Alejkumusselam.

Iz pitanja se razumije da bi poklanjanje sevapa od učenja Kur'ana bilo usmjereno muslimanima iz Palestine koji su živi a ne poklanjanje sevapa umrlima.

Imami četiri mezheba imaju podijeljeno mišljenje oko poklanjanja sevapa učenja Kur'ana mrtvima, odnosno da li im uopće nagrada učenja stiže.

Imami Ebu Hanife i Ahmed su na stavu da mrtvima stiže nagrada učenja Kur'ana i da im koristi, dok su imam Malik i Šafija na suprotnom stavu, tj. da umrlima to ne koristi i da im ne stiže nagrada učenja Kur'ana. Ono što se sigurno zna je to da ni Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ni ashabi nisu učili Kur'an da bi poklanjali sevape umrlima. Nego učenjaci koji smatraju da je to dozvoljeno i propisano to dokazuju kijasom (analogijom) na dovu, sadaku, hadž i post koji su potvrđeni.

A što se tiče poklanjanja sevapa učenja Kur'ana živima, učenjaci takođe imaju podijeljeno mišljenje.

Džumhur (većina) učenjaka je na stavu da to nije propisano niti živi imaju od toga koristi, jer tako nešto nije prenešeno od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, niti ashaba, niti selefa.

Sa druge strane, po zvaničnom stavu hanefijskog i hanbelijskog mezheba (mada unutar mezheba ima jako razilaženje) učenje Kur'ana i poklanjanja njegovog sevapa živima je dozvoljeno poput poklanjanja sevapa učenja mrtvima. Naravno, po ovom pitanju nije ništa došlo u šerijatskim tekstovima.

Od savremenih učenjaka šejh Usejmin je po ovom pitanju odabrao stav da živi nemaju koristi od poklanjanja sevapa dobrih djela živih.

Od dokaza sa kojim se moglo pravdati dozvola je hadis koji je došao oko propisanosti obavljanja hadža za živu osobu, s tim da je šart dozvole obavljanja hadža za živu osobu je da ona nije u mogućnosti da ga sama obavi. Pa tako i ovaj dokaz gubi svoju snagu ako imamo u vidu da se učenje Kur'ana i poklanjanje sevapa učenja čini za osobe koje su uglavnom sposobne same da uče Kur'an.

Prema tome, preče je, bolje i ispravnije da se za žive uči dova ili da sadaka ašto je potvrđeno u šerijatskim tekstovima i oko čega nema razilaženja da koristi živima. A poklanjanje sevapa učenja Kur'ana živima je upitno sa strane da li im uopće to koristi i da li im stiže nagrada, jer tako nešto nije potvrđeno do strane Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, niti ashaba, niti selefa. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Alejkumusselam.

Nema u Sunnetu Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, posebna dova koja se uči poslije hatme Kur'ana, niti je to prenešeno od njegovih ashaba niti od poznatih imama učenjaka ovog Ummeta. Dova koja se može naći na kraju mnogih Mushafa (Kur'ana samo na arapskom jeziku), koja je i naslovljena kao dova hatme Kur'ana, a pripisuje se šejhul-islamu Ibn Tejmiji, ova dova nema nikakvog osnova sa strane seneda niti sa strane pripisivanja šejhul-islamu.

Dova poslije hatme Kur'ana može biti u namazu ili van namaza, za dovu poslije hatme Kur'ana u namazu nema nikakvog osnova a za dovu poslije hatme Kur'ana van namaza prenešeno je od Enesa, radijallahu anhu, u vjerodostojnom senedu da bi sakupio porodicu i dovio.

Kada je poznati savremeni šejh Ibn ‘Usejmin, rahmehullah, upitan od propisu učenja dove poslije hatme Kur'ana na noćnom namazu (teraviji) u Ramazanu odgovorio je sljedeće (Fetava erkanul-islam, str.354): “Oko hatme Kur'ana na noćnom namazu u Ramazanu nije mi poznat sunet Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, niti ashaba, najjače što je prenešeno o tome je to da bi Enes, radijallahu anhu, kada bi završio hatmu Kur'ana sakupio porodicu i dovio, a ovo je van namaza”.

Savremeni učenjak šejh Bekr Ebu Zejd, rahimehullah, je o dovi poslije hatme Kur'ana napisao veoma dobru i korisnu studiju “Predaje o dovi povodom hatme Kur'ana”.

On tu studiju završava sa rezimeom u dva dijela:
“Prvi dio: uopćeno o dovi povodom hatme Kur'ana: rezultat (istraživanja) se satoji u sljedećem:

Prvo – nije prenešeno od Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, uopćeno o dovi povodom hatme Kur'ana ništa vjerodostojno, a ono što je prenešeno kreće se između izmišljenih predaja i veoma slabih tako da se može pouzdano tvrditi da nema ništa vjerodostojno u ovom poglavlju, jer učenjaci koji su pisali o kur'anskim znanostima i dovama (zikrovima), poput Nevevija, Ibn Kesira, Kurtubija i Sujutija, njihovo pisanje o toj temi ne izlazi van spomenutog, a da su imali o tome nešto jače sa senedom oni bi to naveli.

Drugo – u vjerodostojnoj predaji od Enesa, radijallahu anhu, činjenje dove povodom hatme Kur'ana, on bi tim povom sakupio porodicu, takođe, u tome ga je slijedila skupina tabi'ina, kao što je došlo u predaji od Mudžahida ibn Džebra, rahimehumullah.

Treće – o propisanosti učenja dove povodom hatme Kur'ana nije ništa prenešeno od imama Ebu Hanife i Šafije, a od imama Malika se prenosi da je rekao da to ljudi (u Medini) nisu radili i da hatma Kur'ana nije sunet prilikom noćnog namaza u Ramazanu.

Četvrto – učenjaci hanbelijskog mezheba prenose od imama Ahmeda da je mustehab učiti dovu nakon hatme Kur'ana, a ovo se prenosi od potonjih učenjaka sva tri spomenuta mezheba.

Drugi dio: o dovi povodom hatme Kur'ana u namazu: rezultat (istraživanja) je u sljedećem:

Prvo – nema ni jedno slovo prenešeno od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, niti ashaba o propisanosti dovljenja u namazu povodom hatme Kur'ana ni prije niti poslije rukua niti za imama niti za muktediju.

Drugo – najviše što se prenosi od imama Ahmeda od strane učenjaka mezheba u rivajetima El-Fadla i El-Harbija, a čije senede nismo našli, da se dovi povodom hatme Kur'ana na travih-namazu prije odlaska na ruku, a u rivajetu čije se porijeklo ne zna se navodi da se to čini na dovi vitr-namaza…”.

Prema tome, nema nikakve posebne niti neposebne dove koja se uči povodom hatme Kur'ana. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Alejkumusselam.

Što se tiče učenja Kur'ana uopćeno ili učenja Jasina, Fatihe, hatme i slično, za duše umrlih, najbolje je postupiti onako kako je po tom pitanju radio Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, i kako su radili ashabi i prve generacije ovog Ummeta. Naime, nije prenešeno od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, niti ashaba, ridvanullahi alejhim, da su učili Kur'an uopćeno, niti pridavali hatme, učili Jasine, Fatihu i slično i poklanjali nagradu tog učenja umrlom. I oni su imali umrlih kojima su mogli učiti Kur'an, pa da je u tome bio hajr ne bi ih mi u tome pretekli.

Sa druge strane, poklanjanje hatme i učenje Jasina za dušu umrlog nema osnova u vjerodostojnom sunnetu.

A još ako se od toga napravi vjera, odnosno da se sva vjerska aktivnost svede na učenje ili plaćanje učenja Kur'ana umrlim, kao što je praksa kod mnogih muslimana, pa se tome još doda šerijatski sporno plaćanje hodžama, učačima i sličnim samo učenje Kur'ana za dušu umrlih, onda se dolazi do zaključka da je ova praksa učenja Kur'ana za duše umrlih koja je uveliko raširena kod nas velika devijacija i iskrivljenje u praktikovanju vjere, jer Kur'an nije objavljen mrtvima nego živima.

Od apsurda po ovom pitanju je i to da učači Jasina za duže umrlih uče ajet u istoj suri koji je dokaz da je Kur'an objavljen kao opmena živima a ne mrtvima. Kaže Uzvišeni: “To je samo Opomena i Kur'an jasni, da opomene onog ko je živ, i obistini Riječ protiv nevjernika” (Jasin, 69-70).

Šta koristi umrlim od djela živih je pitanje koje zaslužuje da se konstantno ponavlja, pa u tom kontekstu slijedi tekst koji je već objavljen.

Oko učenja Kur'ana umrlim učenjaci imaju podijeljeno mišljenje da li uopće sevap i nagrada učenja Kur'ana kada se pokloni umrlim stiže njima, tj. da li im koristi, a složni su da učenje Kur'ana umrlim nije bila praksa Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, niti ashaba, radijallahu anhum.

Naime, nema razilaženja među učenjacima Ehli sunneta da umrli imaju koristi od djela živih u dvije stvari.

Prva – ono što je umrli uzrokovao tokom svoga života pa mu teče nagrada nakon njegove smrti, a u ovo ulaze troje: trajna sadaka (tj. uvakufljena džamija i slično), dobro dijete koje dovi svome roditelju i znanje od kojeg se koriste ljudi. Ove tri stvari su spomenute u hadisu kojeg bilježi Muslim u svom Sahihu (1631): “Kada umre sin Ademov prekida mu se djelo osim u trome: trajnoj sadaci, dobrom djetetu koje mu dovi i znanju od kojeg se koriste oni poslije njega”.

Druga stvar: dobra djela koja čine drugi ljudi za umrlog, tj. sa nijetom da umrlom stigne nagrada tih djela, od tih stvari su: dova muslimana za umrlog, činjenje istigfara umrlom (traženje oprosta od grijeha), udjeljivanje sadake za njega i obavljanje Hadždža za njega. Za ove četiri stvari su došli šerijatski tekstovi Kur'ana i sunneta koji potvrđuju da umrli ima koristi od njih ako ih živi učini za njega.

Oko posta za umrlog postoji razilaženje među učenjacima, a ispravno je da umrli od toga ima koristi kao što je došlo u vjerodostojnom hadisu koje bilježe Buharija (1952) i Muslim (1147): “Ko umre a ostao je dužan post neka posti za njega njegov velij (dijete)”.

Znači, ovo su djela od kojih umrli ima koristi kada ih za njega učini neko od živih. Da još jednom ponovimo ta djela su: trajna sadaka (tj. uvakufljena džamija i slično) koju je dao umrli, dobro dijete koje dovi svome roditelju, znanje (knjige, predavanja i slično) koje ostavio umrli od kojeg se koriste ljudi, dova muslimana za umrlog, činjenje istigfara umrlom (traženje oprosta od grijeha), udjeljivanje sadake za njega, obavljanje Hadždža za njega i post.

Sve ovo je potvrđeno u šerijatskim tekstovima i oko njih nema razilaženja među učenjacima osim oko posta.

Nema razilaženja među učenjacima Ehli sunneta da umrli imaju koristi od djela živih u dvije stvarima.

Prva – ono što je umrli uzrokovao tokom svoga života pa mu teče nagrada nakon njegove smrti, a u ovo ulaze tri stvari: trajna sadaka (tj. uvakufljena džamija i slično), dobro dijete koje dovi svome roditelju i znanje od kojeg se koriste ljudi.

Ove tri stavri su spomenute u hadisu kojeg bilježi Muslim u svom Sahihu (1631): “Kada umre sin Ademov prekida mu se djelo osim u tri stvari: trajnoj sadaci, dobrom djetetu koje mu dovi i znanju od kojeg se koriste oni poslije njega”.

Druga stvar: dobra djela koja čine drugi ljudi za umrlog, tj. sa nijetom da umrlom stigne nagrada tih djela, od tih stvari su: dova muslimana za umrlog, činjenje istigfara umrlom (traženje oprosta od grijeha), udjeljivanje sadake za njega i obavljanje Hadždža za njega.

Za ove četiri stvari su došli šerijatski tekstovi Kur'ana i sunneta koji potvrđuju da umrli ima koristi od njih ako ih živi učini za njega. Oko posti za umrlog postoji razilaženje među učenjacima, a ispravno je da umrli od toga ima koristi kao što je došlo u vjerodostojnom hadisu koje bilježe Buharija (1952) i Muslim (1147): “Ko umre a ostao je dužan post neka posti za njega njegov velij (dijete)”.

Znači, ovo su djela od kojih umrli ima koristi kada ih za njega učini neko od živih. Da još jednom ponovimo ta djela su: trajna sadaka (tj. uvakufljena džamija i slično) koju je dao umrli, dobro dijete koje dovi svome roditelju, znanje (knjige, predavanja i slično) koje ostavio umrli od kojeg se koriste ljudi, dova muslimana za umrlog, činjenje istigfara umrlom (traženje oprosta od grijeha), udjeljivanje sadake za njega, obavljanje Hadždža za njega i post.

Sve ovo je potvrđeno u šerijatskim tekstovima i oko njih nema razilaženja među učenjacima osim oko posta.

A što se tiče ostalih dobrih djela poput namaza, učenja Kur'ana i zikrenja sa nijetom da sevap od tih djela ide umrlim, islamski učenjaci imaju podijeljeno mišljenje da li uopće stiže nagrada ovih djela umrlima. Takođe, u ovo ulazi i klanje kurbana umrlom, jer o tome nije ništa prenešeno. Pa tako imami Ebu Hanife i Ahmed smatraju da ko uradi ova djela i pokloni njihov sevap umrlim da mu to koristi. Dok imami Malik i Šafija smatraju da umrli od toga nema koristi. I jedni i drugi su složni da po ovim pitanjima nije prenešeno ništa vjerodostojno. Oni koji smatraju da umrlima koristi učenje Kur'ana i drugih gore spomenutih djela dokazuju to kijasom (analogijom) na ona dobra djela (poput sadake, dove i Hadždža) za koja je došlo u Šerijatu da od njih ima koristi umrli. Znači oni nemaju drugog dokaza osim kijasa, tvrdeći da nema razlike između dove, istigfara i sadake od kojih umrli ima koristi kada mu ih pokloni živi i između namaza, učenja Kur'ana i zikra i poklanjanja sevapa istih umrlima.

Učenjaci koji smatraju da poklanjanje sevapa učenja Kur'ana, klanjanja namaza i zikrenja umrlom ne koristi dokazuju to sa tri dokaza koja vrijedi ovdje spomenuti:

Prvi: riječi Uzvišenog: “I insanu ne pripada osim ono što je on uradio” (En-Nedžmu 39), u kojima se negira da čovjek ima koristi od tuđih djela. I kažu da je ovo opće pravilo iz kojega se izuzima ono što je došlo od dobrih djela da koristi umrlom u drugim šerijatskim tekstovima.

Drugi: da učenje Kur'ana (zikrenje i namaz) i poklanjanje sevapa tog djela umrlom nije prenešeno ni riječima niti djelom od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, a da tome pouči svoj Ummet imalo je itekako potrebe. Takođe, to nije bila praksa ashaba niti tabi'ina.

Treći koji je ujedno i najjači dokaz: da je pitanje stizanja sevapa nekog djela koje čini živa osoba umrlom stvar gajba, tj. nepoznatog, kojeg jedino Allah zna. A nije nam prenešeno da umrlima stiže sevap učenja Kur'ana kada ga živi pokloni njemu.

Ovaj drugi stav učenjaka, na čemu su imam Šafija i Malik je bliži ispravnom gledajući na snagu dokaza.

Prema tome, učenje Kur'ana i poklanjanje nagrade tog učenja umrlom nije prenešeno od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, niti ashaba, ridvanullahi alejhim. Takođe, poklanjanja hatme i učenje Jasina za dušu umrlog nema osnova u vjerodostojnom sunnetu. Na muslimanu je da čini dobra djela za koja je prenešeno u šerijatskim tekstovima da umrli imaju koristi od njih, jer to je ono što je sigurno.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Alejkumusselam.
Kod nas je uvriježeno i smatra se da je sura Jasin jedna od najboljih i najvrednijih sura u Kur'anu te da je veoma pohvalno i poželjno njeno učenje u raznoraznim prilikama, kao na samrti, prilikom dženaze, za dušu umrlog, u “mubarek” noćima, radi bereketa i uopćeno da ako treba učiti neku suru najbolja je sura Jasin i mnoge druge stvari zavisno od mjesta do mjesta i od sredine do sredine.

Sve ovo navedeno nema uporišta u vjerodostojnom Sunnetu, niti u praksi ashaba i tabi'ina niti selefa ovog Ummeta izuzev učenja sure Jasin na samrti (a ne umrlom) oko čega učenjaci imaju podijeljeno mišljenje iako je došlo u slabom hadisu.

Kako se ovo kod nas proširilo, ko je prvi uvodio neke od pomenutih praksa zahtijeva analizu i istraživanje. S tim da to ne utiče na šerijatski status svega spomenutog a vezanom za suru Jasin.

Nema ni jednog validnog hadisa koji ukazuje na vrijednost učenja sure Jasin uopćeno niti u određenim prilikama. A s obzirom da je učenje Kur'ana ibadet, a da bi se činio neki ibadet on mora biti propisan šerijatskim tekstom, svejedno bio on opći ili poseban.

Pa tako za suru Jasin najviše što se može reći na osnovu šerijatskih tekstova koji podstiču na učenje Kur'ana uopćeno je da je suru Jasin mustehab učiti kao bilo koju drugu suru iz Kur'ana pri čemu ona nije ništa vrednija od bilo koje druge sure. Sve ostalo što je pripisano o vrijednosti sure Jasin, da je ona srce Kur'ana, da se uči mrtvima i u nekim drugim posebnim prilikima nema uporišta u vjerodostojnom Sunnetu.

A ono što je prenešeno o njenoj vrijednosti u nekim hadisima kreće se između slabih, jako slabih i izmišljenih predaja.

Prema tome, nema osnova u šerijatskim tekstovima da se Jasin uči pri dušu umrlima. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Alejkumusselam.

Upotreba Kur'ana, odnosno kur'anskih ajeta ili dijelova ajeta, u običnom ljudskom govoru i razgovoru u situacijama za koje ti ajeti nisu objavljeni, se kreće između pokuđenosti i između zabrane (harama). Ovakav vid upotrebe i korištenja ajeta u sebi sadrži omalovažavanje Allahovog govora i njegovo spuštanje na nivo koji mu ne priliči i zbog čega nije objavljen. A ako je cilj ovakove upotrebe ajeta ismijavanje sa ajetima i sa onim šta znače, onda je to djelo otpadništva koje izvodi iz vjere Islama.

Naravno, iz ovoga se izuzima navođenje ajeta kao dokaza i argumenata po nekom pitanju, ovo je dozvoljeno u šta nema sumnje jer je Kur'an osnovni izvor iz kojeg se crpe i uzimaju šerijatski argumenti i dokazi. Međutim, uslov ovakve upotrebe kur'anskih ajeta je da onaj ko navodi kao argument neki ajet zna značenje tog ajeta i da se on koristi kao dokaz za određeno pitanje. To jest, ko dokazuje sa ajetima treba biti učen i imati znanja o tome u čemu se ona koriste kao dokazi kako ne bi te ajete upotrebljavao za pogrešna pitanja.

Kaže Ibn Kudame u svojoj knjizi El-Mugni (3/148): „Nije dozvoljeno da se upotrebljava Kur'an umjesto (običnog ljudskog) govora, jer je to njegova upotreba u onome zašto nije namijenjen i liči korištenju Mushafa za naslanjanje
(naslon) i slično, …, poput toga da vidiš čovjeka koji je stigao na vrijeme pa kažeš: „Zatim si, o Musa, u pravo vrijeme došao“ (Ta ha, 40) ili nešto poput toga“.

Šejh Bin Baz kada je upitan o upotrebi ajeta na gore spomenuti način, tj. umjesto običnog ljudskog govora, a što se može naći čak u nekim islamskim knjigama poput knjige „El-Ezkija'“ od Ibnul-Dževzija, odgovorio je da mnogi učenjaci smatraju da je to pokuđeno i da je najblaži propis po tom pitanju kerahijet, tj. pokuđenost, a onda potvrdio da Kur'an ne treba koristiti i upotrebljavati umjesto običnog ljuskog govora.

Prema tome, ovu priču koju spominje egipatski daija Kišk, rahimehullah, ona nije za primjer niti je za primjenu te ovaj video ne treba preporučivati i širiti.

Jer upotreba Kur'ana, kur'anskih ajeta, u običnom ljudskom govoru, znači ne radi dokazivanja određenog propisa, po mnogim učenjacima koji
su o tome govorili haram je ovako upotrebljavati jer je to vid omalovažavanja Kur'ana zbog toga što se koristi za ono za što nije objavljen. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com