lizing prodaje prisutne kod nas i u Evropi su po Šerijatu zabranjene, a Allah zna najbolje.
U našim krajevima (u Evropi) nije mi poznata banka koja posluje po islamskim principima bez kamate. Ve billahi tevfik.
Na pitanje odgovorio: dr. Zijad Ljakic
Vidi manjePreuzeto sa stranice: http://www.n-um.com
Nošenje pirsinga na pupku
Alejkumusselam. O ovome sam već pisao u knjizi “U islamu je odgovor”, pa evo opširnije o toj temi. NOŠENJE PIRSINGA NA NOSU, OBRVI, JEZIKU I SLIČNO Pošto je u Šerijatu propis o nečemu dio ispravnog poimanja istog, prije govora o šeijatskom statusu nešenja pirsinga potrebno je ukratko pojasniti šta jviše
Alejkumusselam.
O ovome sam već pisao u knjizi “U islamu je odgovor”, pa evo opširnije o toj temi.
NOŠENJE PIRSINGA NA NOSU, OBRVI, JEZIKU I SLIČNO
Pošto je u Šerijatu propis o nečemu dio ispravnog poimanja istog, prije govora o šeijatskom statusu nešenja pirsinga potrebno je ukratko pojasniti šta je to pirsing i njegov kratki historijat.
Naime, riječ pirsing potiče od engleske riječi ”pierce”, što znači probosti, probušiti. Pirsing je uljepšavanje tijela ugradnjom nakita na neobičnim mjestima, a to su najčešće uho, nos, obrva, jezik, usna, pupak, bradavica na grudima i polni organ. Metalni predmeti u vidu šipki, prstenova i drugih sličnih oblika se ubacuju u izbušenu kožu.
Kratki historijski pregled
Tradicija pirsinga (body piercinga) seže daleko u ljudsku povijest. Ljudi se na različite načine ukrašavaju stolječima. Razne vrste pirsinga imaju svoje značenje kroz ljudsku povijest. U primitivnim zajednicama gdje novac, luksuzni automobili i ostali oblici modernog standarda nisu postojale, mladi pripadnici oba pola da bi privukli drugi pol buše razne dijelove tijela, mažu se blatom u vidu šara, tetoviraju i slično. Kod nekih plemena postupak bušenja kože i ukrašavanja imaju vjerski smisao, štite od zlih duhova i slično. Pirsing hrskavice uha nastao je u Africi, Indoneziji i Indiji kao simbol ljepote i bogatstva. Pirsing obrve i nosa kod starih Egipčana je bio znak vladarske krvi. Pirsing usne potieče iz Australije, Nove Gvineje i Afrike, a tim se ritualom slavio prijelaz iz maloljetnosti u doba zrelosti. Indijanci iz plemena Maja imali su rituale busenja jezika kada su htjeli razgovarati sa svojim precima. U 14. stoljeću žene u Bavarskoj su si bušile bradavice na grudima i stavljale zlatne kružiće sa dijamantom sto se smatralo očaravajućim. U doba Rimskog carstva muskarci su bušili bradavice kao dokaz hrabrosti. Pirsing u zapadnoj kulturi pojavio se kao moda, prije svega kod mladih, krajem 20. Stoljeća. Taj trend bušenja tijela jedno vrijeme je bio statičan i ne baš tako popularan. Ali zadnjih godina ponovo je zaživio i sve više mladih ima neki od tih ukrasa na tijelu. Tehnologije današnjice su dozvolile da pirsing zarasta veoma brzo i već poslije nekoliko dana počinje da privlači pažnju. Za mlade pirsing predstavlja sredstvo pomoću kojeg žele da izraze pripadnost određenoj grupi, kao i način potvrde sopstvenog identiteta, odnosno trenutka kada postaju samostalni izlaskom iz porodične zavisnosti. Bušenjem jednog ili drugog mjesta na tijelu mladi žele ukrasiti svoje tijelo, izdvojiti se od drugih, skrenuti pažnju na sebe.
Šerijatski status stavljanja pirsinga
Što se tiče stava Islama o pisingu može se reći sljedeće.
Prvo – stavljanje pirsinga na bilo koji dio tijela od strane muškaraca nije dozovoljen, jer je ukrašavanje nakitom osobenost i specifičnost ženskog pola, a Šerijat zabranjuje oponašanje muškog pola ženski i obrnuto u stvarima koje su specifične samo za jedan pol. Prenosi se u vjerodostojnom hadisu od Ibn ‘Abbas, radijallahu anhuma, “da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, prokleo žene koje oponašaju muškarce i muškarce koji oponašaju žene”[1].
Drugo – oko bušenja ušiju žena radi stavljanja nakita islamski učenjaci imaju podijeljeno mišljenje. Džumhur učenjaka od hanefija, malikija, šafija i hanabila, kao i većina imama selefa i potonjih učenjaka su na stavu dozvole bušenja uha žene radi stavljanja nakita[2]. Ibnul-Kajjim prenosi da džumhur učenjaka smatra da je pokuženo[3], što je upitno.
A grupa učenjaka koja to zabranjuje, a od njih je Ebu Hamid El-Gazali[4], argumentira svoj stav time što bušenje uha predstavlja nanošenje bola, svejedno bilo djevojčici ili odrasloj ženi. A ukrašavanje nije od nužnih niti veoma potrebnih stvari u životu nego spada u luksuz i komfornost života te nije dozovljeno zbog toga nanositi bol tijelu.
Ispravno je mišljenje koje zastupa džumhur. Bušenjem ušiju radi stavljanje nakita se žena ukrašava i u tome je velika korist za nju i njenog muža. To se radilo u vrijeme Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, sve do dana današnjeg bez ikakvog prijekora. A dokaz za to je hadis mutefekun alehi od Aiše, radijallahu anha, o ženi Ummu Zer’i o kojem je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, spomenuo da je Ummu Zer’i rekla da joj je (njen muž) okitio uši nakitom, a to je se radilo sa mindžušama okačenim na ušima[5]. Takođe, hadis mutefekun alejhi od Bilala, radijallahu anhu, u kojem je došlo da su žene davale nakit sa ušiju i vrata kao sadaku[6]. Kaže Ibnul-Kajjim: “Dovoljan je dokaz koji upućuje na dozvolu (bušenja ušiju žena radi stavljanja nakita) to što su Allah i Njegov Poslanik znali da to ljudi rade a oni su to šutnjom odobrili, a da je bili nešto u tome došla bi zabrana u Kur’anu i Sunnetu”[7].
Trće – islamski učenjaci imaju podijeljeno mišljenje oko stavljanja pirsinga na nos, usne i obrve između dozvole, pokuđenosti i zabrane. A oko stavljanja pirsinga na jezik, pupak, polni organ i bradavice na grudima nisam našao da je neko od učenjaka o tome govorio.
Prvo mišljenje je dozvola stavljanja pirsinga na spomenute dijelove tijela na čemu su od savremenih učenjaka Abdurahman Suhajm[8]i Abdullah Džibrin[9]. Učenjak Abdullah Fekih[10] takođe smatara to dozovljenim uz određene šarte. Kada je upitan o tome odgovorio je da je dozovoljeno ako je to običaj žena muslimanki da se tako ukrašavaju analogno na dozvolu bušenja ušiju radi vješanja ukrasa, jer im je zajedničko postojanje potrebe za ukrašavanjem. S tim da je on uslovio da to ne uzrokuje loše posljedice na tijelu žene, kao i da to ne bude oponašanje vjerskih obreba Indijaca. Kada je šejh ‘Usejmin upitan o bušenju nosa rekao je da je to predstavlja vid masakriranja i unakažavanja izgleda, i kaže da vjerovatno neki drugi učenjaci ne vidi ovu stvar ovakvom. I onda dodaje da žena koja živi u zemlju u kojoj se bušenje nosa radi vješanja ukrasa smatra ljepotom, ukrasom i uljepšavanjem, da onda nema smetnje da se to radi[11].
Drugo mišljenje je stav šejha Abdurrahmana Berraka koji izražava dozu opreza i pokuđenosti prema stavljanja pirsinga na spomenute dijelove tijela. Kada je upitan o bušenju nosa i obrva radi ukrašavanja odgovorio je da je preče da se to ne radi jer se ne vidi u tome jasna korist uz prisustvo nanošenja bola i unakažavanja izgleda, i još kaže da je bušenje obrve je gore od bušenja nosa. Zatim zaključuje da je bušenje uha radi vješanja mindžuša bila praksa žena u vrijeme Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i da je preče da se ostane na tome[12].
Treće mišljenje je zabrana bušenja nosa radi stavljanja ukrasne halke, kuglice i slično na čemu su učenjaci šafijskog mezheba[13], poput Dimjatija, Ibn Hadžera Hejsemija i Ensarija. Kažu da to ne predstavlja ukrašavanje niti izraz ljepote kod većine ljudi osim kod male skupine u kojoj nije ibret, za razilku od bušenja uha radi vješanja nakita koje predstavlja izraz ljepote kod svih ljudi.
Nakon izložene analize ovog pitanja vrlo je bitno konstatovati činjenicu da je stavljanje pirsinga na nos, usnu, obrvu, jezik, pupak, polni organ i bradavice na grudima moda i trend kod mladih na Zapadu koji je postao poularan krajem 20. Stoljeća. Takođe da za mlade pirsing predstavlja sredstvo pomoću kojeg žele da izraze pripadnost određenoj grupi, te način potvrde sopstvenog identiteta, izdvojanja od drugih i skretanja pažnje na sebe. A specifična grupa koja se izdovila sa ovim trendom i skreće time pažnju na sebe su mahom narkomani, uličari, huligani i propaliteti raznih vrsta. A ako se među njima i nađe narmalan dio omladine to su mladi predstavnici zapadne kjafirske civilizacije.
Prema tome, nema sumnje da je stavljanje pirsinga na dijelove tijela mimo ušiju osobenost i specifičnost zapadne kjafirske omladine. Sa druge strane, zabranjeno je muslimanima oponašanje kjafira u stvarima koje su specifične samo za kjafire. Dokaz za to je hadis u kojem Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: “Ko oponaša neke ljude (neki narod) on je od njih”[14].
Takođe, stavljanje pirsinga na ovako neobičnim mjestima tijela predstavlja vid unakažavanja, izobličavanja i skrnavljenja ljudskog tijela. Iako će oni koji to rade ustvrditi da je to način izražavanja ljepote kao što homoseksualci smatraju svoju izopačenost prirodnim stanjem. Argument sa kojim šafijski učenjaci potkrepljuju zabranu ovog djela, tj. da stavaljanje pirsinga na gore spomenute dijelove tijela ne predstavlja ukrašavanje niti izraz ljepote kod većine ljudi osim kod male skupine u kojoj nije ibret, ovaj argument je jako precizan. Jer omladina koja to radi želi se time istači, izdvojiti od ostalih ljudi i na sebe skrenuti pažnju. Između ostalog, stavljanje pirsinga na pupak, polni organ i bradavice je veoma opasan jer su to jako osjetljiva mjesta. Na kraju se da konstatovati da je stav šafijskih učenjaka, a čemu naginju Ibn ‘Usejmin i Abdurrahman Berrak, a to je zabrana stavaljanja pirsinga na na nos, usnu, obrvu, jezik, pupak, polni organ i bradavice (izuzimaju se uši), da je to radžih (odabrano) mišljenje. I to zbog zabrane oponašanja kjafira u stvarima koje su osobene samo njima, a Allah zna najbolje.
Na pitanje odgovorio: dr. Zijad Ljakic
Vidi manjePreuzeto sa stranice: http://www.n-um.com
Ženino nošenje hlača
Nema smetnje a nosiš hlače ispod džilbaba ili mantila koji pokriva cijelo ženino tijelo od ramena (ili glave) do stopala. A da nosiš pantalone, pa makar bile i široke i makar nosila tuniku koja pokriva do koljena, nema sumnje da je to veliki grijeh jer potpada pod oponašanje muškaraca koje je zabranviše
Nema smetnje a nosiš hlače ispod džilbaba ili mantila koji pokriva cijelo ženino tijelo od ramena (ili glave) do stopala. A da nosiš pantalone, pa makar bile i široke i makar nosila tuniku koja pokriva do koljena, nema sumnje da je to veliki grijeh jer potpada pod oponašanje muškaraca koje je zabranjeno. Prenosi Ibn ‘Abbas, radijallahu anhuma, da je Posalnik, sallallahu alejhi ve sellem, prokleo muškarce koji opnašaju žene i žene koje opnašaju muškarce. (Buharija 5885)
A nema sumnje da je oblačenje hlača na javnom mjestu među muškarcima od strane žene vid oponašanja muškaraca. Takođe, hadis koje bilježi Muslim u svom Sahihu (2128) u kojem je došlo da dvije vrste ljudi neće osjetiti miris Dženneta a jedna od njih su žene koje su “pokrivene a gole”, gdje je jedno od tri tumačenja tog dijela hadisa da se misli na žene koje se ubrajaju u pokrivene žene a otkrile su dijelove tijela ili zbog načina pokrivanja kao da su otkrivene.
Sa druge strane, nošenje hlača od strane žene muslimanke koja praktikuje vjeru umjesto džilbaba na javnim mjestima, među muškarcima van kuće je oponašanje žena kjafirki u onome što je karakteristično za žene nemuslimanke. Prema tome, muslimanki nije ti dozvoljeno da nosi van kuće (a po mnogim učenjacima i u kući pred mužem) pantalone ili bilo koje vrste hlača ili suknja-hlača koje razdvajaju jednu nogu od druge, osim ispod džilbaba, haljine ili suknje. Koja to žena muslimanka praktikuje ona je griješna, treba se pokajati i prestati sa tom ružnom praksom. Namaz koji klanja u takvoj odjeći je manje vrijedan zbog nepropisnog oblaćanja. Ve billahi tevfik.
Na pitanje odgovorio: dr. Zijad Ljakic
Vidi manjePreuzeto sa stranice: http://www.n-um.com
Otac ne zeli da sretne djevojkinu familiju
Ti i tvoja djevojka ste u samom početku pogriješili zbog toga što se uopće zabavljate, jer ašikovanje i zabavljanje koji se praktikuju kod nas su šerijatski neprihvatljivi. Ako ti nisi na ženidbu onda nisi trebao da stupaš u vezu sa tom djevojkom. A ako ona nije trenutno na udaju to je još jedan dodviše
Ti i tvoja djevojka ste u samom početku pogriješili zbog toga što se uopće zabavljate, jer ašikovanje i zabavljanje koji se praktikuju kod nas su šerijatski neprihvatljivi. Ako ti nisi na ženidbu onda nisi trebao da stupaš u vezu sa tom djevojkom. A ako ona nije trenutno na udaju to je još jedan dodatan razlog da ne stupate u ono što vi nazivate “vezom”. Muškarcu je dozvoljeno da traži djevojku onda kada hoće da se ženi, takođe djevojki je dozvoljeno da stupi u kontakt sa mladićem koji je na ženidbu tek onda kada hoće da se uda. A ono što je kod nas u praksi, što nazivamo “ašikovanjem i zabavljanjem”, a momak i djevojka nisu na ženidbu i udaju to je šerijatski neprihvatljivo. O temi ašikovanja i zabavljanja je bilo govora nekoliko puta.
Znači, momak koji je na ženidbu kada želi da upozna djevojku prvo što treba da je pita je da li je na udaju. Pa ako bude odgovor nagativan nije mu dozovoljeno da dalje sa njom kontaktira. Takođe, djevojka koja je na udaju kada joj pristupi neki mladić prvo što treba sa njim da ustanovi je da li on stupa sa njom u kontakt jer se želi ženiti ili radi ašikovanja i zabavljanja. Ako je ovo drugo nije joj dozvoljeno da sa njim kontaktira.
A pošto vas dvoje niste na ženidbu i udaju trebate jedno od dvoga uraditi. Prvo: ili da se u što kraćem roku uzmete ili da se dogovorite kada ćete se uzeti nakon 6 mjeseci, godinu dana i slično, a do tada da se prekinete viđati i kontaktirati osim u nuždi. Drugo: ako ne želite postupiti po onom što je spomenuto u prethodnoj soluciji trebate smjesta da prekinete kontaktiranje.
Tvoj otac je u pravu što neće da se upozna sa njenim jer vi se još ne planirate uzeti. Ali nije sasvim u pavu što to upoznavanje smatra preuzetim od kršćana, jer je samo ašikovanje i zabavljenje neislamski način kontaktiranja djevojke i mladiće. A u međusobnom upoznavanju roditelja djevojke i mladića kada oni stupe u kontakt radi braka nema nikakve smetnje. Čak šta više to je bolje za njih dvoje (djevojku i mladića), jer roditelji mogu bolje procijeniti jesu li njih dvoje jedno za drugo i da li će njihov brak biti uspjšan. Roditelji su realni i iskusni po ovom pitanju za razliku od mladića i djevojke koji žive u snovima a uz to nemju ni iskustva šta se gleda kod djevojke a šta kod mladića.
Na pitanje odgovorio: dr. Zijad Ljakic
Vidi manjePreuzeto sa stranice: http://www.n-um.com
Počinio blud sa djevojkom
To se u islamu tretira kao zinaluk, a propis zinaluka je poznat svakom muslimanu koji iole nešto zna o vjeri islamu. Nema sumnje da je to veliki grijeh za koji treba učiniti iskrenu tevbu. Za njih dvoje je najbolje da se što prije uzmu, tj. sklope šerijatski brak, da se iskreno pokaju za počinjeni gviše
To se u islamu tretira kao zinaluk, a propis zinaluka je poznat svakom muslimanu koji iole nešto zna o vjeri islamu. Nema sumnje da je to veliki grijeh za koji treba učiniti iskrenu tevbu. Za njih dvoje je najbolje da se što prije uzmu, tj. sklope šerijatski brak, da se iskreno pokaju za počinjeni grijeh i da o tome nikome ne govore.
A ako neće ili ne mogu da se trenutno uzmu obavezni su da prekinu svako kontaktiranje za sva vremena ili do vremena dok ne budu u stanju da se uzmu. Takođe, dna njima je da se istovremeno pokaju Allahu iskrenom tevbom.
Na pitanje odgovorio: dr. Zijad Ljakic
Vidi manjePreuzeto sa stranice: http://www.n-um.com
Žena mi je priznala da je počinila zinaluk
Alejkumusselam. Ovaj tvoj slučaj se vraća na poznato šerijatsko pitanje uzajamnog proklinjanja supružnika kada muž optuži svoju vlastitu ženu da je počinila zinaluk tvrdeći da je on to vidio, a nema četiri svjedoka koji to mogu potvrditi. Ova situacija je pojašnjena u nekoliko ajeta sure Nur (od 6.više
Alejkumusselam. Ovaj tvoj slučaj se vraća na poznato šerijatsko pitanje uzajamnog proklinjanja supružnika kada muž optuži svoju vlastitu ženu da je počinila zinaluk tvrdeći da je on to vidio, a nema četiri svjedoka koji to mogu potvrditi. Ova situacija je pojašnjena u nekoliko ajeta sure Nur (od 6. do 9. ajeta) u kojima je propisano mužu kako da postupi u slučaju kada tvrdi da je vidio svoju ženu da je počinila zinaluk. Uglavnom, propis proklinjanja žene od strane muža može biti vadžib, mustehab, mubah (dozvoljen) i haram.
Vadžib je mužu da izvrši proklinjanje (lian) svoje žene u slučaju kada je on svojim očima vidio ili na nesumnjiv način utvrdio da mu je žena počinila zinaluk iz kojeg je ostala trudna, a dijete koje bi se rodilo bi se pripisalo njemu da mu je on otac. Ovim lianom (proklinjanjem) njihov brak bi bio razvrgnut i poništen, a dijete koje se rodi se ne smije pripisati njemu. Drugim riječima, njemu je vadžib da izvrši proklinjanje (lian), tj. da joj dadne talak i da im se poništi brak kako se ne bi dijete njemu pripisalo a što je haram po idžma’u učenjaka.
A mustehab je mužu da da izvrši proklinjanje (lian) svoje žene u slučaju kada je on svojim očima vidio ili na nesumnjiv način utvrdio da mu je žena počinila zinaluk iz kojeg nije ostala trudna. Nije mu vadžib zato što nije ostala trudna pa ne postoji opasnost da mu se pripiše tuđe dijete. Ali mu je mustehab da izvrši proklinjanje, tj. da joj dadne talak zbog tog gnusnog i odvratnog čina (zinaluka) kojeg je uradila, naročito ako se na njoj ne vide tragovi kajanja.
Mubah (dozvoljeno) je mužu da izvrši proklinjanje (lian) svoje žene, što znači da joj da talak, u slučaju kada je on svojim očima vidio ili na nesumnjiv način utvrdio da mu je žena počinila zinaluk iz kojeg je nije ostala trudna ako je se ona pokajala i učinila iskrenu tevbu čiji su tragovi vidljivi. U ovoj situaciji nije mu vadžib niti mustehab da je prokune i da joj da talak nego samo mubah (dozvoljeno) iz razloga što se ona pokajala. Pa ako može preći preko tog njenog čina nije mu vadžib da joj da talak ali mu je ipak dozvoljeno a u nekim situacijama i mustehab ako mu je teško da prihvati i da živi sa ženom koja je učinila jedan od najgnusnijih i najogavnijih grijeha.
Haram je mužu da izvrši proklinjanje (lian) svoje žene u slučaju kada nije on svojim očima vidio niti na pouzdan način utvrdio da mu je žena počinila zinaluk a niti mu je ona priznala da je to uradila.
A u slučaju da žena mužu prizna da je počinila zinaluk ophođenje muža prema njoj se shodno okolnostima vraća na prethodno gore spomenute tri situacije: pa tako proklinjanje (pred kadijom) i talak (bez kadije) može biti vadžib (ako je ostala trudna), ili mustehab (ako nije ostala trudna ali se nije ni pokajala) ili mubah (ako nije trudna a iskreno se pokajala).
Prema tome, odgovori na tvoja pitanja su sljedeći:
1- Shodno tvojoj situaciji kako si je ti opisao, tebi je samo mubah da je prokuneš pred kadijom i da joj daš talak bez kadije i nije ti grijeh da nastaviš živiti sa njom.
2- Ti nebi bio griješna kada bi joj dao talak, bez obzira što se ona pokajala, radi ono što ti voliš, praktikuje Islam, jer taj talak ima svoj povod i svoju osnovu a to je čin zinaluka, jer to mnoge ljudske prirode ne mogu prihvatiti i podnijeti. A s obzirom da je muslimanu da bude ljubomoran na svoju ženu talak u ovom slučaju ima itekako jaku potporu.
3- A što se tiče tvoji riječi “Ja sebe smatram vjernikom, i želim da imam zdravu islamsku familiju, da li bi ovo moglo negativno uticati na moju budućnost”, to je stvar gajba. Može se desiti da ona zbog ovoga bude bolja osoba, da svoju djecu odgaja da budu dobri vjernici i slično, a može i obrnuto, da joj se to ponovi, da se ta osobina prenese na djecu i slično.
4- A što se tiče tvojih riječi “Dio mene želi razvod braka, a drugi dio nju još voli i neznam sta da radim”, ta tvoja neodlučnost je potpuno razumljiva i prirodna. Ono što je bitno ovdje da znaš granice Šerijata, kada bi bio griješan u postupanju prema njoj a kada nisi.
5- A što se tiče klanjanja istihare namaza, ona se ne klanja kad je čovjek neodlučan šta hoće uraditi kako bi mu se pokazalo u snovima ili slično šta da uradi. Nego se ona klanja kada se čovjek odluči da nešto bitno u životu uradi, da mu Allah olakša da to uradi ako je u tome hajr za njega ili da ga spriječi ako u tome nije hajr. To je smisao klanjanja istihare namaza. U hadisu o istihari je došlo: “Kada neko od vas odluči da uradi neku stvar“, a nije došlo: Kada je neko od vas u nedoumici da uradi neku stvar neka klanja istiharu.
Znači, ako odlučiš da joj daš talak klanjaj istiharu, ili ako odlučiš da ostaneš sa njom klanjaj istiharu i uradi onako kako si odlučio. Pa ako je u tome što si odlučio (jednom ili drugom) zlo po tebe Allah, dželle še’nuhu, će te odvratiti od toga.
Ti najbolje poznaješ svoju ženu prije zinaluka i nakon zinaluka tako da ne bih želio da ti sugerišem svoje lično i subjektivno mišljenje. Na tebi je da dobro razmisliš, da utvrdiš i ispitaš njeno trenutno stanje i ponašanje i da doneseš odlučan korak iza kojeg si spreman da stojiš. I kada se odlučiš osloni se na Allaha. I nakon toga zaboravi: Šta bi bilo da sam uradio ovako, ili možda bi bilo da sam uradio drugačije. Ve billahi tevfik.
Na pitanje odgovorio: dr. Zijad Ljakic
Vidi manjePreuzeto sa stranice: http://www.n-um.com
NAKLANJAVANJE NAMJERNO PROPUŠTENIH NAMAZA
Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu. Namjerno ostavljanje namaza i posta od strane one osobe koja sebe smatra muslimanom je veoma krupna i velika stvar, tj. to su grijesi kojima nema ravnih poslije činjenja širka. Ostavljanje namaza je gori i veći grijeh od činjenja zinaluka, krađe, pijenjaviše
Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.
Namjerno ostavljanje namaza i posta od strane one osobe koja sebe smatra muslimanom je veoma krupna i velika stvar, tj. to su grijesi kojima nema ravnih poslije činjenja širka. Ostavljanje namaza je gori i veći grijeh od činjenja zinaluka, krađe, pijenja alkohola, konzumiranja kamate i slično, jer nema razilaženja među učenjacima da počinioci ovih grijeha činjenjem tih grijeha ne izlaze iz Islama osim ako ih ohalale. Za razliku od ostavljača namaza oko njega učenjaci imaju podijeljeno mišljenje da li ga taj grijeh izvodi iz Islama ili ne.
A što se tiče naklanjavanja propuštenih namaza, zavisi da li su propušteni zbog šerijatski prihvatljivog opravdanja, poput zaborava, spavanja i slično, ili su propušteni namjerno zbog nemarnosti ili lijenosti.
Nema razilaženja među učenjacima da je obaveza naklanjati namaz koji se izostavi sa šerijatskim opravdanjem poput zaborava ili spavanja. Pa tako, ko prespava neki namaz ili ga zaboravi klanjati obavezan je da ga klanja kada se sjeti da je propustio taj namaz pa makar to bilo vrijeme kada je zabranjeno klanjati nafilu namaz (kada Sunce izlazi ili zalazi ili je u zenitu).
Argument da je u ovom slučaju osoba obavezna naklanjati propuštene namaze je hadis kojeg bilježe Buharija i Muslim u svojim Sahihima da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Ko zaboravi da klanja namaz ili ga prespava, njegov kefaret je da ga klanja kada ga se sjeti”. Ili u rivajetu kod Buharije i drugih: “Ko zaboravi klanjati namaz neka ga klanja kada ga se sjeti, za to nema kefareta osim toga”.
Oko obaveze naklanjavanja namaza od strane onog ko ga namjerno izostavi bez opravdanog šerijatski prihvatljivog razloga (poput zaborava i spavanja) učenjaci imaju podijeljeno mišljenje. Većina učenjaka je na stavu da je namjerno izostavljeni namaz obaveza naklanjati. Tu obavezu dokazuju gore spomenutim hadisom: “Ko zaboravi klanjati namaz neka ga klanja kada ga se sjeti, za to nema kefareta osim toga”, pa kažu: ako je obavezan naklanjati namaz onaj ko ga iz zaborava izostavi a u tom propuštanju namaza nema grijeha i prijekora, onda je preče da je obavezan naklanjati onaj ko ga namjerno izostavi. Ovome se može prigovoriti da je obaveza muslimanu da naklanja namjerno propuštene namaze došla bi ta obaveza pojašnjena u jasnim šerijatskim tekstovima, a nje nema. A sa druge strane ogromna je razlika između onoga kome prođe namaz zbog zaborava i spavanja i onoga koji namjerno neće da ga klanja.
Drugi stav učenjaka je da namjerno ostavljene namaze nije obaveza naklanjati. A i kada bi se naklanjali ne prihvataju se niti su valjani, jer nisu klanjani u njihovom namaskom vremenu i jer su izostavljeni bez opravdanog šerijatski prihvatljivog razloga, pa se zbog toga i ne primaju kao naklanjani.
Na ovom stavu su šejhul-islam Ibn Tejmije, Ibn Hazm i neki učenici i sljedbenici imama Šafije.
Oni dokazuju svoj stav time što naredba za obavljanje namaza u njegovom namaskom vremenu nije isto što i naredba da se naklanja taj namaz kada istekne namasko vrijeme, odnosno da obaveza naklanjavanja namjerno izostavljenih namaza zahtijeva posebnu naredbu od Uzvišenog Allaha ili Njegovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, a te naredbe mi nemamo. Također, onaj ko namjerno ostavlja namaz se nalazi u jednom od dva stanja: ili je kjafir jer ostavljanje izvodi iz Islama, na čemu je skupina učenjaka ovog ummeta, ili je veliki griješnik koji treba da učini tevbu. Pa ako uzmemo da je kjafir, s obzirom da primanje Islama poništava učinjene grijehe prije njega kao što je došlo u vjerodostojnom hadisu kojeg bilježe Muslim i ostali, samim vraćanjem vjeri i primanjem Islama onome ko je namjerno ostavljao namaz bivaju poništeni grijesi namjerno ostavljenih namaza. Zato osoba koja primi Islam nije obavezna da naklanja propuštene namaze i neispoštene dane prije Islama.
A ako uzmemo da je onaj ko namjerno ostavlja namaz veliki griješnik a ne kjafir on je obavezan da učini tevbu a samim činjenjem tevbe poništavaju mu se grijesi zbog kojih je učinio tevbu. Da tevba poništava grijehe došlo je u Muslimovom Sahihu kao i u drugim hadiskim zbirkama. Treba imati u vidu da osoba koja je namjerno ostavljala namaz dug vremenski period, kao i post mjeseca Ramazana nekoliko godina, da obavezivati ovakvu osobu da naklanja i naposti propuštene namaze i naposti namjerno neispoštene dane predstavlja veliku teškoću i vrlo je moguće da odvrati takvu osobu od činjenja tevbe. Ono što je presudno po ovom pitanju je da nema šerijatskog dokaza koji obavezuje ovakvu osobu da naklanjava i napašta namjerno propušteno.
Odabrano mišljenje po ovom pitanju, a Allah zna najbolje, je da onaj ko namjerno ostavi farz namaz ili post dana Ramazana nije obavezan da ih naklanja i naposti, a ako bi to i uradio ne prihvata mu se i nije ispravno. Nego je na njemu da učini iskrenu tevbu i da nastoji nadoknaditi propuštene vadžibe sa što više dobrovoljnih namaza i dobrovoljnog posta.
Navodi Ibn Hazm u svojoj knjizi “El-Muhalla” po ovom pitanju riječi koje se mogu rezimirati u sljedećem: Onaj ko namjerno ostavi namaz tako da mu istekno njegovo namasko vrijeme on nikada ne može da ga nadoknadi tako što će ga naklanjati, nego je na njemu da čini mnogo dobrih djela i nafile namaza kako bi otežao mizan svojih djela na Sudnjem danu, i na njemu je da se pokaje i čini istigfar Allahu, dželle še’nuhu. Dokaz za ovo su riječi Uzvišenog: “Teško klanjačima, onima koji su sahije (koji ne klanjaju namaz u njegovom vaktu) u svom namazu” (El-Ma’un, 4-5), kao i riječi: “A poslije njih su došli loši potomci koji namaz (namjerno) ( ostaviše i požude slijediše, oni će sigurno u Gajju( (vrsta Džehenema) (završiti”( (Merjem, 59). Pa tako, onaj ko namjerno izostavi namaz neklanjajući ga u njegovom vaktu da ga može dostići klanjajući ga nakon što mu vrijeme istekne onda mu se ne bi prijetilo riječima (“Teško klanjačima”(, niti (“Oni će sigurno u Gajju završiti”(. Također, Uzvišeni Allah je odredio da se klanja namaz u njegovom određenom vremenskom periodu čiji se početak i kraj zna, pa ko ga klanja prije početka vakta namaz mu nije ispravan niti se smatra da ga je obavio. Pa tako isto ko ga klanja nakon što namasko vrijeme istekne klanjao ga je u vrijeme u kojem nije propisano da ga klanja. A naklanjavanje namaza je šerijatska naredba koju može izdati samo Allah, dželle še’nuhu, direktno ili preko Svoga Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, a ta naredba nam nije došla za onog ko namjerno ne klanja namaz u njegovom vremenu. Pa kao što hadž nije ispravan ako se obavi u vremenu u kojem nije propisan da se obavlja, i kao što se post noću ne prihvata, tako isto klanjanje namaza van (poslije) njegovog namaskog vremena onome ko ga namjerno izostavi nije ispravno niti prihvatljivo jer sve su ovo ibadeti koje je obaveza učiniti u određenom vremenskom periodu.
Da je vadžib onome ko namjerno izostavi namaz da ga naklanja ne bi nam to prešutio Allah, dželle še’nuhu, niti Njegov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, niti je dozvoljeno da kažemo da su zaboravili da nam to kažu, niti da su imali namjeru da nas opterećuju time što nam to nisu pojasnili. Kaže Uzvišeni: ( “Gospodar tvoj ne zaboravlja” ( (Merjem, 64). Bilježi Buharija u svom Sahihu da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Ko namjerno ostavi ikindiju namaz njegovo djelo je poništeno”. Ovo znači da ono što se namjerno izostavi da se ne može nadoknaditi, jer da se može nadoknaditi ne bi se njegovo djelo smatralo poništenim. Također ovakav, namjerno ostavljen namaz, se smatra propuštenim namazom po idžma’u učenjaka jer mu je isteklo vrijeme obavljanja a da se može nadoknaditi kao zaboravljeni i prespavani namaz (koji kada se naklanjaju broje se kao da su klanjani u njegovom vaktu) onda bi njegovo nazivanje propuštenim namazom bila laž. Ovaj stav također podržavaju Omer ibn El-Hattab, Ibn Omer, S’ad ibn Ebi Vekkas, Selman, Ibn Mes’ud, radijallahu anhum, Kasim ibn Muhammed ibn Ebi Bekr, Bedil El-Ukajli, Muhammed ibn Sirin, Mutarrif ibn Abdullah, Omer ibn Abdulaziz i drugi. Ovo je rezime onoga što je napisao Ibn Hazm po ovom pitanju.
Također, na ovom stavu je i Stalna komisija za fetve u Saudiji. U toj fetvi je između ostaloga došlo: “Ko namjerno ostavi post i namaz a punoljetan je on ne treba da nadoknadi ono što ga je od toga prošlo. Međutim na njemu je da se pokaje i vrati Allahu i da čini mnoštvo dobrih djela, da dovi i daje sadaku, jer je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Tevba briše ono što je bilo prije nje, i Islam poništava ono što je bilo prije njega”.”
Prema tome, poštovana sestro na tebi je da se iskreno pokaješ za propuštene namaze i dane posta a što znači da čvrsto odlučiš da se više nikad ne vratiš ovom velikom grijehu. Na tebi je da činiš mnogo raznoraznih dobrih djela od davanje sadake, učenja Kur’ana, klanjanja nafile, dobrovoljnog posta i praktikovanja sunneta riječima i djelom. Ve billahi tevfik.
Na pitanje odgovorio: dr. Zijad Ljakic
Vidi manjePreuzeto sa stranice: http://www.n-um.com
MESH PO TANKIM I PODERANIM ČARAPAMA
Alejkumusselam.Oko samog uzimanja mesha po čarapama postoji razilaženje među učenjacima, jedni dozvoljavaju drugi zabranjuju a treći dozvoljavaju uz određene šarte. Naime, mesh po čarapama se prenosi u hadisu od Ebu Kajsa (Abdurrahman ibn Servana), od Huzejl ibn Šerahbila, od Mugire ibn Šu’beta, radviše
Alejkumusselam.Oko samog uzimanja mesha po čarapama postoji razilaženje među učenjacima, jedni dozvoljavaju drugi zabranjuju a treći dozvoljavaju uz određene šarte. Naime, mesh po čarapama se prenosi u hadisu od Ebu Kajsa (Abdurrahman ibn Servana), od Huzejl ibn Šerahbila, od Mugire ibn Šu’beta, radijallahu anhu, da je rekao: “Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, je uzeo abdest i učinio mesh po čarapama”. Ovaj rivajet bilježe Ebu Davud, Tirmizi, Nesai, Ibn Madže, Ahmed, Ibn Huzejme, Ibn Hibban i Bejheki. Sa ovim rivajetom da je učinio mesh po čarapama se izdvojio Ebu Kajs od Huzejla ibn Šerahbila, a vjerododstojnim ga ocjenjuju Tirmizi, Ibn Huzejfe i Ibn Hibban. Dok drugi najveći učenjaci hadisa ovaj rivajet ocjenjuju slabim jer se Ebu Kajs od Huzejla izdvojio u njemu navođenjem dodatka da je učinio mesh po čarapama. Kaže Bejheki o ovom rivajetu: “Ovaj hadis je munker, slabim su ga ocijenili Sufjan Es-Sevri, Abdurrahman ibn Mehdi, Ahmed ibn Hanbel, Jahja ibn Mein, Alijj ibn Medinij i Muslim ibn Hadždžadž, poznato je da je hadis koji se prenosi od Mugire potiranje po mestvama”. Kaže imam Nevevi: “Ovo su najučeniji imami hadisa, pa i ako Tirmizi kaže da je hadis hasen-sahih ovima se daje prednost nad njim, čak svaki od njih kada bi se izdvojio dala bi mu se prednost u odnosu na Tirmizija oko čega su složni poznavaoci ove nauke”. Dakle, ovaj hadis prenosi ogroman broj ravija od Mugire ibn Šu’be, radijallahu anhu, preko trideset tri ravije, s tim da u njemu došlo da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, uzeo mesh po mestvama. Nema sumnje da zbog toga što ovoliki broj ravija prenosi od Mugire ibn Šu’beta, radijallahu anhu, suprotno onome što prenosi Ibn Kajs da je jak razlog da budemo ubijeđeni da je Ebu Kajs pogriješio.
Rivajet ovog hadisa je uticao, između ostalog, na razilaženje fakiha po pitanju dozvole uzimanja mesha po čarapama.
Prvo mišljenje učenjaka je dozvola uzimanja mesha po čarapama. Ovo se prenosi od Alije, Ammara, Ebu Mes’uda, Enesa, Ibn Omera, El-Beraa, Bilala, Ebu Umame i Sehla ibn S’ada, radijalahu anhum, od ashaba. Kao i od ostalih učenjaka poput: Nafie, Ata, Ibrahim En-Nehaia, Seida ibn Džubejra, Sufjana Es-Sevrija i Abdullah ibn Mubareka od tabi’ina, kao i od Davuda Zahirija i Ibn Hazma.
Drugo mišljenje je dozvola uzimanja mesha po čarapama pod šartom da čarape budu guste. Ovo se prenosi od Seida ibn Musejjiba, takođe ovo je stav Ebu Hanife, Šafije i Ahmeda. Na ovome je i imam Malik, s tim da on uvjetuje da donji dio čarapa bude opšiven kožom.
Treće mišljenje je zabrana uzimanja mesha po čarapama. Na ovome su Mudžahid, Amr ibn Dinar, drugo mišljenje Ata, Evzaia i ono što je poznato od Malika.
Prva dva mišljenja dokazuju svoj stav gore spomenutim hadisom u rivajetu od Ebu Kajsa, a već smo govorili o njegovoj slabosti. Takođe dokazuju sa hadisom kojeg prenosi Ebu Musa El-Eš’ari da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, uzeo abdest pri čemu je učinio mesh po čarapama i papučama. Bilježi ga Ibn Madže, Bejheki i Tahavija. Međutim, ovaj hadis je slab jer je u njegovom senedu Isa ibn Sinan koji je nepouzdan ravija. Prema tome oba ova hadisa su veoma slaba te ne mogu biti validan dokaz po ovom pitanju.
Međutim, prenosi se poput ovog zadnjeg hadisa da je to radio Enes, radijallahu anhu. To bilježe Abdurezzak i Ibn Ebi Šejbe u svojim Musannefima kao i Bejheki od Ezrek ibn Kajsa da je rekao: “Vidio sam Enesa ibn Malika, izgubio je abdest pa je oprao svoje lice i ruke i učinio mesh po čarapama od vune, pa sam mu rekao: Zar činiš mesh po njima? A on je odgovorio: One su (čarape) mestve s tim da su od vune”. Kaže Ahmed Šakir da je ovaj sened vjerodostojan. Ova predaja je jak argument, ne u tome što je Enes, radijallahu anhu, učinio mesh po čarapama, nego u tome što je jasno rekao da su čarape poput mestvi, s tim da su one od vune, a Enes je ashab koji jako dobro razumije arapski jezik i živio je u vrijeme prije nego što su drugi jezici uticali na arapski jezik. Prema tome, on pojašnjava da je značenje mestvi šire od toga da budu samo od kože, nego da riječ mestve obuhvata sve što pokriva stopalo, dok sa druge strane nije nam došao dokaz u Šerijatu da mestve moraju biti samo od kože.
Ibn Ebi Šejbe je u svom Musannefu naslovio jedno poglavlje “Ko kaže čarape su na stepenu mestvi”, zatim je prenio nekoliko rivajeta o tome od Ibn Omera, radijallahu anhuma, Ata, Nafie i Hasana El-Basrija.
Osnova je pranje nogu prilikom abdesta, a došlo nam je u mutevatir predajama da je dozvoljeno i da je od vjere islama uzimanje mesha po mestvama koje su napravljene od kože. Oko uzimanja mesha po čarapama nije ništa vjerodostojno prenešeno od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Međutim, prenosi se od velikog broja ashaba da su dozvoljavali i uzimali mesh po čarapama, a od nekih od njih da su pojasnili da su čarape poput mestvi, osim što su od vune, a nije prenešeno da je neko od ashaba imao drugačiji stav.
Prema tome, odabrani stav je da je dozvoljeno uzimati mesh po čarapama, ne na osnovu hadisa od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, nego na osnovu razumijevanja i djela ashaba, a nema sumnje da su oni bolje razumjeli ovo pitanje od svih onih koji su došli poslije njih.
A što se tiče uslovljavanja mnogih učenjaka da čarape budu guste, nema sumnje da je to sigurnije, s tim da nema dokaza koji zabranjuje i ukazuje na ništavnost uzimanja mesha po tankim i providnim čarapama. Poderane čarape ne utiču na ispravnost i valjanost mesha po njima, jer nema sumnje da su neki ashabi imali poderane čarape a nije prenešeno da to kvari uzimanje mesha po mestvama ili čarapama. Takođe, prodiranje vode do noge ne kvari mesh i ne utiče na njegovu valjanost jer za tako nešto nema dokaza, a Allah zna najbolje. Ve billahi tevfik.
Na pitanje odgovorio: dr. Zijad Ljakic
Vidi manjePreuzeto sa stranice: http://www.n-um.com
DOVLJENJE PODIGNUTIH RUKU I POTIRANJE LICA U ZIKRU POSLIJE NAMAZA
Alejkumusselam. Iz tvog pitanja se razumije da pitaš otprilike o tri različita pitanja. Prvo je: DOVLJENJE PODIGNUTIH RUKU POSLIJE PET PROPISANIH NAMAZA Dizanje ruku prilikom dovljenja je uopćeno propisano, kao što je prenešeno u mnoštvu vjerodostojih hadisa, i ono je jedan od razloga primanja dove.više
Alejkumusselam.
Iz tvog pitanja se razumije da pitaš otprilike o tri različita pitanja.
Prvo je:
DOVLJENJE PODIGNUTIH RUKU POSLIJE PET PROPISANIH NAMAZA
Dizanje ruku prilikom dovljenja je uopćeno propisano, kao što je prenešeno u mnoštvu vjerodostojih hadisa, i ono je jedan od razloga primanja dove. S tim da je podizanje ruku prilikom dovljenja može biti potvrđeni sunnet, tj. da je prenešeno od Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da je na određenim mjestima i vremenima ili uz određene ibadete dovio podignutih ruku ili preporučio da se dovi. Ili može biti uopćeni sunnet, tj. da se prilikom dovljenja podignu ruke u bilo kojoj situaciji mimo onih koje su prenešene kao potvrđeni sunnet.
Međutim, učiniti praksom da se dovi sa podignutim ili nepodignutim rukama poslije svakog farz namaza, to nije propisano u Šerijatu. Doviti podignutih ruku nakon svakog farz namaza (tj. čineći to kao da je potvrđeni sunnet) nema nikakvog osnova u praksi Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, to nije prenešeno ni od jednog ashaba, niti je to bio stav ikog od tabi’ina. A osnov u ibadetima je zabrana, tj. da se ne čini nijedan ibadet za koji nema dokaz u Šerijatu. A svi oni koji su prenijeli i opisali namaz Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, niko od njih nije spomenuo da je dizao ruke i dovio poslije propisanih farz namaza. Nego je zikrio zikrove koji su prenešeni u vjerodostojnim hadisima. Prenosi Aiša, radijallahu anha, u hadisu kojeg bilježe Buharija i Muslim, da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Ko unese u ovu našu vjeru ono što nije od nje to se odbacuje” (Buharija (2697) i Muslim (1718)).
Kaže Ibn Kajjim:”Dova poslije predavanja selama nakon namaza, svejedno bio imam, klanjao sam ili za nekom drugim, to uopće nije bila uputa Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Niti je to prenešeno u vjerodostojnim predajama niti dobrim (hasen), neki učenjaci su to učinili svojstvenim samo za sabah namaz i ikindiju. To nije radio (dova poslije predavanja selama nakon namaza) Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, niti pravovjerne halife poslije njega, niti je tome poučio svoj Ummet. Nego je to mišljenje onih koji su vidjeli lijepim djelom kao nadoknadu za sunnet poslije ta dva namaza (sabah i ikindija). Većina dova koje su vezane za namaz, a koje je učio Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, i preporučio da se uče, učio ih je u namazu …” (Zadul-me’ad (1/248)).
Međutim, nema smetnje ako bi se klanjaču pojavio neki razlog za upućivanje dove nakon nekog završenog farz namaza da podigne ruke i dovi, pod uslovom da mu to ne postane stalna praksa. Ovo je dozvoljeno jer potpada pod opću propisanost činjenja dove sa dizanjem ruku, ali ne da se od toga napravi stalna praksa, tj. potvrđeni sunnet za koji treba imati dokaz.
Drugo pitanje je:
POTIRANJE RUKAMA PO LICU POSLIJE DOVLJENJA PODIGNUTIH RUKU
Potiranje rukama po licu svejedno poslije namaza ili poslije dovljenja dignutih ruku nije prenešeno ni u jednom vjerodostojnom hadisu. A hadis u kojem je došlo da bi Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kada bi podigao ruke prilikom dovljenja ne bi ih spustio sve dok ne potare njima svoje lice (Ebu Davud (1485) od Ibn Abbsa i Tirmizija (3386) od Omera, radijallahu anhum) ovaj hadis je munker (veoma loš) kao što ga takvim ocjenjuje Ebu Davud i Ebu Hatim (El-‘Ilel (2/351)). U senedu rivajeta od Tirmizija je Hamad ibn ‘Isa El-Džuheni oko kojrg su složni učenjaci da je slab (Tehzibul-kemal (7/281)).
Imam Malik negirao potiranje lica nakon dovljenja, a Sufjan Sevri prezirao, imam Ahmed o tome nije ništao čuo, a imam Bejheki je ono što je prenešeno ocijenio slabim. A šejh Albani je i hadis koji bilježi Tirmizi i hadis koji bilježi Ebu Davud ocijenio veoma slabim (Irvaul-galil (433 i 434)). Takođe, dodaje Albani da nije isparavan stav da ova dva hadisa podupiru jedan drugog zbog velike slabosti u senedima. Prema tome, potiranje lica poslije dovljenja dignutih ruku nije propisano.
A treće pitanje je:
DA LI SE SURE IHLAS, FELEK I NAS UČE POSLIJE SABAHA I AKŠAMA PO TRI PUTA
Što se tiče navođenja u nekim knjigama da se učenje sura Ihlas, Felek i Nas ponavlja po tri puta nakon sabaha i akšama, za ovakvo nešto nema nikakvog spomena u hadiskim zbirkama, niti je nešto vjerodostojno prenešeno u ovom kontekstu od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Najviše što je prenešeno po tom pitanju je da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, naredio da se ove sure uče u sabah i naveče. Ovo se prenosi u hadisu kojeg bilježe Ebu Davud i Tirmizi od Abdullaha ibn Hubejba, radijallahu anhu, pa ga je u tom hadisu Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, podučio da prouči ove tri sure po tri puta kada ustane i kada zanoći i da mu je to dovoljno za sve. Hadis su Tirmizi i Albani ocijenili vjerodostojnim, a Ibn Hadžer dobrim. I ovoga se razumije da učenje ove tri sure po tri puta spada u tzv. jutarnji i večernji zikr. A u tom kontekstu ovaj hadis su i navodili Nevevi, Ibn Tejmije i ostali koji su pisali o zikrovima. Ve billahi tevfik.
Na pitanje odgovorio: dr. Zijad Ljakic
Vidi manjePreuzeto sa stranice: http://www.n-um.com