Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Hvala Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:

Nije dozvoljeno držanje pasa van kuće osim radi lova, čuvanja stada i usjeva. (Fethul-bari, Ibn Hadžer 5/7) Kuće u kojima ima pas ili slika (ili kip) živog bića u nju ne ulaze meleci.

Dokaz za spomenuto su sljedeći hadisi:

Hadis kojeg bilježe Buharija i Muslim u svojim Sahihima u rivajetu od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, u kojem je došlo da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Ko drži psa, mimo psa za čuvanje stoke, psa za lov i čuvanja usjeva, umanjuje mu se nagrada svakog dana za jedan kirat”. A u rivajetu od Ibn Omera, radijallahu anhuma, u Buharijinom Sahihu: “Umanjuje mu se nagrada svakog dana za dva kirata“.

Takođe bilježe Buharija i Muslim od Ebu Talhe, radijallahu anhu, da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Meleci ne ulaze u kuću u kojoj ima pas i slika”. U rivajetu kod Buharije: „Slika kipa“. U rivajetu kod Muslima: „I kipovi“. (tj. slika živog bića u trodimezionalnom obliku)

Prenosi El-‘Ajni u svom komentaru Buharijinog Sahiha (‘Umdetul-kari 17/378) da se pod melecima koji ne ulaze u kuću se misli na meleke mimo meleka čuvara koji prate čovjeka.

Kaže imam Nevevi da se misli na meleke koji obilaze kuće sa rahmetom i istigfarom.

Učenjak Hattabi smatra da su psi i slike zbog koji meleci ne ulaze u kuću oni psi i one slike (i kipovi) koje je zabranjeno imati uopće, dok držanje pasa i posjedovanje slika u obliku u kojem ih je dozovljeno imati ne spračavaju ulazak meleka u kuću.

Prema tome, hadisi ukazuju da je zabranjeno držati pse ljubimce, tj. pse koji se ne drže radi lova, čuvanja stada i usjeva, a po mnogim učenjacima i pse čuvare kuće, van kuće, a u njihovom držanje unutar kuće je još veća zabrana. Držanje pasa na zabranjeni način predstavlja veliki munker, tj. veoma loše djelo po islamu.

A to kako ćeš prenijeti osobi koja već ima tog “ljubimca” u kući, a da ne bude u tome kontraefekat, to zavisi od stanja same te osobe.

Ako ta osoba praktikuje vjeru priđi joj sa strane vjere, tj. da to muslimanu vjera ne dozovljava i da je to u stvari samo oponašanje kjafira, itd.

A ako ta osoba ne praktikuje vjeru, opet zavisi na kom je stepenu dalaleta: pa ako ne vjeruje uopće u Allah ili vjeruje ali ne klanja niti išta drugo praktikuje i tome slično, onda je preče sa šerijatske strane da tu osobu pozivaš, naravno na lijep način, u tevhid i vjerovanje u postojanje Stvoritelja.

A ako vjeruje ali ne klanja to je veći grijeh od toga što drži psa ljubimca, pa je pozivaj na obavljanje namaza, pa kada se odazove tome i drugim ruknovima islama onda ima smisla da nabaciš i spornost držanja psa.

Znači, treba voditi računa o prioritetima vjere, tevhid (upućivanje ibadeta samo Allahu) je najbitniji zatim namaz i tako redom.

Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Hvala Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:

Skraćen odgovor je da nije dozvoljeno.

Detaljnije o tome sa argumentima i fetvama uleme poslušaj na ovom video-klipu:

Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Osnova je da musliman slijedi ono sa čime je došao Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, od vjere a ne da inovira i dolazi sa novinama u vjeri.

Kaže Uzvišeni: „Reci: “Ako Allaha volite, mene slijedite, i vas će Allah voljeti i grijehe vam oprostiti!” – A Allah prašta i samilostan“ (Ali Imran, 31).

Kaže Ibn Kesir (2/32) u tefsiru ovog ajeta: „Ovaj plemeniti ajet presuđuje svakome ko tvrdi da voli Allaha a nije na Muhammedovom, sallallahu alejhi ve sellem, putu, jer on lažljivac u svojoj tvrdnji sve dok ne bude slijedio Muhammedov, sallallahu alejhi ve sellem, Šerijat i vjeru Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, u svim njegovim hadisima (riječima) i stanjima.

Kao što je potvrđeno u Sahihu od Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da je rekao: “Ko radi neko djelo na kojem nije naša vjera to se odbacuje” “.

A što se tiče onoga što je došlo u pitanju, ono se vraća na pitanje OSNIVANJE IBADETA SA CILJEM RAZLIKOVANJA OD KJAFIRA U NJIHOVIM PRAZNICIMA.

Propis osnivanja ibadeta u vrijeme kada kjafiri imaju svoj praznik sa šerijatske strane predstavlja jednu od odvratnih novotarija u vjeri. Zato nije dozvoljeno posebno izdvajati neki dan ili noć u vrijeme kada kjafiri obilježavaju neki svoj praznik, svejedno bilo to nova godina, uskrs,božić ili slično. „Lijepa i plemenita namjera“ u ovom djelu, tj. da neko bude Allahu u pokornosti u vrijeme kada mu većina ljudi griješi, ne opravdava to djelo niti ga čini ispravnim i dozvoljenim.

Jer za ispravnost i valjanost nekog dobrog djela sa kojim se želi nagrada i Allahovo zadovoljestvo treba ispuniti dva šarta:

– da se to djelo radi iskreno samo u ime Allaha,

– da bude u skladu sa Sunnetom Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.

Okupljanje u noći nove godine radi učenja Kur'ana, zikrenja, dovljenja i slično je novotarija u vjeri i to sa strane izdvajanja i inteziviranja posebnih ibadeta u vrijeme kjafirskog praznika. A to znači da je to dalalet po tekstu hadisa.

Od argumenata koji ukazuju na ovo je sljedeće:

Prvo – ovo nije prenešeno od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da je radio niti da je podstakao na isto da se radi. A on kaže u hadisu mutefekun alejhi: “Ko radi neko djelo na kojem nije naša vjera to se odbacuje”

Drugim riječima, od vremena Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, pa sve do današnjeg doba bilo je toliko kjafirskih, džahilskih i mušričkih praznika i povoda u kojima oni griješeći prema Allahu proslavljaju svoje praznike proslave, a da mi nemamo nijedan hadis od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, u kojem nas podstiče na činjenje dobrih djela u vrijeme kada nemuslimani griješe prema Allahu, niti je prenešeno od nekog poznatog učenjaka i imama da je to mustehab raditi. A ono što nije bila vjera muslimana u tome tokom stoljeća od ashaba, selafa pa nadalje, a imali su povoda za to kao i mi danas, to takođe nije niti smije da bude vjera kod nas.

Drugo – ovo (okupljanje za novu godinu radi činjenja ibadeta) predstavlja liječenje griješenja (od strane onih koji slave novu godinu) sa novotarijom, kao što je liječena novotarija iskazivanja tuge, šamaranja i udaranja na dan Ašure od strane Rafidija (šija) sa novotarijom povećanja opskrbe i većom kupovinom uz iskazivanje veselja i radosti na isti dan (a što takođe nije potvrđeno u Sunnetu).

Treće – dovoljno je razlikovanja muslimana od kjafira u tome što mi ne učestvujemo sa njima u njihovim praznicima ninakoji način, takođe što mrzimo i preziremo njihova djela i zabludjelu akidu jer su oprečni Šerijatu.

Četvrto – ako bi se to radilo, tj. okupljalo za novu godinu radi činjenja ibadeta, (ako zamislimo da to nije sporno) bojazan je da bi ljudi postepeno stekli uvjerenje da je to sunet, čime bi se potpomogla i potvrdila novotarija u vjeri.

Peto – samo okupljanje za novu godinu (kao kjafirski praznik) radi činjenja ibadeta je jedan vid učestvovanja sa njima (kjafirima) u veličanju tog praznika, bila nam to namjera ili ne.

O sličnoj temi, tj. pokuđenosti posta na dan rafidijskog praznika Nejruza, pisali su i hanefijski učenjaci Ibn Nudžejm (autor „El-Bahru er-raik“), Kasani (autor „Beda'iu essana'ia“) i Ibnul-Hummam, kao i hanbelijski učenjaci Ibn Muflih (El-Furu’) i Ibn Kudame (El-Mugni) i drugi.

Kaže Ibn Kudame (El-Mugni, 6/180): „Pokuđeno je izdvajati dan Nejruza (a koji je jedan od praznika zabludjeli Rafidija) i Mehredžana sa postom, jer su to dva dana u koje veličaju kjafiri, pa je zato pokuđeno (postiti ih) kao i dan subotu. Analogno ovome se priključuju svi kjafirski praznici ili dani koje oni veličaju“.

Kaže hanefijski učenjak Kasani („Beda'iu essana'ia“, 4/155): „I tako je pokuđen post na dan Nejruza i Mehredžana jer to predstavlja opnašanje medžusija“.

A što se tiče spomenutog hadisa kojeg bilježi Muslim u svom Sahihu od M'akel ibn Jesara, radijallahu anhu: „Ibadet u vrijeme HERDŽA (ubistava, fitni i poremćaja kod ljudi) je poput hidžre prema meni“, sa njim nije isprano dokazivati opravdanost spomenutog djela.

Kaže Nevevi u komentaru hadisa (Šerhu Muslim, 18/88): „Pod HERDŽOM se ovdje misli na fitnu i poremećaj stanja ljudi, a razlog vrijednosti mnoštva ibadeta u to vrijeme je što su ljudi tada u gafletu (nemarnosti), zapostavljaju ga (ibadet) i ne čine ga osim pojedinci“.

Spomenuti ibadet u vremenu fitne je opći bilo koji ibadet, on nije određen samo postom niti namazom ili dovom, nego svim vrstama ibadeta.

Takođe, taj ibadet nije određen niti ograničen nekim poznatim vremenom kao što su post ponedjeljkom, četvrtkom, u bijelim danima, na dan Ašure, Arefata i slično određeni i propisani da se poste baš u to vrijeme našto nam ukazuju vjerodostojni hadisi.

A dokazivati sa šerijatskim dokazima koji imaju opće značenje, poput ovog hadisa, posebne i specifične ibadete koji su određeni vrstom ibadeta i vremenom obavljanja je stara praksa novotara o kojoj je imam Šatibi govorio u svojoj knjizi „El-Muvafekat“ navodeći karakteristiku po kojoj se prepoznaju novotari.

Prema tome, okupljanje (ili pojedinačno činjenje istog) u noći nove godine radi činjenja ibadeta (namaza, zikra, dove i slično) predstavlja ružnu novotariju zbog gore spomenutog, a svaka novotarija je dalalet a svaki dalalet vodi u Vatru po tekstu vjerodostojnog hadisa.

Pod ovaj propis ne ulazi osoba koja ima ustaljenu praksu da i u danima prije praznika a i poslije njih posti, klanja noćni namaz i čini slične ibadete, jer se ona ne izdvaja u tome činći to u noći nove godine.

Takođe, iz ovoga proizilazi da nije dozvoljeno širiti ili pomagati i učestvovati u širenju spomenute poruke preko interneta jer to predstavlja zabranjeno potpomaganje u griješenju.

Kaže Uzvišeni: „A nemojte se potpomagati u griješenju i neprijateljstvu“ (El-Maide, 2).

Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Alejkumusselam.

Proslavljanje mevluda
Pisati, govoriti, argumentirati i raspravljati se oko toga da li je proslavljanje mevluda kako je uobičajeno kod nas i islamskom svijetu novotarija ili ne, mislim da je to suvišno i bespotrebno za ozbiljne praktičare Islama osim u slučaju poučavanja džahila, neznalica i onih koji imaju pogrešno poimanje Islama, a takođe to gubljenje dragocjenog vremena na tako očitim i jasnim pitanjima vjere.

Uvijek će biti muslimana a među njima često i daija koji neke stvari vjere ne mogu probaviti i svariti pa makar one bile jasne kao bjelina sunčanog dana. Ispravnost stava o nekom pitanju vjere se ne mjeri po mnoštvu ljudi ili autoriteta koji ga zastupaju nego po šerijatskim argumentima sa kojima se podupire.

Datum rođenja Allahovog miljenika
Što se tiče dana njegovog rođenja, nema razilaženja između biografičara i učenjaka hadisa da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rođen u ponedjeljak.

Takođe, početak poslanstva Poslanika, sallallahu alejhi vesellem, je bio u ponedjeljak, njegov dolazak u Medinu prilikom hidžre je bio u ponedjeljak i dan kada je preselio na bolji svijet je bio u ponedjeljak. Sve ovo je došlo u vjerodostojnim hadisima:

– Bilježi Muslim u svom Sahihu da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, upitan o postu ponedjeljkom pa je rekao: “To je dan u kojem sam rođen i dan u kojem je počelo moje vjerovjesništvo – počela mi je objava”.

– Bilježi Buharija u svom Sahihu hadis u kojem se navodi kako su muslimani Medine čuli da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, izašao iz Mekke (krenuo na Hidžru) … Pa su sreli Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, u mjestu zvanom El-Harre, pa je sa njima otišao desno tako da je odsjeo kod Beni Amra ibn Avfa, a to je bilo u ponedjeljak.

– Bilježe Buharija i Muslim u svojim Sahihima od Enesa, radijallahu anhu, da je dan preseljenja Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, bio ponedjeljak.

A što se tiče mjeseca rođenja, većina biografičara je na stavu da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rođen u mjesecu Rebi'u-evel, a što je i tačno. Dok Es-Suhejli u svojoj knjizi “Er-revdu el-enif” (1/282) pripisuje

Zubejru ibn Bekkaru stav sa kojim se on izdvojio od svih ostalih da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rođen u mjesecu Ramazanu.

Međutim, postoji veliko razilaženje kod historičara i autora sire oko tačnog datuma rođenja Allahovog miljenika Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, nakon što je potvrđeno da je rođen u ponedjeljak u mjesecu Rebi'ul-evvelu.

Naime, Ibn Kesir u njegovoj siri “El-Fusul” navodi četiri mišljenja:

– prvo: da je rođen drugog Rebi'u-evela,

– drugo: da je rođen osmog,

– treće: desetog

– četvrto: dvanaestog Rebi'ul-evela.

Nema nekog vjerodostojnog argumenta koji presuđuje po ovom pitanju.

Organizovanje predavanja, priredbi, svečanosti i slično povodom njegovog datuma rođenja

Organizovanje skupova, predavanja, priredbi, svečanosti i slično povodom datuma rođenja Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, i ponavljanje istih svake godine u isto vrijeme je takođe novotarija u vjeri kao i klasično proslavljanje mevluda. Svejedno kakve namjere i nijetove imali organizatori takvih aktivnosti ovakve manifestacije nisu propisane u Islamu niti se mogu opravdati, te ih nije dozvoljeno organizovati niti njima prisustvovati.

Argumenti zabrane ovakvih skupova i aktivnosti su sljedeće:

Prvo – što se ovakve svečanosti konstantno ponavljaju svake godine u isto vrijeme, a u Islamu ono što se ponavlja svake godine naziva se na arapskom ‘ID-om, na bosanskom „praznik“, tj. vraća se na arapsku riječ ‘ADE JE'UDU ‘ID što znaći ono što se stalno vraća i ponavlja. U osnovi u Islamu nema ID-a (praznika koji se ponavlja svake godine) osim dva ID-a bajrama: ramazanskog i kurbanskog. Svi praznici mimo dva bajrama su novotarija u vjeri.

Dokaz za to su je hadis od Enesa, radijallahu anhu, u kojem je došlo da kada je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, došao u Medinu oni su imali dva dana (praznika) u kojima su igrali (praznovali), pa je rekao: “Zaista vam je Allah zamjenio (ta dva praznika) sa boljim od njih: kurbanski i hadžijski bajram”. Hadis bilježe Ebu Davud, Nesai, Ahmed i Hakim, a vjerodostojnim su ga ocijenili Hakim, Zehebi, Ibn Hadžer, Albani i Šuajb Arnaut.

Drugo – povodom datuma rođenja, za koji se ne zna ni kada je tačno bio: 2., 8., 10. ili 12. Rebi'ul-evvela, nisu Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ni ashabi niti selef ovog Ummeta nisu pravili manifestacije, svečanosti ili na neki drug način ih obilježavali. A ono što nije bilo od vjere u njihovo vrijeme nije ni danas, jer da je u tome, tj. izdvajanju ovog dana sa tim manifestacijama, bilo hajra ne bi ih mi u tome pretekli s obzirom koliko su oni bili gorljivi u praktikovanju i slijeđenju sunneta.

Treće – organizovanje ovakvih susreta nije bilo poznato kod prvih muslimana nego je to posljedica oponašanja kjafira u njihovim običajima. Kjafiri veličaju i obilježavaju dane u kojima su njihovi velikani rođeni, a to nije bilo svojstveno muslimanima u prva četiri stoljeća Islama nego se postepeno raširilo tek kada je to zabludjela šitska sekta ‘Ubejdije uvela u praksu među muslimane Egipta.

A oponašanje kjafira u onome što je karakteristično za njih je zabranjeno na osnovu riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: “Ko oponaša neke ljude (jedan narod) on je od njih”. Hadis bilježe Ebu Davud i Ahmed, a ocijenili su ga dobrim i vjerodostojnim Ibn Hibban, Ibn Hadžer, Albani i Sulejman ‘Ulvan.

Sa druge strane, musliman treba da se prisjeća velikih događaja iz istorije Islama iz sire Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, stalno i neprestano, da slijedi njegov sunnet, da ga uzme za uzor u njegovoj Uputi sa kojom je došao u svim sferama života, da nastoji izučavati sunnet i siru cijele godine. A ne da njegova vjera postane zbir vjerskih manifestacija i svečanosti zbog ovog ili onog dana ili noći u kojima se nešto u istoriji Islama desilo. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Hvala Allahu i neka je salat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:

Hadisi o pranju vrata pri abdestu

Oko pranja ili potiranja vrata prilikom abdesta nije ništa vjerodostojno prenešeno u sunnetu Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.

Oko potiranja vrata pri abdestu prenose se dva hadisa.

Prvi hadis – prenosi Lejs od Talhe ibn Musarifa od njegovog oca od njegovog djeda da je on vidio Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kako je on učinio mesh po svojoj glavi tako da je potrao po potiljku i prednjemdijelu vrata.Ovaj hadis bilježe Ebu Davud i Ahmed, njegov sened je veoma slab zbog dvije stvari. Prva što je u njegovom senedu ravija Lejs ibn Ebi Sulejm, oko čije slabosti nema razilaženja među muhadisima, kako prenosi Nevevi. Druga je nepoznato stanje djeda Talhe ibn Musarifa a što navode Ibn Ebi Hatim i Jahja ibn Kattan.

Prema tome, ovaj hadis je veoma slab oko čije slabosti nema razilaženja.

Drugi hadis – ono što se prenosi od Abdullaha ibn Omera, radijallahu anhuma, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Ko abdesti i uzme mesh po vratu neće mu biti stavljena omča (oko vrata) na Sudnjem danu”. Hadis bilježi Ebu Nu'ajm u “Tarihu Asbehan” (2/78). U njegovom senedu je ravija Muhammed ibn Amr El-Ensari, a on je Ebu Sehl El-Basri oko čije slabosti nema razilaženja. Prema tome, hadis je veoma slab.

Stavovi mezheba
Oko potiranja vrata prilikom uzimanja abdesta učenjaci imaju podijeljeno mišljenje:

– to je MUSTEHAB kod hanefija, u jednom od mišljenja unutar šafijskog mezheba i u rivajetu kod Ahmeda.

– to NIJE MUSTEHAB kod džumhura (većine) učenjaka kao i u stavu kod hanefija unutar mezheba, a neki od njih kažu da je MEKRUH dok drugi da je to NOVOTARIJA.

Stavovi nekih učenjaka

Kaže imam Nevevi da o potiranju vrata pri abdestu nije ništa vjerodostojno prenešeno i da to nije sunnet nego novotarija.

Takođe, kaže Ibnul-Kajjim u “Zadul-me'ad” da nije ništa vjerodostojno prenešeno o potiranju vrata prilikom abdesta.

Kaže Šejhul-islam Ibn Tejmije: “Nije ništa vjerodostojno prenešeno od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da je on potirao svoj vrat pri abdestu, nego čak nije prenešeno oko pranja vrata ni jedan prihvatljiv hadis. Svi vjerodostojni hadisi u kojima se opisuje način abdesta Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, nije u njima spomenuto da je potirao svoj vrat.

Zbog toga to većina učenjaka nije smatrala preporučljivim, poput Malika, Šafije i Ahmeda. A oni koji to smatraju preporučenim oslanjaju se na predaju od Ebu Hurejre, ili na hadis prenešen u slabom senedu da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, potrao svoju glavu sve do početka potiljka. Nešto poput ovog ne može biti osnov niti se može uporediti sa onim na što ukazuju drugi hadisi. Onaj ko ostavi potiranje vrata abdest mu je ispravan na čemu su složni učenjaci”. (Medžmu'ul-fetava 21/127)

Zaključak
Prema tome, nema vjerodostojnog hadisa o potiranje vrata pri abdestu tako da raditi po tome nije propisano, a ustrajavanje na pranju vrata pri abdestu je pokuđeno a po nekim učenjacima novotarija. Mađutim, smatram da je stav nekih učenjaka poput Nevevija da je to novotarija prejaka ocjena ove prakse, jer je oslonac kod onih koji tako rade po ovom pitanju slab hadis a ne uvedena praksa u ibadetu (abdestu) za koju nema osnova, tj. nikakvog dokaza, a Allah zna najbolje.

Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com