Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Hvala Allahu i neka je salat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:

Pošto ovo pitanje sadrži u sebi nekoliko podpitanja onda će i odgovor biti podijeljen na nekoliko cjelina. Na samom početku neophodno je naglasiti da se u narednom tekstu po terminom DAIJE i UČENI u našim krajevima misli na one koji zaista imaju šerijatskog znanja a ne na raznorazne hodže, hatibe, imame, neškolovane daije, slatkorječive govornike, galamdžije i slično.

Prvo – Razilaženje među učenjacima

Četvorica imama, Ebu Hanife, Malik, Šafija i Ahmed, rahimehumullah, da druge učenjake ne spominjemo, svi su bili Ehli sunne vel džemat ali imaju podijeljena mišljenja u više fikhskih mes'ela nego onih mes'ela u kojima su se složili. I ne samo to, nego je čak jedna od posljedica njihovog razilaženja pojava različitih fikhskih mezheba.

Uzimajući ovo u obzir, kao i da nema sumnje da su daije u našim krajevima daleko od njih u svakom smislu (znanju, bogobojaznosti i slično), sasvim je logično da i daije imaju različite stavove po mnogim pitanjima. Pa ako su imami ovog Ummeta imali širine da se raziđu slijedeći Kur'an i Sunnet i tražeći istinu, u što nema sumnje, pa onda vjerovatno treba ima širine i za naše daije. Dovoljno je samo to da daije slijede ovu četvoricu imama pa se dobro raziđu.

Pogrešno je mišljenje nekih što smatraju da se daije ne smiju razići, i ako se raziđu da je to veliki problem i veliki belaj u davi. Kao da se hoće reći: Veliki imami koji su bili učeniji se smiju razići, dok daije koji imaju manje znanja se ne smiju razići i svi moraju biti na jednom mišljenju, što je sasvim nelogično. Jer logično je da oni koji imaju više znanja da se manje raziđu a oni koji imaju manje znanja da se više raziđu jer imaju više razloga za razilaženje.

Drugo – Razlozi razilaženja učenjaka

Mnogo je razloga zbog kojih se učenjaci razilaze u šerijatskim pitanjima. O razlozima razilaženja među učenjacima su napisane mnoge knjige i studije, a neki od najbitnijih razloga su:

1 – Kontradiktornost i oprečnost između samih šerijatskih dokaza, odnosno iz jednog dokaza se razumije dozvola nečega, a iz drugog zabrana istog pa to treba uskladiti ili dati prednost jednom ili drugom. Kao na primjer: u vjerodostojnom hadisu Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zabranjuje da se pije voda stojeći, a u drugom vjerodostojnom hadisu se prenosi da je on, sallallahu alejhi ve sellem, pio stojeći.

2 – Razilaženje zbog različitog tumačenja značenja ajeta. Kao na primjer da u Kur'anu dođe riječ koja ima dvostruko značenje, poput ajeta koji govori o idetu žene “tri kuru'a “, a riječ “kuru'” u arapskom jeziku može značiti i čistoća i hajz. Zbog toga Malik i Šafija smatraju da je idet puštene žene tri čistoće, a Ebu Hanife i Ahmed da je tri mjesečna pranja (hajza), a ogromna je razlika između čistoće i hajza.

3 – Razilaženje oko ocjene vjerodostojnosti nekog hadisa, pa oni koji ga ocjenjuju prihvatljivim rade po njemu, a oni koji ga smatraju neprihvatljivim ne rade po njemu. Kao na primjer hadis: “Kur'an ne dodiruje osim tahir (čist)”.

4 – Razilaženje oko značenja i tumačenja hadisa. Kao na primjer hadis: “Kur'an ne dodiruje osim tahir (čist)”, jedni tumače riječ tahir da je pod abdestom ili gusulom, a drugi da je čist od širka i kufra.

5 – Da šerijatski dokaz (naročito hadis) nije došao do učenjaka, a ovo je ono što se često dešavalo među učenjacima da do nekih od njih nije prenešen hadis po određenom pitanju.

Zbog toga je mnogo primjera u kojima Ebu Hanife dođe sa stavovima koji su oprečni hadisima zato što se on malo bavio ovom naukom (prenošenja i poznavanja hadisa) što ga je odvelo da mnogo koristi kijas.

Za razliku od Ahmeda koji se u potpunosti oslanjao na hadise i ostavljao kijas osim u nuždi.

A Malik i Šafija su koristili podjednako i hadis i kijas.

6 – Razilaženje zbog vrste dokaza, tj. kod nekih je to dokaz a kod drugih nije. Na primjer, kod Malika je praksa stanovnika Medine dokaz dok kod ostalih imama nije, ili kod četvorice imama je kijas dokaz a kod Ibn Hazma i nekih drugih nije i slično.

7 – Razilaženje u nekom pravilu iz Usulil-fikha (metodologija) iz čega proizilazi razilaženje i u fikhskim ograncima. Kao na primjer razilaženje oko pravila da li se neki šerijatski tekst koji ima uopćeno značenje ograničava drugim šerijatskim tekstom koji ima specifično značenje.

8 – Razilaženje zbog dodataka u određenim hadisima, pa neki učenjaci te dodatke prihvataju dok ih drugi odbacuju.

9 – Razilaženje oko razumijevanja onoga što je radio Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, da li je to sunnet ili vadžib. Kao na primjer, njegovo uzimanje abdesta uvijek istim redoslijedom, pa su se razišli učenjaci je li to samo sunnet ili je vadžib ili je šart valjanosti abdesta jer to on, sallallahu alejhi ve sellem, nije pojasnio riječima.

10 – Razilaženje zbog šerijatskih tekstova, tj. da li imaju opće ili specifično značenje. Na primjer, da li se gubi abdest samo onim što izlazi na dva prirodna otvora od izmeta, mokraće, vjetra, mezja i vedja što je došlo u šerijatskim tekstovima, ili bilo čega što izađe na ta dva prirodna otvora, ili bilo čega što izađe uopćeno iz ljudskog tijela.

11 – Razilaženje oko svođenja općeg šerijatskog teksta na specifični. Kao na primjer, da li je postojanje mahrema šart da bi žena bila obavezna da obavi Hadždž, jer je došla opća zabrana ženi da putuje bez mahrema, pa da li je obavljanje Hadždža izuzetak?

Ovakvih razloga razilaženja je veliki broj.

Treće – Razlozi razilaženja među daijama

Takođe, ne treba smetnuti sa uma da nisu sve daije i učeni u našim krajevima na istom stepenu znanja a što naravno ima i svoju pozadinu. A neki od najbitnijih razloga su sljedeći:

1 – Fakultet, država i mjesto gdje su studirali, jer nisu svi fakulteti niti države na istom nivou i kvalitetu obrađivanja i prezentiranja islamskih znanosti.

2 – Razlika u nivou steknutog znanja, jer neke daije su uzimale više ocjene prilikom studiranja od drugih, redovnije su prisustvovali kursevima i komentarima knjiga mnogih učenjaka po mesdžidima, redovnije obnavljali i proširivali stečeno znanje kroz knjige i islamsku literaturu.

3 – Razlika u sposobnosti istraživanja i obrađivanja šerijatskih pitanja, kao i moći razlučivanja jačih od slabijih dokaza kada se učenjaci raziđu. Po ovom pitanju je ogromna razlika među našim daijama jer je vrlo malo njih koji su sposobni da u potpunosti istraže neko pitanje, a vrlo je malo njih koji uopće na takav način pristupaju obrađivanju šerijatskih pitanja.

4 – Razlika u specijalizaciji daija, tj. neki su specijalizirali hadis, drugi fikh a treći akidu i tako dalje.

5 – Razlika je i u tome što su neki nakon povratka u svoju zemlju nastavili sa samodogradnjom i usavršavanju u sticanju šerijatskog znanja, dok su se drugi zadovoljili sa onim što su učili za vrijeme studija.

6 – Razlika u temperamentu i karakteru među daijama, neki su precizni i pedantni, dok drugi naginju površnosti i uopćavanju. Takođe, neki po prirodi naginju strogoći i oštrini, dok drugi naginju blagosti i olakšicama.

Četvrto – Na osnovu čega daije dođu do svoga stava

Tvoja konstatacija “Svi vi navodite više učenjaka i njihove stavove i onda zaključite na kraju neko svoje mišljenje. Na osnovu čega, samo me interesuje???” nije sasvim jasna. Jer ako misliš da daije, nakon što navedu stavove učenjaka, dođu na kraju sa svojim mišljenjem, a to je jedan od tih spomenutih stavova učenjaka, to je nešto sasvim normalno jer sa čime drugim će doći. A ako misliš da dođu sa svojim mišljenjem koje se razlikuje od svih stavova učenjaka koje je naveo, onda je to pogrešno jer ja ne znam ni jednog iole ozbiljnog daiju da tako nešto radi, jer kako će on da dođe sa nekim svojim mišljenjem a jedva je u stanju da izabere neko od postojećih mišljenja kao ispravno, ako je i to u stanju.

Svaki daija iole vrijedan tog naziva kada izabire jedno od nekoliko postojećih mišljenja u određenoj mes'eli, nema sumnje da ga izabire na osnovu dokaza i argumenata a ne na osnovu svojih strasti, prohtjeva, želja, logike i slično. A da nije tako on ni ne bi bio daija, učen čovjek i slično, niti bi vrijedio da ga iko sluša i slijedi. Ili u najgorem slučaju daije slijede učenjake, svejedno prijašnje ili potonje, u čije znanje imaju povjerenja i koji su došli sa najjačim dokazima po nekom pitanju.

Peto -Kada se daije međusobno raziđu koga treba slijediti

Ovo pitanje se vraća na poznatu mes'elu iz Usulil-fikha (metodologije islamskog prava) koja glasi: Kada u jednom mjestu ima više mudžtehida (učenjaka) koga je mukallid (obični musliman) dužan slijediti? Ovo pitanje takođe može imati različita stanja: na samom početku koga da pita i slijedi, zatim nakon što su poznata mišljenja učenjaka po nekom pitanju a raziđu se, koga onda da slijedi, i treće stanje: kada su učenjaci na istom nivou znanja i fadla a raziđu se čije mišljenje onda da uzme i slijedi.

Uglavnom, čitavo ovo pitanje sa svim njegovim stanjima može se rezimirati u četiri poznata stava učenjaka.

Prvo mišljenje – da je mukallidu (običnom muslimanu) dozvoljeno da slijedi koga hoće od učenjaka, a ako su im već poznati stavovi u nekom pitanju dozvoljeno je da izabere stav koga hoće. Dokaz sa kojim se podupire ovaj stav je, kako navode, idžmau ashaba, jer u njihovo vrijeme obični muslimani su pitali bilo kojeg ashaba a oni ih nisu obavezivali da pitaju najboljeg i najučenijeg među njima.

Drugo mišljenje – da je mukallid obavezan da pita najboljeg, najučenijeg i onog koji je najpouzdaniji kod njega samog, takođe, ako su im već poznati stavovi u nekom pitanju a razišli su se, obavezan je da uzme mišljenje onog koji je najbolji u znanju i najpouzdaniji kod njega.

Dokazuju ovo mišljenje time što ga upoređuju sa nekim šerijatskim pitanjem oko kojeg postoje dva mišljenja.

Za jedno mišljenje ima jači dokaz a za drugi slabiji, a nema sumnje da je istina samo jedna, tj. da je samo jedno od ova dva mišljenja ispravno. U ovom slučaju obaveza je da se radi po onom mišljenju koje ima jači dokaz. Pa tako isto, kažu, mukallid je obavezan da slijedi učenijeg i povjerljivijeg učenjaka kod njega zato što je vjerovatnoća ispravnijeg odgovora kod njega, a u suprotnom bi značilo da slijedi svoje strasti i ono što mu odgovara a to nije dozvoljeno.

Ono što se može prigovoriti ovom mišljenju je: kako će obični musliman odrediti i znati ko je najučeniji, najpovjerljiviji i najbolji učenjak?

Treće mišljenje – da mukallid slijedi onog učenjaka koji daje najstrožije i najoštrije odgovore jer to najpouzdanije.

Četvrto mišljenje – da mukallid slijedi onog učenjaka koji daje najlakše i najblaže odgovore, jer je Islam vjera lahkoće.

Kaže Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, u hadisu kojeg bilježi Buharija u svom Sahihu: “Poslan sam sa lahkom vjerom …”.

Naravno, dokazivanje ovog pitanja sa ovim hadisom je upitno jer hadis govori o općoj karakteristici vjere Islama da je ona vjera lahkoće sa svim njenim propisima koji odgovaraju ljudskoj prirodi, a ne da treba slijediti ono što je lakše kada se učenjaci raziđu.

Zadnja dva mišljenja (treće i četvrto) koji su kontradiktorni jedni drugom su neispravna jer nas je Uzvišeni obavezao da slijedimo ono što je došlo u Kur'anu i Sunnetu, tj. ibret je u dokazu a ne u onome što je strožije ili blaže, a samo određivanje šta je strožije ašta blaže je subjektivna stvar.

Odabrano mišljenje po ovom pitanju je, a Allah zna najbolje, spoj između prvog i drugog mišljenja. To jest, da je mukallidu (običnom muslimanu) dozvoljeno da pita koga hoće od učenjaka prije nego što su poznata njihova mišljenja, a dokaz za ovo je idžmau ashaba. A nakon što su poznati stavovi učenjaka mukallid je obavezan da slijedi onog učenjaka koji je najučeniji, najbolji i u čije znanje ima najviše povjerenja zbog dokaza koji je već spomenut.

Prema tome, ne treba da zbunjuje to što daije imaju različita i podijeljena mišljenja po nekim pitanjima, jer su se i bolji i učeniji od njih (imami ovog Ummeta) razišli po istim pitanjima. Pa tako, misliti i tražiti od njih da budu svi na istom kalupu i mišljenju je greška i u praksi je to nemoguće.

Razlozi razilaženja među učenjacima uopćeno, a među našim daijama posebno, su mnogobrojni i raznovrsni a ukazuju na neminovnost postojanja razilaženja među njima. S tim, da je vrlo bitno da daije prilikom odabiranja, dolaska i iznošenja svojih stavova se oslanjaju na argument ili u najmanju ruku da slijede mišljenja učenjaka u čije znanje imaju najviše povjerenja.

Običan musliman ima slobodu izbora da pita koga god hoće od učenih ljudi (naravno, misli se pod učenim na one koji zaista imaju šerijatskog znanja a ne na raznorazne hodže, hatibe, imame, neškolovane daije, slatkorječive govornike, galamdžije i slično) prije nego što su poznati njihovi stavovi, a nakon što se znaju njihovi stavovi po nekom pitanju obavezan je da slijedi onog koji je najučeniji i u čije znanje ima najviše povjerenja.
Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Vidi manje

Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Hvala Allahu i neka je salat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:

Kao prvo, iznijeti stav učenjaka i navesti šerijatske argumente o nekoj mes'eli o kojoj su učenjaci pisali i govorili na samom početku islama, to se ne naziva fetva nego pojašnjenjem šerijatskog propisa.

Fetva je šerijatsko rješenje (pojašnjenje propisa) o savremenim pitanjima o kojima nema direktnog govora u šerijatskim tekstovima niti su o njima govorili prvi učenjaci.

Znači, to nisu moje fetve o propisu samozadovoljavanja nego stav učenjaka po tom pitanju i šerijatski argumenti sa kojima dokazuju svoj stav. Treba praviti razliku između fetvi kao odgovora na savremena pitanja i šerijatskih propisa koji su pojašnjeni od strane učenjaka i zapisani u knjigama.

Drugo, da bi se dao odgovor na postavljeno pitanje neophodno je ukratko obraditi neka pitanja vezana za poimanje velikog i malog grijeha u Šerijatu.

Podjela grijeha na velike i male?

Razišli su se učenjaci na dva stava oko pitanja: da li se uopće grijesi dijele na velike i male.

Prvo mišljenje: grijesi se dijele na velike i male.

Ovo je stav džumhura (većine) učenjaka.(Mekalatul-islamijin, El-Eš'ari 1/231, Šerhu el-kevkebu el-munir, Ibn En-Nedždžar 2/388, Fethul-kadir, Ševkani 1/684)

Drugo mišljenje: svi grijesi su veliki, s tim da se za neke grijehe kaže da su mali u odnosu na one koji su veći od njih.

Ovo je stav El-Džuvejnija, El-Bakilanija, El-Isfirainija, Ibn El-Kušejrija i Ibn Fureka.
(El-Bahru el-muhit, Zerkeši 6/152, Revdatut-talibin, Nevevi 11/222, El-Furuku, El-Karafi 4/65-66, Tefsiru El-Kurtubi 6/163, Medaridžus-salikin 1/241)

Dokazi prvog mišljenja:

Prvi – riječi Uzvišenog: „Ako se budete klonili velikih grijehova, onih koji su vam zabranjeni, Mi ćemo preći preko manjih ispada vaših i uvešćemo vas u divno mjesto“ (En-Nisa, 31). Kažu: ajet je jasan u podjeli grijeha na velike i male.

Drugi – riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: „Pet namaza, od džume do džume i od Ramazana do Ramazana su iskup za grijehe ako se kloni velikih grijeha“. Hadis bilježi Muslim u svom Sahihu od Ebu Hurejre, radijallahu anhu.

Treći – riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: „Nema čovjeka muslimana kome nastupi namaz, pa upotpuni njegov abdest, skrušenost i činjenje rukua, a da mu to ne bude iskup za grijehe prije njega (namaza) ako ne učini veliki grijeh, a to je cijelo vrijeme (tako)“. Hadis bilježi Muslim u svom Sahihu od Osmana ibn Affana, radijallahu anhu.

Oba hadisa jasno ukazuju na podjelu grijeha na velike i male.

Dokazi drugog mišljenja (tj. da su svi grijesi veliki):

Hadis u kojem Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: „Ko uzme pravo čovjeka muslimana sa lažnom zakletvom, Allah mu je odredio Vatru i zabranio Džennet.“ Pa upita neki čovjek: „I ako je nešto neznatno, Allahov Poslaniče?“ „I ako bi bio prut od (drveta) Eraka“, reče on. Hadis bilježi Muslim u svom Sahihu od Ebu Umame, radijallahu anhu.

Kažu: u hadisu je došla žestoka prijetnja za nešto malo i neznatno kao što su došle prijetnje i za velike grijehe.

Džumhur učenjaka odgovara na ova argument time da je žestoka prijetnja došla zbog lažne zakletve sa kojom je uzet imetak, a ne samo zbog neznatnog imetka.

Radžih (odabrano) mišljenje je stav džumhura zbog jasnoče i nedvosmislenosti argumenata. A ovome možemo takođe dodati idžma selafa da se grijesi dijele na velike i male kojeg prenosi Ibnul-Kajjim El-Dževzijje u knjizi Medaridžus-salikin (1/244).

Definicija velikog grijeha

Oko definicije velikog grijeha učenjaci imaju jako podijeljeno mišljenje, a navest ćemo tri najraširenija:

Prvo mišljenje: veliki grijeh je svaki grijeh zbog kojeg se prijeti Vatrom (Džehennemom), ili Allahovom srdžbom, ili prokletstvom, ili kaznom na dunjaluku.

Ovaj stav se prenosi od Ibn Abbasa, radijallahu anhuma, Hasana El-Basrija i tabi'ina Alije ibn Ebi Talhe.

Drugo mišljenje: veliki grijeh je svaki grijeh sa kojim se (u šerijatskim tekstovima) spoji prijetnja, ili šerijatska kazna (hadd) na dunjaluku, ili proklestvo.

Ovo mišljenje se pripisuje većini učenjaka ovog Ummeta.

Treće mišljenje: veliki grijeh je onaj grijeh za koji je došlo u vjerodostojnom hadisu od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da je veliki grijeh, a u što ne ulazi ono što je neko drugi mimo njega rekao da je veliki grijeh.

Ovo je stav Ibn Džerira Taberija i malikijskog učenjak Ebul-Abbas El-Kurtubi. (Bedai'us-sanai'a, 6/268, Minehul-dželil, 4/219, Kava'idul-ahkam, 1/21, Et-Tehzib, 8/262, Tefsir Ibn Kesir, 1/461, El-Kafi, 6/195, Medžmu'ul-fetava, 11/650-651, Medarudžus-salikin, 1/247, El-Muhalla, 9/393)

Ako prostudiramo ove definicije doći ćemo do zaključka da ovo razilaženje učenjaka nije razilaženje oprečnih ili suprotnih mišljenja nego da je razilaženje sličnih i bliskih stavova koja imaju isto značenje.

Primjeri velikih grijeha

Shodno definicijama velikog grijeha možemo navesti primjere velikih grijeha u DJELIMA:

– krađa,

– pijenje alkohola,

– zinaluk,

– ostavljanje namaza,

– kamata,

– jedenje imetka jetima,

– ostavljanje posta Ramazana,

– ubistvo,

– nedavanje zekata,

– neposlušnost žene mužu.

A od primjera velikih grijeha u RIJEČIMA su:

– laganje,

– lažna zakletva,

– optužba zinalukom (potvora),

– lažno svjedočenje,

– govor o Allahu bez znanja,

– nemimet,

– vrijeđanje ashaba,

– naricanje (za umrlim).

(Kitabul-kebair, Zehebi, I'alamul-muvekki'in, 4/401, Ez-Zevadžr, Ibn Hadžer El-Hejtemi, El-Ikn'a, 4/505)

Definicija malog grijeha

Mali grijesi su svi grijesi mimo velikih grijeha, a odnose se na grijehe za koje u šerijatskim tekstovima nije došla prijetnja, šerijatska kazna ili prokletstvo.

Od primjera malih grijeha su:

– zabranjeni pogled u stidno mjesto žene strankinje,

– dodir žene strankinje,

– brijenje brade,

– samozadovoljavanje,

– osamljivanje sa ženom strankinjom.

Ustrajavanje na malom grijehu

Ustrajavanje na malom grijehu pretvara taj grijeh u veliki grijeh. Nije mi poznato da oko ovoga ima razilaženja.

Kažu učenjaci: „nema malog grijeha sa ustrajavanjem (na njemu), niti velikog grijeha sa tevbom i istigfarom“. (Bedai'us-sanai'a, 6/270, Medarudžus-salikin, 1/246, El-I'atisam, Šatibi 2/551, El-Bahru el-muhit, Zerkeši 6/155)

Nema malog grijeha sa ustrajavanjem znači: da ustrajavanjem u činjenju grijeha grijeh koji je u osnovi mali postaje veliki.

Pod ustrajavanjem se podrazumijeva činjenje grijeha sa namjerom da se ponovo učini, a zatim njegovo ponavljanje koje je izgrađeno na prethodnoj namjeri da se ponovi.

Kaže Uzvišeni: „I koji u onome što su radili (grijehu) ne ustrajavaju“ (Ali Imran, 31).

Ustrajavanje na nečemu je njegovo stalno činjenje i namjera da se čini.

Oko PRAVILA po kojem se prepoznaje USTRAJAVANJE na malom grijehu učenjaci imaju dva gledišta:

Prvo – ustrajavanje je ponavljanje malog grijeha na način da to ukazuje na nemarnost prema vjeri, takođe činjenje više različitih malih grijeha tako da zbir tih grijeha upućuje na ono što na ukazuje ustrajavanje na jednom malom grijehu.

Dugo – ustrajavanje je ponavljanje malog grijeha u općem smislu.

Ova dva gledišta su istovjetna, bliska i slična, jer ponavljanje malog grijeha ili činjenje više različitih malih grijeha je samo po sebi dokaz nemarenja za Alahovim zabranama, nevođenja brige o vjeri i nestajanja kod Allahovih granica.

Naravno, nema potrebe da posebno naglašavamo da je male grijehe haram i zabranjeno činiti kao i velike, samo što je razlika u veličini i težini grijeha i načinu kefareta (iskupa) za njih.

Pa tako, onaj ko učini veliki grijeh samo jednom postaje fasik (veliki griječnik), a onaj ko ustrajava na činjenu malog grijeha, iako je on mali, i on je fasik (veliki griješnik). A kod nekih učenjaka je preče da on bude fasik (veliki griješnik) zbog stalnog narušavanja Allahovih zabrana.

Prema tome, onaj ko stalno brije bradu, iako je brijenje brade mali grijeh u osnovi, zbog ustrajavanja na tom grijehu on čini veliki grijeh. Zato islamski pravnici u poglavlju o svjedocima čije se svjedočenje ne prima, a to su osobe koje su izgubile ADALET (pravednost) zbog činjenja velih grijeha, navode i one koji briju bradu. To jest, oni ustrajavaju na brijenju brade i time su postali veliki griješnici.

Takođe, onaj ko ponavlja grijeh samozadovoljavanja, iako je to u osnovi mali grijeh, zbog ponavljanja i ustrajavanja na tom grijehu on čini veliki grijeh, i nema mu oprosta za taj grijeh osim tevbe kao i za bilo koji drugi veliki grijeh.

I ovako redom možemo nabrajati sve male grijehe koji kada se ustrajava na njima čine njegovog počinioca velikim griješnikom. Za kefaret i oprost od tih grijeha potrebno je učiniti tevbu sa ispunjenjem šartova tevbe kao da su veliki grijesi.

Osoba koja jednom učini mali grijeh i pokaje se za njega, a zatim ubrzo ponovi taj grijeh i pokaje se za njega, a onda to često ponavlja, tevba takvog griješnika nije valjana jer ne ispunjava šartove tevbe. A od šartova tevbe je prekine sa činjenjem grijeha.

Konkretan odgovor na pitanje

Tačno je da je samozadovoljavanje u osnovi mali grijeh i da nema dokaza u šerijatskim tekstovima da je to veliki grijeh. Međutim, u jednom od mojih odgovora u kojem sam napisao da je samozadovoljavanje veliki grijeh, to sam napisao misleći na one osobe koje ustrajavaju na tom malom grijehu čime postaju veliki griješnici. Znači, te riječi su se odnosile na osobu koja se stalno samozadovoljava, jer onaj ko je jednom učinio grijeh samozadovoljavanja sigurno ne bi postavio to pitanje.

A to što prenosiš od šejha dr. Safeta Kuduzovića da je rekao „ako bi se čovjek osamio sa ženom i radili sve osim bluda, da to spada pod male grijehe“, ova izjava je potpuno netačna i pogrešna sa šerijatske strane i ne priliči da je izrekne početnik u traženju šerijatskog znanja a kamoli učena osoba. Ili ti nisi dobro razumio ili on nije bio dovoljno dorečen i precizan.

Ispravno bi bilo reći: grijesi osamljivanja, diranja, ljubljenja i drugog vida uživanja u tijelu žene strankinje sve mimo zinaluka, ako se neki od njih urade pojedinačno i jedanput bez ustrajavanja i ponavljanja, da svi ti grijesi u osnovi potpadaju pod male grijehe, naravno svi ti grijesi su haram po idžmau učenjaka.

Međuim, reći da „ako bi se čovjek osamio sa ženom i radili sve osim bluda, da to spada pod male grijehe“, to je pogrešno tumačenje malih grijeha ako to posmatramo u kontekstu gore spomenutog teksta o poimanju velikog i malog grijeha u Šerijatu. Spomenuti grijesi ne samo da su veliki grijesi nego bi osobe koje to urade bile kažnjene bićevanjem shodno koliko bićeva kadija odredi.

Jer se ovdje radi o više malih grijeha u kojima se ustrajava čime oni postaju veliki grijesi:

– osamljivanje sa ženom i ustrajavanje u osamljivanju,

– diranje ženinog tijela i ustrajavanje u tom diranju,

– ljubljenje žene i ustrajavanje u ljubljenju,

– gledanje njenog tijela i ustrajavanje u gledanju,

– naslađivanje u njenim izazovnim dijelovima tijelu (licu, grudima i slično) i ustrajavanje u naslađivanju, …

– i još sve te grijehe da radi na jednom mjestu istovremenu.

Ovo ne samo da su veliki grijesi nego predstavlja razvrat i veliki munker.

Prema tome, onaj ko ustrajava na bilo kojem malom grijehu, poput osamljivanja sa ženom, gledanja u stidno mjesto žene, brijanja brade, samozadovoljavanja i slično, on čini veliki grijeh. Kefaret za takav grijeh po stavu većine učenjaka je isključivo tevba koja ispunjava svoje šartove.

Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Vidi manje

Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Hvala Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:

U čemu se i kako vrši kefaret za prekršeno zaklinjanje, to je pojašnjeno u sljedećem ajetu: “Allah vas neće kazniti ako se zakunete nenamjerno, ali će vas kazniti ako se zakunete namjerno.Otkup za prekršenu zakletvu je: da deset siromaha običnom hranom kojom hranite čeljad svoju nahranite, ili da ih odjenete, ili da roba ropstva oslobodite. A onaj ko ne bude mogao – neka tri dana posti. Tako se za zakletve vaše otkupljujte kada se zakunete; a o zakletvama svojim brinite se! Eto, tako vam Allah objašnjava propise Svoje da biste bili zahvalni” (El-Maide, 89).

Po ovom kur'anskom ajetu otkup za za zakletvu u jednom svom dijelu ima slobodu izbora a u drugom se mora raditi po redoslijedu. Pa tako onaj ko je dužan da učini kefaret ima izbora između troga:

Prvo – da nahrani deset siromaha, tako što će dati dva pregršta hrane (pšenice, kukuruza, riže i slično) svakom siromahu (oko 1250 grama), ili da ih nahrani gotovom hranom (jedan obrok) sličnom onom kakvom hrani svoju čeljad ili u današnje vrijeme da da u tzv. narodne ili javne kuhinje ako se u njima hrane muslimani. Džumhur (većina) učenjaka je na tome da miskini (siromasi) moraju biti muslimani, dok kod hanefija mogu biti i nemuslimani, a bliže ispravnom je ono na čemu je džumhur učenjaka.

Drugo – da obuče deset siromaha tako što će svakom od njih dati odjeću u kojoj može klanjati namaz, tj odjeći koja minimalno pokriva ono što je između pupka i koljena.

Treće – da oslobodi roba muslimana (a pošto danas skoro da nema robova ne potrebe da se o tome detaljiše).

A ako nema materijalne mogućnosti da uradi ništa od ovoga troga, onda je na toj osobi da posti tri dana. Džumhur je na tome da post tri dana bude uzastopan zbog kiraeta Abdullaha ibn Mes'uda, radijallahu anhu: “neka tri dana uzastopce posti”.

Prema tome, prvo troje može raditi po slobodnom izboru šta hoće: hrana, odjeća ili oslobađanje roba, a post dolazi tek kada je u nemogućnosti da uradi nešto od prve tri stvari. Zato je greška ono što mnogi muslimani misle i rade da za kefaret zakletve mogu odmah postiti. Pa ko tako uradi a bio je u mogućnosti nahraniti i odjenuti siromahe, njegov kefaret je neispravan.

Detaljnije o zakletvi, vrstama zakletvi, šartovi ispravne zakletve za koju se čini kefaret ako se prekrši, kako se krši zakletva, kefaret, ponavljenje zakletve i drugim pitanjima pročitajte na ovom linku:

http://www.zijad-ljakic.com/index.php?option=com_content&view=article&id=179:zaklinjanje-vrste-zakletvi-artovi-i-kefaret-za-zakletvu&catid=62:fikh-propisi-vjere&Itemid=44

Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Vidi manje

Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Hvala Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:

Vadžib je da se imetak nakon smrti neke osobe podijeli onako kako je propisano u tri kur'anska ajeta u suri En-Nisa i vjerodostojnim hadisima. Oko ovoga nema razilaženja među učenjacima. Nije dozvoljeno dijeliti imetak nakon smrti po svojoj volji ili hiru. Onaj ko tako radi je veliki griješnik.

U osnovi onima koji su nasljednici po tekstu Kur'ana i sunneta, poput muške i žeske djece, supružnika, oca i majke, njima se ne piše testament niti vesijet – oporuka. Oni nasljeđuju shodno kako je pojašnjeno u šerijatskim tekstovima. Oporuka se piše samo onima koji nemaju udjela u nasljedstvu i to najviše u visini trećine imetka.

Međutim, ako tvoj otac zna da djeca nece šerijatski podijeliti imetak nakon njegove smrti, ili da neki hoće a drugi neće, dozvoljeno mu je da ostavi testament (oporuku) u kojem će biti napisana podjela njegovog imetka nakon njegove smrti onako kako je propisano po Kur'anu i sunnetu. Kako, koliko i kome se dijeli, o tome treba da se obrati učenoj osobi.

Detaljnije o nasljedstvu i poklanjanju za vrijeme života, poslušaj predavanje pod naslovom: Nasljedstvo – izmedu Šerijata i stvarnosti. Na ovom linku:

https://www.youtube.com/watch?v=YMUt4YGeqsU

Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Vidi manje

Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Hvala Allahu i neka je salat i selam ne posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:

Prenosi se od Huzejfe ibn Jemana, radijallahu anhu, da je rekao: Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: „Ne pijte iz zlatne i srebrene posude! Ne jedite iz zlatnog i srebrnog posuđa, zlato i srebro su za njih na ovom, a za vas na budućem svijetu.“ Muttefekun alejhi.

Na osnovu ovog hadisa, po idžamu učenjaka, nije dozvoljena upotreba zlatnog i srebrnog posuđa.

Upotreba pozlaćenog i posrebrenog posuđa

A oko korištenja pozlaćenog ili posrebrenog posuđa učenjaci šetiri meheba imaju podijeljeno mišljenje:

Prvi stav: dozvola uporebe pozlaćenog i posrebrenog posuđa.

Ovo je stav hanefijskog mezheba i zvanični stav malikijskog i šafijskog mezheba.

(Ed-Derru el-muhtar 6/344, Hašijetu ed-Dusuki 1/34, Nihajetul-minhadž 1/104)

Šafije uslovljavaju tu dozvolu jednim šartom, a to je da kada bi se taj pozlaćeni predmet (ili posrebreni) stavio na vatru da se od njega ne bi odvojio pozlaćeni dio. Ako bi se odvojio taj „pozlaćeni“ ili „posrebreni“, onda je haram.

Oni ovu dozvolu argumetiraju time da su u ovom slučaju zlato i srebro, koji pozlaćuju ili posrebravaju predmete, potrošni materijal te se računaju kao da ih i nema. Sa druge strane taj pozlaćeni dio je popratan i sporedan samom predmetu.

Drugi stav: zabrana uporebe pozlaćenog i posrebrenog posuđa.

Ovo je stav hanbelijskog mezheba i drugo mišljenje unutar malikijskog i šafijskog mezheba.

(Keššeful-kinna'a 1/52, Hašijetu ed-Dusuki 1/34, Nihajetul-minhadž 1/104)

Odabrano mišljenje je da u osnovi treba izbjegavati pozlaćeno i posrebreno posuđe, a ako ga je neko stekao odranije ili kupio neznajući da se oko upotrebe istog učenjaci razilaze, onda je stav džumhura (većine) učenjaka najbliži ispravnom, tj. dozvola upotrebe.

A oko dozvole upotrebe posuđa koje ima samo boju zlata ili srebra nema razilaženja među učenjacima.

Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

 

Vidi manje