Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.
Hvala Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:

Ako je ta osoba bolesna od sihra, džinskog dodira ili uroka, dozvoljeno je i propisano da se liječi učenjem Kur'ana, na način da se uči rukja (ili bilo šta od Kur'ana i dova) bolesnoj osobi direktno (ili preko telefona, skajpa i slično, s tim da je efekat slabiji), a ne na daljinu.

Također, dozvoljeno je i propisano da se direktno bolesniku uče vjerodostojne dove. Poput dova:
– „Euzu bikelimatillahi et-tamati min šerri ma halek“ (Muslim),
– „Bismillahi erkike min kulli šejin juzike, ve min šerri kulli nefsin ev ajnin hasidin Allahu ješfike, bismillahi erkike“ (Muslim).
Ili uz stavljanje ruke na mjesto bola, da prouči sedam puta: „Bismillah, bismillah, bismillah, euzu billahi ve kudretihi min šerri ma edžidu ve uhaziru“ (Muslim).

A što se tiče toga, da grupa sestara međusobno podijele džuzeve Kur'ana i uči ih kod kuće sa nijetom da Allah izliječi tu bolesnu osobu, takva praksa liječenja i pomaganja bolesne osobe nema osnova u sunnetu Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, niti praksi ashaba i selefa ovog Ummeta. Ustrajavanje na tome predstavlja novotariju. A po tekstovima vjerodostojnih hadisa svake novotarije se treba treba čuvati, ona je šerijatski neprihvatljiva i predstavlja dalalet koji vodi u Vatru.

Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Alejkumusselam.

Ženama je dozovljeno da prisustvuju i klanjaju namaze u džamijama u džematu. Pod šartom da budu propisno obučene i da ne izlaze namirisane. A njihov namaz koji obave u kući je vrijedniji od namaza koji obave u džamiji u džematu. Oko ovoga skoro da nema razilaženja među učenjacima.

Argumenti za sve spomenuto su sljedeći:

Bilježe Buharija i Muslim u svojim Sahihima od Ibn Omera, radijallahu anhuma, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Ne zabranjujte Allahovim robinjama (ženama) (odlazak u) Allahove mesdžide”.

A u rivajetu kod Ebu Davuda od Ibn Omera, radijallahu anhuma, takođe je došlao dodatak: “Ne zabranjujte Allahovim robinjama (ženama) (odlazak u) Allahove mesdžide, a njihove kuće su njima bolje”.

Ovaj dodatak većina muhaddisa prihvata i ocjenjuje dobrim ili vjerodostojnim zbog mnoštva rivajeta u kojima je prenešen, poput Hakima, Zehebija, Nevevija, Albanija i Šuajba Arnauta. Takođe, u rivajetu kod Ebu Davuda ali od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, je došlo: “Ne zabranjujte Allahovim robinjama (ženama) (odlazak u) Allahove mesdžide, ali neka izlaze nenamirisane”.

Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Alejkumusselam.
Namazi koje si obavljao u takvom stanju su sasvim ispravni, pa cak i kada ti se polni organ ukruti ne prekidaj namaz, pokusaj da ignorises i ne obracas paznju na to u toku namaza.
S tim da trebas, u slucaju kada bi ti se polni organ ukrutio duze vremena i ti tako klanjao do kraja, da provjeris ima li tragova MEZJA tj. tekucine koja izade poslije ili u toku nadrazaja, ako bude to znaci da si time izgubio abdest i da ti namaz nije ispravan te ga trebas ponoviti, mada je to tesko da ti se desi jer je bez strasti.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

ODGOVOR:

Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Učenjaci imaju podijeljeno mišljenje oko predavanja selama, džumhur (većina) učenjaka je na stavu da je predavanje selama vadžib, dok Ebu Hanife i njegovi učenici smatraju da nije vadžib.
A što se tiče toga kome se predaje selam prilikom predavanja selama, navodi hanbelijski učenjak Ibn Kudame u svojoj knjizi “El-Mugni” nekoliko stavova učenjaka po tog pitanja.

Prvi stav učenjaka: da je obaveza sa predavanjem selama zanijetiti izlazak iz namaza a ako klanjač to ne zanijeti namaz mu je pokvaren. Ovo je stav šafijskog mezheba (a unutar mezheba je razilaženje) i hanbelijskog učenjaka Ibn Hamida. To dokazuju kijasom (analogijom) na početni tekbir, tj. kao što je namaz neispravan bez nijeta ulaska u namaz sa početnim tekbirom tako isto je neispravan bez nijetom izlaska iz namaza sa predavanjem selama.

Takođe, po šafijskom mezhebu sunnet je da se sa predavanjem selama u namazu nijetiti poselamljivanje klanjača. Dokaz za ovo je hadis koji će doći. Kaže Ibn Hamid da ako sa predavanjem selama uz nijet izlaska iz namaza nijeti takođe nazivanje selama melecima ili ljudima koji klanjaju sa njim oko ispravnosti tog namaza su dvije mogućnosti: jedna da je pokvaren a druga da nije.
Drugi stav: da sa predavanjem selama nijet izlaska iz namaza nije vadžib i da se sa izostavljanjem tog nijeta ne kvari namaz. Na ovom stavu su ostali učenjaci, s tim da se međusobno razilaze oko nekih detalja.

Da sa predavanjem selama nije vadžib nijetiti izlazak iz namaza to dokazuju time što je dovoljan jedan nijet za čitav namaz, takođe, time što ni u drugim ibadetima nije vadžib da se nijeti izlazak iz njih.

Prenosi se od imama Ahmeda i učenjaka njegovog mezheba da je propisano da klanjač nijetiti sa oba selama (prilikom predavanja selama u namazu) izlazak iz namaza a da nema smetnje da uz to nijeti nazivanje selama dvojici meleka (čuvari, pratilaca), imamu i klanjačima oko njega.

Hanefijski mezheb (i šafijski kao što je već rečeno) je na stavu da je klanjaču sunet sa predavanjem selama selamiti (nijetiti da ih selami) klanjače oko njega.

Dok habelijski učenjak Ebu Hafs ibn El-Muslim smatra da se sa prvim selamom nijeti izlazak iz namaza a sa drugim selamom se selame meleci i klanjači ako je klanjač imam, a ako je muktedija drugim selamom selami imama i meleke. Što se tiče šerijatskih argumenata, za propisanost donošenja nijeta izlaska iz namaza sa predavanjem selama kao i nijet nazivanja selama melecima čuvarima sa predavanjem selama, za ove dvije stvari mi nije poznat dokaz iz suneta.

Bilježi Muslim u svom Sahihu od Džabira ibn Semure, radijallahu anhu, da je rekao: “Mi kada bi klanjali sa Vjerovjesnikom, sallallahu alejhi ve sellem, govorili bi (pri predavanju selama): es-selamu alejkum es-selamu alejkum, pa je (jednom) u nas pogledao Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, i rekao: “Šta vam je pa išaretite rukama kao da su konjski repovi? Kada neko od vas predaje selam neka se okrene prema svom suklanjaču i neka ne pokazuje rukom”. A u rivajetu: “Dovoljno je nekom od vas da stavi ruku na koljeno zatim nazove selam (preda selam) svom bratu onome koji je na desnoj i lijevoj strani”. A u rivajetu kod Ebu Davuda: “Naredio nam je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, da odgovorimo na selam imamu (predavanjem selama) i da nazivamo selam jedni drugima (predavanjem selama)”.

Prema tome, oko pitanja kome se predaje selam dio učenjaka smatra da se sa predavanjem selama treba samo zanijetiti izlazak iz namaza, druga skupina kaže da je propisano da klanjač nijetiti sa oba selama izlazak iz namaza a da nema smetnje da uz to nijeti nazivanje selama dvojici meleka (čuvara pratilaca), imamu i klanjačima oko njega, treća skupina smatra da je klanjaču sunet sa predavanjem selama selamiti klanjače oko njega a četvrti stav je da se sa prvim selamom nijeti izlazak iz namaza a sa drugim selamom se selame meleci i klanjači ako je klanjač imam, a ako je muktedija drugim selamom selami imama i meleke. Od svega spomenutog samo mišljenje da je klanjaču sunet da sa predavanjem selama selamiti klanjače oko njega ima dokaz u vjerodostojnom hadisu kojem bilježi Muslim u svom Sahihu. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Dova unutar namaza

Nema razilaženja da je u namazu propisano doviti (zikriti) onako kako je prenešeno u opisima namaza kako ga je klanjao Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, tj. da je osnova u dovljenju i zikrenju u namazu izgovarati iste na arapskom jeziku.

Međutim, učenjaci su se razišli oko upućivanja dove i zikrova u namazu na nekom drugom jeziku mimo arapskog.

Prenosi se od hanefija da je upućivanje dove u namazu na nekom drugom jeziku mimo arapskog mekruh, jer je Omer, radijallahu anhu, zabranio da se govori jezikom nearapa.

Iz ovoga se razumije da se kod njih pod mekruhom ne misli na zabranu iako neki kažu da se može odnositi na zabranu unutar namaza a na pokuđenost van namaza.

A od Ebu Jusufa i Muhammeda ibn Hasana Šejbanija se prenosi da su smatrali da ako je dova (zikr) koja se uči u namazu prenesena od Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i uči se na posebnom mjestu u namazu, onda je vadžib da se ona uči na arapskom jeziku osim onome ko nije u stanju da to nauči.

Dokazuju to time da je dova u namazu čisti ibadet te je zbog toga obaveza da se ona čini onako kako je došla riječima i značenjem. A ako se radi o upućivanju općih dova poput dovljenja na sedždi i na kraju tešehhuda, tada je dozvoljeno doviti i na jeziku koji nije arapski pa čak i onome koji zna arapski.

Prenosi se od malikija da je zabranjeno doviti u namazu na nekom jeziku mimo arapskog, jer to sadrži nešto što je oprečno veličanju Allaha.

Ovo prenosi hanefijski učenjak Ibn Abidin od Karafija, dok malikijski učenjak Likani objašnjava da se riječi Karafija odnose na nearapski jezik čije se značenje ne zna, a ako se zna onda je dovljenje na tom jeziku uopćeno dozvoljeno u namazu i van namaza.

Dokazuje to riječima Uzvišenog: “I pouči On Adema nazivima svih stvari” (El-Bekara, 31), takođe Njegovim riječima: “Mi nismo poslali nijednog poslanika koji nije govorio jezikom naroda svoga, da bi mu objasnio” (Ibrahim, 4). Ovo zadnje je ono što prenosi Dusuki kao malikijski mezheb.

A što se tiče šafija, oni dijele dovu unutar namaza na dove koje su prenešene od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i na one koje nisu prenešene. Pa tako za dove koje su prenešene od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, oni imaju tri mišljenja unutar mezheba.

Najispravnije od njih je mišljenje da je dozvoljeno doviti na nekom jeziku mimo arapskog ko nije u stanju da dovi na arapskom, a onaj ko zna arapski ako dovi na nekom drugom jeziku pokvaren mu je namaz.

Ovaj stav zauzimaju takođe hanabile.

Drugo mišljenje unutar šafijskog mezheba je dozvola dovljenja i onome koji zna arapski i onome ko ne zna, a treće da nije dozvoljeno ni jednom ni drugom.

A što se tiče dovljenja sa dovama koje nisu prenešene od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, nema razilaženja unutar šafijskog mezheba da nije dozvoljeno izmišljati te dove i učiti ih.

Šejhul-Islam Ibn Tejmije u svojoj knjizi “Iktidau siratil-mustekim” govoreći o zikrovima unutar namaza, tj. da li se oni mogu učiti na nekom drugom jeziku mimo arapskog, navodi tri kategorije tih zikrova: najveća kategorija je Kur'an, zatim zikr u namazu čije učenje je vadžib, poput početnog tekbira, predavanja selama i tešehhuda, i treća kategorija: zikr unutar namaza koji nije vadžib, poput tesbiha, tekbira, dove i slično. Zatim je Ibn Tejmije naveo stavove učenjaka o dozvoli prevođenja ovih zikrova iz sve tri kategorije kako bi se učili na nekom jeziku mimo arapskog.

Upitan je šejh Muhammed Muhtar Šenkiti da li je dozvoljeno klanjaču da na sedždi dovi na svom jeziku ako ne zna arapski. Odgovorio je da je dozvoljeno onome ko je na sedždi da dovi na svom jeziku i na arapskom dokazujući to općim šerijatskim tekstovima u kojima je propisano dovljenje a pri čemu nije uslovljeno da se dovi na arapskom.

Pa je naveo hadis kojeg bilježi Muslim u svom Sahihu od Ibn Abbasa, radijallahu anhuma, u kojem Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: “A što se tiče sedžde, na njoj se trudite da što više dovite, jer je tu najpreče da vam se usliša (dova)”. I nastavlja dalje da je uslovljavanje učenja na arapskom jeziku isključivo vezno za posebne dove koje su propisane u namazu, poput tešehhuda, tekbira, tahmida, tesbiha i slično, pri čemu je uslovljeno da se oni uče na arapskom. A što se tiče dove, ispravno mišljenje učenjaka je da je dozvoljeno klanjaču da dovi na svom jeziku.

Kada se rezimiraju gore spomenuta mišljenja dođe se do rezultata da po ovom pitanju imaju četiri mišljenja:

prvo – opća zabrana, što je stav nekih učenjaka unutar šafijskog mezheba,

drugo – da je to pokuđeno, što se prenosi od nekih učenjaka hanefijskog mezheba,

treće – da je dozvoljeno onome ko nije u stanju naučiti arapski da uči dove koje su prenešene od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, na čemu je mezheb hanabila i odabrano mišljenje unutar šafijskog mezheba,

četvrto – da je uopćeno dozvoljeno, a što je mezheb malikija.

Ovo su mišljenja učenjaka uopćeno o učenju zikrova i dova u namazu na nekom jeziku mimo arapskog, pa kada učenjaci bivaju upitani o dovljenju na sedždi navode ove iste stavove.

Odabrano mišljenje po ovom pitanju je opća dozvola dovljenja na jeziku klanjača, svejedno bilo na arapskom ili nekom drugom jeziku, na čemu je mezheb malikija a što je šejh Šenkiti podrobno pojasnio. Dokazi koji presuđuju po ovom pitanju su opći šerijatski tekstovi Kur'ana i Sunneta u kojima se podstiče na dovljenje a pri čemu se ne uslovljava da dova bude na arapskom jeziku.

Takođe, od dokaza je i gore spomenuti hadis: “A što se tiče sedžde, na njoj se trudite da što više dovite, jer je tu najpreče da vam se usliša (dova)”, koji direktno govori o ovoj temi i presuđuje u njoj, tj. podsticanju na upućivanje dove na sedždi a da se pri tome to dovljenje ne ograničava na neke posebne dove niti da bude na arapskom jeziku.

Prema tome, ako je dozvoljeno doviti na svom jeziku onda je preče da je dozvoljeno doviti sa nekom dovom prenešenom od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com