Ako se čovjek zakleo da će odgovarati određenu lekciju podrazumijevajući time da će se dobrovoljno javiti, on je svoju zakletvu ispunio. A ako je pak pod zakletvom podrazumijevao da će odista odgovarati određenu lekciju, to jest, ponuditi profesoru odgovore na postavljena pitanja, ali mu profesor to nije dozvolio, ni tada, prema mišljenju šejha Ibn Usejmina, nije prekršio zakletvu, osim što mora izvršiti ono za šta se zakleo, i to čim mu se pruži prva prilika; ako to ne izvrši, prekršio je zakletvu i mora se iskupiti.

Neki ljudi griješe kad je posrijedi iskup za prekršenu zakletvu, pa kažu: “Prekrišio sam zakletvu i moram postiti tri dana!” Evo objašnjenja: iskup za zakletvu predviđen je časnim Kur’anom: “…otkup za prekršenu zakletvu je: da deset siromaha običnom hranom kojom hranite čeljad svoju nahranite, ili da ih odjenete, ili da roba ropstva oslobodite. A onaj ko ne bude mogao – neka tri dana posti. Tako se za zakletve vaše otkupljujte kada se zakunete; a o zakletvama svojim brinite se!” (el-Maida, 89). Dakle, čovjek koji se mora iskupiti za prekršenu zakletvu, prvo mora nahraniti deset siromaha (pripremiti im po jedan obrok), ili odjenuti deset siromaha, ili roba ropstva osloboditi. A ako ne može učiniti nijednu od ove tri stvari, tek tada je dozvoljeno da posti tri dana, čime će se iskupiti.

Treba znati da onaj ko posti tri dana, a ne postupi prema ovom redoslijedu iako je kadar i imućan, nije svoju zakletvu otkupio. Njegov se post smatra nafilom, a obaveznost otkupa zakletve ostaje. A neznanje ovdje nije opravdanje. Onaj ko ne zna šta je šerijatski propis u ovakvim situacijama pa pogrešno postupi, nema grijeha, ali svoju grešku mora ispraviti. To jest, ako pretpostavimo da postoji imućan čovjek koji nije znao za redoslijed u otkupu za zakletvu pa posti tri dana (misleći da je to dovoljno), dužan je učiniti novi iskup nahranivši deset siromaha ili ih odjenuvši.

Na kraju, ko čovjeka tjera da sebi otežava život. Istinu je rekao onaj ko je kazao da čovjeku niko, kao on, ne može naprtiti tolike teškoće u životu. Jedni se zaklinju da će činiti dobro, drugi se zaklinju da neće činiti zlo, treći se zavjetuju Allahu stavljajući sebi u obavezu ono što im On nije obavezom učinio… Plemenita braćo i čestite sestre, Allah, džellešanuhu, nije nam naredio da se zaklinjemo, ali jest naredio da vodimo brigu o svojim zakletvama i da se, ako ih prekršimo, iskupimo onako kako to On zahtijeva. K tome, često zaklinjanje dovodi do omalovažavanja Božijeg imena i skrnavljenja svetosti zakletve u islamu. Zato, neka čovjek, prije nego što se zakune, razmisli o posljedicama svojih riječi. A Allah najbolje zna, On je pokrovitelj uspjeha na oba svijeta.

Na pitanje odgovorio:prof. Abdurrahman Kuduzović

Preuzeto sa stranice http://www.n-um.com

Pohvalno (sunnet) je postiti prvih devet dana zul-hidždžeta. To nam potvrđuje hadis Ibn Abbasa, r.a.: ”Ne postoje dani u kojima su dobra djela draža Allahu od dobrih djela u ovim danima” – misleći na prvih deset dana zul-hidždžeta. Prisutni su upitali: ”Allahov Poslaniče, pa čak ni borba na Allahovom putu – džihad?”, a on je odgovorio: ”Čak ni borba na Allahovom putu, osim u slučaju kada čovjek izađe u borbu zalažući svoj život i svoj imetak, i ništa od toga ne vrati.” (Buharija)

Jedna od supruga Allahovog Poslanika kazala je: ”Allahov Poslanik postio je devet dana zul-hidždžeta, dan Ašure i tri dana u svakom mjesecu.” (Hadis je zabilježio Ahmed, Ebu Davud, slabim ga je ocijenio autor knjige Nasbur-rajeti, a šejh Albani ga je ocijenio vjerodostojnim) Što se tiče posta na dan Bajrama, on je strogo zabranjen, a to nam potvrđuje hadis Ebu Seida, r.a.: ”Allahov Poslanik zabranio je da se posti na dan Kurbanskog i Ramazanskog bajrama.” (Buharija i Muslim) Islamski učenjaci imaju jednoglasan stav u pogledu zabrane posta na dan Bajrama.

Dobra djela u ovim danima općenito su vrednija nego u drugim vremenima. Što se tiče posta, nije dozvoljeno u njima postiti osim prvih devet dana, a deseti dan je Bajram kada je zabranjeno postiti. Na osnovu spomenutog možemo kazati da se pod pojmom vrijednost deset dan zul-hidždžeta, u pogledu posta, misli na post devet prvih dana, dok se spominju kao deset dana zbog prevladavanja broja deset.Pogledati komentar Muslimove zbirke hadisa od imam Nevevija, br. hadisa 1176. (Izvor fetve: islam-qa.com)
______________________________________________

Deset dana zul-Hidzeta su najbolji dani u godini u komadu a najbolji dan pojedinacno je dan Arefata. Isto tako kao sto je rekao ibn Tejmije da su deset noci od ramazana najbolje u toku godine u komadu a noc Lejletul Kadr je najbolja od svih noci pojedinacno.

Zato je Poslanik s.a.w.s. u vjerodostojnom hadisu kojeg biljezi Buharija i drugi rekao, podstičući ashabe kao i sve muslimane koji dodju posle njih na činjenje dobra u ovim danima, u prvih deset dana zul-hidždžeta: U tom hadisu se kaze sledece: ”Ne postoje dani u kojima je činjenje dobrih djela draže Allahu od ovih dana”, misleći na prvih deset dana zul-hidždžeta. Rekli su ashabi: ”Pa čak ni borba na Allahovom putu?” Rekao je: ”Ni borba na Allahovom putu!” Nastavio je: ”Osim čovjeka koji izađe u borbu na Allahovom putu boreći se svojim tijelom i imetkom, i ne vrati ništa od toga.” (Buharija i drugi)

Mnogo je drugih argumenata koji ukazuju na vrijednost ovih dana. Na vrijednost ovih dana ukazuje hadis Allahovog Poslanika: ”Ne postoje veličanstveniji dani kod Allaha, niti dani u kojima su dobra djela draža Allahu od ovih deset dana, mnogo u njima Allaha spominjite et-tehlilom (izgovarajući riječi la ilahe illellahu), et-tekbirom (veličanjem Allaha izgovarajući riječi Allahu ekber), et-tehmidom (zahvalom Allahu riječima elhamdulillahi).” (Hadis je zabilježio imam Taberani sa dobrim lancem prenosilaca, kao što je to potvrdio šejh Albani.)

Na vrijednost ovih dana ukazuje i činjenica da se Uzvišeni Allah u Kur’anu zaklinje ovim vremenom: ”Tako mi zore i deset noći” (Fedžr, 1.-2.). Ibn Kesir je spomenuo u komentaru ovog ajeta riječi Ibn Abbasa, r.a., da su to noći prvih deset dana zul-hidždžeta.

Postavlja se pitanje zasto su bas ovih 10 dana zul-hidzeta odabrani da budu najbolji od svih drugih dana u godini. Allah najbolje zna ali hafiz Ibn Hadžer koji je protumacioBuharinu zbirku hadisau svom djelu koje je poznato kao ”Fethu-l-Bari” kaze sledece: ”Mislim da je razlog odlikovanja deset dana zul-hidždžeta zato što su u njima sakupljeni svi temeljni ibadeti: namaz, post, sadaka, hadždž, a to nije slučaj ni sa bilo kojim drugim vremenom.”

Upitan je šejhul-islam Ibn Tejmijje o vrijednostima deset dana zul-hidždžeta da li su oni bolji od deset zadnjih dana mjeseca ramazana, pa je odgovorio: ”Dani deset dana zul-hidždžeta bolji su od zadnjih deset dana mjeseca ramazana, a noći zadnje trećine ramazana bolje su od noći deset dana zul-hidždžeta.”

ISTO TAKO:

Ove dane treba iskoristiti u pokajanju Uzvišenom Allahu
Ove blagoslovljene dane čovjek bi trebao da iskoristi i da njima obnovi ugovor pokornosti sa Uzvišenim Allahom. Da se prisjeti koristi pokajanja i povratka Uzvišenom Allahu. Da se prisjeti da Allah voli pokajnike, da se raduje njihovom pokajanju, da je obećao da će loša djela pokajnika pretvoriti u dobra. Da se prisjetimo argumenata koji ukazuju na obaveznost pokajanja svim ljudima, bez razlike kojem staležu pripadali.

Takodjer velikim stepenom pohvaljenosti smatra se post ovih 10 dana. Mnogo je argumenata koji ukazuju na vrijednost posta općenito, ako na to dodamo blagoslov ovog vremena i da je bila praksa Allahovog Poslanika da posti ove dane, onda shvatamo zašto je ulema kazala da je post ovih dana na visokom stepenu pohvaljenosti. Preneseno je od supruga Allahovog Poslanika da je Poslanik postio devet dana zul-hidždžeta.

Prenosi se od supruga Allahovog Poslanika da je Poslanik postio: dan Ašure, devet dana zul-hidždžeta i tri dana u svakom mjesecu. (Hadis je zabilježio imam Nesai, njegovu vjerodostojnost potvrdio je šejh Albani.) A što se tiče devetog dana zul-hidždžeta – dana Arefata – o postu tog dana došli su posebni hadisi. Kazao je Allahov Poslanik, kada je upitan o postu na dan Arefata (devetom danu zul-hidždžeta): ”Iskupljuje od grijeha prošlu i narednu godinu.” (Muslim i dr.)

Mnogo je dobrih djela koja bi čovjek trebao da čini i da prakticira tokom ovih dana. Ovdje možemo spomenuti samo neka od tih dobrih djela, podsjećanja radi, bez spominjanja dokaza koji ukazuju na njihovu vrijednost:

– mnogo upućivanje dove, ne zaboravljajući na braću, rodbinu, prijatelje, a posebna pažnja i dova za stanje ummeta,
– dobročinstvo roditeljima,

– obilazak rodbine, prijatelja, poznanika, braće u vjeri,

– učenje Kur’ana i podučavanje drugih Kur’anu,
– klanjanje dnevnih i noćnih nafila,
– sjedenje u džamiji između namaza, a naročito sjedenje u džamiji od sabaha do izlaska sunca, i klanjanje dva rekata nakon izlaska sunca,

– učenje zikrova, posebno poslije namaza, pred spavanje, jutarnji i večernji,
– obilazak bolesnika,
– udjeljivanje sadake, posebna pažnja prema iznemoglim osobama, hudovicama i jetimima,

– pozivanje ljudi u Allahovu vjeru, pojašnjavanje propisa Allahove vjere onima kojima je potrebno,
– maksimalno čuvanje od grijeha, naročito onih koji su veliki, a u očima mnogih postali su sitniji od mušice, kao što je gibet (ogovaranje), nemimet, laž, gledanje u ono što nije dozvoljeno, kamata, mito.

To su samo neka djela koja bismo mogli da činimo tokom ovih dana, a bitno u svemu tome jeste da čovjek očisti namjere, odnosno da sve što čini bude iskreno radi Uzvišenog Allaha. Kazali su učenjaci prvih generacija: ”Koliko je malih djela (u očima ljudi) a njih je iskrenost učinila velikim, a koliko je velikih djela (u očima ljudi) a njih je neiskrenost učinila malehnim.‘

Na pitanje odgovorio: prof. Elvedin Pezić
Preuzeto sa stranice http://www.n-um.com

Prvih deset dana zul-hidždžeta su među najvrednijim i najveličanstvenijim danima kod Uzvišenog Allaha. Imam Bezzar zabilježio je predaju, sa dobrim lancem prenosilaca, kao i imam Ebu J’ala, sa vjerodostojnim lancem prenosilaca, a to je sve spomenuo imam Munziri u poznatom djelu Et-Tergib, od Džabira, r.a., da je Allahov Poslanik kazao:

”Najbolji dunjalučki dani su deset dana zul-hidždžeta.” Prisutni su upitali: ”Zar tim danima nije ravna borba na Allahovom putu?”, a Allahov Poslanik rekao je: ”Njima nije ravna čak ni borba na Allahovom putu, osim ako čovjek položi svoj život na Allahovom putu.” (Šejh Albani smatrao je vjerodostojnim ovaj hadis)

Musliman bi trebao da se maksimalno potrudi u ovim blagoslovljenim danima u činjenju dobrih djela, zato što su dobra djela dodatno draga Uzvišenom Allahu u ovim danima, kao što je spomenuto u hadisu imama Buharije, kada su prisutni ashabi upitali Allahovog Poslanika: ”Allahov Poslaniče, pa čak ni borba na Allahovom putu – džihad?”, on je kazao: ”Čak ni borba na Allahovom putu, osim u slučaju kada čovjek izađe u borbu zalažući svoj život i svoj imetak i ništa od toga ne vrati.” (Izvor fetve: islamweb.net)

Na pitanje odgovorio: prof. Elvedin Pezić
Preuzeto sa stranice http://www.n-um.com

Neki islamski učenjaci kažu da je zabranjeno uzeti poklon od čovjeka za čiji imetak znamo da je stečen na haram način, a gatanje, salijevanje strave i tome slično teški su poroci i veliki harami. Prema tome, vratite svom poznaniku novac – pokazat ćete mu da ste ponosan musliman i da je ono što on čini pogubno za njega na ovom i na budućem svijetu; nemojte se ustručavati da ga upozorite na njegove hrđave postupke.

Imam el-Buhari zabilježio je predanje u kojem Aiša, radijallahu anha, pripovijeda: “Ebu Bekr je imao roba koji mu je plaćao mjesečnu nadoknadu zarad toga da se pomoću rada iskupi i postane slobodan; Ebu Bekr je živio od te njegove zarade. Jednog je dana, međutim, rob donio hranu koju je Ebu Bekr pojeo, pa ga je rob upitao: ‘Znaš li odakle mi novac za onu hranu?’ ‘Ne znam. Odakle ti, reci mi kako si ga stekao?!’, kaza Ebu Bekr, a rob odgovori: ‘U paganskom sam dobu gatao nekom čovjeku, a nisam bio vješt vračanju i tako sam ga prevario – pojeo si hranu koju sam kupio od te zarade.’ Ebu Bekr je izazvao povraćanje i povratio sve što je pojeo.” A Allah, džellešanuhu, najbolje zna.

Na pitanje odgovorio: prof. Abdurrahman Kuduzović
Preuzeto sa stranice http://www.n-um.com

Ebu Hurejra, radijallahu anhu, prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Onaj ko petkom, dok imam drži hutbu, nekome kaže: ‘Šuti!’, već je izgovorio besmislicu.” (El-Buhari i Muslim)

Džabir b. Abdullah, radijallahu anhu, pripovijedao je: “Abdullah b. Mesud ušao je u džamiju, dok je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, držao hutbu, sjeo pored Ubejja b. Ka‘ba i nešto ga upitao, a ovaj mu nije odgovorio, na šta je Ibn Mesud pomislio da je kivan na njega. Kada je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, završio s namazom, Ibn Mesud upitao je: ‘O Ubejje, zašto mi nisi odgovorio na pitanje?’ ‘Ti nisi klanjao džuma-namaz kao mi!’, odgovori mu Ubejj, pa ovaj preupita: ‘A zašto?’ ‘Zato što si govorio dok je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, držao hutbu’, odgovori mu. Ibn Mesud odmah je ušao kod Resulullaha, sallallahu alejhi ve sellem, i to mu spomenuo, a Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao mu je: ‘Istinu je rekao Ubejj, poslušaj ga!’” (Ebu Ja‘la i Ibn Hibban)

Amr b. Šuajb prenosi od svoga oca Šuajba, a ovaj od svoga oca da je Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Ko se okupa petkom, namiriše, makar mirisom svoje žene ako ga ima, obuče najljepšu odjeću, ne prekoračuje preko ljudi i ne govori za vrijeme hutbe, to će mu biti iskup za grijehe počinjene između dvije džume; ko bude govorio besmislice za vrijeme hutbe i prekoračivao ljude, računa mu se samo kao podne-namaz.” (Ebu Davud i Ibn Huzejma)

Abdullah b. Mesud, radijallahu anhu, govorio je: “Dovoljno si zgriješio da suklanjaču kažeš: ‘Šuti!’ dok imam drži hutbu.” (Et-Taberani)

Budući da je Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, razgovaranje za vrijeme hutbe uračunao u besmislen govor dokaz je da je razgovaranje za vrijeme hutbe zabranjeno. Na osnovu toga, islamski su autoriteti jednoglasni u mišljenju da imamovo uspinjanje na minber iziskuje prekidanje dobrovoljnog namaza, a početak hutbe isključuje razgovaranje, koje je zabranjeno samo kad imam počne s hutbom, a nije zabranjeno dok sjedi na minberu, prije hutbe.

“Nema smetnje u razgovaranju dok je imam na minberu, dok mujezin uči ezan i nakon toga; razgovarati se može sve dok imam ne počne s hutbom”, zaključio je imam Šafi. Imam el-Begavi tvrdi: “Ne smeta razgovaranje sve dok imam ne počne s hutbom.” A Allah najbolje zna.

Penjanje na minber nije hutba, sjedenje imamovo dok se uči ezan nije hutba, sjedenje između dvije hutbe nije hutba… Dakle, zabranjeno je pričati onda dok hatib drži vaz. Imam Malik razgovarao je sa svojim učenicima dok bi se učio ezan za džuma-namaz, a zatim bi, pošto bi imam počeo držati govor, zašutio i okrenuo se licem prema njemu.

Na pitanje odgovorio: prof. Abdurrahman Kuduzović
Preuzeto sa stranice http://www.n-um.com