Osnovno značenje riječi OBOŽAVATI je činiti molitvu ili neku drugu vrstu obreda (ibadeta) nekom božanstvu, takođe sinonim je za smatranje nečega idolom i kultom ili sinonim je riječi klanjanje i bogoslužje. Uglavnom sva ova osnovna značenja riječi obožavati se vraćaju na jedno, a to je dizanje nečega na stepen božanstva od svega onoga što ljudi inače uzimaju za božanstva osjećanjima, riječju i djelom.

A imajući ovo u vidu, nema sumnje da ovu riječ nije dozvoljeno upotrebljavati i koristiti osim ako se odnosi samo na Uzvišenog Allaha, subhanehu ve te’ala, kao jedino istinsko božanstvo koje zaslužuje da se obožava. A ovo i jeste značenje LA ILAHE ILLELLAH, tj. nema boga koji zaslužuje da se istinski obožava (da mu se ibadet čini) osim Allaha.

Međutim, riječ OBOŽAVANJE u svakodnevnoj upotrebi ljudi uglavnom se koristi u dva konteksa ili dva značenja, pa shodno tom kontekstu i značenju ima i različit propis.

Prvo značenje – da se pod izgovaranjem ove riječi, na primjer da obožava tog i tog glumca ili pjevača, misli da ga najviše voli, poštuje i cijeni, da je uzor i primjer kome nema ravnog, da je najbolji u toj oblasti i slično, a da se ne misli da tu osobu (ili predmet) za koju kaže da je obožava da je diže na stepen božanstva, kulta, idola ili fetiša. Ova upotreba riječi obožavam u ovom kontekstu je najrasprostranjenija među ljudima kada govore o onome što inače nije predmet vjerskog obožavanja, kao na primjer da kažu da obožavaju neke glumce, igrače, pjevače, biljke, boje i slično.

Šerijatski status korištenja riječi obožavam u ovom kontekstu jer naravno zabrana, tj. haram. Dokaz za ovu zabranu je šerijatsko pravilo: “Obaveza (vadžib) je zatvaranje puteva koji vode u haram” (ili na arapskom “sedduzera’ia”), a nema sumnje da upotreba ove riječi (obožavam) u ovom kontekstu može odvesti u širk. Međutim, oni koji je koriste (riječ obožavam) tim riječima ne čine širk koji ih izvodi iz vjere Islama.

Drugo značenje – da se pod izgovaranjem ove riječi, kao na primjer da kaže da obožava idole (kipove), evlije, mrtve uopćeno, svece, relikvije, Isusa, boga Jehovu i slično, misli da te stvari, ljude i slično za koje kaže da ih obožava diže na stepen božanstva svojim osjećanjima prema njima, riječima ili nekim drugim obredima (ibadetima) poput zavjeta, klanja kurbana, upućivanja molitve, dove i slično. Ova upotreba riječi obožavanje je čisti širk. Ali shodno onome šta se sa njihovim izgovaranjem nijeti može biti mali širk koji ne izvodi iz vjere ili veliki širk koji izvodi iz vjere Islama, naravno ako je prije toga bio misliman. Pa tako ako kaže da obožava evliju ili Isusa (Isu, alejhisselam) a tim riječima nijeti da ga mnogo voli, poštuje i slično, onda je to mali širk koji ne izvodi iz vjere. A ako kaže da obožava evliju ili Isusa (Isu, alejhisselam) a tim riječima nijeti da ga diže na stepen božanstva onda je to veliki širk koji izvodi iz vjere.

Prema tome, riječ obožavam nije dozvoljeno da se koristi osim za Uzivšenog Allaha, a ako se za nekoga ili nešto drugo upotrijebi onda propis tih riječi ovisi od značenja i konteksta u kojem se upotrebi a što je gore pojašnjeno.

Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio: dr. Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice http://www.n-um.com

Od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, nije zabilježeno da postoji neka posebna dova za želju, a o upućivanju dova i njihovom ispunjavanju, Allah u Kur’anu kaže: “Zovite me Ja ću vam se odazvati.” Naš Allah je Tvorac, On najbolje poznaje naše želje i misli, bilo da su skrivene ili javne. Svaka dova kojom se želi hajr i dobro ovoga i onoga svijeta, dobra je i poželjno ju je učiti.

Uzvišeni Allah u zadnjoj trećini svake noći silazi na zemaljsko nebo i kaže: “Ima li neko da traži oprosta da mu oprostim, ima li neko sa potrebom da mu u njoj udovoljim?”, i to se ponavlja svake noći. Najvažnije je da čistog srca i tijela okrenemo svoje lice i ruke Allahu, da Mu iskreno ibadet činimo i budemo pokorni u onome što nam je naredio, a On sigurno neće dozvoliti da nepravda ikome bude učinjena. A Allah najbolje zna!

Na pitanje odgovorio: prof.Jasmin Đanan
Preuzeto sa stranice http://www.n-um.com

Prvo, čestitamo ti na pokojanju kojim te Allah nadahnuo. Molim Uzvišenog Allaha da primi od svih nas pokajanje, jer ne postoji veća blagodat i uputa od islama, stoga molim Uzvišenog Boga da nas učvrsti u njemu.

Drugo, ono što se navodi kao tuga, briga i zabrinutost kad se neko prisjeća grijeha koje je počinio u prošlosti, to može niti vrlo usko povezano sa šejtanom koji hoće da ti upropasti život i vrati te u mračnu prošlost. Neka čitalac zna da je tuga vrijedna prezira, jer dovodi čovjeka u situaciju da postane nevoljan u izvršavanju Božijih naredbi, prebrzo obavlja vjerske obrede, biva potišten u obavljanju vjerskih dužnosti, žalostan, uznemiren, a u svojoj pokornosti nije zadovoljan niti samim sobom.

Dužnost svakog vjernika jeste da se preispita, da odbaci od sebe sve navedeno, te da se ne prisjeća svoje prošlosti i grijeha, osim da traži pokajanje i oprost, da bude ustrajan u pokornsti ispravljajući ono što je propustio, odnosno da radi dobra djela poslušno, umjesto grešaka koje je prije činio.

Uzvišeni Allah kaže: “I svima njima će Gospodar tvoj prema djelima njihovim platiti, jer On dobro zna ono što su radili. Ti idi Pravim putem, kao što ti je naređeno, i nek tako postupe i vjernici koji su uz tebe, i obijesni ne budite, jer On dobro vidi ono što radite. I ne držite stranu onih koji nepravedno postupaju, pa da vas vatra prži; vi nemate drugih zaštitnika osim Allaha, inače, nema vam pomoći! I obavljaj molitvu početkom i krajem dana, i u prvim časovima noći! Dobra djela zaista poništavaju hrđava. To je pouka za one koji pouku žele. I strpljiv budi! Allah doista neće uskratiti nagradu onima koji dobra djela čine.” (Hud, 112-115)

Ibn Kajjim, Allah mu se smilovao, kaže: Božiji Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ukazao je na to da je tuga osobina od koje se treba utjecati Allahu. Naime, tuga slabi srce, oslabljuje volju, šteti želji, i ništa šejtanu nije draže nego kada je vjernik tužan. Uzvišeni Allah kaže: “Sašaptavanje je posao šejtanski, da bi u brigu bacio vjernike, mada to ne može njima nimalo nauditi, osim ako to Allah dopusti. A vjernici neka se samo u Allaha pouzdaju!” (Mudžadela, 10)

Tuga je jedan vid bolesti srca, ona je ta koja sprečava srce da se preporodi, pokrene i bude aktivno, i uskraćuje mu nagradu za tegobe kojima je iskušan mimo svoje volje ” poput bolesti i nekog bola.

Pohvalno je biti tužan ali samo zbog samog uzroka i njenih posljedica, ali ne i zbog nje same, jer vjernik se može rastužiti zbog nemara i nedostatnog angažiranja u služenju svome Gospodaru, i pokornosti Njemu, ili se može rastužiti zbog činjenja zabranjenih dijela i grijeha, te zbog uzaludno potrošenih dana i vremena. Sve ovo upućuje na ispravnost vjere u srcu i na to da je njegovo srce (imanski) živo, jer osjeća te vrste boli i tuge, a da mu je srce mrtvo, ne bi zbog toga osjećalo ni bol ni tugu. Što je iman u srcu veći, to su bol i tuga zbog nepokornosti intenzivniji.

Ali, kao što smo već rekli, nema smisla očajavati, jer to slabi iman. Ono što će mu koristiti jeste da nastavi napredovati i da se izuzetno trudi. Primjer ovoga je kao primjer putnika koji izgubi svoje drugove na putu, pa sjedne kraj puta žalostan i potišten što su ga drugovi prestigli u putu. Sami čin sjedenja neće mu pomoći, već mu je bolje da ako poznaje put, ustane i ubrza svoj hod, odnosno putovanje, bodreći sebe kako bi sustigao svoje drugove. A kada god ga tuga obuzme, potrebno je da sam sebe utješi i da ima na umu da će, ako se strpi, stići svoje drugove, pa će ga strah izazvan rastankom napustiti.

Ovako treba postupati onaj koji teži da mu stanište na ahiretu bude u društvu dobrih vjernika, bliskih Allahu, dželle šanuhu. (Iz knjige Tariku el-hidžretejni, 2/607-608.) Stoga, nemoj dozvoliti da te šejtan navede na grijeh i udalji te od poslušnosti Uzvišenom Allahu, već nastoj što više činiti dobra djela.

Treće, ono što čitalac napominje glede odgađanja braka, dok se jaz između njega i njegove prošlosti ne proširi više, to samo potvrđuje težnju šejtanovu da ga primami lažnim izgovorom, čineći ga podložnim odavanju strastima, kako smo napomenuli, kao što ga je već gurnuo u bezdan opsjene, sumnjičavosti i sličnih sumnji. Naime, šejtan ne napada svog protivnika putem jednih vrata, već sa više strana vrši napade.

Dakle, opravdanja u vezi s odgađanjem braka smatraju se šejtanskim djelovanjem tako da onaj ko to bude slijedio doživjet će očitu propast. Uzvišeni Allah kaže: “O vjernici, ne idite šejtanovim stopama! Onoga ko bude išao šejtanovim stopama on će na razvrat i odvratna djela navoditi. A da nije Allahove dobrote prema vama i milosti Njegove, nijedan se od vas ne bi nikad od grijeha očistio; ali Allah čisti onoga koga On hoće. Allah sve čuje i sve zna.” (En-Nur, 21)

U sunnetu Poslanika, alejhis-selam, navodi se da se požuri sa stupanjem u brak, za onoga ko je u mogućnosti. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: “Omladino, ko od vas bude u mogućnosti neka se oženi, jer je to najbolji način za čuvanje pogleda i spolnog organa, a onaj ko to ne bude u stanju neka posti, jer je post zaštita.” Bilježe Buhari (5065) i Muslim (1400). Ovo se posebno odnosi na današnje vrijeme, u kojem su smutnja i razvrat rašireni.

Dakle, mračna prošlost nije prepreka da se oženiš, štaviše, brak predstavlja dobro i pohvalno djelo, on je svjetlost koja bi trebala osvijetliti tamu spomenute prošlosti, ako Bog da, dok bi podlijeganje muslimana smutnji odgađanjem braka predstavljalo po drugi put povratak u tamnu prošlost. Ti bi brakom sačuvao sebe i svoj pogled, a najveća vrata šejtanovih spletki, kojima opsjeda ljude, prema tebi bi se zatvorila.

I još kada znaš da u svome djetetu imaš neiscrpnu sadaku, ako ga odgajaš u moralu i u vjeri, jer si zbog svog braka nagrađen, posebno ako to imaš namjeru učiniti nadajući se nagradi od Boga ” to je razlog više da se oženiš.

Musliman treba biti stabilan, ne predavati se svakoj opsesiji koja mu se ispriječi, već da se suprotstavlja i bori protiv toga, odbacujući razmišljanje koje mu ne donosi korist, već da se preda korisnom učenju i proučavanju, potom korisnom poslu, ne predavajući se šejtanu da čini s njime šta hoće, već da odagna od sebe opsesiju i da je pobijedi. Allah najbolje zna!

Odgovor preuzet sa stranice islamqa, pod nadzorom šejha Saliha Munedžida

https://islamqa.info
Preuzeto sa: http://www.islampo.ba

Preuzeto sa stranice: http://www.n-um.com

Alejkumusselam. Ako tvoj svekar sebe smatra muslimanom onda to što ne posti (naravno i ne klanja) predstavlja jedan od najvećih grijeha u islamu. Za to što radi nije mu opravdan izgovor operacija štitne žlijezde. Sa druge strane, tebi nije dozovljeno da mu spremaš hranu u toku dana Ramazana sa kojom se mrsi i ne posti, jer to predstavlja potpomaganje u griješenju. A Uzvišeni Allah je to zabranio rekavši: “A nemojte se potpomagati u griješenju i neprijateljastvu” (El-Maide, 2).

U ovome ti nije dozvoljeno da budeš pokorna mužu, jer nema pokornosti stvorenju u neposlušnosti Stvoritelju. Nema poslušnosti u griješenju, odnosno u neposlušnosti Gospodaru, nego poslušnost je samo u dobru. Ovo je opće šerijatsko pravilo oko kojeg nema razilaženja među učanjacima. Jer Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže u hadisu muttefekun alejhi: “Nema poslušnosti u grijašenju Allahu, poslušnost je samo u dobru“(Buharija (7257) i Muslim (4871)).

Takođe, u drugom hadisu kaže: “Nema poslušnosti stvorenju u griješenju Stvoritelju“. Hadis bilježe Ahmed (20672), Hakim (5870) i Taberani (367), a kaže Ahmed Šakir i Albani da mu je sened vjerodostojan.
A ako tvoj svekar sebe ne smatra muslimanom, a što i odgovara njegovom stanju jer ne klanja niti posti, onda ti je dozvoljeno da mu spramaš hranu jer kjafir nije obavezan da posti prije nego što primi islam a i ako bi postio post mu se ne prima jer mu nedostaje šart valjanosti posta a to je islam.

Prema tome, prvo trebaš ustanoviti stanje svoga svekra, tj. pitati ga da li on sebe smatra muslimanom ili ne, pa onda postupiti kako je gore pojašnjeno. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio: dr. Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice http://www.n-um.com

Alejkumusselam. Pitanje dodirivanja žene za vrijeme posta se vraća na hadis mutefekun alejhi, tj. bilježe ga Buharija i Muslim u svojim Sahihima, od Aiše, radijallahu anha, koja kaže: Allahov Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, bi poljubio (svoju ženu) a postio i dodirivao (ženino tijelo) a postio, međutim on je najbolje od vas vladao svojom strašću“, u rivajetu kod Muslima je dodatak da je to radio u Ramazanu.

Kažu učenjaci da je značenje ovog hadisa da se postač treba čuvati da poljubi ženu tokom posta i da sebi ne umišlja da je poput Posalnika, sallallahu alejhi ve sellem, koji je to radio jer je on vladao sobom i bio siguran da ga poljubac ne odvede u pobuđivanje polne strasti ili izlazak sjemena i sličnog a drugi ljudi mimo njega nisu sigurni od tih posljedica pa se trebaju toga čuvati.

Dio učenjaka smatra da je Aiša, radijallahu anha, smatrala poljubac i dodir tokom posta zabranjenim, dokazuju to onim što je došlo u rivajetu kod Nesaija kada je na pitanje dodirivanja postača (svoje) žene odgovorila negativno. Druga skupina smatra da je njen stav bio pokuđenost kao što prenosi hanefijski učenjak Ebu Jusuf u knjzi Es-Sijam u rivajetu od Hamada ibn Seleme da je bila upitana o dodirivanja postača (svoje) žene pa je izrazila pokuđenost. Dok neki učenjaci, poput Kurtubija, smatraju da je to njen idžtihad, tj. samo njeno mišljenje a ne nešto što treba slijediti.

Međutim, vanjština hadisa ukazuje na dozvolu ljubljenja i diranja (svoje) žene od strane postača, jer je osnova da se mu’mini povode i slijede za postupcima Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem.

Po pitanju poljubca i dodira žene za vrijeme posta učenjaci imaju pet stavova:

Prvi – da je uopćeno mekruh na čemu su malikije.

Drugi – da je haram i da onaj ko poljubi da je pkvario post. Dokazuju to riječima Uzvišenog: “Dozvoljava vam se da se u noćima dok traje post sastajete sa svojim ženama; one su odjeća vaša, a vi ste njihova odjeća. Allah zna da vam je bilo teško, pa je prihvatio pokajanje vaše i oprostio vam. Zato se sada sastajte sa njima u želji da dobijete ono što vam je Allah već odredio“, misleći na riječi “zato se sada sastajte sa njima“, međutim, u ajetu se misli na polno općenje a ne na dodirivanje kao što je pojašnjeno u vjerodostojnom hadisu.

Treći – da je dozovljeno, a kod nekih zahirija je mustehab.

Četvrti – da je pokuđeno mladiću a dozvoljeno starcu što se prenosi od Ibn Abbasa, radijallahu anhuma. A dokazuju to sa hadisom kojeg bilježi Ebu Davud u kojem je došlo da je Posalnik, sallallahu alejhi ve sellem, jednom čovjeku dozvolio dodirivanje žene tokom posta a u drugoj prilici drugom čovjeku zbaranio, čovjek kojem je dozovolio je bio starac a kojem je zabranio mladić. Međutim, ovaj hadis je slab, takvim ga ocjenjuje Albani, jer u njegovom senedu je ravija Ebu El-Anbes koji je slab.

Peti – da onaj ko može vladati sobom da mu je dozovljeno i poljubiti i dodirivati tijelo (svoje) žene, a onaj ko ne može da mu nije dozovljeno. Ovo je stav Šafije.

Najbliži stav ispravnom, a Allah zna najbolje, je dozvola onima koji vladaju svojim strastima našto ukazuje hadis Aiše, radijallahu anha. Takođe, dokaz dozvole je hadis od Omera, radijallahu anhu, u kojem je došlo da je se jednog dana odmarao i opustio te poljubio svoju ženu a bio je postač. Onda je otišao do Poslanika, sallahu alejhi ve sellem, i rekao mu da je uradio krupnu stvar, poljubio je ženu a postio je. Pa ga upita Poslanika, sallahu alejhi ve sellem: “A šta misliš da si ispirao usta vodom dok postiš?” Odgovorio je: Nema smetnje u tome. Pa mu onda reče Poslanik, sallahu alejhi ve sellem: “Pa zašto pitaš“. Hadis bilježe Ebu Davud, Ahmed, Hakim, Ibn Huzejme i Bejheki, a Hakim, Zehebi, Albani i Šujab Arnaut ga ocjenjuju vjerodostojnim.

Prema tome, nema smetnje da se ti i tvoja supruga dodirujete i poljubite za vrijeme posta ako ste u stanju da vladate svojim strastima. Međutim, ostaje pitanje da li priliči vjerniku i vjernici da se drže za ruke na putu, pri kupovini i sličnim javnim mjestima. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio: dr. Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice http://www.n-um.com