Alejkumusselam. Otklanjanje dlaka sa obrva, svejedno bilo to čupanjem, brijanjem ili slično, je haram po tekstu hadisa kojeg bilježe Buharija i Muslim u svojim Sahihima od Ibn Mes'uda, radijallahu anhu, u kojem je došlo da je rekao: “Čuo sam Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, da je prokleo žene mutenemmise (koje traže da im se otklone ili obriju obrve) i mutefellidže (koje traže brušenje zdravih zubi) radi uljepšavanja, koje mijenjaju Allahova stvorenja”.

Nije mi poznato da je neko od učenjaka dozvolio čupanje obrva, a i da ima neko njegovo mišljenje se odbacuje jer je oprečno tekstu hadisa.

U ovome, čupanju obrva, nije dozvoljeno da žena bude pokorna mužu, jer nema pokornosti stvorenju u neposlušnosti Stvoritelju.

Opće šerijatsko pravilo oko kojeg nema razilaženja među učanjacima glasi: Nema poslušnosti u griješenju i neposlušnosti Gospodaru, nego poslušnost je samo u dobru.

Jer Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže u hadisu muttefekun alejhi ( Buharija i Muslim): “Nema poslušnosti u grijašenju Allahu, poslušnost je samo u dobru. Takođe, u drugom hadisu kaže: “Nema poslušnosti stvorenju u griješenju Stvoritelju”. Hadis bilježe Ahmed, Hakim i Taberani, a kaže Ahmed Šakir i Albani da mu je sened vjerodostojan.

Prema tome, tvdnja tvoga muža je pogrešna i oprečna spomenutim hadisima. To si griješna ako mu u tome budeš poslušna. Mustehab je ženi da se uopćeno uljepšava svome mužu ali pod uslovom da u tom uljepšavanju ne krši jasne i nedvosmislene zabrane koje su došle u šerijatskim tekstovima.

Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Prije odgovora na pitanje neophodno je nešto ukratko i uopćeno reći o karateu i pojasniti propis treniranja istog.

Naime, karate kao sportska igra zasniva se na izvođenju pokretnih vještina rukama ili stopalima sa ciljem savladavanja protivnika. Osnova japanske riječi karate znači prazna ruka, a to je zbog toga što se karatista uglavnom oslanja na svoje prazne ruke u odbrani i napadu.

Ova sportska igra se izvodi u obliku borbe između dvojice karatista, gdje svaki od njih nastoji da savlada svoga protivnika tako što će ga udariti rukom ili stopalom, osim što su mnogi pokreti ograničeni sa zabranom jakog udarca, nego je dovoljno za dobijanje poena pri borbi da se dodirnu prsa protivnika ili njegovo lice ali da to ne bude bolno za njega. Iz ovoga se izuzima dozvola nekih snažnih udaraca u određene dijelove tijela poput udarca u glavu.

Od stvari koje karakterišu karate je i posebna vrsta pozdrava prilikom koga karatista pozdravlja trenera ili protivnika ili komisiju (žiri) prije početka borbe. Oblik tog pozdrava je takav da se karatista nakloni svojim tijelom poput onoga ko ode na ruku, a smisao tog pozdrava je izražavanje poštovanja prema njima.

Šerijatski status karatea

Prvo: što se tiče same borbe karatista ona je dozvoljena pod šartom da se ne upućuje udarac u lice protivnika pa makar taj udarac bio i lagan, jer je udaranje lica zabranjeno.

Kaže Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, u hadisu kojeg bilježe Buharija i Muslim u svojim Sahihima: “Kada neko od vas udara neka ne udara u lice”.

Takođe, karatista treba izbjegavati sve druge šerijatski zabranjene radnje koje se često vežu za ovu igru poput omalovažavanja i vrijeđanje protivnika, klađenja i slično. Pa onaj ko ima namjeru treniranjem karatea da jača svoje tijelo, da se tjelesno osposobljava za samoodbranu ili odbranu drugih, ili za borbu na Allahovom putu kada za to dođe vrijeme i prilika, radeći sve ovo iz pokornosti Allahu, dželle še'nuhu, i tražeći u tome njegovo zadovoljstvo, i ako se sačuva spornih stvari koje prate ovaj sport može se reći da je treniranje karatea u ovim slučajevima mustehab.

Bilježi Muslim u svom Sahihu od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Jak mu'min je bolji i draži Allahu od slabog mu'mina, a u obojici je hajr …”.

Drugo: što se tiče pozdrava kojeg praktikuju karatisti, a koji se sastoji u poklanjanju i naklanjanju jednih prema drugima,on je šerijatski zabranjen u tom obliku kako ga oni upražnjavaju, jer takav vid pozdravljanja predstavlja poniznost kao vrsta ibadeta nekome mimo Allaha, dželle še'nuhu, pa makar namjera tog pozdrava od strane karatista bila izražavanje poštovanja, jer sam oblik tog naklanjanja je zabranjen.

Kaže šejh Muhammed Usejmin: “Naklanjanje prilikom susreta, kao vid pozdrava i veličanja nije dozvoljeno, jer je ovo naklanjanje nekome drugome mimo Allaha, dželle še'nuhu, a musliman mora biti čist od toga da izražava poniznost nekome mimo Allaha, dželle še'nuhu, poput ovog poniznog naklanjanja” (Fetava menaril-islam, Et-Tajjar, 1/35).

Takođe, upitana je Komisija za fetve u Saudiji o naklanjanju karatista ako bi se izražavalo samo saginjanjem glave, pa je odgovorila sljedećim riječima: “Nije dozvoljeno naklanjanje prilikom pozdravljanja niti prema muslimani niti prema kjafiru, svejedno bilo gornjim dijelom tijela ili samo glavom, jer je naklanjanje pozdrav koji ima oblik ibadeta, a ibadet se ne upućuje osim Allahu …” (Fetava el-ledžneti ed-daimeti, str. 233).

Znači, naklanjanje prilikom pozdrava liči činjenju ibadeta u obliku rukua te je zbog toga i sa te strane zabranjen.

Od hadisa koji se prenose po ovom pitanju je ono što bilježe Tirmizi i Ibn Madže od Enesa, radijallahu anhu, da je neki čovjek rekao: “O Allahov Poslaniče, neko od nas sretne svoga brata ili prijatelja, pa hoće li mu se nakloniti?”, on odgovori: “Ne”, zatim je upitao: “A hoće li ga zagrliti i poljubiti?”, on mu opet odgovori: “Ne”. A onda ga upita: “Hoće li ga uzeti za ruku i rukovati se sa njim?”, a on mu odgovori: “Da”. Ovaj hadis ocjenjuju Tirmizi i Albani dobrim iako u njemu ima slabosti, zbog čega ga drugi ocjenjuju slabim.

Šejhul-islam Ibn Tejmije dokazuje sa ovim hadisom zabranu naklanjanja prilikom pozdrava (Medžmu'ul-fetava 1/377).

Pa tako musliman treba da koristi vrste pozdrava koje su njemu dozvoljene poput rukovanja, pozdrava riječima i slično, jer nisu svi običaji koje praktikuju sportisti šerijatski prihvatljivi, nego je hajr u onome što je propisao Allah i pojasnio Njegov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem.

Prema tome, nema nikakve smetnje za bavljenje ovim sportom, čak je poželjan i može biti mustehab shodno okolnostima, uz obavezu da se izbjegava ono što je sporno, poput udaranja u lice i nanošenja tjelesnog bola protivniku kao i naklanjanja prilikom pozdrava.

Ovo sve gore spomenuto je bilo uopćeno o treniranju karatea i odnosi se na muškarce. A što se tiče žena tu postoji dodatni momenat a to je samo bavljenje žene sportom, čime da se bavi, kojim sportovima i tako dalje.

Treniranje karatea od strane žena

U osnovi bavljenje sportom od strane žene je dozvoljeno našto ukazuje vjerodostojan hadis od Aiše, radijallahu anha, kojeg bilježe Ahmed i Ebu Davud, a u kojem ona kaže: “Natjecali smo se ja i vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, u trčanju pa sam bila brža. A kada sam se udebljala ponovo smo se natjecali u trčanju pa je on bio brži, rekao mi je: “Ovo je za ono”.

Međutim, da bi ženi bilo dozvoljeno da se bavi sportom treba da se ispune sljedeći uvjeti:

1- da taj sport odgovara prirodi žene,

2- da njeno bavljenje sportom bude povremeno a ne profesija kako je bavljenje sportom ne bi odvratilo od njene osnovne uloge i zadaće u životu,

3- da svoje tjelesne ljepote ne pokazuje i ne ističe u obliku u kojem se to danas čini od strane žena koje se bave sportom,

4- da bavljenje sportom upražnjava među ženama sličnih njoj ili među mahremima (osobama za koje joj je zabranjeno da se uda za sva vremena), daleko od miješanja sa muškarcima strancima (kojima je dozvoljeno da je ožene).

Kada žena ispuni ove uvjete nema smetnje da upražnjava sport, a u protivnom joj je zabranjeno bavljenje sportom.

Takođe, treba dodati da je ženi muslimanki najbolje da upražnjava tjelesne vježbe i sportske aktivnosti unutar svoje kuće daleko od sportskih klubova i sportskih sala kako se ne bi na nju odnosio hadis: “Nijedna žena neće skinuti svoju odjeću van svoje kuće a da neće oskrnaviti ono što je između nje i Allaha”. Hadis bilježe Ebu Davud i Tirmizi, kaže Tirmizi da je dobar a šejh Alabani ga ocjenjuje vjerodostojnim u “Sahihul-džami'” (5692). Ve billlahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Alejkumu selam!

Poštovana sestro u islamu, znaj da onaj ko ostavi nešto radi Allaha On mu to nadoknadi boljim od toga.

Bilježi Veki'a u knjizi “Ez-Zuhd” (2/635) od Ubej ibn K'aba, a Ebu Nu'ajm u “El-Hilje” (1/253) od Ubej ibn K'aba i Ibn Omera, radijallahu anhum, a Ahmed (5/363) i Bejheki (5/335) od Ebu Katade i Ebu El-Dehma’, radijallahu anhuma, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Neće ostaviti (Allahov) rob nešto radi Allaha a da mu to Allah neće zamijeniti sa onim što je bolje od njega odakle se ni ne nada”, a u rivajetu: “Ti nećeš nešto ostaviti bojeći se Uzvišenog Allaha a da ti Allah neće dati ono što je bolje od toga”, takođe u rivajetu: “Neće ostaviti (Allahov) rob nešto radi Allaha, ne ostavljajući to osim radi Njega, a da mu Allah to neće nadoknaditi sa onim što je bolje za njega i na dunjaluku i na Ahiretu”. Ovaj hadis sa svim spomenutim rivajetima je ocijenjen vjerodostojnim od strane El-Hejtemija, El-‘Adželunija, Ibn Mufliha i El-Vadi'ija.

Musliman i muslimanka ne smiju radi posla da ostavljaju ono što od njih zahtijeva njihova vjera. Ne prihvataj ni jedan posao na kojem ti ne dozvoljavaju da upražnjavaš svoj vjerski život, svejedno bilo u oblačenju, ibadetima, ostavljanju harama i slično. Čovjek mijenja profesiju i poslove ali ne može mijenjati vjeru i vjerske propise.

Islam jeste fleksibilna vjera ali ta fleksibilnost ne smije dovesti muslimana da ostavlja vadžibe i radi harame.

Pokrivanje punoljetne žene muslimanke (tj.one koja ima mjesečno pranje) je vadžib po idžma'u (konsenzusu) učenjaka ovog Ummeta. Znači oko obaveze pokrivanja stidnog mjesta muslimanke nema razilaženja. A u stidno mjesto žene ulaze između ostalog glava, kosa i vrat, oko čega su složni učenjaci. Razilaze se oko lica žene da li je njegovo pokrivanje sunnet ili vadžib.

Dokazi iz Kur'ana, Sunneta, idžma'a, kijasa (analogije), predaja ashaba i zdravog razuma koji ukazuju na obavezu pokrivanja punoljetne muslimanke su mnogobrojni i što je uglavnom općepoznato svakom muslimanu. Prema tome, nema razilaženja među učenjacima da je muslimanki vadžib da se pokrije na što ukazuju jasni i nedvosmisleni šerijatski tekstovi. A to znači da je žena griješna ako to ne uradi čineći time veliki grijeh prema Allahu.

Pokrivanje žene muslimanke nije stvar želje, sviđanja, mode i dopadanja, nego jedna od temeljnih vjerskih obaveza za ženu.

Kćerka je obavezna da bude poslušna svojim roditenjima. S tim da nema poslušnosti u griješenju, nego poslušnost je samo u dobru. Ovo je opće šerijatsko pravilo oko kojeg nema razilaženja. Jer Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže u hadisu Muttefekun alejhi: “Nema poslušnosti u griješenju Allahu, poslušnost je samo u dobru”( Buharija (7257) i Muslim (4871)).

Takođe, u drugom hadisu kaže: “Nema poslušnosti stvorenju u griješenju Stvoritelju” (Ahmed (20672), Hakim (5870) i Taberani (367), kaže Ahmed Šakir da mu je sened vjerodostojan (2/248), a šejh Albani da je vjerodostojan u “Sahihul-džami'i” (7520)).

Prema tome, vadžib ti je da se pokriješ jer je to jedna od temeljnih vjerskih obaveza za ženu, a ako to ne uradiš bićeš griješna. Ti si obavezna biti poslušna svome ocu, međutim, ta poslušnost je uslovljena da bude u dobru a ne u griješenju. A pošto ti on naređuje ono što je grijeh prema Uzvišenom Allahu (tj. nepokrivanje), nije dozvoljeno da mu budeš u tome pokorna.

Koliko pokrivenih žena (sa pokrivenim ili otkrivenim licem) živi u nemuslimanskim sredinama. Musliman ne smije davati prednost dunjaluku nad izvršavanjem vjerskih obaveza. Strah da ne izgubi posao, strah od provokacija i slično nisu opravdanje za ostavljanje vadžiba.

Tvom ocu je obaveza da ti naredi da se pokriješ, da te podstiče na pokrivanje, odgaja za takvo nešto i da ti da svu podršku i potporu u tome. Na tebi je da ga mudro i na najljepši način pripremiš i ubijediš da je tvoje pokrivanje nužna i neupitna stvar vjere, ili da preko nekog ko ima uticaja na njega to isto uradiš. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Alejkumusselam.

Zahvala pripada Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg Vjerovjesnika, a zatim:

Osnova u propisu svih stvarima mimo ibadeta je dozvola osim ako šerijatski argument Kur'ana, Sunneta, idžma, kijasa i slično ukazuje na pokuđenost ili zabranu.

A nema dokaza koji zabranjuje ili čini pokuđenim farbanje obrva kod žene.

Ova dozvola se uslovljava ispunjenjem nekih šartova, poput toga da u tom farbanju obrva ne bude oponašanje kjafira i griješnih nemoralnih ljudi. Farbanje obrva ne potpada pod zabranjeno čupanje ili brijanje obrva žene pa čak i ako bi se ofarbale u boju kože.

O dozvoli farbanja obrva žene su izdate su mnoge fetve od strane savremenih šejhova, poput Bin Baza, Ibn Usejmina, Muhammeda El-Munedždžida, Halida El-Musliha i mnogih drugih.
Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Alejkumusselam.
Učenjaci imaju podijeljeno mišljenje oko toga šta je dozvoljeno nemuslimanki da vidi od tijela muslimanke, odnosno šta je dozvoljeno muslimanki da otkrije pred nemuslimankom.

Prvo mišljenje – da je stidno mjesto muslimanke ispred nemuslimanke njeno čitavo tijelo izuzev ono što se otkrije prilikom obavljanja kućnih poslova.

Ovo je zvanični stav hanefijskog i šafijskog mezheba, nekih učenjaka malikijskog mezheba, Ahmeda u jednom rivajetu od njega i Mekhula. Bilježi imam Kurtubi u svom tefsiru da je ovo stav većine selefa, takođe ovaj stav se prenosi od Ibn Abbasa, radijallahu anhuma, Mudžahida i Ibn Džurejdža.

Prenosi se da je Omer, radijallahu anhu, napisao Ebu Ubejdi: “Prenešeno mi je da žene zimijke ulaze zajedno sa ženama muslimankama u javna kupatila, zabrani to i uradi drugačije, jer nije dozvoljeno da zimijka vidi golotinju muslimanke”.

Međutim, ovaj rivajet od Omera, radijallahu anhu, nisam ga mogao pronaći ni u jednoj zbirci hadisa, a niti oni koji ga navode ne spominju njegov sened niti izvor odakle ga prenose tako da oslanjati se na njega nije pouzdano.

Oni svoj stav dokazuju sljedećim argumentima:

1- Riječima Uzvišenog: “Neka ukrase svoje ne pokazuju drugima, to mogu samo muževima svojim, … ili ženama svojim…” (En-Nur, 31). Kažu da se pod riječima “ženama svojim” misli na muslimanke, jer da se misli uopćeno na sve žene ne bi imalo smisla to izdvajati sa “svojim”.

2- Žena kjafirkinja je nepovjerljiva pa može opisati svom mužu ili nekom drugom ženu muslimanku.

Drugo mišljenje – da je muslimanki ispred nemuslimanke dozvoljeno otkriti samo lice i šake.

Ovaj stav zastupaju neki učenjaci malikijskog i šafijskog mezheba. S tim da za ovo svoje mišljenje ne navode argumente.

Treće mišljenje – da je stidno mjesto muslimanke ispred nemuslimanke poput stidnog mjesta muslimanke ispred muslimanke, tj. dozvoljeno joj je da gleda u čitavo tijelo izuzev onog što je između pupka i koljena (shodno mišljenju da je to stidno mjesto muslimanke pred muslimankom). Dok druga skupina učenjaka, tj. oni koji su stavu da je stidno mjesto muslimanke pred muslimankom poput stidnog mjesta muslimanke pred njenim mahremima, smatraju da je kjafirki dozvoljeno da vidi od tijela muslimanke ono što je dozvoljeno njenim mahremima (mimo muža, naravno), tj. lice, kosu, vrat, ruke do laktova i stopala do članaka.

Ovo je zvanični stav hanbelijskog mezheba i nekih učenjaka malikijskog i šafijskog mezheba.

Oni svoje mišljenje dokazuju sljedećim dokazima:

1- Hadisom kojeg bilježe Buharija (1049) i Muslim (2146) u svojim Sahihima od Aiše, radijallahu anha, da je došla jevrejka da je nešto pita pa joj je između ostalog rekla: “Neka te Allah sačuva od kaburske kazne”, pa je ona pitala o tome Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.

2- Hadisom kojeg bilježe Buharija (2620) i Muslim (2371) u svojim Sahihima od Esme, radijallahu anha, u kojem je došlo da je njena majka, koja nije primila Islam, došla njoj u zijaret, pa je ona pitala Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da li da je primi, pa joj je potvrdno odgovorio.

Ova dva hadisa ukazuju da su jevrejke i mušrikinje dolazile kod žena Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kao i drugih muslimanki, a da im on, sallallahu alejhi ve sellem, nije naredio da pred njima oblače hidžab i da pokrivaju lice jer žene u svojim kućama su otkrivene.

Zagovarači ovog mišljenja smatraju da se riječi Uzvišenog “ili ženama svojim” odnose na sve žene, i muslimanke i nemuslimanke, a da ono što se prenosi od selefa o obavezi pokrivanja muslimanke ispred nemuslimanke je da je to mustehab a ne vadžib.

A to kako da se riječi Uzvišenog “ili ženama svojim” odnose i na nemuslimanke pojašnjava malikijski učenjak Ibnul-Arebi u svom tefsiru time što je zamjenica “svojim” došla u ajetu iz razloga da se ne razlikuje od ostalih dvadeset i pet riječi u istom ajetu u kojima je došla ista zamjenica, a ne da bi ograničila otkrivanje muslimanke samo ispred muslimanki. A u protivnom, kako onda razumjeti da Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nije primijenio taj ajet na svojim ženama i ashabijkama.

Takođe, od argumenta sa kojima se može poduprijeti ovaj zadnji stav je i to što bi kitabijka koja se uda za muslimana (što je dozvoljeno po Kur'anu) i miješa se sa njegovom ženskom rodbinom, uzrokavala da se njegova ženska rodbina, po mišljenju mimo ovog zadnjeg, mora pred njom cijelo vrijeme pokrivati u čemu je velika neprijatnost i nelagodnost.

Mišljenje koje je najbliže ispravnom je treći stav učenjaka zbog hadisa koji presuđuju po ovom pitanju, a to je da je stidno mjesto muslimanke pred nemuslimankom poput stidnog mjesta muslimanke pred njenim mahremima.

Prema tome, kjafirki je dozvoljeno da vidi od tijela muslimanke ono što je dozvoljeno njenim mahremima (mimo muža, naravno), tj. lice, kosu, vrat, ruke do laktova i stopala do članaka. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com