Alejkumusselam.Bilježe Buharija i Muslim u svojim Sahihima od Aiše, radijallahu anha, da je rekla: Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, je opsihirio Židov koji se zvao Lebid ibn El-E’asam iz židovskog plemena Benu Zurejk. Tako da se Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, pričinjavalo da radi nešto a on to ne radi. Zbog toga je jednog dana ili jedne noći Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, dovio, pa dovio i opet dovio. Pa je rekao: “O Aiša, znašli ti da mi je Allah odgovorio na ono što sam ga pitao? Došla su mi dva čovjeka (tj. dva meleka u liku dva čovjeka, kao što je došlo u rivajetu kod imama Ahmeda i da je to bilo u snovima) pa je jedan od njih sjeo kod moje glave a drugi kod nogu, pa je rekao onaj što je kod glave onome koji je kod nogu, ili onaj što je kod nogu onome koji je kod glave: Od čega čovjek boluje (misle na Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem)? Rekao je: Opsihiren je. Ko ga je opsihirio, reče drugi. Odgovorio je: Lebid ibn El-E’asam. Kaže: U čemu je (sihr)? Rekao je: U češlju i dlaci (koja je spala prilikom češljanja), unutar ploda palme. Pa ga upita: a gdje je to? A drugi mu odgovori: U bunaru Zervan (koji se nalazio u bašti plemena Benu Zurejk)”. Pa je Aiša nastavila da joj je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi vesellem, nakon toga došao i rekao: “O Aiša, kao da je njegova voda (tog bunara) natopljena kanom i kao da su njegove palme (tog bunara) šejtanske glave”. Pa sam upitala: O Allahov Poslaniče, zar ga (sihr) nisi zapalio? A on odgovori: “Ne nisam, mene je Allah izliječio (od sihra), a ne volim da se među ljudima širi zlo pa sam naredio da se (sihr) zakopa”.
Imam Nevevi u svom komentaru Sahiha od Muslima (14/178) pojašnjava riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: “a ne volim da se među ljudima širi zlo pa sam naredio da se (sihr) zakopa” kaže: “Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je se bojao da ne našteti muslimanima ako bi izvadio sihr, ili ga zapalio, ili to obznanio među ljudima tako što bi se prisjećali sihra, učili kako se on pravi, širili ga, govorili o njemu, ili da ne naude onome ko je napravio sihr itd. A ovo je sa strane ostavljanja onoga što je korisno iz bojazni od štete koja proizilazi iz toga, što predstavlja jedno od najvažnijih pravila Islama: Ostavljanje koristi iz bojazni od štete koja proizilazi iz toga”.
Ovaj hadis su zanegirali neki novotari još davno kao što to prenose mnogi imami (učenjaci) ovog Ummeta, poput: Ibn Kutejbe, Hattabija, Kadi Ijada, Nevevija, Ibnul-Kajjima i mnogih drugih. Kaže imam Nevevi: “Ovaj hadis su zanegirali neki novotari iz razloga što on umanjuje mjesto i čast nubuvveta i dovodi ga u sumnju, kao i to da njegovo prihvatanje (tog hadisa) sprečava da se ima povjerenje u Šerijat (Šerhul-Muslim 7/430). U ovom poricanju hadisa slijedili su ih Rafidije (Šije) i misionari ateizma. Pa tako kaže Ahmed Subhi Mensur (Limaza El-Kur’an, str.109-111): “Optužba Poslanika da je bio opsihiren ili da ga je neko opsihirio, to u sebi sadrži sumnju u poslanstvo, napad na vjeru i gubljenje povjerenja u bilo koju riječ ili djelo koje dođu od njega. Sa strane ovog hadisa se ubacuje sumnja u Islam u općem smislu i u pojedinostima, a sa druge strane ovaj hadis je oprečan riječima Uzvišenog: “I nevjernici još govore: “Vi samo opsihirena čovjeka slijedite!” (El-Furkan, 8).
Takođe, kaže Muhammed Abduhu, poznati savremeni islamski reformator i mislilac (kod kojeg su, nažalost, prevagnule logika i razum na uštrb vjerodostojnog sunneta): “Mi znamo da je Buharija najistinitija knjiga poslije Allahove knjige i ne sumnjamo da je Buharija čuo ovo od svojih učitelja, a Buharija uslovljava u svojim hadisima da su ravije živjeli u isto vrijeme i da su se sreli, osim što ja smatram da se ovo nije desilo Vjerovjesniku, sallallahu alejhi ve sellem. Moguće je da su ubačeni neki israilijati šejhovima Buharije od kojih je on uzeo, jer ako bi mi povjerovali da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, bio opsihiren mi bi time povjerovali riječima nevjernika koje su spomenute u Kur’anu: “I nevjernici još govore: “Vi samo opsihrena čovjeka slijedite!” (El-Furkan, 8). I ako bi povjerovali da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, bio opsihiren, Allah, subhanehu ve te’ala, bi nas proglasio lažljivcima u svojoj Mudroj Knjizi: “Oni ga nikako ne mogu prisluškivati”. (Eš-Šuara, 212), i kaže Uzvišeni: “Ali će onaj, ko sada prisluškuje, na zvijezdu padalicu koja vreba naići” (El-Džinn, 9) … A što se tiče hadisa, ako bi i pretpostavili da je vjerodostojan on je od vrste ahad- hadisa (tj. nije mutevatir) a ahad-hadisi se ne uzimaju u poglavlju akide. Bezgriješnost Vjerovjesnika od uticaja sihra na njegov razum je akidetsko pitanje, a u odbacivanju te akide od njega (Vjerovjesnika) ne prihvata se osim ono u što imamo čvrsto ubjeđenje (jekin) i nije dozvoljeno da se u akidi prihvata pretpostavka niukom slučaju. Zato je na nama da prepustimo stvar ovog hadisa i da po njemu ne radimo u našoj akidi, nego da uzimamo tekst Kitaba i argument razuma. Jer ako dozvolimo da se Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, pomiješa u razumu, kao što oni tvrde, bilo bi dozvoljeno da se misli da je on nešto od objave prenio a on to nije učinio, ili da mu je nešto objavljeno a nije mu objavljeno, ova stvar je jasna i nema potrebe da se pojašnjava… Draže mi je da u laž utjeram Buhariju nego da Allahovom Poslaniku pripišem da je bio opsihiren” (Medželletu Menar, 12/697).
Odgovor na ove šubhe koje je iznio Muhammed Abduhu se može rezimirati u dvije tačke.
Prvo – ovaj hadis je vjerodostojan, prenešen je sa najvjerodostojnijim lancem prenosilaca i u najispravnijim knjigama poslije Allahove knjige Kur’ana, tj. prenose ga Buharija i Muslim u svojim Sahihima što predstavlja najveći vid vjerodostojnosti nekog hadisa, tako da nema sumnje da ono što je prenešeno u ovom hadisu da se to zaista desilo. Veoma je daleko da se kaže da prihvatamo od Buharije a zatim da sumnjamo u njegove šejhove, jer ono što se može reći za Buhariju isto se može reći i za njegove šejhove, tj. da su najveći stručnjaci u hadisu. Takođe, neprihvatljivo je da utjeravamo u laž Buhariju i rivajet ovog hadisa oslanjajući se čisto na mišljenje i razum koji niukom slučaju nemaju udjela u potvrđivanju ili negiranju onoga što se prenosi od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, ili u potvrđivanju činjenica nekog događaja ni izdaleka ni izbliza. Kada bi se prihvatilo ono što nam dolazi od strane razuma i čistog mišljenja mi bi time doveli u pitanje mnoge hadise koji su prenešeni sa vjerodostojnim lancem prenosilaca, i ne samo to, nego bi i mnogi kur’anski ajeti doživjeli istu sudbinu. Mnoge islamske sekte, poput mu’atezila, koje su ljudskom razumu dali veću ulogu nego što u stvarnosti zaslužuje su zanegirali mnoge vjerodostojne hadise koji se navodno ne slažu sa ljudskim razumom. Od tih hadisa su: hadis o silasku Isa’a, alejhisselam, pred Sudnji dan, hadisi o Dedžalu, hadis Isra’a i Mi’radža, hadis upadanja mušice u posudu sa pićem, hadis Musa’a, alejhisselam i meleka smrti, i tako dalje. Pa kada bi tako pustili da se odbacuje šta god se ne slaže sa nečijim razumom mnogo toga što je prenešeno u vjerodostojnim hadisima bi doveli u pitanje.
Drugo – njegove riječi da iako bi se prihvatilo da je hadis vjerodostojan da je on od hadisa ahad, tj. nije mutevatir, a ti hadisi se ne uzimaju u akidi, nisu tačne. Jer vjerodostojan hadis , svejedno bio ahad ili mutevatir, se prihvata u akidi kao i u fikhu, oko čega nije bilo razilaženja među ashabima, tabi’inima, selefu i učenjacima Ehli Sunneta sve dok se nisu pojavili novotari kojima je smetalo mnogo toga što je došlo u Sunnetu a nije se slagalo sa njihovim tumačenjem vjere, pa su ustvrdili da iz hadisa ahada ne proizilazi čvrsto, jako i nedvosmisleno znanje i ubjeđenje, što naravno nije tačno.
Među prvim učenjacima Ehli Sunneta koji su odgovarali na negiranje i poricanje ovog hadisa je Ibn Kutejbe u svojoj knjizi “Te’vilu muhtelifil-hadisi” (str. 340-357): “To što je ovaj Židov Lebid ibn El-E’asam napravio sihr Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, ne treba biti nešto što se treba poricati i negirati. Jer Židovi su prije toga ubili Zekeriju ibn Azina u unutrašnjosti drveta, isjekli su ga pilom na dijelove … Poslije toga su ubili njegovog sina Jahju zbog prostitutke i njene prevare. Židovi su tvrdili da su ubili Mesiha (Isa’a, alejhisselam) i da su ga razapeli na krst, a da nas Allah nije obavijestio rekavši: “A nisu ga ni ubili ni raspeli, već im se pričinilo” (En-Nisa, 157) mi ne bi znali da je razapet neko ko je na Isa’a, alejhisselam, ličio. Jer Židovi su njegovi neprijatelji, i oni su tako i tvrdili, a kršćani su njegovi zaštitnici i oni su potvrdili Židovima da je tako bilo. Židovi su ubijali vjerovjesnike, kuhali ih i mučili na raznorazne načine, pa da je Allah htio sačuvao bi ih od njih. Otrovan je bio Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, sa plećkom od ovce pečene na ražnju a otrovala ga je Židovkinja, a taj otrov je neprestano djelovao na njega sve dok nije preselio. I rekao je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: “Neprestano mi se vraćao bol od zalogaja (otrovane ovce) sa Hajbera, ovo je vrijeme prestanka rada moje srčane vene”. Pa je Uzvišeni Allah dao priliku Židovkinji da utiče na njegovu smrt”.
Takođe, u odgovoru na gore spomenute šubhe oko ovog hadisa prenosi imam Begavi u svojoj knjizi “Šerhus-sunne” (12/187) da je imam Hattabi rekao: “A što se tiče tvrdnje da se prihvatanjem ovog hadisa (o opsihirenosti Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem) nanosi šteta Šerijatu, to nije tako, jer sihr djeluje na tijela vjerovjesnika, a i oni su ljudi, dozvoljeno je da ih zadese bolesti kao i ostale ljude. Uticaj sihra na njihovo tijelo nije gore od ubistva, djelovanja otrova i simptoma raznih bolesti, pa zar nije ubijen Zekerijah i njegov sin Jahja, alejhimesselam, i otrovan naš Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, kada je bio na Hajberu. A što se tiče pitanja vjere, poslanici i vjerovjesnici su bezgriješni u prenošenju onoga sa čime ih je poslao Allah, dželle zikruhu, i On ih je pratio u prenošenju vjere, čuvao je Svoju vjeru i objavu da im se ne desi iskrivljavanje i poremećaj. Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, se samo pričinjavalo da on radi nešto što je isključivo vezano za žene a to je ono što uopćeno ulazi u značenje ajete: “I ljudi su od njih dvojice učili kako će muža od žene rastaviti” (El-Bekara, 102). Pa tako nema nikakve štete koja proizilazi iz tog sihra koja utiče na njegov nubuvvet i Šerijat sa kojim je došao, neka je hvala Allahu na tome”.
Slično tome kaže Ibnul-Kajjim u knjizi “Zadul-me’ad” (4/124): “Da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, bio opsihiren porekla je jedna skupina ljudi rekavši da to nije dozvoljeno da se njemu desi, smatrajući da je to nedostatak i mahana, a stvar nije takva kako oni tvrde. Nego je sihr koji mu se desio poput drugih bolesti koje su ga snalazile, jer je sihr jedna vrsta bolesti pa da ga to snađe je poput toga što je bio otrovan, između toga dvoga nema razlike”. Slične riječi prenosi Ibnul-Kajjim u istoj knjizi (4/124) od Kadi Ijada da je rekao: “Sihr je vrsta bolesti i dozvoljeno je da mu se to desi poput drugih bolesti u čemu nema ništa sporno i ne narušava njegov nubuvvet. A što se tiče toga da mu se pričinjavalo da nešto uradi a on to nije uradio, nema u tome nešto što utiče na njegovu istinitost u govoru, jer dokazi šerijatskih tekstova i idžma’a učenjaka ukazuju na to da je po tom pitanju bio bezgriješan. Nego je ovo (opsihirenost) dozvoljeno da ga snađe jer je od stvari dunjaluka zbog kojih on nije poslan, niti mu je data prednost nad ostalima zbog toga, njemu se u stvarima dunjaluka može desiti ono što se dešava i ostalim ljudima”.
Kada se analiziraju razlozi odbijanja i odbacivanja ovog hadisa oni se mogu svesti na nekoliko tačaka:
– da ovaj hadis umanjuje mjesto i položaj nubuvveta i dovodi ga u sumnju,
– da dovodi u sumnju bezgriješnost vjerovjesnika u prenošenju vjere,
– da prihvatanje ovog hadisa stvara nepovjerenje u Šerijat uopćeno,
– da je ovaj hadis oprečan onome što je došlo u Kur’anu: “I nevjernici još govore: “Vi samo opsihirena čovjeka slijedite!” (El-Furkan, 8).
– da pošto je sihr djelo šejtana, ako bi se prihvatio ovaj hadis to bi značilo da šejtan može da utiče na vjerovjesnika.
U odgovoru na ovo treba spomenuti da su islamski učenjaci prihvatili ovaj hadis nalazeći objašnjenje za ono što mu se pripisuje, uz istovremeno očuvanje mjesta i položaja nubuvveta i bezgriješnosti Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, u dostavi vjere. Pa kažu:
Prvo – tvrdnja da ovaj hadis umanjuje mjesto i položaj nubuvveta i dovodi ga u sumnju, te da dovodi u sumnju bezgriješnost vjerovjesnika u prenošenju vjere i da prihvatanje ovog hadisa stvara nepovjerenje u Šerijat uopćeno, sve ovo što su ustvrdili neki novotari je batil. Jer nesumnjivi argumenti potvrđuju iskrenost, validnost i bezgriješnost Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, u svemu onome što je prenio od vjere. A nadnaravnost Šerijata je najjači dokaz za sve to. A dozvoliti da se ustvrdi nešto suprotno ovome je batil.
Drugo – opsihirenost Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, koja mu se desila uzdiže mjesto njegovog nubuvveta a ne da ga čini manjim, čini ga još časnijim i ne suprostavlja se njegovoj bezgriješnosti u dostavljanju objave. Jer Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nije bio sačuvan od toga da ga zadesi bolest, on je jeo, pio i bivao bolestan, kao što kaže Aiša, radijallahu anha: “Zaista je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, bio bolešljiv čovjek i dolazili bi mu arapski ljekari, pa bi ja od njih učila”. Bilježi ga Hakim i ocjenjuje ga vjerodostojnim a sa njim se složio i Zehebi. Kaže Kadi Ijad (Eš-Šifa 2/180-183): “Došlo je u nekim rivajetima ovog hadisa pojašnjenje da je sihr koji ga je zadesio bio na njegovom tijelu i na udovima a ne na njegovom razumu, srcu i uvjerenju … “, a na drugom mjestu, takođe dodaje: “Sve što je došlo u predajama da mu se pričinjavalo da radi nešto a on to nije uradio i tome slično, svodi se na pričinjavanje njegovim očima a ne nedostatak koji zadesi razum, a u svemu ovome nema nešto što ubacuje nejasnoću oko njegove dostave vjere i Šerijata, ili nešto što narušava istinitost onoga sa čim je došao zbog argumenata i idžma’a (učenjaka) da je sačuvan od ovoga, pa tako novotari nemaju sa koje strane dovesti u upitnost ovaj hadis”.
Takođe, treba dodati da nije prenešeno ni u jednom rivajetu da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, izgovorio i jednu riječ u periodu dok je bio opsihiren a koja ukazuje da mu je razum bio poremećen, niti da je nešto rekao suprotno onome što je u stvarnosti, a ako neko tvrdi suprotno ovome treba imati dokaz za to.
Treće – bezgriješnost u dostavljanju vjere od strane Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, koja je spomenuta u ajetu: “O Poslaniče, kazuj ono što ti se objavljuje od Gospodara tvoga – ako ne učiniš, onda nisi dostavio poslanicu Njegovu – a Allah će te od ljudi štititi” (El-Maide, 67), pod tim čuvanjem i zaštitom se misli da će ga Allah čuvati od ubistva, atentata i zamki koje bi ga odvele u propast, a da ne govorimo o njegovom čuvanju od strane Allaha da ne ode u dalalet, slijeđenja strasti i činjenja velikih grijeha. U ovu bezgriješnost, odnosno garanciju da će ga Allah čuvati, ne ulazi da će biti zaštićen od bolesti. Sve vjerovjesnike su snalazile prirodne bolesti koje inače zadese ljude. Što znači da ovaj ajet nema opće značenje, tj. da ga Allah čuva od svega, jer inače ne bi mu mogao niko nauditi ni riječima ni djelom a koliko je prenešeno toga da mu je činjen ezijet nazivajući ga luđakom, prorokom, sihirbazom, razbijena mu je glava, slomljeni zubi i tome slično, a sve to jasno ukazuje da se pod ajetom misli da je on zaštićen od ubistva, atentata, dalaleta i skretanja sa istine, što znači da se to ne kosi sa onim što je prenešeno u hadisu da ga je Židov opsihirio.
Četvrto – tvrdnja da je ovaj hadis oprečan i kontradiktoran kur’anskom ajetu jer potvrđuje optužbu mušrika: “I nevjernici još govore: “Vi samo opsihirena čovjeka slijedite!” (El-Furkan, 8), ova optužba je neprihvatljiva kao što su neprihvatljive optužbe mušrika da je Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, ljudsko biće, da je siromah, da ne zna gajb i slično, u smislu da kažemo da mušrici lažu jer u stvarnosti on i jest bio siromah, i ljudsko biće, nije znao gajb i bio je opsihiren. Takođe, sa druge strane ne može se potpuno sigurno tvrditi da mušrici sa ovim riječima u ajetu misle na ono što se desilo Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, kada je bio opsihiren, tj. da ga je Židov opsihirio nekoliko dana pri čemu mu se pričinjavalo da radi nešto a on to ne radi pa ga je nakon toga Allah izliječio. Mušrici nisu mislili na to, nego je bliže da su htjeli reći da ono što dolazi od njega u prenošenju vjere da je to rezultat halucinacija i ludosti a ne da mu se objavljuje Istina sa nebesa. Pa tako kada prihvatimo ono što je došlo u hadisu time ne potvrđujemo optužbu mušrika, jer je njihova optužba usmjerena na jedno a hadis govori o nečemu drugom.
Peto – njihova tvrdnja da je sihr šejtansko djelo, a onaj ko se čuva od šejtana sa činjenjem ibadeta, kao što to rade vjerovjesnici, nad takvima šejtan ne može imati vlasti i uticaja, onda je nemoguće da bude jedan vjerovjesnik opsihiren. Ova tvrdnja i optužba je neprihvatljiva na osnovu onoga što je došlo u Plemenitom Kur’anu od ajeta u kojima se potvrđuje da je šejtan činio ezijet vjerovjesnicima na razne načine pokušavajući da im našteti i da ih zavede, pa i pored toga Allah, dželle še’nuhu, ih je sačuvao od toga da ih šejtan zavede ili da im nanese neku štetu koja se vraća na vjeru. Od tih primjera je ono što se spominje o Ejjubu, alejhisselamu: “I sjeti se roba Našeg Ejjuba kada je Gospodaru svome zavapio: “Šejtan me na zlo navraća i misli lažne mi uliva!” (Sad, 41). Takođe, ono što je došlo o zavođenju Adema i njegove žene od strane šejtana: “I šejtan ih navede da zbog drveta posrnu i izvede ih iz onoga u čemu su bili. “Siđite!” – rekosmo Mi – “jedni drugima ćete neprijatelji biti, a na Zemlji ćete boraviti i do roka određenoga živjeti!” (El-Bekara, 36).
Treba znati da djelovanje sihra na vjerovjesnike ne znači da su oni zbog toga otišli u dalalet i bili zavedeni, to je sasvim pogrešno rezonovanje. Kaže Uzvišeni: “O Musa” – rekoše oni – “hoćeš li ti ili ćemo najprije mi baciti?” “Bacite vi!” – reče on – i odjednom mu se pričini da se konopi njihovi i štapovi njihovi, zbog sihra njihovog, kreću, i Musa u sebi osjeti zebnju. “Ne boj se!” – rekosmo Mi – “ti ćeš, doista, pobijediti! Samo baci to što ti je u desnoj ruci, progutaće ono što su oni napravili, jer je ono što su oni napravili samo varka sihirbaza, a sihirbaz neće, ma gdje došao, uspjeti.” (Taha, 65-69). Ovi ajeti jasno i nedvosmisleno govore da je sihr firavnovih sihirbaza učinio da je se Musau, alejhisselam, pričinilo da se konopi i štapovi njihovi kreću, tj. da se pred njim promijenila stvarnost pa je mu se učinilo da su konopi zmije i da ono što miruje da se kreće, pa kada je osjetio u sebi strah Allah ga je sačuvao sa vahjom (objavom) objavivši mu da se ne boji jer je on istinski Allahov poslanik, te da je na njemu da baci štap koji je u njegovoj desnoj ruci i tako dalje. U ovim ajetima se potvrđuje da sihr djeluje na vjerovjesnike uz istovremeno čuvanje vjerovjesnika od strane Allaha da im sihr ne nanese štetu po njihovu davu i misiju.
Pa tako postaje jasno da se ovaj hadis ne kosi ni sa jednim ajetom iz Kur’ana, nego čak šta više kur’anski ajeti ga podupiru poput sure Felek gdje kaže Uzvišeni: “Reci: “Utječem se Gospodaru svitanja od zla onoga što On stvara, i od zla mrkle noći kada razastre tmine, i od zla onih koji pušu u uzlove (sihirbaza), i od zla zavidljivca kad zavidi!” (El-Felek, 1-5). Nakon objave ovih ajeta Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je ostavio sve drugo što je učio kako bi se štitio od uroka, zavisti i sihra, a učio je suru Felek i Nas kao što je došlo u vjerodostojnim hadisima.
Prema tome, nadam se sestro da ćeš nakon svega ovoga rečenog naći odgovore na svoja pitanja i da nećeš sebi dozvoliti da budeš od nekolicine novotara koji svojim razumom prihvataju ili odbijaju nešto što je došlo od Islama, kao da je njihov razum mjerilo šta je ispravno u Islamu a šta nije. Ovaj hadis je vjerodostojan u što nema sumnje jer ga bilježe Buharija i Muslim u svojim Sahihima čime se on ubraja u nešto što je najvjerodostojnije poslije Kur’ana. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio: dr. Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice: http://www.n-um.com

Alejkumusselam.

Ako pod šijama misliš na Rafidije, odnosno isna ‘ašerijje (koji vjeruju u dvanaest imama) koji danas uglavnom žive u Iranu, onda je odgovor sljedeći.

Nema razilaženja među učenjacima Ehlu suneta da su Rafidije novotari i da su na dalaletu. Međutim, razišli su se oko toga da li su Rafidije kjafiri ili ne na otprilike neka tri mišljenja.

Prvo mišljenje: to je stav skupine učenjaka koji smatraju da su Rafidije u osnovi kjafiri. Od tih učenjaka su: imam Malik, Ahmed, Buharija, Aburrahman ibn Mehdi, Ibn Hazm, Abdullah ibn Idriz, Ferjabi, Ahmed ibn Junus, Ibn Tekijje Ed-Dejnuri, Abdulkahir Bagdadi, Kadi Ebu J’ala, Isfirajini, Ebu Hamid Gazali, Kadi Ijad, Seme’ani, Ibn Tejmije (u rivajetu), Ibn Kesir, Ebu Hamid El-Makdisi, Ebulmehasin El-Vasiti, Alijj El-Kari i drugi.

Drugo mišljenje: stav učenjaka koji smatraju da su Rafidije zabludjela sekta koja se u osnovi pripisuje Islamu i muslimanima s tim da kada neko od njih pojedinačno ispolji neko od djela kufra, poput smatranja da je Kur’an iskrivljen i nepotpun, ili da je Aiša, radijallahu anha, počinila zinaluk, da upućuje dove imamima, da tvrde da njihovi imami poznaju gajb i slično, onda se taj pojedinac tekfiri.

Treće mišljenje: stav učenjaka koji prave razliku između njihovih učenjaka i običnih sljedbenika, pri čemu tekfire učenjake Rafidija a njihovim sljedbenicima u osnovi potvrđuju Islam. Na ova dva stava su ostali učenjaci.

Neki primjeri stavova učenjaka:

– Bilježi El-Hallal u svom “Sunnetu” (2/557) da je imam Malik na pitanje šta misli o onome ko psuje ashabe odgovorio: “Oni nemaju udjela u Islamu”. Takođe, Ibn Kesir u svom Tefsiru (4/219) prilikom tefsira riječi Uzvišenog u suri El-Feth, 29.ajet: “Muhammed je Allahov poslanik, a njegovi sjedbenici … A Indžilu: oni su kao biljka kad izdanak svoj izbaci pa ga onda učvrsti i on ojača, i ispravi se na svojoj stabljici izazivajući divljenje sijača, da bi on sa vjernicima najedio nevjernike” rekao: “Iz ovog ajeta imam Malik je u rivajetu od njega zaključio da su Rafidije koji mrze ashabe, radijallahu anhum, kjafiri jer se oni razljute i razbjesne zbog ashaba, a ko se razbjesni i razljuti na ashabe on je kjafir po ovom ajetu, a sa ovim se složila skupina učenjaka”. Isti ovaj stav imama Malika prenosi Kurtubi u svom tefsiru (16/297) kod ovoga ajeta te je izrazio svoje zadovoljstvo i slaganje sa ovim stavom imama Malika.

– Kaže imam Ahmed u svojoj knjizi “Es-Sunne” (str. 82) o Rafidijama: “Oni se odriču ashaba (drugova) Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, psuju ih, vrijeđaju i proglašavaju nevjernicima osim četvorice od njih: Alije, Ammara, Mikdada i Selmana, radijallahu anhum. Nemaju Rafidije od Islama ništa”.

– Kaže Buharija u svojoj knjizi “Halku ef’alil-ibad” (str. 125): “Svejedno mi je klanjao iza džehmije i Rafidije ili klanjao iza židova ili kršćana. Njima (rafidijama) se ne naziva selam, ne zijarete se, ne ženi se od njih niti udaje njima, ne mogu biti svjedoci i ne jede se meso koje oni zakolju”.

– Upitan je jedan od savremenih šejhova Abdullah Džibrin o propisu davanja zekata siromašnim Rafidijama pa je odgovorio: “Zekat se ne daje kjafirima niti novotarima. A Rafide su bez sumnje kjafiri zbog četiri stvari:

Prva: zbog njihove sumnje u Kur’an i njihove tvrdnje da je iz njega izbačeno više od jedne trećine kao što se to navodi u njihovoj knjizi koju je napisao En-Nuri i koju je nazvao “Faslul-hitab fi isbati tahrifi kitabi rabbil-erbab”, i kao što se navodi u njihovoj knjizi “El-Kafi” i drugim njihovim knjigama. A onaj ko sumnja u Kur’an on je kjafir, lažljivac zbog riječi Uzvišenog: “I mi ga čuvamo” (El-Hidžr, 9).

Druga: zbog njihove sumnje u Sunnet i hadise u dva Sahiha pa ne rade po njima jer ih prenose ashabi koji su kjafiri po njihovoj akidi, jer oni smatraju da su se ashabi odmetnuli od vjere nakon smrti Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, osim Alije i njegovih potomaka, Selmana i Ammara, radijallahu anhum, i još nekolicine. A što se tiče trojice halifa (Ebu Bekra, Omera i Osmana) i skupine ashaba koji su im dali prisegu oni su otpali od vjere, oni su kjafiri i od njih se ne uzimaju hadisi kao što se navodi u knjizi “El-Kafi” i u drugim njihovim knjigama.

Treće: zbog njihovog tekfirenja Ehlu sunneta tako da ne klanjaju sa njima, onaj koji klanja za sunijom ponovi svoj namaz, čak smatraju da je jedan od nas (sunija) nedžis (nečist), pa kada se rukuju sa nama poslije toga peru ruke a onaj ko tekfiri muslimana on je preči da bude kjafir pa ih zato mi tekfirimo jer su preči od nas da budu kjafiri.

Četvrto: zbog njihovog jasnog širka u pretjerivanju u Alijji i njegovom potomstvu, radijallahu anhum, dovljenje njima pored Allaha, a što je jasno u njihovim knjigama. Isto tako, njihovo pretjerivanje u opisivanju Alijja, radijallahu anhu, i davanje njemu osobina koje su svojstvene samo Allahu i samo Njemu odgovaraju. Takođe, oni ne prisustvuju skupovima Ehlu sunneta, ne daju sadaku sunijama, čak i ako daju rade to mrzovoljno i radi tukje (pretvaranja).

Pa s toga ko njima da zekat neka ponovo izdvoji zekat za svoj imetak jer ga je dao onome ko će se njime pomoći na kufru i borbi protiv sunija. Onaj kome je dato da dijeli zekat haram je da ga daje Rafidiju a ako dadne na njemu je da se oduži za to jer nije ispunio emanet koji mu je povjeren jer nije dao zekat onome kome treba” (uzeto iz njegovih fetvi). Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio: dr. Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice: http://www.n-um.com

Alejkumusselam.

Pokrivanje punoljetne žene muslimanke je vadžib po idžma’u (konsenzusu) učenjaka ovog Ummeta. To nije stvar želje, sviđanja, mode i dopadanja, nego jedna od temeljnih vjerskih obaveza za ženu. Jer je svakom muslimanu i muslimanki stroga vjerska obaveza po idžmau’ (konsenzusu) učenjaka ovog Ummeta da pokriju i sakriju svoje stidno mjesto (avret) od pogleda drugih ljudi. Ovaj idžma’ učenjaka prenose mnogi alimi u svojim knjigama.

Kaže Ibn Hubejre u svojoj knjizi “El-Ifsah” (1/114): “Idžma’ učenjaka je na tome da je pokrivanje avreta vadžib”. A Ibn Redžeb u svom komentaru Buharije “Fethul-bari” (2/171) kaže: “Donešen je idžma’ učenjaka o obavezi skrivanja avreta od očiju ljudi”, a slično prenosi Ibn Bettal u svom kometaru Buharije “Šerhu sahihil-Buhari” (1/395) kada kaže: “Učenjaci su na idžma’u da je vadžib pokrivanje avreta od očiju ljudi”. Ibn Abdul-berr u svoje dvije neprikosnovene knjige “Et-Temhid” i “El-Istizkar” bilježi: “Idžma’ učenjaka je na tome da je uopćeno pokrivanje avreta od očiju ljudi stroga obaveza” (“Et-Temhid” 6/376, “El-Istizkar” 2/152).

I kaže Ibn Rušd u svojoj knjizi “Bidajetul-mudžtehid” (1/114): “Složni su učenjaci da je uopćeno pokrivanje avreta farz”. Koji dio tijela je kod žene avret (stidno mjesto)? Odgovor: čitavo žensko tijelo je avret (stidno mjesto), a ušto ulaze kosa, vrat, uši i slično. Učenjaci su se učenjaci razišli oko pokrivanja ženinog lica da li je sunnet ili vadžib ako otkrivanje njenog lica ne izaziva fitnu. A ako izaziva fitnu onda su složni da je pokrivanje lica vadžib. Takođe, razilaze se oko obaveze pokrivanja šaka i stopala, što je tema ze sebe.

Prema tome, nema razilaženja među učenjacima da je muslimanki vadžib da se pokrije, tj. stavi hidžab, na što ukazuju jasni i nedvosmisleni šerijatski tekstovi. A to znači da je žena griješna ako to ne uradi čineći time veliki grijeh prema Allahu. Muslimanka koja ovo zna ne bi trebala imati nedoumice oko hidžaba. To što u tvom komšiluku žive džahili i što u kući čas imaš podršku čas nemaš, apsolutno nije opravdanje za nenošenje hidžaba. Jer u šerijatskim tekstovima koji obavezuju ženu da se pokrije ta obaveza pokrivanja žene nije uslovljena podrškom ukućana niti dobrim komšilukom.

A što se tiče snova, jedno od mogućih značenja je da ti se išareti u snu da se trebaš pokriti jer ti se može desiti da umreš a nisi ispunila tu vjersku obavezu. Međutim, moguće je da sanjaš ono čega se u stvarnom životu bojiš da ti se ne desi, a to je da umreš, jer niko od nas ne zna kada će mu smrtni čas doći, a nisi pokrivena. A ovakvi snovi se ne tumače jer su odraz svakodnevnih životnih problema i preokupacija.

A san u kojem si sanjala oca nakon njegove smrti da ti govori da staviš hidžab, to znači da su se vaše duše srele u snovima i da ti on sada nakon smrti kaže da se pokriješ. Njegovom zahtjevu se trebaš odazvati jer te on savjetuje dobru. Nakon svega spomenutog, trebaš shvatiti da ti nemaš više opravdanja da izlaziš van kuće nepokrivena osim onoliko koliko je potrebno da nabaviš maramu ako je veš nemaš. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio: dr. Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice: http://www.n-um.com

Alejkumusselam. Ja ne znam koji je on Kur’an proučavao, jer ako je proučavao onaj koji je u rukama muslimana u njemu nema ni jedan ajet u kojem se kaže da je Zemlja kao ravna ploča. Jedino ako ne misli na dvadeseti ajet u suri El-Gašije u kojem je došlo da Uzvišeni kaže: “I Zemlju, kako je prostrta”, tu je spomenuta riječ “sutihat” što na arapskom znači “površina” a mufessiri Kur’ana poput Ibn Kesira tumače riječima: “busitat ” – produžena, “meddet” – proširena, “mehhedet” – prostrta. U svakom slučaju, ni jezičko ni tefsirsko značenje ničim ne upućuje na to da je u ajetu rečeno da je Zemlja ravna ploha.
A da je to tako najbolje ukazuje to što je donesen idžmau (konsenzus) islamskih učenjaka da je Zemlja okruglog oblika. Zaista je nespojivo da u Kur’anu dođe da je Zemlja ravna ploča (kako to tvrdi ovaj “veliki poznavalac” Kur’ana) a da sa druge strane islamski učenjaci budu složni na tome da je Zemlja okruglog oblika.
Naime, malo je poznato među muslimanima da su muslimani, tačnije muslimanski učenjaci, smatrali da je Zemlja okruglog oblika i za to imali argumente. To su tvrdili prije na nekoliko stoljeća nego što će Crkva u Italiji spaliti Džordana Brunu a anatemisati ostale znanstvenike zbog njihove tvrdnje da je Zemlja okrugla, jer je Crkva držala da je Zemlja ravna ploča. Naravno ovi znanstvenici koji su živjeli u vrijeme takozvanog Humanizma i Renesanse, kako su nas učili u školama, su bili pod uticajem španske muslimanske civilizacije, a što nas nisu učili u školi.
U narednom tekstu ćemo navesti islamske učenjake od kojih se prenosi da su rekli da nema razilaženja među islamskim učenjacima da su nebesa i Zemlja poput lopte. prenosi imam Ibn Tejmije u knjizi Medžmu’u-fetava (25/195) da je učenik imama Ahmeda, poznati veliki učenjak koji je napisao oko 400 djela, Ahmed ibn Džafer ibnul-Munadi rekao: “Nema razilaženja među učenjacima da su nebesa poput lopte”. Dodaje Ibn Tejmije: “Takođe, složni su učenjaci da je Zemlja sa svim kopnima i morima poput lopte”. A na drugom mjestu u istoj knjizi (6/586) prenosi Ibn Tejmije da su se dva čovjeka sporila oko izgleda nebesa i Zemlje, da li su ona poput dva okrugla tijela ili ne. Jedan je to tvrdio a drugi negirao. Pa im je on odgovorio: “Nebesa su kružnog oblika kod muslimanskih učenjaka, prenosi idžma’u muslimana po ovome više od jednog učenjaka, poput Ahmeda ibn Džafera el-Munadija, jednog od od velikih učenjaka iz druge generacije (živio po Miladu 870-947), učenika Imama Ahmeda, koji je napisao oko 400 knjiga. Prenosi idžma’ na tome imam Ebu Muhammed ibn Hazm (živio po Miladu 996-1064), Ebul-Feredž ibnul-Dževzij (živio po Miladu 1114 –1201) i prenijeli su učenjaci to isto u poznatim senedima od ashaba i tabi’ina, spomenuli su to iz Allahove knjige i sunneta Njegovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Pojasnili su taj stav i sa razumskim dokazima a o tome su već donešeni i astronomski proračuni. Nije mi poznato među poznatim učenjacima muslimana da je neko to negirao osim jedna mala skupina od Ehlul-kelama kada su se raspravljali sa astrolozima rekli su, navodeći kao primjer da je dozvoljeno da (nebesa i Zemlja) budu četvrtaste ili šestougaone i slično, oni nisu zanegirali da su nebesa i Zemlja kružnog oblika nego kažu da je moguće da bude i suprotno tome. A nije mi poznat neko ko je rekao da nisu kružnog oblika osim nekog čija se ne uzima od neznalica”. Kaže Ibn Hazm (živio po Miladu 996-1064) u svojoj knjizi El-Fisalu (2/78): “Niko od muslimanskih imama koji zaslužuje ime imama po znanju nije zanegirao okrugli oblik Zemlje (tekvirul-erd), niti je od ijednog od njih zabilježena i jedna riječ u neprihvatanju istog. Nego argumenti Kur’ana i sunneta su došli sa potvrđivanjem njenog okruglastog oblika”. Zatim je naveo dokaze o tome. Od glavnih dokaza iz Kur’ana sa kojima dokazuje Ibn Hazm, Rešid Rida, Zuhajli, Ibn Usejmin i ostali učenjaci loptast izgled Zemlje su riječi Uzvišenog: “Nebesa i Zemlju je sa ciljem stvorio; On noću zavija dan i danom zavija noć, On je Sunce i Mjesec potčinio, svako se kreće do roka određenog. On je Silni, On mnogo prašta!” (Ez-Zumer 5) Dokaz je u riječima: “On noću zavija dan i danom zavija noć”, jer riječ “zavija” znači da se nešto oko nečeg omotava a općepoznato je da noć i dan smjenjuju jedno drugo na Zemlji, onda to znači da ako dan zavija noć i obrnuto, a smjenjuju se oko Zemlje, to neminovno ukazuje da je Zemlja loptasta jer se noć i dan zavijaju oko nje smjenjujući jedno drugo. Takođe, prenosi se od mnogih učenjaka da bi govorili da ako bi čovjek krenuo sa jednog mjesta na Zemlji i kretao se u jednom pravcu da bi opet došao na to mjesto.
Prema tome kod muslimana nije nikad bilo sumnje da je Zemlja loptastog oblika. Oni koji su tvrdili da je Zemlja ravna kao ploča su filozofi i Crkva, zato nemaš razloga da se sikiraš ili uznemiravaš. Budi ponosan što si sljedbenik jedine ispravne vjere Islama koja se nikad nije kosila sa validnim naučnim činjenicama. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio: dr. Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice: http://www.n-um.com

Alejkumusselam.
Pitanje o kojem govoriš se vraća na mes’elu upotrebe slika na kojima je naslikano ono što ima dušu, a ona traži malo više prostora da bi se obradila.
Naime, korištenje i upotreba slika na kojima je naslikano ono što ima dušu, svejedno bile one naslikane rukom ili aparatom, je pitanje koje se potpuno razlikuje od samog crtanja i slikanja koji su zabranjeni na osnovu jasnih i nedvosmislenih hadisa. Prenosi Ibn Hadžer u “Fethul-bari” (10/480) mišljenja učenjaka oko upotrebe crteža, slika i kipova (svega što je u trodimenzionalnom obliku a ima dušu) onako kako ih je rezimirao malikijski učenjak Ibnul-Arebi:
Prvo: ako je slika u trodimenzionalnom obliku (kip i slično) od onoga što ima dušu zabranjeno je njeno korištenjo po idžmau (konsenzusu) učenjaka (naravno, iz ovoga se izuzimaju lutke).
Drugo: ako je crtež ili slika na papiru, platnu, odjeći ili slično učenjaci imaju četiri mišljenja oko njihove upotrebe:
Prvo – opća dozvola koju dokazuju hadisom kojeg bilježe Buharija i Muslim a u kojem je došao izuzetak za dozvoljenu upotrebu slika: “Osim slike na odjeći”.
Drugo – opća zabrana na koju ukazuju hadisi u kojima je došla zabrana slikanja u općem smislu.
Treće – ako je ono što ima dušu naslikano u svom potpunom izgledu onda je upotreba tih slika haram, a ako je naslikano bez glave ili u pojedinačnim dijelovima onda je dozvoljena upotreba. A ovo mišljenje je po njemu (po Ibnul-Arebiju) najispravnije. Dokaz za njega je hadis koji bilježi Nesai u kojem je došlo da Džibril, alejhi selam, nije htio da uđe u kuću Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, jer je na zavjesi bila slika a onda je naredio Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, ili da odsiječe glave na slikama ili da od njih napravi šilte na kome će se sjediti, i dodao je da meleci ne ulaze u kuću u kojoj ima slika. Albani ovaj hadis ocjenjuje vjerodostojnim.
Četvrto – ako slika nije okačena i obješena onda je dozvoljena njena upotreba a u suprotnom nije dozvoljeno. Dokaz za to je hadis od Aiše, radijallahu anha, koja prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, došao sa putovanja a ona je prekrila otvor na zidu zavjesom na kojoj su bile crteži, pa čim je to vidio Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, lice mu je promijenilo boju. Pa je rekao: “O Aiša, ljudi koji će se najžešće kažnjavati kod Allaha na Sudnjem danu su oni koji oponašaju Allahovo stvaranje”. Pa kaže Aiša da su isjekli tu zavjesu i napravili od nje jedan ili dva jastuka. Hadis je mutefekun alejh. Zatim Ibn Hadžer pravi spoj između trećeg i četvrtog mišljenja i navodi dokaz koji to podupire, tj. gore spomenuti hadis kojeg bilježi Nesai.
Pa je tako po Ibn Hadžeru zabranjeno upotrebljavati slike svega onoga što ima dušu a naslikano je u svom potpunom i cjelovitom izgledu, a ako je naslikano bez glave ili u pojedinačnim dijelovima onda je dozvoljena upotreba s tim da se ne vješa ili stavlja na istaknuta mjesta i slično.
A šejh Usejmin kada je upitan o upotrebi slika onoga što ima dušu podijelio je te slike na pet vrsta i za svaku od njih naveo šerijatski propis i dokaz.
Prva vrsta – slike koje se vješaju (na zid, ormar ili slično) s namjerom veličanja onog što je naslikano, poput slika kraljeva, predsjednika, ministara, učenjaka i slično, njihova upotreba u ovakvom obliku je haram.
Druga vrsta – slike koje se vješaju (na zid, ormar ili slično) ali kao uspomene, poput slike prijatelja, djece, roditelja i slično, njihova upotreba je takođe haram.
Treća vrsta – slike koje se vješaju (na zid, ormar ili slično) radi ukrasa poput slika na zavjesama, zidovima i slično, upotreba ovih slika je takođe haram.
Četvrta vrsta – slike kojima se ne pridaje značaj (na način da se okače i vješaju) poput slika na tepisima, posteljini, šiltetima, dekama i slično. Upotreba ovih slika po većina učenjaka, kako prenosi Nevevi, je dozvoljena.
Peta vrsta – slike koje je teško ili skoro nemoguće izbjeći, poput slika u novinama, časopisima, knjigama, na novcu i slično, a za kojima musliman ima potrebu zbog njihove koristi. Upotreba ovih sredstava je dozvoljena sa slikama koje su u njima ili na njima zbog nemogućnosti da se izbjegnu.
Prenosi Bejheki u svom Sunnenu da je Abdullah ibn Abbas, radijallahu anhu, rekao: “Slika je glava, pa kada se otkloni glava onda to nije slika”, a šejh Albani je ovaj rivajet ocijenio vjerodostojnim. Takođe, isto ovo se prenosi od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, i Ikrime. A imam Ahmed je rekao: “Slika je glava”, a kada bi htio da uništi sliku obrisao bi glavu.
Iz svega spomenutog se može rezimirati otprilike onaj stav koji je zauzeo Ibn Hadžer, a to je da slike na kojima je naslikano ono što ima dušu (ljudi, meleci, životinje, džini) nije dozvoljeno vješati (na zid, ormar i slično) radi veličanja, uspomene ili ukrasa, a ako je ono što je naslikano u potpunom svom izgledu, onda ih takođe nije uopće dozvoljeno upotrebljavati. Dozvoljena je upotreba onog što je naslikano ako mu je obrisana glava ili ako su te slike naslikane na onome po čemu se gazi ili sjedi. Iz zabrane korištenja slika, kao što navodi šejh Usejmin, se izuzimaju slike za dokumente i slike u novinama, časopisima, knjigama, na novcu i slično zbog nužde i nemogućnosti da se izbjegnu.
Prema tome, to što je radio djed tvog muža se ne slaže sa hadisima i stavovima učenjaka, ispravno je da slike nije dozvoljeno vješati na zidove, stavljati na ormare i slično. Nastoj ubijediti svoga muža da je to ispravno, te da nije argument u djelima naših djedova nego u dokazima Kur’ana i Sunneta. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio: dr. Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice: http://www.n-um.com