ŠTA JE DOZVOLJENO U INTIMNOM ODNOSU MUŽA I ŽENE

Cijelo ženino tijelo je predmet uživanja od strane njenog muža svejedno bilo to pogledom, dodirom, poljupcem, milovanjem i slično. Takođe i obrnuto, cijelo muževo tijelo je predmet uživanja od strane njegove žene svejedno bilo to pogledom, dodirom, poljupcem, milovanjem i slično.
Ono što je Šerijat zabranio su dvije stvari:

Prva: polno općenje u stražnjicu žene. Kaže Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, u hadisu od Huzejme ibn Sabita, radijallahu anhu: “Zaista se Allah ne stidi istine, ne prilazite ženama u njihove stražnjice” .

Od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, u više rivajeta i različitih tekstova se prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Allah neće gledati u čovjeka koji je polno općio sa svojom ženom u njenu stražnjicu” , “Proklet je onaj ko priđe svojoj ženi u njenu stražnicu” , “Ko ode proroku i povjeruje mu u ono što kaže, ili priđe ženi koja je u stanju hajza, ili priđe ženi u njenu stražnjicu, on je čist od onoga što je objavljeno Muhammedu” .

Druga: polno općenje kada je žena u stanju hajza. Kaže Uzvišeni: “I pitaju te o mjesečnom pranju. Reci: “To je neprijatnost.” Zato ne općite sa ženama za vrijeme mjesečnog pranja, i ne prilazite im dok se ne okupaju. a kada se okupaju, onda im prilazite onako kako vam je Allah naredio. – Allah zaista voli one koji se često kaju i voli one koji se mnogo čiste” (El-Bekare 222).

S tim da je mužu dozvoljeno uživanje u njenom tijelu mimo polnog organa čak i u stanju hajza. U rivajetu od ‘Aiše i Mejmune, radijallahu anhuma, je došlo: “Kada bi Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, htio da uživa u tijelu neke od njegovih žena, a ona je u stanju hajza, naredio bi joj da se ogrne, a zatim bi uživao u njenom tijelu” . A u rivajetu kod Ebu Davuda: “Kada bi htio nešto od žene koja je u hajzu, stavio bi na njen polni organ odjeću” .

Druga: polno općenje kada je žena u stanju hajza. Kaže Uzvišeni: “I pitaju te o mjesečnom pranju. Reci: “To je neprijatnost.” Zato ne općite sa ženama za vrijeme mjesečnog pranja, i ne prilazite im dok se ne okupaju. a kada se okupaju, onda im prilazite onako kako vam je Allah naredio. – Allah zaista voli one koji se često kaju i voli one koji se mnogo čiste” (El-Bekare 222).

S tim da je mužu dozvoljeno uživanje u njenom tijelu mimo polnog organa čak i u stanju hajza. U rivajetu od ‘Aiše i Mejmune, radijallahu anhuma, je došlo: “Kada bi Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, htio da uživa u tijelu neke od njegovih žena, a ona je u stanju hajza, naredio bi joj da se ogrne, a zatim bi uživao u njenom tijelu” . A u rivajetu kod Ebu Davuda: “Kada bi htio nešto od žene koja je u hajzu, stavio bi na njen polni organ odjeću” .

Buharija (2409).
Darimi (2213), Nesai’ u “El-Kubra” (8982), Ahmed (21907), Ibn Madže (1924), Bejheki (13894), Ibn Hibban (4200), Albani ga je ocijenio vjerodostojnim u “Irvaul-galil” (2005).
Ahmed (2/344).
Ebu Davud (2162), Darimi (1140), Nesai’ u “El-Kubra” (9012), Ibn Madže (1923), Ahmed (2/272) i ostali.
Ebu Davud (3904), Tirmizi (135), Ibn Madže (639) i Darimi (1136), Ahmed (10170).

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Alejkumusselam.

Tačno je da se određena skupina učenjaka ovog Ummeta nije ženila. Jedan od savremenih učenjaka Abdulfettah Ebu Gudde je napisao knjigu pod naslovom “Učenjaci neženje” u kojoj je pisao o učenjacima ovog Ummeta iz raznih znanosti i oblasti koji se nisu ženili.
Od poznatijih učenjaka koji se nisu nikako ženili su:

– otac mufessira Ibn Džerir Et-Taberi,
– mu'atezilski mufessir Zamahšeri,
– fakih i učenjak usulil-fikha Ebu Ishak Širazi,
– fakih i muhaddis Muhjiddin Nevevi,
– šejhul-islam Ibn Tejmije,
– fakih i učenjak usulil-fikha Ibn Džema'a,
– istoričar i muhaddis Ibn Tulun.

Naravno među njima se posebno ističu Ibn Džerir Et-Taberi, Nevevi i Ibn Tejmije, čiji značaj i ulogu zna iole obrazovan musliman.

Uloga i važnost braka u Islamu kao sunnet Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, se ne kose niti su u oprečnosti sa činjenicom da su gore spomenuti učenjaci bili neženje. I to zbog sljedećih stvari:

Prvo – što ženidba nije farz ajn svakom muslimanu pojedinačno, nego ženidba prolazi kroz pet fikhskih propisa, može biti haram, vadžib, mustehab, mekruh i mubah. Haram je muslimanu da se ženi ako nije u materijalnoj mogućnosti da izdržava ženu, ili da oženi ženu kojoj je mahrem, ili koja je udata, ili da spoji dvije sestre i slični slučajevi. Vadžib je da se ženi onaj ko je u mogućnosti a boji se da će upasti u zinaluk ako se ne oženi. Mustehab je da se oženi onaj ko ima materijalnu mogućnost i polnu potrebu za ženom. Mubah je da se oženi onaj ko je bogat ali nema spolne potrebe za ženama. Mekruh je da se ženi onaj ko se boji za sebe da će biti nepravedan prema ženi, da će joj nanijeti štetu i slično. prema tome, gore spomenuti učenjaci samim time što se nisu ženili nisu učinili neki šerijatski prekršaj.

Drugo – ti učenjaci nisu pozivali na neženstvo, niti je poznato da su smatrali da se ne treba ženiti.

Treće – nije poznat razlog njihove neženidbe, možda su htjeli i nastojali da se ožene ali im nije bilo određeno.

Četvrto – ibret je u sunnetu Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, a on je ženio žene i rekao “Ko ne voli moj sunnet nije od nas”, a ne u praksi nekih učenjaka.

Peto – ne možemo tvrditi da to što se nisu ženili da je to njihova odluka i njihov stav, nego samo možemo konstatovati da se nisu ženili. Osim ako neko dođe sa njihovim izjavama da se oni nisu htjeli ženiti.

Šesto – pitanje njihove neženidbe ne treba da stvara nedoumicu, niti da bude razlog umanjivanja vrijednosti ovih učenjaka, pa čak ako bi uzeli da su preferirali stav da se ne treba ženiti, jer u tom slučaju bi rekli da su pogriješili i da to ne umanjuje njihov doprinos Islamu i stepen koji su stekli svojim znanjem i radom za ovu vjeru. Ve billahi tevfik

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Alejkumusselam.

U osnovi ženi nije dozvoljeno da traži razvod braka od svog muža bez šerijatski opravdanog razloga, na ovo upućuje jasan hadis od Sevbana, radijallahu anhu, u kojem je došlo da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, reako: “Koja god žena bude tražila od svog muža razvod braka bez opravdanog razloga, biće joj zabranjen miris Dženneta”. Hadis bilježe Ebu Davud, Tirmizi i Ibn Madže, a šejh Albani i Šu'ajb Arnaut ga ocjenjuju vjerodostojnim.

Prekidanje bračnog ugovora između muža i žene u islamskom pravu može biti na jedan od tri načina: talakom, feshom ili hul'om.

(Prvi način) Talak (tj. puštanje žene) je isključivo pravo muža, oko čega nema razilaženja među učenjacima. Zato žena ne može niukom slučaju dati talak (pustiti) mužu.

(Drugi način) Fesh je traženje poništenja bračnog ugovora, svejedno bilo to od strane muža ili žene, a koji ima svoje razloge, povode i uvjete. Poništenje bračnog ugovora može dati samo kadija (šerijatski sudija), a u slučaju nepostojanja zvaničnog kadije učenjak ili daija.

Od razloga za poništenje bračnog ugovora s obe strane je postojanje tjelesne ili psihičke mahane kod bračnog druga zbog koje se ne može živjeti normalnim životom, poput impotencije, gube, ludila i slično. Da je dozvoljeno zbog ovog razloga tražiti fesh (razvod braka) nema razilaženja među učenjacima.

Žena može tražiti fesh (poništenje) braka u sljedećim slučajevima: zbog nemogućnosti muža da je izdržava, zbog odsustva muža, zbog neprilaženja ženi više od četiri mjeseca, ako je muž nestao ili zatvoren u zatvoru, ako joj muž nanosi štetu koju ne može podnijeti. Međutim, učenjaci imaju podijeljeno mišljenje pojedinačno za svaki spomenuti razlog da li je i kada dozvoljeno ženi da zbog njega traži poništenje braka.

(Treći način) Hul'u je vrsta prekida bračnog ugovora između supružnika u kojem žena zatraži od muža da joj da talak (tj. da je pusti, ona sama sebe ne može pustiti niti njemu dati talak, jer je talak isključivo njegovo pravo) iz određenog razloga uz obavezu vraćanja vjenčanog dara (mehra) mužu. Ovakav način prekidanja bračnog ugovora se može učiniti bez posredovanja kadije (šerijatskog sudije), ako muž pristane na zahtjev žene. A ako on odbije da joj da talak a ona ima opravdan razlog, onda je kadiji dozvoljeno da im poništi bračni ugovor.

S tim da bi ženi bilo dozvoljeno da traži razvod braka od svoga muža uvjet je da ga mrzi (prezire) iz određenog razloga te da se boji da Allahove propise neće izvršavati prema njemu. Žene može zamrziti svoga muža zbog njegovog ružnog izgleda, lošeg ahlaka, nepraktikovanja vjere, starosti, slabosti i slično, pa se zbog toga boji da Allahove propise neće izvršavati prema njemu. U ovom slučaju dozvoljeno joj je da traži razvod braka s tim da je dužna vratiti svom mužu vjenčani dar (mehr) koji je uzela.

Dokaz za hul'u je ajet: “A ako se bojite da njih dvoje Allahove propise neće izvršavati, onda im nije grehota da se ona otkupi”. (El-Bekare 229)

I hadis od Ibn ‘Abbsa, radijallahu anhuma, a kojeg bilježi Buharija u kojem stoji da je žena Sabit ibn Kajsa, radijallahu anhu, došla Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, i rekla: “Allahov Poslaniče, ne nalazim Sabitu mahanu ni u vjeri niti u ponašanju, ali se bojim nezahvalnosti (kufrul-a'šire)”. A on je upita: “Hoćeš li mu vatiti njegov vrt?” Ona odgovori: “Hoću”. Onda je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao njenom mužu: “Uzmi vrt i daj joj talak (tj. pusti je)”.

Prema tome, žena ne može dati mužu talak (pustiti ga) niukom slučaju. Međutim, žena ima pravo da traži poništenje bračnog ugovora (fesh) u sljedećim slučajevima:

– zbog postojanja tjelesne ili psihičke mahane kod muža (poput impotencije, gube, ludila i slično),

– zbog nemogućnosti muža da je izdržava,

– zbog odsustva muža,

– zbog neprilaženja u postelji više od četiri mjeseca,

– ako je muž nestao ili zatvoren u zatvoru,

– ako joj muž nanosi štetu koju ne može podnijeti.

Također, žena ima pravo da traži razvod braka od svoga muža pod uvjetom da ga mrzi (prezire) zbog njegovog ružnog izgleda, lošeg ahlaka, nepraktikovanja vjere, starosti, slabosti ili slično, jer se zbog toga boji da Allahove propise neće izvršavati prema njemu, s tim da je dužna vratiti svom mužu vjenčani dar (mehr) koji je uzela osim ako on odustane od toga. A ako joj muže neće dati talak, ona može podignuti tužbu ili parnicu kod kadije, u našim okolnostima učenog koji ima znanja o ovim pitanjima, da joj poništi brak. Pa ako učeni ustanovi da za poništenje ima osnova, poništi joj brak.

Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Alejkumusselam.

Ovaj tvoj slučaj se vraća na poznato šerijatsko pitanje uzajamnog proklinjanja supružnika kada muž optuži svoju vlastitu ženu da je počinila zinaluk tvrdeći da je on to vidio, a nema četiri svjedoka koji to mogu potvrditi. Ova situacija je pojašnjena u nekoliko ajeta sure Nur (od 6. do 9. ajeta) u kojima je propisano mužu kako da postupi u slučaju kada tvrdi da je vidio svoju ženu da je počinila zinaluk. Uglavnom, propis proklinjanja žene od strane muža može biti vadžib, mustehab, mubah (dozvoljen) i haram.

Vadžib je mužu da izvrši proklinjanje (lian) svoje žene u slučaju kada je on svojim očima vidio ili na nesumnjiv način utvrdio da mu je žena počinila zinaluk iz kojeg je ostala trudna, a dijete koje bi se rodilo bi se pripisalo njemu da mu je on otac.

Ovim lianom (proklinjanjem) njihov brak bi bio razvrgnut i poništen, a dijete koje se rodi se ne smije pripisati njemu.

Drugim riječima, njemu je vadžib da izvrši proklinjanje (lian), tj. da joj dadne talak i da im se poništi brak kako se ne bi dijete njemu pripisalo a što je haram po idžma'u učenjaka.

A mustehab je mužu da da izvrši proklinjanje (lian) svoje žene u slučaju kada je on svojim očima vidio ili na nesumnjiv način utvrdio da mu je žena počinila zinaluk iz kojeg nije ostala trudna. Nije mu vadžib zato što nije ostala trudna pa ne postoji opasnost da mu se pripiše tuđe dijete. Ali mu je mustehab da izvrši proklinjanje, tj. da joj dadne talak zbog tog gnusnog i odvratnog čina (zinaluka) kojeg je uradila, naročito ako se na njoj ne vide tragovi kajanja.

Mubah (dozvoljeno) je mužu da izvrši proklinjanje (lian) svoje žene, što znači da joj da talak, u slučaju kada je on svojim očima vidio ili na nesumnjiv način utvrdio da mu je žena počinila zinaluk iz kojeg je nije ostala trudna ako je se ona pokajala i učinila iskrenu tevbu čiji su tragovi vidljivi. U ovoj situaciji nije mu vadžib niti mustehab da je prokune i da joj da talak nego samo mubah (dozvoljeno) iz razloga što se ona pokajala. Pa ako može preći preko tog njenog čina nije mu vadžib da joj da talak ali mu je ipak dozvoljeno a u nekim situacijama i mustehab ako mu je teško da prihvati i da živi sa ženom koja je učinila jedan od najgnusnijih i najogavnijih grijeha.

Haram je mužu da izvrši proklinjanje (lian) svoje žene u slučaju kada nije on svojim očima vidio niti na pouzdan način utvrdio da mu je žena počinila zinaluk a niti mu je ona priznala da je to uradila.

A u slučaju da žena mužu prizna da je počinila zinaluk ophođenje muža prema njoj se shodno okolnostima vraća na prethodno gore spomenute tri situacije: pa tako proklinjanje (pred kadijom) i talak (bez kadije) može biti vadžib (ako je ostala trudna), ili mustehab (ako nije ostala trudna ali se nije ni pokajala) ili mubah (ako nije trudna a iskreno se pokajala).

Prema tome, odgovori na tvoja pitanja su sljedeći:

1- Shodno tvojoj situaciji kako si je ti opisao, tebi je samo mubah da je prokuneš pred kadijom i da joj daš talak bez kadije i nije ti grijeh da nastaviš živiti sa njom.

2- Ti nebi bio griješna kada bi joj dao talak, bez obzira što se ona pokajala, radi ono što ti voliš, praktikuje Islam, jer taj talak ima svoj povod i svoju osnovu a to je čin zinaluka, jer to mnoge ljudske prirode ne mogu prihvatiti i podnijeti. A s obzirom da je muslimanu da bude ljubomoran na svoju ženu talak u ovom slučaju ima itekako jaku potporu.

3- A što se tiče tvoji riječi “Ja sebe smatram vjernikom, i želim da imam zdravu islamsku familiju, da li bi ovo moglo negativno uticati na moju budućnost”, to je stvar gajba. Može se desiti da ona zbog ovoga bude bolja osoba, da svoju djecu odgaja da budu dobri vjernici i slično, a može i obrnuto, da joj se to ponovi, da se ta osobina prenese na djecu i slično.

4- A što se tiče tvojih riječi “Dio mene želi razvod braka, a drugi dio nju još voli i neznam sta da radim”, ta tvoja neodlučnost je potpuno razumljiva i prirodna. Ono što je bitno ovdje da znaš granice Šerijata, kada bi bio griješan u postupanju prema njoj a kada nisi.

5- A što se tiče klanjanja istihare namaza, ona se ne klanja kad je čovjek neodlučan šta hoće uraditi kako bi mu se pokazalo u snovima ili slično šta da uradi. Nego se ona klanja kada se čovjek odluči da nešto bitno u životu uradi, da mu Allah olakša da to uradi ako je u tome hajr za njega ili da ga spriječi ako u tome nije hajr. To je smisao klanjanja istihare namaza. U hadisu o istihari je došlo: “Kada neko od vas odluči da uradi neku stvar”, a nije došlo: Kada je neko od vas u nedoumici da uradi neku stvar neka klanja istiharu. Znači, ako odlučiš da joj daš talak klanjaj istiharu, ili ako odlučiš da ostaneš sa njom klanjaj istiharu i uradi onako kako si odlučio. Pa ako je u tome što si odlučio (jednom ili drugom) zlo po tebe Allah, dželle še'nuhu, će te odvratiti od toga.

Ti najbolje poznaješ svoju ženu prije zinaluka i nakon zinaluka tako da ne bih želio da ti sugerišem svoje lično i subjektivno mišljenje. Na tebi je da dobro razmisliš, da utvrdiš i ispitaš njeno trenutno stanje i ponašanje i da doneseš odlučan korak iza kojeg si spreman da stojiš. I kada se odlučiš osloni se na Allaha. I nakon toga zaboravi: Šta bi bilo da sam uradio ovako, ili možda bi bilo da sam uradio drugačije. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Alejkumusselam!

Svadba se na arapskom jeziku naziva velimom, a velima je jezički znači pozivanje ljudi da jedu hranu koja se organizuje povodom ženidbe, dok neki učenjaci kažu da je velima naziv za svaku vrsta skupljanja ljudi da jedu hranu koja se priređuje povodom nekog sretnog i bitnog događaja.

Prema tome, pod svadbom se u Šerijatu podrazumijeva zvanje ljudi na jedenje hrane povodom ženidbe. Ovo je bitno spomenuti zbog toga da se može napraviti razlika između onog što se u Šerijatu smatra svadbom i onog što je kod Bošnjaka prisutno od svadbenih običaja.

Propis pravljenja svadbe

Većina učenjaka smatra da je pravljenje svadbe sunnet, dok dio učenjaka kaže da je vadžib. Zagovarači oba ova mišljenja dokazuju svoj stav istim dokazom a to je hadis kojeg bilježe Buharija i Muslim u svojim Sahihima da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao Abdurrahmanu ibn Avfu, radijallahu anhu, kada se ženio: “Napravi velimu pa makar sa ovcom”.

Vrijeme pravljenja svadbe

Oko vremena pravljenja svadbe u odnosu na vrijeme sklapanja bračnog ugovora učenjaci imaju više mišljenja. Pa tako neki kažu da se svadba pravi prilikom sklapanja samog ugovora, drugi kažu nakon što se sklopi, dok treći kažu da se svadba organizuje u vrijeme kada mladoženja prilazi mladi, a četvrti kažu da se pravi nakon što mladoženja priđe mladi.

Sva ova mišljenja imaju osnova s tim da mnogi naginju četvrtom mišljenju a to je da se svadba napravi nakon što mladoženja priđe mladi jer je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, tako uradio, kako se prenosi u vjerodostojnim predajama, kada je ženio Zejneb bint Džahš i Safiju, radijallahu anhuma.

Vrijeme trajanja svadbe

Takođe, učenjaci imaju podijeljeno mišljenje oko dužine trajanja svadbe.

Pa tako neki smatraju da nema smetnje da svadba traje sedam a po nekima i osam dana, dok drugi kažu da je najbolje da ne prelazi tri dana dokazujući to predajom od Enesa, radijallahu anhu, u kojoj kaže: “Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je oženio Safiju, radijallahu anha, pa je dao da njen mehr bude njeno oslobađanje iz robstva i napravio je velimu (svadbu) tri dana”. Hadis bilježi Ebu J'ala u svom Musnedu, a Ibn Hadžer ga ocjenjuje dobrim.

Naravno, ovaj hadis ne ukazuje na zabranu onome ko pravi svadbu više od tri dana. Ne misli se ovde da jedni te isti ljudi sjede cijelo vrijeme, nego jedan dan pozove jednu skupinu ljudi, drugi dan drugu i tako dalje jer se ovako prenosi od ashaba.

Hadisi u kojima je došlo da je treći dan svadbe dan rija'a i sum'e, tj. nastojanja da se onaj ko pravi svadbu hvalisa i istakne time što će ljudi vidjeti i čuti takvu svadbu, svi ti hadisi su slabi.

Odazivanje pozivu na svadbu

Vjerodostojni hadisi ukazuju da je odazivanje pozivu na svadbu vadžib što je poznati stav među islamskim učenjacima.

Prenosi Abdullah ibn Omer, radijallahu anhuma, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao u hadisu Mutefekun alejhi: “Kada neko od vas bude pozvan na velimu (svadbu) neka se odazove”.

Od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, se prenosi da je rekao: “Ko se ne odazove pozivu (na svadbu) neposlušan je Allahu i Njegovom Poslaniku” (Mutefekun alejhi).

S tim da je odazivanje pozivu na svadbu koje je vadžib uslovljeno ispunjenju sljedećih šartova:

– da svadba bude muslimanska, što znači da nije vadžib odazvati se na svadbu nemuslimana.- da bude pozvan na svadbu, svejedno bili to riječima, telefonom, porukom ili internetom.

– da se prilikom poziva pozvani pojedinačno pozovu, tj. ako poziv na svadbu bude opći za sve ljude onda nije vadžib odazvati se.

– da na samoj svadbi ne bude munkera (šerijatski zabranjenih djela), poput pijenja alkohola, miješanja muškaraca i žena, muzike i slično, jer je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, u hadisu Mutefekun alejhi odbio da uđe u kuću Alije, radijallahu anhu, u kojo je bili slika kada ga je pozvao na jelo, a na pitanje zašto je odbio odgovorio je: “U kući je zavjesa na kojoj imaju slike, a meleci zaista ne ulaze u kuću u kojoj ima slika”.

Iz ovoga se izuzima odlazak onoga koji ide sa namjerom da otkloni neki postojeći munker, pa ako uspije dobro i jest, a ako ne uspije obavezan je napustiti tu svadbu.

– da ga ne sprečava od odlaska na svadbu bolest, putovanje i neki drugi sličan opravdan razlog.

Neki adabi prilikom svadbe

Mustehab je da se na svadbu pozovu oni koji praktikuju vjeru, bogobojazni svejedno bili siromašni ili bogati a pokuđeno je izdvojiti samo bogate, jer je došlo u predaji koja se prenosi od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, da je rekao: “Najgora je hrana hrana velime (svadbe i slično) na koju se pozivaju bogati a ostavljaju siromašni” (Mutefekun alejhi).

Takođe, obaveza je odazvati se pozivu na svadbu pa makar svadba bila veoma skromna, jer time se obraduje brat musliman i time se širi ljubav među muslimanima, jer kaže Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, u hadisu kojeg bilježi Buharija od Ebu Hurejre, radijallahu anhu: “Kada da bi bio pozvan na (jedenje) najslabijeg komada mesa ja bih se odazvao …”.

Onaj ko prisustvuje svadbi mustehab je da dovi za onoga ko ju je priredio, a jedna dova koje su prenešene je “ALLAHUMME AT'IM MEN AT'AMENI VESKI MEN SEKANI” (bilježi ga Muslim).

Takođe, mustehab je da se dovi prilikom čestitanja braka riječima: “BAREKELLAHU LEKE VE BAREKE ALEJKE VE DŽEME'A BEJNEKUMA FI HAJRIN” (Ebu Davud, Tirmizi i Ahmed, a Albani ga ocjenjuje vjerodostojnim).

Mustehab je ženama da se zabave tako što će pjevati i udarati u def, bez drugih muzičkih instrumenata.

Kaže Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: “Granica između halala i harama je pjevanje uz def”. Bilježi ga Tirmizi, Nesai i Ibn Madže, a dobrim ga ocjenjuju Tirmizi i Albani.

Udaranje u def je specifično samo za žene i nema nešto vjerodostojno prenešeno da su to radili muškarci.

Od prakse koja je prenešena od sahabijki je da, ako je spojena svadba sa dovođenjem žene mužu, da sa mladom dođu neke žene do kuće mladoženje.

Takođe, bilo je od prakse da mladu dočekaju žene u kući mladoženje (naravno, sve ovo bez miješanja muškaraca i žena), a u oba slučaja žene dove mladi da joj Allaha dadne bereket i hajr u braku.

Prenosi Buharija i Muslim u svojim Sahihima da su ovako uradile žene Ensarijke kada je Aiša dovedena Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem.

Takođe, mustehab je da žene koje dođu sa mladom da ukrase, uljepšaju i lijepo obuku mladu kako bi je pripremile za mladoženju.

Prenosi se od Esme bint Es-Seken, radijallahu anha, da je rekla: “Ja sam uljepšala i ukrasila Aišu Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, zatim sam otišla i pozvala ga da je vidi otkrivenu. Kada je došao sjeo je do nje, pa mu je data velika posuda mlijeka, napio je se a zatim njoj ponudio a ona je oborila glavu i zastidila se”, kaže Esma: “Ukorila sam je rekavši joj: “Uzmi iz ruke vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem”. Pa je uzela i napila se malo, a onda joj je on rekao: “Daj je (posudu sa miljekom) svojoj prijateljici …”. Bilježi ga Ahmed i Taberani u “Kebiru”, a El-Munziri i Albani ga ocjenjuju dobrim i prihvatljivim.

Iz ovog hadisa se može uzeti da je mladoženji mustehab da bude blag i nježan prema prema mladi.

Isto tako, mustehab je mužu da se sređuje svojoj ženi, jer Uzvišeni kaže: “One imaju isto toliko prava koliko i dužnosti” (El-Bekare, 228).

Upitana je Aiša, radijallahu anha, šta bi prvo uradio Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, kada bi ušao u tvoju kuću, kaže ona: “Čistio bi zube misvakom” (bilježi ga Muslim).

A kaže Ibn Abbas, radijallahu anhuma: “Ja se sređujem svojoj ženi kao što se ona sređuje meni”, ovu predaju bilježe Bejheki i Ibn ebi Šejbe.

Od sunneta je da mladoženja stavi ruku na prednji dio mladine glave i da dovi.

Bilježe Ebu Davud, Ibn Madže i Hakim da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Kada se neko od vas oženi ili kupi slugu, neka uzme za njegov čuperak, prouči Bismilu i dovi tražeći bereket: ALLAHUMME INNI ESELUKE MIN HEJRIHA VE HAJRI MA DŽEBBELTEHA ALEJHI, VE EUZU BIKE MIN ŠERRIHA VE ŠERRI MA DŽEBBELTEHA ALEJHI”. Hadis ocjenjuju vjerodostojnim Hakim, Zehebi i Ibn Hadžer, a Albani i Abdulkadir Arnaut ocjenjuju ga dobrim.

Nema smetnje da prilaženje mladoženje mladi (ili što ono što se naziva prvom bračnom noći) bude danju ili noću, bilo koji dan u sedmici i bilo koji mjesec u godini, na putovanju ili u svom mjestu. Ograničavati bilo šta od spomenutog nema osnova u šerijatskim tekstovima.

Ovo je rezime onog što je prenešeno u vjerodostojnom sunnetu Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, u vezi svadbe i svadbenih propisa.

U bosanskoj praksi prisutni su mnogi svadbeni običaji koji su različiti od mjestu do mjesta.

Neki od tih običaja su svečani dolazak po mladu u današnje vrijeme autima a prije je to bilo konjima, kočijama i slično, i sve što prati tu ceremoniju od sakupljanja čitavog komšiluka, izlaska mlade, kićenja auta, kićenja svatova, svirke i muzike, igranja kola, darivanje svata i slično.

Takođe, neki običaji prilikom samog dolaska mlade poput davanja mladi da pojede kašiku meda i da je poslije toga baci preko kuće, davanje malog djeteta mladi u naručje, davanje Mushafa mladi da sa njim uđe u kuću, da mlada poljubi svekra i svekrvu u ruku, darivanje od strane onih koji nešto pojedu i popiju i slično.

Naravno svi običaji se umnogome razlikuju od mjesta do mjesta, a ono što je bitno da sve ovo nema potvrde u adabima islamske svadbe nego su ovo običaji koji mogu biti autohtonog porijekla ili preuzeti od komšija Srba i Hrvata.

Sa šerijatske strane svi ovi običaji koji nemaju uporišta u Sunnetu dozvoljeno ih je praktikovati jer je osnova u adetima i običajima dozvola. Izuzev onih običaja za koje je došlo u Šerijatu da su zabranjeni poput svirke i muzike, miješanja muškaraca i žena, izlazak mlade pred muškarce da je gledaju ili da služi muške goste i tome slično.

Uočljiva je razlika između razumijevanja svadbe koja je prenešena u sunnetu Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, od onoga što je prisutno u bošnjačkoj praksi. A to je da se pod svadbom u islamu podrazumijeva pozivanje određene skupine ljudi na jedenje hrane povodom ženidbe, dok u bošnjačkoj praksi svadba ima dosta šire i drugačije značenje, poput odlaska po mladu i njeno dovođenje i sve što ide uz to, a čemu u sunnet Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, nije uopšte pridata važnost.

To kako će se mlada dovesti, šta će se tom prilikom raditi apsolutno nije spomenuto u adabima svadbe izuzev što je spomenuto da sa mladom dolazi skupina žena koje je pripremaju za mladoženju ili da je dočekuje grupa žena od strane mladoženje.

Nema sumnje da je najbolje da muslimani prilagode svoje svadbene običaje onome što je došlo u vjerodostojnom sunnetu, s tim da nema smetnje da se rade stvari koje su od naših običaja ali pod uslovom da se ne kose sa šerijatskim tekstovima. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com