Alejkumusselam.

Odgovor na ovo pitanje zahtijeva da se navede mes’ela udaje muslimanke za kjafira a zatim da se da odgovor na konkretno pitanje.

Pošto sam pitanje udaje muslimanke za kjafira (svejedno kojeg milleta bio) već obradio u svojoj knjizi “U Islamu je odgovor na sva pitanja i sve probleme” (str. 243), navešću čitav tekst o tome.

Naime, kaže Uzvišeni u prijevodu značenja: “One (muslimanke) njima (mušricima) nisu dopuštene, niti su oni (mušrici) njima (muslimankama) dopušteni“, (El-Mumtehine, dio 60. ajeta) i kaže: “Ne udavajte vjernice za mnogobošce dok ne postanu vjernici; uistinu je rob-vjernik bolji od mnogobošca, makar vam se i dopadao“. (El-Bekare, dio 221. ajeta) Sa ova dva ajeta Uzvišeni je zabranio da se muslimanke udaju za nevjernike i učinio taj brak ništavnim.

Kaže Kurtubi: “Idžmau’ Ummeta je na tome da apsolutno nije dozovoljeno da mušrik ženi mu’minku zbog toga što je u tome poniženje za Islam”[1]. Kaže Šejhul-islam Ibn Tejmije: “Muslimani su složni da kjafir ne nasljeđuje muslimana niti kjafir ženi muslimanku”[2]. Kaže Vehbetu Ez-Zuhajli: “Idžmau’ učenjaka je na zabrani ženidbe kjafira muslimankom”[3]. Nema razilaženja među učenjacima ovog Ummeta da muslimanki nije dozvoljeno da se uda za bilo kojeg kjafira, kršćana, Židova, međusiju, budistu i slično[4].

Kaže Uzvišeni u prijevodu značenja: “Allah neće dati priliku kjafirima nad muslimanima” (En-Nisa’ 141). A kaže Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: “Islam se uzdiže i ne uzdiže se iznad Islama“[5]. A u ženidbi kjafira sa muslimankom on bi bio iznad nje i imao bi priliku nad njom što znači da bi kufr bio iznad Islama a to nije dozovoljeno po ajetu i hadisu gore spomenutim.

U udaju muslimanke za kjafira je bojazan da je on ne odvede u kufr, jer će je muž pozivati u njegovu vjeru a obično žene slijede svoje muževe u onome na čemu su od vjere. Na to Uzvišeni išareti na kraju 221. Ajeta sure El-Bekare: “Ne udavajte vjernice za mnogobošce dok ne postanu vjernici; uistinu je rob-vjernik bolji od mnogobošca, makar vam se i dopadao. Oni zovu u Džehennem …“. Kafiri pozivaju mu’minke u kufr a pozivanje u kufr je pozivanje u Vatru, jer kufr obavezuje Vatru, pa je tako ženidba kjafira sa mu’minkom sredstvo koje vodi u haram te je zbog toga haram[6].

Muškarac ima vlast nad ženom a nije dozovljeno da kjafir ima vlast nad muslimankom, jer je Islam vjera istine i sve vjere mimo Islama su batil. Ako se muslimanka uda za kjafira a poznat joj je propis zabrane ona je zinalučarka i njena šerijatska kazna je kazna za zinaluk, a ako nije znala za propis zabrane udaje muslimanke za kjafira u tome ima opravdanje, vadžib je da se njih dvoje odmah razdvoje bez potrebe da joj daje talak (da se razvede sa njom) jer im je brak batil (ništavan) u osnovi.

Prema tome, udaja muslimanke za kjafira bilo koje vrste je ništavna i uopće se ne ubraja u udaju po idžmau’ učenjaka. Šerijatski status ovog braka je da se smatra zinalukom i vadžib je da se njih dvoje razdvoje. A ko dozvoli taj brak on je kjafir pod šartom da je znao da je zabranjeno. A sama udaja muslimanke za kjafira ne smatra se djelom koje izvodi iz Islama osim ako to ona smatra dozovljenom. Naravno, ovdje se misli na osobu koja se pridržava osnovnih obilježja vjere, poput namaza i slično a ne čini neko djelo koje je izvodi iz Islama. A ako ona mrzi Islam i voli kjafire i prisni je prijatelj sa njima ona je time postala otpadnica od Islama ako je prije toga bila muslimanka.

Ako bi se u islamskoj državi koja sudi po šerijatskom zakonu muslimanka udala za nevjernika, pošto je taj brak šerijatski nevalidan, kadija bi naredio da se razdvoje. A ako bi odbili bili bi silom razdvojeni i kažnjeni bičevanjem shodno koliku kaznu kadija odredi, u slučaju ako ona nije znala da je udaja muslimanke za kjafira haram.

A u sredinama u kojima se po ovom pitanju ne sudi po Šerijatu, kao što je u većini današnjih islamskih zemalja, najveću odgovornost u riješavanju ovog problema, kada se već desi, ima velijj, tj. staratelj. Staratelj je muška osoba koja je glava porodice, na prvom mjestu to je otac, a ako njega nema onda moze biti najstariji brat i slično. Naravno, na roditeljima je da se potrude da se tako nešto ne desi, ali sama činjenica da se to još uvijek dešava u našim krajevima ukazuje da postoje veliki promašaji u odgoju i da su takve porodice daleko od uputa Islama.

Pa tako, otac musliman čija se kćerka uda za nevjernika je obavezan da da sve od sebe, upotrebljavajući autoritet očinstva, društvenu ili neku drugu moć, kako bi vratio svoju kćer. Jer taj brak je ništavan, njihov zajednički život je život zinalučara, a djeca koja se rode u tom braku su kopilad. Tako isto treba da postupi njena majka. A ako to ne urade, a u moćnosti su da ih razdvoje, oni su griješni, jer je Uzvišeni naredio vjernicima da čuvaju svoje porodice od vatre: “O vjernici, sebe i porodice svoje čuvajte od vatre čije će gorivo ljudi i kamenje biti” (Et-Tahrim 6). A Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: “Svako od vas je pastir (čuvar) i odgovoran (biće pitan) je za one koji su mu potčinjeni. Čovjek je čuvar u svojoj porodici i odgovoran je za nju. Žena je čuvar u kući njenog muža i odgovorna je za one koji su joj potčinjeni …“[7].

Ako nastojanja oca i majke ne urode plodom dužni su, a takođe i ostala rodbina, da prekinu odnose sa kćerkom sve dok ona ne prestane živjeti sa nevjernikom ili dok on ne primi Islam. A u protivnom, ako bi se roditelji i rodbina pomirili sa tim brakom i imali normalne odnose sa njima, to bi značilo da su prihvatili brak koji je šerijatski nevalidan i koji u suštini predstavlja čin zinaluka. A ovo ni u kom slučaju nije dozvoljeno. (ovdje završava tekst iz knjige)

Naravno, treba spomenuti i slučaj djevojke koja je po porijeklu “muslimanka”, tj. koja se rodila od roditelja muslimana a koja ne praktikuje ništa od Islama, koja nema nijedan rukn od Islama ni šehadet ni namaz, niti post niti zekat, koja faktički i nije muslimanka. Udaja takve “muslimanke” po porijeklu za kjafira ne predstavlja neki prekršaj sa strane Šerijata, jer se udala kjafirkinja za kjafira. Njih oboje treba pozivati u Islam.

Takođe, obaveza je na njenim roditeljima (ako su oni muslimani koji praktikuju vjeru toliko da se može za njih reći da su muslimani) da kontaktiraju sa njom (a i sa njim) kako sa ciljem da se vrati vjeri i primi Islam tako i zbog rodbinskih veza.

A što se tiče tvog konkretnog slučaja, on može imati otprilike neka četiri scenarija:

Prvi scenario, koji je ujedno i najbolji za sve strane: da nagovoriš i ubijediš svog haram momka da primi Islam, pa kada primi Islam da ode tvom babi i tebe zaprosi. Pa ako babo prihvati dobro i jest a ako odbije, trebaš smjesta prekinuti haram vezu sa njim. Ti si uradila što si mogla nakon što si stupila u haram vezu i nadaj se nagradi od Allaha ako on ostane u Islamu nakon toga. Naravo, ti u ovom scenariju trebaš upotrijebiti svu svoju žensku i kćerinsku vještinu pridobijanja babe, onako kako to vi ženskinje znate, da pristane na tvoju udaju.

Drugi scenario: da on odbije primiti Islam. U tom slučaju smjesta trebaš prekinuti vezu sa njim bez izmišljanja neke ljubavne tragedije, jer dovoljno si harama već do sada uradila: od ašikovanja uopće, kontaktiranja sa nemuslimanom i još stupanja u haram vezu sa njim do te mjere da se zacopaš do daske tvrdeći da ne možeš zamisliti život bez njega.

Treći scenario: da se udaš za njega kao kjafira (katolika), u tom slučaju na tebe bi se odnosio gore spomenuti tekst o udaji muslimanke za kjafira.

Četvrti scenario: da nastaviš i dalje da budeš sa njim u haram vezi bez jasne vizije vaše budućnosti. A to vas može odvesti u zinaluk ili nešto blaže od toga. U tome će ti proteči dobar dio mladalačkog života u haramima, raznoraznim opasnostima, narušavanju časti muslimanke i slično. A što nema sumnje da je haram.

Prema tome, dobro se zamisli nad svojom nezahvalnom situacijom, dovoljno si šerijatskih prekršaja uradila više ti ne treba. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio: dr. Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice http://www.n-um.com

Alejkumusselam. Što se tiče dove, Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nam pojašnjava da je ispunjenje dove, što Allah, dželle še’nuhu, obećava u dva kur’anska ajeta, ustvari ima mnogo šire značenje od toga da Allah, dželle še’nuhu, onome ko dovi da baš ono što on traži u dovi. Kaže Uzvišeni: “A kada te robovi Moji za Mene upitaju, Ja sam, sigurno, blizu: odazivam se molbi molitelja kad Me zamoli”. (El-Bekare, 186), i kaže: “Gospodar vaš je rekao: “Pozovite Me i zamolite, Ja ću vam se odazvati! Oni koji iz oholosti neće da Mi ibadet čine – ući će, sigurno, u Džehennem poniženi”. (Gafir, 60)

A Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, pojašnjava kako se Allah, dželle še’nuhu, odaziva i ispunjava dovu onima koji mu dove pa kaže: “Nema čovjeka koji neće Allahu uputiti dovu u kojoj nema grijeha niti kidanja rodbinskih veza a da mu Allah neće njome dati jednu od tri stvari: ili će mu uslišati dovu na dunjaluku, ili će mu dati u njenoj vrijednosti nagradu na ahiretu, ili će otkloniti od njega zlo u vrijednosti te dove”, pa su neki rekli: O Allahov Poslaniče, znači da puno dovimo, a on odgovori: “Allah će vam više dati”. Hadis bilježe Tirmizi, Ahmed i Hakim, a Hakim, Zehebi i Albani ga ocjenjuju vjerodostojnim a Šuajb Arnaut dobrim.

Takođe, treba znati da bi čovjeku bila ispunjena dova treba da se ispune određeni šartovi i otklone određene prepreke za njeno ispunjenje. Kao što je došlo u hadisu kojeg bilježi Muslim u svom Sahihu od Ebu Hurejre da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “… Zatim je spomenuo čovjeka koji je dugo na putovanju, raščupan i prašnjav, kako ispruženih ruku prema nebesima kaže: O moj Gospodaru, o moj Gospodaru, a njegova hrana je haram, njegovo piće je haram, njegova odjeća je haram i odhranjen je sa haramom, pa kako da mu se usliša dova”. Iz ovoga i prethodnog hadisa se da zaključiti da su neki od šartova primanja dove da hrana, piće i odjeća budu halal, kao i da su neke od prepreka uslišavanja dove da se sa dovom ne traži ono što je haram niti kidanje rodbinskih veza.

Prema tome, poštovana sestro tvoje je da doviš uz nastojanje da ispuniš šarte i kloniš se prepreka za uslišavanje dove a Uzvišeni Allah će ti dati jedno od troga spomenutog u hadisu. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio: dr. Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice http://www.n-um.com

Alejkumusselam.

Bilježi Muslim u svom Sahihu od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Najdraža mjesta Allahu su mesdžidi, a najmrža mjesta Allahu su pijace“. Kaže imam Nevevi komentarišući ovaj hadis u svom “Komentaru Sahiha Muslima” (2/475): “Najdraža mjesta Allahu su mesdžidi”, jer su oni kuće pokornosti i izgrađene su na takvaluku, “a najmrža mjesta Allahu su pijace”, jer su one mjesta prevare, obmane, kamate, lažnih zaletvi, neispunjavanja obećanja, mjesta na kojima se ne zikri i tome slično u istom značenju … , a mesdžidi su mjesta na koja se spušta (Allahov) rahmet, a pijace su mjesta suprotna tome“.

A što se tiče onoga što je došlo u pitanju, kako da su pijace najmrža mjesta kada ima drugih mjesta na kojima se čine veći harami i veće zlo, poput mušričkih bogomolja, javnih kuća, kafana i slično, odgovor na to je da se u hadisu pod riječima “najmrža mjesta Allahu su pijace” misli na mjesta koja su u osnovi halal, tj. na kojima se rade dozvoljene stvari poput kupoprodaje i slično.

A druga mjesta, poput mušričkih bogomolja, javnih kuća, kafana i slično, su u osnovi haram mjesta jer se na njima rade haram stvari, nije dozvoljeno da uopće takva mjesta postoje niti je dozvoljeno na njih ići. Pa tako bi značenje hadisa bilo sljedeće: Allahu najdraža halal mjesta su mesdžidi, a Allahu najmrža halal mjesta su pijace. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio: dr. Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice http://www.n-um.com

Alejkumusselam.

U osnovi ženi nije dozvoljeno da traži razvod braka od svog muža bez šerijatski opravdanog razloga, na ovo upućuje jasan hadis od Sevbana, radijallahu anhu, u kojem je došlo da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, reako: “Koja god žena bude tražila od svog muža razvod braka bez opravdanog razloga, biće joj zabranjen miris Dženneta“. Hadis bilježe Ebu Davud, Tirmizi i Ibn Madže, a šejh Albani i Šu’ajb Arnaut ga ocjenjuju vjerodostojnim.

Prekidanje bračnog ugovora između muža i žene u islamskom pravu može biti na jedan od tri načina: talakom, feshom ili hul’om.

(Prvi način) Talak (tj. puštanje žene) je isključivo pravo muža, oko čega nema razilaženja među učenjacima. Zato žena ne može niukom slučaju dati talak (pustiti) mužu.

(Drugi način) Fesh je traženje poništenja bračnog ugovora, svejedno bilo to od strane muža ili žene, a koji ima svoje razloge, povode i uvjete. Poništenje bračnog ugovora može dati samo kadija (šerijatski sudija), a u slučaju nepostojanja zvaničnog kadije učenjak ili daija. Od razloga za poništenje bračnog ugovora s obe strane je postojanje tjelesne ili psihičke mahane kod bračnog druga zbog koje se ne može živjeti normalnim životom, poput impotencije, gube, ludila i slično. Da je dozvoljeno zbog ovog razloga tražiti fesh (razvod braka) nema razilaženja među učenjacima.

Žena može tražiti fesh (poništenje) braka u sljedećim slučajevima: zbog nemogućnosti muža da je izdržava, zbog odsustva muža, zbog neprilaženja ženi više od četiri mjeseca, ako je muž nestao ili zatvoren u zatvoru, ako joj muž nanosi štetu koju ne može podnijeti. Međutim, učenjaci imaju podijeljeno mišljenje pojedinačno za svaki spomenuti razlog da li je i kada dozvoljeno ženi da zbog njega traži poništenje braka.

(Treći način) Hul’u je vrsta prekida bračnog ugovora između supružnika u kojem žena zatraži od muža da joj da talak (tj. da je pusti, ona sama sebe ne može pustiti niti njemu dati talak, jer je talak isključivo njegovo pravo) iz određenog razloga uz obavezu vraćanja vjenčanog dara (mehra) mužu. Ovakav način prekidanja bračnog ugovora se može učiniti bez posredovanja kadije (šerijatskog sudije), ako muž pristane na zahtjev žene. A ako on odbije da joj da talak a ona ima opravdan razlog, onda je kadiji dozvoljeno da im poništi bračni ugovor.

S tim da bi ženi bilo dozvoljeno da traži razvod braka od svoga muža uvjet je da ga mrzi (prezire) iz određenog razloga te da se boji da Allahove propise neće izvršavati prema njemu. Žene može zamrziti svoga muža zbog njegovog ružnog izgleda, lošeg ahlaka, nepraktikovanja vjere, starosti, slabosti i slično, pa se zbog toga boji da Allahove propise neće izvršavati prema njemu. U ovom slučaju dozvoljeno joj je da traži razvod braka s tim da je dužna vratiti svom mužu vjenčani dar (mehr) koji je uzela.

Dokaz za hul’u je ajet: “A ako se bojite da njih dvoje Allahove propise neće izvršavati, onda im nije grehota da se ona otkupi“. (El-Bekare 229) I hadis od Ibn ‘Abbsa, radijallahu anhuma, a kojeg bilježi Buharija u kojem stoji da je žena Sabit ibn Kajsa, radijallahu anhu, došla Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, i rekla: “Allahov Poslaniče, ne nalazim Sabitu mahanu ni u vjeri niti u ponašanju, ali se bojim nezahvalnosti (kufrul-a’šire)”. A on je upita: “Hoćeš li mu vatiti njegov vrt?” Ona odgovori: “Hoću”. Onda je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao njenom mužu: “Uzmi vrt i daj joj talak (tj. pusti je)“.

Prema tome, žena ne može dati mužu talak (pustiti ga) niukom slučaju. Međutim, žena ima pravo da traži poništenje bračnog ugovora (fesh) u sljedećim slučajevima: zbog postojanja tjelesne ili psihičke mahane kod muža (poput impotencije, gube, ludila i slično), zbog nemogućnosti muža da je izdržava, zbog odsustva muža, zbog neprilaženja u postelji više od četiri mjeseca, ako je muž nestao ili zatvoren u zatvoru, ako joj muž nanosi štetu koju ne može podnijeti.

Takođe, žena ima pravo da traži razvod braka od svoga muža pod uvjetom da ga mrzi (prezire) zbog njegovog ružnog izgleda, lošeg ahlaka, nepraktikovanja vjere, starosti, slabosti ili slično, jer se zbog toga boji da Allahove propise neće izvršavati prema njemu, s tim da je dužna vratiti svom mužu vjenčani dar (mehr) koji je uzela osim ako on odustane od toga. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio: dr. Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice http://www.n-um.com

Alejkumusselam. Sihr (crna magija) sa svim njegovim vrstama je zabranjen u svakom šerijatu i svakoj nebeskoj vjeri. Sihr je oprečan onome sa čime su došli vjerovjesnici i što je objavljeno u knjigama. Većina učenjaka ovog Ummeta, od kojih su učenjaci tri mezheba hanefijskog, malikijskog i hanbelijskog, je na stavu da je sihrbaz kjafir i da je obaveza na muslimanskom vladaru da ga ubije, a oko prihvatanja njegove tevbe (na dunjaluku) učenjaci imaju podijeljeno mišljenje.

Kaže Uzvišeni: “A Sulejman nije bio nevjernik, šejtani su nevjernici učeći ljude sihru i onome što je bilo nadahnuto dvojici meleka, Harutu i Marutu, u Babilonu. A njih dvojica nisu nikoga učili dok mu ne bi rekli: ‘Mi samo iskušavamo, i ti ne budi nevjernik‘…” (El-Bekare, 102). Riječi Uzvišenog “i ti ne budi nevjernik”, tj. praveći sihr, jasno ukazuju da je onaj ko se bavi sihrom kjafir. Dok je većina učenjaka unutar šafijskog mezheba na stavu da sihrbaz nije kjafir osim ako je ubjeđen da je sihr halal ili ako je na uvjerenju stanovnika Babila koji su činili ibadet sedam planeta. Ispravan je prvi stav da je onaj ko se bavi sihrom kjafir ohalalio ga ili ne.

Prenešeno je u vjerodostojnim predajama da je skupina ashaba naredila da se ubiju sihrbazi, s tim da nije dozvoljeno muslimanima pojedincima primjenu tog propisa nego je to odgovornost muslimanskog vladara. Takođe, u šerijatskim tekstovima je došlo da je jedan od najvećih i upropaštujućih grijeha bavljenje sihrom. Zbog toga nije dozvoljeno optužiti nekoga za sihr, tj. da je sihrbaz oslanjajući se ne glasine, pretpostavke, sumnje i slično.

Osnova je da je musliman čist od grijeha i šerijatskih prekršaja sve dok se jasno ne pokaže suprotno tome. A ako se potvrdilo na osnovu jasnih znakova i dokaza da se ta bavi sihrom, na vama je obaveza da je posavjetujete i upozorite na taj veliki grijeh, tj. da je bavljenje sihrom zabranjeno Kur’anom i Sunnetom, da se onaj koji se njime bavi ubija, da time upropaštava svoj i dunjaluk i ahiret itd. Pa ako se ne pokaje i ne prestane time baviti, izbjegavajte tu osobu, prekinite sa njom svaki kontakt, a istovremeno se štitite šerijatskim zikrovima sa kojim se čovjek štiti od zla sihra i sihrbaza (što možete naći u knjizi “Zaštita i liječenje od sihra i džina” i drugim sličnim knjigama).

Takođe, ne uzimaje od nje hranu koju vam šalje ili daje, a nema smetnje i da je bacite, s tim da je ne dajete drugim ljudima ili životinjama, jer neke vrste sihra su spravljene da djeluju na onoga ko ga pojede bez određenja. Na vama je da upozorite ostale komšije na zlo te osobe, osim ako se bojite da će se time izazvati veća fitna i veći problem nego što jeste za sve vas.

A ako vi nemate jasnih i pouzdanih argumenata da se ta osoba bavi sihrom, nego su to mogućnosti i pretpostavke, ne trebate razglašavati ovaj problem jer nije pouzdan. S tim da radi predostrožnosti nema smetnje da jedete njenu hranu ali je ne bacajte, pokušajte je ubijediti da vam ne šalje hranu jer ti vrstu kao ne jedete i tome slično. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio: dr. Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice http://www.n-um.com