Islam nas uči da sve što se događa pripisujemo Allahovoj volji, a ne prirodnim pojavama niti nebeskim tijelima. Pagani su, prije pojave islama, imali običaj kazati da kiša pada zbog zvijezda. Zejd b. Halid el-Džuheni pripovijeda: “Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, predvodio je sabah-namaz na el-Hudejbiji nakon kišovite noći. Nakon što je završio, okrenuo se ljudima i upitao: ‘Znate li šta je rekao vaš Gospodar?’ ‘Allah i Njegov Poslanik najbolje znaju’, odgovoriše ashabi, pa on reče: ‘Rekao je: ‘Neki su Moji robovi osvanuli kao vjernici, a neki kao nevjernici. Ko je rekao: ‘Kiša je pala iz Allahove dobrote i milosti’, taj vjeruje u Mene, a ne vjeruje u zvijezde; a ko je rekao: ‘Kiša je pala zbog te i te zvijezde’ ne vjeruje u Mene, a vjeruje u zvijezde.’’” (El-Buhari i Muslim)

Ibn Abbas, radijallahu anhu, pripovijeda: “Jednom je prilikom za vrijeme Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, pala kiša pa je on rekao: ‘Neki su ljudi osvanuli kao vjernici, a neki kao nevjernici. Vjernici su oni koji su rekli: ‘Kiša je pala iz Allahove milosti’, a nevjernici su oni koji su rekli: ‘Istinu je nagovijestila ta i ta zvijezda.’’” Ibn Abbas, radijallahu anhu, dalje pripovijeda: “Tada su objavljeni ajeti: ‘I kunem se časom kad se zvijezde gube – a to je, da znate, zakletva velika – on je, zaista, Kur’an plemeniti u Knjizi brižljivo čuvanoj – dodirnuti ga smiju samo oni koji su čisti – on je objava od Gospodara svjetova. Pa kako ovaj govor omalovažavate i, umjesto zahvalnosti što vam je hrana darovana, vi u njega ne vjerujete.’ (El-Vakia, 75-82).” (Muslim)

Načelno pravilo je da musliman ne poduzima ništa prije nego što se posavjetuje s onim u koga ima povjerenje, a kome su poznati temelji islama. Zar se može vjerovati da jedna upaljena svijeća u kombinaciji s punim Mjesecom može ispuniti želje?! Čemu onda učenje dove i ulaganje truda ako je želje tako lahko ostvariti?! Spomenuto djelo može biti manji širk, a može biti i veliki širk, koji izvodi iz vjere. Naime, ako čovjek zapali svijeću vjerujući da je Allah Onaj Koji ispunjava želje ali da je ista ta svijeća s punim Mjesecom uzrok da Allah ispuni želju – počinio je manji širk (kad kažemo manji širk, ne mislimo da je to mali grijeh, to je veliki grijeh). A ako pak zapali svijeću vjerujući da ista ta svijeća ispunjava želju, tad je počinio veliki širk i izašao iz islama.
Molim Gospodara svjetova da nas učvrsti na Pravoj stazi! A On je pokrovitelj uspjeha i samo je On zaštitnik pravovjernih.

Na pitanje odgovorio: prof. Abdurrahman Kuduzović
Preuzeto sa stranice http://www.n-um.com

Alejkumus selam! Dovoljno je muslimanu ako zna da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nešto radio ili preporučio da se radi, svejedno poznavao on povod, mudrost ili smisao toga, da to radi i praktikuje. A ako poznaje povod, smisao i mudrost određenog dobrog djela to je onda bolje. Međutim, što se tiče dana Ašure ovo pitanje ima smisla pošto je oko tog dana rašireno mnogo neosnovanih radnji, djela i postupaka od kojih je ova vjera čista.

Što se tiče toga zašto je propisano postiti taj dan odgovor je u hadisu kojeg prenose Buharija i Muslim u svoja dva Sahiha od Ibn Abbasa, radijallahu anhuma, da je rekao: “Došao je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, u Medinu pa je zatekao Židove da poste na dan Ašure (deseti Muharrem) pa su ih upitali o tome. A oni su odgovorili: Ovo je dan u kojem je Allah dao pobjedu Musau, alejhi selam, i Benu Israilu nad faraonom, pa ga mi postimo veličajući taj dan. Pa je rekao Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem: “Mi smo preči da slijedimo Musaa, alejhi selam, od vas”. Pa je naredio da se posti taj dan.

Ovo je jedino što je vjerodostojno prenešeno po pitanju toga šta se desilo taj dan i zašto ga postimo. Navode se predaje u kojima je došlo da je se na dan Ašure Nuh, alejhi selam, iskrcao na brdo El-Džudij, da je Allah, subhaneh, tog dana oprostio Ademu, alejhi selam, i Junusovom narodu, da se taj dan rodio Ibrahim, alejhi selam, da je taj dan spašen od vatre, i druge predaje koje se često spominju i navode u knjigama i na minberima. Sve ove predaje, većinu ih navodi Taberani u svom “Kebiru”, su ili veoma slabe zbog ravija čiji senedi se ostavljaju i ne prenose osim ibreta i upozorenja na njih, ili su izmišljene i krivotvorene. A to znači da nije dozvoljeno prepričavati ove predaje i imati ubjeđenje oko onog što je njima prenešeno o vrijednosti toga dana zbog velikih događaja koji su se navodno tada desili. Od svega spomenutog spomenutog pouzdano je samo da su Musa, alejhi selam, i njegov narod toga dana spašen od faraona.

Takođe, od izmišljotina i novotarija toga dana je ono što rade šije od samokažnjavanja udarajući se sabljama i puštajući krv jer navodno nisu spriječili ubistvo Husejna, radijallahu anhu, jer je on toga dana ubijen.

Takođe, sufijske novotarije koje su zajedničke sa šitskim od spremanja određenog jela za taj dan koje se zove ašura sa posebnim receptom, gdje se skuhaju sve vrste zrnevlja (pšenica, kukuruz, grah, riža…) i jede se taj dan smatrajući to ibadetom. I još mnoge druge stvari za koje nije došao dokaz u šerijatskim tekstovima a što se pripisuje ovoj uzvišenoj vjeri a ona je čista od toga.

Ispravno je da se ne može spojiti post koji je vadžib sa postom koji je mustehab, pa tako trebaš posebno nanijetiti i postiti dane propuštene u Ramazanu a posebno postiti dane Ašure čiji post je sunnet a ne vadžib. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio: dr. Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice http://www.n-um.com

Alejkumusselam.

Ovaj odgovor, tj. savjet a ne presuda među vama (u kojoj se inače ocjenjuje ko je kriv), se zasniva na tvom opisu situacije, pa ako si šta oduzeo ili dodao, preuveličao ili prešutio to si na svoju štetu učinio. Naime, ako ona neće da praktikuje vjeru, tj. da klanja, nosi hidžab i slično, tebi je mustehab ili čak vadžib, shodno razilaženju učenjaka, da joj daš talak (da je pustiš). Jer zbog nemarnosti supruge u praktikovanju vjerskih propisa na mužu je nakon što uloži maksimalan trud u normalizovanju stanja da je pusti.

Znači, ti nju treba da pustiš (da joj daš talak) a ne da dozvoliš da ona tebe ucjenjuje ili da je moliš da ti se vrati. A ti kako opisuješ situaciju ona i neće više sa tobom da živi pa ti i nemaš nekog izbora. Razvod braka nije velika tragedija, jer ako supružnici ne mogu naći zajedničke razvod je lijepo rješenje i u njemu može biti veliki hajr. Kaže Uzvišeni: “A ako se njih dvoje (supružnici) ipak rastave, Allah će ih iz obilja svoga neovisnim učiniti” (En-Nisa, 130).

Prema tome, ono što trebaš sada da uradiš je da ostaviš ti nju i da ne pokušavaš da se pomiriš sa njom, jer ako je tako da ona ne želi vjeru onda i jest bolje da se vi na vrijeme raziđete. Da ona želi tebe i život sa tobom ali ne želi vjeru ti bi nju trebao ostaviti, a pogotovu što ona neće ni tebe ni vjeru. Ako je ona takva nemoj žaliti što je gubiš.

Moli Allaha da te opskrbi ženom vjernicom sa kojom ćeš zajedno da ispunjavaš svoje vjerske obaveze, gradiš lijep život i uzdižeš porodicu sa kojom je Uzvišeni zadovoljan a i ona sa Njim. Za dijete se ne sikiraj, Allah je taj koji upućuje na pravi put, a ti sa svoje strane učini sve da se brineš o njoj i da i ti imaš udjela u njenom odgoju i ti je uči Islamu i islamskim vrijednostima.

Uglavnom, ne sikiraj se, posveti se vjeri što više možeš, traži sebi ženu vjernicu, osloni se na Allaha i nemoj se previše zamarati. Kaže Uzvišeni: “Ko se osloni na Allaha. Pa On mu je dovoljan” (Et-Talak, 3). Mi ne znamo u čemu je hajr, a Allah zna. Kaže Uzvišeni: “Ne volite nešto, a ono može biti dobro za vas, a nešto volite, a ono ispadne zlo po vas. Allah zna, a vi neznate” (El-Bekare, 216). Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio: dr. Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice http://www.n-um.com

Alejkumusselam!

Pojedinačno proklinjanje bilo kojeg muslimana je veliki munker na kojeg je upozorio Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, u hadisima u kojima je uopćeno zabranio proklinjanje bilo koga, to nije od ahlaka mu’mina, umanjuje iskrenost, sprečava činjenje šefa’ata i šehadet na Sudnjem danu, niti je zbog toga poslan Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem.

Jer proklinjanje znači doviti protiv nekoga da ga Allah, dželle še’nuhu, udalji od svoje milosti, a doviti tako nešto ne može biti od ahlaka mu’mina jer od lijepih osobina mu’mina je da su milostivi, međusobno se pomažu, čine dobročinstvo, bogobojazni su i žele svome bratu ono što žele samima sebi. Pa tako, ko proklinje neku osobu dovi Allahu da je udalji od Njegove milosti što predstavlja krajnji vid neprijateljstva, zla i zavjere prema njemu.

Zato je došlo u hadisu kojeg bilježi Buharija i Muslim u svojim Sahihima a prenosi ga Ebu Zejd ibn Sabit, radijallahu anhu, da kaže Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: “Proklinjanje mu’mina je kao njegovo ubistvo“.

Prenosi Ebu Hurejre u hadisu kojeg bilježi Muslim da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Ne treba iskreni Allahov rob da bude onaj koji mnogo proklinje“. A u rivajetu od Ebu Derda’, radijallahu anhu, takođe kod Muslima se kaže: “Oni koji mnogo proklinju neće biti šefa’adžije niti šehidi na Sudnjem danu“.

Prenosi Ebu Hurejre da je Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, rečeno: O Allahov Poslaniče, dovi protiv mušrika, pa je rekao: “Nisam poslan da proklinjem, nego sam poslan kao milost“. Bilježi ga Muslim. A u hadisu kojeg prenosi Semurete ibn Džundub, radijallahu anhu, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je rekao: “Nemojte se međusobno proklinjati Allahovim prokletstvom, niti Njegovom srdžbom, niti Vatrom“.

Takođe, Abdullah ibn Mes’ud, radijallahu anhu, prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Nije mu’min onaj koji mnogo vrijeđa i mnogo proklinje, niti koji je vulgaran i prost“. Bilježi ga Tirmizi i ocjenjuje ga dobrim, a Hakim i Ahmed Šakir vjerodostojnim.

Iz ovoga se izuzima uopćeno proklinjanje osoba koje rade određene velike grijehe a što je došlo u šerijatskim tekstovima njihovo proklinjanje od strane Allaha i Njegovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, poput onog ko čini zulum, konzumira kamatu, ko stavlja periku i ko je nosi, ko čupa obrve, ko krade, ko proklinje svoje roditelje, ko zakolje kurban u nečije drugo ime mimo Allaha, dželle še’nuhu, muškaraca koji oponašaju žene i žena koje oponašaju muškarce i tome slično. Takođe, Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je prokleo Židove koji su od kaburova njihovih vjerovjesnika načinili mesdžide.

Prema tome, nije dozvoljeno roditeljima da proklinju svoju djecu ma šta da rade od harama, nepraktikovanja vjere pa čak i kufra. Nego je na njima da dove za njih da ih Allah uputi i da popravi njihovo stanje. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio: dr. Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice http://www.n-um.com

Život na ovom svijetu svejedno bio težak ili lagan, u siromaštvu ili bogatstvu, u uživanju ili patnji i tome slično, je iskušenje u svim njegovim oblicima. Kaže Uzvišeni: “Mi ćemo vas dovoditi u iskušenje malo sa strahom i gladovanjem, i time što ćete gubiti imanja i živote i ljetine. A ti obraduj izdržljive” (El-Bekara, 155) i kaže: “Mi vas stavljamo na kušnju i u zlu i u dobru i Nama ćete se vratiti” (El-Enbija, 35).

Pa onome kome Allah da siromaštvo On ga time iskušava da li će saburati na tome i zahvalan Allahu biti na onome što mu je dato, tako isto onaj kome je dato bogastvo i izobilje time ga Allah iskušava da vidi hoće li davati zekat, udjeljivati na Allahovom putu, da li će trošiti na ono što je halal ili na ono što je haram, hoće li biti zahvalan Allahu.

Pogrešno je shvatanje da Allah iskušava samo one ljude koje učini siromašnim, bolesnim, slabim, kojima da težak dunjalučki život, kojima oduzme najmilije i tome slično. A da onome ko lijepo živi na dunjaluku, u bogatstvu, rahatluku, bez problema da ga Allah voli, da mu je ukazao počasti na dunjaluku i da mu želi dobro.

Ovakvo rezonovanje Uzvišeni negira u sljedećim ajetima kada kaže: “Čovjek, kada Gospodar njegov hoće da ga iskuša pa mu počast ukaže i blagodatima ga obaspe, rekne: “Gospodar moj je prema meni plemenito postupio! A kad mu, da bi ga iskušao, opskrbu njegovu oskudnom učini, onda rekne: “Gospodar moj me je napustio! A nije tako!” (El-Fedžr, 15-17).

Kaže Uzvišeni “A nije tako”, odnosno obasipanje sa blagodatima na dunjaluku je iskušenje za čovjeka kao što je iskušenje da se nekome opskrba oskudnom učini na dunjaluku, u oba slučaja Uzvišeni hoće da vidi kako će se Njegov rob ponašati. A ovo značenje je došlo u drugim kur’anskim ajetima gdje kaže Uzvišeni: “Onaj koji je dao smrt i život da bi iskušao koji od vas će bolje postupati” (El, Mulk, 1), “Mi ćemo vas provjeravati sve dok ne ukažemo na borce i postojane među vama, a i vijesti o vama provjeravaćemo” (Muhammed, 31).

A što se tiče kažnjavanja na dunjaluku, treba znati da Uzvišeni Allah neke svoje robove do kjafira kazni na ovom svijetu a kazniće ih i na drugom, dok će neke kazniti samo na Ahiretu. Naravno, njihovo kažnjavanje na dunjaluku ne izlazi iz okvira pravednosti Uzvišenog a smisao toga da se neki kazne i na dunjaluku je u tome da budu ibret za ostale. Od primjera onih koje je Allah kaznio na dunjaluku i još teže će ih kazniti na Ahiretu je slučaj Karuna, kaže Uzvišeni: “I Mi smo i njega i dvorac njegov u zemlju utjerali, i niko ga od Allahove kazne nije mogao odbraniti, a ni sam sebi nije mogao pomoći” (El-Kasas, 81).

A dokaz da će Allah neke kjafire kažnjavati i na dunjaluku mimo Ahireta je sljedeći ajet: “I tako ćemo Mi kazniti sve one koji se pohotama previše odaju i u dokaze Gospodara svoga ne vjeruju. A patnja na onome svijetu biće, uistinu, bolnija i vječna” (Ta ha, 127).

A što se tiče vjernika, njihovo kažnjavanje na dunjaluku i sva vrsta iskušenja kojima budu izloženi je samo za njihovu dobrobit. Uzvišeni Allah time briše njihove grijehe i umanjuje ih, naravno ako su strpljivi na tome i ako su zadovoljni Allahovom odredbom.

Dokaz za ovo je hadis kojeg bilježe Buharija i Muslim u svojim Sahihima od Aiše, radijallahu anha, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Nema musibeta (nevolje i iskušenja) koji zadesi muslimana a da Allah, dželle še’nuhu, sa njim ne briše njegove grijehe, pa čak i sa trnom koji ga ubode“. Takođe, u hadisu kojeg bilježi Buharija u svom Sahihu od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Neće muslimana zadesiti umor, niti bolest, niti briga, niti tuga, niti neprijatnost, niti tjeskoba, čak da ga trn ubode a da Allah neće time brisati njegove grijehe“.

Prema tome, težak život na ovom svijetu je u svakom slučaju iskušenje, a mu’minu je to čišćenje od grijeha. A Uzvišeni Allah nikome ne čini nepravdu kao što je došlo u ajetu: “Gospodar tvoj neće nikome nepravdu učiniti” (El-kehf, 49), ni kjafiru ni muslimanu. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio: dr. Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice http://www.n-um.com