Alejkumusselam.

U ovom pitanju ima nekoliko bitnih tema koje treba pojasniti prije odgovora.

Prvo: Udaja djevojke bez pristanka i volje njenih roditelja (ili sa njihovim pristankom) se vraća na pitanje velija, tj. da li je pristanak velija (oca, brata, amidže, …) da se djevojka uda za određenu osobu šart valjanosti braka prilikom njegovog sklapanja. Džumhur (većina) učenjaka, od kojih su i tri mezheba malikijski, šafijski i hanbelijski, je na stavu da brak sklopljen bez pristanka velija nije ispravan. Dok je manja skupina učenjaka, od kojih su i hanefije u zvaničnom stavu mezheba (a unutar nahefijskog mezheba su tri mišljenja po ovom pitanju ), na stavu da pristanak velija nije šart valjanosti braka, odnosno da žena može samu sebe da uda bez dozvole velija.

Iako i jedni i drugi imaju dokaze sa kojima podupiru svoje mišljenje, ipak ispravan stav je ono na čemu je džumhur učenjaka, tj. da je pristanak velija šart valjanosti braka, jer vjerodostojan hadis presuđuje po ovom pitanju. Kaže Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: “Nema braka bez velija”, hadis bilježe Ebu Davud, Tirmizi, Ahmed i ostali, a većina muhaddisa ga ocjenjuje prihvatljivim i vjerodostojnim. Naravno, ovo pitanje je tema sama za sebe.

Drugo: Nema razilaženja među učenjacima da po pitanju dozvole za udaju djevojke njena majka i svi drugi ženski članovi familije namaju uticaja na dozvolu udaje djevojke, tj. njihova zabrana šerijatski nije mjerodovna, osim naravno sa strane savjeta i upute. Odnosno, velij je muška osoba iz familije djevojke. Učenjaci imaju podijeljeno mišljenje ko može biti velij. Tri mezheba su na stavu da velij može biti samo muška osoba (rodbina) samo sa očeve strane, znači poput oca, brata djevojke, amidže, djeda od oca i drugih koji je nasljeđuju. Dok kod hanefija velij može biti muška osoba (rodbina) i sa očeve i sa majčine strane, tj. može biti i djed po majci, dajdža i slično.

Po ovom pitanju nije prenešen neki šerijatski tekst a složni su učenjaci i jednog i drugog stava da velij može biti muškarac iz uže rodbine (shodno razilaženju među njima) ko bi bio osramoćen ako bi se udala za nekoga ko joj nije dostatan, tj. nije na njenom nivou. Ispravno je, a Allah zna najbolje, da je ono na čemu su hanefije da je taj stav bliži istini, jer muška rodbina i sa očeve i sa majčine strane biva podjednako osramoćena ako bi se ona udala za nekog ko joj ne priliči. Nema razilaženja među učenjacima da je prvi i najpreči velij djevojke njen otac i da se ne prelazi na drugog velija ako je on živ i prisutan.

Treće: Od šartova koji treba da se zadovolje kod velija je između ostaloga i to da bude musliman, a oko njegove pravednosti, tj. da ne bude od onih koji čine velike grijehe (pije alkohol, uzima kamatu, čini zinaluk, ne klanja redovno namaz i slično) učenjaci imaju podijeljeno mišljenje. A konkretno u ovom pitanju nije pojašnjeno kakav je status tvog oca, tj. da li je on uopće sebe smatra muslimanom, da li praktikuje išta od vjere mimo verbalnog deklarisanja i tako dalje, a što bitno utiče na odgovor o onome što pitaš.

Četvrto: Takođe, treba poznavati razlog odbijanja oca da se njegova kćerka uda za nekog prosca kako bi se moglo ispravno prosuditi da li je to njegovo odbijanje prihvatljivo ili spada u tzv. adl, tj. neopravdano odbijanje oca prosca njegove kćerke iako joj je on dostatan (tj. na njenom nivou). Oko pitanja dostatnosti prosca učenjaci imaju podijeljeno mišljenje a ispravno je ono na čemu su malikije, tj. da je dostatnost koja se uzima u obzir samo da prosac bude na nivou djevojke po pitanju vjere, dok sve ostale stvari poput ugleda njegove porodice, njegovog bogastva, posla kojim se bavi i slično ne ulaze u šerijatom potvrđenu dostatnost.

Peto: Zabrana tvojih roditelja da nosiš hidžab, u čemu nije dozvoljeno da im budeš poslušna jer je poslušnost roditeljima samo u dobru a ne u haramu, nema veze sa pristankom velija, tj. tvog oca (ako uzmemo da je musliman), da se udaš za neku osobu. Ovo su dva različita propisa koji nisu usko vezani jedan za drugi. Odnosno, nije ispravno da analogno tome što nije dozvoljeno da im budeš poslušna u njihovoj zabrani da nosiš hidžab da budeš ocu neposlušna u njegovoj zabrani da se udaš za osobu sa kojom on nije zadovoljan.

Sve gore navedeno ukazuje da se na ovo pitanje ne može odgovoriti na osnovu samo onoga što si ti spomenula u pitanju. Nego je neophodno da svoj slučaj izložiš učenoj osobi koja ima ima dovoljno šerijatskog znanja po ovom pitanju kako bi ona procijenila na osnovu tvog stanja da li je tvoj otac šerijatski validan staratelj, a ako jest da li ima opravdanje što ti zabranjuje da se udaš, a ako nije ko je najpreči da ti bude staratelj poslije njega. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio: dr. Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice: http://www.n-um.com

Alejkumusselam.
Ono što je prenešeno da je od suneta raditi a vezano je za kuću, svejedno staru ili novu, su sljedeće stvari:

– učenje dove prilikom ulaska u kuću, dova glasi: “BISMILLAHI VELEDŽNA VE BISMILLAHI HAREDŽNA VE ALA RABBINA TEVEKKELNA”. Ovu dovu bilježi Ebu Davud u svom Sunenu, međutim hadis u sebi ima slabosti, šejh Alabani je hadis prvo ocijenio vjerodostojnim a zatim slabim.

– učenje dove prilikom izlaska iz kuće, ta dova glasi: “BISMILLAHI TEVEKKELTU ALELLAH VE LA HAVLE VE LA KUVVETE ILLA BILLAHI”. Ovu dovu bilježe Ebu Davud i Tirmizi a Tirmizi i Albani hadis ocjenjuju vjerodostojnim.

– korištenje misvaka (odnosno pranje zubi) prilikom ulaska u kuću. Biljeći Muslim u svom Sahihu od Aiše, radijallahu anha, da bi Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kada bi ušao u kući prvo što bi radio koristio bi misvak (tj. čistio bi njime zube)”.

– učenje u kući sure El-Bakare radi tjeranja šejtana iz nje. Prenosi se nekoliko hadisa u ovom kontekstu, a jedan rivajet od tih hadisa je ono što bilježi Muslim u svom Sahihu od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu aejhi ve sellem, rekao: “Ne pravite od vaših kuća kaburove, zaista šejtan bježi iz kuće u kojoj se uči sura El-Bekare”.

A što se tiče suneta kada neko useli u novu kuću, po tom pitanju nije ništa prenešeno u šerijataskim tekstovima.

Praksa učenja Kur’ana u džematu prilikom ulaska (useljenja) u novu kuću sa ciljem otklanjanja belaja, zla, štete, brige i slično, nema osnova u Šerijatu i predstavlja novotariju.

Takođe, pravljenja gozbe ili klanje ovce (ili koze, jareta i slično) pri čemu se pozove rodbina prilikom useljenja u novu kuću, takođe nema uporišta niti u Kur’anu niti u Sunnetu. A propis istog zavisi od nijeta činjenja tog djela. Pa tako ako je cilj i nijet tog djela, tj. zvanja rodbine, prijatelja i komšija na jelo, izražavanje šukra i zahvale Uzvišenom Allahu što je olakšao i omogućio izgradnju ili kupovinu nove kuće, onda u tome nema smetnje, s tim da se nema ubjeđenje da je to sunet ili islamski adab useljenja u novu kuću.

A ako je cilj klanja ovce (kurbana) prilikom useljenja u novu kuću da se ona zakolje džinima, kao što imaju uvjerenje neke neznalice, onda je to djelo vrsta širka a zaklanu ovcu nije dozvoljeno jesti. Takođe, neki ljudi kolju ovcu ovim povodom kao kurban Allahu da se tim klanjem zaštite od zla džina, ovo djelo je čista novotarija, jer način zaštite od džina je precizno pojašnjen u mnogim šerijatskim tekstovima. Slično ovome je klanje kubana prilikom useljenja u novu kuću radi otklanjanja zavisti i uroka što takođe prestavlja novotariju u vjeri, jer to nije propisano radi zaštite od zavisti i uroka, nego se od toga štiti učenjem sura Felek i Nas ili učenjem šerijatske rukje.

Takođe, pravljenje mevluda ma koje vrste prilikom useljenja u novu kuću nema osnova u Islamu, a sama novotarija mevluda je tema za sebe.

Musliman ne treba vezivati svoje useljenje u kuću ni za kakve ibadete pogotovo novotarije (mevlude, naručivanje učače Kur’ana i slično), jer tako nešto nije prenešeno od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, niti ashaba niti od prvih generacija ovog Ummeta. Ono što nije bilo od vjere u početku Ummeta ne treba biti od vjere ni kod potonjih muslimana. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio: dr. Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice: http://www.n-um.com

Alejkumusselam.
Pod travničkom jacijom se podrazumijeva klanjanje jacije namaza u ljetnom periodu u Bosni sahat i pol nakon nastupanja akšam namaza, a ne kao što je u takvimu u kojem vremenski razmak između akšama i jacije u jednom ljetnom periodu bude više od dva sahata. Ovo vrijeme početka klanjanja jacije u ljetnom periodu a koje je nazvano travničkom jacijom se pripisuje travničkom muftiji Korkutu, tj. da je on izdao fetvu o tome.

Znači, to što je nazvano travničkom jacijom u pitanju, a opisano riječima “klanjali bi skoro odmah jaciju poslije akšama i na spavanje”, to nije takozvana travnička jacija, jer se pod njom podrazumijeva klanjanje sahat i pol nakon akšama.

A što se tiče početka jacijskog vremena, nema razilaženja među islamskim pravnicima da jacijsko vrijeme nastupa sa nestankom Šefeka, s tim da su se razišli oko toga šta je to Šefek. Dokaz da jacija nastupa sa zalaskom Šefeka je hadis koji bilježi Muslim u svom Sahihu od Abdullaha ibn Amra, radijallahu anhuma, u kojem je između ostalog došlo: “A vrijeme akšam namaza traje sve dok nestane Šefeka”. (Prvi stav učenjaka) Većina učenjaka ovog Ummeta od malikija, šafija i hanabila, kao i Ebu Jusufa i Muhammeda ibn Šejbanija od hanefija smatra da je Šefek crvenilo i ostatak sunčeve svjetlosti nakon što ono zađe. Znači, po ovom stavu jacija nastupa kada na nebu na mjestu i strani gdje zalazi Sunce nestanu crvene zrake.

(drugi stav učenjaka) Dok Ebu Hanife i El-Muzeni od šafija smatraju da je Šefek bjelina koja se pojavi nakon crvenila. A vremenska razlika između ova dva Šefeka (crvenog i bijelog) je u nekih dvanaest minuta.

Ebu Hanife dokazuje svoj stav da je Šefek bjelina sa hadsim koje se prenosi od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, u kojem je došlo: “Zaista je zadnje vrijeme akšama kada pocrni horizont”, a pocrni kada se Sunce sakrije u tami a to je vrijeme kada nestane bijeli Šefek. Spomenuti hadis navodi Ez-Zejle’i u “Nasbur-rajeti” (1/234) i kaže da je hadis čudan, tj. nije mu poznat, znači slab. Takođe, Ibn Hadžer u knjizi “Ed-Diraje” (1/103) kaže za ovaj hadis da ga nije mogao naći ali da ima hadis sličan njemu kojeg bilježi Ebu Davud. A u hadisu u kojem je došlo da je Džibril, alejhis-selam, podučavao Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kada će klanjati farz namaze je došlo, između ostalog: “A klanjao je jaciju kada potamni horizont”. Ovaj hadis bilježe Ebu Davud, Darekutni, Hakim i Bejheki, a vjerodostojnim ga ocjenjuju Hakim, Zehebi i El-Hattabi, a dobrim ga ocjenjuju Nevevi i Albani.

A argumenti sa kojima dokazuje džumhur da je Šefek crvenilo su, prije svega, samo jezičko značenje Šefeka za kojeg stručnjaci arapskoj jezika, poput El-Dževherija, El-Ezherija i El-Ferra’a, kažu da znači crvenilo. Takođe, dokazuju sa hadisom od Abdullaha ibn Omera, radijallahu anhuma, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Šefek je crvenilo, pa kada nestane Šefeka obavezan je namaz”. Bilježi ga Darekutni a Ibn Huzejme ga ocjenjuje vjerodostojnim, međutim, ispravno je da su ovo riječi Abdullaha ibn Omera, radijallahu anhuma, kako su to pojasnili Bejheki, Ibn Abdulhadi i Nevevi. Tumačenje Šefeka sa crvenilom se prenosi od mnogih ashaba i tabi’ina tako da je stav koji je zauzeo Ebu Hanife jako slab jer ga ne podupiru nikakvi dokazi.

Prema tome, ibret u nastupanju jacijskog vremena je nestanak crvenila iznad horizonta u pravcu gdje je Sunce zašlo što važi za sva mjesta i godišnja doba. S tim da se taj nestanak crvenila vremenski mijenja shodno godišnjem dobu i mjestu.

Onaj ko hoće da ustanovi koliko traje akšam namaz, sve do nestanka crvenila treba posmatrati i utvrditi to u stvarnosti i za ljeto, jesen, zimu i proljeće.

Već dvije godine lično sam posmatrao nestanak crvenila u ljetnom periodu kod nas u Bosni i ustanovio da, kada je po vaktiji nastupanje jacije bilo više od dva sata nakon početka akšama, da je nestanak crvenila bio nakon sahat i dvadeset minuta, što znači da ono računjanje jacijskog vremena po vaktiji se ne slaže sa šerijatskim određivanjem nastanka jacije namaza, čak ni po mišljenju Ebu Hanife. Takođe, ono što se naziva travničkom jacijom, tj. da se jacija klanja sahat i pol nakon akšama, je bliže mišljenju većine učenjaka i bliže je spomenutim dokazima o nastupanju jacije namaza. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio: dr. Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice: http://www.n-um.com

Alejkumusselam.

Bilježe Buharija i Muslim u svojim Sahihima od Enesa, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Ko zaboravi (klanjati) namaz neka ga klanja kada ga se sjeti, nema kefareta za njega osim toga. “I klanjaj namaz da bi Me veličao”, a u rivajetu od Muslima je došao dodatak: “Ili ga prespava”. Ovaj hadis ukazuje na obavezu naklanjavanja propuštenog farz namaza zbog spavanja ili zaborava čim se sjeti da ga je zaboravio klanjati ili prespavao. Nema smetnje da se iz opravdanog razloga malo odgodi naklanjavanje.

A što se tiče naklanjavanja suneta, mustehab i sunet je naklanjavati potvrđene sunete. S tim da vrijeme njihovog naklanjavanja ima više širine nego farz, kad god se naklnjaju dobro je a i ako se ne naklanjaju čovjek nema grijeha. Dokaza je mnogo koji ovo potvrđuju, tj. prenešeno je u vjerodostojnim hadisima da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, naklanjavao određene pritvrđene sunete poput podnevskog suneta i vitr namaza.

Nema nikakve smetnje da se zikri prilikom izlaska Sunca. Dokaz za to je hadis kojeg bilježi Muslim u svom Sahihu od Aiše, radijallahu anha, da je rekla: “Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je činio zikr u svim vremenima”.

Vrijeme klanjanja duha namaza počinje nakon izlaska Sunca kada se ono podigne na visinu jednog koplja (otprilike petnaest ili dvadeset minuta nakon izlaska Sunca) a završava se prije početka podne namaza, odnosno kada bude Sunce u zenitu (otprilike petnaest ili dvadeset minuta prije dolaska Sunca u zenit). Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio: dr. Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice: http://www.n-um.com

Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Učenjaci imaju podijeljeno mišljenje oko predavanja selama, džumhur (većina) učenjaka je na stavu da je predavanje selama vadžib, dok Ebu Hanife i njegovi učenici smatraju da nije vadžib.
A što se tiče toga kome se predaje selam prilikom predavanja selama, navodi hanbelijski učenjak Ibn Kudame u svojoj knjizi “El-Mugni” nekoliko stavova učenjaka po tog pitanja.

Prvi stav učenjaka: da je obaveza sa predavanjem selama zanijetiti izlazak iz namaza a ako klanjač to ne zanijeti namaz mu je pokvaren. Ovo je stav šafijskog mezheba (a unutar mezheba je razilaženje) i hanbelijskog učenjaka Ibn Hamida. To dokazuju kijasom (analogijom) na početni tekbir, tj. kao što je namaz neispravan bez nijeta ulaska u namaz sa početnim tekbirom tako isto je neispravan bez nijetom izlaska iz namaza sa predavanjem selama.

Takođe, po šafijskom mezhebu sunnet je da se sa predavanjem selama u namazu nijetiti poselamljivanje klanjača. Dokaz za ovo je hadis koji će doći. Kaže Ibn Hamid da ako sa predavanjem selama uz nijet izlaska iz namaza nijeti takođe nazivanje selama melecima ili ljudima koji klanjaju sa njim oko ispravnosti tog namaza su dvije mogućnosti: jedna da je pokvaren a druga da nije.
Drugi stav: da sa predavanjem selama nijet izlaska iz namaza nije vadžib i da se sa izostavljanjem tog nijeta ne kvari namaz. Na ovom stavu su ostali učenjaci, s tim da se međusobno razilaze oko nekih detalja.

Da sa predavanjem selama nije vadžib nijetiti izlazak iz namaza to dokazuju time što je dovoljan jedan nijet za čitav namaz, takođe, time što ni u drugim ibadetima nije vadžib da se nijeti izlazak iz njih.

Prenosi se od imama Ahmeda i učenjaka njegovog mezheba da je propisano da klanjač nijetiti sa oba selama (prilikom predavanja selama u namazu) izlazak iz namaza a da nema smetnje da uz to nijeti nazivanje selama dvojici meleka (čuvari, pratilaca), imamu i klanjačima oko njega.

Hanefijski mezheb (i šafijski kao što je već rečeno) je na stavu da je klanjaču sunet sa predavanjem selama selamiti (nijetiti da ih selami) klanjače oko njega.

Dok habelijski učenjak Ebu Hafs ibn El-Muslim smatra da se sa prvim selamom nijeti izlazak iz namaza a sa drugim selamom se selame meleci i klanjači ako je klanjač imam, a ako je muktedija drugim selamom selami imama i meleke. Što se tiče šerijatskih argumenata, za propisanost donošenja nijeta izlaska iz namaza sa predavanjem selama kao i nijet nazivanja selama melecima čuvarima sa predavanjem selama, za ove dvije stvari mi nije poznat dokaz iz suneta.

Bilježi Muslim u svom Sahihu od Džabira ibn Semure, radijallahu anhu, da je rekao: “Mi kada bi klanjali sa Vjerovjesnikom, sallallahu alejhi ve sellem, govorili bi (pri predavanju selama): es-selamu alejkum es-selamu alejkum, pa je (jednom) u nas pogledao Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, i rekao: “Šta vam je pa išaretite rukama kao da su konjski repovi? Kada neko od vas predaje selam neka se okrene prema svom suklanjaču i neka ne pokazuje rukom”. A u rivajetu: “Dovoljno je nekom od vas da stavi ruku na koljeno zatim nazove selam (preda selam) svom bratu onome koji je na desnoj i lijevoj strani”. A u rivajetu kod Ebu Davuda: “Naredio nam je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, da odgovorimo na selam imamu (predavanjem selama) i da nazivamo selam jedni drugima (predavanjem selama)”.

Prema tome, oko pitanja kome se predaje selam dio učenjaka smatra da se sa predavanjem selama treba samo zanijetiti izlazak iz namaza, druga skupina kaže da je propisano da klanjač nijetiti sa oba selama izlazak iz namaza a da nema smetnje da uz to nijeti nazivanje selama dvojici meleka (čuvara pratilaca), imamu i klanjačima oko njega, treća skupina smatra da je klanjaču sunet sa predavanjem selama selamiti klanjače oko njega a četvrti stav je da se sa prvim selamom nijeti izlazak iz namaza a sa drugim selamom se selame meleci i klanjači ako je klanjač imam, a ako je muktedija drugim selamom selami imama i meleke. Od svega spomenutog samo mišljenje da je klanjaču sunet da sa predavanjem selama selamiti klanjače oko njega ima dokaz u vjerodostojnom hadisu kojem bilježi Muslim u svom Sahihu. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio: dr. Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice: http://www.n-um.com