Alejkumusselam.

Da bi se na ovo odgovorilo na propisanost pravljenja mevluda i hatme u istom danu treba prvo odgovoriti na osnovanost samih mevluda i hatmi ponaosob. Mada je o ovim temama već bilo govora ovdje ćemo ih spojiti na jednom mjestu. Što se tiče mevluda, kod nas se praktikuju dvije vrste mevluda uzimajući u obzir povod njihovog organizovanja, dok je način njihovog obavljanja otprilike isti.

Prvi vrsta je mevlud koji se inače praktikuje u islamskom svijeta a koji se obavlja 12. Rebi’ul evvela, za koji se smatra da je datum rođenja Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, a što istorijski nije potvrđeno. Druga vrsta su mevludi koji se organizuju zbog raznih povoda poput: obilježavanje nečega značajnog, otvorenja džamije, završnog ispita u vjerskoj pouci, godišnjica sretnog braka, smrti, četeresnice, sedmine, useljenja u kuću, odlaska u vojsku, završetka školovanja, povodom mubarek noći, hatmi i slično.

Prvi koji su počeli sa proslavljanjem mevluda su Fatimije u Egiptu (koji su vladali 909 – 1171. god. u sjevrnoj Africi a osvojili su Egipat 914. god.). počeli su proslavlajti mevlud u četvrtom stoljeću po hidžri. Fatimije ili Fatimidi su šitska ismailijska sekta koju su učenjaci onog doba proglasili nevjerničkom zbog onoga na čemu su bili od temelja vjere. Fatimijsku državu je ukinio Salahudin Ejjubija prije nego što je protjerao krstaše iz Palestine i Kudsa. Sa propašću Fatimida prestalo je i proslavljanje mevluda, da bi se kasnije ponovo uvelo u šestom stoljeću po hidžri a prvi je to uradio vladar Erbila kralj El-Muzafer Ebu Seid. Od tada pa na dalje obilježavanje mevluda se proširilo na čitav islamski svijet, na žalost, tako da nema mjesta a da se u njemu ne praktikuje mevlud.

Postavlja se pitanje kakav je šerijatski status mevluda. Proslavljanje mevluda je šerijatski zabranjeno zbog mnogih spornih stvari na kojima je zasnovan a od kojih su najbitnije četiri: jer je novotarija, jer predstavlja oponašanje kršćana, jer u njemu samom ima mnogo popratnih šerijatsko zabranjenih stvari i jer proslavljanje mevluda otvara vrata proslavljanju dana rođenja evlija, šejhova i znamenitih ljudi. Sve ovo što je rečeno odnosi se na prvu vrstu mevluda, a druga vrsta mevluda je dodatna novotarija koja je proširena verzija prve i razlikuje se od nje u povodu i nekim popratnim stvarima.

Mevlud je novotarija u vjeri jer on nije zasnovan ni na Kur’anu ni na Sunnetu niti su to radile prve tri najbolje generacije ovog Ummeta. Nego je mevlud uveden u vjeru tek pred kraj četvrtog stoljeća i to od strane šija ismailija što je dovoljna činjenica da mevlud nema osnova u vjeri i da je uvedena novotarija. Jer kakav je taj obred koji se pripisuje islamu a koji nije radio Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, niti ashabi, niti selef ovog Ummeta. Da je u proslavljanju mevluda bio hajr ne bi to mašilo one koji su u pridržavanju i praktikovanju vjere bili bolji od potonjih generacija.

Pošto se mevlud smatra, kod onih koji ga praktikuju, velikim i vrijednim ibadetom, a sa druge strane taj isti mevlud nije zasnovan na šerijatskim tekstovima, onda nema sumnje da je proslavljanje mevluda notorna novotarija. A kaže Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: “Čuvajte se novih stvari u vjeri, jer je svaka novina novotarija, a svaka novotarija je dalalet (zabluda), a svaki dalalet vodi u Vatru”. Bilježe ga Ebu Davud i Tirmizi, a vjerodostojnim ga ocjenjuju Hakim, Ibn Hibban, Tirmizi, Ibn Madže, Ibn Redžeb, Albani i mnogi drugi. Takođe, bilježe Buharija i Muslim u svojim Sahihima od Aiše, radijallahu anha: “Ko uvede u ovu našu stvar ono što nije od nje to se odbija“.

Proslavljanje mevluda je oponašanje kršćana u njihovom proslavljanju dana rođenja Ise, alejhisselam, pa tako po ugledu na njih neznalice od muslimana i učenjaci koji vode ljude u dalalet takođe proslavljaju svake godine dan rođenja Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem. Neki od njih to proslavljaju u džamijama, neki u kućama a neki u posebnim mjestima pripremljenim za to.
U većini slučajeva proslavljanje i priređivanje mevluda, pored toga što je ovo novotarija i oponašanje kršćana, nije čisto od riječi širka i munkera (šerijatski zabranjenih stvari), poput pjevanja ilahija i kasida koje sadrže pretjerivanje u veličanju i uzdizanju Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da se u dovi traži od njega pomoć u nevolji i da se traži od njega šefa’at.

A Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve selle, u hadisu kojeg prenose Buharija i Muslim je zabranio pretjerivanje u njegovom veličanju i uzdizanju rekavši: “Nemojte me pretjerano hvaliti i uzdizati kao što su to radili kršćani sa sinom Merjeminim, zaista sam ja rob i recite: Allahov rob i Njegov poslanik“. Takođe, od šerijatsko zabranjenih stvari koje su sastavni dio mevluda su organizovane priredbe i svečanosti uz muziku, miješanje muškaraca i žena, sufijske novotarske zikrove i tome slično. Naravno, kad bi se svi ovi munkeri izbacili iz mevluda on opet ostaje novotarija i zabranjeno oponašanje kršćana u njihovoj vjeri.

Oni koji kažu da proslavljaju i priređuju mevlude kako bi izrazili svoju ljubav prema Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, i veličali ga onako kako mu dolikuje kao poslaniku, odgovor na ovo bi bio: Da je u ovakvom načinu izražavanja ljubavi prema Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, i njegovom veličanju, da je u tome bio hajr selef ovoga Ummeta bi bio preči od nas da ga tako izražava jer su oni više voljeli Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i više ga veličali od nas. Ispravno je da se ljubav prema njemu i njegovo veličanje izražava u slijeđenju onoga sa čime je došao, poslušnosti prema njemu, oživljavanju njegovog Sunneta vanjštinom i unutrašnjošću i širenjem onoga sa čime je došao.

Prema tome, mevlud je čista novotarija, nije ga dozvoljeno organizovati, niti priređivati, niti učestvovati u njemu, nego je obaveza odvraćati ljude od njega, upozoravati na njegovu spornost i ulagati maksimalan trud da se ova novotarija raširena među muslimanima iskorijeni iz prakse.

A što se tiče hatmi i učenja Kur’ana umrlim, učenjaci imaju podijeljeno mišljenje da li uopće sevap i nagrada učenja Kur’ana kada se pokloni umrlim stiže njima, tj. da li im koristi, a složni su da učenje Kur’ana umrlim nije bila praksa Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, niti ashaba, radijallahu anhum.

Naime, nema razilaženja među učenjacima Ehli sunneta da umrli imaju koristi od djela živih u dvije stvari. Prva – ono što je umrli uzrokovao tokom svoga života pa mu teče nagrada nakon njegove smrti, a u ovo ulaze troje: trajna sadaka (tj. uvakufljena džamija i slično), dobro dijete koje dovi svome roditelju i znanje od kojeg se koriste ljudi. Ove tri stvari su spomenute u hadisu kojeg bilježi Muslim u svom Sahihu (1631): “Kada umre sin Ademov prekida mu se djelo osim u trome: trajnoj sadaci, dobrom djetetu koje mu dovi i znanju od kojeg se koriste oni poslije njega“.

Druga stvar: dobra djela koja čine drugi ljudi za umrlog, tj. sa nijetom da umrlom stigne nagrada tih djela, od tih stvari su: dova muslimana za umrlog, činjenje istigfara umrlom (traženje oprosta od grijeha), udjeljivanje sadake za njega i obavljanje Hadždža za njega. Za ove četiri stvari su došli šerijatski tekstovi Kur’ana i sunneta koji potvrđuju da umrli ima koristi od njih ako ih živi učini za njega. Oko posta za umrlog postoji razilaženje među učenjacima, a ispravno je da umrli od toga ima koristi kao što je došlo u vjerodostojnom hadisu koje bilježe Buharija (1952) i Muslim (1147): “Ko umre a ostao je dužan post neka posti za njega njegov velij (dijete)“.

Znači, ovo su djela od kojih umrli ima koristi kada ih za njega učini neko od živih. Da još jednom ponovimo ta djela su: trajna sadaka (tj. uvakufljena džamija i slično) koju je dao umrli, dobro dijete koje dovi svome roditelju, znanje (knjige, predavanja i slično) koje ostavio umrli od kojeg se koriste ljudi, dova muslimana za umrlog, činjenje istigfara umrlom (traženje oprosta od grijeha), udjeljivanje sadake za njega, obavljanje Hadždža za njega i post. Sve ovo je potvrđeno u šerijatskim tekstovima i oko njih nema razilaženja među učenjacima osim oko posta.

A što se tiče ostalih dobrih djela poput namaza, učenja Kur’ana i zikrenja sa nijetom da sevap od tih djela ide umrlim, islamski učenjaci imaju podijeljeno mišljenje da li uopće stiže nagrada ovih djela umrlima. Takođe, u ovo ulazi i klanje kurbana umrlom, jer o tome nije ništa prenešeno. Pa tako imami Ebu Hanife i Ahmed smatraju da ko uradi ova djela i pokloni njihov sevap umrlim da mu to koristi. Dok imami Malik i Šafija smatraju da umrli od toga nema koristi. I jedni i drugi su složni da po ovim pitanjima nije prenešeno ništa vjerodostojno. Oni koji smatraju da umrlima koristi učenje Kur’ana i drugih gore spomenutih djela dokazuju to kijasom (analogijom) na ona dobra djela (poput sadake, dove i Hadždža) za koja je došlo u Šerijatu da od njih ima koristi umrli. Znači oni nemaju drugog dokaza osim kijasa, tvrdeći da nema razlike između dove, istigfara i sadake od kojih umrli ima koristi kada mu ih pokloni živi i između namaza, učenja Kur’ana i zikra i poklanjanja sevapa istih umrlima.

Učenjaci koji smatraju da poklanjanje sevapa učenja Kur’ana, klanjanja namaza i zikrenja umrlom ne koristi dokazuju to sa tri dokaza koja vrijedi ovdje spomenuti:

Prvi: riječi Uzvišenog: “I insanu ne pripada osim ono što je on uradio” (En-Nedžmu 39), u kojima se negira da čovjek ima koristi od tuđih djela. I kažu da je ovo opće pravilo iz kojega se izuzima ono što je došlo od dobrih djela da koristi umrlom u drugim šerijatskim tekstovima.

Drugi: da učenje Kur’ana (zikrenje i namaz) i poklanjanje sevapa tog djela umrlom nije prenešeno ni riječima niti djelom od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, a da tome pouči svoj Ummet imalo je itekako potrebe. Takođe, to nije bila praksa ashaba niti tabi’ina.

Treći koji je ujedno i najjači dokaz: da je pitanje stizanja sevapa nekog djela koje čini živa osoba umrlom stvar gajba, tj. nepoznatog, kojeg jedino Allah zna. A nije nam prenešeno da umrlima stiže sevap učenja Kur’ana kada ga živi pokloni njemu.
Ovaj drugi stav učenjaka, na čemu su imam Šafija i Malik je bliži ispravnom gledajući na snagu dokaza.

Prema tome, učenje Kur’ana i poklanjanje nagrade tog učenja umrlom nije prenešeno od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, niti ashaba, ridvanullahi alejhim. Takođe, poklanjanja hatme za dušu umrlog nema osnova u vjerodostojnom sunnetu. Na muslimanu je da čini dobra djela za koja je prenešeno u šerijatskim tekstovima da umrli imaju koristi od njih, jer to je ono što je sigurno.
Eh, sada da odgovorimo na postavljeno pitanje. Pošto je pravljenje mevluda novotarija a svaka novotarija je dalalet po tekstu hadisa nije dozovljeno njegovo organizovanje niti prisustvovanje istom.

A pošto učenje hatmi umrlim nema potporu u praksi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, niti ashaba, ridvanullahi alejhim, pogotovo na način kako se to kod nas radi, a upitno je da li nagrada i sevap učenja Kur’ana stuže umrlim jer za tako nešto nemamo dokaza osim kijasa (analogije) na druge ibadete, organizovano učenje hatme za dušu umrlog uz plaćenje učača je neosnovana vjerska praksa koju muslimani trebaju napustiti jer je prerasla u novotariju. A odgovor na propisanost spajanja mevluda sa hatmom prepuštam samo čitaocu. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio: dr. Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice: http://www.n-um.com

Alejkumusselam. Ako bi ona otkrivanog lica držala predavanja o islamu sa dawetskim ciljem ispred muškaraca to joj ne bilo dozvoljeno a kamoli “neka predavanja”. Izlaganje žene otkrivenog lica pred muškarcima na ovakav način je velika fitna za njih koja ih navodi i odvodi u haram. A poznato fikhsko pravilo glasi “Sve što vodi u haram je haram” koje je zasnovano na kur’anskom ajetu: “A nemojte se potpomagati na griješenju i neprijateljstvu” (El-Maide 2).
A što se tiće drugog pitanja, ženi muslimanki nije dozvoljeno da se osamljuje sa muškarcom koji joj nije mahrem po idžamu učenjaka ovog Ummeta. Ovaj idžama je zasnovan na hadisu mutefekun alejhi: “Neka se nikako ne osamljuje čovjek sa ženom (stranjkinjom) osim ako je sa njom mahrem”. Prema tome, na tvojoj je majci da maksimalo izbjegava situacije u kojima se osamljuje sa muškim pacijentima. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio: dr. Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice: http://www.n-um.com

Alejkumusselam. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, se savjetovao sa svojim ženama i ashabima u mnogim prilikama i kada bi vidio da je nečiji savjet i mišljenje mimo njegovog stava bio pametniji ne bi se libio da ga prihvati. Od tih primjera su sljedeće:
Kada su mušrici okružili Medinu u bitci na Hendeku (ili Ahzab) Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, se u jednom teškom momentu savjetovao sa Ensarijama S’ad ibn ‘Ubadetom i S’ad ibn Mu’azom da li da da mušricima imetka kako bi ih odvratio od osvajanja Medina. Oni su mu predložili suprotno tome i iznijeli svoje argumente i on ih je u tome poslušao.

Drugi slučaj je ono što se desilo na Hudejbiji kada je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, sklopio primirje sa mušricima Mekke i pristao na neke šartove u ugovoru koji su teško pali mnogim ashabima. Od šartova ugovora je da te godine ne obave Umru koju su zanijetili nego da dođu sljedeće, pa su trebali izaći iz ihrama. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, naređuje ashabima da obriju glave i zakolju kurbane a oni se ne odazivaju na tu naredbu zbog toga što im je taj ugovor toliko teško pao. Onda on odlazi kod svoje žene Ummu Seleme, radijallahu anha, i prenosi joj šta se desio, a ona ga savjetuje da izađe i da on prvi obrije glavu i zakolje kurban pa će ga u tome svi svi slijediti. Tako je i uradio a desilo se baš onako kako je ona predvidjela. Znači, od sunneta je da se supružnici savjetuju.
U kući je osnov da se postupa po naređenju glave porodice, tj. oca ili muža, s tim da to ne znači da je njegovo mišljenje uvijek najispravnije i uvijek najbolje, nego je na supružnicima da se savjetuju pa kada dođu do zajedničkog najpametnijeg stava onda nek muž naređuje.
A konkretno u vašem slučaju, treba postupiti po mišljenju koje se ispostavi pametnijim. Odnosno, treba postupiti po mišljenju onog ko dođe sa jačim argumentima za stav koji zastupa.
U vašem pitanju izabiranja škole u argumente spadaju razlozi zbog kojih bi trebao ili ne bi tebao upisati tu školu, kao i da li ta škola ili profesija odgovara djetetovim sklonostima, takođe da li mu neka druga škola više odgovara shodno njegovim sposobnostima i sklonostima, i tome slično. Kada sve ovo analizirate a zatim uporedite ko ima jaču argumentaciju treba izabrati ono mišljenje koje ima jače. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio: dr. Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice: http://www.n-um.com

Alejkumusselam. To da u sudoperu ima dosta šejtana kao i da zbog prosipanja vrele vode oni proklinju nije mi poznato da je o tome nešto prenešeno u šerijatskim tekstovima. Da u sudoperu puno šejtana boravi i da kunu zbog prosipanja vrele vode to je stvar gajba (nepoznatog) koju ne možemo znati osim putem Vahja (Objave) ili da nas sami šejtani o tome obavijeste, učače prilikom liječenja a sihrbaze kada kontaktirju sa njima. Međutim koliko se može vjerovati njihovim (džina i šejtana) riječima?

Prenose neki učaci Rukje, tj. oni koji liječe učenjam Kur’ana, da prilikom prosipanja vrele vode na neko mjesto gdje je potvrđeno da borave džini, poput smeljišta, kupatila i slično treba prvo proučiti “Bismillu” i onda prosuti vrelu vodu. Jer kada se prouči Bismila džini se sklone, dok u protivnom bez Bismile prosipanje vode ih oprži pa se onda oni svete osobi koja im je to uradila tako što je ezijete na raznorazne načine, između ostalog ulaskom u tijelo čovjeka i slično.

Podvlačim da ovo nije došlo u nekom vjerodostojnom hadisu nego su to obavijestili džini one koji liječe učenjem Kurana a koji su ušli u neke osobe zbog toga da bi ih ezijetili zato što su ih prethodno opržili prilikom prosipanja vrele vode.

Eh sada koliko je vjerovati onome što kažu džini to je upitna stvar. S obzirom da je po mnogim učenjacima mustehab izgovarati Bismilu prije bilo kojeg posla, bolje je u toj prilici (prikom prosipanja vrele vode na mjesta boravka džina) izgovoriti “Bismilu” nego da nam se lično potvrdi to što se prenosi. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio: dr. Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice: http://www.n-um.com

Alejkumusselam.
“Islam kao alternativa” je djelo njemačkog diplomate kovertita Murada Hofmana. Pozadina pisanja ove knjige je želja da svojim sunarodnjacima i bivšim suvjernicima kršcanima (ili vjerski indiferentnim osobama) objasni šta je Islam, to jest, kako su oni (konvertiti-kjafiri koji prime Islam) vidjeli šta je islam, i zašto su Islam prigrlili. Jer, navodno, zapadni konvertiti najbolje znaju kako i šta Zapad u Islamu napada, i onda oni Islam na svoj način brane. Oni posebno žele podvrći kritici uobičajena stereotipna shvatanja, te se žestoko bore da je opovrgnu te stereotipne slike kao što su džihad u verziji ‘svetog rata’, zapostavljena i obespravljena žena, fatalizam (kadersko predodređenje), fundamentalizam, poligamija (višeženstvo), islamski terorizam itd.
Ova knjiga se pokušava predstavit kao mala enciklopedija odgovora na već stoljećima
nagomilana najopčija zapadna shvatanja Islama a, istovremeno, kao enciklopedija
pobijanja zapadnih stereotipa, te da je ona znanstvena odbrana Islama poduprta historijom i svjesnošću problema, ali da je oslobođena apologetike (teoretskog naklapanja), kao i da pokušava probiti sve kulturno determinirane zapreke razumijevanju koje stoje na na putu između Istoka i Zapada.
Međutim, istina je da autor u ovoj knjizi niti je objasnio šta je Islam, niti pobio šubhe i stereotipe oko Islama a niti je pomogao Islam i muslimane. Nego mu se sa pravom može reči: NEMOJ NAS VIŠE BRANIT. Sam autor treba da uči temelje Islama onako kako ih Islam tumači, njemu samom treba otkloniti šubhe oko Islama prije onih kojima je on želio da otkloni.
Razlozi ovako teške ocjene o knjizi je slabo i nedovoljno poznavanja Islama (tj. neposjedovanja ispravnog šerijatskog znanja) kod samog autora, jer da bi on nekome drugom pojašnjavao šta je Islam treba ga on sam naučiti. Poznata arapska poslovica kaže: “Onaj ko nešto nema on to ne može ni dati”.
Rezime primjedbi na knjigu i njenog autora se može svesti na nekoliko tačaka:
Prvo – Kod autora knjige preovlađuju vrijednosti i kriteriji gledanja na svijet koje inače vladaju na Zapadu i što on sa tih pozicija i pogleda analizira religiju Islam i njenu istoriju, a ono našto se kod njega ugleda i sa čime se mjeri i što je dostiglo vrhunac i savršenstvo su savremene zapadne vrijednosti sa kojima kroz cijelu knjigu poredi Islam.
Drugo – Autor nije izučavao Islam niti on u svojoj knjizi predstavljajući Islam govori o Islamu onako kako ga pouzdani klasični islamski učenjaci tumače oslanjajući se na Kur’an i Sunnet. Nego on Islam izučava kao intelektualac sa već izgrađenom zapadnom filozofijom gledanja na svijet i stvari, te njegov govor o Islamu je predstavlja filozofski pogled na Islam.
Naravno, ovo dvoje ga je odvelo da prilikom iznošenja njegovih stavova i tumačenja o Islamu iznese mnoge nebuloze o Islamu, a da ne govorimo od pogrešnom tumačenju, pojačanoj dozi džehla (tj. neposjedovanja ispravnog šerijatskog znanja) koju ne može nadomjestiti intelektualna pronicljivost, životno iskustvo i naobrazba.
Treće – Pogrešno tumačenje temeljnih, velikih i bitnih poglavlja u Islamu, poput:
1- TUMAČENJE ŠEHADETA, gdje on kaže: “Sa formulacijom Ja očitujem da nema drugog boga osim Allaha (Ašhadu ‘an lâ ‘ilâha ‘illâ ´Allah) musliman naglašava
jednoču Božiju. Sa muslimanske tačke gledišta, princip jedinstva (tawhid) primjenjuje se na duh i materiju, dušu i tijelo, znanost i religiju, čovjeka i prirodu, kao i na muslimane same: njihov neprestani cilj je stvoriti jedinstvo u formi umme”. Na ovom tumačenju bi mu i sufije pozavidile. Naravno, pravo značenje šehadeta i tevhida nema veze sa ovim što autor knjige navodi.
2 – TUMAČENJE ALLAHOVIH SVOJSTVA, on kaže: “Po pitanju Božije egzistencije, Njegove esencije i djelovanja; oni (misli na muslimane) vjeruju da je Njega moguće opisati samo u negativnim terminima; naprimjer, da Bog nema početka i nema kraja …”, a ovo predstavlja džehmijsko-mu’atezilsko tumačenje.
3 – TUMAČENJE AKIDE, odnosno poglavlje o misticizmu (sufizmu) ne promatra sa šerijatske strane gledišta, kao i fatalizam (kader) i sve ostala akidetska pitanja tumači sa strane Eš’arijske i Mu’atezilske akide bez osvrta na stav Ehli-sunneta vel-džema o kome nema ni spomena u cijelij knjizi.
4 – ŠIJE, kada govori o Šijama on niti navodi niti razumije njihovu akidetsku devijaciju nego ih analizira sa historijsko-političkog aspekta, a prilikom iznošenja suštinskih razlika između sunija i šija ne analizira te razlike iz ugla sunijskih učenjaka te zbog toga ne navodi najbitnije akidetske razlike.
Uopćeno, u tumačenjima Islama da se primjetiti da se autor nije vraćao na pouzdanu islamsku literaturune nego na sve što mu je došlo pod ruku.
5 – BIDAT, novotarija, po njemu je jedan od razloga nazadovanja muslimana bilo pogrešno tumačenje novotarije od strane učenjaka, odnosno da sve što je novo i progresivno da to vjera zabranjuje i da je podozriva prema njemu. Između ostalog, on kaže: “Kako je srednji vijek odmicao, svako ukazivanje na bid’ah postajalo je močno oružje protiv progresa”.
6 – NAUKA I KUR’AN, po njemu treba odvojiti nauku i naučna istraživanja od onog sa čime su došli Kur’an i Sunnet, zato konstatuje i čudi se: “Jednako naivan efekt postignut je kada su muslimanski studenti ozbiljno zahtijevali da istraživanja u takvim oblastima kao što su historija, sociologija, medicina, politika i biologija (evolucijske teorije), trebaju biti vršena tako da od samog početka budu u skladu sa ‘činjenicama’ iz Kur’âna i sunneta. To je pogrešan put”.
7 – PRIMJENU NAREĐIVANJA DOBRA I ZABRANJIVANJA ZLA naziva nasiljem. On kaže: “Nije li istina da se u Maroku javno jedenje, pijenje ili pušenje
tokom mjeseca ramazana kažnjava zatvorom? Zar nije istina da moralna policija u Saudijskoj Arabiji koristi telefonske pozive da bi provjeravala obavljaju li ljudi namaz u predvideno vrijeme? Zar nisu alžirski muslimani prakticirali golo nasilje radi prisiljavanja na poštovanje neslužbene zabrane alkohola i pokrivanja žena?”
8 – RIDDET, kažnjavanje otpadništva smrtnom kaznom je za njega netolerancija, s tim da se to po njemu u savremenom dobu prebrodilo time što se više u praksi ne primjenjuje. Pa kaže: “Ali šta ako musliman porekne svoju vjeru te postane otpadnik? Islam čak prolazi ovaj test tolerancije, uprkos činjenici da je otpadništvo uvijek kažnjavano smrtnom kaznom, ne samo u srednjem vijeku, nego i u ovome stoljeću, što je slučaj u Sudanu”.
9 – UVOĐENJE ŠERIJATA, on djelovanje islamskih pokreta i njihov zahtjev za uvodenjem Šerijata te pravljenje šerijatske države naziva EKSTREMIZMOM I EKSTREMNIM DJELOVANJEM. Cijelo vrijeme kritikuje pozive islamista na uvođenje Šerijata kao neprimjerenog savremenom dobu jer bi to po njemu značilo uvodenje pravnog sistema iz srednjeg vijeka ili 15. Stoljeća.
10 – ŽENOMRZAČKI STAVOVI U ISLAMU, po njemu Poslanik Islama, sallallahu alejih ve sellem, je bio naklon prema ženama, međutim ženomrzački stavovi su se pojavili poslije njega. On kaže: “Ne može se lahko poreči tvrdnja da su se poslije Poslanikove proženske naklonosti u ranom periodu islama ženomrzački stavovi brzo pojavili, posebice u vrijeme halife ‘Umâra ‘ibn Hattâba, i da čak i danas žive u formi arapskog kulta nepovjerenja i sumnjičavosti”.
11 – POKRIVANJE ŽENE, po njemu nema jasnog kur’anskog ajeta koji naređuje pokrivanje kose žene, tu obavezu su unijeli ortodoksni islamski učenjaci. On kaže: “U skladu sa manjim brojem znanstvenika, princip oblačenja reguliran surom 24:31 može se iscrpiti bez pokrivanja kose gdje god se ljudi – kao u sjevernoj Evropi i Sjevernoj Americi – više osobito ne uzbuđuju na žensku kosu. Medutim, islamska ortodoksija ne pravi dopuštenja oslanjajući se na partikularne uvjete lokalne islamske civilizacije”.
12 – KAZNA KAMENOVANJA ZINALUČARA, po autoru knjige ova kazna ne postoji u Kur’anu te i nije od Islama, nema je pravo ni Poslanik Islama, sallallahu alejih ve sellem, uvesti. Još dodaje da loša praksa kamenovanja zinalučara, da bi još gore bilo, je preuzeta od Poslanika Islama, sallallahu alejih ve sellem, i nastavljena da se praktikuje od njegovih halifa. On kaže u svojoj knjizi: “Na osnovu našeg zrelijeg razumijevanja Šerijata, danas više nije moguće dopustiti da pogrešiva ljudska bića, među koje spada i Poslanik islama, trebaju uvoditi u islamsko pravo kaznu (kamenovanje) koju Kur’ân ne poznaje i koja povećava opasnost od kažnjavanja za krivično djelo kojim se Kur’ân direktno i precizno bavi. Danas polazimo od pretpostavke da Sunna mora biti nijema tamo gdje se Kur’ân oglasio”. Nema potrebe pojašnjavati koliko džehla sardže ove rečenice.
13 – STAV PREMA SUNNETU, po njemu Sunnet nema mjesta gdje je Kur’an jasan. Što ukazuje da ne razumije osnovnu relaciju između ova dva šerijatska teksta, tj. da Sunnet pojašnjava i tumači Kur’an, dok istovremeno dolazi i sa propisima koji nisu spomenuti u Kur’anu. On kaže govoreći o hadisima koji govore o džihadu: “Imaju li se u vidu ovi jasni Kur’ânski navodi, nije neophodno vezati se u čvor srednjovjekovnih autoriteta islamskoga prava. Gdje Kur’ân govori jasno, nema mjesta čak ni za argumente bazirane na hadisu. U svakom slučaju, rat u eri atomskog, biološkog i hemijskog oružja, kao i sofisticirane tehnologije oružja, podrazumijeva karakter koji nam dopušta da sve ranije teoretske diskusije o ovoj stvari – bilo da se radi o katoličkim skolasticima (teorija pravednog rata, justum bellum) ili islamskim znanstvenicima – promatramo kao zastarjele i istrošene”.
Od dva tri hadisa koja je spomenuo u čitavoj u knjizi je i izmišljen hadis: “Na Danu sudnjem, tinta naučnika i krv šehida biti će vagani i tinta naučnika imat će veću težinu od krvi šehida”.
14 – DŽIHAD NA ALLAHOVOM PUTU, po njemu u Islamu postoji samo odbrambeni džihad (rat), a značenje džihada se danas ne mora tumačiti kao vojna borba nego kao borba protiv vlastitih slabosti. Kaže: “Dopunio bih tvrdnjom da se formula gihâd fî sabîli Allâh (trud na Božijem putu) također može shvatiti (kod sufija, naprimjer), naporom za ostvarenje moralnog procišćenja, te da se danas sintagma
veliki gihâd koristi da označi borbu protiv vlastitih moralnih slabosti, a ne protiv neznabožaca i idolopoklonika. Ove istine ne negiraju činjenicu da je tokom islamske historije džihad također primarno shvaćan kao vojna borba. Ovo ima svoje osnove u Kur’ânu… Ajeti koji se provlače kroz cijeli Kur’ân reflektiraju obavezu podupiranja mira dopuštajući jedino odbrambeno ratovanje”. I tako dalje.
Prema tome, ova knjiga ne može biti literatura na čiju sadržinu se musliman može osloniti niti iz koje može crpiti tumačenja vjere Islama, a kamoli da sa njom otklanja šubhe onima koji imaju dileme i nedoumice oko nekih pitanja u Islamu. A to da li autor praktikuje sunnet može se zaključiti iz njegovog stava prema hadisu i sunnetu. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio: dr. Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice: http://www.n-um.com