Alejkumusselam.

Tekst tog hadisa je sljedeći: Prenosi Ebu Malik El-Eš'arijj, radijallahu anhu, da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Nije tvoj neprijatelj onaj koji ako ga ubiješ biva tebi svjetlost a ako on tebe ubije uđeš u Džennet, nego je najljući tvoj neprijatelj tvoje dijete koje je izašlo iz tvoje kičme, zatim je najljući tvoj neprijatelj tvoj imetak kojeg si stekao svojom desnicom”.

Prema tome, u prevodu hadisa koji je gore spomenut ima previše slobode u prevodu jer u hadisu nije spomenuto “neodgojeno dijete”, a u tvom pitanju je još nepreciznije i proizvoljnije opisano stanje tog djeteta da ono nije u Islamu, a u izvornom tekstu hadisa nije spomenuto ni neodgojeno dijete, niti da nije u Islamu.

Spomenuti hadis od Ebu Malika, radijallahu anhu, bilježi Taberani u “Kebiru” i Ibn Bišran u knjizi “El-Emali”, a sened oba rivajeta hadisa ima slabosti a to je prekid seneda između Šurejha i Ebu Malika u prvom rivajetu i prekid seneda između Ibn Ebi Hilala i Ebu Malika u drugom rivajetu. Uz ovo učenjak El-Hejsemi dodaje još jednu slabost a to je ravija Muhammed ibn Ismail ibn Ajjaš koji je slab i nepouzdan. Šejh Albani je u “Silsileti daifa” ovaj hadis ocijenio slabim.

Prema tome, ovaj hadis je slab a slabi hadisi nisu dokaz pri uzimanju propisa, a posebno upada u oči neprimjereno poređenje, tj. stavljanje neprijateljstva djeteta i imetka iznad neprijateljstva neprijatelja kjafira.

Da čovjek musliman može imati neprijatelja u svojoj ženi, djetetu i imetku na to ukazuju kur'anski ajeti, ali ne u kontekstu koji je spomenut u ovom slabom hadisu.

Naime, kaže Uzvišeni: “O vjernici, i među ženama vašim i djecom vašom doista imate neprijatelja pa ih se pričuvajte! A ako preko toga pređete i opravdanje prihvatite i oprostite, pa i Allah prašta i samilostan je. Imanja vaša i djeca vaša su samo iskušenje a u Allaha je nagrada velika” (Et-Tegabun, 14-15). Pod tim da vjernik ima neprijatelja u ženi ili djetetu se misli na to, kako to pojašnjavaju mufesiri, da odvodu čovjeka od pokornosti Allahu i činjenja dobrih djela tako što ga zabave sticanjem imetka za njihov ugodan i lagodan život i iskazivanjem ljubavi, naklonosti i dobročinstva prema njima ili čak da ga oni navedu na činjenje harama. Takođe, ovo isto se odnosi na čovjekov imetak da je on fitna i iskušenje za njega u smislu da je imetak fitna, ispit i iskušenje za vjernika jer ga može navesti na njegovo sticanje na haram način ili da ga ljubav prema njemu odvede u neizvršavanje imovinskih obaveza prema Uzvišenom Allahu. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Prenešeno je preko dvadeset vjerodostojnih hadisa u rivajetima u više od petnaest ashaba čiji je sadržaj grijeh muškarca muslimana koji nosi odjeću ispod članaka i obaveza muškarca da podigne odjeću iznad članaka. Pa tako nema razilaženja među učenjacima da je haram i veliki grijeh muškarcima ovog Ummeta da nose odjeću spuštenu ispod članaka ako to rade iz oholosti, za razliku od žena kojima je propisano da spuštaju svoju odjeću ispod članaka kako bi prekrile stopala. Prenosi Ibn Omer, radijallahu anhuma, da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao:

“Allah neće gledati na Sudnjem danu u onog ko iz oholosti nosi svoju odjeću ispod članaka”[1].
Međutim, učenjaci imaju podijeljeno mišljenje oko nošenja odjeće ispod članaka ako to nije popraćeno ohološću[2].

Prvo mišljenje je opća zabrana nošenja odjeće ispod članaka svejedno bilo ono poraćeno ohološću ili ne. Ovaj stav je snažno podržao i potkrijepio dokazima Ibn Hadžer. Argumenti kojima podupiru svoje mišljenje se mogu rezimirati u sljedećem:

1- Vjerodostojni hadisi koji ukazuju na zabranu nošenja odjeće ispod članaka svejedno bilo to iz oholosti ili ne, samo je razlika u težini grijeha onog koji to radi iz oholosti (da ga Allah neće gledati na Sudnjem danu) u odnosu na onog koji to radi bez oholosti (da ono što je ispod članka od odjeće da će biti u Vatri).

Ti hadisi su: “Allah neće gledati na Sudnjem danu u onog ko iz oholosti nosi svoju odjeću ispod članaka”[3], i hadis: “Ono što je ispod čalanaka od odjeće biće u Vatri”[4].

Takođe, obje kazne su spomenute u tekstu jednog hadisa: prenosi se od Ebu Se'ida El-Hudrija da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Odjeća mu'mina treba biti do pola potkoljenice, a nema grijeha u onome što je između pola potkoljenice i članaka. Ono što je ispod toga (tj. članaka) to će biti u Vatri, a ko iz oholosti nosi odjeću ispod članaka Allah neće gledati u njega na Sudnjem danu”[5].

Prema tome , ovaj hadis je dovoljan da se da tačka na ovu temu, tj. jasan je i decidan da onaj ko nosi odjeću ispod članaka (bez oholosti) da će to što je ispod članaka biti u Vatri, a ko iz oholosti nosi odjeću ispod članaka Allah neće gledati u njega na Sudnjem danu.

2- U vjerodostojnom hadisu se samo nošenje odjeće ispod članaka naziva ohološću. Od Džabir ibn Sulejma, radijallahu anhu, se prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Podigni svoju odjeću do pola potkoljenice, a ako nećeš onda do članaka. Čuvaj se spuštanja odjeće, jer je to od oholosti, a Allah ne voli oholost”[6].

3- Mnoštvo hadisa u kojima je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, naređivao ashabima pojedinačno da podignu odjeću iznad članaka bez pitanja istih da li su pustili odjeću iz oholosti ili ne.

Od tih hadisa su sljedeći: Hadis kojeg bilježi Muslim, da je Ibn Omer, radijallahu anhuma, prolazio spuštene odjeće pored Allahovg Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, pa mu je rekao: “O Abdullah, podigni odjeću, …”[7].

Hadis kojeg bilježi Ahmed u Musnedu od Eš-Šerida Es-Sekafija, radijallahu anhu, da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, vidio čovjeka koji je imao spuštenu odjeću, pa mu je rekao: “Podigni svoju odjeću i boj se Allaha, …”[8].

Hadis od Mugire ibn Šu'beta, radijallahu anhu, da je vidio Allahovg Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kako je uzeo za odjeću Sufjan ibn Sehla, radijallahu anhu, govoreći: “O Sufjane, ne spuštaj odjeću, zaista Allah ne voli one koji spuštaju odjeću”[9].

Drugo mišljenje je stav velikog broja učenjaka, na kojem su između ostalih Nevevi i Ibn Abdulberr, a to je da nošenje odjeće ispod članaka ako nije popraćeno ohološću nije haram. S tim da je jedna skupina od ovih učenjaka mišljenja da je taj čin mekruh (pokuđen), dok druga skupina od njih vidi da je uopće dozovljen[10].
Najjači argumenti sa kojima dokazuju svoj stav su:

1- Činjenica da se hadisi u kojima je došla prijetnja nošenja odjeće ispod članaka dijele na dvije vrste. Prvi u kojima je došla opća prijetnja Vatrom za one koji nose spuštenu odjeću ispod članaka, poput hadisa: “Ono što je ispod čalanaka od odjeće biće u Vatri” (Buharija). Drugi u kojima se prijetnja ograničava samo na one koji to rade iz oholosti, poput hadisa: “Allah neće gledati na Sudnjem danu u onog ko vuče svoju odjeću (ispod članaka) iz oholosti”. Pa kažu, obaveza je hadise neograničenog značenja (opća zabrana puštanja odjeće ispod članaka) svesti na hadise u kojima je spomenuto ograničenje (na one koji to rade iz oholosti), kao što je poznato u metodologiji islamskog prava (Usulul-fikh). Time se zabrana odnosi samo na one koji nose odjeću ispod članaka iz oholosti.

Komentar: Usulsko pravilo na koje se pozivaju u ovom slučaju glasi: vudžubu hamli mutlak ala mukajjed (tj. obaveza svođenja neograničenog šerijatskog teksta na ograničeni tekst). Po ovom pravilu se radi u dva slučaja: prvom – kada su propis (npr. post tri dana) i razlog propisa (kefaret za zakletvu) u dva šerijatska teksta isti, oko čega nema razilaženja među učenjacima. Ovaj slučaj se ne odnosi na naše pitanje. Drugi slučaj – kada je propis isti a razlog propisa različit u dva šerijatska teksta. Na primjer: propis je u oba šerijatska (kur'anska) teksta osloboditi roba, a razlog propisa je u jednom zihar (tj. da muž kaže svojoj ženi da mu je ona poput leđa njegove majke, što je haram) a u drugom ubistvo. S tim da je propis oslobađanja roba radi ubistva došao u ajetu ograničen sa opisom roba da bude mu'min, dok je rob u ziharu spomenut bez tog opisa. Pa je po džumhuru učenjaka vadžib svesti ajet u kojem se opisuje rob u ziharu (koji nije ograničen svojstvom mu'mina) na ajet koji govori o svojstvu roba kojeg treba osloboditi radi ubistvu, tj. sa opisom roba da bude mu'min. Hanefije smatraju da nije vadžib raditi po ovom usulskom pravilu. Ovaj drugi slučaj ovog usluskog pravila je ono na što misle oni učenjaci koji sa njim dokazuju svoj stav u pitanju o kojem govorimo. Međutim, veoma je čudno kako nisu uočili da se pitanje spuštanja odjeće ispod članaka ne uklapa u ovo usulsko pravilo. Naime, u oba hadiska teksta propis je različit a takođe razlog propisa je različit. Razlog propisa u prvoj skupini hadisa je uopćeno nošenje odjeće ispod članaka, a u drugoj skupini hadisa nošenje odjeće ispod članaka iz oholosti. U prvoj skupini hadisa propis (šerijatski status) uopćenog nošenja odjeće ispod članaka je da će goriti u Vatri ono što je ispod članaka. A u drugoj skupini hadisa propis (šerijatski status) nošenja odjeće ispod članaka iz oholosti je da Allah neće gledati tu osobu na Sudnjem danu. Te se prema tome, ova mes'ela ne može nikako podvesti pod ovo usulsko pravilo. Takođe, dovoljan odgovor na ovaj dokaz je sam tekst hadisa od Ebu Se'ida El-Hudrija, radijallahu anhu, (gore spomenut) u kojem je napravljena razlika između nošenja odjeće ispod članaka bez oholosti i nošenja iz oholosti: ” Ono što je ispod toga (tj. članaka) to će biti u Vatri, a ko iz oholosti nosi odjeću ispod članaka Allah neće gledati u njega na Sudnjem danu”.

2- Takođe argumentiraju svoj stav spuštanjem odjeće ispod čalanaka od strane Ebu Bekra, radijallahu anhu. Naime, prenosi Ibn Omer, radijallahu anhuma, da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Ko iz oholosti vuče svoju odjeću (ispod članaka) Allah ga neće gledati na Sudnjem danu”, pa je rekao Ebu Bekr, radijallahu anhu: “O Allahov Poslaniče, moja odjeća se spusti (ispod čalanaka) osim ako vodim računa o njoj (u drugom rivajetu: “jedna strana moje odjeće se spusti”)”? Pa mu odgovori Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: “Ti nisi od onih koji to rade iz oholosti”[11]. Kažu da mu je zanegirana osobina oholosti zbog koje je zabranjeno spuštanje odjeće.

Komentar: Iz samog hadisa se jasno razumije da Ebu Bekr, radijallahu anhu, nije nosio odjeću ispod članaka, nego bi se desilo da mu se odjeća spusti bez njegove volje i namjere. Pa tako njegov slučaj izlazi iz teme, jer mi govorimo o onome ko nosi odjeću ispod članaka namjerno i svjesno, a ne o onome kome se spusti odjeća pri hodu ili zbog mršavosti.

3- I treći dokaz im je hadis kojeg bilježi Buharija da je Ebu Bekre, radijallahu anhu, rekao: “Bilo je pomračenje Sunca a mi smo bili kod Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, pa je užurbano hodao vukući svoju odjeću sve dok nije došao do mesdžida, te je klanjao sa njima dva rekata …”[12]. Kažu da je spuštanje odjeće ispod članaka bez oholosti haram ne bi Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, vukao svoju odjeću ispod članaka, jer bi ga Allah sačuvao od toga pa makar to bilo i nenamjerno.

Komentar: Takođe, i ovaj primjer izlazi iz pitanja o kojem govorimo, a to je svjesno namjerno nošenje odjeće ispod članaka. Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, je zbog užurbanog hodanja vukao odjeću. Čak i oni koji dokazuju svoj stav ovim hadisom kažu da je to bilo nenamjerno.
Nakon izložene studije ovog pitanja postaje jasno da je muškarcima ovog Ummeta nošenje odjeće ispod članaka, svejedno bilo ono popraćeno ohološću ili ne, zabranjeno jasnim i nedvosmislenim hadisima i da je to djelo jedan od velikih grijeha za koji se prijeti Vatrom i negledanjem Allaha u njegovog počinioca na Sudnjem danu. A Allah zna najbolje.

[1] Buharija (5338) i Muslim (5574).
[2] Fikhul-elbiseti vez-zineti, Abdul-vehhab Tavile, str. 169-179.
[3] Buharija (5338) i Muslim (5574).
[4] Buharija (5787).
[5] Ebu Davud (4093), Ibn Madže (3573), Ahmed (11944), Malik (1631), Bejheki (3135) i Ibn Hibban (263), vjerodostojnim ga ocjenjuje Ibn Hibban, Nevevi i Albani u “Sahihul-džami'” (921).
[6] Ebu Davud (4084), Tirmizi (2722), Ahmed (16667), Ibn Hibban (23253), Bejheki (20882) i Buharija u “El-Edebul-mufred” (1182), vjerodostojim ga ocjenjuje Tirmizi, Ibn Hibban, Nevevi, Albani u “El-Edebul-mufred” (1182), i Šu'ajb Arnaut u “Sahihu Ibn Hibban” (522).
[7] Muslim (5583).
[8] Ahmed (19493), i kaže Hejsemi u “El-Medžme'az-zevaid” (5/124) da su ravije ovog hadisa ravije koje prenose hadise u Sahihu, takođe ocijenio ga je vjerodostojnim Alabani u “Es-Silsiletus-sahiha” (1441)..
[9] Ibn Madže (3574), Ahmed (18176), kaže Ibn Hadžer u “Fethul-bari” (10/264) da ga je Hakim ocijenio vjerodostojnim, takođe ocijenili su ga Albani i Šu'ajb ibn Arnaut dobrim sa drugim hadisima koji ga podupiru, pogledaj “Sunen ibn Madže” (3574) i “Sahih Ibn Hibban” (5442).
[10] Et-Temhid (3/244), Šerhu-Muvette'i (5/275) i Šerhu Sahihi Muslim (14/62).
[11] Buharija (5784).
[12] Buharija (5785).

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.
Hvala Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:

Ovo je izmišljena i lažna priča koja nema uporišta u hadiskim i historisjkim knjigama.
Dokaz za ovo je sljedeće:

Prvo – Ovaj hadis nije zabilježen u knjigama hadiskih zbirki i nema osnova, tj. ne prenosi se u islamskim knjigama, niti ima seneda (lanca prenosilaca). Takođe, nije zabilježen ni u knjigama u kojima su sakupljeni izmišljeni i krivotvoreni hadisi niti u knjigama o ashabima.

Drugo – Ne postoji žena sahabijka po imenu Hifa. Kada pregledamo kapitalna djela o biografijama ashaba, radijjallahu anhum, poput „Usdul-gabe“ od Ibn el-Esira, „El-Isabe“ od Ibn Hadžera i „El-Isti'ab“ od Ibn Abdulberra, niko od njih ne navodi sahabijku po imenu Hifa.

Treće – Ashab Suhejb koji se spominje u priči, može biti samo jedan od dvojice ashaba koji su poznati, trećeg ashaba pod tim imenom nema. Prvi: Suhejb ibn Sinana er-Rumi koji je preselio 38. ili 39. po Hidžri, tj. 29 ili 28 godina poslije smrti Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. A to znači da Suhejb iz gornje priče nije poznati ashab Suhejb ibn Sinan er-Rumi, radijjallahu anhu. Drugi: Suhejb ibn en-Nu'man o čijem životu nema skoro nikakvih podataka osim da je prenijeo jedan hadis. Nepoznato su mu i porijeklo i detalji života. A iz gornje priče se razumije da je Suhejb bio poznata ličnost, koja je boravila u mesdžidu i poznavala Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i druge ashabe.

Četvrto – U priči je došlo da su na njihovim kaburovima napisali spomenute riječi. A pisanje na kaburovima nije bila praksa selefa ovog Ummeta, počev od ashaba pa na dalje, i nije prenešeno u vjerodostojnom hadisu niti slabom ni od jednog ashaba da je na njegovom kaburu nešto napisano. Čak šta više prenešen je hadis u kojem je došla zabrana (ili pokuđenost) pisanja na nišanima. Naime, od Džabira, radijallahu anhu, se prenosi da kaže: “Zabranio je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, da se izgrađuje na kaburovima, da se piše na njima i da se gaze”. Hadis sa ovim dodatkom da “da se piše na njima” bilježe Ebu Davud, Tirmizi, Nesai i Hakim, a osnov hadisa bilježi Muslim. Ovaj dodatak ocijenili su vjerodostojnim Tirmizi, Hakim i Albani. Dok je u rivajetu Ibn Madže došlo: “Zabranio je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, da se bilo šta piše na kaburu”.
Sa ovim hadisom veća skupina učenjaka dokazuje da je pokuđeno pisati na nišanima, dok manja da je haram.

Prema tome, sve navedeno jasno ukazuje da je spomenuta srceparajuća priča o braku dvoje ashaba izmišljena i lažna. A kao takvu nije dozvoljeno širiti je i prenosi osim radi upozorenja na njenu lažnost.
Obaveza je svim muslimanima da provjeravaju ono što se piše, prenosi i pripisuje islamu. Ne trebaju da žure u prenošenju hadisa dok ne provjere u hadiskim zbirkama ili pitaju učene o vjerodostojnosti istih.

Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

U knjizi ” Musned Ebu Hanife”, autora F. Sedića, sam našao hadis o kojim bih volio da vas upitam, o njihovoj vjerodostojnosti te o objasnjenju propisa u vezi s njima.
“Susret Ebu Hanife i Evzaija:
Sufjan ibn Ujejne kaže: “Ebu hanife i Evzai su se sreli u prodavnici mirisa (Darul-hannatin) u Mekki.
Evzai upita Ebu-Hanifu: “Šta je s vama pa ne dizete ruke prije pregibanja na ruku’ i po povratku s njega?
Ebu Hanife mu odgovori : “Zato sto se to ne prenosi pouzdanom predajom od Allahovog Poslanika savs.”
Evzai rece: “Kako se ne prenosi pouzdano, kad mi je pricao Ez-Zuhri, njemu Salim, a njemu Abdullah ibn Omer ibn el-Hattab, koji prenosi da je Allahov Poslanik savs dizao ruke u visini ramena kada bi pocinjao namaz i prilikom pregibanja na ruku’ i po povratku s njega?”
Tada mu Ebu Hanife rece: “Pricao nam je Hammad od Ibrahima En-Nehaija , on od Alkame i El-Esveda, on od Ibn-Mesuda da Allahov Poslanik savs nije nikako dizao ruke osim kod pocetnog tekbira.”
Evzai rece: “Ja tebi prenosim hadis od Ez-Zuhrija, od Salima od Abdullaha a ti meni kazes: “Pricao mi je Hammad od Ibrahima.”
Tada Ebu Hanife rece: “Hammad je bolje poznavao fikh od Ez-Zuhrija, a Ibrahim je bolji fekih od Salima. Alkame je ravan ibn Omeru u fikhu, mada je ibn Omer ashab, ima vrijednost suhbeta (drugovanja s Allahovim Poslanikom savs), a El-Esved ima samo vrijednost u fikhu. A znas li ti ko je Abdullah ibn Mes'ud?” Tada je Evzai zasutio.”
ODGOVOR: Alejkumusselam.

Ovo nije hadis nego poznata priča sa kojom hanefije dokazuju da hadisi koji su kod Ebu Hanife da su vjerodostojniji od onih koji su kod drugih jer se njegovi hadisi prenose u rivajetu fakiha. A poznato je da većina hadisa koji se prenose od Ebu Hanife da su došli putem (lancem): Ebu Hanife od Hamada ibn ebi Sulejmana od Ibrahima En-Nehaija a on od Ibn Mesuda, radijallahu anhu. Međutim, Ibrahim En-Nehai nije čuo hadise od Ibn Mesuda, radijallahu anhu, pa su tako ti rivajeti sa prekinutim lancem, osim ako En-Nehai prenosi od Alakame, kao što je u nekim rivajetima.

Sa ovom pričom (dijalogom) se želi kazati kao svi učenjaci imaju dokaze, međutim, razlika je u razumijevanju dokaza i davanja prednosti jednom stavu nad drugim zbog snage dokaza.

Ostaje da vidimo sened ove priče (dijaloga između Ebu Hanife i Evzaija) koji hanefije nastoje da sakriju, a vidjećemo i zašto.
Naime, sened ove priče (dijaloga) navodi Ebu Muhammed El-Harisi, jedan od trojice (ostala dvojica su El-Havarizmi i Ibn Hasru) koji su sabrali i sakupili rivajete od Ebu Hanife, u svom Musnedu Ebu Hanife, pa kaže: pričao nam je Muhammed ibn Ibrahim ibn Zijad Er-Razi (o kojem keže Darekutni a je lažljivac koji izmišlja hadise), kaže pričao nam je Sulejman ibn Eš-Šazekuni (a je jedan od poznatih stručnjaka za izmišljanje hadisa), kaže: Čuo sam Sufjana ibn Ujejnu … do kraja seneda.

Prema tome, dvojica ravija u senedu su ljudi koji su izmišljali hadise, što znači da je ova priča (dijalog) krivotvorena.

Ovo potvrđuje šejh El-Mubarekfuri u knjizi “Mir'atul-mefatih” (3/35) koja je u stvari komentar knjige “Miškatul-masabih”, kada kaže za gore spomenutu priču : “Ovo je poznata priča među hanefijama, međutim ne sumnja niko ko ima i najmanje pameti i znanja da je ona izmišljena priča i krivotvorena laž, a kako i ne bila kad je ne spominje niko od Ebu Hanifinih učenika, niti neko od prvih učenjaka hanefija, da ona ima utemeljenje naveo bi je Muhammed (ibn Hasan Eš-Šejbani) u svom Muvetteu ili nekoj drugoj svojoj knjizi, a uz to nije ukazao na nju ni najmanjim vidom išareta”.

A što se tiče mes'ele o kojoj govori, tj. dizanja ruku u namazu, o toj temi sam već detaljno odgovorio. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Hvala Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:

Ovo nije samo priča nego i hadis. Prenosi ga samo Ibn El-Dževzi u knjizi El-Mevaiz vel-Medžlis (str. 33), nisam našao da ga je neko drugi zabilježio u hadiskim zbirkama.

Ovaj hadis nema seneda (lanca prenosilaca), ili kako neki muhaddisi kažu: LA ASLE LEHU (Nema osnova ili izvora). A to znači da hadis batil, jer nema mu spomena u hadiskim zbirkama.

Sa druge strane, sama priča je munker (neispravna), jer nije prenešeno da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, odbio nekoga ko se pokaje.

Upitan je šejh Abdrrahman Es-Suhejm o ovoj priči, pa je odgovorio: „Ova priča je batil, jer nije poznato da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, odbio pokajnika koliko god mu bili veliki grijesi“.
(http://www.almeshkat.net/vb/showthread.php?t=77164#gsc.tab=0)

Prema tome, ovaj hadis (priča) je ništavan (batil) sa strane seneda a njegovo značenje je suprotno onome što je došlo u vjerodostojnim hadisima. A ono što je preneseno u vjerodostojnom Sunnetu je dovoljno mu'minu, pogotovo u oblasti vrijednosti tevbe i primanja tevbe.

Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com