Sejh Halid b. Su’ud el-Bulejhid, Član Naučne Saudijske Organizacije za Sunnet je napisao sljedeci tekst:

Situacije u kojima je, po islamu, ženi dozvoljeno da traži razvod braka

Hvala Allahu Gospodaru svih svjetova; neka je salevat i selam na posljednjeg Allahovog Poslanika i miljenika Muhammeda s.a.w.s., na njegovu časnu porodicu i na njegove ashabe i na sve one koji slijede njegov put do Sudnjega Dana.

Osnova, kada je u pitanju brak, jeste vladavina ljubavi, sloge i međusobnog razumjevanja međ’ supružnicima, shodno riječima Allaha dž.š., koji kaže: „Od Njegovih znakova jeste i to što je od vas druge vaše stvorio, kako bi se uz njih smirili, i dao je da među vama vlada ljubav i samilost; doista su u tome znaci za one koji razmišljaju!“ (el-Rum, 21.)

Razvod braka je propisan-dozvoljen u posebnim i specifičnim situacijama, koje su nespojive sa srećom i uživanjem, kada život više liči na patnju koja se ne može podnijeti, ili na međusobno izbjegavanje bračnih drugova, koji se nikako više ne mogu složiti.

Situacije u kojima se dozvoljava ženi traženje razvoda jesu sljedeće:

1. Ako je ženi ogavan izgled (halk), ili moral (huluk), njenog muža, i to je stiglo do tog stepena da se više ne može živjeti sa time, jer joj je muž postao poput nekoga od mahrema, pa makar taj čovjek i bio dobar u pitanjima dina-vjere. Dozvoljeno joj je tražiti razvod braka od njega, pa ako joj, iz dobročinstva svoga, to dozvoli – to će se smatrati razvodom, a ako joj bude tražio protunaknadu to će se smatrati „el-Hul’om“, shodno hadisu Ibnu Abbasa r.a.: Žena Sabita b. Kajsa r.a., je došla Poslaniku s.a.w.s., rekavši: O Allahov Poslaniče, ne zamjeram Sabit b. Kajsu niti ahlak niti din, ali mrzim kufr nakon primanja islama (tj. grijeh neposlušnosti prema mužu). Poslanik s.a.w.s., reče: Hoćeš li mu vratiti baštu koju ti je poklonio? Da – odgovori ona. Poslanik s.a.w.s., reče Sabitu: Prihvati baštu zauzvrat, i razvedi je!“ (Buhari)

2. Ako žena ne bude zadovoljna vjerom svoga muža, gdje će trpjeti štetu na vjerskoj osnovi ako ostane zajedno s njim, u slučaju da joj je muž fasik-griješnik, koji ne izvršava farzove-naredbe, ili pak konzumira opojna sredstva, ili je poznat po činjenju nemorala i ogavština, ili traži od nje da se otkriva i da čini zabranjena djela, uz činjenje ostalih velikih i teških grijeha, dok će ona raditi na tome da ga popravi, pa ako joj, nakon uloženog truda, to ne pođe za rukom, dozvoljeno joj je da mu traži razvod braka, a nekada će joj to biti i obaveza, shodno interesu njene vjere, pa ako ne bude htio razvesti je – svoj slučaj će prijaviti vlastima-državi (hakim), kako bi je država razvela od njega, shodno hadisu Poslanika s.a.w.s., koji kaže: „Ne smije se trpiti niti nanositi šteta!“ (Ibnu Madždže)

3. Ako će zbog zajedničkog života žena trpiti fizičku ili psihičku štetu, u slučaju da je njen muž zulumćar koji je napada, bije, tuče, psuje, vrijeđa, ne poštuje je i ne cijeni, ili je psihički zlostavlja i vrijeđa, i u čast joj dira, i sa njome se ophodi kao sa robom, i sve navedeno se dešava često i u kontinuitetu; ona ga savjetuje, opominje, pokušava ga popraviti, pomagajući se sa ljudima od utjecaja i dobre volje pri svemu tome; ako sve to pomogne elhamdulillah, a ako sve to ne bude od pomoći, tražiće razvod od njega i spašavaće se od njegova zla!

4. Ako muž ne bude ispunjavao svoje obaveze prema ženi, pa bude tvrdica i cicija, uskraćujući joj neophodnu nafaku i izdržavanje, ili joj sa te strane ni malo pažnje ne poklanja, ili ne spava s njom, što joj pričinjava štetu i izlaže je fesadu i nemoralu, ili joj ne obezbjeđuje stan kakav njoj dolikuje po adetu dotičnog mjesta, ili je izbjegava i ne boravi kod nje u kući bez opravdanog razloga. Ona će tražiti svoja prava od njega, podsjećajući ga na Allaha dž.š., i na Njegovu kaznu – pa ako ne izvrši svoje obaveze i ne dadne joj njena prava ili se ne dogovori sa njom u vezi toga – dozvoljeno joj je tražiti razvod braka zbog neispunjavanja svojih prava u toj bračnoj zajednici.

Što se tiče ostalih situacija koje se često dešavaju među supružnicima u njihovom svakodnevnom životu poput svađa ili zavisti ili razilaženja u mišljenju i stavu ili nekomuniciranja s ostatkom familije ili slabljenja ljubavi – ženi nije dozvoljeno da zbog ovih stvari traži razvod braka od svoga muža, zbog toga što kuće i familije uglavnom počivaju na ljudskotini i lijepom suživotu a ne na ljubavi, kako nam to potvrđuje imam Šafija rhm.. Bračni život nije pošteđen talasanja i problema, i to nije bio slučaj ni sa kućom Poslanika s.a.w.s., niti njegovih ashaba!

Zbog svega navedenog se bilježi izričita zabrana i žestoka prijetnja svakoj onoj ženi koja zatraži razvod braka bez šeri’atski opravdanog i ubjedljivog razloga. Poslanik s.a.w.s., kaže: „Koja god žena zatraži razvod od svoga muža bez šeri’atski opravdanog razloga – džennetski miris je takvoj ženi zabranjen!“ (Sahih. Ebu Davud, Tirmizi, Ibnu Madždže, Darimi, Ibnu Hibban)

Stoga je obaveza svakoj ženi – muslimanki – da se boji Allaha dž.š., i da zastane na Njegovim granicama, i da ne traži razvod braka za svaku sitnicu, kako ne bi bila jedna od onih na koje se odnosi prethodno citirani hadis Muhammeda s.a.w.s., te kako ne bi, na taj način, zaslužila Allahovu dž.š., srdžbu!

Ženi također nije dozvoljeno da traži razvod braka od svoga muža onda ako njen muž, pored nje, oženi drugu ženu, jer je taj postupak od strane muža propisan i dozvoljen vjerom, i na to šeri’at ne gleda kao na štetu, izuzev ako neka žena nije to uslovila prije stupanja u brak, ili pak prva žena bude trpjela dinsku ili dunjalučku štetu od strane muža zbog postojanja druge žene – kako smo to na početku pojasnili.

Sva priča do sada je kružila samo oko dozvoljenosti toga da žena traži razvod braka, a što se tiče same realizacije toga to će ovisiti o vaganju između koristi i šteta koje će nastati onda ako dođe do razvoda braka, uz šta se mora staviti akcenat i na hal i situaciju same žene nakon razvoda braka, kao i na hal i situaciju djece i njihov sveukupni socijalni status.

Pametna žena neće brzati niti će žuriti kada je donošenje ovako krupne odluke u pitanju, i to će činiti samo nakon konsultacija sa mudrim, učenim, pametnim i dobrim ljudima, i to nakon sagledavanja sveukupne situacije i posljedica toga čina, pogotovo ako se imaju sitna djeca.

Žena ne treba pristupati zahtjevu za razvod braka izuzev u velikoj nužda situaciji, kako bi nastojala očuvati svoju porodicu i djecu od gubljenja i socijalnog, moralnog i vjerskog zastranjivanja, što se dešava velikom broju razvedenih brakova.

Onaj ko malo bolje razmotri brojne tužbe i optužbe kako sa strane muževa tako i sa strane njihovih supruga primjetiće da se puno pretjeruje i da u globalu te optužbe ne odgovaraju činjeničnom stanju, i da je u globalu to bio zahtjev za savršen i perfektan brak, što je teško ili gotovo nemoguće postići!

Familija muža može mnogo doprinjeti u rješavanju njegovih bračnih problema, jer ako su oni bili razlog problemu, a žena se maksimalno trudi po pitanju njih – trebaju se savjetovati i nasihatiti, pa ako se poprave elhamdulillah, a ako se ne poprave – ženi nije obaveza da sa njima održava šeri’atske veze izuzev ako hoće dobrovoljno činiti im dobročinstvo. Neće ih posjećivati izuzev ako su u pitanju neke familijarne prigode i redovi shodno adetu tog mjesta, kako bi sa sebe otklonila priče „dokonih“ (sufeha’)!

Sve u svemu, ako se na tebe odnosi neka od navedenih četiri tačaka, gdje je šteta očevidna i situacije nesnošljiva i teška – dozvoljeno ti je traženje razvoda braka, a ako se ni jedna od prethodne četiri situacije ne odnose na tebe, nije ti halal i nije ti dozvoljeno da tražiš razvod braka! Obaveza ti je da saburaš i da doviš, i da sa ljudima postupaš lijepo radi Allaha dž.š. – a Allah je taj koji situacije i halove mijenja!

Sallallahu ala nebijjina Muhammed ve alihi ve sahbihi ve sellem

Na pitanje odgovorio: prof. Sead ef. Jasavić
Preuzeto sa stranice: http://www.n-um.com

AlejkumusSelam wr wb!

Islam je došao radi upute čovječanstva dobroti, ljepoti i pravome putu; islam traži od ljudi da streme svakoj vrsti perfekcije i savršenosti, sprovodeći Božiju uputu i mudrost u svom svakodnevnom životu, usklađujući svoj um i razum, svoju dušu i tijelo, svoje stavove, misli i osjećaje, sa Allahovim dž.š., propisima i odredbama.

Nije bilo dovoljno dostaviti Objavu samo Muhammedu s.a.w.s., već je lično on bio najviše angažovan i zadužen za dostavljanje Božije riječi ljudima na Zemlji, anakon njega tu obavezu prenošenja Božije upute preuzimaju ashabi, pa zatim oni koji se za njima povode, pa oni koji se za njima povode sve do naših dana.
Dostavljanje Božije Objave je nužno – ali ono samo po sebi nije cilj, već je cilj svega sprovedba Allahove dž.š., riječi na Zemlji, u svakoj sveri našega života, te živjeti i umirati u skladu sa Allahovom voljom svakog tipa.

Najbolji način pomoću kojeg se Allahova dž.š., Objava može sprovesti na zemlji jeste baviti se, iskreno i ispravno, institucijom naređivanja dobra i odvraćanja od zla, što je bila glavna preokupacija svih Božijih poslanika i svih njihovih sljedbenika.

Naređivanje dobra i odvraćanje od zla je put Allahovih Poslanika i Njegovih dobrih robova; to je veličanstveni propis čijom sprovedbom dobijamo uspostavu vjere sasvim svojim postulatima i pravilima, putevi bivaju bezbjedni, zarada sigurna,nasilje zaustavljeno, zemlja se izgrađuje, od neprijatelja se čuva i brani, i sve u životu kreće se naprijed, onako kako to Allah dž.š., hoće :

1. Naređivanje dobra i odvraćanje od zla je prvashodno nužno i potrebno u domenu ‘akide – iskrene vjere i ispravnog ubjeđenja, gdje je nužno raditi na širenju ispravnog islamskog ubjeđenja i vjerovanja, koje je u skladu sa samom prirodom i fitrom čovjeka.

2. Naređivanje dobra i odvraćanje od zla je nužno i potrebno u domenu ahlaka, razvijanja morala i lijepog ponašanja kod ljudi, kako na relaciji čovjeka i njegovog okruženja tako i na relaciji čovjeka sa samim sobom i sa Allahom dž.š..

3. Naređivanje dobra i odvraćanje od zla je nužno i izuzetno potrebno u oblasti suzbijanja nepravde i nasilja i vladavine prava, radi pomaganja potlačenih i obespravljenih stvorenja, i borbe protivu nasilnika i zulumćara – svih vrsta i tipova.

4. Naređivanjem dobra i odvraćanjem od zla čuvamo ponos i dostojanstvo islama i muslimana, jer se samo tako vjernici međusobnomogu pomagati u obavezama dina i dunjaluka.
Nas ovdje interesuje treći razlog obaveze naređivanja dobra i odvraćanja od zla u oblasti suzbijanja kriminala i uspostave opšte bezbijednosti ljudskih života, časti i imetka.

Svakom stvorenju treba u potpunosti dati njegovo pravo koje zaslužuje kako čovjeku tako i životinji i prirodi, bez ikakve vrste neprijateljstva, proganjanja ili uzurpacije tuđih prava.
Musliman je osoba koja zulumćaru, siledžiji i nasilniku staje na put, bilo rječju bilo djelom, i sve dok bude imalo onih koji će se protivu zla i nasilja boriti svojim jezikom i svojom rukom – zlo će nestajati i umanjivati se, a bezbjednost i mir će se na sve strane širiti.

Samo na taj način ljudi dolazi do pravilnog i pravednog vođstva i samo će to biti ispravno mjerilo za prave i iskrene lidere – imame i emire. Allah dž.š., kaže: „Pravi vjernici su oni koji u Allaha i u Njegovog Poslanika vjeruju, pa nakon toga više ne sumnjaju, i na Allahovom putu se bore imecima svojim i životima svojim – to su iskreni!“ (el-Hudžurat, 15.)

Dakle, pravi i iskreni vjernici se poznaju po tome što se na Allahovom dž.š., putu bore, kako imecima tako i životima svojim, a najvrijedniji vid borbe na Allahovom dž.š., putu jeste ono što nam prenosi Ebu Se’id el-Hudri r.a., da je Poslanik s.a.w.s., rekao: „Najvrijedniji džihad i borba jeste izgovoriti riječ istine i pravde pred siledžijskom i nasilničkom vlasti!“(Sunen, Ebu Davud, br.4346.)

Kad je ovoliko vrijedna samo jedna riječ istine šta tek reći za djelo i postupak koje se kreće u tom pravcu, i ovo je obaveza koju su najpreči u djelo sprovesti dobri i pismeni ljudi, bez burne prošlosti i debelog dosijea, ali ako nema takvih – dobrih i pismenih – onda obaveza riječi istine i pravde u lice nepravednim ljudima ostaje obaveza svih – onih koji nisu mnogo pismeni pa i onih koji nisu imali baš čistu prošlost.

Pravda je univerzalan princip kojeg trebaju podržavati svi ljudi, bez obzira na njihovo trenutno i prošlo stanje. Borba za pravdu a protivu nepravde je jedan od glavnih razloga upute i vraćanja pravome putu! Allahov Poslanik s.a.w.s., je rekao: „Borba je prevariti neprijatelja (el-harbu hud’ah)!“(Muttefekun ‘alejh)

Stoga, načini i metode borbe, koje u sebi sadrže interes i korist po muslimane, kao i odbranu vjere, te pomaganje potlačenih i unesrećenih, kao i borbu i suprostavljanje protivu onih koji se pokvarenim lukavštinama i varkama bave – kako bi hakk nečiji uzurpirali i njegovo pravo – to
su jedni od najboljih načina i metoda, koje je najvrijednije poznavati, po njima raditi, kao i druge njima podučavati! Dozvoljeno je čovjeku da ispolji određene riječi ili djelo – pod uslovom da pri tome ima dobre namjere i cilj, pa makar i mislili ostali da je on htio nešto drugo mimo onoga što je naumio – ako se u tome nalazi interes vjere i dina, poput:

– otklanjanja zuluma i nasilja od sebe,
– otklanjanja zuluma i nasilja od muslimana,
– otklanjanja zuluma i nasilja od mu’ahida (nevjernika koji je pod ugovorom zaštite sa muslimanima),
– pomaganja hakka i istine,
– uklanjanja batila i laži poput raznih hila i spletki koje su zabranjene i haram,
– odbrane muslimana od nevjernika ili
– radi ispunjenja Allahovog dž.š., i Poslanikovog emera.

(Pogledaj djelo: “Igasetul-Lehfan fi Mesajidiš-Šejtan”, hafiz Ibnul-Kajjim, 2/94-95.)

Dakle, sve dok si na putu pomaganja istine i pravde – onoliko koliko si u stanju i koliko možeš, i sve dok se čuvaš od laži i nepravde, na hajirli si putu, i opskrba koju na taj način zarađujeđ ti je halal, a Allah dž.š., najbolje zna.

Na pitanje odgovorio: prof. Sead ef. Jasavić
Preuzeto sa stranice: http://www.n-um.com

We alejkumu Selam we rahmetullahi we berekatuhu

Zaklati životinju – čije je meso dozvoljeno jesti – na šerijatski način predstavlja put do halal mesa i do iskorištavanja ostalih dijelova dotične životinje bez imalo smetnje, jer svaka životinja koja nije propisno zaklana na šerijatski način ima status krvi (koju je zabranjeno konzumirati) upravo zbog toga što ostaje krv u takvoj životinji.

Upravo zbog toga, Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je i rekao: „Jedi onu životinju kojoj je puštena krv i pri čijem klanju je spomenuto Allahovo ime.“ (Buharija, 5543, Muslim, 1968.) Također, pored ove brojne su druge mudrosti propisivanja šerijatskog klanja životinja. Od tih mudrosti su i: udaljavanje od mnogoboštva i djela mnogobožaca, razlikovanje hrane koju jede čovjek od hrane koju jedu zvijeri, spominjanje Allahove blagodati i opskrbe od Njega Uzvišenog prilikom puštanja krvi, lijepo postupanje prema životinjama i dr.

Da bi šerijatsko klanje ispravno bilo sprovedeno, potrebno je voditi računa o sljedećim uvjetima:

a) Uvjeti životinje koja se kolje

1- Da se prilikom klanja presječe dušnik, jednjak i žile koje se nalaze uz dušnik, kako je prethodilo u hadisu Rafi’e b. Hadidža, radijallahu anh, da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „Jedi onu životinju kojoj je puštena krv i pri čijem klanju je spomenuto Allahovo ime.“ (Buharija, 5543, Muslim, 1968.) Ukoliko bi prilikom klanja došlo do odsijecanja glave u potpunosti – što se zna često dogoditi kod klanja peradi – to ne bi uticalo na ispravnost mesa jer se kod odsijecanja glave u potpunosti presijeca i ono što je obavezno presjeći prilikom klanja, tako da je takvo klanje ispravno i meso je bez imalo sumnje ispravno. (Vidjeti: dr. Abdul-Kerim Zejdan, El-Mufessal fi ahkami-l-mer’eti ve bejti-l-muslimi, 3/30.)

2 – Da se prilikom klanja spomene Allahovo ime, zbog riječi Uzvišenog Allaha: „I ne jedite ono pri čijem klanju nije spomenuto Allahovo ime!“ (Prijevod značenja El-En’am, 121.) Od sunneta je da se uz bismillu izgovori i tekbir, da se kaže: „Bismillah, Allahu ekber“ kako se prenosi kod Vjerovjesnikovog, sallallahu alejhi ve sellem, klanja kurbana. (Muslim, 1966.) Ukoliko je osoba koja kolje nijema ili nenamjerno zaboravi izgovoriti bismillu, to neće uticati na ispravnost mesa.

Ako bi pak osoba koja kolje namjerno izostavila spomen Allahovog imena kod klanja, po džumhuru-većini islamskih učenjaka meso životinje koju je takva osoba zaklala ne bi bilo dozvoljeno.

b) Uvjeti osobe koja kolje

1-Da je osoba razumna, umno sposobna, da ima sposobnost razumijevanja, svejedno radilo se o muškarcu ili ženi, djetetu ili punoljetnoj osobi, muslimanu i ehli kitabiji. Uzvišeni Allah je rekao: „… i ono što vi zakoljete.“ (Prijevod značenja El-Maida, 3.) Ovaj dio ajeta govori o dozvoljenosti mesa životinja koje zakolju muslimani. Također, Uzvišeni Allah je rekao: „… i dozvoljeno vam je meso životinja koje zakolju oni kojima je data Knjiga.“ (Prijevod značenja El-Maida, 5.) Ovaj ajet govori o dozvoljenosti jedenja mesa životinja koje zakolju ehlu kitabije.

Međutim, ovdje treba napomenuti da je meso ehlu kitabija dozvoljeno ukoliko se pouzdano ne zna jesu li spomenuli nečije drugo ime mimo Allahovog prilikom klanja. Ukoliko se zna da prilikom klanja neko od njih kaže: „U ime Isusa“, ili „U ime Marije“ ili ovog ili onog kipa, lažnog božanstva, tada ni njihovo meso nije dozvoljeno zbog riječi Uzvišenog Allaha: „(I zabranjeno je) i ono što se zakolje u nečije drugo ime mimo Allahovog!“ (Prijevod značenja El-Maida, 3.)

Što se tiče drugih nevjernika mimo ehlu kitabija, kao i nerazumne osobe, osobe u pijanom stanju, djeteta koje još nema sposobnost razlučivanja, meso životinja koje oni zakolju nije dozvoljeno.

2-Da kolje u ime Uzvišenog Allaha a ne radi nekoga drugog ma ko on bio: poslanik, vjerovjesnik ili nekakav kip, zbog riječi Uzvišenog Allaha kod spomena zabranjenog mesa: „(I zabranjeno je) i ono što se zakolje u nečije drugo ime mimo Allahovog!“ (Prijevod značenja El-Maida, 3.)

c) Uvjeti sredstva (alata) kojim se životinja kolje

1-Alat kojim se kolje mora imati svojstvo sječenja, rezanja, kako bi se njime presjekao dušnik, jednjak i dvije žile uz dušnik.

2- Ta alatka kojom se pušta krv ne smije biti kost, nokat, kandža, zub i sl., zbog hadisa Rafi’e b. Hadidža, radijallahu anh, u kojem je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „Jedi onu životinju kojoj je puštena krv i pri čijem klanju je spomenuto Allahovo ime, a da pri klanju nije korišten zub ili nokat, jer je zub kost a nokat je mesarski nož Habešija.“ (Buharija, 5543, Muslim, 1968.)

Ove uvjete je potrebno ispuniti kod klanja životinja čije se meso jede da bi nam bilo dozvoljeno meso i svi mesni proizvodi. Nema razlike između klanja goveščeta i peradi. Postoje određene razlike kod klanja deve, ali o tome ovdje nije riječ.A Allah najbolje zna! We billahi et-tewfik, we sallallahu ‘ala nebijjina Muhammed we ‘ala alihi we sahbihi we sellem.

Na pitanje odgovorio: prof.Hajrudin Tahir Ahmetović
Preuzeto sa stranice: http://www.n-um.com

We alejkumu Selam we rahmetullahi we berekatuhu!

Bismillah. El-hamdu lillahi Rabbil-‘alemin. Wes-salatu ves-selamu ‘ala nebijjina Muhammed ve ‘ala alihi ve sahbihi edžme’in.

Islamski učenjaci u svojim knjigama spomenuli su stvari i pojave koje kvare abdest, od kojih su sljedeće:

1) sve što izađe na dva prirodna otvora,
2) nečistoća (urin ili izmet) koja izađe na neki drugi otvor i način iz tijela (poput katetera i sl.),
3) duboki san i gubljenje svijesti,
4) doticanje spolnog organa bez pregrade,
5) jedenje devinog mesa,
6) kupanje umrle osobe,
7) izlazak iz islama.

Svakako oko ovih pojedinih pojava ima razilaženja među islamskim učenjacima, međutim, ono što je primjetno jeste da niko od islamskih učenjaka nije spomenuo skidanje hidžaba, mahrame, da kvari abdest. Dakle, skidanje hidžaba, dok se ima abdest, ne utiče na gubljenje abdesta. Ali, treba napomenuti da je ženi zabranjeno da izlazi iz svoje kuće, odlazi na spomenuta mjesta, izlazi pred muškarce strance bez nužde i naročito bez prekrivenog cijelog tijela.

Uzvišenog Allaha molim da nas uputi ka Njegovoj vjeri na najljepši način, da nam omili pridržavanje za vjerske propise i da nas učini postojanim u svemu tome, a uzvišeni Allah je kadar da to učini!

We billahi et-tewfik, we sallallahu ‘ala nebijjina Muhammed we ‘ala alihi we sahbihi we sellem.

Na pitanje odgovorio: prof.Hajrudin Tahir Ahmetović
Preuzeto sa stranice: http://www.n-um.com

AlejkumusSelam!

Prvo, na drugi dio pitanja si sama odgovorila kada si rekla da će u džennetu njegovi stanovnici imati sve što požele i sve što oči na ovom svijetu nisu vidjele, niti su uši čule, niti je srce poželjelo. Allahov Poslanik s.a.w.s. je rekao, opisujući džennet: „U njemu ima ono što oko nije vidjelo, niti je uho čulo, niti je ljudsko srce poželjelo.“ (Hadis bilježi Hakim u Mustedreku i Ibn Huzejme u svome Sahihu)

Dakle, ako uđeš u džennetu sa svojom majkom inšallah, imaćeš sve ono što budeš poželjela, pa čak i više od toga, kao što stoji u ovom hadisu. Allah dž.š. će u džennetu dozvoliti članovima porodice, koji će ući u džennet, da budu zajedno na jednom mjestu. Dokaz ovome su riječi Uzvišenog:

جَنَّاتُ عَدْنٍ يَدْخُلُونَهَا وَمَنْ صَلَحَ مِنْ آبَائِهِمْ وَأَزْوَاجِهِمْ وَذُرِّيَّاتِهِمْ وَالمَلاَئِكَةُ يَدْخُلُونَ عَلَيْهِم مِّن كُلِّ بَابٍ

“edenski vrtovi u koje će ući oni i roditelji njihovi i žene njihove i porod njihov – oni koji su bili čestiti – i meleki će im ulaziti na svaka vrata…” (Sura Er-Ra’d, 23.)

رَبَّنَا وَأَدْخِلْهُمْ جَنَّاتِ عَدْنٍ الَّتِي وَعَدْتَهُمْ وَمَنْ صَلَحَ مِنْ آبَائِهِمْ وَأَزْوَاجِهِمْ وَذُرِّيَّاتِهِمْ

„Gospodaru naš, uvedi ih u edenske vrtove koje si im obećao, i očeve njihove i žene njihove i porod njihov – oni koji su bili čestiti…“ (Sura Gafir, osmi ajet)

Također, islamski učenjaci su složni na tome da će svi stanovnici dženneta biti istih godina i svi će imati po trideset i tri godine. Allah dž.š. će u džennetu one koji su umrli kao stariji učiniti mlađim, a one koji su umrli kao vrlo mladi učiniti starijim sve dok svi ne budu imali 33 godine. Dokaz ovome je hadis kojeg prenosi Muaz ibn Džebel od Poslanika s.a.w.s. da je rekao da će stanovnici dženneta imati svi po trideset i tri godine. Ovaj hadis bilježi Tirmizi br. 2545, a šejh Albani kaže da je sahih.

Jedino postoji razilaženje po pitanju godina muslimanske djece koja su umrla maloljetna. Jedan dio učenjaka smatra da će takva djeca i u džennetu biti maloljetna.

Što se tiče prvog dijela pitanja da li ćeš vidjeti svoju majku ako ne zaslužiš džennet, prvo trebaš imati lijepo mišljenje o Allahu dž.š. i da Ga stalno moliš da te uvede u džennet, i da se nadaš da ćeš biti od stanovnika dženneta. Naravno da čovjek musliman treba živjeti između straha od džehenema zbog grijeha koje je počinio, i između nade da će ga Allah dž.š Svojom Milošću uvesti u džennet zbog vjerovanja u Njega Uzvišenog i dobrih djela koje čovjek čini u ime Allaha dž.š., ali uvijek treba imati nadu da će biti od stanovnika dženneta.

Ukoliko se desi da jedan od članova porodice ipak uđe u džehenem što se tiče sastanka sa ostalim članovima porodice koji su u džennetu postoje dvije situacije.

Prva je da je taj koji je ušao u džehenem, bilo da se radi o roditelju ili njegovom potomku, umro kao vjernik, ali je pri sebi imao neki od velikih grijehova za koji se nije pokajao (kao npr. pijenje alkohola, kamata, blud, laž itd.) i Allah dž.š. mu taj grijeh na Sudnjemu danu nije oprostio, već ga bacio u džehenemu, prema ispravnim predajama i prema mišljenju učenjaka ehli sunneta takav će kad tad izaći iz džehennema i ući u džennet. Kada uđe u džennet Allah dž.š. će ga sastaviti sa njegovom porodicom u džennetu, a dokaze za to smo ranije naveli.

Druga situacija jeste da neko od članova porodice bude bačen u vatru zbog svoga nevjerstva. Takav će zauvijek u džehenemu boraviti kao što Allah dž.š. kaže u suri El-Bejine u 6. ajetu:

إِنّ الّذِينَ كَفَرُواْ مِنْ أَهْلِ الْكِتَابِ وَالْمُشْرِكِينَ فِي نَارِ جَهَنّمَ خَالِدِينَ فِيهَآ

„A oni koji ne vjeruju sljedbenici Knjige i mušrici u džehenemu će boraviti i u njemu će vječno ostati.“

U ovoj situaciji Allah dž.š. neće dati da se takav pridruži članovima porodice koji su u dženetu. A kada čovjek bude bačen u vatru, da nas Allah od nje sačuva, od žestine patnji neće mu padati na pamet da vidi članove svoje familije. U džehenemu je stanje mnogo gore nego što će biti na Sudnjemu danu kada će ljudi polagati račun, pa će tada na Sudnjemu danu ljudi „bježati od svoga brata, majke, oca, žene i djece“ kao što kaže Uzvišeni u suri Abese.(vidi suru Abese 33-36 ajet)

Dakle, na Sudnjemu danu će se ljudi odricati i bježati od članova svoje familije kako bi sebe spasili kao što to stoji u Tefsiru od Ibn Kesira na ove ajete iz sure Abese, a šta misliš kako će tek stanje biti u džehenemu!?

Na pitanje odgovorio: prof. Adnan Nišić
Preuzeto sa stranice: http://www.n-um.com