Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Hvala Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:

Ti miješaš dvije različite mes'ele: puštanje vjetra i vesvese.

Bilježi Muslim u svom Sahihu od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Kada neko od vas osjeti u svom stomaku nešto pa bude u nedoumici da li je nešto izašlo iz njega ili nije, neka nikako ne izlazi iz mesdžida (radi abdesta da ga ponovi) sve dok ne čuje glas (puštanja vjetra) ili ne osjeti miris”. Ovaj hadis je dokaz da ako se kod onog ko sigurno ima abdest pojavi sumnja da li ga je izgubio ili ne da nije obavezan da obnovi abdest, nego je na njemu da klanja sve dok ne bude potpuno siguran da je izgubio abdest tako što bi čuo da je pustio vjetar ili da osjeti njegov miris.

Sa ovim hadisom se odbacuju vesvese, tj. šejtansko došaptavanje sa ciljem narušavanja namaza osobe. Sa druge strane, ako osoba sigurno zna da je pustila vjetar, čula glas ili ne, tu se ne radi po ovom hadisu.

A kako da znaš da li je vesvesa ili stvarno puštanje vjetra?

Pravilo prepoznavanja vesvese je: da svaki namaz ili abdest dođu misli i sumnje da nešto nije u redu, da si zaboravi ovo ili ono i da treba ponoviti tu i tu radnju. Onaj kome se ovo dešava, to su šejtanske vesvese. Lijek je da ne obraća pažnju na to.

U tvom slučaju, ako ti svaki namaz dođe sumnja da si pustila vjetar, to su šejtanske vesvese.
Prema tome, ako se svaki put u namazu dešava da ti se čini da si pustila vjetar, onda je to šejtanska vesvesa. Tada treba da radiš po tekstu spomenutog hadisa, tj. ne obraća se pažnja na sumnju puštanja vjetra osim ako se čuje zvuk ili osjeti miris.

A ako se to puštanje vjetra dešava s vremena na vrijeme, svaki drugi ili treći dan, ponekad, onda radiš po tome u šta si sigurna, nevezano za glas vjetra ili miris.

Pročitaj ovaj odgovor o istom pitanju:

http://www.zijad-ljakic.com/index.php?option=com_content&view=article&id=764:valjanost-abdesta-i-namaza-zbog-sumnje-u-putanje-vjetra&catid=64:namazdemat&Itemid=94

Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.
Proslavljanje Dana žena 8. marta, njegovo čestitanje i obilježavanje zabranjeno muslimanima u bilo kom obliku. Na zabranu istog ukazuju mnoge stvari, poput sljedećeg:
– zabrane proslavljanja svih vrsta praznika (od kojih je i Dan žena) mimo dva Bajrama,
– zabrana uvođenja novotarija u vjeru (tj. novotarskih praznika),
– činjenica da je vjera Islam upotpunjena sa prestankom objave Kur'ana,
– proslavljanje ovog dana predstavlja zabranjeno oponašanje kjafira,
– davanja pažnje ženi na ovakav način nije bila praksa Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, niti ashaba niti selefa ovog Ummeta,
– u izdvajanju samo jednog dana (od 365 dana) u godini kada se ženi ukazuje počast davanjem poklona i cvijeća je u stvari poniženje za ženu jer ona zaslužuje kao majka, supruga i sestra da se o njoj vodi briga (poklinima, lijepim riječima i najljepšim ophođenjem) svaki dan u godini, a to je ono sa čime je došao Islam, naravno stavljajući ženu na mjesto koje je po prirodi (na kojoj je stvorena) odgovara.

Sa druge strane, skoro da nema razilaženja među savremenim učenjacima, od onih učenjaka čije se mišljenje uzima u obzir, da proslavljanje i obilježavanje ovog dana kao dana žena nije dozovljeno zbog gore spomenutih razloga.

A što se tiče pitanja kako da žena muslimanka raguje i odgovori onima koji joj čestitaju 8. mart (dan žena) ili čak i ponude pokline i cvijeće, odgovor je sljedeći.

Kao prvo: Ona treba znati i raščistiti sa propisom proslavljanja i obilježavanja 8. marta, tj. da joj nije dozvoljeno učestvovati u obilježavanju tog dan u bilo kom obliku, svejedno da li čestitanje bilo sa njene strane ili od strane nekog drugog ko obilježava taj “praznik”.

Kao drugo: Da onima od kojih očekuje da će joj čestitati (kao na pr. djeca u školi) na vrijeme stavi na znanje da ona ne obilježava ovaj praznik i da ne želi da joj ga čestitaju niti donose poklone, a ako je moguće i potrebno da pojasni razloge istog stava. Naravno, u ovome je i davetska prilika i momenat.

A da prema onima od kojih nije očekivala niti imala priliku da im pojasni svoj stav po ovom pitanju, da prilikom čestitanja 8. marta ili davanja poklona (buketa cvijeća i slično) od nekoga od njih da nađe lijep, mudar i poučan IZGOVOR, po mogućnosti da bude istovremeno i neuvredljiv, da ne prihvata tu čestitku niti može primiti te poklone. Na primjer, da kada joj neko kaže “Sretan ti osmi mart” (nudeći poklon ili ne) odgovori: “Molim Allah da mi svaki dan u godini bude sretan”, ili “Meni je svaki dan sretan u kojem je moj Gospodar zadovoljan sa mnom”, i tome slično. Takođe, poklon treba odbiti.

Naravno, očekivati je ružne, zlonamjerne i nelagodne reakcije, ali tako je u prvim momentima praktikovanja bilo kojeg propisa na kojeg okolina nije navikla. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Alejkumusselam.

Bilježi Muslim u svom Sahihu da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Dvije skupine stanovnika Vatre nisam ih vidio: ljudi sa bičevima poput kravljih repova sa kojima udaraju narod, i žene obučene a gole, koje se uvijaju kada hodaju, njihove glave su poput nagetih grba od deva, neće ući u Džennet niti osjetiti njegov miris, a njegov miris se osjeti na udaljenosti od toga do toga”. Imam Nevevi navodi u svom komentaru Muslimovog Sahiha (7/244) tri tumačenja riječi “obučene a gole” sa kojima se opisuje ta vrsta žena:

Prvo – “obučene”, tj. Allah im dao svoje ni'amete, “gole”, tj. ali na njima nisu zahvalne.
Drugo – da pokrivaju neke dijelove tijela a neke otkrivaju.
Treće – da oblače providnu odjeću kroz koju se vidi boja njihovog tijela.

Ovo treće značenje Ibn Betal (Šerh Sahihul Buhari, 3/117) pripisuje imamu Maliku i navodi još jedno značenje a to je da će biti obučene na dunjaluku a gole na Ahiretu, tj. zabrana nošenja providne odjeće zbog fitne, svejedno opisivala tijelo ili ne.
Zajedničko značenje riječi “obučene a gole” se može svesti pod sljedeće: da su to žene koje su obučene odjećom, međutim ta odjeća je providna ili kratka te ne pokriva stidno mjesto, ili je uska tako da se ispod nje oslikavaju izazovni dijelovi tijela, odnosno da ta odjeća ne pokriva ono što je vadžib pokriti ili pokriva dio tijela a dio je otkriven.
Imam Nevevi kaže da je ovaj hadis Poslanikova, sallallahu alejhi ve sellem, mu'džiza (tj. opisao je ono što će se desiti) jer su se ove dvije skupine već pojavile u Ummetu. Ovo je on rekao za svoje vrijeme (631 – 676 po Hidžri), a šta bi se tek moglo reći za današnje vrijeme od tuge, jada i čemera po pitanju pokrivanja muslimanki. Mnoge naše pokrivene sestre da im je rečeno: obucite se tako da istaknete najizazovnije dijelove tijela, ne bi to bolje izvele od načina kako se danas pokrivaju od hlača, lasterica, kratkih suknjica, kratkih a podignutih turban marama, bodi majica, štiklica, šminke, mirisa i ostalog na čemu bi im i najmodernije modne kreatorke imale pozavidjeti.

Propisanost hidžaba ili džilbaba
Hidžab ili džilbab je propisan Kur'anom, Sunnetom i idžmaom učenjaka.

Kaže Uzvišeni: “A reci vjernicama neka obore poglede svoje i neka čuvaju svoje polne organe; i neka ne dozvole da se od ukrasa njihovih vidi išta osim onoga što je ionako spoljašnje, i neka vela svoja spuste na grudi svoje; neka ukrase svoje ne pokazuju drugima, to mogu samo muževima svojim …” (En-Nur, 31). Ovim ajetom Uzvišeni u nedvosmislenoj formi zabranjuje ženi da pokazuje svoje ukrase (odjeću koju uobičajeno nosi u kući) pred nekim drugim mimo njenih mahrema a to je ujedno i dokaz obaveze pokrivanja sa hidžabom.

Takođe, kaže Uzvišeni: “A ako od njih nešto tražite, tražite to od njih iza hidžaba (zastora). To je čistije i za vaša i za njihova srca” (El-Ahzab, 53), tj. tražite to od njih iza zastora koji je između vas i njih i koji sprečava da ih vidite a što je ustvari hidžab. Iako ovaj ajet govori o majkama pravovjernih, ženama Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, on se ne odnosi samo na njih nego na sve mu'minke. A da je to tako ukazuje nekoliko stvari:

Prva – što je pravilo Usulul-fikha da obraćanje Zakonodavca (Allaha) jednoj osobi obuhvata čitav Ummet, osim ako dođe argument koji ukazuje da je specifičan samo za tu osobu.

Druga – što je mudrost hidžaba u tome da je njegovo nošenje čišće za srca muškaraca i žena, a nema sumnje da su žene Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, žene sa najčišćim srcima na dunjaluku a i pored toga im je naređen hidžab što znači da su žene mimo njih preče da oblače hidžab.

Treća – što su žene muslimana nakon objave ovog ajeta oblačile hidžab kao što su ga oblačile i žene Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.

Četvrta – što su žene Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, primjer i uzor svim ženama muslimankama.
Takođe, kaže Uzvišeni: “O Vjerovjesniče, reci ženama svojim, i kćerima svojim, i ženama vjernika neka spuste džilbabe svoje niza se. Tako će se najlakše prepoznati pa neće napastvovane biti. A Allah prašta i samilostan je” (El-Ahzab, 59). Nakon objave ovog ajeta muslimanke su praktikovale oblačenje džilbaba (hidžaba) kao što je to pojašnjeno u mnogim hadisima.

A dokaz iz Sunneta o obavezi nošenja hidžaba (džilbaba) je poznati hadis od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, kojeg bilježi Muslim u svom Sahihu, a već smo ga spomenuli na početku, u kojem je došao opis žena koje će biti od stanovnika Vatre da su “obučene a gole”, tj. da prvenstveno ne nose šerijatski hidžab ili džilbab.

Definicija džilbaba (hidžaba)
Poznata je stvar da je naredba pokrivanja žene hidžabom došla naknadno i nakon naredbe o pokrivanju samog stidnog mjesta žene, što znači da je pokrivanje hidžabom i njegovo nošenje nešto više od samog pokrivanja stidnog mjesta žene. A stidno mjesto žene je cijelo njeno tijelo osim šaka, lica i stopala oko čega se razilaze učenjaci.
Mufessiri prilikom tumačenja riječi džilbab i hidžab koje su došle u Kur'anu, iako su se izražavali različitim riječima, složni su da se pod tim terminima misli na široki ogrtač, mantil ili haljinu koji pokrivaju cijelo tijelo žene preko njenog uobičajenog veša kojeg oblači u svojoj kući sa kojim je pokrila svoje stidno mjesto, i da on (hidžab ili džilbab) nije odjeća koja samo pokriva stidno mjesto nego pokriva odjeću i ukrase koje je ženi dozvoljeno da nosi ispred mahrema.

Prema tome, džilbab (hidžab) je široka odjeća od jednog dijela koja pokriva cijelo tijelo žene, odnosno to je široki i gusti ogrtač, mantil ili haljina koji pokrivaju ženu od glave do stopala ili od ramena do stopala čime žena pokriva svoje tijelo i uobičajenu odjeću i ukrase koje nosi ispod njega.

Takođe, na ovom mjestu treba naznačiti da šerijatski tekstovi Kur'ana, Sunneta i rivajeta koji se prenose od selefa nisu posebno odredili boju i kroj džilbaba (hidžaba) koju je svaka muslimanka dužna nositi kada izađe iz svoje kuće, nego ti tekstovi pojašnjavaju da je ženi propisano da pokrije cijelo svoje tijelo i da ne pokazuje ništa od svojih ukrasa. A što se tiče boje, kroja i slično u tome je Šerijat ostavio širine i to se obično razlikuje od mjesta do mjesta, od naroda do naroda, klimatskih uslova, načina života, običaja i slično.

Šartovi ispravnog džilbaba ili hidžaba
Pošto je džilbab (hidžab) sam po sebi tako specifičan neophodno je da se ispune određeni šartovi da bi on bio ispravan.

Prvi šart – da hidžab ne bude sam po sebi ukras.
Dokaz za ovo su riječi Uzvišenog: ” … i neka ne dozvole da se od ukrasa njihovih vidi išta osim onoga što je ionako spoljašnje, i neka vela svoja spuste na grudi svoje; neka ukrase svoje ne pokazuju drugima, to mogu samo muževima svojim …” (En-Nur, 31). Znači, Uzvišeni Allah zabranjuje ženama da pokazuju ukrase svoje, u što ulazi prvenstveno njena odjeća, osim njenim mahremima. A sa druge strane joj naređeno nošenje hidžaba (džilbaba) što znači da taj hidžab nije ukrasna odjeća u kojoj se ona sredi i izađe pred mahreme.
Ovo znači da hidžab ne može biti košulja i suknja, niti ukrašena haljina, a da ne govorimo košulja i hlače ma kako bile široke, niti tunika iznad koljena, ispod koljena ili do koljena, jer sve ovo je odjeća koja je sama po sebi ukras za ženu u kojoj se ona sredi pred drugima.

Drugi šart – da hidžab bude gust toliko da se ne vidi kroz njega.
Dokaz za ovaj šart je gore spomenuti hadis od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, koga bilježi Muslim u svom Sahihu da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Dvije skupine stanovnika Vatre nisam ih vidio: ljudi sa bičevima poput kravljih repova sa kojima udaraju narod, i žene obučene a gole, koje se uvijaju kada hodaju, njihove glave su poput nagetih grba od deva, neće ući u Džennet niti osjetiti njegov miris, a njegov miris se osjeti na udaljenosti od toga do toga”.

Kaže Ibn Abdulberr: “Ovde se misli na žene koje oblače laganu odjeću koja opisuje i ne pokriva, pa se takve žene nazivaju obučenim a u suštini su gole”.

Prema tome, hidžab ne smije biti providan tako da opisuje tijelo koje je ispod njega da bi se čak vidjela i boja kože.
Prenosi Alkame od svoje majke da je Hafsa bint Abdurrahman ušla kod Aiše, radijallahu anha, a na njoj je bio providan himar (ono što pokriva od glave do pasa) – a u rivajetu kod Ibn S'ada je došlo: tako da joj se vidilo kroz njega čelo – pa joj je Aiša, radijallahu anha, pocijepala taj himar i obukla joj gust himar. Ovaj rivajet bilježe Malik i Bejheki, a Abdulkadir Arnaut ga je ocijenio dobrim.
Bilježi Buharija u svom Sahihu od Aiše, radijallahu anha, da je rekla: “Neka se Allah smiluje ženama muhadžira, nakon što je Allah objavio “I neka vela svoja spuste na grudi svoje” one su pocijepale najgušće dijelove svojih ogrtača i napravile od njih himare (ono što pokriva od glave do pasa)”. Postupak Aiše, radijallahu anha, i žena muhadžira, radijallahu anhune, jasno ukazuje na to da su one vodile računa da njihovi hidžabi budu gusti.

Treći šart – da hidžab bude širok, odnosno da ne opisuje izgled tijela.
Smisao nošenja hidžaba je da prvenstveno pokrije stidno mjesto i da spriječi fitnu (tj. da spriječi buđenje strasti koje pozivaju čovjeka polnom odnosu ili ljubavnoj predigri) a to se ne može postići osim sa oblačenjem guste i široke odjeće. Jer gusta a tijesna odjeća, iako je pokrila tijelo ona opisuje njegov izgled i konture tijela, tako da se u tijesnoj odjeći jasno istaknu grudi, kukovi i ostali zavodljivi dijelovi tijela koji nema sumnje da su fitna za muškarce.

Dokaz da hidžab mora biti širok je hadis kojeg bilježi Ahmed od Usame ibn Zejda, radijallahu anhu, u kojem je došlo da mu je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, dao odjeću iz Egipta koju je njemu poklonio Dihjetu El-Kelbi pa ju je Usama dao svojoj ženi. Kada je to saznao Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao mu je: “Naredi joj nek oblači ispod te odjeće odjeću koja je uz tijelo, ja se bojim da će joj (ta odjeća) oslikavati njenu figuru”. Ravije ovog hadisa su pouzdani osim Abdullaha ibn Muhammeda ibn Akila za kojeg kaže Ibn Hadžer da je saduk (da se njegov hadis može dignuti na stepen dobrog) ali da ima u njemu slabosti. Ovaj hadis podupire drugi hadis u rivajetu od Dihjeta El-Kelbija, radijalalhu anhu, u kojem je došlo da mu je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, dao odjeću koju je dobio iz Egipta i rekao mu da je podijeli na dva dijela, pa da od jednog sašije sebi košulju a drugi da da ženi da se pokrije. A kad je Dihje krenuo od njega rekao mu je : “Naredi svoj ženi da ispod te odjeće obuče nešto da je ne bi oslikavala (njen izgled)”. Ovaj hadis bilježi Ebu Davud, Bejheki i Hakim. U njegovom senedu je Ibn Lehia čiji hadis se ne uzima kao dokaz. Međutim, potvrđuje hadis Ibn Lehie takođe Jahja ibn Ejjub El-Misri koji iako u njemu ima slabosti imam Muslim je prihvatao njegove hadise, a Buharija ih je uzimao kao potvrdu za druge hadise. Prema tome, ova dva hadisa zajedno jedan drugog podupiru tako da se mogu uzeti kao dokaz po ovom pitanju, pogotovo što u njihovom tekstu nema nešto što bi se moglo negirati.
Takođe, bilježe Bejheki i Ibn Ebi Šejbe predaje od Omera, radijallahu anhu, i Esme bint Ebi Bekr, radijallahu anha, da su upozoravali na odjeću koja ocrtava i oslikava figuru žene.

Četvrti šart – da hidžab ne bude namirisan.
Nije dozvoljeno ženi da se namiriše a zatim izađe iz svoje kuće jer to privlači poglede ljudi i pokreće kod njih strasti, svejedno bio miris na njenom tijelu ili na odjeći.
Dokaz za ovo je više hadisa a neki od njih su:

Ono što se prenosi se od Ebu Muse El-Eš'arija, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Koja god se žena namiriše a zatim izađe pa prođe pored ljudi da bi oni osjetili njen miris ona je zinalučarka”. Hadis bilježe Nesai, Ahmed i Hakim, a Hakim ga ocjenjuje vjerodostojnim u čemu se sa njim slaže Zehebi, a dobrim ga ocjenjuju Albani i Šuajb Arnaut.
Hadis od Zejnebe Es-Sekafije, radijallahu anha, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Kada neka od vas izađe u mesdžid neka sebi nikako ne približava miris”. Ovaj rivajet bilježi Nesai, Munavi ga ocjenjuje dobrim a Albani vjerodostojnim. A isti ovaj hadis bilježi Muslim u svom Sahihu sa malo drugačijim tekstom: “Kada neka od vas ode klanjati jaciju neka sebi nikako ne približava miris”.
Hadis od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, kojeg bilježi Muslim u svom Sahihu da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Koja god se žena namiriše neka ne prisustvuje sa nama jaciji namazu”.

Peti šart – da hidžab žene ne liči odjeći muškaraca i da ne bude od odjeće šuhreta (tj. od odjeće po kojoj se prepoznaje).
Nije dozvoljeno ženi da nosi odjeću koja je specifična za muškarce jer je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, prokleo muškarce koji oponašaju žene i žene koje oponašaju muškarce, a ovo bilježi Buharija u svom Sahihu od Abdullaha ibn Abbasa, radijallahu anhuma.
Takođe, prenosi Ebu Hurejre, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Allah je prokleo muškarca koji oblači odjeću žene i ženu koja oblači odjeću muškarca”. Hadis bilježi Ebu Davud, Ahmed, Hakim i Ibn Hibban, a vjerodostojnim su ga ocijenili Albani i Šuajb Arnaut.

A što se odjeće šuhreta, prenosi Abdullah ibn Omer, radijallahu anhuma, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Ko obuče odjeću šuhreta na dunjaluku obuće mu Allah, dželle še'nuhu, odjeću poniženja na Sudnjem danu a zatim će gorjeti u vatri”. Hadis bilježi Ebu Davud, Ibn Madže i Ahmed a dobrim ga ocjenjuju Busiri, Albani i Šuajb Arnaut.
Šesti šart – da hidžab obuhvata cijelo tijelo.

Dokaz da hidžab treba obuhvatiti cijelo tijelo je hadis od Ummu Seleme, radijallahu anha, u kojem je došlo da je Abdullah ibn Omer, radijallahu anhuma, rekao: “Čuo sam Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da kaže: “Onaj ko vuče svoju odjeću iz oholosti Allah neće gledati u njega na Sudnjem danu”, pa je Ummu Seleme, radijallahu anha, upitala: Pa šta će žene raditi sa krajevima svoje odjeće? On joj odgovori: “Pustiće ga jedan pedalj”, zatim je dodala: Znači, otkriće se njihova stopala. A on joj reče na to: “Onda će pustiti u dužini lakta i neće puštati duže od toga”. Hadis bilježe Tirmizi, Nesai i Ahmed, a kaže Tirmizi da je hadis dobar vjerodostojan, a vjerodostojnim ga ocjenjuju Albani i Šuajb Arnaut.

Prenosi Aiša, radijallahu anha, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Krajevi odjeće žena trebaju biti duži za jedan pedalj”, a pitala ga je Aiša, radijallahu anha: A koliko kada izađe na pijacu (trgovinu)? On joj odgovori: “Onda koliko lakat”. Hadis bilježi Ibn Madže i Ahmed, a vjerodostojnim ga ocjenjuju Albani i Šuajb Arnaut.
Ovi hadisi ukazuju da hidžab žene treba da obuhvata cijelo njezino tijelo, pa čak i stopala, osim što se može dodati da guste čarape mijenjaju krajeve odjeće u pokrivanju stopala.

Prema tome, šartovi hidžaba su:
– da ne bude sam po sebi ukras
– da bude gust toliko da se ne vidi kroz njega
– da bude širok, odnosno da ne opisuje izgled tijela
– da ne bude namirisan
– da ne liči odjeći muškaraca i da ne bude od odjeće šuhreta
– da obuhvata cijelo tijelo.

Znači, šerijatski hidžab ne može biti široka duga tunika, prvo jer tunika u osnovi nije hidžab (džilbab) a drugo jer se nošenjem tunike ne ispunjava većina šartova hidžaba poput toga da hidžab nije sam po sebi ukras (a tunika je ukras sama po sebi), da hidžab bude širok i da ne oslikava izgled tijela (a tunika je obično uska i opisuje grudi i kukove, ili je od materijala koji se lijepi uz tijelo), da hidžab ne liči odjeći muškarca (a tunika liči odjeći muškaraca jer oni nose duge košulje do koljena, što je običaj u mnogim muslimanskim zemljama) i da hidžab obuhavata čitavo tijelo (a tunika ne obuhvata čitavo tijelo). A nošenje pantalona, svejedno bile široke ili uske samim time što razdvajaju jednu nogu od druge, a koje su same po sebi muška odjeća, potpada pod hadis u kojem se proklinju žene koje oponašaju muškarce, te ženi nije dozvoljeno da ih nosi osim ispod hidžaba. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Alejkumusselam.

Na samom početku bitno je znati da je u Islamu strogo zabranjeno proricati sudbinu, gatati, otvarati zvijeze i sve tome slično.

Te stvari su gajb (nepoznato) koje zna samo Allah, subhanehu ve te'ala. Kaže Uzvišeni u Svojoj Knjizi: “Reci: “Ja ne mogu ni samome sebi neku korist pribaviti, ni od sebe kakvu štetu otkloniti; biva onako kako Allah hoće. A da znam pronicati u tajne, stekao bih mnoga dobra, a zlo bi bilo daleko od mene; ja samo donosim opomene i radosne vijesti ljudima koji vjeruju” (El-Earaf, 188),

i kaže: “Reci: “Niko, osim Allaha, ni na nebu ni na Zemlji, ne zna što će se dogoditi; i oni ne znaju kada će oživljeni biti” (En-Neml, 65),

i kaže: “U Njega su ključevi svih tajni, samo ih On zna, i On jedini zna šta je na kopnu i šta je u moru, i nijedan list ne opadne, a da On za nj ne zna; i nema zrna u tminama Zemlje niti ičega svježeg niti ičega suhog, ničega što nije u jasnoj Knjizi” (El-En'am, 59).

Ovi ajeti su dokaz da niko sem Allaha, subhanehu, ne zna šta će se nekom desiti, gdje će umrijeti, kakav će rizk imati i sve druge stvari gajba.

Ti ako osjećaš da imaš problema sa sihrom i džinskim djelovanjem treba da se obratiš nekome ko liječi šerijatski ispravnom rukjom, tj. da liječi učenjam Kur'ana. Na ovoj stranici u rubrici Pitanja i odgovori imaš tekst o tome kako prepoznati onoga ko liječi ispravno (šerijatskom rukjom) od onoga ko se bavi i liječi sihrom (sihirbaz).

Najbolji lijek protiv sihra je život po načelima Islama, tj. pridržavanje onoga što je Allah naredio i ostavljanje onoga što je zabranio, to jest klanjanje pet propisanih namaza, post, ostavljanje alkohola, zinaluka, dobročinstvo roditeljima, lijep odnos prema ljudima i tako dalje.

Činjenica da si dao svoje podatke: ime, ime majke, datum rođenja, govori o tome da si upoznat sa radom onih koji se bave sihrom jer oni ako hoće nekom da naprave sihr, svejedno da bi nekom naštetili ili da hoće da skinu sihr drugim sihirom, traže podatke koje si ti dao, ili traže odjeću ili neki lični predmet. Pa tako si tim davanjem podataka izložio sebe opasnosti da ti neko napravi sihr i da te uznemirava pa se toga trebaš strogo čuvati. Znači, ako onaj ko liječi (a koji se možda prikazuje da liječi ispravno Kur'anom) od tebe traži ime, ime majke, fotografiju, lični predmet, odjeću (najčešće unutrašnji veš) i slično, znaj da je to jedan od glavnih znakova da je on sihirbaz.

U Islamu je dozvoljeno da se čovjek liječi, i za svaku bolest Allah je dao lijek, osim za smrt, i nema nikakve smetnje da se liječiš. Ali to liječenje mora biti u skladu sa šerijatskim normama, pa se tako nije dozvoljeno liječiti haramima. A sihr je jedan od najvećih grijeha, onog ko ga pravi sihr izvodi iz vjere Islama te postaje nevjernik, sihr donosi velike nevolje i štete ljudima. Ono što je dozvoljeno da čovjek uradi ako ima problema sa sihirom, džinskim napadom, urokom i slično je da se liječi šerijatski ispravnom rukjom, tj. učenjem Kur'ana, dova i zikrova, pijenjem i kupanjem vodom na kojoj je naučen Kur'an, i korištenje maslinovog ulja, meda, a što možeš naći kod onih koji liječe ispravnom šerijatskom rukjom.

I najvažnije što pomaže u liječenju sihra je pridržavanje vjerskih propisa izvršavanjem onoga što je naređeno a ostavljanjem onoga što je zabranjeno.
Takođe, želim da ti kažem da nije sramota ne znati, jer uvijek postoje stvari koje čovjek treba da nauči, ali je sramota, a u ovom slučaju i grehota, da nakon što saznaš istinu, i šta je dozvoljeno a šta zabranjeno, i dalje istrajavaš i radiš ono što je zabranjeno (mislim ovde na odlazak kod sihirbaza i traženje lijeka kod njih). Ve billahi tefik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Alejkumusselam.

Nije dozvoljeno jednom muslimanu da ide kod “hodža” koji prave zapise i da ih koristi, jer na taj način se ljudima u većini slučajeva pravi sihr koji je u Šerijatu strogo zabranjen.

Trebaš odmah da uništiš sve zapise koje imaš tako što ćeš proučiti Bismilu i zapaliti ih. Pokaj se za to što si nosio zapise i kontaktirao “hodže” da kod njih riješiš svoj problem.

Ova stranica kao i mnoge druge nastoji da poduči ljude ispravnom razumijevanju Islamu i njegovom praktikovanju, pa tako imamo mnogo tekstova u kojima se govori o sihru, griješnosti onih koji ga prave (onaj ko pravi sihre izlazi iz vjere Islama jer je sihr kufr – nevjerstvo), o grijehu onih koji idu kod sihirbaza i tome slično.

Tvoje davanje imena i datuma rođenja upućuje na to da si imao iskustva sa sihirbazima jer oni na taj način mogu da prave sihr onome ko im te podatke da, pa se tako toga moraš strogo čuvati. Ako imaš potrebe da se liječiš od sihra i džinskog djelovanja treba da to radiš kod onih koji liječe Kur'anom, a da se strogo kloniš sihirbaza koje možeš prepoznati po mnogim znakovima, a neki od njih su da traže ime, ime majke, sliku, datum rođenja, dio odjeće i slično, kako bi na osnovu toga pravili sihre kojima štete ljudima.

Jedini ispravan način liječenja od sihra i džinskog djelovanja je u praktikovanju i pridržavanju vjere Islama i klonjenju od onoga što je tom vjerom zabranjeno, učenjem Kur'ana, dova i zikrova koji su prenešeni od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i liječenjem kod onih koji liječe učenjem Kur'ana, a ne zapisima i slično.
Isto tako, treba da znaš da tebi kao muslimanu nije dozvoljeno da ideš na bazene gdje ima golih ili polugolih žena, da se tamo i ti razgolišavaš, sa njima družiš i upadaš u sporne veze što može odvesti u zinaluk i tome slično.

A što se tiče tog problema koji imaš na svojoj sisi, treba da se obratiš ljekaru i da ti on dijagnosticira bolest i da ti lijekove za nju. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com