Alejkumusselam.

Za sve bitno što čovjek namjerava raditi ili ostaviti, od onog što je dozvoljeno da se radi ili ne radi (a ne onog što je zabranjeno ili naređeno), sunnet je klanjati istiharu-namaz kao nafilu a koja ima dva rekata i klanja se u bilo koje doba dana i noći, a nakon klanjanja ta dva rekata nafile prouči posebnu istihara dovu.

U toj dovi vjernik, slijedeći riječi Uzvišenog: “Pomozite sebi strpljenjem i molitvom, a to je zaista, teško, osim poslušnima” (El-Bekare 45), priznaje svoju slabost i neznanje, moli Allaha da mu da mu olakša, moli Ga da mu odredi ono što je dobro za njeg i na dunjaluku i na ahiretu, i dovi da Allah odbije i udalji od njega štetne posljedice na ovom i onom svijetu.

Način klanjanja istihare-namaza je opisan u hadisu kojeg bilježi Muslim u svom Sahihu a prenosi ga Džabir ibn Abdullah, radijallahu anhuma, u kom kaže: “Allahov Poslanik, sallahu alejhi ve sellem, nas je učio istihari kod svih odluka kao što nas je poučavao kur'anskim surama, rekao bi: ‘Kada neko od vas ima namjeru da uradi neku (za njega važnu) stvar, neka klanja dva rekata nafile, a zatim prouči: Allahumme, inni estehiruke bi'ilmike ve estakdiruke bikudretike, ve es'eluke min fadlike-l-azimi, fe inneke takdiru ve la akdiru, ve t'alemu ve la e'alemu, ve ente ‘allamul-gujub! Allahumme in kunte t'alemu enne hazel-emre hajrun li fi dini ve me'aši ve ‘akibeti emri’, ili je rekao: ‘Adžili emri ve adžilihi’, ‘fakdirhu li ve jessirhu li summe barik li fihi, ve in kunte t'alemu enne hazel-emre šerrun li fi dini ve me'aši ve ‘akibeti emri, ili je rekao: fi ‘adžili emri ve adžilihi’ fasrifhu ‘anni vasrifni ‘anhu vakdir lije-l-hajre hajsu kane, summe raddini bihi
(Allahu moj, ja ti činim istiharu sa Tvojim znanjem, tražim od Tvoje Svemoći, i molim iz Tvoje dobrote, jer Ti određuješ a ne ja, i Ti znaš a ja ne znam, i Ti si poznavalac svih tajni. Allahu moj, ako je ova stvar dobra za mene, za moju vjeru i život, i ima dobre posljedice na oba svijeta, odredi mi je, olakšaj i bereket mi daj u njoj. A ako je ova stvar štetna po moju vjeru i život, i ako su joj posljedice loše na ovom i onom svijetu, odbij je od mene, i odbij mene od nje, i odredi mi dobro gdje god bilo, i učini me zadovoljnim njime kako god da bude), i onda treba spomeniti svoju potrebu (odluku).'” Hadis bilježi Buharija (1166) u svom Sahihu.

Prema tome, istihara se ne klanja da bi se nešto doznalo ili sa njom riješili neki problemi među ljudima niti treba klanjati neko za negog ili za nešto.

Nego kao što je došlo u hadisu, sa klanjanjem istihare čovjek traži od Allaha da odredi, olakša i da bereket u onome što je odlučio da uradi ako je u tome hajr za njega, njegovu vjeru i život i ima dobre posljedice na oba svijeta, a ako je u tome što je odlučio da uradi šteta za njegovu vjeru i život, i ima loše posljedice na oba svijeta, traži od Allaha da to odbije od njega i da ga odvrati od te namjere.

Takođe, nakon klanjanja istihare nije prenešeno da treba sanjati nešto po tom pitanju gdje će mu se u snovima staviti na znanje šta da radi, niti treba da očekuje da će dobiti neko posebno nadahnuće u sebi po kojem će biti usmjeren kako i šta da radi.

Na njemu je da počne raditi ono što je namjeravao i da se osloni na Allaha.

Pogrešno je shvatanje da se istihara klanja kada je čovjek u nedoumici i dilemi šta da radi, ovo ili ono, jer u hadisu je došlo “Kada neko od vas ima namjeru da uradi neku (za njega važnu) stvar”, što znači da je već odlučio šta hoće ali ne zna je li u tome što hoće da uradi hajr za njega ili nije pa za to klanja istiharu.

Takođe, u nastavku teksta hadisa “Allahu moj, ako je ova stvar dobra za mene, za moju vjeru i život, i ima dobre posljedice na oba svijeta, odredi mi je, olakšaj i bereket mi daj u njoj. A ako je ova stvar štetna po moju vjeru i život, i ako su joj posljedice loše na ovom i onom svijetu, odbij je od mene, i odbij mene od nje”, se razumije da se govori o jednoj te istoj stvari koja se namjerava uraditi, a ne o dilemi i nedoumici da li da se radi jedna ili neka druga stvar.

Prema tome, istihara se klanja kada čovjek ima namjeru da uradi neku (za njega važnu) stvar pa traži od Allaha da odredi, olakša i da bereket u onome što je odlučio da uradi ako je u tome hajr za njega, njegovu vjeru i život i ima dobre posljedice na oba svijeta, a ako je u tome što je odlučio da uradi šteta za njegovu vjeru i život, i ima loše posljedice na oba svijeta, traži od Allaha da to odbije od njega i da ga odvrati od te namjere. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Od upute i sunneta Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, je da se na trećem i četvrtom rekatu farz namaza uči samo Fatiha.

Bilježe Buharija i Muslim u svoja dva Sahiha od Ebu Katade, radijallahu anhu, da je rekao: “Klanjao je Allahov Poslanik sa nama pa je na prva dva rekata podne i ikindije namaza učio Fatihu i dva rekata, ponekad bi ajet učio tako da ga čujemo, odužio bi prvi rekat, a na zadnja dva (trećem i četvrtom) učio bi Fatihu”.

Pa je tako učenje sure na trećem i četvrtom rekatu farz namaza suprotno sunnetu.

Po nekim učenjacima ko to uradi mustehab mu je da učini sehvi-sedždu jer je dodao u namazu nešto što se ne uči, a sehvi-sedžda se između ostalog čini kada se neko učenje ili neke radnje dodaju ili oduzmu u namazu. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Alejkumusselam.

Oko mjesta do kojeg se dižu ruke, svejedno prilikom početnog tekbira ili ostala tri mjesta kada je propisano dizati ruke u namazu, učenjaci imaju podijeljeno mišljenje.

Prvi stav: da se ruke dižu u visini ramena. Ovo je stav Malika, Šafije i džumhura učenjaka.

Drugi stav: da se ruke dižu u visini ušiju. Ovo je stav Ebu Hanife i mnogih drugih.

Treći stav: da se ruke dižu u visini prsa. Zastupa ga manja skupina učenjaka.

Četvrti stav: da je sunet dizati u visini ramena i u visini ušiju. Na ovom stavu su uglavnom učenjaci hadisa.

A što se tiče šerijatskih argumenata, potvrđeno je u vjerodostojnim hadisima da je propisano ruke dizati ili u visini ramena, ili u visini ušiju. Naime, u hadisu mutefekun alejhi (Buharija i Muslim) od Abdullaha ibn Omera, radijallahu anhuma, se prenosi da je rekao: “Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, je dizao ruke u visini svojih ramena…”.

A kod Ebu Davuda u hadisu od Ebu Humejda, radijallahu anhu, se prenosi da bi Poslanik, sallahu alejhi ve sellem, dizao ruke sve dok ne bi bile u visini njegovih ramena a zatim bi izgovorio ALLAHU EKBER”.

A bilježi Muslim u svom Sahihu od Malika ibn Huvejrisa, radijallahu anhu, da je rekao: “Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, bi dizao ruke sve dok ne bi bile u visini njegovih vrhova ušiju…”.

Prema tome, na osnovu onoga što je došlo u vjerodostojnom sunetu propisano je dizati ruke u visini ramena ili visini vrhova ušiju, a najbolje je da se pravi kombinacija između ovoga dvoga.

A što se tiče dodirivanja palcima resica ušiju, tako nešto nije došlo u vjerodostojnom sunetu.

A u knjigama hanefijskog mezheba: El-Mebsut od Serahsija, Tebjinul-hakaik od Zejle'ija i Fethul-kadir od Ibnul-Hummama, a koje predstavljaju osnovne knjige kod učenjaka hanefijskog mezheba iz kojih se uzimaju stavovi mezheba po određenim pitanjima, u tim knjigama je došlo da je sunet da se podignu ruke tako da palci budu u visini resica ušiju a vrhovi prstiju u visini vrhova ušiju (El-Mebsut 1/19, Tebjinul-hakaik 2/35, Fethul-kadir 2/38).

Prema tome, ovo je zvanični stav hanefijskog mezheba.

A ono što je poznato je da sljedbenici hanefijskog mezheba prilikom dizanja ruku dodiruju resice ušiju, vjerovatno su to neki potonji fakihi hanefijskog mezheba uveli u praksu kako bi bilo sigurnije da su se sa dodirivanjem resica ušiju podigle ruke dokle je potrebno. Ono što je bitno znati na ovom mjestu je da ova praksa dodirivanja resica nema uporište u vjerodostojnom sunetu.

Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Alejkumusselam.

Učenjaci imaju dva stava po pitanju propisanosti spajanja džume-namaza sa ikindijom (pogledaj: El-Medžmu’ (4/237), Šerhu zadul-mustakne'a, Eš-Šenkiti (1/255), Eš-Šamil fi fikhil-hatibi vel-hutbeti, Su'ud Eš-Šurejm, str. 316-317, Ittihafu ehlil-‘asri bimesailil-džemi’ vel-kasri, Abdullah Et-Tajjar, str. 8.):

Prvo mišljenje: da musafiru nije dozvoljeno spojiti džumu-namaz sa ikindijom.

Ovaj stav propisuju zvaničnom mezhebu hanbelija, a zastupaju ga od savremenih učenjaka Bin Baz (Medžmu'u fetava Bin Baz, 30/215) i Ibn ‘Usejmin (Eš-Šerhu el-mumti'a 4/402-403). Takođe, može se pripisati hanefijama pošto oni ne dozovljavaju spajanja namaza osim u toku obreda Hadždža.

Dokazuju svoj stav sljedećim pojašnjenjem: klanjanje namaza spajajući jedan sa drugim spada u oblast ibadeta, a osnova u ibadetima je zabrana sve dok nemamo dokaz da je određeni ibadet propisano činiti, a nema dokaza da je

Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, spajao džumu-namaz sa ikindijom, niti je to prenešeno od ashaba. Sa druge strane Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je toliko vremena proveo kao musafir a da nijednom prilikom nije prenešeno da je spojio ta dva namaza, što ukazuje da spajanje ta dva namaza nije propisano.

Takođe, kažu da nije ispravno poistovjetiti džumu sa podne namazom zbog velikih razlika između ta dva namaza.

Drugo mišljenje: da je musafiru dozvoljeno spojiti džumu-namaz sa ikindijom.

Ovo je stav šafijskog mezheba (pogledaj: El-Medžmu’ (4/237), El-Bejan (2/494), Tuhfetul-muhtadž (2/294) i Nihajtul-muhtadž (2/280)), a podržali su ga od šafija Sujuti, Ez-Zerkeši i Er-Remli. A od savremenih učenjaka na ovom stavu su Abdullah El-Džibrin, Salih El-Luhajdan i Sulejman El-‘Alevan.

Argumenti kojima podupiru spajanje džume sa ikindijom su: da je propisano spajati podne sa ikindijom kao što je došlo u vjerodostojnim hadisima, a džuma namaz je na mjestu podne namaza te ko klanja džumu spada sa njega obaveza klanjanja podne namaza, pa tako nema razlike između džume i podne.

Radžih (odabrano) mišljenje je da spajanje džume sa ikindijom ima osnova, a Allah zna najbolje. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Alejkumusselam.

Islamski pravnici imaju tri mišljenja oko zadnjeg vremena jacije namaza.

Prvo mišljenje – da jacija namaz traje do pojave prave zore. Na ovom stavu su Ebu Hanife i njegovi učenici, takođe to je mezheb šafija (s tim da oko toga šta je šafijski mezheb učenjaci ovog mezheba unutar mezheba imaju podijeljeno mišljenje) i ovo je jedan od stavova malikijskog mezheba.

Oni dokazuju svoj stav hadisom kojeg bilježi Muslim u svom Sahihu od Ebu Katade, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Nije nemarnost u snu (da se prespava namaz) nego je nemarnost da se odgodi klanjanje namaza sve dok nastupi vrijema klanjanja drugog namaza”. Ovaj hadis ukazuje da namasko vrijeme traje sve do početka namaskog vremena sljedećeg namaza.

Međutim ovome se može prigovoriti da se u hadisu misli na četiri namaza: podne, ikindiju, akšam i jaciju jer su vakti ovih namaza spojeni, dok namasko vrijeme sabah namaza se ne spaja poslije njega sa nekim drugim namazom oko čega nema razilaženja a oko spajanja prije njega ima razilaženje što je tema ovog pitanja.

Drugo mišljenje – da jacija namaz traje do trećine noći. Ovo je poznati stav malikija, jedan od stavova Šafije i Ebu Hanife. Takođe, ovo je rivajet hanbelijskog mezheba, s tim da je kod njih ovo osnovno vrijeme klanjanja jacije a od trećine noći do sabaha (do prave zore) je nužno vrijeme za klanjanje jacije namaza, poput toga da klanja bolesnik koji je prizdravio ili žene u stanju hajza i nifasa ako je postala čista.

Oni svoj stav dokazuju poznatim vjerodostojnim hadisom u kojem je Džibril predvodio Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, a kojeg bilježe Tirmizi, Nesai i Ahmed i za kojeg kaže Buhari da je najvjerodostojniji hadis u poglavlju o namaskim vremenima. U ovom hadisu je došlo da je jedan dan Džibril predvodio Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, na početku svakog namaskog vremena, a drugi dan ga je predvodio u klanjanju svih pet namaza u njihovim zadnjim namaskim vremenima, pa je u tom hadisu došlo da je drugi dan klanjao jaciju namaz kada je prošla trećina noći.

A u rivajetu kod Tirmizija Džibril je rekao: “O Muhammede, ovo je namasko vrijeme vjerovjesnika prije tebe, namasko vrijeme je između ova dva vakta (vremena)”.

Međutim, dokazivanje sa ovim hadisom je donekle upitno jer je u ovom hadisu ravija koji prenosi imao nedoumicu da li je Džibril došao u pola noći ili u trećini noći, u hadisu je došlo “Zatim mu je došao (Džibril) u jacijsko vrijeme kada je otišla polovina noći, ili je rekao trećina noći, pa je klanjao sa njim jaciju”.

Takođe, dokazuju hadisom od Aiše, radijallaha anha, kojeg bilježe Buharija i Muslim u svojim Sahihima a u kojem je došlo da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Klanjajte je (jaciju) između vremena kada nestane crvenilo do trećine noći”.

Treće mišljenje – da je jacijsko vrijeme do polovine noći. Ovo se prenosi od imama Malika i od Šafije u jednom od rivajeta.

Takođe, od savremenih učenjaka ovo mišljenje je izabrao i šejh Usejmin.

Oni dokazuju svoj stav hadisom od Enesa, radijallahu anhu, kojeg bilježe Buharija i Muslim u svojim Sahihima u kojem Enes, radijallahu anhu, kaže: “Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, je odgodio jaciju namaz do polovine noći”.

A najjači argument sa kojim dokazuju da se jacija klanja do polovine noći je kur'anski ajet u kome Uzvišeni kaže: “Obavljaj propisane namaze kad Sunce s polovine neba krene, pa do noćne tmine, i namaz u zoru” (El-Isra’, 78).

Tako u ovom ajetu su spomenuta namaska vremena namaza koji su spojeni jedan sa drugim, a to su riječi ” kad Sunce s polovine neba krene, pa do noćne tmine”, jer kad Sunce sa polovine krene to je početak podne namaza, a noćna tmina je polovina noći što je zadnje vrijeme jacije namaza. A namaz u zoru predstavlja sabah namaz koji se ne spaja ni sa jednim namazom ni prije njega ni poslije njega.

Nakon izloženih stavova učenjaka i njihovih argumenata treće mišljenje po kojem se jacija klanja do polovine noći je najbliže ispravnom na što ukazuje kur'anski ajet i spomenuti hadis. S tim da se ovo smatra osnovnim namaskim vremenom klanjanja jacije namaza a da u slučaju nužde se može klanjati i do sabah namaza, a Allah zna najbolje.

Dvije napomene:

– Termin “pola noći” znači polovina vremena od zalaska Sunca do izlaska Sunca, po jednom stavu učenjaka (po drugom od akšama do zore i trećem od jacije do zore), a ne da je polovina noći uvijek 12:00 naveče, pa tako nekad polovina noći može biti prije dvanaest a nekada poslije. Ovo isto se odnosi i na termin “trećina noći”.

– Mustehab je odgoditi klanjanje jacije do trećine ili čak polovine noći osim ako će to praviti poteškoće džematlijama. Dokaz za to je hadis od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Da se ne bojim da ću otežati svom Ummetu naredio bi im da odgode klanjanje jacije do trećine ili polovine noći”. Hadis bilježi Tirmizi, Ibn Madže i Ahmed a Tirmizi i Albani ga ocjenjuju vjerodostojnim. Takođe, bilježi Muslim u svom Sahihu od Džabira ibn Semure, radijallahu anhu, da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, odgađao klanjanje jacije.
Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com