Alejkumusselam.

Pošto nije pojašnjeno u pitanju da li je tvoja nana od bolesti koja je spriječila da posti i umrla, odgovor na ovo pitanje se mora podijeliti u dva stanja.

Prvo stanje – da tvoja nana nije mogla da isposti Ramazan zbog bolesti, s tim da se ta bolest produžila i poslije Ramazana od koje je i tvoja nana i umrla. A to znači da zbog bolesti nije bila u stanju ni da naposti propuštene dane Ramazana. U ovom slučaju tvoja nana nije bila dužna da naposti jer je bila u nemogućnosti, niti je bila obavezna da nahrani trideset siromaha za svaki dan Ramazana. Takođe, nije obaveza da se za nju posti, niti da se u njeno ime nahrane siromasi.

Drugo stanje – da tvoja nana nije mogla da isposti Ramazan zbog bolesti, s tim da je ozdravila nakon Ramazana i bila je u stanju da naposti propuštene dane ali nije. U ovom slučaju nakon što je umrla ostala je dužna da naposti taj mjesec Ramazana. A oko pitanja posta nekoga drugog za nju učenjaci imaju podijeljeno mišljenje.

Prvi stav je da je dozvoljeno, a po nekima mustehab ili vadžib, da neko od rodbine naposti za nju tih trideset dana. Ovo je stav imama Šafije ( stim da je od njega prenešen i drugi stav) i skupine učenjaka unutar šafijskog mezheba, zahirijskog mezheba, a odabrali su ga Ibn Hadžer, Nevevi i Ibn Usejmin.

Drugi stav je da se za umrlu osobu ne posti osim posta zavjeta, a što se tiče Ramazana da se umjesto te osobe nahrani za svaki dan propuštenog posta po jedan siromah. Ovo se prenosi kao fetva od Aiše i Ibn Abbasa, radijallahu anhuma, a takođe ovo je mezheb hanbelija i stav Lejsa, Ishaka i Ebu Ubejda.

Treći stav je da se za umrlog ne napašta, niti post zavjeta niti Ramazana niti bilo koji drugi post. Ovo je stav hanefijskog i malikijskog mezheba.

A što se tiče argumenata i dokaza najjače argumente imaju učenjaci prvog stava, a Allah zna najbolje. Naime, bilježe Buharija i Muslim u svojim Sahihima od Aiše, radijallahu anha, da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Ko umre a ostao je dužan postiti neka posti umjesto njega njegov velijj (rođak i slično)”. takođe, bilježe njih dvojica od Ibn Abbasa, radijallahu anhu, da je neki čovjek pitao Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da li da posti za svoju majku koja je umrla a ostala je dužna da posti mjesec (Ramazana), pa ga je pitao: “Da je tvoja majka bila dužna neki imetak da li bi ga za nju vratio?”. A on mu je potvrdno odgovorio nakon čega mu je rekao: “Pa dug Allahu je preči da se vrati”.

Ova dva hadisa u svojoj općoj formi ukazuju na propisanost u najmanju ruku da je sunet da se naposti za umrlu osobu koja je ostala dužna određeni post. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Vidi manje

Šta su rekla četvorica imama o slijeđenju mezheba

Kaže Imam Ebu Hanife: “Nikom nije dozvoljeno da uzme naše mišljenje ako ne zna odakle smo ga mi uzeli”, takođe kaze: “Haram je onome ko ne zna moj dokaz da daje fetvu po mom mišljenju” .

Kaže Imam Malik: “Svačije mišljenje se uzima i ostavlja osim govora onog koji je u ovom kaburu” (misli na Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem), i kaze: “Svako mišljenje koje se slaze sa Kur'anom i Sunnetom uzmite ga, a ako se ne slaze sa Kur'anom i Sunnetom ostavite ga” .

Kaze Imam Šafija: “Jednoglasni su muslimani da nije dozvoljeno onome kome je sunnet Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, jasan da ga ostavi zbog bilo čijeg mišljenja”, a drugom prilikom kaže: “Onaj koji traži znanje bez dokaza je poput onog koji sakuplja granje noću, nosi naramak a u njemu je zmija koja će ga ujesti a da on i ne zna”, takođe je prenešeno od njega: “Ako je hadis vjerodostojan to je moj mezheb” .

Kaže Imam Ahmed: “Nemoj mene slijediti, niti Malika, Šafiju ili Evzaija, nego uzmi odakle su oni uzeli” (misli na Kur'an i Sunnet), takođe kaže: “Onaj ko odbije hadis Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, on je na rubu propasti” .

Iz govora četvorice imama se razumije da su Kur'an i Sunnet ono što treba slijediti i po čemu treba raditi, te da su zabranjivali slijepo slijeđenje njihovih stavova ili nekog drugog alima bez poznavanja dokaza na kojima su zasnovani.

Uvod u tematiku

Često se postavlja pitanje da li je musliman obavezan da slijedi jedan od četiri poznata fikhska mezheba i da li je dozvoljeno promijeniti mezheb?! Daija koji djeluje u jednom mjestu u kojem je rasprostranjen određen mezheb, je li griješan ako poziva ljude na pridrzavanje Kur'ana i Sunneta a ne na mezheb, ili je to samo nedostatak mudrosti u davi, ili je nešto treće? Je su li daije iz arapskih zemalja, u toku i poslije rata u Bosni, napavile kobnu grešku i sijale nered nepozivajući na drzanje hanefijskog mezheba, kako se to često prigovara? Da li studenti šerijatskih znanosti koji uče na univerzitetima u islamskim zamljama treba da se posvete izučavaju hanefijskog mezheba, jer je on u Bosni zvanični mezheb ili to nije bitno, jer svi sunitski mezhebi su ispravni i priznati, oko čega su sami studenti u velikoj nedoumici?

Na ova i slična pitanja odgovor će biti jasan ako odgovorimo samo na jedno pitanje, a to je: da li je musliman duzan slijediti jedan određen fikhski mezheb, svejedno bio on jedan od četiri poznata mezheba ili neki drugi poput zahirijskog.

Bitno je da ovde napomenem da ovo pitanje slijeđenje mezheba treba razdvojiti od toga da onaj koji trazi znanje (talibu ilm) u fikhskim znanostima nema smetnje da izučava fikhske mes'ele preko knjiga bilo kojeg mezheba, jer je tu cilj poimanje mes'ela i osposobljavanja za njihovo izučavanje a ne mezhebska gorljivost i pristrasnost.

Historijska pozadina slijeđenja mezheba
Istorijska je činjenica, koju ne može niko negirati, da najbolje generacije ovog Ummeta (tri prve generacje: ashabi, tabi'ini i tabi-tabi'ini) nisu poznavale nešto što se zove slijeđenje mezheba (stavova) nekog imama (učenjaka) u svakom šerijatskom pitanju. Naime, ashabi su za izvor šerijatskih propisa uzimali Kur'an i Sunnet, a ako bi se pojavila nova pitanja koja nisu bila poznata u vrijeme Allahovog Poslanika, sallalahu alejhi ve sellem, niti su direktno pojašnjena u Kitabu i Sunnetu vršili bi idztihad. Tim putem su išli tabi'ini i oni poslije njih sve do kraja drugog stoljeća po Hidzri, s tim da su im izvori fikha bili Kitab, Sunnet, idzma’, kijas (analogija) i idztihadi (stavovi) ashaba i ostalih učenjaka. U ovo vrijeme niko nije pozivao

Resmul-mufti, Ibn ‘Abidin (1/4).
Bejne muttebi'in ve mukallidin e'ama, Ez-Zibari, str. 5.
El-Medžmu’, En-Nevevi (1/63).
El- kaulu el-mufidu, Ševkani, str. 60-61.

muslimane da slijede mezheb nekog određenog učenjaka, bio on ashab ili neko drugi, nego su se svi vraćali na isto izvorište: Kur'an i Sunnet. A obični muslimani – mukallidi pitali bi o onome što ih interesuje od šerijatskih propisa bilo kojeg alima. Niko ih nije obavezivao na slijeđenje mezheba Omera, Alije, Ibn Abbasa, Ibn Omera, Ibn Mesuda ili nekog drugog ashaba, radijallahu anhum, čiji su stavovi bili poznati. A nema sumnje da su ovi ashabi bili učeniji i preči da se slijede njihovi mezhebi u odnosu na četvoricu imama koji će doći poslije. Ovo je bio menhedž selefu saliha, među koje uleze i četvorica imama: da obični musliman (mukallid) pita i slijedi bilo kojeg alima, odbacivanje taklida (slijepog slijeđenja), nepristrasnost u slijeđenju mezheba učenjaka te uzimanje i držanje za dokaze iz Kur'ana i Sunneta.

Zatim poslije drugog i trećeg stoljeća pojavili su se oni koji su tvrdili da su vrata idžtihada (idžtihad je ulaganje truda u iznalaženju šerijatskih propisa direktno iz izvora Šerijata – Kur'ana, Sunneta, idžma'a i kijasa) zatvorena te da treba slijediti jednog od četvorice imama neizlazeći van njihovih mezheba. Tako da se rad tih učenjaka sveo na pisanje, pojašnjavanje, komentarisanje ili rezimiranje stavova imama. A ako bi neko od njih i napisao nešto originalno to ne bi izlazilo van osnova mezheba njegovog imama.

A nakon pada abasijskog hilafeta ostavljanje idžtihada i slijepo slijeđenje mezheba je dozivjelo svoju kulminaciju, tako da je onaj koji se vraćao u nekoj mes'eli na Kur'an i Sunnet a ne na mišljenje mezheba smatran fasikom, kvazimudžtehidom i bezumnikom.

Naravno, ovo je bilo globalno stanje, s tim da je bilo učenjaka koji su se borili protiv mezhebske zaslijepljenosti poput El-‘Izza Abdusselama, Ibn Hazma, Ibn Tejmije, Ibn Abdulberra i ostalih. Mnogi od njih ovu borbu su vodili pod zastavom pripadnosti nekom od mezheba iz bojazni od uleme vladara koji su huškali vlast i mase na one koji vrše idžtihad ili poziva na otvaranje vrata idztihada .

Šerijatski status slijeđenja određenog fikhskog mezheba

Učenjaci usulu fikha imaju četiri stava po ovom pitanju:

1. Vadžib je mukallidu da slijedi jedan određen mezheb u svemu . Na ovom stavu su Ibnus-Salah, Ibnus-Subki i ostali.

2. Nije vadzib slijediti jedan određen mezheb niti je mustehab nego je samo dozvoljeno. Na ovome su Ibn Burhan, Nevevi, Zerkeši, prenosi se od imama Malika i imama Ahmeda, takođe ovo su izabrali Ibn Tejmije i Ibnul-Kajjim, a Sane'ani i Ibn Muflih kažu da je ovo stav većine učenjaka ovog Ummeta .

3. Da je slijeđenje mezheba haram . Ovo je stav zahirija a odabrao ga je takođe i Ševkani.

4. Vadzib je slijediti jedan određen mezheb nakon pojave četvorice imama a ne prije toga, ovo zatupa Ibnul-Munejjir .

Četvrto mišljenje se u suštini ne razlikuje od prvog, a treće je daleko od istine kad su u pitanju obični muslimani – mukallidi koji nemaju izbora nego da pitaju i slijede ulemu, tako na kraju imamo dva mišljenja: prvo – da je slijeđenje jednog određenog mezheba vadzib i drugo – da nije vadzib nego samo da je dozvoljeno.

Savremeni istrazivači ovog pitanja razilazenje učenjaka po ovom pitanju svode na dva stava učenjaka:

Prvi stav: da je svakom muslimanu koji nije dostigao stepen mudztehida, a mudztehida danas nema jer vrata idztihada su zatvorena nakon četvrtog stoljeća po Hidzri, vadzib slijediti jedan određen mezheb u svim stvarima vjere, tj. mora biti ili hanefija, ili malikija, ili šafija, ili hanbelija, itd. Od najistaknutijih savremenih predstavnika ovog stava su: Muhammed el-Hamid, Habiburrahman el-E'azami i Muhammed Seid Ramadan el-Buti čija je knjiga “Negiranje mezhebizma je najopasnija novotarija koja prijeti Šerijatu” prevedena i na bosanski jezik pod naslovom “Potiranje mezheba”.

Bejne muttebi'in ve mukallidin e'ama, Ez-Zibari str. 8-9.
Tešniful-mesami'i, Ez-Zerkeši (4/619).
El-Bahru el-muhit, Ez-Zerkeši (6/319), Iršadul-fuhul, Ševkani str. 452, Šerhul-kevekbil-munir, Ibnul-Nedždžar 4/574), I'alamul-muvekki'in, Ibnul-Kajjim (4/262) i Uslulu-fikh, Ibn Muflih (4/1562).
Šerhul-kevekbil-munir (4/576).
El-Bahru el-muhit, Ez-Zerkeši (6/319).

Drugi stav: da slijeđenje nekog određenog mezheba nije vadzib niti mustehab, nego je dozvoljeno običnom muslimanu (mukallidu) da slijedi bilo kojeg učenjaka ili mezheb jer nema drugog načina da sazna propis pod šartom da ne trazi olakšice učanjaka. A obavezivanje muslimana da slijede jedan određen mezheb u svim pitanjima je novotarija u vjeri za koju nema dokaza ni Kur'anu ni u Sunnetu, niti idzma'u.
Najistaknutiji savremeni zastupnici ovog stava su: Ahmed Šakir, Muhammed Emin Šenkiti, Bin Baz, Selim Hilali, Muhammed el-Mukaddim, Ebu Ishak el-Huvejni, Albani i njegovi učenici: Muhammed ‘Idul-‘abbasi, Abdurrahman Abdulhalik i Mukbil el-Vadi'i .

Vrste muslimana s obzirom na sposobnost idžtihada

Po učenjacima drugog stava:
S obzirom na nivo znanja, razumijevanja i sposobnosti uzimanja šerijatskih propisa iz kur'anskih i hadiskih tekstova, učenjaci koji zastupaju drugi stav, a prethodili su im Šatibi i Ibnul-Kajjim, dijele muslimane na tri skupine:

prva – oni koji nemaju znanja niti sposobnosti razumijevanja i uzimanja šerijatskih propisa direktno iz kur'anskih i hadiskih tekstova, a to su obični muslimani i zovu se mukallidi (mukallid je osoba koja slijedi stav učenog bez poznavanja dokaza na koje je zasnovan stav),

druga – mudztehidi koji su dostigli stepen idžtihada, tj. učenjaci koji su dostigli stepen učenosti i sposobnosti da uzimaju šerijatske propise direktno iz kur'anskih i hadiskih tekstova,

treća – skupina učenih koji su između prve i druge skupine, tj. između mukallida i mudžtehida, oni imaju dovoljno znanja i sposobnosti da sakupe i analiziraju mišljenja i dokaze učenjaka u nekoj mes'eli te da odaberu onaj stav koji ima najjače argumente, i zovu se mutebi'e .

Prema tome, vadzib je prvoj skupini – mukallidima da slijede bilo kojeg alima koji je bogobojazan i čije je znanje zasnovano na Kitabu i Sunnetu, s tim da se ne obavezuje da slijedi jednog određenog alima kako ne bi isti poprimio osobinu bezgriješnosti.

Obaveza je na drugoj skupini – mudžtehidima da ulazu truda u trazenju dokaza, a nije im dozvoljen taklid niti da budu mutebi'e.
A na trećoj skupini – mutebi'ama je da uzimaju mišljenje ili mezheb koji ima jači dokaz.

Po učenjacima prvog stava:

Muslimani se dijele u ovom kontekstu na samo dvije skupine: mukallide i mudžtehide, pri čemu treću skupinu (tj. mutebi'e) svrstavaju u mukallide.
S tim da mudztehida u našem Ummetu, po njihovom mišljenju, nema od kraja četvrtog stoljeća po Hidžri pa sve do danas. Ovaj stav podupiru riječima mnogih mezhebskih učenjaka, poput hanefijskog učenjaka Ibn ‘Abidina koji kaže u svojoj Hašiji (1/55): “Stav na kojem smo i po kojem se radi je ono na čemu su naši fakihi, rahimehumullah: da je apsolutni idžtihad u fikhu zabranjen nakon što je prošlo četiri stotine godina od Hidžre …”. A kaže

Muhammed el-Hamid u knjizi “Obaveza slijeđenja četiri mezheba” (str. 12): “Niko ne tvrdi da je na stepenu apsolutnog idžtihada osim onaj koji je krnjave pameti, malog znanja i slabe vjere”. Iz zabrane idžtihada savremenim alimima izuzimaju suvremena pitanja o kojima mezhebi nisu govorili.

Tako po mišljenju učenjaka ovog stava svi dnašnji muslimani su dužni da slijede neki fikhski mezheb jer svi spadaju u mukallide.

Dokazi onih koji slijeđenje mezheba smatraju vadžibom

Da bi nešto bilo vadžib u vjeri za to se mora imati dokaz iz Kurana ili Sunneta da je to naređeno, a nosioci ovog stava u suštini nemaju dokaza kojima podupiru svoj stav. Ali radi naučnog emaneta navesću ono što iole vrijedi spomenuti čime dokazuju svoj stav:

1. Kaze Uzvišeni: “Pitajte učene (ehlez-zikri) ako vi ne znate”. (En-Nahl 43). Kažu onaj koji ne zna je mukallid a učeni su mudžtehidi, prema tome naređeno je mukallidu da slijedi mudžtehida, a naredba je dokaz da je slijeđenje alima vadžib.

El-Mevsu'atu el-mujessere fil-edjani vel-mezahib vel-ahzabil-mu'asire, En-Nedvetu el-‘alemijje liš-šebab el-islami (1/143-162).
I'lamul-muvekki'in, Ibnul-Kajjim (2/186).

Komentar: ovaj ajet je dokaz protiv ovog stava a ujedno i dokaz za drugo mišljenje, jer se u njemu naređuje da mukallid pita i slijedi mudžtehide, ko god ulazio u tu skupinu, a ne neki određeni mudžtehid, a to je ono što kažu zastupnici drugog stava. Sa druge strane, ajetom je naređeno da onaj koji ne zna pita one koji znaju Kur'an i Sunnet da ga obavijeste šta je u njima došlo o nekom određenom pitanju, a ne da kazu šta oni misle o tome, prema tome ajetom mu je naređeno da slijedi ono što je došlo u Kur'anu i Sunnetu preko onih koji to znaju.

Da bi ajet bio dokaz za njih trebala je doći u njemu naredba da se slijedi jedan od četvorica imama, ili jedan određen imam, ili da dođe u Sunnetu zabrana uzimanja fetve nekog mimo četvorice imama ili jednog određenog alima, a toga nema ni u Kitabu niti u Sunnetu.

2. Kažu ako bi bilo dozvoljeno mukallidu da slijedi bilo koji mezheb to bi odvelo do otvaranja vrata traženja mezhebskih olakšica čime bi se slijedile strasti i izbjegavale naredbe a radile zabrane.

Komentar: slažemo se da treba spriječiti traženje olakšica za koje nema dokaza u Šerijatu. Zato su protagonisti drugog stava uslovili za dozvolu slijeđenja bilo kojeg mezheba šart da se mukallid ne ide od mezheba do mezheba trazeći olakšice, tako se sa ovim šartom otklanja ova opasnost.

3. Stavovi imama mezheba su zasnovani na Kur'anu i Sunnetu, te kada mukallidi slijede te stavove oni u stvari slijede Kur'an i Sunnet.

Komentar: slažemo se da su imami nastojali da zasnuju svoje stavove na Kur'anu i Sunnetu, međutim, problem nastaje onda kada se oni raziđu oko neke mas'ele, a u oko osamdeset posto fikhskih mes'ela oni su se razišli, a istina je jedna. Po ovom pitanju je presudio Uzvišeni rekavši uprijevodu značenja: “A ako se u nečemu raziđete obratite se Allahu (Kur'anu) i Poslaniku (Sunnetu)”. (En-Nisa 59) Prema ovom ajetu onaj mezhebski stav koji se slaže sa Kur'anom i Sunnetom se slijedi a ostali se ostavljaju.

4. Ako bi se otvorila vrata idžtihada pred svim muslimanima to bi odvelo u haos i nered u vjeri kojima nema kraja, jer bi se slijedili kvazimudžtehidi koji nisu dostigli stepen idžtihada, zato je vadžib slijediti jedan od mezheba kako bi se to spriječilo.

Komentar: oni koji pozivaju na idžtihad i vraćanje na Kur'an i Sunnet kažu da idžtihad i direktno uzimanje propisa iz Kur'ana i Sunneta imaju šartove koje treba ispuniti te onaj koji ih upotpuni postaje kompetentan da vrši idžtihad što je u praksi moguće. Sa druge strane, da otvaranje vrata idžtihada vodi u haos i nered u vjeri o tome nas nije obavijestio Posalnik, sallahu alejhi ve sellem, kao i da to treba spriječiti zatvaranjem tih vrata. Dok nas je obavijesto i upozorio u mnoštvu hadisa na Dedždžala čiji je boravak i opasnost po Ummet daleko manji u odnosu na dug period otvaranja vrata idžtihada do Sudnjeg dana sa kojim bi nastao nered u vjeri. Čudno je da baš nijedan hadis nije rečen na tu temu a o Dedždžalu su hadisi došli u mutevatir predaji.

Dokazi onih po kojima slijeđenje mezheba nije vadžib niti mustehab nego je samo dozvoljeno običnim muslimanima – mukallidima
U osnovi učenjaci ovog stava ne moraju imati dokaze za svoj stav, jer samo oni koji tvrde da je nešto u vjeri vadžib, mustehab, haram ili mekruh trebaju donijeti dokaze za svoje tvrdnje. A ovi tvrde da mezhebizam nije ni vadžib ni mustehab jer nema dokaza za to, niti je haram niti mekruh jer nema dokaza, nego su na osnovu: da je nešto dozvoljeno sve dok ne dođe dokaz koji ga izvodi iz te osnove.
Dokazi na kojima temelje svoj stav su sljedeći:

Prvo: nema razilaženja među muslimanima da je vadžib slijediti ono što je došlo u Kur'anu i Sunnetu na što upućuju mnogi ajeti i hadisi. Dok sa druge strane, nisu nas Uzvišeni Allah niti Njegov Poslanik, sallalahu alejhi ve sellem, obavezali da slijedimo mezhebe određenih imama, niti su to sami imami mezheba zahtijevali od muslimana, nego su podsticali na vraćanje i uzimanje iz onoga odakle su i oni uzimali.

Drugo: od dokaza da je običnim muslimanima – mukallidima, koji do propisa ne mogu drugačije doći, vadžib da pitaju s tim da im je dozvoljeno da pitaju i slijede bilo kojeg učanjaka u čije znanje i takvaluk imaju povjerenje su:
1. Riječi Uzvišenog: “Pitajte učene (ehlez-zikri) ako vi ne znate”. (En-Nahl 43).

2. Riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: “Zašto nisu pitali ako nisu znali, zaista je lijek za neznanje pitanje” .

Treće: da je obavezivanje muslimana da slijede jedan određen mezheb u svim pitanjima novotarija u vjeri upućuje sljedeće:

1. Hadis: “Ko uvede u našu vjeru nešto što nije od nje, to se odbija” . A ovi su obavezali muslimane onim čime ih Uzvišeni Allah i Njegov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nisu obavezali, te su time došli sa novotarijom.

2. Najbolje generacije ovog Ummeta selefu salih nisu bili na ovome u vjeri, što znači da to i nije bilo od vjere, nego je nastalo kao rezultat slabosti i pada ovog Ummeta sa zatvaranjem vrata idžtihada.

3. Sami imami mezheba nisu obavezivali ljude da slijede njihove mezhebe, nego su ih podsticali na slijeđenje onoga što su sami oni slijedili, tj. Kur'ana i Sunneta.

4. Obaveza slijeđenja jednog imama u svemu stavlja tog imama na stepen bezgriješnosti u vjeri, a to je svojstveno samo za Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.

Odabrano mišljenje

Vjera Islam je jedna vjera, u njoj nema mezheba niti tarikata koje je musliman dužan slijediti osim mezheba, tarikata i upute Muhammeda Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.

Nema sumnje da drugi stav učenjaka, tj. da slijeđenje nekog određenog mezheba nije vadžib niti mustehab, nego je dozvoljeno običnom muslimanu (mukallidu) da slijedi bilo kojeg učenjaka ili mezheb, te da se muslimani s obzirom na nivo znanja, razumijevanja i sposobnosti uzimanja šerijatskih propisa iz kur'anskih i hadiskih tekstova dijele na tri skupine: mukallide, mudžtehide i mutebi'e, da je istina i hak koji treba slijediti.

Govori učenjaka o slijeđenju mezheba

Rečeno je Ebu Hanifi: “Ako ti nešto kazeš, a Allahova knjiga je oprečna tome”, reče on: “Ostavite moj govor radi Allahove knjige”. Onda mu je rečeno: “A ako se hadis Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, suprostavlja tvom govoru”, kaze: “Ostavite moj govor radi hadisa”, te mu bi rečeno: “A šta ako se govor ashaba ne slaže sa tvojim govorom”, “Ostavite moj govor radi govora ashaba”, reče on .

Kaže hanefijski učenjak Ibnul-Hummam u knjizi “Et-Tahrir”: “Po ispravnom mišljenju, nije obaveza strogo se držati jednog mezheba, jer njegovo slijeđenje nije obavezno. Nema vadžiba osim onoga što su Allah i Njegov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, učinili vadžibom, a oni nisu obavezali nikog od ljudi da slijedi mezheb jednog od imama mimo drugih imama…” .

Kaže hanefijski učenjak Alijj el-Kari: “Nije obavezan niko iz ovog Ummeta da bude henefija, malikija, šafija ili hanbelija, nego je obaveza muslimanu ako nije alim da pita jednog od učenjaka, a četvorica imama su od učenjaka…” .

Kaže Šihabuddin Ebu Šame: “Četiri mezheba su ostala poznata dok su ostali mezhebi napušteni a ambicije većine sljedbenika mezheba su oslabile te su postali mukallidi nakon što je taklid – slijepo slijeđenje bio zabranjen osim slijeđenja Poslanika, sallalahu alejhi ve sellem. Čak šta više mišljenja imama su dignuta na nivo Kur'ana i Sunneta, a u tom su smislu riječi Uzvišenog: “Oni su, pored Allaha, za bogove uzeli svećenike i monahe svoje” (Et-Tevbe 31) .

Kaže Ibn Tejmije: “Nije obavezan niko od muslimana da slijedi određenog učanjaka u svemu što kaže, niti da slijedi u tome određen mezheb, a svi su obavezni slijediti Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, u svemu što je naredio i očemu je obavijestio. Svačiji govor se

Ebu Davud (336), Ibn Madže (572), Ahmed (3057), Darekutni (730), Hakim (630), u senedu hadisa je prekid između Evza'ia i ‘Ata'a, takođe Ez-Zubejr je slab, ali hadis ima više rivajeta te su ga vjerodostojnim ocijenili Hakim, Zehebi, Ibnul-Mulekkin, Ibn Seken, a slabim Bejheki i ostali, a hadis je hasen uzimajući u obzir sve rivajete.
Buharija (2697) i Muslim (1718).
Hedijjetus-sultani limuslimi biladil-jaban, str.83.
Et-Takrir vet-tahrir fi ‘ilmil-usul, Ibn Emir el-Hadždž (3/468).
Hedijjetus-sultani limuslimi biladil-jaban, str.77.
El-Muemmel lirredi ilel-emri el-evveli”, Šihabuddin Ebu Šame (1/10).

uzima i ostavlja osim govora Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. A ono što je dozvoljeno to je da čovjek slijedi određen mezheb jer nema drugog načina da sazna propise Šerijata osim na takav način…” .

Kaže Ibnul-Kajjim, nakon što je naveo da imaju dva mišljenja o obavezi običnog muslimana da slijedi neki od poznatih mezheba: “Prvo mišljenje: da nije obavezan, a to je ispravan stav u koji nema sumnje, jer nije vadžib osim ono što Allah i Njegov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, učine vadžibom, a oni nisu obavezali nikog od ljudi iz ovog Ummeta da slijedi mezheb nekog čovjeka mimo drugih ljudi. Najbolje generacije ovog Ummeta su čiste od slijeđenja mezheba. U stvari, nije ispravno da se običnom muslimanu pripisuje pripadnost nekom mezhebu, jer on nema mezheba. Na mezhebu može biti onaj ko ima sposobnost razmišljanja, argumentiranja i ima znanja o tom mezhebu, ili koje pročitao neku fikhsku knjigu iz mezheba, zna fetve imama i njegove stavove. A onaj ko se nije osposobio za sve ovo i kaže ja sam šafija ili hanbelija i slično, samom tvrdnjom ne biva tog mezheba … Ne može se pojmiti da običan musliman ima mezheb, a ako i pretpostavimo on nije dužan kao ni bilo ko drugi da slijedi nečiji mezheb, u smislu da slijedi sve njegove stavove a ostavlje mišljenja drugih učanjaka. Niko od imama ne zastupa ovaj ružni bidat koji se desio u Ummetu…” .

Kaže el-M'asumi: “Znaj da je uzimanje mišljenja i stavova učenjaka poput tejemmuma koji se ne uzima osim kada nema vode. Pa tako, ako imamo tekst Kur'ana, Sunneta i stavove ashaba vadžib je da se toga držimo a ne da uzimamo mišljenja učenjaka. Međutim, pristrasni sljedbenici mezheba uzimaju tejemmum a voda je pred njima…” .
Negativne posljedice slijepog slijeđenja mezheba i mezhebske zastranjenosti

Od negativnih stvari do kojih je odveo mezhebizam su:

1. Uzrokovanje fitni, razilaženja i ratova među muslimanima zasnovanih na mezhebskoj gorljivosti. Opisao je Jakut el-Hamevi neprestane ratove koje su vodili hanefije protiv šafija u gradovima Asfehan, Merva i Rej, gdje su jedni druge pljačkali, pustošili i sela palili. Čak ni Allahove kuće – mesdžidi nisu bili pošteđeni tih mezhebskih razilaženja . Takođe, spominje Ibn Kesir fitnu u emeviskoj džamiji kada je hanabilama srušen i opljačkan mihrab zbog mezhebskih nesuglasica .

2. Nove fikhske mesele kao posljedica mezhebizma, poput toga:
– da nije šafijama ispravan namaz ako klanjaju iza hanefijskog imama i obrnuto, ovo je stav nekih njihovih mezhebskih učenjaka, jer ono što kvari namaz kod jednih ne kvari kod drugih i što je šart kod jednih nije kod drugih .
– prenosi Zehebi da je hanefijski kadija Dimeška Muhammed ibn Musa el-Blasaguni rekao: “Kada bih imao moć uzimao bih džizju od šafija” .
– došlo je u knjizi “Šerhu muhtesril-vikajeti” da hanefiji nije dozvoljeno da oženi šafijku, jer je ona kafir zbog mes'ele Istisna’, dok je drugi muftija dozvolio taj brak analogno tome što je dozvoljeno oženiti kitabijku.

3. U mekanskom Haremu su bila učena četiri ezana i klanjana četiri džemata, svaki mezheb je imao svoj džemaz te nisu jedni sa drugima klanjali.

4. Mezhebi su dignuti na nivo Kur'ana i Sunneta, mezheb je postao osnov a Kur'an i Sunnet ga slijede, pa ono što se slaže sa mezhebom od Kur'ana i Sunneta prihvata se a što se ne slaže tumači se drugačije. Poznate su riječi jednog od hanefijskih učenjaka: “Svaki ajet koji je suprotan onome na čemu je naš mezheb je muevvel (treba ga tefsiriti drugačije) ili je mensuh (derogiran), a tako isto svaki hadis ili je muevvel ili mensuh” . A kaže jedan od poznatih učenjaka šafijskog mezheba: “Mi tvrdimo da je obaveza svakom razumnom čovjeku

Medžmu'ul-fetava (20/208-209).
I'lamul-muvekki'in (4/261).
Hedijjetus-sultani limuslimi biladil-jaban, str.99.
Mua'džemul-buldan (1/274, 4/355).
El-Bidaje ven-nihaje (13/19-21).
El-Medžmu'u, Nevevi (1/258).
Mizanul-i'atidal, Ez-Zehebi (4/51).
Hašijetu Ibn ‘Abidin (1/45).

i običnom muslimanu sa Istoka, Zapada, onom koji je daleko ili blizu da prihvati šafijski mezheb ne zeleći da ga nečim drugim zamijeni”.

5. Čak su i izmišljni i hadisi u korist imama mezheba, poput lažnih riječi pripisanih Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem: “Doći će poslije mene čovjek po imenu en-Nu'man ibn Sabit, biće mu nadimak Ebu Hanife na njegovim rukama će Allahova vjera i moj sunnet biti oživljeni” . A u dugom stoji: “Biće u mom Ummetu čovjek po imenu Muhammed ibn Idris koji će biti štetniji po moj Ummet od Iblisa, a biće u mom Ummetu čovjek po imenu Ebu Hanife on je siradž (svjetiljka) mog Ummeta” .

6. Zatvaranje vrata idžtihada i davanje prednosti mišljenjima učenjaka nad Kur'anom i Sunnetom.

7. Ljubav i mržnja na osnovu pripadnosti mezhebu.

I na kraju prepustiću samom čitaocu da odgovori na postavljena pitanja u samom uvodu članka.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Vidi manje

Ovo je jedno od osjetljivijih pitanja današnjice oko kojeg je nastala velika zbrka i polemika, o njemu su napisane posebne studije, izvršena izučavanja i analize, održano mnoštvo seminara i konferencija. Ovo pitanje je obrađivano na nekim fikhskim kolegijama preko dvadeset godina, kao što je slučaj sa Kolegijom islamskog prava pri Rabiti. Da bi na kraju rezultat bio sljedeći: ispravno određivanje početka i kraja Ramazana je putem viđenja mlađaka, astrološko proračunavanje je pogrešan stav oprečan idžmau učenjaka ovog Ummeta i jasnim šerijatskim dokazima

, svaka država ima svoje različito viđenje mlađaka (Fikhul-nevazil od Bekira Ebu Zejda, 2/222). Uz ovo pitanje se povlači nezaobilazna zapitanost: kada će muslimani prestat da se sramote pred kjafirima u svom razilaženju oko početka i kraja Ramazana, dana Bajrama i slično? Odnosno da li su muslimani u cjelosti kao Ummet obavezni da se ujedine po ovom pitanju ili u tome ima širine, jer različitost u tom pogledu nije šerijatski sporna? Odgovor na ovo bi mogao glasiti ovako: muslimani bi se mogli ujediniti po ovom pitanju ako ispune dvije stvari: prva – da se prestanu oslanjati na astrološka proračunavanja koja je zanemario i poništio Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, i selef ovog Ummeta te da utvđuju početak i kraj Ramazana putem viđenja mlađaka, i drugo – da kada se vidi mlađak u jednom mjestu na svijetu da svi muslimani rade po tome na čemu je džumhur (većina) učenjaka. Prvo je praktično neizvodljivo, jer većina današnjih muslimanskih zemalja se oslanja na astrološka proračunavanja po ovom pitanju sa ubjeđenjem da je to ispravan stav i da time idu u korak sa naučnim dostignućima. A drugo nije šerijatski najispravnije mišljenje, o čemu će biti govora. Istorijaska je činjenica da su muslimanske pokrajine, mjesta i države od početka Islama pa do dan-danas praktično radile po drugom mišljenju učenjaka, tj. da svaka zemlja ima svoje vlastito viđenje mlađaka, kao što su muslimani Hidžaza pratili za sebe pojavu mlađaka a muslimani Šama za sebe u vrijeme hilfeta Muavije, radijallahu anhu. A to nije predstavljalo raskol i razilaženje među muslimanima niti mahanu u Šerijatu niti je to bila sramota pred kjafirima, nego je to u stvari bilo ispravno mišljenje da svaka pokrajina (država) ima svoje viđenje mlađaka.

Nema sumnje da je pitanje važno i da treba naći i ponuditi pravo i odgovarajuće rješanje za svakog muslimana koji nastoji da slijedi Kur'an i Sunnet onako kako su ga pojasnile prve generacije (selef) ovog Ummeta.
Prije nego odgovorim konkretno na postavljeno pitanje treba ukratko obraditi dvije mes'ele na kojima je izgrađeno ovo pitanje.

Prva mes'ela: kako se utvrđuje početak i kraj mjeseca Ramazana (to jest i ostalih mjeseci) po Šerijatu.
Idžma (konsenzus) učenjaka ovog Ummeta je na tome da se početak i kraj mjeseca utvrđuje viđenjem mlađaka svakog 29-og dana u mjesecu nakon zalaska Sunca ako je nebo vedro. Dokaz za to su jasni i nedvosmisleni hadisi: “Postite kada ga (mlađak) vidite, i mrsite se (na kraju Ramazana) kada ga (mlađak) vidite” (Buharija 1810 i Muslim 1081), također hadis: “Nemojte postiti sve dok ga (mlađak) ne vidite, niti se mrsite sve dok ga ne vidite” (Muslim 1080, Ebu Davud 2320, Nesai’ 2122).

A ako je nebo oblačno ili slično 29-og dana (Ša'abana) te se ne može vidjeti mlađak nakon zalaska Sunca imamo tri mišljenja učenjaka.

Prvo – da se upotpuni mjesec Ša'bana na trideset dana, a zatim zaposti kao prvi dan Ramazana prvi dan nakon tridesetog Ša'abana. Ovo je mišljenje džumhura, tj. svih učenjaka (četiri mezheba i ostalih) mimo onih koji će biti spomenuti kod druga dva mišljenja. Dokaz su im također jasni hadisi koji su dio gore spomenutih hadisa: “A ako bude oblačno upotpunite Ša'aban tridesetim danom”. Ovo mišljenje je bez ikakve sumnje najispravnije, jer spomenuti dokaz ne ostavlja prostora za neku drugu soluciju.

Drugo mišljenje – da se mjesec Ša'aban broji 29 dana, a da se sutradan posti prvi dan Ramazana. Ovo je rivajet od Ahmeda. Dokazuje ga hadisom muttefek alejhi: “A ako bude oblačno računajte (fakduru lehu)”. Kaže Ahmed “računajte” znači skratite mjesec na 29 dana, jer je ova riječ došla u Kur'anu u dva ajeta sa značenjem uskratiti. Međutim, ovo bi bilo prihvatljivo da nije došlo u četrnaest drugih rivajeta istog hadisa da riječ “računajte” znači upotpuniti Ša'aban sa tridesetim danom.

Treće mišljenje – ako je nebo oblačno ili slično 29-og dana (Ša'abana) te se ne može vidjeti mlađak nakon zalaska Sunca, a zna se na osnovu astroloških proračuna da bi se mlađak vidio da nije oblačno ili ne bi vidio, onda se uzima po astrološkom računanju, s tim da je prenešeno pet različitih rivajeta ko smije da posti oslanjajući se na te proračune. Ovo mišljenje se prenosi od Mutarrif Eš-Šihhira i Ibn Surjjidža učenjaka šafijskog mezheba, kao i od Ibn Kutejbe muhaddisa, ovo mišljenje se pojavilo nakon dva stoljeća od pojave Islama. Učenjak Ibn Abdul-berr je doveo u upitnost senede rivajeta koji se pripisuju ovim učenjacima te ih zanegirao. Dokaz im je ista riječ “računajte” gore spomenuta u hadisu: “A ako bude oblačno računajte (fakduru lehu)”, kažu da se pod računanjem misli na astrološke proračune rađanja mladog mjeseca (mijene). Naravno ovo mišljenje se odbacije jer mu predhodi idžma (konsenzus) učenjaka da riječ “računajte” znači upotpuniti 30-ti dan Ša'abana (po ispravnom stavu učenjaka) ili skratiti Ša'aban na 29 dana (po slabijem mišljenju). (Isbatul-ehille, Viječe velikih učenjaka u Saudijskoj Arabiji)

Veoma bitna napomena: današnje mišljenje mnogih savremenih učenjaka, između ostalih i Evropske komisije za fetve, da se početak i kraj Ramazana unaprijed određuje astrološkim proračunima kretanja Mjeseca je mišljenje koje nikad nijedan musliman prije njih nije rekao, ovo mišljenje se otvoreno kosi sa idžma'om učenjaka da je osnova određivanja početka i kraja mjeseci u Šerijatu viđenje mlađaka ako je nebo vedro. A gore spomenuto mišljenje da se uzimaju u obzir astrološka računanja je u slučaju kada je nebo oblačno ili tome slično te je viđenje mlađaka nemoguće a da se u osnovi prati viđenje mlađaka, zato se ovaj stav bitno razlikuje od onog današnjeg kod kojeg je osnova astrološko računanje. Zato nema potrebe navoditi njihove dokaze (dva hadisa i dva kijasa) koji su u stvari dokazi protiv njih, jer njihov stav se suprostavlja idžmau (konsenzusu) učenjaka koje im je prethodilo.

Stav hanefijskog mezheba, kako prenosi Ibn ‘Abidin (Resailu Ibn ‘Abidin 1/224), je da je šart da bi post (Ramazana) bio obavezan da se vidi mlađak, te da se ne uzima u obzir proračun astrologa, a ko se osloni na njihov proračun prekršio je Šerijat. Imam Malik je zabranjivao oslanjanje na proračune astrologa u određivanju početka mjeseca, pa kaže: “Imam (namjesnik ili vladar) koji se oslanja na proračune astrologa nije uzor niti se slijedi u tome”. (Mevahibul-dželil 2/387) Prenosi Imam Nevevi (El-Medžmu’ 6/270) da je zvanični stav šafijskog mezheba rad po ovom pitanju na osnovu mlađaka ako je vedro nebo i upotpunjavanja Ša'abana trideset dana ako je oblačno, a da se proračuni astrologa odbacuju jer su oni nagađanja i pretpostavke. A Imam El-Buhuti (Keššaful-kinna'a 2/272) navodi da se u hanbelijskom mezhebu ne uzima u obzir astrološko poračunavanje pa makar više pogađali nego što pogriješe.

Druga mes'ela: kada se vidi mlađak (po ispravnim šerijatskim kriterijima) na jednom mjestu na Zemlji, da li su svi muslimani svijeta dužni raditi po njemu, na čemu je većina učenjaka a od njih tri mezheba hanefijski, malikijski i hanbelijski, ili to važi samo za mjesto gdje je viđen mlađak te da svaka zemlja, pokrajina ili mjesto prati za sebe viđenje mlađaka, na čemu je manji dio učenjaka od njih su šafijski mezheb. Zvanični stav hanefijskog mezheba na čemu je fetva, kako stoji u knjizi Ed-Durrul-muhtar od Haskefija, El-Bahrur-raik od Ibn Nudžejma i Fethul-kadir od Ibnul-Hemmama, je da ako se potvrdi viđenje mlađaka u nekoj zemlji na Istoku, na primjer, obavezni su svi muslimani Istoka i Zapada raditi po tome.

Dok dio učenjaka iz mezheba uzima drugo mišljenje, tj. da svaka zemlja prati za sebe pojavu mlađaka neovisno od druge, ovo prenosi Zejle'i u knjizi Tebjinul-hakaik. Kod Malikija zvanični stav mezheba je, kako je došlo u knjizi Muhtesaru Halil, kao i kod hanefija. S tim da kod njih imaju još dva stava, kao što je u knjizi Mevahibul-dželil: jedan – da svaka pokrajina prati mlađak za sebe, a drugi – da ako su zemlje udaljene poput Endelusa i Hidžaza da se mlađak razlikuje a u protivnom ne.

Imam Nevevi je u knjizi El-Medžmu’ naveo tri stava učenjaka šafijskog mezheba, osnov je da svaka zemlja ima svoje praćenje mlađaka, s tim da imaju različito tumačenje oko udaljenosti jedne pokrajine od druge. Hanbelije su na stavu, kako prenosi Ibn Kudame u knjizi El-Mugni, da kada se potvrdi viđenje mlađaka na nekom mjestu obavezna su sva ostala mjesta da poste. Većina učenjaka dokazije svoj stav općim značenjem hadisa: “Postite kada ga (mlađak) vidite, i mrsite se (na kraju Ramazana) kada ga (mlađak) vidite” (Buharija 1810 i Muslim 1081), kažu da se naredba odnosi na sve muslimane. Dok dokaz onih koji smatraju da svaka zemlja, pokrajina ili mjesto prati za sebe viđenje mlađaka je hadis kojeg bilježi Muslim od Kurejba. U njemu je došlo da Ibn ‘Abbas, radijallahu anhuma, koji je bio u Mekki nije radio po viđenju mlađaka muslimana i Muavije u Šamu (Palestini) nego je čekao da oni u Mekki vide mlađak ili ako ne vide da upotpune Ša'aban na trideset dana.

Zatim je na pitanje Kurejba zar se neće zadovoljiti viđenjem mlađaka kod Muavije u Šamu rekao: “Ne, ovako nam je naredio Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem”. Učenjaci prvog mišljenja kažu za ovaj hadis da je to idžtihad Ibn ‘Abbasa, to jest njegovo mišljenje, što je neprihvatljivo i daleko. Pa tako, kada se vidi mlađak (po ispravnim šerijatskim kriterijima) na jednom mjestu na Zemlji to važi samo za tu državu ili mjesto gdje je viđen mlađak, te tako treba svaka zemlja, pokrajina ili mjesto da prati za sebe viđenje mlađaka. Ovo je isparavan stav po ovom pitanju, našto jasno upućuje hadis Ibn ‘Abbasa, radijallahu anhuma, a Allah zna najbolje.

Rezime ove dvije mes'ele je u sljedećem: da se početak i kraj mjeseca Ramazana utvrđuje viđenjem mlađaka ako je nebo vedro, a ako je oblačno ili slično tome te se ne može vidjeti mlađak onda se upotpuni mjesec Ša'bana na trideset dana. Ovo je ujedno i tekst hadisa: “Postite kada ga (mlađak) vidite, i mrsite se (na kraju Ramazana) kada ga (mlađak) vidite, a ako bude oblačno upotpunite Ša'aban tridesetim danom” (muttefekun alejhi, Buharija 1810 i Muslim 1081). Svaka zemlja, pokrajina ili mjesto treba da prati za sebe viđenje mlađaka, našto jasno upućuju djelo i riječi Ibn ‘Abbasa, radijallahu anhuma, kada kaže: “Ovako nam je naredio Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem”.

Da bi se odgovorilo na postavljeno pitanje treba imati u vidu sljedeće: zvanične vjerske vođe muslimana u Bosni po ovom pitanju rade na osnovu astroloških proračuna po kojima se unaprijed zna kada će biti početak i kraj Ramazana. Ovim činom otvoreno su zanemarili (čitaj: odbacili) jasne i nedvosmislene hadise, idžma učenjaka ovog Ummeta i stav hanefijskog mezheba na koji se punih usta pozivaju kada im to zatreba, ovo se odnosi na pitanje kako se određuje početak i kraj Ramazana. Zatim su, pošto sami ne prate viđenje mlađaka, po zvaničnom stavu hanefijskog mezheba trebali utvrđivati početak i kraj Ramazana na osnovu viđenja mlađaka na bilo kojem mjestu na zemaljskoj kugli, pa su i to prekršili. Pa kada se sve ovo ima u vidu, postavlja se to teško pitanje: šta da radi u ovakvoj situaciji musliman kome je želja da slijedi Uputu Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i stazu prvih generacija po ovom pitanju kao i u svakom drugom? Izbor je u trome: ili slijediti IZ u oslonjanju na astrološka proračune po ovom pitanju, a što je oprečno jasnim i nedvosmislenim vjerodostojnim hadisima kao i idžmau učenjaka ovog Ummeta. Ili slijediti one države (poput Saudije i Jemena) koje po ovom pitanju prate pojavu mlađaka, a time bi se radilo po mišljenju da kada se vidi mlađak na jednom mjestu na Zemlji obaveza je svim muslimanima da po njemu započnu post, a već smo gore pojasnili da je ovo slabije mišljenje. Ili da se prati pojava mlađaka.

To jest, da se organizuje nekoliko grupa na prostoru cijele Bosne a koje bi bile prethodno poučene kako se, kada i gdje prati viđenje mlađaka, te prvo da prate viđenje mlađaka od mjeseca Ša'abana, zatim Ramazana te mjeseca Ševvala. Ispravno je, a Allah zna najbolje, ovo zadnje i ono je jedno od praktičnih i izvodljivih rješenja. Nije mi dovoljno poznata ozbiljnost, organizovanost i upućenost u ove stvari onih za koje kažu da prate pojavu mlađaka u našim krajevima, te o oslanjanju na njihov rad ne mogu zasada ništa reći. U protivnom, tj. ako se ne organizuje šerijatski valjano praćenje mlađaka, onda ostaje ona druga solucija, tj. slijediti one države koje po ovom pitanju prate pojavu mlađaka, jer je ovo ispravnije (zato što predstavalja jedan od priznatih stavova prvih učenjaka ovog Ummeta) od oslonjanja na proračune astrologa. A ako se ni ovo ne bude radilo ozbiljno, džematski i organizovano kakvo je sada stanje, jer je stvar početka i kraja posta stvar zajednice muslimana a ne pojedinca, nego to bude na pojedinačnom nivou, onda ne preostaje nego da se slijedi IZ i njihova astrološka obznanjenja.

Ako bi neko dokazivao obavezu slijeđenja IZ-a po ovom pitanju sa hadisom kojeg prenosi Ebu Hurejre, radijallahu anhu, da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Post je onog dana kada postite, mršenje je onog dana kada se mrsite, kurbanski Bajram je onoga dana kada koljete kurbane”. (Bilježi ga Timizi 697, i kaže da je hasen garib, a šejh Alabani ga je ocijenio vjerodostojnim u Silsili Sahiha broj 224) Kažu da hadis ukazuje na obavezu slijeđenja džemata muslimana u postu, iftaru i danu Bajrama bez obzira kako oni bili utvrđeni, te da nije dozvoljeno izdvajati se. Dovoljan je odgovor na ovo da se u hadisu misli na post, mršenje i dan Bajrama koji su zasnovani na praćenju mlađaka a ne na astrološkim propračunima. Sa druge strane, da pročitamo šta su komentatori ovog hadisa rekli o njegovom značenju (Tuhfetul-ahvezi 3/312, Hašijetus-senedi 3/431). Kaže Hattabi da je značenje hadisa da ako muslimani pogriješe u praćenju mlađaka i poste 30 umjesto 29 dana, post im je ispravan i nemaju u tome grijeha. Kaže Munziri da jedan dio učenjaka kaže da se hadisom išareti da se ne posti 30-ti dan Ša'abana (tj. sumnjivi dan) nego da treba postiti sa džematom muslimana, dok drugi učenjaci kažu da je u hadisu odgovor onome ko smatra da je dozvoljeno postiti na osnovu astrološkog proračuna onome ko ga zna a ko ne zna da mu nije dozovoljeno, dok treći kažu da se hadis odnosi na jednog svjedoka kada samo on vidi mlađak a kadija odbije njegovo svjedočenje da je obavezan da posti sa narodom. Ovo zadnje je stav Muhammed ibn Hasena eš-Šejbanija (EbuHanifinog učenika), ‘Ata’ i Hasena el-Basrija, dok je većina učenjaka na tumačenju Hattabija.

I zadnje tumačenje hadisa koje navodi komentator Tirmizijeva zbirke hadisa Mubarekfuri: da će se ljudi podijeliti u skupine koje će kršiti uputu Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, grupa od njih će pratiti astrološke proračune, druga grupa će prije vremena počinjati sa postom i stajanjem na ‘Arefatu i to će im biti parola, a to su Batinije (šitska zabludjela sekta), a ostaće na vjerovjesnikovoj uputi skupina koja će neprestano biti jasno na istini, a na ovu skupinu se misli u hadisu, ona je džemat pa makar njen broj bilo malen. Da li ijedno tumačenje hadisa ide u prilog onima koji ga uzimaju kao dokaz obaveze slijeđenja onih koji određuju početak i kraj Ramazana i dan Bajrama astrološkim proračunima? Ne nego je hadis dokaz protiv njih. Kaže Imam Malik: “Imam (namjesnik ili vladar) koji se oslanja na proračune astrologa nije uzor niti se slijedi u tome”. (Mevahibul-dželil 2/387)

Također, ako bi neko prigovorio da se ne slijeđenjem IZ-a po ovom pitanju pravi fitna i razdor među muslimanima, a to nije dozvoljeno. Odogvor bi bio: zar odbacivanje jasnih hadisa po ovom pitanju, kršenja idžma'a (konsenzusa) učenjaka da je obaveza pratiti mlađak, te uzimanje mišljenja (astroloških proračuna) koje nijedan musliman prije nije rekao (kako kaže Ibn Tejmije), zar sve ovo nije fitna i razdor, nego je, kako se pokušava staviti na znanje: prilagođavanje Islama suvremenim naučnim dostignućima, širina u pogledu i razumijevanju Šerijata, tolerancija, ovovremeno tumačenje Islama, praćenje civilizacijskih tokova? A nastojanje da se radi po nedvosmislenim hadisima (praćenju mlađaka), slijeđenje idžma učenjaka i imama četiri mezheba, to je fitna i razdor? Čudno je ovo rasuđivanje. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Vidi manje

Alejkumusselam.
Odgovor na ovo pitanje se zasniva na dvije mes'ele: prva – propis ubijanja iz milosti (eutanazije) jer se na to misli pod davanjem inekcije za smrt i druga – propis ubijanja pasa.

Što se tiče propisa ubijanja iz milosti, tj. eutanazije, pod tim se podrazumijeva činjenje postupka kojima se postiže tzv. “dobra” ili “laka” smrt, odnosno namjerno prekidanje, skraćivanje života da bi se bolesniku, u ovom slučaju životinji mački, otklonile patnje. Ubistvo iz milosti podrazumijeva usmrćenje neizlječivo bolesnog ili olakšavanje smrti bolesne osobe za koju nema nade u ozdravljenje na osnovu zahtjeva samog bolesnika ili dozvolu njegovog staratelja. U većini slučajeva usmrćenje biva ubrizgavanjem injekcije koja sadrži veliku dozu narkotika (morfija) koja uzrokuje trenutnu smrt bolesnika. Postoji još jedna vrsta ubistva iz milosti a to je da se daju bolesnoj osobi, za koju nema nade u ozdravljenje i koja trpi nepodnošljive bolove, velike doze jakih sedativa (sredstva za umirenje živaca) koji daju bolesniku prividno zdravlje i olakšenje a u isto vrijeme postepeno ubrzavaju njegovu smrt.
Ubistvo iz milosti je haram i veliki grijeh, jer doza narkotika, koju neki ljekari zovu otrovnom dozom, koja se daje bolesniku uzrokuje smrt i smatra se jednom od vrsta ubistava (ubistvo spredumišljajem) za koju se ubica kažnjava odmazdom (smrću), ako to uradi bez dozvole bolesnika, a ako uradi sa njegovim zahtjevom razišli su se učenjaci oko kažnjavanja odmazdom. S tim da su složni da je to zločin za koji treba kazniti počinioca. A dokazi da je ubistvo zabranjeno su Kur'an, Sunnet i idžma’ (konsenzus) učenjaka, što je nužno poznato svakom muslimanu. Naravno, ovo što je rečeno o propisu ubistva iz milosti odnosi se na ubistvo iz milosti čovjeka. A isti propis zabrane se odnosi na ubijanje iz milosti neke životinje koju je po Islamu zabranjeno ubiti.

A što se tiče šerijatskog statusa ubijanja pasa, po tom pitanju se prenosi nekoliko hadisa:

Prvi – od Abdullaha ibn Omera, radijallahu anhuma, da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, naredio da se ubijaju psi osim psa za lov ili psa za čuvanje stoke. Hadis bilježe Muslim, Tirmizi, Nesai i Ibn Madže, a s obzirom da ga bilježi Muslim to znači da je hadis vjerodostojan.

Drugi – od Džabira, radijallahu anhu, da je rekao: “Naredio nam je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, da pobijemo sve pse, tako da kada bi neka žena došla iz pustinje sa svojim psom mi bi ga ubili, a zatim nam je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zabranio da ih ubijamo i rekao je: “Ubijajte potpuno crnog sa dvije tačke”.

Treći – od Abdullaha ibn El-Mugaffela, radijallahu anhu, da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Da psi nisu ummet od ummeta naredio bih vam da ih pobijete, zato od njih ubijajte potpuno crne pse”. Hadis bilježe Ebu Davud, Tirmizi, Nesai i Ahmed, a šejh Albani i Šuajb Arnaut ga ocjenjuju vjerodostojnim.

Četvrti – od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, da je neki pas dahtao od žeđi pa ga je čovjek napojio pa mu je bio zahvalan i oprostio mu, i u hadisu je došlo da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “U svakoj živoj jetri je nagrada”. Hadis je mutefekun alejhi.

Na osnovu ovih hadisa nema razilaženja među učenjacima da nije dozvoljeno ubiti pse koje ljudi koriste za čuvanje stoke i usjeva, kao ni psa za lov. A što se tiče ostalih pasa učenjaci imaju podijeljeno mišljenje. Pa tako malikije smatraju da je vadžib ubiti svakog psa koji nanosi štetu a ostale pse je dozvoljeno ubiti jer u njima nema koristi, osim što se slažu sa ostalima da nije dozvoljeno ubiti pse za čuvanje stoke i usjeve i pse za lov. Unutar mezheba navodi El-Hattab stav mnogih malikija da nije dozvoljeno ubijati pse niti crne niti bilo koje druge osim bijesnog psa i onog koji nanosi štetu.

Šafijski mezheb je na stavu da oni psi u kojima niti ima koristi niti štete da je njih mekruh ubiti. Naravno i oni iz pokuđene dozvole ubijanja pasa izuzimaju pse koji se koriste za lov, čuvanje stoke i usjeva, svejedno bili crni ili druge boje.

Hanabile smatraju da nije dozvoljeno ubiti dresiranog psa za lov kao i bilo kojeg drugog psa kojeg je dozvoljeno držati, a da je dozvoljeno ubiti bijesnog psa i svakog drugog koji ezijeti i šteti ljudima.
Na osnovu stavova učenjaka mezheba i onoga što je došlo u vjerodostojnim hadisima može se rezimirati sljedeće:
– Naredba ubijanja svih pasa je derogirana u vjerodostojnom hadisu.
– Nije dozvoljeno ubijati pse koje je dozvoljeno držati, poput psa za lov, čuvanja stoke i usjeva.
– Dozvoljeno je ubiti bijesnog psa, potpuno crnog i onoga koji nanosi štetu i uznemirava ljude.
– Ostali psi potpadaju pod kategoriju onog psa koji je spomenut u hadisu Ebu Hurejre, radijallahu anhu, tj. u njihovom hranjenju i pojenju (bez držanja) čovjek ima nagradu a i obrnuto, u ružnom ophođenju prema njima, njihovom ezijećenju i ubijanju ima grijeh, a što se razumije iz konteksta hadisa.

Prema tome, pošto pas kojeg si spomenula ulazi u zadnju spomenutu kategoriju i pošto davanje injekcije za smrt je saučesništvo u ubistvu, nije ti bilo dozvoljeno da daš svoju saglasnost da mu se da injekcija. Ako si u mogućnosti da nešto promijeniš trebaš to uraditi.

Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Vidi manje

Nema razilaženja među učenjacima četiri mezheba i ostalih da je puštanje brade vadžib i vjerska obaveza, osim što se prenosi od nekih učenjaka šafijskog mezheba da su rekli za brijanje brade da je mekruh, s tim da je pitanje šta podrazumijevaju pod terminom mekruh, haram ili pokuđenost. Dok najkompetentniji učenjaci šafijskog mezheba smatraju da je mezheb šafija na zabrani brijanja brade i da nema ibreta u stavu mimo ovoga.
A oko uzimanja i kraćenja brade islamski pravnici imaju podijeljeno mišljenje:

Prvi stav – da je skratiti od brade ono što pređe šaku (kada se brada uhvati ispod podbratka u šaku pa što pređe ispod nje) sunnet. Ovo prenosi Šejbani od Ebu Hanife i kaže da je to stav hanefija. Dok hanefijski učenjak Haskefi navodi da je vadžib osjeći od brade ono što pređe šaku.
Kaže hanefijski učenjak Ibn Abidin u svojoj “Hašiji” (2/113) da uzimanje od brade ispod šake onome kome brada ne deformiše i neizobličava izgled: “To nije niko dozvolio”.

Drugi stav – da je dozvoljeno uzeti od brade što pređe preko šake a i ispod šake s tim da brada ostane bujna i da ne bude potkraćena sa svih strana. Ovo se prenosi od učenjaka malikijskog mezheba.

Treći stav – da je dozvoljeno uzeti od brade ono što pređe šaku prilikom obavljanja hadždža i umre shodno postupku Ibn Omera, radijallahu anhuma. Ovo je stav šafijskog mezheba.

Četvrti stav – da nije mekruh uzeti od brade što pređe šaku uopćeno. Ovo se prenosi od imama Ahmeda, takođe prenose od njega da je on uzimao od brade sa njenih krajeva.

Peti stav – da nije dozvoljeno uzimanje od brade niti u dužini niti u širinu, nego da se pusti u onakvom stanju kakvom jest. Ovo je izabrao Nevevi, Ševkani i od savremenih učenjaka Bin Baz.
Ovo dokazuju sa općom naredbom u hadisu : “Puštajte brade”. Međutim većina učenjaka smatra da se pod puštanjem brade misli na na njeno puštanje tako da bude velika i bujna a ne da se ne smije ništa od nje kratiti, ovo prenose Ibn Dekikul-Id i Ibn Hadžer. A u drugom rivajetu je došlo “Veffirulliha” što jezički znači puštanje brade da bude velika i bujna.

Šesti stav – da se ne uzima ništa od brade osim u slučaju kada se njen izgled izobliči i deformiše u dužinu ili u širinu. Ovaj stav prenosi Ibn Džerir Taberi od Hasana El-Basrija, Ata'a a izabragao ga je i Ibn Hadžer tumačeći da se na ovaj način tumači postupak Ibn Omera, radijallahu anhuma, (tj. njegovo kraćenje brade).

Sedmi stav – da je lijepo uzeti od brade od njene dužine i širine kada postane jako velika, odnosno pokuđeno je da čovjek postane poznat po veličini brade kao što je pokuđeno da postane poznat u njenom pretjeranom kraćenju. Ovo je stav Kadi Ijada.
A što se tiče hadisa od Amra ibn Asa, radijallahu anhu, kojeg bilježi Tirmizi da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, uzimao od svoje brade od njene dužine i širine, ovaj hadis je veoma slab zbog ravije za kojeg je rekao Buhari da je munker hadis (veoma slab). S tim da nije prenešen ni jedan hadis ni vjerodostojan niti slab da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zabranio kraćenje brade. Takođe, ništa slično nije prenešeno od ashaba ili tabi'ina.

Prema tome, ovo su otprilike najbitniji stavovi učenjaka oko kraćenja i uzimanja brade, a što je spomenuto da su stavovi mezheba treba znati da unutar mezheba ima razilaženja po ovom pitanju.
Na osnovu izloženog, ono za što se može reći da je zajednički stav većine učenjaka ovog Ummeta po ovom pitanju je da je dozvoljeno uzimanje i kraćenje brade, s tim da ona ostane i dalje bujna i velika, a najbolje je da se uzima samo onda kada pređe dužinu šake jer je to ono što se prenosi od mnogih ashaba (Ibn Omera, Ebu Hurejre, Džabira i Ibn Abbasa, radijallahu anhum) kao i od većine učenjaka.

Ono što se može primijetiti da je rašireno u našim krajevima po ovom pitanju (kraćenju brade) su dvije krajnosti: jedna je da je haram uzimati išta od brade, a druga da se krati skroz kratko na nekoliko milimetara ili nešto jače, a ni jedno ni drugo nisu bili stavovi niti praksa selefa ovog Ummeta. Dovoljno je što se prenosi od hanefijskog učenjaka Ibn Abidina da uzimanje od brade ispod šake onome kome brada ne deformiše i ne izobličava izgled da “To nije niko dozvolio”.

A što se tiče mišljenja šejha Albanija, rahimehullah, tj. što se prenosi od njega da je smatrao da je puštanje brade ispod šake novotarija, taj njegov stav je blizak onome na čemu su hanefije, jer oni smatraju da je uzimanje što pređe preko šake sunet ili vadžib. Međutim, ni za jedno, ni drugo ni treće, tj. da je sunnet ili vadžib uzeti ili novotarija ne uzeti, nema nekog jasnog i nedvosmislenog šerijatskog argumenta kojim se mogu argumentirati i poduprijeti ti stavovi. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Vidi manje