Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Hvala Allahu i neka je salat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:

U osnovi sve dok neku ženu smatramo muslimankom i ubrajamo je u muslimane (znači da nije murted, mušrikinja ili kjafirkinja) dozvoljeno je da je musliman ženi.

S tim, da musliman treba da ženi muslimanku koja redovno klanja, pokrivena je, posti Ramazan i slično, a i obrnuto, da se muslimanke udaju za takve muškarce.

Problem nastaje kada u sredini u kojoj živimo ne možemo lahko naći djevojku muslimanku koja praktikuje osnovne stvari vjere. Tako pitanje nije trebalo glasiti da li je dozvoljeno ovakvu ženu ženiti ili nije, nego u kojim situacijama nema smetnje da se ženi ,a u kojim je bolje da se ne ženi takva žena.

Naime, islam preporučuje prilikom izbora bračnog druga da buduća životna družica bude od onih koji se ističu u praktikovanju vjere, tj. pridržavanju islamskih propisa.

Prenosi Ebu Hurejre, radijellahu ‘anhu, da je Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, rekao: „Ženu žene zbog četiri srvari: zbog njenog bogatstva, porijekla, ljepote i vjere, izaberi onu koja praktikuje vjeru.“ (muttefekun alejhi, Buharija 5090, Muslim 3708)

Hadis znači da ako bi mladić imao izbora između četiri djevojke: jedna je iz bogate porodice, druga iz ugledne familije, treća poznata po ljepoti i četvrta koju krasi čvrsto pridržavanje vjere, islam podstiče da oženi onu koja je prepoznatljiva po držanju vjere.

Pod praktikovanjem vjere u hadisu se ne misli na klanjanje pet vakata namaza, pokrivenost i slično, jer su to vadžibi, farzovi i temelji sa kojima musliman biva muslimanom i jer i ostale tri vrste djevojaka spomenutih u hadisu, bogata, ugledna i lijepa, moraju biti one koje se drže temeljnih propisa vjere (klanjanje i pokrivenost), nego se pod djevojkom koju krasi pridržavanje vjere podrazumijeva ono što je više od ispunjavanja temelja vjere (namaz, post, pokrivanje, i slično) i ostavljanja opće poznatih harama, poput mnoštvo ibadeta, prisustvovanje vjerskim kursevima, bavljenje davetskim aktivnostima, stid, neašikovanje i slično.

Sa druge strane, islamski pravnici kada govore o situacijama i okolnostima kada je mustehab ili vadžib (shodno razilaženju) mužu da dâ talak (tj. pusti) svojoj ženi, navode da je to slučaj kada ona ostavlja namaz, te ga klanja samo u njegovom prisustvu, ili kada ne vodi računa o propisnom pokrivanju (znači pokrivena je, ali nemarna u odijevanju) i tome slično.

Naravno, ne možemo zanemariti sredinu i okolnosti u kojima živimo tj. da smo kao muslimanski narod prošli kroz pedesetogodišnje komunističko zatiranje vjerskih vrijednosti i odvraćanje od vjere, kao i da smo u periodu islamskog buđenja (sahve) i vraćanja islamskim vrijednostima, gdje oni koji sebe smatraju muslimanima ne izvršavaju ni osnovne temelje vjere, poput namaza.

Pa tako uzimajući u obzir gore spomenuto, tj. da islam podstiče na ženjenje djevojke koja se ističe u pridržavanju vjere (ne samo da klanja i da je pokrivena kakva treba biti svaka muslimanka), te da je mustehab razvesti se sa ženom koja je nemarna u praktikovanju vadžiba vjere (namazu, pokrivanju i slično), kao i okolnosti i uticaj sredine u kojoj mi musimani Bosne živimo, savjetujem te da postupiš na sljedeći način; da na lijep i mudar način podstakneš i ubijediš tu djevojku da počne klanjati beš-vakat (pet dnevnih namaza) i da se pokrije prije nego što sklopiš sa njom bračni ugovor, a ako neće bolje je da je ne ženiš (osim ako ona ima opravdan razlog za odbijanje).

Time ćeš uvidjeti da li je ona spremna i voljna da se pridržava vjerskih propisa i da li je iskrena u svojim obećanjima. U protivnom, ako bi je oženio u stanju u kakvom i jeste sa nadom da će sa vremenom sve doći na svoje, doći ćeš u neizvjestan položaj. Da li će ona početi klanjati beš-vakat i pokriti se i kada će to biti, je veoma relativno i upitno.

Moguće da prođe mnogo vremena a da se to ne desi, da dobijete djecu, da se brak učvrsti, a da ona pod raznoraznim izgovorima ne učini ono što ti je obećala i što joj je vjerska dužnost, pa ćeš doći u situaciju da postavljaš ponovo pitanje: živim sa ženom koja šara sa namazom ili klanja samo u mom prisustvu i odbija da se pokrije, je li dozovljeno živjeti sa njom, i trebam li se razvesti od nje?

Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Hvala Allahu i neka je salat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:

Da li je mužu vadžib i kada da ima intimni odnos sa svojom suprugom i koliko često, ili drugim riječima ima li supruga pravo da njen muž ima sa njom intimni odnos i u kojem najmanjem vremenskom periodu, po tom pitanju učenjaci imaju jako podijeljeno mišljenje. Njihovo razilaženje se može uokviriti i sažeti u sljedećih šest mišljenja:

Prvi mišljenje: mužu je obaveza (vadžib) da sa svojom suprugom ima intimni odnos jednom u životu, kako bi time ona imala pravo na mehr.

Ovo je mezheb hanefija.

Komentar: njeno pravo na lijepo ophođenje shodno vremenu i mjestu življenja, a u što ulazi i intimni odnos, je veće od prava na mehr.

Drugo mišljenje: mužu je vadžib da ima intimni odnos sa suprugom jednom u toku četiri noći ako ona traži.

Ovo je mezheb malikija.

Svoj stav dokazuju predajom od Omera, radijallahu anhu, u kojoj se njemu dopala presuda jednog tabi'ina za slučaj žene koja se požalila da joj muž zbog zauzetosti ibadetima ne prilazi u postelji. On je presudio da joj je muž obavezan prilaziti jednom u toku četiri noći. Jer je muškarcu dozvoljeno da ima 4 žene, a kada kod svake boravi po jednu noć to znači da je njeno pravo svaka četvrta noć.

Komentar: mužu koji ima 4 žene je dozvoljeno da se sa svojim suprugama dogovori boravak jednu noć kod svake, ili po dvije noći kod svake, ili po tri noći kod svake, …, nekoliko mjeseci kod svake, … . U tom slučaju se narušava spomenuta presuda od svake četiri noći.

Treće mišeljenje: mužu nije vadžib da ima intimni odnos sa suprugom, jer je intimni odnos njegovo pravo, ako hoće uzme svoje pravo a ako neće ostavi ga. Žena nema pravo da zahtijeva od muža intimni odnos, niti je on griješan ako ga ne upražnjava.

Kažu: muž je u ovom slučaju poput čovjeka koji iznajmi kuću, ako hoće stanuje u njoj a ako neće nije obavezan.

Ovo je stav šafijskog mezheba.

Komentar: ovaj stav je najslabije mišljenje jer je oprečan kur'anskom ajetu: „One imaju isto toliko prava koliko i dužnosti, shodno običaju (vremena i mjesta)“ (El-Bekare, 228). Prema tome, Kur'an kao što je i obavezuje intimnim odnosom prema mužu tako isto joj potvrđuje to pravo kod muža.

Četvrto mišljenje: mužu je vadžib da ima intimni odnos sa suprugom jednom u toku četiri mjeseca.

Ovo je mezheb hanabila.

Oni to dokazuju sa kur'anskim ajetima: “Onima koji se zakunu da se neće približavati ženama svojim, rok je samo četiri mjeseca; i ako se vrate ženama – pa, Allah zaista prašta i milostiv je; a ako odluče da se rastave – pa, Allah doista sve čuje i zna”, (El-Bekare, 226,227)“ u kojim Uzvišeni onima koji se zakunu da neće prilaziti ženama svojim nije dozvolio da to bude više od 4 mjeseca, pa kažu da je isti propis za onoga koji se ne zakune. Jer ako je onaj koji se zakune da neće prilaziti ženi svojoj obavezan da: ili priđe ženi u postelji i učini kefaret ili da joj da talak (da je pusti), onda je preče da je to obavezan onaj ko se ne zakune. A da žena ima pravo na intimni odnos u kraćem periodu od 4 mjeseca ne bi bilo mužu dozvoljeno da se od nje odvoji u postelji 4 mjeseca.

Komentar: iako je ovo mišljenje bliže od stava hanefija i šafija, ono takođe ima nedostatak jer jedan odnos u toku 4 mjeseca nije lijepo ophođenje prema ženi kojim nas obavezuje Uzvišeni.

Takođe, nije ispravno da se kijasi (upoređuje i poistovjećuje) sa propisom Ila’ (zaklinjanjem muža da neće prići ženi više od 4 mjeseca), jer je Uzvišeni dao taj period (4 mjeseca) muža ako bi imao povoda za njime, poput: putovanja, odgoja neposlušne supruge, odmora, zauzetosti poslom i slično. A ovo ne znači da je intimni odnos obavezan i određen da se čini samo jednom u toku 4 mjeseca.

Peto mišljenje: mužu je vadžib da ima intimni odnos sa suprugom jednom u svakom periodu čistoće, tj. između dva mjesečna pranja.

Ovo je stav Ibn Hazma.

Dokazuje ga riječima Uzvišenog: „A kada se okupaju, onda im prilazite onako kako vam je Allah naredio“ (El-Bekare, 222).

Komentar: naredba Uzvišenog „onda im prilazite“ ne ukazuju da je to vadžib nego da je dozovljeno da im tada nakon gusula priđu u postelji. Jer naredba nakon zabrane (prijaženja dok su u stanju hajza) ukazuje na dozvolu a ne obavezu, kao što imamo u ajetu: „A kada izađete iz ihrama (obreda Hadždža ili Umre), onda lovite“ (El-Maide, 2), naredba lova ne uakzuje da je vadžib nego dozvoljeno loviti.

Šesto mišljenje: mužu je vadžib da ima intimni odnos sa suprugom na lijep način onoliko koliko je potrebno i dovoljno da se zadovolji njena spolna strast, ali shodno njegovim mogućnostima. Pa se tako broj intimnih odnosa se ne određuje vremenom, nego može biti veći ili manji shodno njenoj potrebi i njegovoj mogućnosti pod uslovom da ga ne odvodi u tjelesnu iscrpljenost i zapostavljanje drugih životnih obaveza.

Ovo je stav Ibn Tejmije i Ibnul Kajjima.
Ibn Tejmije dokazuje ovaj stav sa riječima Uzvišenog: „One imaju isto toliko prava koliko i dužnosti, shodno običaju (vremena i mjesta)“ (El-Bekare, 228). Ako muž ima pravo kod svoje supruge na intimni odnos, tako i ona ima isto to pravo kod muža po samom tekstu Kur'ana.

Takođe, dokazuje sa hadisom mutefekun alejhi u kojem je došlo da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao sahabijki Hind koliko smije uzeti imetka od muža a da on to ne zna (jer joj nije davao dovoljno): „Uzmi koliko je dovoljno tebi i tvom djetetu na lijep način shodno običaju (vremena i mjesta)“.

Kaže Ibn Tejmije da izdržavanje, boravak, intimni odnos i slično imaju isti propis, a u Šerijatu to nije striktno određeno nego zavisi od vremena i mjesta življenja, pa kada se supružnici raziđu oko toga, kadija (učeni) je onaj koji to precizno određuje.

Prenosi Ibnul Kajjim od Ibn Tejmije da je navodeći jedan od stavova učenjaka po ovom pitanju rekao: „Mužu je vadžib da ima intimni odnos sa suprugom na lijep način shodno običaju vremena i mjesta življenja, kao što je vadžib izdržava, oblači i ophodi se prema njoj na lijep način (shodno običaju vremena i mjesta življenja). Čak je ovo (intimni odnos) temelj bračnog života i njegov cilj. Uzvišeni Allah je naredio da se muž prema njoj ophodi na lijep način, a intimni odnos sigurno potpada pod to.

Zagovorači ovog stava kažu: mužu je vadžib ako je u mogućnosti da udovolji njenim spolnim potrebama, kao što mu je vadžib da udovolji njenoj potrebi za hranom“.

Kaže Ibnul Kajjim da je Šejhul-islam izabrao ovaj stav kao ispravan po ovom pitanju.

Odabrani stav, a Allah zna najbolje, je zadnje mišljenje, tj. ono na čemu su Ibn Tejmije, Ibnul Kajjim i mnogi drugi učenjaci. Jer snaga argumenata ovog stava i slabost dokaza drugih stavova je je očigledna.

Dovoljne su riječi Uzvišenog: „One imaju isto toliko prava koliko i dužnosti, shodno običaju (vremena i mjesta)“ (El-Bekare, 228) da presude po ovom pitanju. Jer ako muž ima pravo kod svoje supruge na intimni odnos, tako i ona ima isto to pravo kod muža.

Kao argumnet ovog stava takođe možemo dodati i hadis mutefekun alejhi od Abdullaha ibn ‘Amra, radijallahu anhu. Pitao ga je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem: „O Abdullah, obaviješten sam da postiš danju (neprestano) i klanjaš noću (cijelu noć)“? On odgovori: „Da, Allahov Poslaniče“. Pa mu je onda rekao: „Ne radi to, posti i jedi, klanjaj (noću) i spavaj, jer zaista tvoje tijelo ima prvao kod tebe, i jer zaista tvoja supruga ima pravo kod tebe“.

Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Hvala Allahu i neka je salat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:

Neprilaženje supruzi u postelji više od 4 mjeseca može imati dva stanja:

Prvo stanje – da suprug nije prišao svojoj ženi u postelji 4 mjeseca ili više, svejedno iz opravdanog ili neopravdanog razloga, s tim da se nije zakleo Allahom da joj neće prići 4 mjeseca ili više.

U ovom slučaju ovo pitanje se vraća na poznatu mes'elu: da li je mužu vadžib da ima intimni odnos sa svojom suprugom i koliko često, odnosno ima li supruga pravo da njen muž ima sa njom intimni odnos i u kojem najmanjem vremenskom periodu.

Detaljnije o tom pitanju može se pročitati na ovom linku:
http://www.zijad-ljakic.com/index.php?option=com_content&view=article&id=861:-koliko-esto-supruga-ima-pravo-na-intimni-odnos&catid=70:brakintimaljubav&Itemid=44

Kada muž ne priđe supruzi 4 mjeseca ili više ali bez zaklinjanja Allahom bez šerijatski opravdanog razloga to se ubraja u loše ophođenje prema supruzi, a kod nekih učenjaka je supruzi dozvoljeno da u tom slučaju traži razvod braka.

Drugo stanje – da se muž zakune Allahom (ili nekim Njegovim svojstvom) da neće prići svojoj ženi u postelji 4 mjeseca ili više.

Onda to predstavlja ono što se u Šerijatu naziva „ILA'UN“, a čiji propis je pojašnjen u dva kur'anska ajeta.

Kaže Uzvišeni:

“Onima koji se zakunu da se neće približavati ženama svojim, rok je samo četiri mjeseca; pa ako se vrate ženama, Allah zaista prašta i milostiv je; a ako odluče da se rastave – pa, Allah doista sve čuje i zna”. (El-Bekare, 226,227).

Nema razilaženja među učenjacima da ako se muž zakune nečim drugim mimo Allaha, ili na period kraći od 4 mjeseca da onda se to ne ubraja u propis ILA-a.

Posljedica ILA-a

Od posljedica ovakvog ophođenja muža prema ženi je da ako prekrši zakletvu prije isteka perioda na koji se zakleo, svejedno bio period kraći ili duži od 4 mjeseca, obavezan je učiniti kefaret zakletve.

Uzvišeni Allah, subhanehu ve te'ala, je u spomenutom ajetu odredio da je rok zaklinjanja nepribližavanja supruzi 4 mjeseca, a nakon toga mora da ili se vrati ili da joj da talak. Međutim, ako muž ustraje na zakletvi puna četiri mjeseca te ne priđe supruzi u postelji oko posljedica tog stanja islamski pravnici imaju podijeljeno mišljenje:

Prvo mišljenje – nakon isteka 4 mjeseca supruga ima pravo da podigne parnicu kod kadije, a kadija mužu naredi da joj se vrati u postelju ili da je pusti (da joj talak), a ako neće ni jedno ni drugo, onda ih kadija razvede. Znači, samim istekom perioda od 4 mjesca žena nije razvedena, nego se problem podiže i pokreće kod kadije.

Na ovom stavu su malikije, šafije i hanabile. (Hašijetu ed-Dusuki 2/436, Mugnil-muhtadđ 3/348, El-Mugni 7/318)

Drugo mišljenje – samim istekom 4 mjeseca pada razvod (talak) među supružnicima, tako da se to pitanje ne vraća na podizanje parnice kod kadije niti njegovo razvođenje ako muž odbije.

Na ovom stavu su hanefije. (Bedai'u es-sanai'a, 3/176)

Oni smatraju da je to (razvod) kazna mužu zbog njegovog nanošenja štete supruzi i uskraćivanja njenog prava.

Učenjaci oba stava argumentiraju svoje stajalište istim ajetima, a riječ oko čijeg tumačenja se razilaze je „EF“ (pa).

Po džumhuru ona znači redosljed nakon isteka 4 mjeseca, zato po njima talak ne pada sa istekom 4 mjesca. Dok kod hanefija ta riječ znači da vraćanje u postelju treba biti prije isteka 4 mjeseca, da je muževima dat taj rok, u protivnom ako se ne vrate i istekne 4 mjeseca onda talak pada automatski sa istekom.

Stav i tumačenje džumhura učenjaka (tj. prvo mišljenje) je ispravnije, jer se prenosi u vjerodostojnim predajama od 12 ashaba da sa istekom 4 mjesca ne pada talak, nego da se traži od muža da se vrati ženi u postelji ili da je pusti.

Vrsta talaka koji padne u toku ILA-a

Učenjaci se takođe razilaze oko vrste talaka koji se desi kao posljedica ILA-a (zaklinjanja muža Allahom da neće prići ženi u postelji 4 mjeseca ili više):

Kažu hanefije i imam Ahmed u jednom od dva rivajeta da je to talak bain, tj. u čijem iddetu (pričeku) muž nema pravo da ženu vrati.

Dok malikije, šafije i Ahmed u drugom rivajetu od njega smatraju da je to talak redži’, tj. da muž u toku iddeta (pričeka) ima pravo da vrati suprugu.

Bliže ispravnom je stav hanefija, jer je razlog razvoda šteta koju muž nanosi supruzi, a ta šteta se ne otklanja osim takvom vrstom razvoda, u protivnom ako je može vratiti u toku iddeta neće se otkloniti šteta koja joj se nanosi.

Konkretan odgovor na pitanje

Nakon svega rečenog može se konstatovati sljedeće:

– Ako se muž nije zakleo Allahom da neće prići ženi 4 mjesca ili više, onda talak (razvod braka) nije pao oko čega nema razilaženja među učenjacima.

– Ako se muž zakleo Allahom da neće prići supruzi 4 mjesca ili više, onda je proces sljedeći: žena ako hoće, zbog tog zuluma i njenog prava na intimni odnos, ima pravo da podigne optužbu kod kadije (kod nas kod daije ili učenog) da joj muž nije prišao više od 4 mjeseca. Zatim kadija traži od muža da ili priđe ženi ili da joj da talak. Ako neće ni jedno ni drugo onda kadija ima pravo i moć da poništi brak ako žena to hoće.

Prema tome, sve dok se problem ne digne do kadije (učenog ili daije) brak je važeći. Ako ti hoćeš da i dalje živiš u takvom stanju to je do tebe.

Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Hvala Allahu i neka je salat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:

Odgovor na ovo pitanje je zasnovan na dvije mes'ele: propis nuđenja žene same sebe za brak i propis braka (misjar) u kojem žena odustane od nekih prava (poput izdržavanja, boravka kod nje i slično).

Propis nuđenja žene same sebe za brak

O ovoj mes'eli je bilo detaljnije govora u odgovoru na pitanje na ovom linku:
http://zijad-ljakic.com/index.php?option=com_content&view=article&id=768:propis-nuenja-djevojke-ene-same-sebe-nekome-za-brak&catid=70:brakintimaljubav&Itemid=44

Rezime odgovora je da nema šerijatske smetnje da neudata žena sama sebe ponudi nekome za brak, pod uslovom da joj je dostatan, tj. na njenom nivou i stepenu vjere. U tome nema sramote za nju niti poniženja, ona se time nije spustila na niži nivo niti je sa tim postupkom postala sumnjiva žena.

Propis braka (misjar) u kojem žena odustane od nekih bračnih prava (izdržavanja, boravka)

Ova vrsta braka koja se naziva Misjar je vrsta braka koja se pojavila u skoruje vrijeme. Najprije u Saudijskoj Arabiji u oblasti Kasim, a zatim se raširila na druge zemlje arapskog zaljeva, a onda i u druge islamske zemlje.

Riječ “misjar“ u običnom, narodnom govoru znači: kratki ili brzi zijaret. Zbog toga je ovaj brak poznat pod ovim imenom, jer muž ne boravi stalno kod žene, nego joj dolazi u kratkim periodima, bilo danju ili noću, shodno svojim ili njenim mogućnostima.

Ova vrsta braka nema svoju definiciju kod ranih islamskih pravnika nego je uzeta iz današnje stvarnosti te je prijašnji učenjaci nisu ni obrađivali, tako da današnji učenjaci definišu taj brak, shodno kako su im postavljena pitanja o njemu.

Ali skoro da su složni u definiciji ovog braka, kažu da je oblik ovog braka da se ispune svi ruknovi braka (1- da supružnici nemaju šerijatske prepreke za ženidbu, 2- ponuda i pristanak) i šartovi (1- određivanje supružnika, 2- zadovoljstvo sa obje strane, 3- staratelj, 4- dva pravedna svjedoka ili razglašavanje) prilikom sklapanja ugovora, s tim da žena odustane od nekih svojih prava, kao što su izdržavanje (stan, hrana i odjeća) i pravednog boravka kod nje u slučaju da je druga žena.

Fetve savremenih učenjaka o misjaru

Islamski učenjaci su se razišli po pitanju ove vrste braka na tri mišljenja:

Prvo – opšta dozvola ili dozvola sa pokuđenošću, drugo – zabrana, treće – stav onih koji su odustali da daju svoje mišljenje o ovom pitanju.

Učenjaci koji smatraju da je ovaj brak dozvoljen u obliku kakav smo spomenili, tj.da se ispune šartovi braka s tim da žena odustane od nekih prava koja joj pripadaju bračnim ugovorom su: Bin Baz, Abdulaziz ibn Abdulah Ali-šejh-muftija Saudijske Arabije, Abdulah bin Džibrin, Muhamed Sejid Tantavi šejh el-Azhara, Nasr Ferid Vasil-egipatski muftija.

Upitan je šejh Bin Baz, rahimehullah, o braku misjar, tj. da čovjek oženi drugu, treću ili četvrtu ženu, a ta žena ima potrebu da ostane kod roditelja ili jednog od njih, pa joj muž dolazi u različita vremena, shodno njegovim i njenim mogućnostima, koji je propis ovog braka? Pa je ogovorio: “ Nema smetnje u tome, ako je ugovor sklopljen sa svim ruknovima i šartovima, kao što su: velij, prisustvo dva pravedna svjedoka i da supružnici nemaju šerijatske zapreke za sklapanje braka, zbog toga što Poslanik, sallallahu alejhi ve selem, kaže: “Najpreče je da ispunite one šartove kojima ste sebi ohalalili polne organe“, (Buhari) i hadisa: “Muslimani ispunjavaju ono na šta se obavežu“ (Ebu Davud 3120, Darekutni 2929 i Hakim 2269, a Albani je hadis ocijenio vjerodostojnim u Irva’ 1303).

Pa ako se muž i žena dogovore da žena ostane kod svojih roditelja, ili da boravak kod nje bude danju, a ne noću, ili samo u određenim danima ili noćima, u tome nema nikakve smetnje pod uslovom oglašavanja braka i ne postojanja tajnosti“. (Fetava ulema beledil-haram str.450,451)

Takođe, šejh Abdulaziz ibn Abdullah Ali-Šejh, sadašnji saudijski muftija i predsjednik Vijeća velike uleme,  je odgovorio na pitanje o misjaru, rekavši: “Ovaj brak je ispravan ako se u njemu ispune svi ruknovi i šartovi, i jasno oglašavanje, zbog toga da ne bi upali u nešto što je sumnjivo i sl., a ono  što su se dogovorili od šartova na njima je da se toga drže“.

Od onih koji dozvoljavaju misjar je i šejh Abdullah Džibrin, rahimehullah.

On kaže: “Ovaj naziv je novi i pod njim se podrazumijeva da čovjek oženi ženu i da je ostavi u njenom stanu bez obaveze podjednakog boravka kod nje i prve žene, nego dolazi kod nje kad mu odgovara, provodi određeno vrijeme i odlazi. Ovaj brak je ispravan ako je žena s tim zadovoljna, međutim, mora da se razglasi sklapanje braka i da se ova žena prizna kao supruga, pripadaju joj prava zakonite supruge, djeca koja rodi su njegova i imaju prava koja se podrazumijevaju očinstvom“. (Zevadžu misjar: Abdulmelik el-Mutlak, str.203)

Međutim, nakon što je zloupotrijebljena ova vrsta braka i iskorištena od strane onih koji su slabog imana, koji samo žele da zadovolje svoje strasti, a da to djelo bude zamotano u ruho Islama, mnogi učenjaci su zastali u davanju fetve o dozvoli misjara. Od njih je Bin Baz i Usejmin, dok ga je šejh Albani zabranio.

Pa kad je upitan Bin Baz o šerijatskom braku i braku misjaru, kakva je razlika među njima, i koji su šartovi obavezni za brak misjar, odgovorio je: “Obaveza je na svakom muslimanu da se oženi na šerijatski ispravan način, a da se čuva svega što je suprotno tome, svejedno da li se zove“misjar“ ili drugačije, a od šartova braka je njegovo oglašavanje, pa ako ga supružnici kriju, on je neispravan, jer u tom slučaju liči na zinaluk.“ ( Fetve bin Baza 20/431,432) Znači da Bin Baz, usput da napomenemo, smatra šartom valjanosti braka oglašavanje, te da je tajni brak po njemu neispravan.

Od učenjaka koji kažu da je dozvoljen sa pokuđenosti su: Jusuf el-Kardavi, Abdullah ibn Meni'a.

Dokazi onih koji dozvoljavaju ovaj brak:

Prvi dokaz – Ovaj brak ispunjava sve ruknove i šartove obavezne za ispravnost braka, prema tome nema zapreke da bude sporan.

Drugi dokaz – Potvrđeno je da je Sevda, žena Poslanika, salallahu alejhi ve selem, poklonila dan boravka Poslanika kod nje Aiši, radijallahu anha. ( Buhariji i Muslimu). Kažu: iz hadisa je jasno da je ženi dozvoljeno da odustane od nekih stvari na koje ima pravo jer da nije dozvoljeno Poslanik, salallahu alejhi ve selem, to ne bi prihvatio od nje.

Treći dokaz – Ovim brakom se ostvaruju velike koristi kao što je zadovoljavanje prirodne potrebe žene za muškarcem, rađanje djece u tom braku, smanjuje se broj neudatih žena: usidjelica, razvedenih ili udovica.

Od učenjaka koji zabranjuju ovu vrstu braka su: Muhamed Nasirudin Albani, Abdulaziz el-Musned, Adžil Džasim en-Nešmi – dekan Šeriatskog fakulteta u Kuvajtu, Muhamed er-Ravi – član Udruženja islamskih studija pri Azharu.

Kaže šejh Albani da je ovaj brak zabranjen i iz dva razloga:

Prvi – Zato što je od ciljeva braka „seken“ – smirenost, a to se ne postiže osim sa boravkom i stanovanjem sa ženom, a brakom misjarom se to ne ostvaruje.

Drugi – Zato što u tom braku (misjaru) mogu da se rode djeca, pa zbog neredovnog dolaska oca bude otežan njihov odgoj, što utiče negativno na njihovu ličnost i ponašanje. (Ahkamut-teadudi fi dav'il-kitabi ves-sunneti, Ihsan Muhamed Ajiš el-Utejbi str.29)

Dokazi onih koji zabranjuju ovaj brak:

Prvi – Bračni ugovor u ovom braku u sebi sadrži neke šartove koji su u suprotnosti sa onim što se podrazumijeva bračnim ugovorom, kao što šart da žena odustane od prava na nefeku (izdržavanje), ili pravedan boravak kod nje i slično tome, a ovi šartovi su neispravni pa se može poništiti bračni ugovor zbog njih.

Drugi – Ovaj brak je zasnovan na tajnosti i skrivanju kod onih koji ga takvim dozvoljavaju, a osnova u braku je da se obznani.

Treći – Ova vrsta braka je u suprotnosti sa ciljevima braka u Islamu kao što je ostvarivanje smirenosti i ljubavi među supružnicima, te briga i odgoj djece.

Četvrti – Ova vrsta braka sadrži omalovažavanje žene, opasnost za njenu budućnost zbog prijetnje talakom u slučaju da traži izdržavanje ili boravak, takođe ovim brakom se iskorištava stanje žene jer da je u mogućnosti da se uda u uobičajenom braku ne bi pristala da se uda u braku misjar.

Peti – Allah, subhanehu ve tea'la, nam je propisao višeženstvo kao alternativu a ne ovu vrstu braka.

Šesti – Ovaj brak sadrži mnoge opasnosti kao što je mogućnost da ga neke žene iskoriste za činjenje zinaluka, pozivajući se na to da su udate brakom misjarom, zato ga treba zabraniti da bi se to spriječilo.
Oni koji su odbili da daju svoje mišljenje u ovoj meseli je Muhamed ibn Salih el-U'sejmin.

Kada je upitan o ovom braku odgovorio je: “U početku sam govorio da u ovom braku nema ništa sporno, uz Allahovu dozvolu, pa sam uvidio i prestao da dajem fetvu po ovom pitanju, jer se bojim posljedica ovog braka”.

Takođe isti stav imaju Omer ibn Saud i Muhamed Falih Mutlak.

Radžih (odabrano) mišljenje

Da je ova vrsta braka dozvoljena uz veliku dozu pokuđenosti i da se ne pribjegava ovoj vrsti braka osim ako se nije u stanju oženiti (udati) na uobičajan način.

Jer šerijatski dokazi upućuju da je brak u osnovi dozvoljen, a pokuđenost i opreznost prema ovom braku je potrebna iz sljedećih razloga:

Prvi – Bračni ugovor u braku misjar, iako je naizgled ispravan, ima mahane u svom značenju, jer se ne slaže sa nekim ciljevima Šerijata zbog kojih je propisan brak, kao što se ne slaže sa fikhskim pravilom (djela se vrednuju prema namjerama), što znači da djela nisu ispravna osim sa ispravnim nijetom. Pošto je u ovom braku nijet, prvenstveno zadovoljavanje polnog nagona, iako ne negiramo njegovu važnost, to ne zadovoljava ostvarivanje najvećeg cilja braka a to je gradnja čvrste bračne zajednice zasnovane na samilosti, ljubavi, suživotu među supružnicima i odgoj djece na osnovama islamskog ahlaka i vrijednosti uzetih iz Kur ana i Sunneta.

Durgi – Poznato je šerijatsko pravilo (otklanjanje štete je preče nego pribavljanje koristi), a u ovoj vrsti braka ima mnogo štete kao na pr.:

– u ovom braku je povećan talak, jer onaj ko se lahko oženi lahko se i razvede, pa na kraju žene ostaju opet neudate,

– ovim brakom se ne postiže potpuna čednost kod žene, zbog toga što je muž puno odsutan od nje,

– u ovom braku je umanjeno starateljstvo (kavama) čovjeka nad ženom, a s tim se gubi značenje muškosti koja se ogleda u ljubomori, vođenju kontrole nad ženom, uputama, djeca rastu bez islamskog odgoja, izgubljena između oca koji je odsutan i majke koja je zauzeta stvarima oko zbrinjavanja porodice jer je ona ta koja troši na porodicu a ne muž.

– ovaj brak vodi u ostavljanje i potiskivanje uobičajenog višeženstva u obliku kakvom je propisan i poznat među muslimanima, koji je zasnovan na pravednosti i jednakosti među suprugama i uzimanje druge vrste braka koja je sumnjiva i u kome ima nepravde i nejednakosti, što negativno utiče na islamsko društvo.( Ez-Zevadž el-urfi dr. Abdulmelik bin Jusuf el-Mutlak )

Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Hvala Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:

Nema ništa u Plemenitom Kur'anu niti vjerodostojnom sunnetu o znakovima dolaska ili prisustva meleka smrti, niti sam našao da je neko od uleme govorio o tome.

Prema tome, to da pred dolazak meleka smrti čovjek osjeti kao da mu se mravi kreću po tijelu nije istina. Nema razloga da se bojiš zbog toga. Kome melek smrti dođe po dušu svejedno je šta osjeti, neće mu moći pobjeći niti dušu sakriti.

Ve billahi tevfik.

Izvor: http://www.ehlussunne.ba

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com