Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Hvala Allahu i neka je salat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:

Hadisi o pranju vrata pri abdestu

Oko pranja ili potiranja vrata prilikom abdesta nije ništa vjerodostojno prenešeno u sunnetu Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.

Oko potiranja vrata pri abdestu prenose se dva hadisa.

Prvi hadis – prenosi Lejs od Talhe ibn Musarifa od njegovog oca od njegovog djeda da je on vidio Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kako je on učinio mesh po svojoj glavi tako da je potrao po potiljku i prednjemdijelu vrata.Ovaj hadis bilježe Ebu Davud i Ahmed, njegov sened je veoma slab zbog dvije stvari. Prva što je u njegovom senedu ravija Lejs ibn Ebi Sulejm, oko čije slabosti nema razilaženja među muhadisima, kako prenosi Nevevi. Druga je nepoznato stanje djeda Talhe ibn Musarifa a što navode Ibn Ebi Hatim i Jahja ibn Kattan.

Prema tome, ovaj hadis je veoma slab oko čije slabosti nema razilaženja.

Drugi hadis – ono što se prenosi od Abdullaha ibn Omera, radijallahu anhuma, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Ko abdesti i uzme mesh po vratu neće mu biti stavljena omča (oko vrata) na Sudnjem danu”. Hadis bilježi Ebu Nu'ajm u “Tarihu Asbehan” (2/78). U njegovom senedu je ravija Muhammed ibn Amr El-Ensari, a on je Ebu Sehl El-Basri oko čije slabosti nema razilaženja. Prema tome, hadis je veoma slab.

Stavovi mezheba
Oko potiranja vrata prilikom uzimanja abdesta učenjaci imaju podijeljeno mišljenje:

– to je MUSTEHAB kod hanefija, u jednom od mišljenja unutar šafijskog mezheba i u rivajetu kod Ahmeda.

– to NIJE MUSTEHAB kod džumhura (većine) učenjaka kao i u stavu kod hanefija unutar mezheba, a neki od njih kažu da je MEKRUH dok drugi da je to NOVOTARIJA.

Stavovi nekih učenjaka

Kaže imam Nevevi da o potiranju vrata pri abdestu nije ništa vjerodostojno prenešeno i da to nije sunnet nego novotarija.

Takođe, kaže Ibnul-Kajjim u “Zadul-me'ad” da nije ništa vjerodostojno prenešeno o potiranju vrata prilikom abdesta.

Kaže Šejhul-islam Ibn Tejmije: “Nije ništa vjerodostojno prenešeno od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da je on potirao svoj vrat pri abdestu, nego čak nije prenešeno oko pranja vrata ni jedan prihvatljiv hadis. Svi vjerodostojni hadisi u kojima se opisuje način abdesta Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, nije u njima spomenuto da je potirao svoj vrat.

Zbog toga to većina učenjaka nije smatrala preporučljivim, poput Malika, Šafije i Ahmeda. A oni koji to smatraju preporučenim oslanjaju se na predaju od Ebu Hurejre, ili na hadis prenešen u slabom senedu da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, potrao svoju glavu sve do početka potiljka. Nešto poput ovog ne može biti osnov niti se može uporediti sa onim na što ukazuju drugi hadisi. Onaj ko ostavi potiranje vrata abdest mu je ispravan na čemu su složni učenjaci”. (Medžmu'ul-fetava 21/127)

Zaključak
Prema tome, nema vjerodostojnog hadisa o potiranje vrata pri abdestu tako da raditi po tome nije propisano, a ustrajavanje na pranju vrata pri abdestu je pokuđeno a po nekim učenjacima novotarija. Mađutim, smatram da je stav nekih učenjaka poput Nevevija da je to novotarija prejaka ocjena ove prakse, jer je oslonac kod onih koji tako rade po ovom pitanju slab hadis a ne uvedena praksa u ibadetu (abdestu) za koju nema osnova, tj. nikakvog dokaza, a Allah zna najbolje.

Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Hvala Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:

Vrste mevluda u našim krajevima

Uzimajući u obzir povod organizovanja mevluda, u našim krajevima se praktikuju dvije vrste mevluda.

Prvi vrsta – mevlud koji se proslavlja i obavlja 12. Rebi'ul evvela, za koji se smatra da je datum rođenja Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, a što istorijski nije potvrđeno. Ova vrsta mevluda je rasprostranjena diljem islamskog svijeta.

Druga vrsta – su mevludi koji se organizuju zbog raznih povoda, poput: obilježavanje nečega značajnog, otvorenja džamije, završnog ispita u vjerskoj pouci, godišnjica sretnog braka, smrti, četeresnice, sedmine, useljenja u kuću, odlaska u vojsku, završetka školovanja, povodom mubarek noći, hatmi i slično. Ova vrsta mevluda je karakteristična i specifična za naše krajeve, nju praktikuju uglavnom Bošnjaci ma gdje živjeli, a nije mi poznato da se ovakva vrsta mevluda organizuje i praktikuje u drugim islamskim zemljama mimo Balkana.

S obzirom da su način obavljanja i sadržaj i prve i druge vrste mevluda otprilike isti, propis prve vrste je propis druge vrste.

Šerijatski status obe vrste mevluda

Proslavljanje prve vrste mevluda je šerijatski zabranjeno zbog mnogih spornih stvari na kojima je zasnovan, a najbitnije od njih su četiri:

Prva – jer predstvalja novotariju u vjeri, a svaka novotarija je dalalet po tekstu hadisa.

Druga – jer je proslavljanje mevluda (dana rođenja vjerovjesnika) oponašanje kršćana, a opnašanje židova i kršćana je zabranjeno po tekstu hadisa takođe.

Treća – jer sam mevlud u sebi sadrži mnogo popratnih šerijatsko zabranjenih stvari, poput traženja šefa'ata od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, džematsko ustajanje radi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, miješanja muškaraca i žena i mnoge druge stvari.

Četvrta – jer proslavljanje mevluda otvara vrata proslavljanju dana rođenja evlija, šejhova i znamenitih ljudi, što već imamo u praksi kod sufija, a ono što vodi u haram je haram.

Druga vrsta mevluda je takođe zabranjena zbog dvije stvari:

Prva – jer predstvalja novotariju u vjeri, a svaka novotarija je dalalet po tekstu hadisa.

Druga – jer u sebi sadrži mnogo popratnih šerijatsko zabranjenih stvari.

Detaljnije o mevludu, njegovoj historijskoj pozadini nastanka, detaljnim argumetima zabrane mevluda, proslavljanju dan rođenja Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, i slično možete pročitati na ovoma dva linka:

http://zijadljakic.com/index.php?option=com_content&view=article&id=472:pravljenje-mevluda-i-hatme-52-dana-u-istom-danu&catid=65:kurantefsirobjave&Itemid=44

http://zijadljakic.com/index.php?option=com_content&view=article&id=629:obiljeavanje-datuma-roenja-poslanika-savs-predavanjem-priredbom-sijelom-ili-slino&catid=29:fikh-islamski-propisi&Itemid=44

Propis prisustvovanja na mevludu
U osnovi vadžib je vođama i predvodnicima islamskih institucija, zajednica, mešihata, džemata i organizacija nekog mjesta u kojem muslimani žive da zabrane i ukinu praksu mevluda u bilo kojem obliku u kojem se praktikuje i organizuje.

A ako islamske institucije dozvoljavaju, organizuju i same učestvuju u praktikovanju novotarije mevluda, onda se prisustvovanje na mevludima od strane ostalih muslimana može podijeliti na tri stanja:

Prvo stanje – prisustvovanje na mevludu sa ubjeđenjem u njegovu ispravnost i korisnost.

Ovo je osnovni vid prisustvovanja na mevludu na koji se odnosi govor učenjaka kada govore o zabrani mevluda uopćeno, njegovom organizovanju i prisustvovanju.

Dakle, nema sumnje da je prisustvovanje na mevludu sa ubjeđenjem u njegovu ispravnost i korisnost zabranjeno i veliki munker. Dokazi za to su isti argumenti zabrane samog mevluda.

Drugo stanje – odlazak na mevlud sa ciljem negiranja tog munkera.

Odlazak na mevlud sa ciljem negiranja tog munkera i pozivanja ljudi da ostave tu novotariju i ružnu praksu je u osnovi propisan, a može biti mustehab, vadžib ili samo dozvoljen shodno okolnostima. S tim da se uslovljava da odlazak na mevlud sa ovim ciljem ne odvede i ne izazove još veći munker, poput izazivanja tuče, psovanja, ružnih riječi, kampanje širih razmjera protiv onih koje nazivaju „vehabijama“ i slično. U negiranje ovog munkera se ne bi trebali upuštati osim osobe koje su jake sa govorničke i retoričke strane i koje imaju uticaja na druge ljude zbog svog znanja, položaja i sličnog. U protivnom negiranje ove novotarije na samom mevludu će uzrokovati veću štetu nego željenu korist.

Dokaz da je ovo u osnovi propisano je hadis kojeg bilježi Muslim u svom Sahihu od Ebu Se'ida El-Hudrija, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „Ko od vas vidi neki munker, neka ga ukloni rukom, a ako ne može onda (neka ga zanegira) jezikom, a ako ne može onda (neka ga zanegira) srcem, a to je najmanji vid imana“.

Treće stanje – prisustvovanje na mevludu zbog neke koristi sa znanjem i ubjeđenjem da je to novotarija.

Ovdje se misli na prisustvovanje na mevludu od strane osoba koje su ubjeđene i znaju da je sam mevlud novotarija i da nema osnove u Šerijatu (Kur'anu, Sunetu i djelima selefa), svejedno bile te osobe učene, daije ili „obični“ muslimani, a koje smatraju da u tom prisustvovanju ima određene koristi ili da se time otklanjaju određene štete.

Najveća korist od prisistvovanja daije na mevludu je da održi predavanje ako mu se dozvoli, a najveća šteta koja se time otklanja je onemogućavanje da neki daija novotar (sufija, kaburija i slično) iskoristi tu priliku za širenje svog novotarskog akidetskog mezheba.

A od koristi prisustvovanja na mevludu od strane „obične“ braće je čuvanje lijepih odnosa sa roditeljima, rodbinom i komšijama.

O propisu prisustvovanja novotarskim skupovima upitana je Stalna komisija za fetve u Saudijskoj Arabiji. U pitanju je došlo sljedeće: „Da li je dozvoljeno prisustvovati novotarskim skupovima, poput svečanosti u noći dana rođenja (mevluda) Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, u noći Mi'radža i noći polovine mjeseca Ša'bana, onome ko je ubjeđen da to nije propisano kako bi pojasnio istinu o tome?“ Komisija za fetve je odgovorila sljedeće:

„Prvo: Nije dozvoljeno organizovanje prigoda ili svečanosti povodom ovih noći, činjenje toga predstavlja odvratne novotarije.

Drugo: Odlazak na ovakve svečanosti i prisustvovanje istima radi negiranja tih munkera i pojašnjenja istine o njima, tj. da su to novotarije koje nije dozvoljeno činiti, je propisano. Naročito onima koji imaju retoričke (govorničke) sposobnosti i ako preovlađuje mišljenje da se time neće izazavati fitne (smutnje). A prisustvovanje iz znatiželje, razonode ili uživanja to nije dozvoljeno, jer to predstavlja učestvovanje sa novotarima u njihovom munkeru, uvećanje njihovog broja (broja novotara) i propagiranje njihove novotarije.Predsjednik komisije za fetve Bin Baz, njegov zamjenik Abdurrezzak El-‘Afifi, i članovi Abdullah ibn Gudejan i Abdullah ibn Ku'ud“. (Fetava Ledžnetid-daimeti, 3/37-38)

Propis prisustvovanje na mavludu sa ubjeđenjem da je to novotarija
Nije dozvoljeno prisustvovati na mevludu (prve ili druge vrste) makar bili ubjeđeni da je on novotarija. Ova zabrana se odnosi i na daije i na „običu“ braću i sestre. Iz ove zabrane se izuzima odlazak na mevlud radi negiranja tog munkera i pojašnjenja istine, o čemu je bilo govora.

Argumenti i dokazi koji ukazuju na tu zabranu su sljedeći:

Prvi argument – prisustvovanje na mevludu sa uvjerenjem da je novotarija predstavlja sjedenje sa novotarima i poistovjećivanje sa onima koji poriču kur'anske ajete i izruguju im se, a što je zabranjeno sa dva kur'anska ajeta.

Kaže Uzvišeni: „On vam je već u Knjizi objavio: kad čujete da Allahove ajete poriču i da im se izruguju, ne sjedite s onima koji to čine dok ne stupe u drugi razgovor, inače, bićete kao i oni“. (En-Nisa, 140)

Prenosi poznati mufessir tabi'in Ed-Dahhak od Ibn Abbasa, radijallahu anhuma, da je rekao u tefsitu ovog ajeta: „Pod ovaj ajet (tj. pod značenje ovog ajeta) ulazi svaki novotar u vjeri do Sudnjeg dana“. Ovu predaju bilježe El-Begavi u svom tefsiru „Me'alimut-tenzil (2/301) i Siddik Hasan Han El-Kanudži u knjzi “Nejlul meram“ (str. 216).

U drugim tefsirskim knjigama se prenosi da su ovo riječi mufessira Ed-Dahhaka, to bilježe Kurtubi u svom tefsiru (El-Džamui liahkamil-kur'an, 5/418), takođe El-Kasimi u „Mehasinu et-t'evil“, El-Hazin u „Lubabu et-t'evil“, Eš-Šerbini u „Tefsiru es-siradži el-munir“, Ebu Lejs Es-Semerkandi u „Bahrul-ulum“ i mnogi drugi.

Ako bi neko upitao kako se može raći da novotari na mevludu poriču Allahove ajete i izruguju im se, kada oni ustvari čine ibadet, zikre, veličaju Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i slično? Odgovor bi bio: Uzvišeni Allah u nekoliko ajeta naređuje pokornost Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, i njegovo slijeđenje u onome sa čime je došao od vjere, poput ajeta: „Reci: budite pokorni Allahu i Poslaniku“ (Ali Imran, 32) „Reci: budite pokorni Allahu i budite pokorni Poslaniku“ (En-Nur, 54), a Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, u vjerodostojnom hadisu kojeg bilježi Tirmizi kaže: „Čuvajte se novina u vjeri, zaista je svaka novina novotarija, a svaka novotarija dalalet, a svaki dalalet vodi u Vatru“. Oni koji prave novotariju mevlud sa uvjerenjem da je u tome hajr, nepokorni su Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, jer je on zabranio novotarije, od kojih je nesumnjivo i mevlud, a sa nepokornošću Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, oni praktično poriču Allahove ajete u kojima On naređuje pokornost Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, a ujedno se time i izruguju tim ajetima jer neće da im se odzovu.

A drugi ajet koji ukazuje na zabranu prisustvovanja na novotarskim skupovima su riječi Uzvišenog: „Kada vidiš one koji se ajetima Našim rugaju, nek si daleko od njih sve dok na drugi razgovor ne pređu“. (El-En'am, 68)

Značenje ajeta je: kada vidiš one koji se izruguju Allahovim ajetima time što ih negiraju, odbacuju i ismijavaju, napusti ih i ne sjedi sa njima kako bi slušao taj veliki munker sve dok ne promijene razgovor. Ovim ajetom je Allah naredio da se klonimo sijela na kojima se omalovažavaju Allahovi ajeti sve dok se ne prestane sa time, tj. dok se ne primeni tema i razgovor tog sijela.

Kaže imam Ševkani u svom tefsiru „Fethul-kadir“ (2/429) u tefsiru ovog ajeta:„U ovom ajetu je ogromna pouka onome ko sebi dozvoli da prisustvuje novotarskim sijelima, sijelima onih koji iskrivljuju Allahov govor, koji se poigravaju sa Njegovom Knjigom i Sunnetom Njegovog Poslanika, koji odbacuju to zbog svojih zabludjelih strasti i pokvarenih novotarija. Pa ako već ne negira i ne mijenja ono na čemu su novotari, pa u najmanju ruku treba da ostavi sjedenje sa njima, to mu je bar lahko.

Novotari često njegovo prisustvovanje sa njima, iako je on čist od onoga na čemu su oni od zablude, uzimaju kao šubhu (argument) sa kojom zavode obične ljude, pa je tako u njegovom prisustvu dodatna šteta mimo samog slušanja munkera. Bili smo svjedoci bezbrojnih munkera koji se čine na ovim prokletim sijelima, pa smo ustali da pomognemo istinu i odagnamo batil koliko smo bili u stanju do zadnje naše snage.

Onaj ko istinski poznaje ovaj čisti Šerijat zna da u druženju (sjedenju) sa zabludjelim novotarima ima mnogostruko mnogostruko više štete od druženja i sjedenja sa onima koji griješe prema Allahu čineći neke harame (mimo novotarija, poput pijenja alkohola i slično). Pogotovo za onoga koji ima slabo znanje zasnovano na Kitabu i Sunnetu, njemu će se iznijeti njihove laži i nebuloze (praznovjerja) čija je ništavnost potpuno jasna, ali one će ostaviti uticaj na njegovo srce i to će biti veoma teško izliječiti i odbaciti (od njega). Pa će on po tome raditi čitav svoj život i srest će Allaha sa uvjerenjem da je na istini, a ustvari to je bila notorna laž i najgori munker“.

Prema tome, dovoljna su ova dva ajeta po ovom pitanju, oni presjecaju propis o tome, tj. oni ukazuju na zabranu sjedenja sa novotarima i prisustvovanja njihovim novotarijama.

Drugi argument – prisustvovanje na mevludu (sa uvjerenjem da je novotarija) je vid pomaganja novotara u tom munkeru, a Uzvišeni Allah je zabranio potpomaganje u griješenju. Kaže Uzvišeni: „I međusobno se potpomažite u dobročinstvu i takvaluku, a nemojte se potpomagati u griješenju i neprijateljstvu“ (El-Maide, 2).

Treći argument – prisustvovanje na mevludu (sa uvjerenjem da je novotarija) je vid veličanja takvih skupova, a novotarske skupove nije dozvoljeno veličati.

Četvrti argument – prisustvovanje na mevludu bez negiranja tog munkera je davanje legitimiteta pravljenju mevluda, a novotarija nije legitimna u Šerijatu. Obaveza je negirati je i boriti se prtiv nje.

Peti argument – prisustvovanje na mevludu (sa uvjerenjem da je novotarija) je u suštini učestvovanje sa novotarima u njihovom munkeru i time se uvećava broja novotara koji čine taj munker.

Šesti argument – prisustvovanje na mevludu (sa uvjerenjem da je novotarija) je vid propagiranja i reklamiranja njihove novotarije, jer onaj kome je sporna neka novotarija on ne prisustvuje njenom izvođenju osim ako će ukazati na njenu ništavnost i zabludjelost.

Sedmi argument – prisustvovanje na mevludu (sa uvjerenjem da je novotarija) otvara vrata prisustvovanja i durgim novotarskim skupovima, jer je novotarija mevluda kao i druge novotarije, u prisustvovanju svih tih novotarija uvijek se može naći neka umišljena korist.

Osmi argument – korist prisustvovanja daija na mevludu je jako neznatna i mala u odnosu na ogromne štetne posljedice koje iz toga proizilazi. Jer korist njegovog održavanja predavanja na mevludu bi bila stvarana ako bi se na njemu ukazalo na spornost samog mevluda, u protivnom tim predavanjem kao vidom učestvovanja na mevludu se daje legitimnost novotariji mevluda.

A sa druge strane, štetne posljedice prisustvovanja daije na mevludu su ogromne i nesagledive. Neke od tih štetnosti su:

– da tim prisustvovanjem daija daje legitimitet toj novotariji (tj. da nije sporna),

– daija svojim prisustvovanjem uveličava taj novotarski skup,

– on umjesto da negira taj munker on ga prešućuje i učestvuje u njemu,

– daija postaje uzor ostalim muslimanima u prisustvovanju na mevludu,

– tim prisustvovanjem daija je kontradiktoran samome sebi – jer smatra mevlud novotarijom a učestvuje u njemu i prešućuje istinu a ništa ga na to ne prisiljava,

– daija time narušava svoju principijelnost u slijeđenju Istine i pozivanja u nju,

– daija time gubi ugled kod sljedbenika izvornog Islama, jer je neprihvatljivo da daija koji je najpozvaniji da negira munker mevluda on sam prisustvuje na toj novotariji i prešućuje istinu …

Većina spomenutog se odnosi i na prisustvovanje „obične“ braće i sestara. A što se tiče pravdanja prisustvovanja na mevludu time da se ne bi kvarili odnosi sa roditeljima, rodbinom i komšijama, to predstavlja traženje zadovoljstva ljudi u srdžbi i nezadovoljstvu Allaha. Jer Uzvišeni Allah nije zadovoljan sa novotarijama niti sa novotarima, takođe nije zadovoljan sa našim sjedenjem (prisustvovanjem) na novotraskim skupovima na kojima se poriču

Allahovi ajeti i ismijava sa njima, kao što je došlo u dva gore spomenuta ajeta. Sa druge strane, udovoljavanje roditeljima i rodbini sa ovom novotarijom vodi i otvara vrata udovoljavanjima i u drugim novotarijama, što nema sumnje da narušava ispravno praktikovanje vjere.

Prema tome, konkretan odgovor na postavljeno pitanje glasi:
Daije koje pozivaju u izvorni Islam, njima nije dozvoljeno prisustvovati na mevludu zbog zabrane istog koja je došla u dva kur'anska ajeta: „On vam je već u Knjizi objavio: kad čujete da Allahove ajete poriču i da im se izruguju, ne sjedite s onima koji to čine dok ne stupe u drugi razgovor, inače, bićete kao i oni“ (En-Nisa, 140), „Kada vidiš one koji se ajetima Našim rugaju, nek si daleko od njih sve dok na drugi razgovor ne pređu“. (El-En'am, 68)

Oni koji poriču Allahove ajete i izruguju im se, između ostalih, su i novotari kako se prenosi tefsirskim knjigama od Ibn Abbasa, radijallahu anhuma, Ed-Dahhaka i mnogih drugih učenjaka. Pa tako po tekstu ovih ajeta nije dozvoljeno sjednje i prisustvovanje na novotarskim sijelima i skupovima. Ista ova zabrana se odnosi i na „običnu“ braću i sestre. A štetne posljedice ovog prisustvovanja su ogromne i nesagledive.

Na kraju da ponovo pročitamo ono što je imam Ševkani rekao o štetnim posljedicama prisustvovanja na novotarskim skupovima i sijelima: „U ovom ajetu je ogromna pouka onome ko sebi dozvoli da prisustvuje novotarskim sijelima, sijelima onih koji iskrivljuju Allahov govor, koji se poigravaju sa Njegovom Knjigom i Sunnetom Njegovog Poslanika, koji odbacuju to zbog svojih zabludjelih strasti i pokvarenih novotarija. Pa ako već ne negira i ne mijenja ono na čemu su novotari, pa u najmanju ruku treba da ostavi sjedenje sa njima, to mu je bar lahko.

Novotari često njegovo prisustvovanje sa njima, iako je on čist od onoga na čemu su oni od zablude, uzimaju kao šubhu (argument) sa kojom zavode obične ljude, pa je tako u njegovom prisustvu dodatna šteta mimo samog slušanja munkera. Bili smo svjedoci bezbrojnih munkera koji se čine na ovim prokletim sijelima, pa smo ustali da pomognemo istinu i odagnamo batil koliko smo bili u stanju do zadnje naše snage.

Onaj ko istinski poznaje ovaj čisti Šerijat zna da u druženju (sjedenju) sa zabludjelim novotarima ima mnogostruko mnogostruko više štete od druženja i sjedenja sa onima koji griješe prema Allahu čineći neke harame (mimo novotarija, poput pijenja alkohola i slično). Pogotovo za onoga koji ima slabo znanje zasnovano na Kitabu i Sunnetu, njemu će se iznijeti njihove laži i nebuloze (praznovjerja) čija je ništavnost potpuno jasna, ali one će ostaviti uticaj na njegovo srce i to će biti veoma teško izliječiti i odbaciti (od njega). Pa će on po tome raditi čitav svoj život i srest će Allaha sa uvjerenjem da je na istini, a ustvari to je bila notorna laž i najgori munker“.
Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Hvala Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg Vjerovjesnika, a zatim:

Što se tiče javnog poimeničnog prozivanja novotara, da li to spada u zabranjeni gibet, to zavisi od situacije. Učenjaci izdvojili iz opće zabrane gibeta određene situacije.

Imam Nevvevi je u svojoj knjizi “Rijadus-salihin” naveo poglavlje pod naslovom “Poglavlje o onom što je dozvoljeno od gibeta”, pa kaže: “Znaj da je gibet dozvoljen kada za to postoji opravdan šerijatski cilj koji se ne može postići ‘osim sa gibetom, a on ima šest vrsta”. Pa je pod četvrtom vrstom spomenuo upozorenje i savjet muslimanima od nečijeg zla, te je nabrojao šta sve ulazi pod ovu vrstu, poput: gibeta slabih ravija u prenošenju hadisa, gibetu nepravednih svjedoka i tako dalje.

Između ostalih spomenuo je i fakiha uči kod bidatora ili grešnika, pa se boji da će mu naštetiti, tada ga treba posavjetovati i pojasniti njegovo stanje, pod šartom da mu je namjera davanje savjeta. A pod petom vrstom je spomenuo čovjeka koji javno čini grijeh ili novotariju.

Kaže Hasan El-Basri: “Gibet novotara nije gibet” (Kešful-hafa’, El-Adželuni, 2/173). I kaže: “Trojicu je dozvoljeno gibetiti: novotara, fasika koji javno griješi i vladara zalima” (Ez-Zuhd, Ahmed ibn Hanbel,1661, Futja ve dževabuha, El-Hemezani, str. 14, i Fejdul-kadir, El-Munavi, str. 108).

Kaže Ibn Kutejbe: “Može pomisliti onaj ko ne zna od ljudi i koji ne stavlja stvari na njihovo mjesto da je ovo gibet učenjaka … a nije tako kao što oni misle …”. (Islahu galeti Ebi Ubejd, str. 46.)

Da bi kritika učenjaka ili daija bila dozvoljena spominjući njihova imena učenajci su postavili određene šartove. Pa tako imam Ibn Nasiruddin Ed-Dimeški u svojoj knjizi “Er-Reddu el-vafir” spominje tri šarta:

prvi – da onaj koji govori poznaje stepene ljudi, njihova stanja u skretanju, pravednosti i razlike među njima u njihovim riječima i djelima,

drugi – da bude bogobojazan, nepristrasan, da ne slijedi strasti i prohtjeve svog nefsa i da nije brzoplet

i treći – poznavanje razloga i povoda zbog kojih se ocjenjuje neki čovjek da je novotar ili da je skrenuo sa ispravnog menhedža (Er-Reddu el-vafir, str. 14.).

Zbog toga onaj koji govori o islamskim džematima i učenjacima treba da zadovolji neke šartove od kojih su:

Prvi – da se provjeri govor koji se želi kritikovati, tj. da ne gradi svoju kritiku na nečemu što mu je neko prenio bez provjeravanja vjerodostojnosti istog. Zato je rečeno “Slabost vijesti su njihove ravije”, tj. da oni koji prenose vijesti često ih ne prenose onakve kakve jesu, nego dodaju ili oduzmu. Allah Uzvišeni je postavio princip koji kada bi ga se držali islamisti nestalo bi mnogih razilaženja i nerazumijevanja među njima: “O vjernici, ako vam nekakav griješan čovjek donese kakvu vijest, dobro je provjerite, da u nezananju nekome zlo ne učinite, pa da se zbog onoga što ste učinili pokajete”. (El-hudžurat 6)

Drugi – čitanje govora ili njegovo slušanje sa smirenošću, zadovoljstvom i lijepom namjerom, a ne sa ciljem kritike i provjeravanja. Takođe, treba tražiti svom bratu opravdanje i izlaz za kazano i napisano, pa ako nađe opravdanje dobro i jest a ako ne nađe istina je preča da se slijedi. Jer Allahovo zadovoljstvo je cilj koji se ne ostavlja a zadovoljavanje ljudi je cilj koji se ne može ostvariti, pa zato čovjek treba da da prednost onome što se ne ostavlja nad onim što se ne može ostvariti.

Treći – da govori o bitnim stvarima i da ne prenosi osim pitanja u kojima ima koristi i koja su vrijedna pažnje. Uz sve ovo na njemu je da vodi računa o argumentima, upotrebljavanju najljepših metoda u obraćanju, da bira riječi i da se kloni pogrdnih, uvredljivih i ružnih izraza. Ako mu istina postane jasna a ona je na strani protivnika da je prihvati.

Nažalost, mnogi oni koji se upuste u kritiku i savjetovanje drugih pišući odgovore na određene riječi, izreke ili knjige, upadaju u mnoge greške od kojih su najpoznatije sljedeće: vađenje riječi iz konteksta, izražavanje radosti kada druga strana griješi, spominjanje loših djela a sakrivanje dobrih i slično tome.

A što se tiče menhedža prilikom kritikovanja da se spominju loše djela a sakrivaju dobra, ovaj menhedž je Ibn Tejmije nazvao “Menhedž muha”, pa kaže: “Neki ljudi, kada kritikuju bolesno kritikuju, zaboravljaju dobra djela i osobine a spominju samo loše. Oni su poput muha: ostavljaju zdrave dijelove tijela a slijeću na rane i nečiste dijelove tijela. Ovo je dokaz malodušnosti i pokvarenog karaktera” (Medžmu'ul-fetava, 28/209).

A na drugom mjestu pojašnjava Ibn Tejmije ispravan menhedž po ovom pitanju, pa kaže: “Kada se u jednom čovjeku nađe i dobro i zlo, dobročinstvo i grijesi, pokornost i neposlušnost i Sunnet i novotarija, zaslužuje od prijateljstva i nagrade shodno onoliko koliko ima u njemu hajra, i zaslužuje od neprijateljstva i kazne onoliko koliko ima u njemu zla” (Medžmu'ul-fetava, 28/209). Ovo je naravno, menhedž kada se ocjenjuje kompletna ličnost a ne kod bilo koje kritike. Ispravno je da kritičar kada želi pojasniti greške onog koga kritikuje ili želi odgovoriti nekom ko je pogriješio u tom slučaju nije obavezan spomenuti njegove dobre osobine, za razliku od donošenja općeg stava o ljudima i džematima, tada se spominju i dobre i loše osobine.

Kaže šejh Ibn Usejmin pojašnjavajući razliku između odgovora na onog ko je pogriješio i između biografije i ocjenjivanja: “Kada čovjek govori o nekoj ličnosti a želi da ga ocijeni kao kompletnu ličnost, u tom slučaju treba spomenuti njegove dobre i loše osobine, a zatim donosi sud shodno njegovom stanju: pa ako prevladaju dobre osobine pohvali ga, a ako prevladaju loše osobine pokudi ga. A ako želi prilikom govora o nekoj ličnosti da odgovori na njegovu novotariju tada ne treba da spominje njegove dobre osobine, jer spominjanje dobrih osobina u situaciji kada se odgovara na njega čini sam odgovor slabim i neprihvatljivim” (Preuzeto sa snimljene kasete, datuma 16.12.1416. po Hidžri).

Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Hvala Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:

O vrijednosti sure Jasin

Kod nas je uvriježeno mišljenje da je sura Jasin jedna od najboljih i najvrednijih sura u Kur'anu te da je njeno učenje u raznoraznim prilikama veoma pohvalno i poželjno, kao naprimjer na samrti, prilikom dženaze, za dušu umrlog, u “mubarek” noćima, radi bereketa i tako dalje.

Sve navedeno nema uporišta u vjerodostojnom Sunnetu, niti u praksi ashaba i tabi'ina, niti selefa ovog Ummeta, izuzev učenja sure Jasin na samrti (a ne umrlom), oko čega učenjaci imaju podijeljeno mišljenje iako je došlo u slabom hadisu.

Nema ni jednog validnog hadisa koji ukazuje na vrijednost učenja sure Jasin, uopšteno niti u određenim prilikama. Uzimajući u obzir da je učenje Kur'ana ibadet, a da bi se činio neki ibadet on mora biti propisan šerijatskim tekstom, svejedno bio on opšti ili poseban.

Pa tako za suru Jasin najviše što se može reći na osnovu šerijatskih tekstova koji podstiču na učenje Kur'ana uopšteno je da ju je mustehab učiti kao i bilo koju drugu suru iz Kur'ana pri čemu ona nije ništa vrednija od bilo koje druge sure. Sve ostalo što je pripisano o vrijednosti sure Jasin, da je ona srce Kur'ana, da se uči mrtvima i u nekim drugim posebnim prilikima nema uporišta u vjerodostojnom Sunnetu.

A ono što je prenešeno o njenoj vrijednosti u nekim hadisima kreće se između slabih, jako slabih i izmišljenih predaja.

Detaljnije o vrijednosti sure Jasin možete pročitati na ovom linku:
http://www.zijad-ljakic.com/index.php?option=com_content&view=article&id=589:vrijednost-sure-jasin-u-erijatskim-tekstovima-&catid=96:preporuijemo–tekstovi-odgovori&Itemid=44

O uvođenju novotarija

Na muslimanu je da ulaže maksimalan trud u slijeđenu vjerodostojnog Sunneta Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem i onoga na čemu su bili ashabi i selef ovog Ummeta.

A istovremeno treba da se čuva novotarija radeći po hadisu mutefekun alejhi od Aiše, radijallahu anha: “Ko unese u ovu našu stvar (vjeru) ono što nije od nje to se odbija”, kao i hadisu kojeg bilježe Ebu Davud i Tirmizi od El-Irbada ibn Sarije, radijallahu anhu: “Čuvajte se novina, jer je svaka novina novotarija, a svaka novotarija dalalet, a svaki dalalet vodi u vatru”. Hadis ocjenjuju vjerodostojnim Tirmizi, Ibn Redžeb, Albani i ostali.

Učenje sure Jasin na kamenčiće i stavljanje u temelje kuće

Što se tiče spomenutog u pitanju, o učenju sure Jasin na četiri kamenčića i zaljevanju istih na četiri strane u temelj kuće, to nema uporišta ni u Kur'anu, ni u Sunnetu, ni u praksi ashaba, ni selefa ovoga Ummeta. I ne samo da nema uporište, nego je to novotarija koja je dalalet po tekstu hadisa, novotarija koje se treba čuvati i upozoravati na nju.

Prema tome, nije dozvoljeno učiti suru Jasin na četiri kamenčića i zaliti ih na četiri strane u temelj kuće iz gore navedenih razloga.

Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Hvala Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:

Mjesec Ša'ban je mjesec u kojem je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, većinu dana postio. Ovo je došlo u hadisu mutefekun alejhi (Buhari ja i Muslim) od Aiše, radijallahu anha, u kojem ona kaže: „Ni u jednom mjesecu nije postio Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, kao što je postio u Ša'banu, postio ga je čitavog osim manjeg dijela“. Ovo ukazuje na vrijednost i preporučenost posta većine dana mjeseca Ša'bana.

O vrijednosti ovog mjeseca prenešeno je od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, mnogo hadisa. Neki od njih su vjerodostojni i dobri, neki slabi a neki krivotvoreni.

Od novotarija koje su ljudi uveli je PROSLAVLJANJE NOĆI POLOVINE Ša'abana. O vrijednosti klanjanja te noći ili izdvajanja posta tog (15.) dana nije prenešeno ništa vjerodostojno od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, niti od ashaba, radijallahu anhum.

Prenosi se u preko deset rivajeta od skupine ashaba da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „U noći polovine mjeseca Ša'bana Allah pogleda u Svoja stvorenja pa oprosti svima osim mušriku i onom ko je zadojen mržnjom (neprijateljstvom)“. Bilježe ga Ahmed, Ibn Madže, Bejheki, Taberani i drugi. Dobrim su ga ocijenili Albani, Šu'ajb Arnaut i drugi, a u svim rivajetima ima slabosti.

Oko vrijednosti same noći polovine Ša'bana (ne za klanjanje te noći i post tog dana) učenjaci imaju podijeljeno mišljenje. Većina muhaddisa i učenjaka ocjenjuje hadise o tome slabim i neprihvatljivim, dok ih manja skupina smatra prihvatljivim zbog mnoštva rivajeta. (Letaif, Ibn Redžeb, str. 261)

Neki ljudi su na osnovu ovih hadisa o vrijednosti noći polovine Ša'bana i drugih slabih i krivotvorenih o noćnom namazu te noći i postu tog dana uveli novotarije proslavljanja, klanjanja i posta te noći i tog dana. Iako najveći pobožnjak Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, i njegovi časni ashabi to nisu praktikovali.

Kaže Hafiz el-Iraki: „Hadis o klanjanju u noći polovine Ša'bana je izmišljen na Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem“.

Kaže imam Nevevi: „Namaz Lejletul-regaiba i namaz od 100 rekata u noći polovine Ša'ban, oba ta namaza su odvratne novotarije. Ne treba da te obmane njihovo spominjanje u knjizi ‘Kutul-kulub’ i ‘Ihjau ulumiddin“, niti spomenuti hadis i njima, sve je to batil (ništavno). I ne treba da te obmane to što nekim imamima nije bio jasan njihov propis pa su pisali o njihovoj preporučenosti, oni su u tome pogriješili“.

Kaže Muhammed Rešid Rida: „Zaista Uzvišeni Allah nije propisao mu'minima u Svojoj knjizi niti preko Svoga Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, u sunnetu posebno djelo u toj noći (15. Ša'bana)“.

Kaže Bin Baz nakon što je naveo argumente o novotariji proslavljanja te noći: „Na osnovu ajeta, hadisa i govora uleme postaje jasno onome ko traži istinu da je proslavljanje noći polovine Ša'bana (Lejletul-berat) sa namazom ili nećim drugim, kao i izdvajanje tog dana postom, odvratna novotarija kod većine učenjaka. To nema osnova u čistom Šerijatu, nego se to desilo nakon vremena ashaba“.

Prema tome, nije potvrđeno od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, izdvajanje ove noći sa ibadetom, većina hadisa koji su prenešeni o tome su ili krivotvoreni ili veoma slabi.

Takođe, nije potvrđeno od ashaba, radijallahu anhum, ništa o tome. S toga, nema osnova da se ta noć (15. Ša'ban) uzme kao mubarek noć u kojoj je činjenje ibadeta pohvalno kao što je pohvalno klanjati teraviju ili obilježavati dane bajrama i petka. Najviše što se može reći je da pohvalno te noći riješiti se dvaju velikih grijeha: širka i mržnje, kao što je došlo u hadisima koje su neki muhaddisi ocijenili dobrim.

A izmišljati ibadete koji nisu potvrđeni u vjerodostojnim hadisima, to samo udaljava od od sunneta i dobrih djela. Kaže Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, u hadisu mutefekun alejhi od Aiše, radijallahu anha: „Ko uvede u ovu našu stvar ono što nije od nje, to se odbacuje“.

A to što spominje hodža o sudbini i kaderu u toj noći, to nema nikakvog osnova.

Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com