Zahvala pripada Uzvišenom Allahu. Termin sufizam nije bio poznat u periodu života Allahovog Poslanika, s.a.v.s., niti u periodu ashaba i tabi’ina. Tek nakon ovih prvih generacija na scenu dolazi jedna skupina pobožnih i skromnih ljudi (zahidi) koji su nosili vunenu odjeću (suf), pa su ih prozvali ovim imanom – sufije. Drugi su na stanovništvu da su dobili naziv po grčkoj riječi “sofija”, što u prijevodu znači mudrost. Ono što neki tvrde da su svoje ime dobile od riječi “safa“ (bistrina, čistoća, jasnost), ne može se smatrati ispravnim, pošto je “nomen relativum“ (tj. ime izvedeno iz drugog sufiksom – ijj) od riječi “safa” safaijj, a ne sufijj.

Pojavom ovog novog imena i skupine koja ga nosi, došlo je do još većeg rascjepa i raskola u redovima muslimana. Prve sufije su se razlikovale od kasnijih po tome što je kod ovih posljednjih pojava novotarija (bid’ata) bila znatno izraženija, kao što im mali i veliki širk nisu bili nepoznanica. Allahov Poslanik, s.a.v.s., upozorio je na njihove novotarije u slijedećim riječima: ”Klonite se novotarija u vjeri, jer svaka novotarija je bida’t, a svaki bida’t je zabluda!” (Prenosi ga Tirmizi i za njega kaže da je hasen-sahih.)

U onome što slijedi pokušaćemo napraviti komparaciju između vjerovanja sufija i njihovih obreda i učenja islama koje se zasniva na Kur’anu i sunnetu Allahovog Poslanika, s.a.v.s.:

– Postoje mnogi sufijski redovi, kao što su tidžanije, kadirije, nakšibendije, šazilije, rufaije i drugi. Sljedbenici ovih redova smatraju da su samo oni na istini (hakku), a da su svi drugi u zabludi. Kur’an zabranjuje razdvajanje i dijeljenje među muslimanima, kao što Uzvišeni Allah kaže: ”…i na budite od onih koji Mu druge ravnim smatraju, od onih koji su vjeru svoju razbili i u stranke se podijelili; svaka stranka je zadovoljna onim što ispovijeda.” (Er-Rum, 31-32)

– Pojedine sufije su, pored Allaha, dž.š., počele obožavati poslanike, a.s., te žive i mrtve evlije. Obraćaju im se riječima kao što su: ”O Gejlani!” ”O Rufai!” ”Pomozi Allahov Poslaniče!” ”Na tebe se oslanjamo o Allahov Poslaniče” itd. Allah, dž.š., zabranjuje da se u stvarima koje su samo u Njegovom domenu obraća nekome drugom mimo Njega, pa takav čin označava širkom. Allah, dž.š., kaže: ”I, pored Allaha, ne moli se onome ko ti ne može ni koristiti ni nauditi, jer ako bi to uradio, bio bi, uistinu, nevjernik.” (Junus, 106)

– Sufije smatraju da postoje kutbovi, bedeli i evlije kojima je Allah, dž.š., predao vođenje, upravljanje i uređenje stvari na ovom svijetu. Allah, dž.š., u Kur’anu navodi odgovor mušrika na pitanje koje im je postavio: ”…i ko upravlja svim?” – “Allah!” – reći će oni.” (Junus, 31) Na osnovu ovoga zaključujemo da su arapski mušrici bolje poznavali Allaha, dž.š., od takvih sufija.

– Sufije, isto tako, pri pojavi neke nevolje, traže zaštitu kod nekog drugog, mimo Allaha, dž.š. Uzvišeni kaže: ”Ako te od Allaha kakva nevolja pogodi, – pa, niko je osim Njega ne može otkloniti; a ako ti kakvo dobro podari, – pa, samo je On Svemoćni.” (El-En’am, 17)

– Neke sufije vjeruju u vahdetil-vudžud (panteizam) gdje se poistovjećuje Stvoritelj i stvoreno, pa na kraju ispada da je sve stvoreno i da je sve božanstvo.

– Sufije pozivaju odricanju od ovoga svijeta, zanemarivanju uzročno-posljedičnih faktora i napuštanju džihada. Allah, dž.š., kaže: ”i nastoj da time što ti je Allah dao stekneš onaj svijet, a ne zaboravi ni svoj udio na ovom svijetu…” (El-Kasas, 77) “I protiv njih pripremite koliko god možete snage…” (El-Enfal , 60)

– Sufije stepen ihsana, kao ekskluzivno pravo, pripisuju isključivo svojim šejhovima. Oni od murida zahtijevaju da sebi u mislima predstave šejha kada god spomenu Allaha, dž.š., (kada čine zikr), pa čak i u samom namazu. Neki idu čak dotle da stavljaju šejhovu sliku ispred sebe za vrijeme namaza. Allahov Poslanik, s.a.v.s., u hadisu kaže: ”Ihsan (dobročinstvo) je da obožavaš Allaha, dž.š., kao da Ga gledaš, pa ako Ga ti ne vidiš, zaista, On tebe vidi!” (Muslim)

– Sufije, također, smatraju dozvoljenim ples i upotrebu defa i muzičkih instrumenata, kao i podizanje glasa prilikom učenja zikra. Allah, dž.š., kaže: ”Pravi vjernici su samo oni čija se srca strahom ispune kad se Allah spomene…” (El-Enfal, 3) Možete ih vidjeti kako od zikra izgovaraju samo Allahovo, dž.š., ime: “Allah, Allah, Allah!” Ovakav način zikra se smatra novotarijom i govorom koji ne nosi u sebi šerijatsko značenje. Neki idu i dalje od toga, pa izgovaraju samo (Ah, ah!) ili (Hu, hu!)

Stav islama i sunneta o pitanju zikra jeste da musliman spominje svog Gospodara ispravnim i razumljivim govorom za koji ima nagradu kod Uzvišenog Allaha kao što su riječi: Subhanallah – neka je slavljen Allah, dž.š., Elhamdulillah – hvala Allahu, dž.š., La ilahe illallah – nema istinskog boga osim Njega, Allahu ekber – Allah, dž.š., je najveći i sl.

– Sufije u svojim stihovima, za vrijeme zikra, kao tematiku uzimaju žene i dječake. Strastvena ljubav, zaljubljenost, žudnja i sl. Motivi su koje tom prilikom spominju, kao da se nalaze na kakvoj zabavi gdje se pleše uz vino, pljeskanje i galamu. Sve nabrojano se ubraja u mušričke običaje, obrede i rituale. Allah, dž.š., kaže: ”Molitva njihova pored Hrama svodi se samo na zviždanje i pljeskanje rukama…” (El-Enfal, 35)

– Neke sufije koriste metalne čavle i zabijaju ih u svoja tijela uz uzvikivanje nekih riječi, kao što je npr.: ”Djede!” Na taj način dolaze mu šejtani kako bi mu pomogli da izvede svoju tačku bez posljedica, pošto je zatražio pomoć mimo Allaha, dž.š. Uzvišeni Allah kaže: ”Onome ko se bude slijepim pravio da ne bi Milostivog veličao, Mi ćemo šejtana natovariti, pa će mu on nerazdvojni drug postati.“ (Ez-Zuhruf, 36)

– Sufije tvrde da imaju otkrovenja i da poznaju šta će se desiti u budućnosti (gajb stvari), a Kur’an ih izričito pobija. Allah, dž.š., kaže: ”Reci: ´Niko, osim Allaha, ni na nebu ni na Zemlji, ne zna šta će se dogoditi…´” (En-Neml, 65)

– Sufije, također, tvrde da je Allah, dž.š., stvorio ovaj svijet zbog Allahovog poslanika Muhammeda, s.a.v.s., a Kur’an ih demantuje riječima Uzvišenog Allaha: ”Džine i ljude sam stvorio samo zato da Mi ibadet čine.” (Ez-Zarijat, 56) Allah, dž.š., se obraća Muhammedu, s.a.v.s., slijedećim riječima: “…i sve dok si živ, Gospodaru svom ibadet čini!” (El-Hidžr, 99)

– Sufije tvrde da je moguće vidjeti Uzvišenog Gospodara još na ovom svijetu, a Kur’an ih demantuje ajetom u kome se Musa, a.s., obraća Uzvišenom Gospodaru riječima: ”Gospodaru moj, ukaži mi se da Te vidim!” – “Ne možeš Me vidjeti“ – reče…” (El-Earaf, 143)

– Sufije tvrde da na javi uzimaju direktno znanje od Uzvišenog Gospodara, bez posredništva Allahovog Poslanika, s.a.v.s., pa kažu: ”Moje srce mi prenosi od mog Gospodara.” Ovdje se postavlja slijedeće pitanje: Da li su oni bolji od ashaba?!

– Sufije organizuju skupove i priređuju mevlude radi donošenja salavata na Allahovog Poslanika, s.a.v.s., a postupaju suprotno od njegovog učenja kada podižu svoj glas prilikom zikra i izvođenja ilahija i kasida u kojima se ponekad nalazi i otvoreni širk. Da li je Allahov Poslanik, s.a.v.s., proslavljao svoj rođendan? Da li su to činili Ebu-Bekr, Omer, Osman, Alija, r.a., četverica imama, osnivača pravnih mezheba i drugi? Ko više zna i ko je ispravnijeg ibadeta, oni ili sufije?

– Sufije se posebno pripremaju za putovanje i posjetu turbetima i mezarima, kako bi postigli blagoslov njihovih stanovnika, te kako bi tavafili (kružili) oko njih, ili klali žrtve u njihovoj neposrednoj blizini. Tim svojim djelima postupaju suprotno riječima Allahovog Poslanika, s.a.v.s.: ”Posebno se priprema na put samo radi tri džamije: Mesdžidul-Harama, ove moje džamije i Mesdžidul-Aksa’a.” (Buharija i Muslim)

– Sufije se fanatično drže stavova svojih šejhova, makar to bilo suprotno onome što kaže Uzvišeni Allah i Njegov Poslanik, s.a.v.s. Allah, dž.š., kaže: ”O vjernici, ne odlučujte se ni na što dok za to ne upitate Allaha i Poslanika Njegova…” (El-Hudžurat, 1)

– Sufije upotrebljavaju talismane, zapise, razne znakove, slova i brojeve kako bi pomoću njih pravili hamajlije, zaštite i donosili odluke.

– Sufije se ne zadovoljavaju salavatima koji su zabilježeni od Allahovog Poslanika, s.a.v.s., nego sami izmišljaju salavate koji sadrže otvoreno traženje blagoslova od Allahovog Poslanika, s.a.v.s., i težak širk sa kojim nije zadovoljan onaj na koga se donosi salavat.

Što se tiče pitanja vezanog za tačnost postojanje veze koju imaju sufijski šejhovi, odgovor je potvrdan, ali se ovdje radi o vezi sa šejtanima, a ne sa Uzvišenim Gospodarom. Jedni drugima kićene besjede govore da bi ih obmanuli, kao što to Allah, dž.š., kaže: ”Tako smo svakom vjerovjesniku neprijatelje određivali , šejtane u vidu ljudi i džinova koji su jedni drugima kićene besjede govorili da bi ih obmanuli – a da je tvoj Gospodar htio, oni to ne bi učinili; zato ti ostavi njih, i ono što izmišljaju!” (El-En’am, 112)

“..A šejtani navode saradnike svoje da se s vama raspravljaju, pa ako biste im se pokorili, i vi biste, sigurno, mnogobošci postali.” (El-En’am, 121)

“Hoću li vam kazati kome dolaze šejtani? Oni dolaze svakom lašcu, grješniku.” (Eš-Šu’ara, 221-222) Ovo je ta vrsta veze koja postoji u stvarnosti, a ne ona za koju lažno tvrde da je imaju sa Uzvišenim Gospodarom. Neka je Uzvišen Allah od svega toga! (Pogledati Mu’džemul-bide’i : 346 – 359)

Iznenadna odsustvovanja pojedinih šejhova sufijskih redova od očiju murida (sljedbenika) izravni je rezultat veze ostvarene sa šejtanima. Može se desiti, da bi povećali dojam i zabludu svojih sljedbenika, da, ponekad, koriste šejtane radi prenošenja u neka udaljena mjesta i vraćanja istog dana ili noći. Zbog toga postoji jedno veoma važno pravilo koje glasi da ljude ne cijenimo i vrjednujemo po čudima i neuobičajenim pojavama koje ih prate, nego na osnovu njihovog pridržavanja ili udaljenosti od Allahove, dž.š., Knjige i sunneta Njegovog Poslanika, s.a.v.s.

Istinske evlije (Allahovi, dž.š., štićenici) oni su koji obožavaju Allaha, dž.š., onako kako je On propisao, bez primjese novotarija. Pojava čuda nije uslov i pokazatelj da je neko zaslužio taj status i postigao odabrani stepen.

Opis pravih Allahovih, dž.š., evlija došao je u hadisi-kudsiju, (hadis koga prenosi Allahov Poslanik, s.a.v.s., od svog Gospodara) kojeg Buharija prenosi od Ebu-Hurejre, r.a., a u kome Allahov Poslanik, s.a.v.s., kaže: ”Rekao je Uzvišeni Allah: ´Nagovještavam rat onome ko se bude neprijateljski odnosio prema Mome evliji. Najdraže sa čime Mi se može približiti Moj rob jesu dužnosti (farzovi) koje sam mu propisao. Zatim Mi se i dalje približava sve dok ga ne zavolim. Kada ga zavolim, postajem njegov sluh pomoću koga čuje, njegov vid pomoću koga gleda, njegova ruka kojom dohvaća, njegova noga kojom korača. Ako nešto zatraži od Mene, Ja ću mu dati i ako potraži utočište kod Mene, Ja ću mu ga pružiti!” (Buharija, 2384/5) Allah, dž.š., upućuje na pravi put !

Na pitanje odgovorio: Iz knjige: “Odgovori o islamskom vjerovanju” – Muhammed Salih Munedždžid

Preuzeto sa stranice http://www.n-um.com

Uvažena sestro u islamu, doista je mnogo toga što bi se moglo kazati u pogledu pravila i principa vezanih za korištenje neta i facebooka, kao i određenih devijantnih pojava vezanih za korištenje facebooka, ali ja ću, kroz neka moja subjektivna zapažanja, spomenuti samo najbitnije:

Prvo, nema sumnje da je propis o korištenju facebooka identičan propisu o korištenju interneta. Facebook se može koristiti u korisne stvari, kao što je pozivanje ljudi u vjeru ili komunikacija sa ljudima u dalekim zemljama širom svijeta, a isto tako može se koristiti u ono što je strogo zabranjeno vjerom.

Drugo, primjetno je da su mnogi muslimani, korisnici facebooka, izgubili kompas islamskog bontona u korištenju istog. U svemu tome najžalosnije je da postoji mnogo onih u koje se ”pokazuje prstom” a koji su se oglušili u pogledu određenih smjernica koje su spomenuli islamski učenjaci za korisnike interneta općenito, a korisnike facebooka posebno, naročito ako se radi o komunikaciji između suprotnih spolova.

Tako da nerijetko možemo vidjeti da se muškarci veoma liberalno odnose prema pitanju prihvatanja prijateljstva sa ženama kojima oni nisu mahremi, kao i sa ženama koje su na svome profilu postavile slike na kojima nisu odjevene u skladu sa šerijatskim uvjetima, što ne znači da ako bi bila ispravno šerijatski pokrivena da je to dopušteno.

S druge strane, i žene prihvataju ili nude prijateljstvo muškarcima s kojima nisu u mahremskoj vezi, što je dosad u oba spomenuta slučaja uzrokovalo mnoge porodične probleme, preljube, ašikovanja i sl.

Treće, islam je u osnovi ženi propisao da boravi u kući i da se posveti odgoju djece i kućnim poslovima, zbog toga što žena po svojoj prirodi predstavlja izazov muškarcu, odnosno žena svojim bespotrebnim i nekontroliranim izlaskom iz kuće, svjesno ili nesvjesno, nanosi i uzrokuje mnoge štete društvu u kojem živi.

Obraćajući se suprugama Allahovog Poslanika, Uzvišeni Allah je rekao: ”U kućama svojim boravite i ljepotu svoju, kao u davno pagansko doba, ne pokazujte, i molitvu obavljajte i zekat dajite, i Allaha i Poslanika Njegova slušajte!’’ (El-Ahzab, 33) S obzirom da se na ovaj način obratio Poslanikovim suprugama, najčestitijim ženama, onda je mnogo prioritetnije da ovaj propis obuhvata i druge žene. Ako smo to ispravno shvatili, postavlja se pitanje da li je žena koja boravi u kući i svakodnevno sate provodi na facebooku, i uz sve to je na svome profilu postavila sliku na kojoj se jasno vidi njeno lice i to je dostupno svakom korisniku interneta, muslimanu i nevjerniku, ispravno shvatila spomenutu osnovu. Očito je da nije.

Četvrto, žalosno je što su muslimani, po mom skromnom mišljenju, u velikoj mjeri pali na ispitu facebooka. Kako je moguće zamisliti sestru koja se odlučila pokriti radi Allaha, da na svoj profil stavi svoju sliku, pa makar i bila ispravno šerijatski pokrivena, i na taj način dopušta svima da gledaju u njeno lice. Zamislite kako bi svako od nas reagirao kada bi ga neko na ulici zaustavio, a naročito ako se na njemu budu primjećivali znaci iskvarenosti, i tražio da pet minuta gleda u lice naše supruge, sestre ili majke? Ne mislim da postoji vjernik koji bi to dopustio i kojeg to ne bi naljutilo. Pa gdje je razlika između toga i postavljanja slike na profil koja je dostupna svim korisnicima neta?

Gdje je nestalo najljepše svojstvo koje može da krasi ženu muslimanku – stid? Zar islamski učenjaci nisu spomenuli da kada nastupe vremena smutnje i ljudi se udalje od vjere, te ne budu obarali pogled i izbjegavali gledanje u ženu, da je ženi tada propisano nošenje nikaba, iako to u osnovi nije obaveza, po mišljenju nekih od njih. Poznati alim današnjeg vremena Bekr Ebu Zejd kazao je: ”A treba znati i da niko od velikih islamskih autor¬iteta nije dozvolio otkrivanje lica i šaka u vremenu smutnje, iskvarenosti i slabosti vjere.

Naprotiv, svi su složni oko pokrivanja lica i šaka, kao što to prenosi veliki broj učenjaka. Iskvarenost vremena u kojem živimo obavezuje na pokrivanje lica i šaka, i kada ne bi postojao nikakav drugi dokaz. Nerealno je u ovom vremenu pozivati i govoriti uopćeno (da je nošenje nikaba pohvalan čin – sunnet), a ne ograničeno, o otkrivanju lica i šaka, imajući u vidu slabost vjere kod ljudi te nered (fesad) koji je se raširio u muslimanskim zemljama.” (Bekr ibn Abdullah Ebu Zejd, Čuvanje čednosti, str. 55)

Imam Ševkani u svome čuvenom djelu Nejlul-evtar prenio je od Ibn Raslana jednoglasan stav muslimana u pogledu zabrane izlaska žene iz kuće otkrivenog lica u vremenima smutnje i iskvarenosti.
To sve u slučaju da je žena na slici propisno odjevena, a šta ako je, kao što je to primjetno u mnogim situacijama, na tim slikama našminkana, ili pokrivena na način da njena odjeća ne ispunjava uvjet islamske odjeće, ili u pozama u kakvim je ne bi trebali vidjeti muškarci koji joj nisu mahremi. U svemu tome najteže je shvatiti muževe koji su u nedostatku ljubomore odobrili takve stvari.

Peto, ako bismo prihvatili činjenicu da se korisnik facebooka sačuvao od svih šerijatskih prijestupa prilikom korištenja facebooka i da je u pogledu njega korištenje istog mubah i dopuštena stvar, da li to znači da čovjekova glavna preokupacija u životu treba da bude facebook? Znajući koliko pažnje islam posvećuje vremenu i njegovom korisnom iskorištavanju, te da će insan na Sudnjem danu polagati veoma strog račun o svakom momentu svoga života, svako od nas trebao bi da sebi postavi nekoliko sljedećih pitanja:

Koliko vremena dnevno provodim sa Kur’anom, koji je izvor naše sreće i uspjeha, a koliko na facebooku?

Koliko vremena provodim čitajući hadise Allahovog Poslanika, njegovu siru, a koliko vremena provodim na facebooku?

Koliko vremena provodim čitajući korisne knjige, a koliko vremena provodim na facebooku?

Koliko vremena provodim spominjući Allaha, zikreći, a koliko provodim na facebooku?

Koliko vremena provodim obilazeći svoju rodbinu, a koliko vremena provodim na facebooku?

Koliko vremena provodim čineći dobročinstvo roditeljima, prijateljima, komšijama, poznanicima, a koliko vremena provodim na facebooku?

Koliko vremena dnevno smo posvetili odgoju svoje porodice, supruzi i djeci, a koliko facebooku?

Ako odgovor u većini pitanja bude da čovjek daje više vremena facebooku nego spomenutim stvarima, a to su samo neke od naših svakodnevnih obaveza u kojima smo skoro pa svi zakazali pod izgovorom nepostojanja slobodnog vremena, onda se doista s pravom postavlja postavlja pitanje koliko smo ispravno pristupili ovom novom iskušenju, zvanom facebook. A Allah najbolje zna.

Na pitanje odgovorio: prof. Elvedin Pezić
Preuzeto sa stranice http://www.n-um.com

AlejkumusSelam!

Ašikovanje i zabavljanje kao vid kontakta između djevojke i mladića koji su prisutni kod nas i rasprostranjeni i udomaćeni kod mnogih muslimana islam ne poznaje niti opravdava, te stoga nisu prihvatljivi jer se kose sa mnogim šerijatskim tekstovima.

Da je ašikovanje i zabavljanje zabranjeno i da to nije islamski način taženja bračnog druga ukazuju mnogi šerijatski tekstovi. Naravno, nema ajeta ili hadisa niti izreka selefa ovog Ummeta u kojima se spominje riječ ašikovanje ili zabavljanje sa kojima bi se dokazivala zabrana istih. Nego šerijatski tekstovi koji govore o relaciji između muslimana i muslimanke stranjakinje (tj. one kojoj on nije mahrem) nam ukazuju da je nemoguće spojiti te šerijatske tekstove sa onim što se u praksi smatra i upražnjava kao ašikovanje i zabavljanje.

Naime, sljedeći šerijatski tekstovi ukazuju da je ašikovanje i zabavljanje nespojivo sa njima:

Prvo: Allah, subhanehu ve te’ala, naređuje muškarcima da obaraju svoje poglede, tj. da ne gledaju u žene: “Reci mu’minima neka obore poglede svoje (od onog što im nije dozvoljeno gledati) i neka čuvaju stidna mjesta svoja” (En-Nur 30), a u hadisu koji će doći je pojašnjeno da nije dozvoljeno gledati u žene starnjiknje osim prvog pogleda.

Drugo: zabranjeno je muslimanu da se osami sa ženom kojoj nije mahrem. Kaže Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: “Neka se niko od vas ne osamljuje sa ženom osim ako je sa njom mahrem (otac, brat, dajdža i slično)” (Buharija i Muslim). Da nije dozvoljeno muslimanu muškarcu da se osami sa ženom stranjkinjom prenosi imam Nevevi da je na tome idžamu (kosenzus) učenjaka ovog Ummeta.

Treće: prvi nenamjerni i nehotični pogled muškarca u ženu stranjkinju je dozvoljen i oprašta se, dok su pogledi koji slijede poslije toga zabranjeni. Bilježi Muslim u svom Sahihu da je Džerir, radijallahu anhu, pitao Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, o iznenadnom pogledu (u žene), pa mu je rekao: “Okeni svoj pogled“. Takođe, kaže Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, Aliji, radijallahu anhu: “O Alija, ne slijedi pogled za pogledom, tebi pripada prvi a nije tvoj drugi” (Ebu Davud, Tirmizi, Ahmed i Hakim, Tirmizi i Albani ga ocjenjuju dobrim a Hakim vjerodostojnim).

Četvrto: ženi je zabranjeno da opisuje svom mužu ili sestri svome bratu neku drugu ženu stranjkinju kao da je vidi ispred sebe. Kaže Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, u hadisu kojeg bilježi Buharija u svom Sahihu: “Neka žena ne opisuje neku drugu ženu svome mužu tako kao da gleda u nju“. Znači, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zabranjuje opisivanje neke žene stranjkinje tako kao da je vidi ispred sebe, pa kako onda da bude sa njom i gleda u nju a nije mu cilj ženidba nije je ona na udaju?

Peto: ašikovanje i zabavljanje vode u osamljivanje, naslađivanje sa pogledom, šejtanskom uljepšavanju toga što rade, pa onda i u ljubljenje, grljenje, naslađivanje u tjelesnom dodirivanju jednog drugog i rađenju svega mimo zinaluka, a često to završi i samim zinalukom. Uzvišeni Allah je zabranio zinaluk riječima: “I ne približavajte se zinaluku” (El-Isra’ 32). Znači, Allah subhanehu ne zabranjuje samo zinaluk nego i svaki vid približavanja zinaluku, a nema sumnje da ono što se radi prilikom ašikovanja da je vid približavanja zinaluku.

Šesto: momku koji je na ženidbu dozovljeno da kradom ili uz prethodni dogovor vidi djevojku koju hoće da zaprosi, čak je dozvoljeno da joj vidi kosu i slično. Kaže Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: “Kada neko od vas hoće da zaprosi ženu ako je u stanju da vidi ono što će ga navesti da je oženi neka to učini“. (Ebu Davud i Ahmed, šejh Albani ga ocjenjuje dobrim) Prema tome, ako je onome ko hoće da oženi neku ženu dozvoljeno da je vidi radi prosidbe, kao što je došlo u hadisu, onda to znači da sastajnje sa njom, osamljivanje i sve ostalo što se radi prilikom ašikovanja ili zabavljanja nije dozvoljeno.

Sada se postavlja pitanje da li je moguće spojiti ove šerijatske tekstove u kojima je došlo: da muškaracu nije dozvoljeno da gleda u ženu stranjkinju osim prvi nehotični pogled, da se ne smije osamiti sa njom, da mu je ne smije opisivati neko drugi kao da je vidi ispred sebe, da se ne približava zinaluku, tj. onome što vodu u zinaluk, da mu je dozvoljeno da je vidi (ako ona pristane) samo ako hoće da je zaprosi nakon što mu se svidi. Da li se ovo može spojiti sa onim što se radi tokom ašikovanja: osamljivanju, naslađivanju sa pogledom u ženu i obrnuto, izazovnom oblačenju od strane žene ili muškarca koji podstiču na to da požele jedno drugo, šejtanskom uljepšavanju svega toga što rade, često to odvede i u ljubljenje, grljenje, naslađivanje u tjelesnom dodirivanju jednog drugog i rađenju svega mimo zinaluka, a nerijatko završi i zinalukom.

A sve ovo bude još pod izgovorom da se bolje upoznaju ili čak da se probaju. Odgovor na ovo pitanje prepuštam vama. Takođe, ne bi trebalo biti sumnje kod onih koji pameti, životnog iskustva i trunke ljubomore imaju, a da ne govorimo ispravnog šerijatskog znanja, da su ašikovanje i zabavljanje putevi koji vode u zinaluk. A Uzvišeni Allah je zabranio da se ide putevima koji vode u zinaluk.

Ako su ašikovanje i zabavljanje zabranjeni kako da se djevojka uda i mladić oženi? Odgovor je jednostavan. Kada mladić bude spreman za brak (tjelesno, materijalno i psihički) i ima namjeru da se ženi na njimu je da se raspita preko poznanika, rođaka i rodica, prijatelja, svoje sestre ili majke gdje ima djevojka na udaju. Tako momak koji je na ženidbu kada želi da upozna djevojku prvo što treba da je pita je da li je na udaju. Pa ako bude odgovor nagativan nije mu dozovoljeno da dalje sa njom kontaktira. Takođe, djevojka koja je na udaju kada joj pristupi neki mladić koji joj dopao prvo što treba sa njim da ustanovi je da li on stupa sa njom u kontakt jer se želi ženiti ili radi ašikovanja i zabavljanja. Ako je ovo drugo nije joj dozvoljeno da sa njim kontaktira.

Kada mladić sazna za osobu koja mu odgovara, ili ako je na neki drugi način upoznao ili čuo za osobu koja je mu se sviđa, mustehab je da je vidi kradom ili uz njen pistanak, kao što je došlo u vjerodostojnim hadisima. Nema smetnje da se sastanu onoliko puta koliko je dovoljno da saznaju osnovne stvari jedno o drugom. Da bi bilo dozvoljeno da se sastane sa djevojkom mora biti prisutan njen mahrem (muška punoljetna osoba, a ne dijete, sestra ili njena majka), ili ako to nije izvodljivo dozvoljeno je da se sastanu na javnom mjestu gdje ima ljudi. Kada mladić zaprosi djevojku a ona pristane na udaju ili zatraži vremena da razmisli, nije im dozvoljeno da se osamljuju, sastaju bez mahrema, bespotrebno kontaktiraju i slično, jer mu ona nije žena. Uglavnom, ovako bi trebao da izgleda način kontaktiranja mladića i djevojke prije stupanja u brak.

Ne postoji nešto što se u Šerijatu naziva islamskim ašikovanjem niti je tzv. “islamsko ašikovanje” šerijatski prihvatljiva baština naroda koji su prihvatili islam. To što se o ašikovanju uči na vjeronauci ili medresama nije dokaz da je to šerijatski ispravno i dozvoljeno. Jer ono što smo svi dužni slijediti su argumenti Kur’ana i sunneta, a oni ukazuju da su ašikovanje i zabavljanje šerijatski sporni i neprihvatljivi. Sa druge strane, koliko je stvari koje se uče na vjeronauci i u medresama a koje su pogrešna tumačenja islama poput novotarije mevluda, tevhida, sedmina, Ajvatovice, djevojačke pećine i slično. Dok se oni koji pokušavaju ukazati na ovakva i mnoga druga nakaradna tumačnja islama i zastranjivanja od strane zvaničnih institucija u mnogim muslimanskim zemljama nazivaju vehabijama, selefijama ili redukcionistima i slično, kako bi se ljudi odvraćali od slijeđenja istih. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio: dr. Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice http://www.n-um.com

Zahvala pripada Allahu, subhaneh, koji upućuje svoje robove na pravi put. Koga Allah uputi niko ga ne može u zabludu odvesti, a koga On u zabludi ostavi pa ko je taj ko će ga na pravi put uputiti. Najveća blagodat koju Allah spusti na svoga roba je uputa, takvi su uistinu srećnici i na dunjaluku i na Ahiretu.

Mnogo nas raduje kada vidimo Allahovu milost koja se spušta na Njegove robove, pa tako, poštovana sestro, ti nisi nikako “slučajno naletila” na neke islamske stranice, jer se u ovom kevnu (svijetu) ništa ne dešava slučajno, nego je to Allahova odredba. Tvoja smirenost i toplina koju si osjetila čitajući i gledajući islamske sadržaje je dokaz da ti je Allah, subhanehu, otvorio srce za Islam i Njegovu uputu.

Što se tiče praznine koju osjećaš u kafićima, diskotema i drugim haram mjestima je sasvim normalna, jer su to mjesta na kojima se griješi prema Allahu, a čini se pokornost prokletom šejtanu. Pa je s toga sasvim prirodno da se tu ne osjećaš sretnom i ispunjenom.

Da li ti možeš da budeš muslimanka? Naravno da možeš. Zaista su vrata tevbe (pokajanja) otvorena sve dok duša ne dođe do grkljana ili dok Sunce ne izađe sa zapada. Pa tako je na tebi da se iskreno pokaješ za ono što si radila i da počneš novi život kao iskrena Allahova robinja. Grijehe koje si činila ne moraš i ne trebaš spominjati jer Islam briše ono što je bilo prije njega. Kaže Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, u vjerodostojnom hadisu:”Islam briše ono što je bilo prije njega” (Ahmed). Pa tako ti možeš da počneš svoj novi, islamski život sa praznom knjigom na kojoj će biti pisano samo ono što radiš nakon tvoje tevbe (pokajanja).

Da bi tevba bila ispravna mora ispuniti određene uslove: 1- prvo da se iskreno pokaješ za te grijehe i prestaneš sa njihovim činjenjem, 2- da se kaješ zbog onoga što si činila od grijeha, 3- da se odlučiš da se nikada više nećeš vratiti na te grijehe. Tako nije ispravno pokajanje koje je popraćeno istrajavanjem na grijehu. Znači, ti prvo trebaš da učiniš tevbu koja ispunjava ova tri uslova. Nakon toga treba da radiš stvari koje čovjeka čine muslimanom, jer ne postaje čovjek muslimanom zato što nosi muslimansko ime nego kad radi ono što je Allah naredio muslimanima da rade i da ostavi ono što je zabranio.

Tvoje riječi “oba roditelja su mi muslimani, medjutim obadvoje se deklarisu kao ateisti” znače da su tvoji roditelji Bošnjaci i nisu muslimani. Da bi čovjek postao musliman mora da ispuni pet islamskih šartova:

1- da posvjedoči da je samo Allah božanstvo koje zaslužuje da mu se čini ibadet i da je Muhammed Njegov rob i Poslanik

2- da klanja pet farzova namaza (sabah, podne, ikindiju, akšam i jaciju)

3- da posti mjesec ramazana

4- daje zekat

5- obavi hadž (posjeti Ka’bu) ako je u mogućnosti jednom u životu. Činjenje ovih stvari jednu osobu čine muslimanom.

S toga, poštovana sestro, požuri sa svojom tevbom i činjenjem onoga što ti je tvoj Gospodar naredio i iskoristi Allahovu milost koju je spustio na tebe učinivši da počneš da mrziš griješenje a da osjećaš ljepotu i smirenost u onome što On, subhanehu, voli i čime je zadovoljan. Pa zamijeni smrad, tjeskobu, zagušljivost i buku diskoteka sa tišinom, mirisom, smirenošću mesdžida. Zamijeni prijatelje koji te pozivaju na razvrat, ružna djela i griješenje prijateljima koji te pozivaju u Allahovu milost i Njegovu prostranost (koja ti je kao i svakom drugom itekako potrebna), koji te pozivaju u pokornost samo Njemu i nikome drugom. Zaista niko neće ostaviti nešto radi Allaha, subhaneh, a da mu to Allah neće zamijeniti nečim ljepšim i boljim za njega, kao što je to došlo u hadisu.

Bilježi Veki’a u knjizi “Ez-Zuhd” (2/635) od Ubej ibn K’aba, a Ebu Nu’ajm u “El-Hilje” (1/253) od Ubej ibn K’aba i Ibn Omera, radijallahu anhum, a Ahmed (5/363) i Bejheki (5/335) od Ebu Katade i Ebu El-Dehma’, radijallahu anhuma, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Neće ostaviti (Allahov) rob nešto radi Allaha a da mu to Allah neće zamijeniti sa onim što je bolje od njega odakle se ni ne nada”, a u rivajetu: “Ti nećeš nešto ostaviti bojeći se Uzvišenog Allaha a da ti Allah neće dati ono što je bolje od toga”, takođe u rivajetu: “Neće ostaviti (Allahov) rob nešto radi Allaha, neostavljajući to osim radi Njega, a da mu Allah to neće nadoknaditi sa onim što je bolje za njega i na dunjaluku i na Ahiretu“. Ovaj hadis sa svim spomenutim rivajetima je ocijenjen vjerodostojnim od strane El-Hejtemija, El-‘Adželunija, Ibn Mufliha i El-Vadi’ija.

Od prvih obaveza koje treba da uradiš je da se posvetih učenju osnovnih stvari od vjere bez kojih ne možeš biti muslimanka, a od prvih tih obaveza je namaz. Isto tako, ono što naučiš moraš primijeniti u praksi jer je znanje bez primjene u praksi poput drveta koje nema plodova. Treba da svoje praktikovanje vjere uskladiš sa onim što je došlo u Kur’anu i sunnetu a ne sa “bošnjačkom tradicijom”, pa vodi računa gdje i od koga ćeš naučiti vjeru.

Svako djelo koje musliman uradi treba da ispuni dva šarta (uslova) da bi bilo ispravno:

1- da je urađeno iskreno samo radi Allaha a ne zbog bilo koga ili čega drugog

2- da je u skladu sa sunnetom Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.

Moraš biti spremna na iskušenja koja će te zadesiti na tvom putu pridržavanja vjere, tako da ćeš naići na nerazumijevanje, ismijavanje, kritike, odbacivanje i to od onih koji su ti najbliži (roditelji, rodbina, prijatelji, komšije, sredina). Kroz to su prolazili poslanici, učenjaci i većina nas kad smo bili na početku svog praktikovanja vjere. Isto tako, ne smiješ dozvoliti da se prepadneš od mnoštva naredbi i zabrana, kako će ti se možda u početku učiniti, zaista je ova vjera Allahova vjera koju je On odabrao svojim robovima i olakšao im je.

Kaže Uzvišeni: “Danas sam vašu vjeru usavršio i blagodat svoju prema vama upotpunio i zadovoljan sam da vam Islam bude vjera” (sura El-Maide 3). Najbolja blagodat koju Allah, subhaneh, spusti na svoga roba je da ga uputi na pravi put pa istinu vidi istinom a zabludu vidi zabludom. Kaže Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: “Kome Allah hoće dobro dadne mu da razumije vjeru“(mutefekun alejh).

I na kraju poštovana sestro, molimo Allaha da ti omekša tvoje srce za Islam, da ti olakša pridržavanje vjere, da te učini od onih koji su sretni i uspješni i na dunjaluku i na Ahiretu, On je onaj ko je Milostiv, Onaj koji uslišava dove svojim robovima. Dobro došla u društvo mu’mina, onih koji su izabrali Allahov put a ne put onih koji su zalutali pa tumaraju ovim svijetom bez svjetiljke vodilje. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio: dr. Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice http://www.n-um.com

Odgovor na ovo pitanje se vraća na mes’elu da li se duše stanovnika kaburova i mezarja međusobno zijarete, što znači da se međusobno i znaju, prepoznaju, razgovaraju i pričaju o prošlosti. O ovoj temi su opširnije govorili Kurtubi u svojoj knjizi “Et-Tezkire” i Ibnul-Kajjim u knjizi “Er-Ruh”, Sujuti u knjizi “Bušrel-keibi bilikail-habibi” i mnogi drugi učenjaci u svojim fetvama.

Susret duša umrlih vjernika i njihovo međusobno posjećivanje se prenosi u nekoliko hadisa oko čije vjerodostojnosti postoji razilaženje među stručnjacima hadisa. O tih hadisa su sljedeći:

1– Hadis koji se prenosi od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, u kojem Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, navodi kako će meleci rahmeta uzimati duše mu’mina, a meleci azaba duše kjafira, pa je za dušu mu’mina između ostalog rekao: “Pa će meleci doći sa njegovom dušom dušama mu’mina, a one će biti radosnije od nekog od vas kada se raduje dolasku nekog ko je bio odsutan, pa će ga (duše mu’mina) pitati: šta je radio taj i taj, šta je radio taj i taj? Pa će meleci reći: Ostavite ga on je bio u dunjalučkoj tami. A kada ih ona (duša umrlog) upita: pa zar vam nije došao (taj o kome me pitate)? One odgovoriše: On je odveden u mjesto gdje borave stanovnici vatre…“. hadis bilježi Nesai u “Sunneni kubra” (1833) i Hakim (1302). Šejh Albani je ovaj hadis ocijenio vjerodostojnim u “Silsila sahiha” (2758), a šejh Šuajb Arnaut ga ocjenjuje dobrim.

2– Hadis koji se prenosi od Enesa, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Umotavajte vaše umrle u lijepe ćefine jer se oni ponose i međusobno zijarete“. Hadis bilježi Hatib u svom “Tarihu” od Enesa, radijallahu anhu, i Ibn Adijj u “Kamilu” od Ebi Hurejre, radijallahu anhu. Imam Sujuti ocjenjuje hadis vjerodostojnim, a šejh Albani ovaj hadis ocjenjuje dobrim nakon što je naveo mnogobrojne rivajete koji ga podupiru.

Međutim, Ibn El-Dževzi ga svrstava u izmišljene hadise u knjizi “El-Mevduat”. S tim da je najbliže, kao što su pojasnili mnogi muhadisi, da je dodatak “i međusobno zijarete” munker i šaz, tj. da ga prenose veoma slabe ravije (ili čak ravije optužene za krivotvorenje hadisa) za razliku od prvog dijela hadisa kojeg prenose pouzdane ravije bez ovog dodatka.

3– Hadis od Ebu Katade, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao:”Ko od vas bude zadužen za svoga brata neka mu pripremi lijepe ćefine, jer oni se (duše umrlih) međusobno posjećuju u svojim kaburovima.” Prvi dio hadisa bilježi Muslim u svom “Sahihu” što znači da je vjerodostojan. Dok dodatak ” jer oni se (duše umrlih) međusobno posjećuju u svojim kaburovima” bilježi El-Hemedani u svom “Sahihu” u rivajetu od Muhammeda ibn Sirina od Ebu Hurejre, radijallahu anhu. Takođe, sa ovim dodatkom bilježi ga El-‘Ukajli od Enesa, radijallahu anhu. U oba rivajeta u kojima ima ovaj dodatak se nalaze ravije koji su veoma slabi, u prvom Sulejman ibn Erkam, a u drugom Se’id ibn Selam, te je stoga ispravno ono što kaže Ibn Redžeb da je ovaj dodatak, s obzirom da se u nekim rivajetima prenosi od Ibn Sirina bez ashaba, ustvari dodatak Ibn Sirina.

Uglavnom, ova tri hadisa, bez obzira na slabost drugog i trećeg, a uzimajući u obzir dokaze Kur’ana i Sunneta koji podupiru stav da se duše međusobno zijarete iako nisu direktni u ovoj temi, potvrđuju međusobno zijarećenje duša umrlih i njihovo međusobno poznavanje iz života na dunjaluku.

Takođe, Ibn Tejmije u knjizi “Medžmu’ul-fetava” (24/368), nakon što je naveo prvi gore spomenuti hadis ali u drugom rivajetu, potvrđuje da će se duše umrlih sretati i sastajati. I dodaje da će duše umrlih se međusobno sastajati shodno njihovom stepenu i deredži kod Allaha. Kaže da će Mukarebine (veoma bliski Allahu) biti Ashabul-jemin (slabiji stepen bliskosti Allahu), i još dodaje da oni na višem stepenu će silaziti kod onih na nižem, dok oni sa nižeg stepena neće se penjati kod onih na višem stepenu.

Sastajaće se kad Allah hoće da se sastanu kao što su se sastajali na dunjaluku, i shodno njihovim različitim stepenima međusobno će se zijaretiti. Svejedno bili njihovi kaburovi blizu ili udaljeni, neke duše umrlih će se sastajati, dok druge iako su njihovi kaburovi blizu neće se sastajati jer duša ovog je u Džennetu a ovog u Vatri, i jer dva čovjeka koji sjede ili spavaju na jednom mjestu, srce ovog uživa a srce ovog biva kažnjeno.

Kaže Ibnul-Kajjim u svojoj poznatoj knjizi “Er-Ruh” (str. 17, 18), spominjući kao posebnu mes’elu pod naslovom: Da li se duše umrlih međusobno susreću, posjećuju i prisjećaju dunjaluka, sljedeće: “I ovo je (pitanje) takođe, od velikog značaja i važnosti a njegov odgovor je da se duše dijele na dvije vrste: duše koje se kažnajvaju (u kaburu) i duše koje uživaju. A što se tiče duša koje se kažnjavaju sprečava ih od međusobnog posjećivanja i susretanja ono u čemu su od kažnjavanja. A duše koje uživaju su slobodne i nisu zatvorene, međusobno se susreću, zijarete i prisjećaju se onog što su radili na dunjaluku i onog što rade oni koji su na dunjaluku.

Pa je tako svaka duša u društvu onih kojima su slična djela. Duša našeg Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, je u društvu vjerovjesnika koji su na najvišem stepenu Ilijjina. Kaže Uzvišeni: “Oni koji su poslušni Allahu i Poslaniku biće u društvu vjerovjesnīkā, i pravednīkā, i šehīdā, i dobrih ljudi, kojima je Allah milost Svoju darovao. A kako će oni divni drugovi biti!”( En-Nisa, 69). Ovo druženje je prisutno i na dunjaluku i u berzehu i na Sudnjem danu, a “čovjek je sa onim koga voli” (tekst hadisa) u sve tri ove faze života.

Kaže Uzvišeni: “A ti, o dušo smirena, vrati se Gospodaru svome zadovoljna, a i On tobom zadovoljan, pa uđi među robove Moje, i uđi u Džennet Moj!” (El-Fedžr, 27-30), riječi “i uđi u džennet Moj” tj. uđi u skupinu džennetlija i budi sa njima, a ovo se kaže duši na samrti … Takođe, Uzvišeni nas obavještava o šehidima pa kaže: “Nikako ne smatraj mrtvima one koji su na Allahovu putu izginuli! … i veseli zbog onih koji im se još nisu pridružili … radovaće se Allahovoj nagradi i milosti…” (Ali Imran 169, 170, 171), a ovo ukazuje da se oni međusobno susreću iz tri ugla:

Prvi: da su oni kod njihovog Gospodara u obilju, pa ako su živi znači da se susreću.

Drugi: da se oni raduju njihovoj braći zbog njihovog dolaska i susreta sa njima.

Treći: da riječ “radovaće se” sa strane jezika ukazuje da oni obraduju jedni druge poput toga da jedni drugima prenose radost”.

Takođe, prenosi imam Sujuti u knjizi “Bušrel-keibi bilikail-habibi” (Radost tužnom zbog susreta sa voljenim) nekoliko predaja od tabi’ina u kojima jasno naglašavaju da će se duše umrlih pojećivati u kaburovima. Pa prenosi od Ibn Sirina da je rekao: “Zaista se one (duše umrlih) međusobno pojećuju u njihovom kaburovima”. A od Š’abija: “Zaista mrtvac kada bude stavljen u svoj kabur dođu mu njegova žena i dijete (nakon njihove smrti) pa ih pita o onima koji su ostali poslije njega: kako je radio taj i taj i šta je radio taj i taj”. I prenosi od Mudžahida: “Zaista će se čovjek radovati u svom kaburu pobožnosti svoga djeteta (nakon što preseli i bude ukopan)”.

Prenosi Es-Sefarini u svojoj knjizi “Levami’ul-envar el-behijje” (2/57) od Se’id ibn Džubejra da je rekao: “Kada čovjek umre dočeka ga njegovo dijete kao što se dočekuje odsutni”. Takođe, prenosi od ‘Ubejd ibn ‘Umejra da je rekao: “Kada bi mi prestala nada da ću sresti one koji će umrijeti iz moje porodice umro bi od tugr”.

Od šerijatskih tekstova koji potvrđuju međusobno susretanje i posjećivanje duša umrlih je sljedeće:

1- Nakon što je Allahovim Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem, učenjen Isra’ iz Mekke u Kuds Uzvišeni Allah je sakupio duše svih vjerovjesnika u Kudsu i klanjao je sa njima Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kao imam. (ovaj događaj je opisan u hadisima koje bilježe i Buharija i Muslim u svojim Sahihima) Pa je tako ovaj hadis jasan argument susretanja duša vjerovjesnika a svi su već bili umrli osim Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.

2- Hadis mutefekun alejhi u kojem je došlo da se Musa raspravljao sa Ademom, alejhimusselam, oko kadera (tj. grijeha zbog kojeg je Adem izveden iz Dženneta) i da je Adem dobio raspravu. Hadis ukazuje da su se njih dvojica sreli a oni se nisu sreli za vrijeme njihova života , jer je Adem, alejhisselam, preselio mnogo prije Muse, alejhisselam, pa su njihove duše srele poslije njihove smrti.

3- U vrijeme fitne pobune protiv trećeg pravednog halife Osmana, radijallahu anhu, munafici i pobunjenici su napravili opsadu njegove kuće i spriječili da mu se čak voda dostavi u kuću, pa je Osman, radijallahu anhu, osvanuo kao postač nepijući vodu prije zore. Zatim mu je dostavljena voda u zoru, a on reče: “Ja postim, vidio sam (u snovima) Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, Ebu Bekra i Omera, radijallahu anhuma, pa su mi njih dvojica rekli: Iftari se kod nas večeras”, tog dana je Osman, radijallahu anhu, i ubijen. Hadis bilježe Ahmed, Hakim, Ibn Hibban i ostali, a Hakim, Zehebi, Ibn Hadžer i ostali su ga ocijenili prihvatljivim. Ova predaja ukazuje da su se Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, Ebu Bekr i Omer, radijallahu anhuma, sreli u berzehskom životu.

4- Hadis koji bilježi Buharija u kojem je došlo da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, usnio da su ga Džibril i Mikail, alejhima selam, odveli na neko mjesto gdje je vidio nekog visokog čovjeka i sa njim dvoje djece. Pa su ga meleci obavijestili da je taj čovjek Ibrahim, alejhi selam, a djeca su od one djece koja umru na fitri. Pa tako ovaj hadis ukazuje da se dječije duše susreću jedna sa drugom poslije smrti pa čak i sa Ibrahimom, alejhi selam.

Takođe, upitani su mnogi savremeni učenjaci o ovom pitanju poput Abdurrahmana El-Beraka, Sulejmana El-Madžida i mnogih drugih, a njihov odgovor je bio potvrda međusobnog susretanja i posjećivanja duša umrlih.

Nakon svega gore spomenutog, ne bi trebalo biti ni najmanje sumnje u ispravnost stava da se duše umrlih nakon njihove smrti međusobno susreću i posjećuju. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio: dr. Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice http://www.n-um.com