Hadžiji (osobi koja obavlja hadž) propisano je da posti prvih deset dana zul-hidždžeta, kao i u danima prije. Post u tim danima je pohvalan i njemu i drugima, osim što je sunnet za hadžiju da ne posti na dan Arefata, kada je sunnet za hadžiju da ne posti.

Kazao je imam Šafija: ”Ja volim (smatram propisanim) post tog dana (dan Arefata) osim ako je u pitanju hadžija, kada volim da tog dana ne posti, zato što je Allahov Poslanik ostavljao post na dan Arefata kada bi bio hadžija. To je pohvalno kako bi čovjek imao više snage za dovu, a najbolja dova je Arefatska dova.” Što se tiče posta desetog dan zul-hidždžeta (dan Bajrama), to je zabranjeno hadžiji i onima koji to nisu.

A što se tiče obaveznog posta hadžiji koji nije u mogućnosti da zakolje kurban, to je post tri dan na hadžu, on je obavezan da se isposti na hadžu, na osnovu riječi Uzvišenog Allaha: ”A onaj ko ga ne nađe, neka posti tri dana u danima hadža, i sedam dana po povratku – to jest punih deset dana.” (El-Bekare, 196) Velik broj učenjaka dozvolio je da se ova obaveza ispuni u danima tešrika (danima kada hadžije borave na Mini), a to su jedanaesti, dvanaesti, trinaesti dan zul-hidždžeta. Ako hadžiji nije obaveza da posti ove dane, on ne bi trebao da posti u ovim danima. (Izvor fetve: islamweb.net)

Na pitanje odgovorio: mr. Elvedin Pezić
Preuzeto sa stranice: http://www.n-um.com

Prvih deset dana mjeseca zul-hidždžeta zasigurno su blagoslovljeni dani. Zbog njihove vrijednosti i blagoslova, Uzvišeni Allah se kune njima: ”Tako mi zore i deset noći” (El-Fedžr, 1-2). Imam Buharija zabilježio je hadis od Ibn Abbasa, r.a., da je Allahov Poslanik kazao: ”Ne postoje dani u kojima su dobra djela draža Allahu od dobrih djela u ovim danima” – misleći na prvih deset dana zul-hidždžeta. Upitali su: ”Allahov Poslaniče, pa čak ni borba na Allahovom putu – džihad?” Poslanik je rekao: ”Čak ni borba na Allahovom putu, osim u slučaju kada čovjek izađe u borbu zalažući svoj život i svoj imetak, i ništa od toga ne vrati.”

Na osnovu spomenutog, muslimanu je propisano da se maksimalno potrudi u činjenju ibadeta u ovim danima: namaz, učenje Kur’ana, zikr – spominjanje Allaha, traženja oprosta, čuvanje rodbinskih veza – obilaskom rodbine itd. Na osnovu prakse Allahovog Poslanika, vidimo da je post jedno od najpohvalnijih djela u ovim blagoslovljenim danima. U Ebu Davudovom Sunenu zabilježena je predaja od jedne supruge Allahovog Poslanika u kojoj se navodi: ”Allahov Poslanik postio je devet dana zul-hidždžeta.”

U Musnedu imama Ahmeda zabilježena je predaja od Ebu Katade, r.a., da je neki čovjek upitao Allahovog Poslanika: ”Šta kažeš o postu na dan Arefata?”, a Poslanik je odgovorio: ”Očekujem da će Allah onome ko posti taj dan oprostiti grijehe u prethodnoj i predstojećoj godini.” Također, neka djela na koja islam stavlja akcent u ovim danima, za one koji žele klati kurban, jeste da ne briju ništa od dlaka, niti da potkraćuju nokte, na osnovu hadisa Ummu Seleme, r.a., da je Poslanik kazao: ”Kada vidite mlađak zul-hidždžeta, a neko od vas namjerava da kolje kurban, neka ne uzima ništa od dlaka – kose niti od nokata.” (Izvor fetve: islamweb.net)

Na pitanje odgovorio: mr. Elvedin Pezić
Preuzeto sa stranice: http://www.n-um.com

Alejkumusselam.
S obzirom da smo mi islamski savjetodavni web sa te strane ćemo posmatrati tvoj problem i nastojati da ti damo savjet. Iz konteksta čitave priče izdvajaju se dva bitna pitanja oko kojih treba koncentrisati savjet.
Prvo: ono karakteriše naše balkanske prostore je jaka potreba porodica i pojedinaca koji su inače muslimanskog porijekla da se istinski vrate vjeri Islamu. Te tako i ti, poštovana sestro, treba zajedno sa svojim mužem da se istinski prihvatiš ove vjere, jer samo tako možeš uspjeti i na ovom i na onom svijetu. Bošnjačko razumijevanje Islama: da možeš usvašto a ponekad i u džamiju kada je mevlud i sličan povod, za ramazan postit i klanjat teraviju i slično, je velika prepreka u ozbiljnom praktikovanju vjere. Zato taj stereotip i te predrasude treba otresti od sebe kao što se prašina otresa sa tijela.
Zaista, svaki čovjek je gubitnik, kao što kaže Uzvišeni u suri El-Asr: “Tako mi vremena čovjek, doista, gubi, samo ne oni koji vjeruju i dobra djela čine, i koji jedni drugima istinu preporučuju i koji jedni drugima preporučuju strpljenje”. Pa tako nemoj da misliš da si ti dosad u svom životu nešto izgubila, propustila, bila prevarena i slično, iako se to po vanjštini čini, jer stvarni gubitak a i dobitak je ono kako su opisane ove dvije stvari (gubitak i dobitak) u ovoj suri El-Asr. Naime, onaj ko ne povjeruje u Allaha kao Gospodara i u ono sa čime je došao Njegov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, i ne primjenjuje to u praksi, on je pravi i istinski gubitnik i na ovom i na onom svijetu. Pa tako čovjek koji provede lijepe trenutke u svom životu (po svojoj vanjštini) od sreće sa bračnim partnerom, dobijanja djece, uspjeha u školovanju ili na poslu, sticanja imetka, uživanja u zdravom tijelu i slično a koja nisu popraćena pokornošću Uzvišenom Allahu (kroz praktikovanje vjere Islama) je ustvarnosti pravi, pravcati gubitnik po kriteriju Šerijata i Islama. A nasuprot njemu, čovjek koji može biti iskušan belajima poput neimaštine, bolesti, samoće, gubljenju najmilijih i slično, a drži se Allahove vjere, praktikuje je, sabura na nevoljama i musibetima koji ga zadese, drugima preporučuje istinu i poziva u nju, on je istinski dobitnik. Pa i tvoja sreća koju opisuješ sa tvojim mužem nije bila istinska sreća ako nije bila popraćena pridržavanjem Islama, a takođe problemi na koje sada nailazite nisu tragični ukoliko iz njih izvučete pouku i počnete jednim malo drugačijim životom a to je život mu’mina, Allahovim pokornim robom. Sama si rekla da te je sve ovo kroz šta prolaziš navelo da proučavaš vjeru što je dobar znak i pokazatelj da bi u ovom problemu, koji je sigurno veliko iskušenje i poteškoća za tebe, mogla da pronađeš nešto mnogo ljepše i vrednije od onoga što si imala prije. Allah najbolje zna šta je dobro za njegovog roba, pa ponekad čovjek misli da ga je zadesilo nešto ružno, a to ustvari bude dobro za njega. Kaže Uzvišeni: “Ne volite nešto, a ono može biti dobro za vas; nešto volite, a ono ispadne zlo po vas. – Allah zna, a vi ne znate” (El-Bekara, 216), i kaže: “Moguće je da je baš u onome prema čemu odvratnost osjećate Allah veliko dobro dao” (En-Nisa, 19). Pa tako, poštovana sestro, potrudi se da u ovome bude dobro za tebe, pa se okreni svome Gospodaru, praktikujući njegovu vjeru. A da bi se držala vjere moraš je prije toga upoznati i naučiti te te s toga savjetujemo da vjeru učiš iz pouzdanih izvora i od onih koji je ispravno tumače (ova stranica ti može itekako pomoći u saznavanju o vjeri), moraš promijeniti svoj život i živjeti tako da se tvoje praktikovanje primijeti u svakom segmentu tvog života. A da bi to ostvarila trebala bi promijeniti svoje staro društvo jer ćeš u protivnom teško uspjeti u mijenjanju svojih navika. Moraš biti spremna na probleme koje ćeš nalaziti na svakom koraku; od roditelja, prijatelja, kolega, sredine, sebe same i svog nefsa i slabosti, šejtana i tako dalje. Nemoj se uplašiti zbog svega ovoga jer da to što hoćeš da uradiš sa svojim životom nije vrijedno ne bi ni nailazila na sav taj otpor i negodovanje. “Zaista je Allahova roba skupa, zaista je Allahova roba Džennet” kao što je došlo u hadisu Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.
Drugo: od tvojih životnih problema posebno se ističe relacija između tebe i tvoje svekrve. Zato trebaš znati da pitanje problema relacije svekrva – snaha je jedno od praktičnih pitanja za koje nema jednoobrazno rješenje. Dovoljno je samo značenje te dvije riječi svekrva i snaha. Svekrva je nazvana tim imenom vjerovatno od strane mlade jer je ona kriva (sve kriva) za sve probleme kroz koje prolazi novi bračni par. Dok je mlada nazvana snahom vjerovatno od strane svekrve jer ona treba biti ona koja sve ‘snaha’, tj. treba da snosi sve preko svojih leđa. Općepoznato je da je svekrva ljuborna na mladu jer joj je ona uzela njenog voljenog sina kojeg je ona godinama odgajala i hranila, a snaha ne može smisliti svekrvu jer sve njene postupke tumači kao njenim petljanjem u njihov privatni mladenački život. Još kada se svemu ovome pridoda taj generacijski nesklad između “stare, rondave, nepismene, zaostale i zločaste” svekrve i “mlade, obrazovane, prosvijetljene i savremene” snahe, onda je tom neskladu koji se zove svekrva – snaha, a njih dvije (po prirodi života) treba da žive zajedno ili u bliskim odnosima, u samom početku presuđeno da bude nefunkcionalan. U osnovi, relacija između svekrve i mlade trebala bi biti izgrađena na uzajamnom razumijevanju, potpomaganju, opraštanju i saburanju. Međutim, u stvarnom životu preovlađuje velika ljubomora, netrpeljivost i želja za vladanjem jedne nad drugom tako da se odnos mlade i svekrve pretvori u serijal svađa, nesporazuma, smicalica, podmetanja nogu i završi sa nastojanjem i jedne i druge da se kutariše druge strane. Naravno da ima i izuzetaka u ovome, ali obično je to rezultat prevlasti jedne nad drugom ili rezultat kompromisa među njima dvjema. Namjera mi je sa gore spomenutim da stavim do znanja da je relacije svekrva – snaha po svojoj prirodi takva problematična i komplikovana u praksi skoro nerješiva.
Međutim, jedno od najpraktičnijih rješenja za gore spomenuto je da mladi bračni par živi odvojeno od njegovih i njenih roditelja čime se umanjuju prilike za nesporazume i nastojanje roditelja da se miješaju u njihov život. Naravno da to ne znači da se prekine pomaganje, poštovanje, obilaženje roditelja i sva druga prava koja im pripadaju kao roditeljima.
Zato, ono što ste vas dvoje već namjerili da uradite a to je da se odvojite od njegove majke je praktično dobar potez, s tim da ga u praksi treba što prije sprovesti.
Isto tako ti i tvoj muž treba da regulišete svoje odnose i da ih zasnujete na islamskim osnovama a ne na prozapadnim kako je to do sada bio slučaj. U islamskom braku muž ima velike obaveze prema supruzi, a jedno od najvećih njenih prava je da je izdržava, tj. da joj obezbijedi stan, hranu i piće kako joj priliči. Osnovni smisao braka je i rađanje djece, a koje vi odgađate bez opravdanog razloga (što je posljedica zapadnog shvatanja braka), a baš ta djeca su najjača spona između muža i žene i smisao njihovog zajedničkog života. Zbog njih (djece) supružnici ozbiljnije prilaze nekim stvarima i podnose i trpe stvari koje ne bi podnosili da nema te djece. I gledaju zajedničku budućnost zbog djece. A kada nema djece, vrlo lako se može desiti da njihova bračna veza završi kao obična ljubavna avantura koja završi sa razvodom.
Prema tome, sažetak svega spomenutog se može svesti na to da je vama dvome izlaz i rješenje u istinskom vraćanju vjeri Islamu, da porodične probleme sa svekrvom riješite time što ćete se odvojiti, a vaš bračni život će tek dobiti svoj pravi smisao i funkciju kada ga uskladite sa načelima i principima islamskog braka. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio: dr. Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice: http://www.n-um.com

Alejkumusselam.

Ovo pitanje je slično onim: trebam se zaposliti ali traže od mene da obrijem ili sredim bradu, ili da bi predavao u školi direktor mi je stavio do znanja da uredim bradu, ili idem u Italiju radi posla je li dozvoljeno da skrešem bradu, ili trebam izvaditi pasoš ili ličnu kartu pa je li smijem obrijati bradu, itd.

Jednoglasni su učenjaci selafa ovog Ummeta da je brijanje brade haram i veliki grijeh a da je puštanje brade vjerska obaveza a ne adet, a na ovo upućuju jasni i nedvosmisleni šerijatski dokazi, kao hadis: “Puštajte brade, kratite brkove” kojeg bilježe Buharija i Muslim u svojim Sahihima. Onaj koji brije bradu je griješnik a mnogi islamski pravnici su takvu osobu koja brije bradu ubrajali među one kojima se ne prima svjedočenje na sudu jer sa brijanjem su postali veliki griješnici.

Takođe treba znati da učenjaci selefa, nakon što su se složili da je brijanje brade haram, po pitanju kraćenja brade imaju pet mišljenja:

Prvo: stav hanefija – da je sunnet potkratiti bradu koja pređe dužinu šake, dok neki hanefijski učenjaci smatraju da je to vadžib.

Drugo: stav malikija – dozvola potkraćivanja brade ispod šake pod šartom da se razlikuje od potkraćivanja mušrika i medžusija koji su kratili brade skroz kratko tako da joj je dužina bila ista sa svih strana.

Treće: stav šafija – da se ne uzima ništa od brade osim pri obavljanju hadždža i ‘umre da se potkrati ono što pređe šaku.

Četvrto: stav većine hanabila – da je ono što pređe šaku dozvoljeno uzeti i ostaviti.

Peto: stav ‘Irakija i Nevevija – da se brada ostavlja u stanju u kakvom i jest te da je zabranjeno uzimati išta od brade.
Ispravan stav po ovom pitanju je, a Allah zna najbolje, da je dozvoljeno uzeti od brade ono što pređe šaku, a to je ono na čemu je bio selef ovog Ummeta počevši od ashaba i tabi’ina pa sve do imama mezheba.

Dokazi sa kojima se dokazuju prva četiri mišljenja su isti, a to je ono što je prenešeno od ashaba, radijallahu anhum: Abdullah ibn Omer bi kratio ono što pređe šaku pri obavljanju ‘umre i hadždža (Buharija), Ebu Hurejre i Džabir ibn Abdullah bi kratili što pređe šaku (Musannef ibn ebi Šejbe – u dobrim rivajetima), Abdullah ibn ‘Abbas smatra da se na obredima hadždža i ‘umre uzima ono što pređe šaku (Tefsir Taberi) i Alija je uzimao što pređe šaku (prenešeno je u slabom rivajetu), takođe su tako radili tabi’ini i tabitabi’ini.

Nema sumnje da je djelo ashaba i njihovo razumijevanje ovog pitanja preče od bilo kojeg drugog, a ovo se ne suprostavlja naredbi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: “Puštajte brade, kratite brkove”. Jer riječ “puštajte” ne znači jezički da je zabranjeno uzimati nešto od brade. Bilježi Buharija: “Haliful mušrikine veffirulliha (Razlikujte se od mušrika, puštajte brade da budu obilne, velike i bogate)”, što podupire stav ashaba.

Sa druge strane, dozvoljeno je učiniti haram u nuždi, jer fikhsko pravilo kaže: nužda dozvoljava zabranjeno. Pod nuždom se ovdje misli da čovjek nema izbora osim da učini taj haram a ako ne uradi taj haram to bi prouzrokovalo ogromnu štetu kod njega, poput smrti, teške bolesti ili nenormalnog života. A svi gore navedeni primjeri, a i ono što je spomenuto u pitanju, nisu na stepenu nužde te prema tome nisu opravdan šerijatski razlog da bi se učinio haram poput brijanja brade, a ko to uradi griješan je i treba učiniti tevbu.

Takođe, u osnovi obaveza je činiti dobročinstvo roditeljima, a od vida tog dobročinstva je i da im sa bude pokoran. Međutim, ta pokornost je ograničena da bude u dobru a ne onome što predstavlja griješenje prema Uzvišenom Allahu. Jer nema poslušnosti u griješenju, poslušnost je samo u dobru. Ovo je opće šerijatsko pravilo oko kojeg nema razilaženja. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže u hadisu kojeg bilježe Buharija i Muslim u svojim Sahihima: “Nema poslušnosti u grijašenju Allahu, poslušnost je samo u dobru”. Takođe, u drugom hadisu kaže: “Nema poslušnosti stvorenju u griješenju Stvoritelju”. Bilježe ga Ahmed, Hakim i Taberani, a kažu Ahmed Šakir i Albani da mu je sened vjerodostojan.

Pošto je brijenje brade ili njeno kraćenje mimo onog kako su to pojasnili učenjaci na osnovu šerijatskih argumenata, nema poslušnosti roditeljima po tom pitanju. Prema tome, nije ti dozvoljeno da udovoljiš zahtjevu majke i žene po pitanju kraćenja brade mimo onog kako su to pojasnili učenjaci (znači ispod šake). Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio: dr. Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice: http://www.n-um.com

Alejkumusselam.
Tema o kojoj pričaš i pitaš je poznata kod islamskih učenjaka i pravnika pod nazivom DOSTATNOST MEĐU SUPRUŽNICIMA. A to znači da li budući muž i žena trebaju biti jedno drugom dostatni, da jedno drugom odgovaraju, tj. da su na istom nivou u vjerskom, društvenom (porijeklu), finansijskom (vrsti zanimanja) i moralnom (praktikovanju vjere, ahlaku i istikametu) pogledu.

Nema razilaženja među učenjacima da je dostatnost u vjeri šart valjanosti braka, pa tako nije dozvoljeno muslimanki da se uda za kjafira niti muslimanu da se oženi sa kjafirkinjom osim sa kitabijkom pod šartom da je poštena, tj. čista od zinaluka ili da se pokajala nakon djela nemorala.

Zatim su se učenjaci razišli oko dostatnosti u porijeklu i vrsti zanimanja da li se to uzima u obzir i da li je šart koji treba ispuniti među budućim supružnicima. Pa tako Ibn Hazm smatra da se uopće dostatnost među supružnicima ne uzima u obzir, osim vjere naravno oko čega su svi složni. On kaže: “Bilo koji musliman, pod uslovom da nije zinalučar, ima pravo da oženi bilo koju muslimanku, pod uslovom da i ona nije zinalučarka”.

Druga skupina učenjaka smatra da se dostatnost (tj. da jedno drugom odgovaraju, da su na istom nivou) uzima u obzir ali samo u istikametu (praktikovanju vjere) i ahlaku. Po njima nema ibreta u porijeklu, zanimanju, bagastvu ili nečemu drugom, tj. nije uvjet da moraju biti oboje (ili jedno od njih shodno razilaženju) iz uglednih porodica, da su im familije istih ili sličnih zanimanja i da su istog ili sličnog imovinskog stanja. Po ovom stavu dozvoljeno je dobrom čovjeku čije porijeklo nije poznato da oženi ženu iz ugledne porodice, takođe, čovjeku koji ima mizerno zanimanje da oženi ženu čiji roditelji su na vosokoj društvenoj ljestvici po zanimanju, isto tako, dozvoljeno je onome ko nema ugleda da oženi uglednu i poznatu ženu, da siromah oženi bogatu ženu sve dok je pošten musliman.

A ako kod čovjeka nije ispunjen šart istikameta on nije dostatan dobroj i plemenitoj ženi, te ona ima pravo da traži poništenje bračnog ugovora ako ju je otac privolio da se uda za fasika (griješnika koji ustrajava na činjenju velikih grijeha). Ovo je stav malikijskog mezheba i mnogih drugih učenjaka.

Oni dokazuju svoj stav rijčima Uzvišenog: “O ljudi, Mi vas od jednog čovjeka i jedne žene stvaramo i na narode i plemena vas dijelimo da biste se upoznali. Najugledniji kod Allaha je onaj koji Ga se najviše boji. Allah uistini sve zna i nije Mu skriveno ništa” (El-Hudžurat, 13). Kao i hadisom u kojem Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: “Kada vam dođe (u prosidbu kćerke) onaj sa čijom vjerom i ahlakom sta zadovoljni udajte kćerku za njega, a ako to ne učinite na Zemlji će nastati fitna i veliki nered”. Hadis bilježe Tirmizi, Bejheki i Taberani, a dobrim su ga ocijenili Tirmizi i Albani, međutim u hadisu ima slabosti.

Dok druga skupina učenjaka smatra da je šart da se dostatnost između čovjeka i žene mora ispuniti u porijeklu i ugledu porodice. Po njima su arapi dostatni samo jedni drugima, a Kurejšije su dostatni samo jedni drugima, te nearap ne može biti dostatan (tj. da odgovara i da je na istom nivou) jednoj ženi arapkinji, a obični arap nije dostatan ženi iz plemena Kurejš. Ovo je stav šafijskog i hanefijskog mezheba. Oni dokazuju svoj stav hadisom u kojem je došlo: “Arapi su dostatni jedni drugima a nearapi su jedni drugima dostatni osim tkalaca i onih koji rade hidžamu”. Hadis bilježi Hakim a za njega kažu Ibn ebi Hatim i Ibn Abdulberr da je munker i izmišljen, a hadis ima mnogo rivajeta s tim da su svi veoma slabi i ništavni sa kojima nije dozvoljeno dokazivati neki propis.

Takođe, skupina učenjaka smatra da se dostatnost gleda i u vrsti zanimanja, pa ako je žena iz porodice koja se bavi nekim časnim i uglednim zanimanjem njoj ne može biti dostatan (tj. na njenom nivou da bi je oženio) onaj čije je zanimanje mizerno i prezreno. A ako su zanimanja slična i bliska onda to ne utiče na dostatnost. Ovo je šafijskog mezheba i rivajet od Ebu Hanife i Ahmeda.

Ispravan stav po ovom pitanju je stav malikija, tj. da se dostatnost (tj. da jedno drugom odgovaraju, da su na istom nivou) uzima u obzir ali samo u istikametu (praktikovanju vjere) i ahlaku te da nema ibreta u gledanju na porijeklo, zanimanje, bagastvo ili tome slično. Po ovom pitanju bez sumnje presuđuju sljedeći ajet i dva hadisa:

– kaže Uzvišeni”O ljudi, Mi vas od jednog čovjeka i jedne žene stvaramo i na narode i plemena vas dijelimo da biste se upoznali. Najugledniji kod Allaha je onaj koji Ga se najviše boji. Allah uistini sve zna i nije Mu skriveno ništa” (El-Hudžurat, 13),

– i kaže Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: “O ljudi, zaista je vaš Gospodar jedan i zaista je vaš otac jedan, nema prednosti arap nad nearapom niti nearap nad arapom, niti čovjek crvene boje nad crncem niti crnac nad čovjekom crvene boje osim sa takvalukom”, a u drugom hadisu: “Kada vam dođe (u prosidbu kćerke) onaj sa čijom vjerom i ahlakom sta zadovoljni udajte kćerku za njega, a ako to ne učinite na Zemlji će nastati fitna i veliki nered”. Ovaj stav su između ostalih snažno podržali Ibnul-Kajjim u knjizi “Zadul-me’ad” i Sane’ani u “Subulusselam”.

Još ako svemu ovome dodamo da je Bilal iz Abesinije, radijallahu anhu, koji je bio crne boje kože i oslobođeni rob, oženio sestru Abdurrahmana ibn ‘Aufa, radijallahu anhu, a ona je bila Kurejšijka, da je Poslanik, sallallahu alejih ve sellem, udao Zejneb bintu Džahš, za Zejd ibn Harisa, radijallahu anhuma, koji je bio oslobođeni rob, takođe, udao je Fatimu bintu Kajs Kurejšijku za Usamu ibn Zejda, radijallahu anhuma, a i on je bio oslobođeni rob, Ebu Huzejfe je udao kćerku svoga brata Velida za Salima koji je bio oslobođeni rob neke žene od Ensarija, onda postaje sasvim jasno da je ibret po ovom pitanju samo u vjeri, istikametu i ahlaku. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio: dr. Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice: http://www.n-um.com