Alejkumusselam.
Ko prespava namaz dužan čim ustane i sjeti se da ga je prespavao da ga je odmah naklanja. Dokaz za to je hadis kojeg bilježi Muslim u svom Sahihu od Enesa, radijallahu anhu, da Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Ko zaboravi klanjati namaz ili ga prespava, njegov kefaret (otkupa) je da ga klanja kada ga se sjeti”.
A što se tiće klanjanja žene kada je našminkana, nema smetnje da žena u takvom stanju klanja pod uslovom da je uzela abdest prije šminkanja ili da je abdestila poslije šminkanja ali ta šminka je nije spriječila da pokvasi dijelove tijela koje je inače obaveza pokvasiti pri abdestu. U protivnom, ako zbog šminke na licu, očima i slično nije pokvasila dijelove tijela koji se kvase pri abdestu, nije joj ispravan ni abdest niti namazi koje klanja u takvom stanju. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Zahvala pripada Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:

Da li su neke sure ili ajeti bolji i vrijedniji od drugih i ako jesu u čemu se sastoji ta vijednost? O ovim pitanjima pisali su mnogi učenjaci, a naročito učenjaci koji su napisali knjige iz oblasti kur'anskih znanosti poput Sujutija (El-Itkan), Zerkešija (El-Burhan) i Zerkanija (Menahilul-irfan).

Imam Sujuti je u svojoj knjizi (El-Itkan, 2/417-420) detaljno naveo stavove učenjaka o ovim pitanjima i argumentaciju istih, kao i u čemu je vrijednost jednih nad drugima. Rezime onoga što je on spomenuo se sastoji u sljedećem:

Učenjaci imaju podijeljeno mišljenje oko toga da li u Kur'anu ima ajeta ili sura koje su bolje i vrijednije od drugih ajeta i sura:

Prvi stav – da nema u Kur'anu nešto (ajet ili sura) što je vrijednije i bolje od nečeg drugog iz Kur'ana.

Na ovom stavu su Ebu El-Hasan El-Eš'ari, Kadi ebu Bekr El-Bakilani, Ibn Hibban i pripisuje se imamu Maliku.

Ovu stav argumentiraju time što je čitav Kur'an Allahov govor, kao i time što stav da je nešto od Kur'ana vrijednije od nečega drugog iz Kur'ana išareti da u ajetima i surama koje su manje vrijedne ima nedostataka i mahana.

Drugi stav – da su neke sure i ajeti vrijedniji od drugih.

Na ovom stavu džumhur učenjaka, između ostalih: Ishak ibn Rahuveje, Ebu Bekr ibnul-Arebi, Ebu Hamid El-Gazali, El-Kurtubi i mnogi mnogi drugi.

Njihov argument su hadisi u kojima je došlo da su neke sure i neki ajeti vrijedniji od drugih, poput toga da je Fatiha najuzvišenija sura u Kur'anu, da je Ajetul-kursi navrijedniji ajet, da sura El-Ihlas vrijedi kao trećina Kur'ana, zatim vrijednost El-Bekare i Ali Imran i vrijednost zadnja dva ajeta sure El-Bekare i drugi primjeri.
Ebu Hamid El-Gazali kaže da ako bi neko pitao kako da bude dio Kur'ana bolji od drugog dijela Kur'ana, neka zna da svjetlost znanja ukazuje da ima razlike između

Ajetul-kursi i Ajetul-dejn (najdužeg ajeta u Kur'anu koji govori o zapisivanju duga) i da ima razlike između sure El-Ihlas i sure Tebbet, a na uvjerenje da među njima ima razlike ukazuje i sunet. Poslaniku, sallahu alejhi ve sellem, je objavljen Kur'an, a on je rekao da je sura Jasin srce Kur'ana (oko vrijednosti sure Jasin nije ništa prenešeno u vjerodostojnim hadisima), da je Fatiha najbolja sura u Kur'anu, da je Ajetul-kursi prvak Kur'ana, da Kulhuvallahu ehad vrijedi trećinu Kur'ana, i drugi hadisi u kojima su spomenute vrijednosti dijelova Kur'ana, davanja prednosti jednim surama i ajetima nad drugim i mnoštvo sevapa onome ko ih uči.

A kaže učenjak Ebnul-Hisar da je čudno da se spominje razilaženje učenjaka po ovom pitanju pored šerijatskih tekstova koji to potvrđuju.

Zatim, učenjaci koji potvrđuju da su neke sure i ajeti bolji i vrijedniji od drugih međusobno se razilaze oko toga u čemu je vrijednost jednih nad drugim.
Skupina kaže da je u pitanju veličina nagrade, mnoštvo sevapa, pokretanje emocija i bogobojaznosti, navođenje na razmišljanje i zapitanost prilikom čitanja i razmišljanja o tim ajetima ili surama.

Dok duga skupna smatra da se radi o raznolikosti i bogatstvu sadržaja, značenja i dubina tih ajeta.

A imam Bejheki prenosi od učenjaka El-Halimija da se vrijednost i prednost jednih ajeta i sureta nad drugima vraća na jednu od tri stvari:

Prva – da je rad po jednom ajetu preči od rada po drugom, zato se kaže da su ajeti u kojima su došle naredbe i zabrane bolji od ajeta u kojima su priče vjerovjesnika i drevnih naroda.

Druga – ajeti koji sadrže mnoštvo Allahovih imena, ili Allahovih svojstava ili koji ukazuju na Allahovu uzvišenost i veličinu oni su bolji od ajeta u kojima toga nema, jer se vrijednost govora mjeri po njegovom sadržaju.

Treća – reći da je neka sura bolja od druge ili da je neki ajet bolji od drugog to nači da se sa njenim učenjem ostvaruje trenutna korist mimo koristi sevapa na ahiretu i da se njenim učenjem obavlja ibadet, poput učenja Ajetul-kursija, sure El-Ihalas, El-Felek i En-Nas, učač se sa njihovim učenjem štiti od onog od čega se boji, traži zaštitu od Allaha i izvršava samim učenjem ibadet, jer se njihovim učenjem spominje Allah (čini zikrullah) i Njegovo veličanje sa naviđenjem Njegovih uzvišenih svojstava sa uvjerenjem u njihovu istinitost, uz to duša se smituje sa zikrom i ostvaruje se bereket, za razliku od ajeta o propisima sa njihovim učenjem se ne primjenjuje sam propis nego postiže znanje.

Takođe, upitana je Stalna komisija za fetve u Saudij (broj fetve 20414): da li je tačno da učenje i tilavet nekih sura Kur'ana i ramišljanja o njihovom značenju ima posebnu vrijednost i fadl u odnosu na neke druge sure, poput sure Jasin. I u čemu je ta vrijednost?

Odgovor je glasio: Međusobna razlika u vrijednosti i fadlu među nekim ajetima i surama je potvrđena u čistom Sunnetu, poput vrijednosti Fatihe, Ajetul-kursija, sure El-Ihlas i drugih sura, uz uvjerenje da su svi ajeti i sure Allahov govor. Ove različite vrijednosti ajeta i sura se vračaju na to što neke sure ili ajeti imaju posebna njima specifična značenja, a u Sunetu nam je pojašnjena ta specifična vrijednost i fadl. Različite vrijednosti ajeta i sura možemo znato samo putem Tavkifa (tj. putem šerijatskih tekstova Kur'ana ili Sunneta) i u tome nema prostora za idžtihad (mišljenje ljudi). A što se tiče sure Jasin, nije nam poznat vjerodostojan hadis od

Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, o njenoj posebnoj vrijednosti, a Allah zna najbolje. Ve billahi tevfik, i neka je salavat i selam na vjerovjesnika Muhammeda, njegovu porodicu i ashabe. (potpisnici fetve su: Bin Baz, Abdulaziz Ale Eš-Šejh i Bekr ebu Zejd)
Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Hvala Allahu i neka je salat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:

Što se tiče učenja Kur'ana uopćeno ili učenja Jasina, Fatihe, hatme i slično, za duše umrlih, najbolje je postupiti onako kako je po tom pitanju radio Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, i kako su radili ashabi i prve generacije ovog Ummeta.

Naime, nije prenešeno od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, niti ashaba, ridvanullahi alejhim, da su učili Kur'an uopćeno, niti pridavali hatme, učili Jasine, Fatihu i slično i poklanjali nagradu tog učenja umrlom. I oni su imali umrlih kojima su mogli učiti Kur'an, pa da je u tome bio hajr ne bi ih mi u tome pretekli.

Sa druge strane, poklanjanje hatme i učenje Jasina za dušu umrlog nema osnova u vjerodostojnom sunnetu.

A još ako se od toga napravi vjera, odnosno da se sva vjerska aktivnost svede na učenje ili plaćanje učenja Kur'ana umrlim, kao što je praksa kod mnogih muslimana, pa se tome još doda šerijatski sporno plaćanje hodžama, učačima i sličnim samo učenje Kur'ana za dušu umrlih, onda se dolazi do zaključka da je ova praksa učenja Kur'ana za duše umrlih koja je uveliko raširena kod nas velika devijacija i iskrivljenje u praktikovanju vjere, jer Kur'an nije objavljen mrtvima nego živima.

Od apsurda po ovom pitanju je i to da učači Jasina za duže umrlih uče ajet u istoj suri koji je dokaz da je Kur'an objavljen kao opmena živima a ne mrtvima.

Kaže Uzvišeni: “To je samo Opomena i Kur'an jasni, da opomeneonog ko je živ, i obistini Riječ protiv nevjernika” (Jasin, 69-70).

Šta koristi umrlim od djela živih je pitanje koje zaslužuje da se konstantno ponavlja, pa u tom kontekstu slijedi tekst koji je već objavljen.

Oko učenja Kur'ana umrlim učenjaci imaju podijeljeno mišljenje da li uopće sevap i nagrada učenja Kur'ana kada se pokloni umrlim stiže njima, tj. da li im koristi, a složni su da učenje Kur'ana umrlim nije bila praksa Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, niti ashaba, radijallahu anhum.

Naime, nema razilaženja među učenjacima Ehli sunneta da umrli imaju koristi od djela živih u dvije stvari.

Prva – ono što je umrli uzrokovao tokom svoga života pa mu teče nagrada nakon njegove smrti, a u ovo ulaze troje: trajna sadaka (tj. uvakufljena džamija i slično), dobro dijete koje dovi svome roditelju i znanje od kojeg se koriste ljudi. Ove tri stvari su spomenute u hadisu kojeg bilježi Muslim u svom Sahihu (1631): “Kada umre sin Ademov prekida mu se djelo osim u trome: trajnoj sadaci, dobrom djetetu koje mu dovi i znanju od kojeg se koriste oni poslije njega”.

Druga stvar: dobra djela koja čine drugi ljudi za umrlog, tj. sa nijetom da umrlom stigne nagrada tih djela, od tih stvari su: dova muslimana za umrlog, činjenje istigfara umrlom (traženje oprosta od grijeha), udjeljivanje sadake za njega i obavljanje Hadždža za njega. Za ove četiri stvari su došli šerijatski tekstovi Kur'ana i sunneta koji potvrđuju da umrli ima koristi od njih ako ih živi učini za njega.

Oko posta za umrlog postoji razilaženje među učenjacima, a ispravno je da umrli od toga ima koristi kao što je došlo u vjerodostojnom hadisu koje bilježe Buharija (1952) i Muslim (1147): “Ko umre a ostao je dužan post neka posti za njega njegov velij (dijete)”.

Znači, ovo su djela od kojih umrli ima koristi kada ih za njega učini neko od živih. Da još jednom ponovimo ta djela su: trajna sadaka (tj. uvakufljena džamija i slično) koju je dao umrli, dobro dijete koje dovi svome roditelju, znanje (knjige, predavanja i slično) koje ostavio umrli od kojeg se koriste ljudi, dova muslimana za umrlog, činjenje istigfara umrlom (traženje oprosta od grijeha), udjeljivanje sadake za njega, obavljanje Hadždža za njega i post.

Sve ovo je potvrđeno u šerijatskim tekstovima i oko njih nema razilaženja među učenjacima osim oko posta.

Nema razilaženja među učenjacima Ehli sunneta da umrli imaju koristi od djela živih u dvije stvarima.

Prva – ono što je umrli uzrokovao tokom svoga života pa mu teče nagrada nakon njegove smrti, a u ovo ulaze tri stvari: trajna sadaka (tj. uvakufljena džamija i slično), dobro dijete koje dovi svome roditelju i znanje od kojeg se koriste ljudi.

Ove tri stavri su spomenute u hadisu kojeg bilježi Muslim u svom Sahihu (1631): “Kada umre sin Ademov prekida mu se djelo osim u tri stvari: trajnoj sadaci, dobrom djetetu koje mu dovi i znanju od kojeg se koriste oni poslije njega”.

Druga stvar: dobra djela koja čine drugi ljudi za umrlog, tj. sa nijetom da umrlom stigne nagrada tih djela, od tih stvari su: dova muslimana za umrlog, činjenje istigfara umrlom (traženje oprosta od grijeha), udjeljivanje sadake za njega i obavljanje Hadždža za njega.

Za ove četiri stvari su došli šerijatski tekstovi Kur'ana i sunneta koji potvrđuju da umrli ima koristi od njih ako ih živi učini za njega.

Oko posti za umrlog postoji razilaženje među učenjacima, a ispravno je da umrli od toga ima koristi kao što je došlo u vjerodostojnom hadisu koje bilježe Buharija (1952) i Muslim (1147): “Ko umre a ostao je dužan post neka posti za njega njegov velij (dijete)”.

Znači, ovo su djela od kojih umrli ima koristi kada ih za njega učini neko od živih. Da još jednom ponovimo ta djela su: trajna sadaka (tj. uvakufljena džamija i slično) koju je dao umrli, dobro dijete koje dovi svome roditelju, znanje (knjige, predavanja i slično) koje ostavio umrli od kojeg se koriste ljudi, dova muslimana za umrlog, činjenje istigfara umrlom (traženje oprosta od grijeha), udjeljivanje sadake za njega, obavljanje Hadždža za njega i post.

Sve ovo je potvrđeno u šerijatskim tekstovima i oko njih nema razilaženja među učenjacima osim oko posta.

A što se tiče ostalih dobrih djela poput namaza, učenja Kur'ana i zikrenja sa nijetom da sevap od tih djela ide umrlim, islamski učenjaci imaju podijeljeno mišljenje da li uopće stiže nagrada ovih djela umrlima.

Takođe, u ovo ulazi i klanje kurbana umrlom, jer o tome nije ništa prenešeno.

Pa tako imami Ebu Hanife i Ahmed smatraju da ko uradi ova djela i pokloni njihov sevap umrlim da mu to koristi.

Dok imami Malik i Šafija smatraju da umrli od toga nema koristi. I jedni i drugi su složni da po ovim pitanjima nije prenešeno ništa vjerodostojno. Oni koji smatraju da umrlima koristi učenje Kur'ana i drugih gore spomenutih djela dokazuju to kijasom (analogijom) na ona dobra djela (poput sadake, dove i Hadždža) za koja je došlo u Šerijatu da od njih ima koristi umrli.

Znači oni nemaju drugog dokaza osim kijasa, tvrdeći da nema razlike između dove, istigfara i sadake od kojih umrli ima koristi kada mu ih pokloni živi i između namaza, učenja Kur'ana i zikra i poklanjanja sevapa istih umrlima.

Učenjaci koji smatraju da poklanjanje sevapa učenja Kur'ana, klanjanja namaza i zikrenja umrlom ne koristi dokazuju to sa tri dokaza koja vrijedi ovdje spomenuti:

Prvi: riječi Uzvišenog: “I insanu ne pripada osim ono što je on uradio” (En-Nedžmu 39), u kojima se negira da čovjek ima koristi od tuđih djela. I kažu da je ovo opće pravilo iz kojega se izuzima ono što je došlo od dobrih djela da koristi umrlom u drugim šerijatskim tekstovima.

Drugi: da učenje Kur'ana (zikrenje i namaz) i poklanjanje sevapa tog djela umrlom nije prenešeno ni riječima niti djelom od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, a da tome pouči svoj Ummet imalo je itekako potrebe.

Takođe, to nije bila praksa ashaba niti tabi'ina.

Treći koji je ujedno i najjači dokaz: da je pitanje stizanja sevapa nekog djela koje čini živa osoba umrlom stvar gajba, tj. nepoznatog, kojeg jedino Allah zna. A nije nam prenešeno da umrlima stiže sevap učenja Kur'ana kada ga živi pokloni njemu.

Ovaj drugi stav učenjaka, na čemu su imam Šafija i Malik je bliži ispravnom gledajući na snagu dokaza.

Prema tome, učenje Kur'ana i poklanjanje nagrade tog učenja umrlom nije prenešeno od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, niti ashaba, ridvanullahi alejhim.

Takođe, poklanjanja hatme i učenje Jasina za dušu umrlog nema osnova u vjerodostojnom sunnetu. Na muslimanu je da čini dobra djela za koja je prenešeno u šerijatskim tekstovima da umrli imaju koristi od njih, jer to je ono što je sigurno.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Hvala Allahu i neka je salat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:

Šejh Abdulbasit Muhammed Abdussamed, rahmetullahi alejhi, rođen je u Egiptu 1927. a preselio 1988, on je jedan od najpoznatijih karija Plemenitog Kur'ana savremenog doba u islamskom svijetu. Uživao je veliku popularnost širom svijeta zbog ljepote glasa i jedinstvenog načina učenja, nazvan je ZLATNIM GRLOM. Za svoje nadahnuto učenje dobio je mnogo nagrada, priznanja i odlikovanja.
Ali pored svega navedenog, treba imati u vidu da mu se prigovaraju i zamjeraju neke pojedinosti oko njegovog načina učenja.

Od tih prigovora i kritika je sljedeće:

1 – Podizanje (i spuštanje) glasa prilikom učenja.
Za ovakav način učenja neki učenjaci su rekli da je to novotarija karija. Ovaj način učenja neki učenjaci nazivaju „Et-Taklis“. Pa tako šejh Bekr Ebu Zejd u svojoj knjizi „Novotarije karija“ navodi da je od zabranjenih načina učenja takozvani Et-Taklis, a to je podizanje glasa pri učenju.

Imam Šafija je opisujući učenjaka hanefijskog mezheba Ebu Jusufa, učenika Ebu Hanife, rekao da je bio „kallasen“ (učač koji pri učenju podiže glas) a što je odvelo u uvođenje novine stavljanja ruku na uši pri učenju.

2 – Stavljanje ruku na uši i lilanje (klimanje) u toku učenja.
Stalna komisja za fetve u Saudiji (u sastavu Bin Baza, Abdulaziza Ali Šejha, Abdullaha Gudejana, Saliha E-Fevzana i Bekra Ebu Zejda) je u jednom odgovoru na pitanje o propisu lilanja (klimanja) pri učenju Kur'ana odgovorila da je to od običaja koje je obaveza ostaviti. To se kosi sa edebom ophođenja prema Allahovom govoru, jer prilikom učenja i slušanja Kur'ana treba šutjeti i pomno slušati bez pokreta, odsutnosti i slično, kako bi i karija i onaj ko sluša skrušeno razmišljali o značenjima Plemanitog Kur'ana.

Neki učenjaci su naveli da je lilanje (klimanje) pri učenju adet i običaj Židova kada uče svoju svetu knjigu, a nama je zabranjeno oponašati Židove i kršćane u njihovim načinu činjenja obreda. (Ovo je bio sadržaj fetve)

3 – Učenje sa tzv. Elhanima (greškama) zbog usklađivanja sa melodičnim muzičkim tonovima.
U njegovom kiraetu je uočljivo i primjetno učenje koje islamski učenjaci nazivaju Elhanima (jednina Lahn). Elhani su greške u učenju zbog melodičnog učenja, poput: dodavanje dužina gdje je nema, skraćivanja dužine gdje je ima, učenje sa hereketom gdje je harf sakin i obrnuto, dodavanje na hraf ili umanivanje od njega, itd. sve sa ciljem da se uskladi sa melodičnim muzičkim tonovima.

O ovoj pojavi među karijama detaljnije je pisao učenjak Ebu Bekr Et-Tartuši (preselio 530. po Hidžri) u svojoj knjizi „El-Havadisu vel-bide'u“ (Inovacije i novotarije) i nazvao je novotarijom karija.

Kaže imam Malik: „Ne sviđa mi se učenje sa Elhanima, ne volom ga ni za Ramazan niti van njega, jer ono liči pjevanju, njime se ismijava sa Kur'anom, pa se kaže: taj i taj bolje uči od tog i tog “ (El-Havadis vel-bide'u, str. 83).

Zatim je Et-Tartuši spomenuo riječi Ibrahima En-Nehaija da je pokuđeno melodično učenje, od Se'id ibn Musejjiba da je to zabranjivao, a od Muhammeda ibn Sirina da je su glasovi (učenja sa Elhanima) u učenju novotarija. A od imam Ahmeda se prenosi nekoliko predaja od njegovih sinova i učenika da je za učenje sa Elhanima rekao da je to novotarija.

4 – Izgovaranje „SADDEKALLHUL-AZIM“ na završetku svakog učenja.
Učenjaci su naglasili da je ovo novotarija, a danas je veoma raširena među učačima. Za izgovaranje ovih riječi nema dokaza ni u Kur'anu ni u vjerodostojnom Sunnetu. O propisu izgovaranju ovih riječi na kraju učenja Stalna komisija za fetve je odgovorila: „Izgovaranje „SADDEKALLHUL-AZIM“ na završetku svakog učenja je novotarija, jer to nije radio Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, niti pravovjerne halife niti ostali ashabi, niti je to bila praksa imama (učenjaka) selefa iako su toliko mnogo učili Kur'an, vodili računa o njemu i imali toliko znanja o njemu.

Pa je zato stalno izgovaranje ovih riječi nakon kiraeta novotarija, a u vjerodostojnom hadisu je došlo: ‘Ko uvede u ovu našu vjeru ono što nije od nje, to se odbacuje’ (bilježe ga Buharija i Muslim)“.

A dokazivanje ove novotarije sa riječima Uzvišenog „Reci: “Allah govori istinu! Zato slijedite vjeru Ibrahimovu, pravog vjernika, koji nije bio od onih koji Allahu druge smatraju ravnim.”“ (Ali Imran, 95) je pogrešno jer ovaj ajet i ajeti prije njega govore o sinovima Isarailovim, Musaovom narodu, i lažima koje su iznosila na Allaha.

Takođe, ovome se mogu dodati još dvije druge sporne stvari: podizanje glasova od strane onih koji slušaju njegovo učenje izgovaranje: Allah Allah, iskazujući time zadovoljestvo i ljepotu njegovog učenja. Sporno je što se oni dive ljepoti glasa a ne reaguju teko doživljavajući značenja Allahovih riječi i ajeta.

Ovo su neki učenjaci nazvali novotarijom jer je to postalo sastavni dio njegovog učenja u mnogim prigodama.

Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Alejkumusselam.

Ovaj odgovor, tj. savjet a ne presuda (u kojoj se inače ocjenjuje ko je kriv) među vama, se zasniva na tvom opisu situacije, pa ako si šta oduzeo ili dodao, preuveličao ili prešutio to si na svoju štetu učinio.
Naime, ako ona neće da praktikuje vjeru, tj. da klanja, nosi hidžab i slično, tebi je mustehab ili čak vadžib, shodno razilaženju učenjaka, da joj daš talak (da je pustiš). Jer zbog nemarnosti supruge u praktikovanju vjerskih propisa na mužu je nakon što uloži maksimalan trud u normalizovanju stanja da je pusti.

Znači, ti nju treba da pustiš (da joj daš talak) a ne da dozvoliš da ona tebe ucjenjuje ili da je moliš da ti se vrati. A ti kako opisuješ situaciju ona i neće više sa tobom da živi pa ti i nemaš nekog izbora.
Razvod braka nije velika tragedija, jer ako supružnici ne mogu naći zajedničke razvod je lijepo rješenje i u njemu može biti veliki hajr. Kaže Uzvišeni: “A ako se njih dvoje (supružnici) ipak rastave, Allah će ih iz obilja svoga neovisnim učiniti” (En-Nisa, 130).

Prema tome, ono što trebaš sada da uradiš je da ostaviš ti nju i da ne pokušavaš da se pomiriš sa njom, jer ako je tako da ona ne želi vjeru onda i jest bolje da se vi na vrijeme raziđete. Da ona želi tebe i život sa tobom ali ne želi vjeru ti bi nju trebao ostaviti, a pogotovu što ona neće ni tebe ni vjeru. Ako je ona takva nemoj žaliti što je gubiš.

Moli Allaha da te opskrbi ženom vjernicom sa kojom ćeš zajedno da ispunjavaš svoje vjerske obaveze, gradiš lijep život i uzdižeš porodicu sa kojom je Uzvišeni zadovoljan a i ona sa Njim.

Za dijete se ne sikiraj, Allah je taj koji upućuje na pravi put, a ti sa svoje strane učini sve da se brineš o njoj i da i ti imaš udjela u njenom odgoju i ti je uči Islamu i islamskim vrijednostima.

Uglavnom, ne sikiraj se, posveti se vjeri što više možeš, traži sebi ženu vjernicu, osloni se na Allaha i nemoj se previše zamarati. Kaže Uzvišeni: “Ko se osloni na Allaha. Pa On mu je dovoljan” (Et-Talak, 3).

Mi ne znamo u čemu je hajr, a Allah zna. Kaže Uzvišeni: “Ne volite nešto, a ono može biti dobro za vas, a nešto volite, a ono ispadne zlo po vas. Allah zna, a vi neznate” (El-Bekare, 216). Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com