Učenje Kur’ana mrtvoj osobi nije bila praksa odabranih generacija. Ne znam da postoji vjerodostojno predanje koje govori o učenju Kur’ana umrlom. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, poučavao je ashabe dovi koja se uči kod mezara, ali im nije govorio da Kur’an uče za dušu umrlog. Hanefijski učenjaci smatraju da se na dženaza-namazu ne uči čak ni Fatiha, pa kojim je pravom onda učiti prije ili poslije ukopa.

Većina islamskih učenjaka smatra da mrtvi ima koristi od učenja Kur’ana. Učenje ne smije biti na kaburu i ne za protuuslugu. Međutim, mišljenju većine pravnika ne ide u prilog činjenica da prve generacije nisu prakticirale učenje Kur’ana mrtvoj osobi, a Allah najbolje zna.

Na pitanje odgovorio: iz knjige: “Fetve – pravne decizije (pitanja i odgovori)” – dr. Safeta Kuduzovica
Preuzeto sa stranice http://www.n-um.com

Učenje Kur’ana na mezarju nema utemeljenja u hadisu ni u praksi prvih generacija. Imam Ibn Ebul-Iz i Šelebi, dva hanefijska pravnika, i šejhul-islam Ibn Tejmijje, govorili su da je imam Ebu Hanife učenje Kur’ana na kaburu smatrao pogrdnim. Ovaj Ebu Hanifin stav dijele sljedeći učenjaci: Malik, Ahmed, po odabranoj verziji, Ebu Bekr Mervezi, Ibn Tejmijje i neki drugi.

Na pitanje odgovorio: iz knjige: “Fetve – pravne decizije (pitanja i odgovori)” – dr. Safeta Kuduzovica
Preuzeto sa stranice http://www.n-um.com

Ve alejkumus-selam! Nije istina da je ovo Dedždžal, to je djete rođeno sa deformacijom lica. Dedždžal ima oba defektna oka, a jedno od njegovih očiju je ugašeno. (Muslim) Prenose imam Muslim i Buhari, od Abdullaha ibn Omera, r.a., da se Poslanik, s.a.w.s., obratio ljudima, hvaleći Allaha, Uzvišenog, onako kako Njemu dolikuje, a zatim je spomenuo Dedždžala i rekao: “Upozoravam vas na njega, a nije bilo ni jednog vjerovjesnika : da nije upozorio svoj ummet na njega. Ja ću vam reći o njemu nešto što nijedan vjerovjesnik nije rekao svome narodu, a to je da je Dedždžal slijep na jedno oko, a vas Gospodar nije slijep na jedno oko.” Dok beba na ovoj slici ima samo jedno oko.

Dedždžal je već bio živ za vrijeme Allahovog Poslanika, s.a.w.s., i sa njim je razgovarao ashab Temim ed-Dari. I ispravna ulema nije potvrdila da je na ovoj slici Dedždžal, ovakvo nešto može samo neko neuk tvrditi, jer se kosi sa vjerodostojnim predajama na ovu temu.

Imam Muslim prenosi vjerodostojnim predaju od Fatime bint Kajs, r.a, koja kaže…:

“Čula sam Vjerovjesnikovog glasnika kako viče: ‘Zajednički namaz!’ Otišla sam u džamiju i klanjala sa Allahovim Poslanikom, s.a.w.s, a bila sam u prvom saffu žena. Kada Allahov Poslanik s.a.w.s, završi namaz, smijući se sjede na minber i reče: ‘Neka svako ostane na svom mjestu,’ a onda nastavi: ‘Znate li zbog čega sam vas okupio?’ ‘Allah i Njegov Poslanik to najbolje znaju’, odgovoriše, a on reče: ‘Tako mi Allaha, ja vas nisam okupio ni radi želje, niti radi straha, nego sam vas okupio da vam kažem o Temim ed-Dariju koji je bio kršćanin. On je došao, dao prisegu, primio Islam i nešto mi ispričao, što je u duhu onoga o čemu sam vam već govorio, o Mesihu Dedždžalu.

Ispričao mi je da se sa jos trideset ljudi iz plemena Lahm i Džuzam ukrcao u lađu. Sa njima su se mjesec dana poigravali valovi na moru da bi, na kraju, pred akšam, sa lađom pristali uz obalu jednog ostrva, sjeli u čamce i iskrcali se na ostrvo. Kada su se iskrcali, srela ih je jedna kosmata životinja, koja je imala obilatu dlaku na sebi tako da joj nisu mogli raspoznati prednji od zadnjeg dijela tijela.

Ugledavši je upitaše: ‘Šta si ti?’ ‘Ja sam Džessasa.’ ‘A šta je to Džessasa?’ upitaše. Ona reče: ‘Idite do onoga čovjeka u samostanu, on željno očekuje vijesti od vas. ‘Pošto nam spomenu čovjeka, mi se rastavismo od nje iz bojazni da je šejtan. Požurili smo sve dok nismo usli u samostan, kad u njemu najkrupniji čovjek koga smo ikada vidjeli… Ruke mu iznad vrata vezane ogromnim lancima, a koljena i nožni članaci u željeznim okovima. Rekosmo: ‘Teško tebi, ko si ti?’ ‘Vi pretpostavljate ko sam ja, nego me obavjestite o tome ko ste vi?’ ‘Mi smo arapi’, rekoše.

Ukrcali smo se u lađu i krenuli. Zatekli smo se na moru kada se uzburkalo. Talasi su se s nama poigravali mjesec dana, a onda su nas donijeli pored obale i iskrcali se na ostrvo. Na njemu smo sreli životinju koja je kosmata tako da joj se ne raspoznaje prednji od zadnjeg dijela tijela. Ugledavši je mi smo joj rekli: ‘Teško tebi, šta si ti?’ ‘Ja sam Džessasa’, odgovorila je. ‘A šta je to Džessasa’, upitasmo je, a ona reče: ‘Idite do onoga čovjeka u samostanu, on sa nestrpljenjem očekuje vijesti od vas.’ Krenuli smo brzo prema tebi u strahu, jer nismo sigurni da nije šejtanica.

On reče: ‘Obavijestite me o palmama Bejsana.’ Rekosmo: ‘Šta te to o njima zanima?’ ‘Pitam vas o njegovim palmama, da li rađaju?’ upita on. ‘Da rađaju’, rekosmo mu. On reče: ‘Uskoro više neće rađati’ ‘Obavijestite me o Taberijskom jezeru!’ Rekosmo: ‘Šta te o njemu zanima?’ ‘Zanima me da li u njemu ima vode?’ reče on. ‘Da u njemu ima puno vode’, odgovorismo mi. On reče: ‘Njegova voda će uskoro presušiti, a obavijestite me o vrelu Zugar’, ponovo će on. ‘A šta te o njemu zanima,’ upitasmo mi. ‘Zanima me ima li u njemu vode i da li je stanovnici koriste za zalijevanje?’ upita on. ‘Da, u njemu je puno vode i stanovnici je koriste za navodnjavanje, ‘ rekosmo mi. On tada reče : ‘A obavijestite me o Vjerovjesniku pouzdanom, šta je uradio?’ ‘Napustio je Mekku i nastanio se u Jesribu,’ odgovorismo mi. ‘Jesu li se Arapi borili protiv njega,’ ponovo će on. ‘On je Arape koji su mu bili blizu pobijedio i oni su mu se pokorili,’ rekosmo, a on će na to: ‘Za njih će biti dobro, ukoliko mu se pokore,’ reče.

‘A sad ću vas obavijestiti o sebi. Ja sam Mesih. Uskoro će mi biti dozvoljeno da izađem i ja ću izaći. Putovat ću po Zemlji i neću ostaviti nijedno naselje, a da u njega, u roku od četrdeset dana ne uđem, osim Mekke i Tajibe (Medine). U ta dva grada mi je zabranjen ulazak. Kada god budem pokušao da uđem u jedan od njih ispred mene će se pojaviti melek sa sabljom i odbiti me od njega. Na svakom prilazu prema tim gradovima će biti meleki koji će ih čuvati.’

Allahov Poslanik, s.a.w.s., je tada udarivši svojim štapom o mimber rekao: ‘Ovo je Tajjiba, ovo je Tajjiba! (tj. Medina) Jesam li vam o tome govorio?’ ‘Jesi’, odgovoriše ljudi, a Vjerovjesnik, s.a.w.s, reče: ‘Drago mi je da se Temimova priča poklapa sa onim što sam vam ja o njemu, i Mekki i Medini pričao. Eto, on je u Šamskom, ili u Jemenskom moru. Ne, ipak je od strane istoka! On je od strane istoka! On je od strane!’ i pokazao je rukom prema istoku.” Fatima reče: “Ovo sam zapamtila od Allahova Poslanika s.a.w.s.” A Allah zna najbolje!

Na pitanje odgovorio: prof. Abdullah Mujić
Preuzeto sa stranice http://www.n-um.com

AlejkumusSelam! Mislim da sam nedavno odgovorio na slično pitanje, ali bez obzira na to ja ću vam ipak odgovoriti. Prema hadisu Poslanika s.a.v.s. zadovoljstvo treba da bude obostrano. Komentarišući hadis čuveni Gazalija u svom djelu «El-Ihja» rekao je: ‘Kada muškarac doživi orgazam, treba sačekati da i njegova žena također doživi orgazam, jer njen orgazam može doći mnogo sporije. Ako je on uzbudi i probudi njenu želju a onda je napusti, to će je povrijediti, i svaka razlika u njihovim orgazmima će zasigurno proizvesti osjećaj udaljenosti. Istovremeni orgazam bi za nju bio najugodniji, posebno zato što će njen muž biti zaokupljen svojim orgazmom i ona neće biti opterećena svojom stidljivošću.» (El-Ihja, 2/46)

Žena ima pravo na seksualno zadovoljstvo kao i muškarac i u tome nema nikakve razlike. Poslanik s.a.v.s. preporučuje da se ne prekida intimni odnos dok i žena ne doživi erekciju. Muž, radi kontinuiteta dobrog spolnog odnosa mora voditi računa da i žena osjeti zadovoljstvo spolnim odnosom, tj. da ga voli. U kontekstu rečenog vašoj suprugi nije haram da sama drži i nadražuje svoj klitoris ako će to pomoći i jednom i drugom da dožive seksualno zadovoljstvo. Ali je svakako bolje da joj vi priuštite to zadovoljstvo kao što i ona vama to radi. Taj čin ne bih nazvao masturbiranjem jer se ne radi o samozadovoljavanju, već pomoćnom tehnikom u legalnom seksualnom zadovoljavanju.

Na pitanje odgovorio: hfz. mr. Senaid Zaimović
Preuzeto sa stranice http://www.n-um.com

Svevišnji Allah oprostit će sve grijehe, čak i nevjerstvo, ako se čovjek iskreno pokaje. Uzvišeni je rekao: “Reci: ’O robovi Moji koji ste se prema sebi ogriješili, ne gubite nadu u Allahovu milost! Allah će, sigurno, sve grijehe oprostiti. On, doista, mnogo prašta i On je milostiv.’” (Ez-Zumer, 53.) U hadisi-kudsijju koji je zabilježio imam Tirmizi stoji da je Uzvišeni Allah rekao: “O čovječe, kada bi tvoji grijesi dostigli nebeske visine pa Me zamolio za oprost, Ja bih ti ih oprostio…” Svevišnji Allah također je rekao: “>Dobra djela zaista poništavaju hrđava..>.” (Hud, 114.)

Imam Muslim zabilježio je da je Amr b. As prenio sljedeće Poslanikove, sallallahu alejhi ve sellem, riječi: “Islam briše ono što je bilo prije njega, hidžra briše ono što je bilo prije nje, a hadždž briše ono što je počinjeno prije njega.” Ne samo to, već će Uzvišeni Allah, ako bude htio, sve te grijehe, zbog iskrenog pokajanja, pretvoriti u dobra djela: “…Allah će njihova hrđava djela u dobra promijeniti…” (El-Furkan, 70.)

Imam Hakim zabilježio je predanje u kojem Ebu Hurejre, radijallahu anhu, pripovijeda da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Neki će ljudi na Sudnjem danu poželjeti da su počinili što više grijeha.” Ashabi začuđeno upitaše: “Ko su oni, Allahov Poslaniče?!” “To su oni kojima će Allah njihova hrđava djela u dobra promijeniti”, odgovori im Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem. Šejh Albani tvrdi da je lanac prenosilaca ovog hadisa dobar. Međutim, imam Ibn Redžeb, u djelu El-Džamia, 1/118, radije odabire mogućnost da su to Ebu Hurejrine, radijallahu anhu, riječi, a ne Poslanikove, sallallahu alejhi ve sellem.

Bilo kako bilo, predanje ne podstiče na činjenje loših djela, griješenje je zabranjeno Kur’anom, hadisom i konsenzusom muslimana, već samo ukazuje na veličinu Allahove, dželle šanuhu, milosti. Ibn Abbas, radijallahu anhu, prenosi da je Džibril, alejhis-selam, Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Da si me samo vidio kako uzimam morski pijesak i trpam ga faraonu u usta bojeći se da ga ne stigne Allahova milost (to je bilo onog trenutka kada se faraon poceo tusiti i Dzibril. a.s., se pobojao da ce mu Allah oprostiti , n. op.)!” (Tirmizi, Taberani i Dija Makdisi.) Imam Tirmizi ovo je predanje ocijenio dobrim.

Nema sumnje da bi Milostivi oprostio i faraonu, najvećem prijestupniku svih vremena, koji se proglasio bogom, da se iskreno pokajao prije nego se počeo utapati. Kako onda Milostivi ne bi oprostio ono što je manji grijeh od toga?! Molim Plemenitog Allaha da nas obaspe Svojom neizmjernom milošću, oprosti nam grijehe i dopusti nam džennetska prostranstva, amin!

Na pitanje odgovorio: “Fetve – pravne decizije (pitanja i odgovori)” – knjiga u kojoj su sabrani odgovori od dr. Safeta Kuduzovića-um.com