Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Hvala Allahu i neka je salat i selam ne posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:

Odgovor na sve šejtanske akidetske vesvese je otprilike isti.

Naime, šejtanska opsjedanja, loše misli i akidetske vesvese su normalna pojava kod vjernika. Ovo se dešavalo ashabima i onima poslije njih i dešavat će se do Sudnjeg dana do kada je Uzvišeni Allah dao priliku šejtanu da obmanjuje, zavodi i napada ljude.

Kaže Uzvišeni: “O, Iblise” – reče On – “zašto se ti ne htjede pokloniti?” “Nije moje” – reče – “da se poklonim čovjeku koga si stvorio od ilovače, od blata ustajalog.” “Onda izlazi iz Dženneta” – reče On – “nek si proklet i neka se prokletstvo zadrži na tebi do Dana sudnjeg!” “Gospodaru moj” – reče on – “daj mi vremena do dana kada će oni biti oživljeni!” “Daje ti se rok” – reče On – “do Dana već određenog.” “Gospodaru moj” – reče – “zato što si me u zabludu doveo, ja ću njima na Zemlji poroke lijepim predstaviti i potrudiću se da ih sve zavedem, osim među njima Tvojih robova iskrenih.” “Ove ću se istine Ja držati” – reče On: “Ti nećeš imati nikakve vlasti nad robovima Mojim, osim nad onima koji te budu slijedili, od onih zalutalih.” (El-Hidž, 32-42)

Osnova u razumijevanju akidestskih vesvesa

Kao osnova u liječenju akidetskih vesvesa, zlih misli i šejtanskih bajanja koja su vezana za akidetska ubjeđenja, Allahova svojstva, Njegovo biće, iman, kufr, otpadništvo i slično, a koje šejtan nameće mu'minu i sa kojima ga opsjeda do te mjere da im se ne može oduprijeti, je da zna i da bude ubijeđen sljedeće tri stvari:

Prva – Da su te misli i vesvese od šejtana koji želi da odvrati mu'mina od vjerovanja i praktikovanja vjere, da ga skrene sa Pravog Puta, da ga izluđuje ili u najmanju ruku rastužuje. Na ovo ukazuje mnoštvo ajeta i hadisa.

Druga – Pojava ovakvih misli i vesvesa je dokaz imana i vjere kod onoga kome se to dešava.

U hadisu kojeg bilježi Muslim u svom Sahihu od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, je došlo da su neki ljudi došli Poslniku, sallallahu alejih ve sellem, i rekli mu da im dolaze misli koje je teško nekom od njih da ih izgovori, pa im on reče: “Jel vas to snalazi?” Kažu: “Da”. On im reče: “To je jasan (vid) iman”.

U rivajetu od Ibn Abbasa, radijallahu anhuma, kojeg bilježi Ahmed sa vjerodostojnim senedom je došlo da je neki čovjek rekao Poslaniku, sallahu alejhi ve sellem: „O Allahov Poslaniče, dolaze mi misli za koje bi mi bilo draže da padnem sa nebesa nego da ih izgovorim“. Kaže Poslanik, sallahu alejhi ve sellem: „Allahu ekber, Allahu ekber, Allahu ekber, hvala Allahu koji je lukavstva (smicalice i zamke) šejtana sveo na vesvese“.

Znači, onaj koga spopadaju i obuzimaju ovakve mislim on je na jasnom imanu. Zato ne treba da sebe optužuje ili da u sebe i svoju vjeru sumnja, jer misli koje mu dolaze su od šejtana, te misli nisu od njega sve dok im se opire, sve dok se ne slaže sa njima i dok se bori protiv njih.

Treće – Onaj koga proganjaju ovakve vesvese i zle i loše misli od kojih nema mira, koje ga opsjedaju, proganjaju i muče, on u tome nema grijeha.

Na ovo ukazuje hadis mutefekun alejhi od Ebu Hurejre, radijalahu anhu, u kojem je došlo da je Poslnik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „Allah je oprostio mom Ummetu ono što im prođe u mislima sve dok to ne urade ili ne govore o tome“.

Takođe, pošto su ovakve misli vid prisile, Allah subhanehu ve te'ala, je oprostio ovom Ummetu ono što urade u prisili.

Na ovo ukazuje hadis kojeg prenosi Ibn Abbas, radijallahu anhuma, u kojem je došlo da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „Zaista je Allah oprostio mom Ummetu ono što urade greškom, iz zaborava i u prisili“. Bilježi ga Ibn Madže, Ahmed, Hakim, Bejheki i Darekutni. Vjerodostojnim i prihvatljivim su ga ocijenili Hakim, Ibn Hibban, Ibn Hazm, Zehebi, Nevevi i Ibn Hadžer, Ahmed Šakir, Albani i Šuajb Arnaut.

Prema tome, osnova u akidetskim vesvesama je da su one od šejtana, da si one jasan znak imana onoga koga opsjedaju i da onaj kome se to dešava nema u tome grijeha sve dok ne počne po tim mislima raditi ili ih govoriti sa ubjeđenjem u njih.

Praktično liječenje akidetskih vesvesa

Zatim, na onome koga obuzimaju spomenute šejtanske akidetske vesvese je da uradi sljedeće, shodno kako je došlo u vjerodostojnom hadisu:

Prvo – da kada mu dođu te misli da izgovori: EUZU BILLAHI MINEŠŠEJTANIRRADŽIM, a može i dodati: AMENTU BILLAHI.

Dokaz za ovoje hadis mutefekun alejhi od od Ebu Hurejre, radijalahu anhu, u kojem je došlo da je Poslnik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „Nekome od vas će doći šejtan i reći: Ko je stvorio to, ko je stvorio ono, sve dok ne kaže: Ko je stvorio tvoga Gospodara? Pa kada mu se to desi neka zatraži utičište od Allaha i neka završi (prekine)“. U rivajetu kod Muslima je došlo: „Neka kaže: AMENTU BILLAHI“.

Drugo – nakon što izgovori EUZU, treba da prekine sa tim mislima, tj. da im se ne prepusti, i da nastavi raditi ono što radio nepridavajući pažnju tim mislima.

Dokaz za ovo je isti gore spomenuti hadis u kojem je došlo: „Pa kada mu se to desi neka zatraži utičište od Allaha i neka završi (prekine)“.

Treće – potpuno ignorisanje tih misli, ne prepuštanje njima i ne razmišljanje o njihovim detaljima, takođe: neraspravljanje sa drugima o tim mislima, neistraživanje i nebavljenje tim mislima. U ovome zadnjem treba biti jako uporan, čvrst i nepokolebljiv.

Dokaz za ovo sve ono što je do sada spomenuto: ako su ove misli od šejtana, ako ne narušavaju iman i vjeru, ako u njima nema grijeha, ako se od njih traži utočište kod Allaha i ako kod toga treba stati, onda ovakve misli zaslužuju, trebaju i moraju da se ignorišu. U protivnom, šejtan će malo po malo ostvarivati svoj cilj.

Molim Uzvišenog da nas sačuva od šejtanskih zamki i spletki.
Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Vidi manje

Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Pitanje na kojoj vjeri je bio Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, četrdeset godina prije početka objave je mes'ela koja se obrađuje u oblasti Usulul-fikha i to kod pitanja “Da li smo obavezni slijediti prijašnje šerijate (hel šer'u men kablena šer'un lena)”.

Pa prije nego što počnu obrađivati ovo pitanje učenjaci Usulul-fikha bi kao uvodni dio obradili temu “Da li je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, bio obavezan da slijedi neki šerijat prije Objave ili ne”.

Detaljno obrađeno ovo pitanje se može naći u sljedećim knjigama Usulul-fikha: “El-Bahru el-muhit” od Zerkešija, “El-Kevkebu el-munir” od Ibn En-Nedždžara, “El-Mustasfa” od Gazalija, “El-Ihkam” od Amidija, “Iršadul-fuhul” od Šefkanija, “El-‘Udde” od Kadija Ebu J'ale, “Revdatul-nazir” od Ibn Kudame i u drugim knjigama.

Kaže imamul-haramejn El-Džuvejni: “Od ove mes'ele (na kojoj je vjeri bio Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, prije Objave) nema nikakve fajde nego se ona ubraja u istorijske predaje”. Sa ovom njegovom konstatacijom su se složili učenjaci El-Mazini, El-Maverdi, Ševkani i mnogi drugi.

Kaže učenjak Ševkani: “Ovo (što je rekao El-Džuvejni) je tačno, jer za ovo pitanje se ne veže neka fajda što se tiče ovog Ummeta, međutim sa njim se može uopćeno spoznati počast tog milleta kojeg je on bio obavezan slijediti i fadl tog milleta nad ostalim koji su bili prije u odnosu na njegov millet” (Iršadul-fuhul, 2/178).

Prema tome, pitanje na kojoj vjeri je bio Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, prije Objave spada u oblast istorije a ne pitanje šerijatskih propisa, što znači da nema veze sa akidom jednog muslimana (a kamoli sa tekfirom) niti je posljedica ovog pitanja neki propis. A razlog tome je što je ovaj Ummet obavezan da slijedi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, u onome sa čime je došao nakon početka Objave, na čemu je idžma učenjaka kako to prenosi Ibn Tejmije. A ono što je bilo prije početka Objave to se spominje u knjigama sire i istorije i iz toga se ne izvlače nikakvi šerijatski propisi, ni akidetski niti fikhski.

Takođe, vrlo je bitno napomenuti da nema razilaženja među učenjacima ovog Ummeta da Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, prije početka objave Kur'ana nije bio musliman, tj. u Islamu sa kojim je on došao nakon početka Objave.

Ako se ovo ima u vidu, onda ovom pitanju ne treba pridavati toliki značaj i dizati toliku prašinu oko toga kao da je to pitanje imana, kufra i vid obaveznog poštivanja i veličanja Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. A nakon što se saznaju stavovi učenjaka po ovom pitanju i njihovi argumenti gore spomenute konstatacije će biti još jasnije.

Naime, učenjaci imaju podijeljeno mišljenje oko toga da li je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, bio obavezan da slijedi neki određeni šerijat prije Objave. Po ovom pitanju se prenosi oko dvanaest mišljenja učenjaka.

Prvo mišljenje – da je bio na šerijatu Adema, alejhisselam. To dokazuju time što je njegov šerijat bio prvi šerijat.

Drugo mišljenje – da je bio na šerijatu Nuha, alejhisselam. Dokazuju to riječima Uzvišenog: “I vama je u vjeri propisao ono što je propisano Nuhu” (Eš-Šura, 13).

Komentar: Ovaj ajet je dokaz protiv njih samih, jer Uzvišeni kaže “I vama je u vjeri propisao”, što znači da se obraća Ummetu Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, kao i da je to objavljeno nakon početka Objave, a mi govorimo o stanju koje je bilo prije Objave.

Treće mišljenje – da je bio na šerijatu Ibrahima, alejhisselam, jer je on otac vjerovjesnika. Na ovom stavu su Ibn Akil i El-Medžd ibn Tejmije (djed Ibn Tejmije) od hanabila, i Begavi i Ibn Kesir od šafija, a izabrali su ga od mufessira El-Vahidi i Kurtubi a Ševkani od potonjih učenjaka.

Dokazuju to riječima Uzvišenog: “Ibrahimu su najbliži ljudi oni koji su ga slijedili i ovaj vjerovjesnik i vjernici” (Ali Imran, 68) i riječima: “Poslije smo tebi objavili: slijedi vjeru Ibrahimovu, vjeru pravu. A on nije bio mušrik” (En-Nahl, 123).

Komentar: prvi ajet ne može biti dokaz za ovo mišljenje iz dva razloga:

Prvo – to da je vjerovjesnik Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, najbliži Ibrahimu, alejhisselam, Allah mu to objavljuje nakon početka Objave (kad je bio u Medini), što ničim ne ukazuje da je bio na milletu Ibrahima, alejhisselam, prije Objave.

Drugo – ako bi sa ovim ajetom dokazivali da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, bio na vjeri Ibrahima, alejhisselam, prije Objave, onda bi ovaj ajet bio dokaz da su svi vjernici (ashabi) prije Objave bili na vjeri Ibrahima, alejhisselam, jer u ajetu je došlo “ovaj vjerovjesnik i vjernici” a što apsolutno nije tačno.

Drugi ajet, tj. riječi Uzvišenog: “Poslije smo tebi objavili: slijedi vjeru Ibrahimovu, vjeru pravu. A on nije bio mušrik” (En-Nahl, 123), je u stvari dokaz protiv njih. Jer da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, bio na vjeri Ibrahima, alejhisselam, prije Objave ne bi mu Allah naredio u ovom ajetu “slijedi vjeru Ibrahimovu”, jer što da mu naređuje da slijedi vjeru Ibrahima, alejhisselam, ako je on već prije Objave bio na vjeri Ibrahima, alejhisselam. Ajet bi bio dokaz za njih da je u njemu došlo: Poslije smo tebi objavili: naredi svom narodu da slijedi vjeru Ibrahimovu, vjeru pravu.

Ujedno, ovaj ajet i 161. ajet iz sure El-En'am su jasni i nedvosmisleni dokazi koji pobijaju mišljenje da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, bio na vjeri Ibrahima, alejhisselam, prije Objave.

A dokazivanje ovog stava sa time što autori sira i mnogi učenjaci kažu da Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nije činio širk prije poslanstva, nije učestvovao sa mušricima Mekke u obredima širka, da je mrzio kipove Lata i Uzza, da je obavljao Hadžd i Umru (a to su činili i mušrici), da je vjerovao u Allaha (a u Allaha su vjerovali i mušrici a uporedo su činili širk Allahu) i slično, sve ovo nisu šerijatski argumenti (tekst Kur'ana, sunneta, ili idžama) da se time može dokazivati da je bio na vjeri Ibrahima, alejhisselam.

Četvrto mišljenje – da je bio na šerijatu Musaa, alejhisselam, jer je njegova vjera najstarija vjera.

Peto mišljenje – da je bio na šerijatu Isaa, alejhisselam, jer mu je on najbliži vjerovjesnik i jer je njegov šerijat derogirao šerijate prije njega. Ovaj stav je zauzeo Ebu Ishak El-Isfirajini.

Šesto mišljenje – da je bio na šerijatima svih vjerovjesnika prije njega osim onoga što je derogirano i ostavljeno.

Sedmo mišljenje – da je bio obavezan da slijedi neki šerijat, međutim mi ne znamo koji je to šerijat kojim ga je Allah, dželle še'nuhu, obavezao.

Osmo mišljenje – da je bio obavezan da slijedi neki šerijat uopćeno, s tim da se ne može reći da je pripadao ummetu ili šerijatu nekog vjerovjesnika. Ovo je ono mišljenje koje neki učenjaci, naročito oni koji obrađuju pitanja tevhida i akide uopćeno, izražavaju riječima: da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, bio na općem Islamu, tj. tevhidu i jednoboštvu, a što je zajednička akida svih vjerovjesnika.

Ovo je stav koji su izabrali većina učenjaka hanbelijskog mezheba, prenose da je na njega išaretio imam Ahmed, a Kadi Ebi J'ala ga pripisuje nekim šafijama. Takođe, hanefijski učenjaci Ibn El-Hummam i Ibn Abduššekur ovaj stav pripisuju hanefijskom mezhebu.

Pojašnjavaju svoj stav time što je svaki vjerovjesnik prije njega pozivao u svoj šerijat svoje sljedbenike, a Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je jedan od njihovih sljedbenika pa ga obuhvata njihov opći davetski poziv.

Zajednički a ujedno i najjači dokaz sa kojim argumentiraju zagovorači svih osam gore spomenutih mišljenja, tj. oni koji su na stavu da je bio ne nekoj vjeri ili šerijatu prije početka Objave ali su se međusobno razišli koji je to šerijat, je hadis od Aiše, radijallahu anha, a kojeg bilježe Buharija i Muslim u svojim Sahihima, u kojem ona kaže: “…Osamljivao bi se u pećini Hira’ određene noći čineći “tehannus” (u hadisu “jetehannes”)…”.

Riječ “jetehannes” učenjaci tumače sa četiri značenja:

Prvo – činjenje ibadeta, kako je to protumačio ravija Zuhri u samom hadisu.

Drugo – izbjegavanje grijeha, što su naveli Nevevi, Ibn El-Esir i Ibn Hadžer.

Treće – hanifijje, tj. činjenje ibadeta samo Allahu Jedinom ostavljajući širk, ovako je protumačio Ibn Hišam riječ “tehannus” u kojoj arapi slovo F zamijene slovom S.

Četvrto – razmišljanje o Allahu, što navode mnogi učenjaci Usulul-fikha.

Komentar: ovaj hadis i kada bi uzeli da ima samo treće značenje ne može biti dovoljan dokaz da Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je slijedio neki određen šerijat, a kamoli ako uzmemo u obzir sva značenja. Po trećem značenju hadis je dokaz da on, sallallahu alejhi ve sellem, tada u pećini nije činio širk.

Deveto mišljenje – da je bio na vjeri svoga naroda i da je bio na kufru. Ovaj stav se prenosi od mufessira Es-Suddija, tj. od njega se prenosi da je bio na vjeri svoga naroda, a njegov narod je bio na širku. A od mufessira El-Kelbija se prenosi da je bio kjafir prije objave.A Ibn Hamid ovaj stav pripisuje nekim učenjacima čija imena nije spomenuo.

Oni svoj stav dokazuju sa nekoliko ajeta i jednim hadisom. Kaže Uzvišeni: “I našao te je na dalaletu pa te na pravi put uputio” (Ed-Duha, 7), i kaže: “Ti nisi znao šta je Knjiga niti šta je iman” (Eš-Šura, 52), i kaže: “A tebi i onima prije tebe bilo je objavljeno: ‘Ako učiniš širk, tvoja djela će sigurno propasti i sigurno ćeš biti gubitnik” (Ez-Zumer, 65).

Kažu: zadnji ajet ukazuje da se to može njemu, sallallahu alejhi ve sellem, desiti, tj. da učini širk, jer da nije tako nema smisla da mu se objavljuje prijetnja u ovom ajetu, a ako je to tako onda dva prethodna ajeta svojim vanjskim značenjem ukazuju na to da je bio na vjeri svog naroda, na kufru.

A hadis sa kojim se može dakazivati njihov stav je ono bilježi Bejheki u “Delalilun-nubuvveti” (2/37) i Ibn Ishak u svojoj Siri (2/76, broj 151) od Džubejr ibn Mut'ima da je rekao: “Vidio sam Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, a bio je na vjeri svoga naroda, sjedio je na svojoj devi na Arefatu sa svojim narodom …”.

Šejh Albani je ovaj rivajet ocjenio vjerodostojnim u knjizi “Sahihu es-sireti en-nebevijje” (1/33), a da u njemu ima slabosti na to bi upozorio sam Bejheki.

Kaže Bejheki nakon navođenja hadisa: “Značenje riječi “bio je na vjeri svoga naroda”: ono što je ostalo od nasljeđa Ibrahima i Ismaila, alejhimesselamu, a on nikada, sallallahu alejhi ve sellem, nije učinio širk”.

Kaže Ibn Kutejbe u knjizi “Te'vilu muhtelifil-hadis” (1/113): “Pod rijačima da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, bio na vjeri svog naroda se misli da je bio na onome što su bili od imana u Allaha i praktikovanja vjerskih obreda od sunećenja, gusula, hadždža, i znanja o proživljenju, Sudnjem danu i svođenju računa, a uz sve ovo nije se približavao kipovima (lažnim božanstvima) niti ih je kritikovao, i rekao je: “Omrznuti su mi”, s tim da nije poznavao Allahove farzove niti šerijatske propise koje je Allah propisao svojim robovima Svojim riječima sve dok mu Allah nije poslao objavu, …”. U odgovoru na dokazivanje sa ovim hadisom je dovoljno ovo što su rekli Ibn Kutejbe i Bejheki.

Džumhur (većina) učenjaka ovog Ummeta smatra da Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nije bio ni na kufru niti na širku ijedan trenutak u svom životu. Kaže hanbelijski učenjak Ibn En-Nedždžar u knjizi “Šerhu el-kevkeb el-munir” (4/408): “Naš vjerovjesnik Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, prije Objave nije bio na vjeri svog naroda kod imama (učenjaka) Islama, kao što je to prenešeno u mutevarit predaji”.

Kaže imam Ahmed: “Ko tvrdi da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, bio na vjeri svog naroda, to je loše mišljenje (tvdnja), zar nije ostavljao jelo onog što je zaklano na kumirima?” (El-‘Udde, 3/765)

Prenosi El-Hallal u knjizi “Es-Sunne” (1/195) da je imam Ahmed upitan o onome ko tvrdi da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, prije Objave nije bio na vjeri svog naroda, pa je rekao: “To je ružan stav, a na onog ko to kaže treba upozoriti i ne sjediti sa njim”.

Što se tiče dokazivanja sa riječima Uzvišenog: “I našao te je na dalaletu pa te na pravi put uputio” (Ed-Duha, 7) da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, bio na kufru i širku, ono je upitno i neprihvatljivo sa strane mnogostrukog značenja ajeta i same riječi “dalalet”, a kao što kažu učenjaci Usulul-fikha: “Dokaz koji ima više mogućnosti tumačenja dokazivanje sa njim pada”.

Oko tumačenja ovog ajeta se prenosi više od 20 mišljenja:

1- “I našao te je na dalaletu”, tj. nisi znao Kur'an niti šerijatske propise, “pa te na pravi put uputio”, pa te Allah uputio Kur'anu i šerijatskim propisima. Ovo tumačenje se vraća na kur'anski ajet “Ti nisi znao šta je Knjiga niti šta je iman” (Eš-Šura, 52), a Ebu El-Feredž El-Dževzi je u svom tefsiru “Zadul-mesir” ovo mišljenje pripisao džumhuru (većini) učenjaka. A prenosi se od Hasana El-Basrija, Ed-Dahhaka i Ibn Kutejbe.

2- “I našao te je na dalaletu” od onog na čemu si bio, “pa te na pravi put uputio”, pa te uputio na tevhid i vjerovjesništvo. Ovo navodi Begavi u svom tefsiru.

3- “I našao te je na dalaletu” od onog na čemu si bio od šerijata, “pa te na pravi put uputio”, pa te uputio na Šerijat (Islam). Ovo je izabrao Sujuti u “Tefsirul-dželalejn”.

4- “I našao te je na dalaletu”, tj. bio si u gafletu od onog što se želi sa tobom od nubuvveta. Ovome svjedoče riječi Uzvišenog: “Iako si prije njega (Kur'ana) bio u gafletu” (Jusuf, 3).

5- “I našao te je na dalaletu”, znači bio si kafir, našao te u narodu koji je bio na dalaletu, “pa te na pravi put uputio”, pa te uputio na tevhid. Kaže Es-Suddi da je bio na vjeri svog naroda 40 godina. Ovo tumačenje se prenosi od mufessira tabi'ina Ismaila Es-Suddija, Ibn Es-Saib El-Kelibija i El-Ferra'a (nisam utvrdio na kog učenjaka se odnosi).

6- “I našao te je na dalaletu” od hidžre, pa te na nju uputio.

7- “I našao te je na dalaletu”, tj. na zaboravu, da si zaboravio kada si bio upitan o stanovnicima pećine, Zul-karnejnu i duši, “pa te na pravi put uputio”, pa te On podsjetio.

8- “I našao te je na dalaletu”, tj. da tražiš Kiblu, “pa te na pravi put uputio”, pa te na nju uputio.

9- “I našao te je na dalaletu”, tj. u nedoumici kada si trebao obznaniti ono što ti se objavljuje, “pa te na pravi put uputio”, pa te je usmjerio na to. Ovo se prenosi od El-Džunejdija.

10- “I našao te je na dalaletu”, tj. izgubljenim u tvom narodu, “pa te na pravi put uputio”, pa te uputio Njemu, subhanehu ve te'ala.

11- “I našao te je na dalaletu”, tj. da voliš Uputu, “pa te na pravi put uputio”, pa te na nju uputio.

12- “I našao te je na dalaletu”, tj. izgubljenim u klancima Mekke, “pa te na pravi put uputio”, pa te vratio tvom djedu Abdulmutallibu. Ovo se prenosi od Ibn Abbasa, radijallahu anhuma.

13- “I našao te je na dalaletu”, u noći Lejletul-miradža kada je od tebe otišao Džibril a ti nisi znao put, “pa te na pravi put uputio”, pa te je uputio prema Aršu.

14- “I našao te je na dalaletu”, tj. da voliš Ebu Taliba, “pa te na pravi put uputio”, pa te je uputio da voliš svoga Gospodara.

15- “I našao te je na dalaletu”, tj. da nije niko na tvojoj vjeri, da si sam i da niko nije sa tobom “pa te na pravi put uputio”, pa su sa tobom stvorenja Meni upućena. Ovo kažu neki učenjaci Ilmul-kelama, a ovo tumačenje se najviše se svidilo Kurtubiju .

16- “I našao te je na dalaletu”, tj. nisi znao ko si, “pa te na pravi put uputio”, pa te poučio tome ko si i u kakvom si stanju. Ovo se prenosi od Bessam ibn Abdullaha.

17- “I našao te je na dalaletu”, tj. na većini onoga na čemu je bio tvoj narod 40 godina, prisustvovao si njihovim svečanostima osim što nisi činio širk, “pa te na pravi put uputio”, na put Islama.

18- “I našao te je na dalaletu”, tj. pomješanim sa mušricima, “pa te na pravi put uputio”, pa te izdvojio od njih.

19- “I našao te je na dalaletu”, tj. da tvoj narod sa tobom ne nalazi uputu jer ne znaju tvoj značaj, “pa te na pravi put uputio”, pa je uputio muslimane tebi dok nisu povjerovali u tebe.

20- “I našao te je na dalaletu”, tj. nepoznatim, “pa te na pravi put uputio”, pa je narod tebi uputio tako da su te upoznali. Ovo se prenosi od Abdulaziza ibn Jahje i Muhammeda Et-Tirmizija.

21- “I našao te je na dalaletu”, tj. kada si izašao sa Hatidžinom, radijallahu anha, karavanom Iblis je uzeo za povodac tvoje deve i odveo te sa puta, pa je došao Džibril, alejhisselam, i puhnuo u Iblisa tako da ga je odbacio u Abesiniju, “pa te na pravi put uputio”, pa te je Džibril, alejhisselam, vratio kravani. Ovo se prenosi od Se'id ibn El-Musejjiba.

Od svih tumačenja “dalaleta” u ovom ajetu najbliže je prvi stav učenjaka na čemu je džumhur učenjaka, a Allah zna najbolje. To jest, ono što je pojašnjeno u ajetu sure Eš-Šura da je dalalet Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, prije Objave bio u tome što nije znao Kur'an niti šerijatske propise, kaže Uzvišeni: “Ti nisi znao šta je Knjiga niti šta je iman” (Eš-Šura, 52).

I na kraju, njihovo dokazivanje sa ovim ajetom “Ti nisi znao šta je Knjiga niti šta je iman” da je bio na vjeri svoga naroda 40 godina, je takođe upitno. Oko tumačenja riječi da “nije znao šta je iman” prenose mufessiri tri mišljenja:

– da ovdje iman znači dava, tj, da nije znao šta je dava (misionarstvo), ovo se prenosi od Ebu El-‘Alije,

– da nije znao propise imana i njegova obilježja, ovo su izabrali Ibn Kutejbe i Ibn Huzejme.

– da nije znao šta je iman prije punoljetnosti, ovo prenosi mufessir El-Vahidi.

Najbliže tumačenje je drugo mišljenje, tj. da nije znao propise imana i njegova obilježja. Pa je tako tefsir ajeta: Ti nisi znao šta je Kur'an niti propise imana i njegova obilježja. A ovo ne znači da je bio na kufru ili širku.

Deseto mišljenje – da ga Uzvišeni Allah prije poslanstva nije bio obavezao da slijedi ijedan šerijat i nije bio i na jednom šerijatu. Neki učenjaci ovog stava pojašnjavaju da je vjerovao u Allaha, a naravno u Allah su vjerovali i mušrici Mekke što je Uzvišeni Allah potvrdio u Kur'anu na nekoliko mjesta, ali nije činio djela širka. Ovo je stav većine učenjaka ovog Ummeta što su mnogi učenjaci naglasili. Između ostalih, ovo je zvanični stav tri fikhska mezheba: hanefijskog, malikijskog i hanbelijskog.

Hanefijski učenjak Es-Serahsi kaže da je ovo zvanični stav njihovog mezheba, a hanbelijski učenjak Ibn En-Nedždžar kaže da je ovo zvanični mezheb hanabila.

Takođe, ovo je stav eš'arija, mu'atezila, učenjaka Bakilanija, Razi, Ebu Hasana El-Eš'arija, Kadija Ebu J'ale i mnogih drugih.

Njihov dokaz je da nema dokaza da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, bio na nekoj vjeri ili šerijatu, jer da je bio to bi nam on sam spomenuo ili bi drugi prenijeli, a da se ovaj podatak krije za tako nešto nema povoda.

Jedanaesto mišljenje – da je bio na šerijatu razuma. Ovaj stav je batil, jer razum nema šerijata, kao što kaže Ibn El-Kušejri.

Dvanaesto mišljenje – da po ovom pitanju nemaju određenog stava. Na ovome su imam Šafija, imamul-haramejn El-Džuvejni, Ibn El-Kušejr, Imaduddin Ilkija, Gazali, Amidi, Nevevi i mnogi drugi. Dokazuju svoj stav time što sam razum po tom pitanju ne može da obavezuje na nešto konkretno, a nema šerijatskog teksta niti idžma (konsenzusa) po tom pitanju.

Nakon svega izloženog može se rezimirati sljedeće:

– Da nema razilaženja među učenjacima da Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, prije Objave (poslanstva i vjerovjesništva) nije bio musliman, tj. u Islamu sa kojim je došao Kur'an. Prenose neki učenjaci Usulul-fikha od hanbelijskog učenjaka Ibn ‘Akila da je rekao da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, prije Objave bio musliman i mu'min u Islamu, međutim sa tim riječima je sam pojasnio da misli da je bio na milletu (vjeri) Ibrahima, alejhisselam, a ne Islamu koji je došao sa Kur'anom.

– Oko toga na kojoj je vjeri bio Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, prije Objave učenjaci imaju 12 mišljenja, džumhur (na čemu su tri mezheba) je na stavu da ga Uzvišeni Allah prije poslanstva nije bio obavezao da slijedi ijedan šerijat niti je bio na nekoj vjeri.

Takođe, od jačih mišljenja, sa strane mnoštva učenjaka koji ih zastupaju i koja imaju neke dokaze, je mišljenje većine hanabila, tj. da je bio obavezan da slijedi neki šerijat uopćeno, s tim da se ne može reći da je pripadao ummetu ili šerijatu nekog vjerovjesnika, takođe mišljenje mnogih učenjaka šafijskog mezheba, tj. da je bio na vjeri Ibrahima, alejhisselam.

– Ono što se može pouzdano reći je: da nema jasnog niti vjerodostojnog dokaza koji ukazuje da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, prije Objave slijedio šerijat nekog poslanika prije njega, jer da ima bio bi prenešen, zabilježen i poznat učenjacima ovog Ummeta pa se ne bi oko toga toliko razišli.

– Većina učenjaka ovog Ummeta smatra da Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, prije Objave nije bio na vjeri svoga naroda, tj. niti na kufru niti na širku, dok nekolicina učenjaka (njih dvojica ili trojica) ima drugačiji stav.

– Pitanje na kojoj vjeri je bio Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, prije Objave spada u oblast istorije a ne šerijatskih propisa, znači da nema veze sa akidom jednog muslimana niti je posljedica ovog pitanja neki šerijatski propis, jer se muslimani obavezuju sa onim sa čime je došao nakon Objave.

– Pogrešno je uvjerenje mnogih dobrodušnih muslimana da ako imaju što bolje, ljepše i idealnije mišljenje o vjeri i životu Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, prije Objave, pa makar se to i ne slagalo sa historijskim i biografskim činjenicama niti sa stavovima učenjaka ovog Ummeta, da time više vole, cijene, slijede i poštuju Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i da čak za to imaju sevape. Ve billahi tevfik.

DODATAK
A što se tiče mog prethodnog odgovora na slično pitanje, tekst tog pitanja i odgovora je sljedeći:
Pitanje: Esselamu alejkum! Je li Muhamed, sallallahu alejhi ve sellem, prije objave bio u islamu i kako se tada prakticirala vjera?

Odgovor:
Alejkumusselam.

Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, prije početka Objave nije bio musliman niti u islamu.

Dokaz za to su riječi Uzvišenog u suri Ed-Duha: “Zar nisi siroče bio, pa ti je On utočište pružio, i bio si na zabludi, pa te je na Pravi put uputio, i siromah si bio, pa te je imućnim učinio?” (Ed-Duha 6-8)

Ovaj ajet jasno govori da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, prije početka Objave bio na dalaletu pa ga je Uzvišeni sa Kur'anom uputio na pravi put.

Takođe, kaže Uzvišeni u drugom ajetu: “Na takav način Mi i tebi objavljujemo ono što ti se objavljuje. Ti nisi znao šta je Knjiga niti si poznavao vjerske propise, ali smo je Mi učinili svjetlom pomoću kojeg upućujemo one robove Naše koje želimo. A Ti, zaista, upućuješ na Pravi put”. (Eš-Šura, 52)

A vjera koja se praktikovala u Mekki je bila mnogobožačka u kojoj je bilo ostataka Ibrahimove, alejhisselam, vjere. Mekelije, stanovnici Mekke, su bili mušrici, obožavaoci kipova.

Detaljnije o ovome se može pročitati na početku svake sire. Ve billahi tevfik.”

Komentar u nekoliko tačaka:

Prva – ja nigdje u ovom odgovoru nisam spomenuo da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, bio kjafir ili mušrik.

Drugo – drugi dio odgovora u kojem stoji da je vjera koja se praktikovala u Mekki bila mnogobožačka i da su stanovnici Mekke bili mušrici, obožavaoci kipova, je odgovor na drugi dio pitanja, tj. “kako se tada prakticirala vjera”, te se aposolutno ne odnosi na Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.

Treće – a riječi da “Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, prije početka Objave nije bio musliman niti u Islamu”, su potpuno tačne, oko toga nema razilaženja među učenjacima, o ovome je prilikom obrađivanja mes'ele bilo govora.

Četvrto – a riječi “da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, prije početka Objave bio na dalaletu (kako je spomenuto u samom ajetu) pa ga je Uzvišeni sa Kur'anom uputio na pravi put”, ja sam ih argumentirao i protumačio drugim ajetom, tj. riječima Uzvišenog: “Ti nisi znao šta je Knjiga niti si poznavao vjerske propise”. (Eš-Šura, 52)

A ovo tumačenje ajeta i same riječi dalalet je mišljenje većine učenjaka ovog Ummeta, o čemu je takođe već bilo govora. Znači, dalalet u ovom slučaju znači nepoznavanje Knjige (Kur'ana) i nepoznavanje propisa imana, a ne kufr ili širk.

Peto – u pitanju sam upitan da li Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, prije Objave bio u Islamu, našto sam i odgovorio. Znači, nisam upitan na kojoj je vjeri bio Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, prije Objave, tako da to pitanje nisam ni spominjao.

Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Vidi manje

Alejkumusselam. Na samom početku treba naglasiti da to što nisi znala:

– da poslije talaka ima iddet od tri mjesečna pranja i da se u tom periodu žena broji suprugom muža sve do isteka iddeta te da nije dozvoljeno da se uda za drugog,

– i što nisi znala da polni odnos sa mužem u toku intimnog odnosa znači vraćanje žene u brak (naravno, ovdje se postavlja bezazleno pitanje: ako ovo nisi znala kako si mogla imati odnos sa onim za koga si računala da nisi u braku sa njim, znači bila si svjesna da činiš zabranjen intimni odnos, ovo po tvom opisu događaja ispadne tako),

– zatim se iz neznanja da je to zabranjeno (tj. udati se za drugog čovjeka u toku iddeta) udaješ za novog muža u toku iddeta od prvog muža i ne obavještavaš ga da si bila udata?,
SVE OVO IAKO JE BILO NA OSNOVU TVOJE IZJAVE ZASNOVANO NA NEZNANJU, TO NEZNANJE NE MIJENJA NA SUŠTINI PREKRŠAJA KOJE SI NAPRAVILA, NEZANJEM TI INŠALLAH NEMAŠ GRIJEHA KOD ALLAHA ZBOG TOGA ŠTO SI URADILA, A OSTALO, POSLJEDICE TIH DJELA, JE DRUGA PRIČA …

Naime, da bi se dao odgovor na ovaj komplikovan slučaj potrebno je ukratko navesti sljedeće mes'ele jer je odgovor na njima zasnovan:

– da li polnim odnosom muž vraća ženu koja je u iddetu (pričeku od talaka)?

– sklapanje braka sa udatom ženom,

– iddet (priček) žene koja je imala intimni odnos greškom (šubhom).

– sklapanja braka sa ženom koja je u iddetu,

– propis udaje za drugog muža nakon isteka iddeta

Da li polnim odnosom muž vraća ženu koja je u iddetu (pričeku od talaka)?

Iddet (priček) žene koja je puštena povratnim talakom (talak redž'i – to je talak u kojem muž može vratiti ženu, a to su prva dva talaka) je period tri mjesečna pranja ako ima hajz, a tri mjeseca ako nema hajza (ako je u klimaksu i slično) ili ga još nije dobila. Dokaz za ovo su riječi Uzvišenog: „Raspuštenice neka čekaju tri mjesečna pranja“ (El-Bekare, 228), i riječi: „A one žene vaše koje su nadu u mjesečno pranje izgubile i one koje ga nisu dobile, one trebaju čekati tri mjeseca“ (Et-Talak, 4).

Muž ima pravo da vrati ženu kojoj je dao talak (u iddetu poslije prva dva talaka) sve dok je u iddetu htjela to ona ili ne. Dokaz za ovo su riječi Uzvišenog: „Muževi njihovi imaju pravo da ih vrate dok su one u iddetu (pričeku)“ (El-Bekare, 228).

Vraćanje žene može biti riječima ili djelom. A riječima može biti na dva načina:

1- jasnim i nedvosmislenim riječima (poput: vračam te ili vratio sam te), nema razilaženja među učenjacima da je žena na ovaj način vraćena.

2- riječi sa prenesenim značenjem (dvosmislenim ili višesmislenim, poput: ti si meni kao što si bila), vraćanje žene u ovom obliku zavisi od nijeta muža, ako je nijetio vraćanje onda je ono i bilo a ako nije tim riječima nije vraćena.

Oko vraćanja žene djelima, poput polnog odnosa i predigre (dodira i ljubljenja), učenjaci imaju podijeljeno mišljenje na četiri stava:

Prvi stav – da se žena sa polnim odnosom, poljubcem sa strašću ili dodirom vraća u okrilje braka. Ovo je stav hanefija. Ovo argumentiraju time što su ova djela jasan izraz zadovoljstva muža da mu se žena vrati.

Drugi stav – da se žena sa polnim odnosom i ljubavnim predigrama (poljubcem ili dodirom sa strašću) vraća u okrilje braka pod šartom da muž nijeti sa tim djelima vraćanje žene, u protivnom ako ne nijeti vraćanje žena nije vraćena a muž je time počinio haram. Ovo je stav malikija.

Treći stav – da se žena može vratiti samo riječima, a sa bilo kojim djelima (polni odnos i ljubavne predigre) ona nije vraćena nijetilo se vraćanje ili ne. Ovo je stav šafijskog mezheba.

Četvrti stav – da se sa polnim odnosom žena vraća u okrilje braka svejedno nijeto to muž ili ne, a sa drugim djelima (poput ljubavne preigre) žena nije vraćena. Ovo je stav hanbelijskog mezheba (s tim da unutar mezheba ima razilaženja oko nekih detalja).

Stav koji je najbliži ispravnom je, a Allah zna najbolje, da se žena samo sa polnim odnosom (a ne i ljubavnim predigrama) vraća u okrilje braka ali pod šartom da muž nijeti sa tim djelom vraćanje žene. A ako polno opći sa njom u toku iddeta bez nijeta vraćanja, on je griješan i zaslužuje šerijatsku kaznu bićevanja shodno koliko procijeni kadija. A ako se rodi dijete iz tog odnosa ono se pripisuje ocu jer se to desilo u toku iddeta kada je žena još uvijek njegova sve do isteka iddeta.

Zato je mustehab i najbolje da žena u iddetu na zahtjev muža da polno opće uslovi odazivanje tome da pred dva svjedoka posvjedoči da ju je vratio, pa tek onda da mu se odazove u postelji. Dokaz da je mustehab posvjedočiti vraćanje žene su riječi Uzvišenog: „I dok traje vrijeme određeno za čekanje, vi ih ili na lijep način zadržite ili se velikodušno od njih konačno rastavite i kao svjedoke dvojicu vaših pravednih ljudi uzmite, i svjedočenje Allaha radi obavite“ (Et-Talak, 2).

Ovaj stav si između ostalih izabrali Ibn Tejmije i Ibn Usejmin.

Sklapanje braka sa udatom ženom

Idžmau učenjaka ovog Ummeta je na stavu da nije dozvoljeno sklapati brak sa udanom ženom (koja je već udata za drugog čovjeka) i da je njihov brak batil (ništavan) i nevalidan.

Dokaz da brak u ovom slučaju nije dozvoljen i da je batil i ništavan su riječi Uzvišenog, nakon što se u 23. ajetu sure En-Nisa navode žene koje su zabranjene ženiti , a zatim se u 24. ajetu nastavlja novođenje zabranjenih žena, pa kaže Uzvišeni: „I udate žene“ (En-Nisa, 24). To jest, zabranjene su vam udate žene.

Njih dvoje se obavezno moraju razdvojiti i ako joj je čovjek u tom drugog ništavnom braku prišao u postelji obavezna je provesti iddet (priček) od tri mjesečna pranja u kojem joj prvi muž ne smije prići. Prvenstveni cilj iddeta je da se ustanovi da li žena zatrudnila. Ako ostane trudna i rodi dijete prije šest mjeseci od sklapanja ništavnog drugog braka (i intimnog odnosa u njemu) dijete je pripisuje prvom regularnom mužu, a ako se dijete rodi poslije šest mjeseci dijete se pripisuje drugom nevalidnom mužu a po nekim učenjacima pripisuje se majci.

Iddet (priček) žene koja je imala intimni odnos greškom (šubhom)

Udata žena koja ima intimni odnos u braku koji sklopi greškom i iz neznanja da je to što je uradila haram (i da joj je brak batil i nevalidan), taj intimni odnos obavezuje ženu da nakon razdvajanja od drugog čovjeka (iz drugog pogrešnog braka) bude u iddetu. Taj iddet traje koliko i iddet bilo koje druge puštene žene, tj. tri mjesečna pranja. Naravno, smisao iddeta je da se ustanovi da li je ostala trudna da se ne bi miješalo sjeme od dvijice muškaraca sa kojima je imala intimni odnos te se ne bi znalo porijeklo dijeteta (tj. ko mu je stvarno otac). U toku iddeta od odnosa u neispravnom braku nije dozovljeno prvom pravom i stvarnom mužu da ima polni odnos sa njom, skupina učenjaka dozvoljava intimne predigre mimo odnosa.

Kaže hanbelijski učenjak Ibn Kudame u knjizi El-Mugni (9/77): „Žena koja polno opći greškom (šubhom) njen iddet je iddet drugih puštenica, … . Ako udata žena ima polni odnos greškom (šubhom), nije dozvoljeno njenom mužu da joj prilazi u postelji prije isteka njenog iddeta kako ne bi došlo do miješanja sjemena i nejasnoće oko porijekla (djeteta). A njemu je dozvoljeno da uživa u njenom tijelu mimo polnog organa, po jednom od dva stava unutar mezheba, jer je ona njegova supruga sa kojom mu nije dozvoljeno općiti zbog određenog razloga koji se vraća na polni organ, pa je zbog toga dozovljeno uživanje u tijelu mimo polnog organa poput žene u hajzu“.

Sklapanja braka sa ženom koja je u iddetu

Ženidba sa ženom koja je u iddetu od drugog čovjeka je haram po idžamu učenjaka. Na to ukazuju riječi Uzvišenog: „I ne odlučujte se na brak prije nego što propisano vrijeme za čekanje ne isteče“ (El-Bekare, 235).

Razlog ovo zabrane je u tome što je smisao iddeta da se ustanovi čistoća materice žene kako ne bi nepoznavanje toga odvelo u miješanje sjemena i porijekla. Takođe, razlog zabrane udaje žene u toku iddeta je pravo muža da je vrati.

Ako se sklopi ovakav brak (u iddetu) on je batil (ništavan) poput sklapanja braka sa udanom ženom. Vadžib je da se njih dvoje razdvoje, a ako nije imao odnos sa njom ona ostaje u istom iddetu od prvog muža, taj iddet se ne prekida zbog drugog braka jer je brak bio ništavan.

A ako je imao sa njom odnos onda se od momenta razdvajanja između njih dvoje nastavlja njen prvi iddet, a zatim nakon isteka prvog iddeta počinje drugi iddet od drugog ništavnog braka (zbog toga što je omao odnos sa njom) u trajanju od tri mjesečna pranja. Ovo je mezheb Ebu Hanife, Malika i Šafije. Takođe, imam Malik prenosi od Omera i Alij, radijallahu anhuma, da su tako presudili oko iddeta žene koja je sklopila brak u toku iddeta od prvog muža i imala odnos.

Znači, žena koja se uda u toku iddeta od prvog muža njen brak je batil (ništavan) i obaveza je uraditi sljedeće:

– da se odmah njih dvoje razdvoje, a zatim nakon razdvajanja:

– ako nije imala sa njom odnos, upotpunjuje prvi iddet, a nakon iddeta može se udati za istog čovjeka sa kojim je bila sklopila ništavan brak,

– a ako je imala odnos, treba upotpuniti iddet od talaka prvog muža a zatim nakon toga provesti u iddetu od drugog muža iz ništavnog braka, a oko dozvole da se nakon isteka iddeta ponovo uda za istog čovjeka iz drugog ništavnog braka učenjaci imaju podijeljeno mišljenje.

Propis udaje za drugog muža nakon isteka iddeta

Već smo rekli da učenjaci imaju oko ovoga podijeljeno mišljenje:

Pravi stav – da mu je ona zabranjena za sva vremena. Na ovome je Malik, Šafija u svom prvotnom stavu i Ahmed u jednom od dva rivajeta.

To dokazuju sa gore spomenutom predajom od Omera, radijallahu anhu, u kojoj je presudio da žena koja se udala u toku iddeta i imala polni odnos da je tom drugom mužu zabranjena za sva vremena. Takođe, kažu da je on (drugi muž) ubrzao svoje pravo ženidbe prije vremena pa mu je sada u njegovom vremenu zabranjeno.

Drugi stav – da je drugom mužu dozvoljeno da je oženi poslije isteka iddeta. Na ovome su hanefije, Šafija u svom zadnjem stavu i Ahmedu drugom rivajetu.

S tim da Šafija i neki učenjaci hanbelijskog mezheba smatraju da mu je dozvoljeno da je oženi u toku iddeta od njega samoga.

Njihovo pojašnjenje dozvole se bazira na tome da kažu: da je ona učinila zinaluk sa njim ne bi bila nakon toga njemu zabranjena, a kamoli u braku zasnovanom na greški i neznanju, takođe kažu da ajeti u kojima se navode žene koje nije dozvoljeno ženiti nema žene koja se oženi u toku iddeta.

A zabrana koja se prenosi od Omera, radijallahu anhu, njoj je oprečna presuda Alije, radijallahu anhu, koji to dozvoljava.

Takođe, prenosi se da je se Omer, radijallahu anhu, vratio sa tog stava na stav Alije, radijallahu anhu. Od Alije, radijallahu anhu, se prenosi da je rekao: „Kada prođe iddet on (onaj što ju je ženio u toku iddeta) prosac od prosaca“. Pa reče Omer, radijallahu anhu: „Vratite neznanje na sunet“, te se vratio na stav Alije, radijallahu anhu.

Drugi stav učenjaka je odabrano mišljenje po ovom pitanju, tj. drugom mužu je dozvoljeno da je oženi poslije isteka oba iddeta ili po Šafiji može da je oženi i u toku iddeta od njega samoga.

Konkretan odgovor na pitanje

Nakon kratke obrade mes'ela na kojima je zasnovan odgovor na spomenuti slučaj u pitanju može se reći sljedeće:

Prvo – vadžib ti je da automatski prekineš kontakt, vezu, bilo kakav odnos i osamljivanje sa tim drugim mužem.

Drugo – s obzirom da si imala odnos sa prvim mužem u toku iddeta od njega po hanefijama i hanabilima ti si time vraćena prvom mužu, a iz toga prizilazi da je brak koji su poslije sklopila sa drugim mužem batil (ništavan) po idžmau, takođe imajući u vidu da si imala odnos u tom drugom braku obavezna si biti u iddetu tri mjesečna pranja pri čemu ti prvi muž ne smije prilaziti u postelji.

Treće – ako uzmemo soluciju da nisi vraćena prvom mužu zbog vašeg odnosa u toku iddeta, radeći po stavu šafijskog mezheba ili po kombinaciji drugih stavova, onda je tvoja udaja sklapanje braka u toku iddeta a taj brak je takođe batil (ništavnim) po idžamau, a to dalje zahtijeva da upotpuniš iddet od prvog muža a zatim nakon isteka prvog iddeta da budeš u iddetu od drugog muža.

Četvrto – ako bi se razvela od prvog muža (po soluciji da te je vratio sa polnim odnosom) ili nakon isteka oba iddeta (po soluciji da te prvi nije vrati) dozvoljeno ti je da se udaš uz ispunjenje svih šartova braka za drugog muža sa kojim ti je brak prije toga bio ništavan.
Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Vidi manje

Esselamu alejkum.

Prekidanje bračnog ugovora između muža i žene u islamskom pravu može biti na jedan od tri načina:

Prvi način je davanje TALAKA (tj. puštanje žene) koje je isključivo pravo muža, oko čega nema razilaženja među učenjacima. Zato žena ne može niukom slučaju dati talak (pustiti) mužu.Davanje talaka se vrši izgovaranjem riječi da je žena puštena od strane muža u direktnom ili prenesenom značenju, poput riječi: PUŠTENA SI, ili IDI SVOJIMA a nijeti da je pušta.

Drugi način je traženje poništenja bračnog ugovora, takozvani razvod FESH (poništenje braka), svejedno bilo na zahtjev muža ili žene. Ova vrsta rastave ima svoje razloge, povode i uvjete. Poništenje bračnog ugovora može dati samo kadija (šerijatski sudija), a u slučaju nepostojanja zvaničnog kadije učenjak ili daija.

Treći način prekidanja bračnog ugovora između supružnika je da žena zatraži od muža da joj da talak (tj. da je pusti, a talak je u osnovi isključivo njegovo pravo) iz određenog razloga uz obavezu vraćanja vjenčanog dara (mehra) mužu osim ako on odustane od tog prava. Ova vrsta prekidanja braka u islamskom pravu se zove HUL'U. Ovakav način prekidanja bračnog ugovora se može učiniti bez posredovanja kadije (šerijatskog sudije), ako muž pristane na zahtjev žene. A ako on odbije da joj da talak a ona ima opravdan razlog, što procjenjuje kadija, onda je kadiji dozvoljeno da im poništi bračni ugovor (tj. tada se vraćamo na drugu vrstu razvoda – FESH).

A što se tiče tvog slučaja konkretno, ako je tvoj brak završen na jedan od ova tri gore spomenuta načina: da ti je muž dao talak, tj. da je riječima rekao da si puštena (direktno ili indirektno sa nijetom talaka), ili da je neko učen poništio vaš brak na tvoj ili mužev zahtjev, ili da si ti tražila od njega da ti da talak (hul'u) a da mu zauzvrat vratiš mehr, onda ti sa njim nisi više u braku. Jer iddet (priček nakon razvoda) je tri mjesečna pranja, a kod tebe je već prošlo godinu dana. A ako se sa njim nisi razvela ni na jedan od ova tri načina onda si ti i dalje njegova žena po Šerijatu.

Pogrešno je shvatanje kod mnogih da je se žena razvela od čovjeka tako što je otišla od njega, ili da se razvela time što ih je sud ili advokat razveo a da pri tome njen muž joj nije dao talak riječima.

A što se tiče toga koliko se puta žena može udati i šerijatski vjenčati, u tome nema u Šerijatu nikakvog ograničenja. Žena se može udavati koliko hoće puta, deset, pedeset, sto puta, … Naravno da bi se udala mora biti slobodna ili razvedena ako je bila udavana, tj. ne smije biti udata za nekog drugog i mora ispuniti šartove vjenčanja prilikom sklapanja novog braka. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Vidi manje

Alejkumusselam.

Šerijatski status davanja mehra je vadžib (stroga obaveza) oko čega nema razilaženja među učenjacima. Dok neki učenjaci davanje mehra ubrajaju u šartove valjanosti braka, a ispravno je da je vadžib a ne šart valjanosti.

Dokaz za to su riječi Uzvišenog: „Nije vam grijeh ako žene pustite prije nego što u odnos s njima stupite, ili prije nego što im vjenčani dar odredite. …“ (El-Bekare, 236).

Prema tome, da brak nije valjan bez određivanja mehra ne bi muž mogao ni pustiti ženu kojoj nije odredio mehr.

Ako muž da talak ženi a nije joj isplatio mehr za vrijeme bračnog života, obavezan je da joj odmah isplati vrijednost mehra, naravno ako je u mogućnosti. Poznato je u islamskom pravu da se u dva slučaja obavezno isplaćuje mehr ženi:

Prvi – sa davanjem talaka,

Drugi – sa smrću muža (izdvaja se iz njegove zaostavštine vrijednost mehra).

A mimo ovog dvoga isplaćivanje mehra je stvar dogovora između muža i žena, iako se u osnovi smatra davanje (isplaćivanje) mehra obaveznim sa samim sklapanjem braka.

Pa tako ako se muž i žena dogovore da joj isplati mehr kada bude u stanju, ili nakon toliko i toliko vremena, on je obavezan da se drži tog dogovora.

Naravno, postavlja se pitanje: šta ako muž izbjegava i neće da isplati mehr?

Odgovor na to je da ako je žena u mogućnosti da ga sudski goni to joj je šerijatski dozvoljeno, tj. ako je u stanju da dokaže pred sudom da je on njoj dužan to isplatiti, naravno ono što naš sud smatra validnim prilikom dokazivanja. A ako nije moguće to sudski riješiti to ostaje između nje i njega da riješe na Sudnjem danu pred Allahom, naravno ako mu ona ne pređe preko toga na dunjaluku. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Vidi manje