Alejkumusselam.

Oko mjesta do kojeg se dižu ruke, svejedno prilikom početnog tekbira ili ostala tri mjesta kada je propisano dizati ruke u namazu, učenjaci imaju podijeljeno mišljenje.

Prvi stav: da se ruke dižu u visini ramena. Ovo je stav Malika, Šafije i džumhura učenjaka.

Drugi stav: da se ruke dižu u visini ušiju. Ovo je stav Ebu Hanife i mnogih drugih.

Treći stav: da se ruke dižu u visini prsa. Zastupa ga manja skupina učenjaka.

Četvrti stav: da je sunet dizati u visini ramena i u visini ušiju. Na ovom stavu su uglavnom učenjaci hadisa.

A što se tiče šerijatskih argumenata, potvrđeno je u vjerodostojnim hadisima da je propisano ruke dizati ili u visini ramena, ili u visini ušiju. Naime, u hadisu mutefekun alejhi (Buharija i Muslim) od Abdullaha ibn Omera, radijallahu anhuma, se prenosi da je rekao: “Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, je dizao ruke u visini svojih ramena…”.

A kod Ebu Davuda u hadisu od Ebu Humejda, radijallahu anhu, se prenosi da bi Poslanik, sallahu alejhi ve sellem, dizao ruke sve dok ne bi bile u visini njegovih ramena a zatim bi izgovorio ALLAHU EKBER”.

A bilježi Muslim u svom Sahihu od Malika ibn Huvejrisa, radijallahu anhu, da je rekao: “Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, bi dizao ruke sve dok ne bi bile u visini njegovih vrhova ušiju…”.

Prema tome, na osnovu onoga što je došlo u vjerodostojnom sunetu propisano je dizati ruke u visini ramena ili visini vrhova ušiju, a najbolje je da se pravi kombinacija između ovoga dvoga.

A što se tiče dodirivanja palcima resica ušiju, tako nešto nije došlo u vjerodostojnom sunetu.

A u knjigama hanefijskog mezheba: El-Mebsut od Serahsija, Tebjinul-hakaik od Zejle'ija i Fethul-kadir od Ibnul-Hummama, a koje predstavljaju osnovne knjige kod učenjaka hanefijskog mezheba iz kojih se uzimaju stavovi mezheba po određenim pitanjima, u tim knjigama je došlo da je sunet da se podignu ruke tako da palci budu u visini resica ušiju a vrhovi prstiju u visini vrhova ušiju (El-Mebsut 1/19, Tebjinul-hakaik 2/35, Fethul-kadir 2/38).

Prema tome, ovo je zvanični stav hanefijskog mezheba.

A ono što je poznato je da sljedbenici hanefijskog mezheba prilikom dizanja ruku dodiruju resice ušiju, vjerovatno su to neki potonji fakihi hanefijskog mezheba uveli u praksu kako bi bilo sigurnije da su se sa dodirivanjem resica ušiju podigle ruke dokle je potrebno. Ono što je bitno znati na ovom mjestu je da ova praksa dodirivanja resica nema uporište u vjerodostojnom sunetu.

Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Alejkumusselam.

Učenjaci imaju dva stava po pitanju propisanosti spajanja džume-namaza sa ikindijom (pogledaj: El-Medžmu’ (4/237), Šerhu zadul-mustakne'a, Eš-Šenkiti (1/255), Eš-Šamil fi fikhil-hatibi vel-hutbeti, Su'ud Eš-Šurejm, str. 316-317, Ittihafu ehlil-‘asri bimesailil-džemi’ vel-kasri, Abdullah Et-Tajjar, str. 8.):

Prvo mišljenje: da musafiru nije dozvoljeno spojiti džumu-namaz sa ikindijom.

Ovaj stav propisuju zvaničnom mezhebu hanbelija, a zastupaju ga od savremenih učenjaka Bin Baz (Medžmu'u fetava Bin Baz, 30/215) i Ibn ‘Usejmin (Eš-Šerhu el-mumti'a 4/402-403). Takođe, može se pripisati hanefijama pošto oni ne dozovljavaju spajanja namaza osim u toku obreda Hadždža.

Dokazuju svoj stav sljedećim pojašnjenjem: klanjanje namaza spajajući jedan sa drugim spada u oblast ibadeta, a osnova u ibadetima je zabrana sve dok nemamo dokaz da je određeni ibadet propisano činiti, a nema dokaza da je

Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, spajao džumu-namaz sa ikindijom, niti je to prenešeno od ashaba. Sa druge strane Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je toliko vremena proveo kao musafir a da nijednom prilikom nije prenešeno da je spojio ta dva namaza, što ukazuje da spajanje ta dva namaza nije propisano.

Takođe, kažu da nije ispravno poistovjetiti džumu sa podne namazom zbog velikih razlika između ta dva namaza.

Drugo mišljenje: da je musafiru dozvoljeno spojiti džumu-namaz sa ikindijom.

Ovo je stav šafijskog mezheba (pogledaj: El-Medžmu’ (4/237), El-Bejan (2/494), Tuhfetul-muhtadž (2/294) i Nihajtul-muhtadž (2/280)), a podržali su ga od šafija Sujuti, Ez-Zerkeši i Er-Remli. A od savremenih učenjaka na ovom stavu su Abdullah El-Džibrin, Salih El-Luhajdan i Sulejman El-‘Alevan.

Argumenti kojima podupiru spajanje džume sa ikindijom su: da je propisano spajati podne sa ikindijom kao što je došlo u vjerodostojnim hadisima, a džuma namaz je na mjestu podne namaza te ko klanja džumu spada sa njega obaveza klanjanja podne namaza, pa tako nema razlike između džume i podne.

Radžih (odabrano) mišljenje je da spajanje džume sa ikindijom ima osnova, a Allah zna najbolje. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Alejkumusselam.

Islamski pravnici imaju tri mišljenja oko zadnjeg vremena jacije namaza.

Prvo mišljenje – da jacija namaz traje do pojave prave zore. Na ovom stavu su Ebu Hanife i njegovi učenici, takođe to je mezheb šafija (s tim da oko toga šta je šafijski mezheb učenjaci ovog mezheba unutar mezheba imaju podijeljeno mišljenje) i ovo je jedan od stavova malikijskog mezheba.

Oni dokazuju svoj stav hadisom kojeg bilježi Muslim u svom Sahihu od Ebu Katade, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Nije nemarnost u snu (da se prespava namaz) nego je nemarnost da se odgodi klanjanje namaza sve dok nastupi vrijema klanjanja drugog namaza”. Ovaj hadis ukazuje da namasko vrijeme traje sve do početka namaskog vremena sljedećeg namaza.

Međutim ovome se može prigovoriti da se u hadisu misli na četiri namaza: podne, ikindiju, akšam i jaciju jer su vakti ovih namaza spojeni, dok namasko vrijeme sabah namaza se ne spaja poslije njega sa nekim drugim namazom oko čega nema razilaženja a oko spajanja prije njega ima razilaženje što je tema ovog pitanja.

Drugo mišljenje – da jacija namaz traje do trećine noći. Ovo je poznati stav malikija, jedan od stavova Šafije i Ebu Hanife. Takođe, ovo je rivajet hanbelijskog mezheba, s tim da je kod njih ovo osnovno vrijeme klanjanja jacije a od trećine noći do sabaha (do prave zore) je nužno vrijeme za klanjanje jacije namaza, poput toga da klanja bolesnik koji je prizdravio ili žene u stanju hajza i nifasa ako je postala čista.

Oni svoj stav dokazuju poznatim vjerodostojnim hadisom u kojem je Džibril predvodio Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, a kojeg bilježe Tirmizi, Nesai i Ahmed i za kojeg kaže Buhari da je najvjerodostojniji hadis u poglavlju o namaskim vremenima. U ovom hadisu je došlo da je jedan dan Džibril predvodio Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, na početku svakog namaskog vremena, a drugi dan ga je predvodio u klanjanju svih pet namaza u njihovim zadnjim namaskim vremenima, pa je u tom hadisu došlo da je drugi dan klanjao jaciju namaz kada je prošla trećina noći.

A u rivajetu kod Tirmizija Džibril je rekao: “O Muhammede, ovo je namasko vrijeme vjerovjesnika prije tebe, namasko vrijeme je između ova dva vakta (vremena)”.

Međutim, dokazivanje sa ovim hadisom je donekle upitno jer je u ovom hadisu ravija koji prenosi imao nedoumicu da li je Džibril došao u pola noći ili u trećini noći, u hadisu je došlo “Zatim mu je došao (Džibril) u jacijsko vrijeme kada je otišla polovina noći, ili je rekao trećina noći, pa je klanjao sa njim jaciju”.

Takođe, dokazuju hadisom od Aiše, radijallaha anha, kojeg bilježe Buharija i Muslim u svojim Sahihima a u kojem je došlo da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Klanjajte je (jaciju) između vremena kada nestane crvenilo do trećine noći”.

Treće mišljenje – da je jacijsko vrijeme do polovine noći. Ovo se prenosi od imama Malika i od Šafije u jednom od rivajeta.

Takođe, od savremenih učenjaka ovo mišljenje je izabrao i šejh Usejmin.

Oni dokazuju svoj stav hadisom od Enesa, radijallahu anhu, kojeg bilježe Buharija i Muslim u svojim Sahihima u kojem Enes, radijallahu anhu, kaže: “Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, je odgodio jaciju namaz do polovine noći”.

A najjači argument sa kojim dokazuju da se jacija klanja do polovine noći je kur'anski ajet u kome Uzvišeni kaže: “Obavljaj propisane namaze kad Sunce s polovine neba krene, pa do noćne tmine, i namaz u zoru” (El-Isra’, 78).

Tako u ovom ajetu su spomenuta namaska vremena namaza koji su spojeni jedan sa drugim, a to su riječi ” kad Sunce s polovine neba krene, pa do noćne tmine”, jer kad Sunce sa polovine krene to je početak podne namaza, a noćna tmina je polovina noći što je zadnje vrijeme jacije namaza. A namaz u zoru predstavlja sabah namaz koji se ne spaja ni sa jednim namazom ni prije njega ni poslije njega.

Nakon izloženih stavova učenjaka i njihovih argumenata treće mišljenje po kojem se jacija klanja do polovine noći je najbliže ispravnom na što ukazuje kur'anski ajet i spomenuti hadis. S tim da se ovo smatra osnovnim namaskim vremenom klanjanja jacije namaza a da u slučaju nužde se može klanjati i do sabah namaza, a Allah zna najbolje.

Dvije napomene:

– Termin “pola noći” znači polovina vremena od zalaska Sunca do izlaska Sunca, po jednom stavu učenjaka (po drugom od akšama do zore i trećem od jacije do zore), a ne da je polovina noći uvijek 12:00 naveče, pa tako nekad polovina noći može biti prije dvanaest a nekada poslije. Ovo isto se odnosi i na termin “trećina noći”.

– Mustehab je odgoditi klanjanje jacije do trećine ili čak polovine noći osim ako će to praviti poteškoće džematlijama. Dokaz za to je hadis od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Da se ne bojim da ću otežati svom Ummetu naredio bi im da odgode klanjanje jacije do trećine ili polovine noći”. Hadis bilježi Tirmizi, Ibn Madže i Ahmed a Tirmizi i Albani ga ocjenjuju vjerodostojnim. Takođe, bilježi Muslim u svom Sahihu od Džabira ibn Semure, radijallahu anhu, da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, odgađao klanjanje jacije.
Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Alejkumusselam.

Ezan je jedan od najboljih ibadeta koji se obavlja riječima i tijelom, on je farz kifaje po većini učenjaka, predstavlja jedan od glavnih vanjskih obilježja Islama, muslimansko mjesto koje ostavi učenje ezana, kažu učenjaci da je vadžib povesti borbu protiv tog mjesta ako odbiju učenje ezana, učenje ezana je vadžib za obavljanje pet vakata namaza.

Učenje ezana je znak koji razdvaja muslimansko mjesto od kjafirskog, jer Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kada bi htio napasti neko mjesto sačekao bi da nastupi vrijeme namaza pa ako bi čuo ezan ne bi napao a u protivnom bi. Takođe, ezan ima svoje šartove od kojih je najbitniji nijet pa tako ezan nije ispravan od strane pijane, lude i osobe koja nije pri svijesti jer one nisu u stanju zanijetiti. A pod nijetom se misli da muezin prije učenja ezana zanijeti učenje ezana za taj namaz koji je nastupio.

Sva ova gore spomenuta značenja učenjem ezana sa kasete ili CD-a se ne mogu ostvariti te zbog toga ovakvo učenje ezana i nije ispravno.

A što se tiče stavova savremenih učenjaka po ovom pitanju, evo nekoliko odgovora na to pitanje:

Upitan šejh Ibn Usejmin da li je učenje ezana sa kasete ispravno, pa je odgovorio da nije ispravno, jer je ezan ibadet a ibadetima mora da predhodi nijet. Takođe, kada je upitan da li musliman treba ponavljati učenje ezana i učiti dovu koja se uči nakon ezana, odgovorio je da se ezan može učiti u dvije situacije: prva je ezan koji se uči kada nastupi namasko vrijeme od strane muškarca, na ovakav ezan se odgovara ponavljanjem i učenjem dove, a druga situacija je da se pusti snimljen ezan koji je od prije snimljen, takav ezan se ne prati ponavljanjem i učenjem dove jer to u suštini i nije stvarni ezan, odnosno ne uči ga muškarac u vrijeme kada mu je naređeno da ga uči nego je to samo slušanje onoga što je od prije snimljeno.

Upitana je Stalna komisija za fetve u Saudiji (broj fetve 10189) o onome što se dešava u nekim muslimanskim zemljama da se umjesto stvarnog učenja ezana od strane čovjeka kada nastupi namasko vrijeme puštaju snimljeni ezani preko kaseta i CD-ova, pa je odgovorila da to nije dovoljno za propisani ezan, nego da je vadžib da muezin lično prouči ezan jer je u vjerodostojnom hadisu tako naredio Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem.

Poznati šejh Mešhur Hasan iz Jordana je u svojoj knjizi “El-Kavlu el-mubin fi ahtail-musalin” naveo sve sporne stvari koje u sebi sadrži puštanje ezana preko kaseta i CD-ova umjesto stvarnog učenja. Od tih stvari naveo je sljedeće:

1 – Gubljenje nagrade učenja ezana muezinima i skraćivanje toga samo na onoga čiji je glas snimljen.

2 – Oprečnost ovakvog načina učenja ezana riječima Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: “Kada nastupi namaz neka vam neko od vas prouči ezan i neka vas predvodi najstariji od vas” (mutefekun alejhi).

3 – Oprečnost ovakvog načina učenja ezana onome što su muslimani stoljećima radili od početka Islama pa sve do današnjeg doba u svim mjestima i u svim mesdžidima gdje se ezan učio od strane muezina za svaki beš vakat.

4 – Donošenje nijeta je šart ispravnosti ezana, zbog toga je neispravan ezan ako ga prouči luda i pijana osoba, jer one nisu u stanju zanijetiti, a ovo isto se odnosi na puštanje snimljenog ezana.

5 – Ezan je tjelesni ibadet i zato kaže hanbelijski učenjak Ibn Kudame: “Ne može čovjek da se oslanja na ezan koji uči neko drugo jer je ezan tjelesni ibadet i nije ispravno da se izvodi za dvije osobe poput namaza”, tj. ne mogu se džematlije u jednom mesdžidu oslanjati na učenje ezana u drugom mesdžidu, kao što se ne može jedan musliman oslanjati u svom namazu na namaz koji je obavio neki drugi musliman.

6 – Za učenje ezana za svaki namaz i u svakom mesdžidu je vezano mnoštvo suneta i adaba, a učenjem ezana putem puštanja kasete se ti suneti zapostavljaju i ne izvršavaju, a da ne govorimo o nedostatku samog nijeta učenja ezana.

7 – Ovakvim izvođenjem ibadeta se otvaraju vrata poigravanja sa vjerom i unošenja novotarija u ibadete i obilježja Islama i što je najgore vodi u to da se potpuno ostavi prirodno učenje ezana zadovoljavanjem sa onim što je snimljeno.

Kolegij islamskog prava pri Rabiti je 1406.po Hidžri na svom devetom skupu u Meki izašao sa stavom da učenje ezana u mesdžidima nakon što nastupi namasko vrijeme puštanjem već snimljenog ezana nije dozvoljeno niti je ispravno u obavljanju ovog ibadeta, niti se time postiže i izvršava propisani ezan, te da je obaveza muslimanima da lično uče ezan za svaki namaz u svakom mesdžidu kao što je bila praksa muslimana od vremena njihovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, sve do današnjeg dana.

Ovakav stav oko puštanja snimljenog ezana su zauzeli bivši saudijski muftija Muhamed ibn Ibrahim, Bin Baz, Usejmin, Vijeće visokorangiranih učenjaka i Stalna komisija za fetve iz Saudije, Kolegij islamskog prava pri Rabiti, kao i mnogi drugi učenjaci širom islamskog svijeta.

Prema tome, puštanje snimljenog ezana umjesto muezina kada nastupi namasko vrijeme nije dozvoljeno niti ispravno, tj. smatra se kao da i nije proučen i nema sumnje da je to novotarija u načinu izvođenja ovog ibadeta.

Zato je na onome ko god je u mogućnosti i stanju da promijeni ovu pogrešnu praksu u mnogim džamijama da uloži truda na lijep način da se taj ibadet izvodi onako kako su to muslimani radili četrnaest stoljeća.

A u onim džamijama gdje nije moguće promijeniti ovu pogrešnu praksu jer bi to odvelo u razdor, svađu i slično nije grijeh na džematlijama nego na onima koji su odgovorni. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Kao prvo, poslije namaza se uopće ne dovi na način kako se to radi kod nas da se džematski zikr i poslije toga uči Namaska dova i Fatiha. Namaska dova na način kako se kod nas praktikuje nije prenešena u Sunnetu te je zato novotarija kao i zajedničko zikrenje poslije namaza i učenje Fatihe koji su, takođe novotarija.

Drugo, ispravno je da se poslije farz namaza zikre zikrovi koji su prenešeni u vjerodostojnim hadisima. A od tih zikrova su sljedeće:

– odmah nakon predavanja selama 3 puta se izgovara Estagfirullah,

– a zatim riječi: ALLAHUMME ENTESSELAMU VE MINKESSELAMU TEBAREKTE JA ZEL DŽELALI VEL IKRAM,

– zikr: LA ILAHE ILLELLAH VAHDEHU LA ŠERIKE LEH, LEHUL MULKU VE LEHUL HAMDU VE HUVE ALA KULLI ŠEJIN KADIR,

– LA HAVLE VE LA KUVETE ILLA BILLAHI LA ILAHE ILLELLAHU VE LA NA'BUDU ILLA IJJAHU, LEHUL NI'AMETU VE LEHUL FADLU VE LEHUL SENAUL HASEN, LA ILAHE ILLELLAHU MUHLISINE LEHUDDIN VE LEV KERIHEL KAFIRUN,

– ALLAHUMME LA MANI'A LIMA E'ATAJTE VE LA M'UTIJE LIMA MEN'ATE, VE LA JENF'A ZEL DŽEDDI MINKEL DŽEDD,

– 33 puta Subhanallah, 33 puta Elhamdulillah i 33 puta Allahu ekber, i upotpunjava se stotina sa riječima; LA ILAHE ILLELLAHU VAHDEHU LA ŠERIKE LEHU LEHUL MULKU VE LEHUL HAMDU VE HUVE ALA KULI ŠEJIN KADIR,

– potom se uči Ajetul-kursijj, sure: Ihlas, Felek i Nas,

– kao i neki drugi zikrovi koji se prenose od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.

Kao drugo, propisano je razdvajanje između farz (obaveznih) namaza i sunneta, svejedno potvrđenih ili nepotvrđenih ili općih nafila.

Razdvajanje između farza i suneta se vrši na jedan od dva načina:

Prvo – govorom, tj. zikrenjem ili bilo kojim drugim razgovaranjem sa kojim se napravi razmak između farza i suneta.

Drugo – promjenom mjesta, tj. izlaskom iz mesdžida ili da se ode sa mjesta na kome se klanjao farz.

Dokaz za ovo je vjerodostojan hadis kojeg bilježi Muslim u svom Sahihu u kojem je došlo da je tabi'in Es-Saib ibn Jezid klanjao džumu sa Muavijom, radijallahu anhu, kada je bio halifa. Pa čim je imam predao selam on je ustao i klanjao sunet, pa ga je pozvao Muavija, radijallahu anhu, i rekao: “Nemoj više raditi to što si uradio, kada klanjaš džumu nemoj je spajati sa drugim namazom (sa nafilom, sunetom) sve dok nešto ne progovoriš ili ne izađeš, jer nam je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, tako naredio da ne spajamo namaz (farz) sa namazom (nafilom) sve dok nešto ne progovorimo ili ne izađemo”.

Propisanost razdvajanja farzova od nafila je propisano i u drugim ibadetima mimo namaza.

Pa tako nije dozvoljeno dan ili dva pred Ramazan postiti nafilu osim kome je praksa da stalno posti nafilu, takođe, nakon Ramazana, tj. dan Bajrama nije dozvoljeno postiti. Ovo se prenosi u vjerodostojnim hadisima Buharije i Muslima.

Prema tome, zikri se odmah poslije farza (a ne dovi), a ne poslije suneta jer poslije suneta uopće zikr nije propisan. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com