Alejkumusselam.
Da bi se odgovorilo na ovo pitanje neophodno je da se objasni nekoliko stvari vezanih za pitanje.

Prva: U postavljenom pitanju nije precizno prenešen govor šejha. Naime, šejh nije doslovce rekao “Bolje je piti alkohol nego slušati nekog Šiju pa makar se radilo i o učenju Kur'ana”, nego je rekao sljedeće: “O braćo, ko uđe u te sobe (rafidijske) bojazan je za njega da će se na njega spustiti Allahovo proklestvo jer on sluša batil (laž). Nema razilaženja da je haram ulaziti u te sobe osim kompetentnom učenjaku koji bi se sa njima raspravljao. A što se tiče da odeš u njihove sobe da slušaš šta oni kažu, da piješ alkohol i da pijančiš bolje ti je (od toga). Da pušiš cigarete i piješ alkohol bolje ti je nego da ideš kod njih. Nemojte ići u njihove sobe! Nije dozvoljeno čak i ako kažeš: hoću da čujem šta kažu. Ne ulazite u te sobe! Zar nije sramota da su sobe rafidije najbrojnije, vidio sam da je najveći broj onih koji rade u tim sobama od Ehli sunneta. Nije dozvoljeno, pa makar oni učili Kur'an ili čitali Buhariju i Muslima. Zašto ne slušate moj govor!”

Druga: Sam link je postavljen od strane Rafidija (šija) sa ciljem da ocrne i osramote ovog šejha koji im je kost u grlu. Nakon njegovog govora prikazuju saudijsku policiju koja je zaplijenila velike količine alkohola, uz ilahiju u kojoj se pjeva o Hasanu i Husejnu a link završava sa napisanim tekstom “Gazi glave vehabija”.

Treća: Pomenuti šejh je poznati selefijski učenjak Adnan Ar'ur porijeklom iz Sirije a trenutno nastanjen u Saudiji. Od posebnih karakteristika ovog šejha je da ima izuzetno profinjen, lijep, blag i ubjedljiv metod i način državanja vazova, predavanja i rasprava. Već duže vremena na raznim televizijskim kućama ovaj šejh u direktnim raspravama sa rafidijskom ulemom zastupa stranu Ehlu sunneta. Njegova sposobnost raspravljanja je takva da uglavnom njegovi protivnici budu poniženi i poraženi što posebno jedi i ljuti Rafidije. A ono što je bitno na ovom mjestu napomenuti da je opća ocjena šejha u njegovim raspravama sa rafidijskim šejhovima da je veoma blag, da sa njima na najljepši način raspravlja i da im na jednostavan, ubjedljiv i argumentima poduprijet način ukazuje na dalalet, zabludu i neutemeljenost njihovih akidetskih vjerovanja.

Četvrta: Na ovom linku šejh govori o šijama Rafidijama, tj. šitskoj sekti Rafidije koja vjeruje u dvanaest imama, a u današnje vrijeme oni se nalaze u Iranu u kojem je zvanična vjera u državi rafidijska od vremena Homeinija, kao i u nekim drugim islamskim zemljama gdje su u manjini.
Peta: Tema akidetskih vjerovanja Rafidija, porijeklo njihove sekte i sve ostalo što je vezano za njih je veoma duga i kompleksna tematika koja se ne može na ovom mjestu obraditi u zadovoljavajućem obimu. Ali dva pitanje koja treba obraditi u vezi Rafidija, a koja imaju direktne veze sa kontekstom pitanja, su kratak pregled akidetskih vjerovanja Rafidija i stav učenjaka Ehlu sunneta o rafidijskoj sekti.

Kratki pregled akidetskog vjerovanja Rafidija
Historijski nastanak rafidijske sekte prolazi kroz četiri faze:
Prva – odazivanje pozivu Abdullah ibn Sebe'e, židovu iz Jemena koji se predstavljao da je primio Islam, da je Alija, radijallahu anhu, ovesijećeni nasljednik Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, a da su mu halife prije njega bespravno ukrali hilafet.
Druga – javno ispoljavanje gore spomenutog uvjerenja nakon ubistva Osmana, radijallahu anhu, i njihovo skrivanje i jačanje unutar vojske i tabora Alije, radijallahu anhu.

Treća – sazrijevanje i jačanje ove skupine i ujedinjenje pod jednim vođstvom a što se desilo nakon ubistva Husejna, radijallahu anhu, 64.god. po Hidžri.
Četvrta – izdvajanje skupine Rafidija od ostalih šitskih sekti, poput Zejdija i slično, a što se desilo 121.god. po Hidžri kada je Zejd ibn Alij ibn Husejn (znači unuk Husejna, radijallahu anhu) pokrenuo pobunu protiv halife Hišam ibn Abdulmelika. Tom prilikom u njegovoj vojsci je bila skupina koja je bila na šitskoj akidi pa su neki od njih ispoljili psovanje i vrijeđanje Ebu Bekra i Omera, radijallahu anhuma, a što im je Zejd zabranio pa su oni odbili (refedu) njega i njegov stav i napustili vojsku, te su zbog tog odbijanja (na arapskom refede) i nazvani Rafidijama. A skupina koja je ostala sa njim je nazvana Zejdijama koja je dosta blaža u svojim akidetskim shvatanjima od Rafidija i niko od učenjaka Ehlu sunneta ne tekfiri ovu skupinu.
Od najvažnijih akidetskih shvatanja Rafidija je sljedeće:

– kod njih je vjerovanje u imamet (vjerski vođa koji je nasljednik Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem) temelj vjere, a imaju dvanaest imama, svi su od loze Alije i Fatime, radijallahu anhuma, pa ko ne vjeruje samo u jednog imama on je kjafir.
– oni tekfire, odnosno smatraju nevjernicima, sunije jer ne vjeruju u njihove imame.
– smatraju da su se svi ashabi odmetnuli od vjere osim četvorica ili po nekima sedmorica, a posebno ispoljavaju mržnju i to čak kroz vjerske obrede prema Ebu Bekru, Omeru i Aiši, radijallahu anhum.
– uvjereni su da su njihovi imami bezgriješni, znači ne čine ni velike ni male grijehe, i da su na stepenu vjerovjesnika, da im je dozvoljeno da ohalaljuju i oharamljuju šta hoće, da su dunjaluk i ahiret u rukama imama i da rade na njima šta hoće, u njima je dio božanske svjetlosti, da imami znaju šta je bilo i šta će biti (gajb). Daju prednost svojim imamima nad vjerovjesnicima i poslanicima.
– uvjerenje da je Kur'an iskrivljen i nepotpun, odnosno da su iz njega izbačene neke sure i mnogo ajeta u kojima je došao spomen fadla Ehlu bejta, obaveza njihovog slijeđenja i slično tome.
– u svojim dovama se obraćaju Aliji, Fatimi (Zehri), Husejnu, Zejnebi i drugima tražeći od njih da im pribave korist ili otklone nevolje.

Stav učenjaka Ehlu sunneta o Rafidijama
Nema razilaženja među učenjacima Ehlu suneta da su rafidije novotari i da su na dalaletu. Međutim, razišli su se oko toga da li su Rafidije kjafiri ili ne. Pa skupina učenjaka smatra da su oni u osnovi kjafiri, od tih učenjaka su: imam Malik, Ahmed, Buharija, Aburrahman ibn Mehdi, Ibn Hazm, Abdullah ibn Idriz, Ferjabi, Ahmed ibn Junus, Ibn Tekijje Ed-Dejnuri, Abdulkahir Bagdadi, Kadi Ebu J'ala, Isfirajini, Ebu Hamid Gazali, Kadi Ijad, Seme'ani, Ibn Tejmije (u rivajetu), Ibn Kesir, Ebu Hamid El-Makdisi, Ebulmehasin El-Vasiti, Alijj El-Kari i drugi. Dok ostali učenjaci smatraju da su Rafidije zabludjela sekta koja se pripisuje Islamu i muslimanima s tim da kada neko od njih pojedinačno ispolji neko od djela kufra, poput smatranja da je Kur'an iskrivljen i nepotpun, ili da je Aiša, radijallahu anha, počinila zinaluk, da upućuje dove imamima, da tvrde da njihovi imami poznaju gajb i slično, onda se taj pojedinac tekfiri. Takođe, treća skupina učenjaka pravi razliku između njihovih učenjaka i običnih sljedbenika, pri čemu tekfire učenjake Rafidija a njihovim sljedbenicima u osnovi potvrđuju Islam.

Neki primjeri stavova učenjaka:

– Bilježi El-Hallal u svom “Sunnetu” (2/557) da je imam Malik na pitanje šta misli o onome ko psuje ashabe odgovorio: “Oni nemaju udjela u Islamu”. Takođe, Ibn Kesir u svom Tefsiru (4/219) prilikom tefsira riječi Uzvišenog u suri El-Feth, 29.ajet: “Muhammed je Allahov poslanik, a njegovi sjedbenici … A Indžilu: oni su kao biljka kad izdanak svoj izbaci pa ga onda učvrsti i on ojača, i ispravi se na svojoj stabljici izazivajući divljenje sijača, da bi on sa vjernicima najedio nevjernike” rekao: “Iz ovog ajeta imam Malik je u rivajetu od njega zaključio da su Rafidije koji mrze ashabe, radijallahu anhum, kjafiri jer se oni razljute i razbjesne zbog ashaba, a ko se razbjesni i razljuti na ashabe on je kjafir po ovom ajetu, a sa ovim se složila skupina učenjaka”. Isti ovaj stav imama Malika prenosi Kurtubi u svom tefsiru (16/297) kod ovoga ajeta te je izrazio svoje zadovoljstvo i slaganje sa ovim stavom imama Malika.

– Kaže imam Ahmed u svojoj knjizi “Es-Sunne” (str. 82) o Rafidijama: “Oni se odriču ashaba (drugova) Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, psuju ih, vrijeđaju i proglašavaju nevjernicima osim četvorice od njih: Alije, Ammara, Mikdada i Selmana, radijallahu anhum. Nemaju Rafidije od Islama ništa”.

– Kaže Buharija u svojoj knjizi “Halku ef'alil-ibad” (str. 125): “Svejedno mi je klanjao iza džehmije i Rafidije ili klanjao iza židova ili kršćana. Njima (rafidijama) se ne naziva selam, ne zijarete se, ne ženi se od njih niti udaje njima, ne mogu biti svjedoci i ne jede se meso koje oni zakolju”.

– Upitan je jedan od savremenih šejhova Abdullah Džibrin o propisu davanja zekata siromašnim Rafidijama pa je odgovorio: “Zekat se ne daje kjafirima niti novotarima. A Rafide su bez sumnje kjafiri zbog četiri stvari:

Prva: zbog njihove sumnje u Kur'an i njihove tvrdnje da je iz njega izbačeno više od jedne trećine kao što se to navodi u njihovoj knjizi koju je napisao En-Nuri i koju je nazvao “Faslul-hitab fi isbati tahrifi kitabi rabbil-erbab”, i kao što se navodi u njihovoj knjizi “El-Kafi” i drugim njihovim knjigama. A onaj ko sumnja u Kur'an on je kjafir, lažljivac zbog riječi Uzvišenog: “I mi ga čuvamo” (El-Hidžr, 9).

Druga: zbog njihove sumnje u Sunnet i hadise u dva Sahiha pa ne rade po njima jer ih prenose ashabi koji su kjafiri po njihovoj akidi, jer oni smatraju da su se ashabi odmetnuli od vjere nakon smrti Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, osim Alije i njegovih potomaka, Selmana i Ammara, radijallahu anhum, i još nekolicine. A što se tiče trojice halifa (Ebu Bekra, Omera i Osmana) i skupine ashaba koji su im dali prisegu oni su otpali od vjere, oni su kjafiri i od njih se ne uzimaju hadisi kao što se navodi u knjizi “El-Kafi” i u drugim njihovim knjigama.

Treće: zbog njihovog tekfirenja Ehlu sunneta tako da ne klanjaju sa njima, onaj koji klanja za sunijom ponovi svoj namaz, čak smatraju da je jedan od nas (sunija) nedžis (nečist), pa kada se rukuju sa nama poslije toga peru ruke a onaj ko tekfiri muslimana on je preči da bude kjafir pa ih zato mi tekfirimo jer su preči od nas da budu kjafiri.

Četvrto: zbog njihovog jasnog širka u pretjerivanju u Alijji i njegovom potomstvu, radijallahu anhum, dovljenje njima pored Allaha, a što je jasno u njihovim knjigama. Isto tako, njihovo pretjerivanje u opisivanju Alijja, radijallahu anhu, i davanje njemu osobina koje su svojstvene samo Allahu i samo Njemu odgovaraju. Takođe, oni ne prisustvuju skupovima Ehlu sunneta, ne daju sadaku sunijama, čak i ako daju rade to mrzovoljno i radi tukje (pretvaranja).

Pa s toga ko njima da zekat neka ponovo izdvoji zekat za svoj imetak jer ga je dao onome ko će se njime pomoći na kufru i borbi protiv sunija. Onaj kome je dato da dijeli zekat haram je da ga daje Rafidiju a ako dadne na njemu je da se oduži za to jer nije ispunio emanet koji mu je povjeren jer nije dao zekat onome kome treba” (uzeto iz njegovih fetvi).

Prema tome, nakon svega kazanog i izloženog o Rafidijama može se konstatovati da je spomenuta izjava uvaženog šejha Adnana Ar'ura potpuno ispravna. Njeno značenje je da je veći grijeh i opasnije za vjeru jednog muslimana, izuzev učenih, da posjećuje rafidijske sobe tražeći na njima znanje i uputu, ili iz radoznalosti i radi rasprave, što bi moglo odvesti da potpadne pod njihov uticaj i prihvati njihovo zabludjelo tumačenje vjere zasnovano na kufru, da je to veći i opasniji grijeh za akidu jednog muslimana od velikog grijeha pijenja alkohola. Jer pijenje alkohola ne izvodi čovjeka iz vjere osim ako ga ohalali za razliku od prihvatanja akidetskih uvjerenja Rafidija koja muslimana mogu izvesti iz vjere.

Ovaj stav koji je iznio šejh nije poznata izmišljena mržnja Arapa i Perzijanaca kao što se pokušava podvaliti muslimanima u Bosni, nego je to akidetska mržnja prema onima koji iskrivljavaju ispravnu Allahovu vjeru. Dovoljno je kufra i dalaleta u sljedećem stavu Rafidija: da oni proglašavaju nevjernicima ashabe (osim četvorice) koji su prenijeli nama vjeru, a sa tim ashabima Uzvišeni Allah je rekao da je zadovoljan u suri Et-Tevbe, 100. ajet i Njegov

Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je rekao da su najbolja generacija do Sudnjeg dana, pa onda bi to značilo da je Allah, neuzubillah, bio zadovoljna sa kufrom i kjafirima, i da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao da su najbolji u ovom Ummetu kjafiri, a što je van svake pameti i zdravog razuma.
A da ne govorimo o istorijskoj mržnji i spletkama Rafidija koje su činili sunijama a koje su poznate iole istorijski obrazovanom muslimanu.

Ono što žalosti i zbunjuje jednog ljubomornog muslimana je to što se Rafidijama otvaraju sva vrata za njihovo djelovanje od strane zvaničnih institucija u Bosni: oni otvaraju svoje škole, davetske organizacije, objavljuju časopise, organizuju predavanja, festivale i slično, pa čak se proslavlja godišnjica smrti (ili rođenja) glave kufra Rafidija Homeinija unutar zidina Gazihusrev begove medrese, što se desilo prije nekoliko godina, Allahu muste'an. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Vidi manje

Definicija (značenje) podjele Ummeta

Arapsaka riječ “iftirak” znači podjelu u temeljnim stvarima vjere i akidi za razliku od riječi “ihtilaf” koja znači podjelu ili razilaženje u fikhskim, političkim i svim drugim pitanjima u kojima ima širine za razilaženje. Vrsta razilaženja i podjele o kojoj mi govorimo tokom cijele ove tematike je ona koja se vrača na riječ “iftirak”, tj. podjelu u temeljnim akidetskim pitanjima vjere. Takođe, riječ koja je došla u hadisu o podjeli Ummeta je “iftirak”.
Silsiletus-sahiha (1/8, 1035).

Podjela Ummeta (iftirak) se u šerijatskoj terminologiji odnosi na sljedeće :

1- Razilaženje i razdvajanje u vjeri, o tome govore riječi Uzvišenog u prijevodu značenja: “Svi se čvrsto Allahova užeta držite i nikako se ne razjedinjujte!” (Ali Imran 103), kao i hadis o podjeli Ummeta. Ovo razilaženje je u temeljima i u suštinskim stvarima vjere koje vodi u prepirke i borbe i izlaženje iz Sunneta.

2- Odvajanje od džemata muslimana u nekoj stvari koja prouzrokuje izlazak iz osnovnih načela u akidi i devijacija u menhedžu, kao i izlazak na imame (vladare) muslimana i ohalaljivanje njihove krvi. Na ovo se odnose riječi

Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: “Ko iz izađe iz pokornosti i napusti džemat a zatim umre umro je džahilijetskom smrću” .
Sveobuhvatna definicija podjele u Ummetu je: Izlazak iz Sunneta i džemata muslimana u jednom ili više osnovnih akidetskih temelja ili u pitanjima vezanim za opću korist Ummeta, od čega je izlazak na muslimanske imame (vladare) i njihov džemat sa sabljom. Primjer skupina koje su se razišle i podijelile unutar islamskog Ummeta su: šije, havaridži, mu'atezile, murdžije i njima slični.

Pravilo po kojem se određuje da je neka skupina izašla iz Ehlu Sunne vel džema'a je da se razišla sa Ehli Sunnetom u jednom ili više akidetskih temelja vjere ili u jednom ili više općih šerijatskih pravila.

Dokazi da je islamski Ummet podijeljen na mnoštvo skupina

Neki učenjaci tvrde da u našem Ummetu uopće ne postoji podjela i razjedinjenost želeći time da ispolje lijepo mišljenje o Ummetu. Pa tako sa ove strane prilaze hadisu o podjeli Ummeta i tumače podjelu i razilaženje da se odnose na skupine koje nisu unutar Islama ili koje su unutar Ummeta ali su izašle iz Islama. Ovakva tvrdnja je u direktnoj suprotnosti vijestima koje su nam došle od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Šerijatski tekstovi Kur'ana i Sunneta jasno i nedvosmisleno ukazuju da će se Ummet podijeliti i razdijeliti, dok sa druge strane stvarnost Ummeta potvrđuje ovu istinu. Treba znati da je podjela Ummeta na skupine ispit i iskušenje ovom Ummetu, kao i da konstantovati da je Ummet podijeljen ne znači da se o ovome Ummetu ima loše mišljenje, nego da je to stvarnost koja se mora priznati. Takođe, obaveza nam je da smatramo istinitim ono o čemu nas je obavijestio Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem.

Pitanje podjele Ummeta je davno presuđeno na što upućuju sljedeće stvari:

Prvo: mutevatir vijesti prenešene od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da će se ovaj Ummet podijeliti, od kojih je i hadis o podjeli Ummeta što je tema ove studije.

Drugo: da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, obavijestio u jednom drugom hadisu da će ovaj Ummet slijediti prijašnje ummete: “”Sigurno ćete slijediti puteve onih koji su bili prije vas, pedalj po pedalj, lakat po lakat, čak kada bi ušli u gušterovu rupu vi biste ih slijedili”. Pitali smo : O Allahov Polaniče, Židove i kršćane? Odgovorio je : “Pa koga drugog” . Ovo upućuje da će se zsigurno Ummet podijeliti i da je dešavanje te podjele iskušenje za ovaj Ummet.

Treće: šeriajtski tekstovi Kur'ana i Sunneta koji sadrže u sebi upozorenje na slijeđenje druigh puteva, tj. skupina. Od toga je ajet: “Svi se čvrsto Allahova užeta držite i nikako se ne razjedinjujte!” (Ali Imran 103), kao i ajet: “Pravu vjeru ispovjedajte i u tome se ne podvajajte!” (Eš-Šura 13), takođe: “I doista, ovo je Ovo poglavlje je rezimirano iz knjige “Mukadimatun fi l-ehvai vel-iftiraki, vel-bide'i” od d. Nasira Abdul-kerim el-‘Akl.
Muslim (1848).
Buharija (7320) i Muslim (2669).

pravi put moj, pa se njega držite i druge puteve ne slijedite, pa da vas odvoje od puta Njegova” (El-En'am 153). Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je detaljno objasnio značenje ovih ajeta tako što je nacrtao dugu pravu liniju, a zatim je nacrtao linije koje se granaju i izlaze iz te linije. Potom je objasnio da je duga prava linija “siratul mustekim” (pravi put), a linije koje se granaju iz ove su stranputice koje razilaze sa pravim putem, a onda je dodao da će na svakoj toj stranputici biti daije koje će pozivati na puteve šejtana, pa ko im se odazove baciće ga u propast .

Četvro: Allah, subhanehu ve teala, prijeti onima koji izađu sa puta mu'mina, pa kađe u prevodu značenja: “Onoga ko se suprostavi Poslaniku, a poznat mu je pravi put, i koji pođe putem koji nije put vjernika, pustićemo da čini šta hoće, i bacićemo ga u Džehennem, – a užasno je on boravište!” (En-nisa’ 115) a već se desilo slijeđenje puteva koji nisu put vjernika od strane sekti.

Peto: obavijestio je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, o podjeli koja će se desiti u ovom Ummetu kada je govorio o havaridžima i njihovoj pojavi u ovom Ummetu i da će oni izlaziti iz vjere.
Ovi dokazi nedvosmisleno ukazuju o podjeli Ummeta na više skupina što predstavlja ispit i iskušenje, kao i da je ta podjela Allahov sunnet (zakon) na Zemlji koji se ne mijenja. Sve vrste ovih podjela su pokuđene, na muslimanu je da ih prouči i da upozna njihove sljedbenike kako bi se od njih sačuvao.

Razilaženje među ashabima
Postavlja se pitanje da li je ono što se desilo među ashabima bilo razilaženje u temeljima vjere i akide ili zauzimanje različitih stavova u pitanjima u kojim je drugačije mišljenje opravdano uz sijanje smutnje, fesada i fitne od strane onih koji su koristili svaku priliku da naude Islamu i muslimanima. Ispravan odgovor na ovo se sastoji u sljedećem.

Razilaženje koje se desilo među ashabima za vrijeme bolesti Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i nakon njegove smrti, ta razilaženja su razilaženja u idžtihadu kao što kažu učenjaci Ehlu Sunneta. Ta razilaženja nisu bila razilaženja u akidi niti u srži Islama, nego su bila u političkim i administrativnim pitanjima. Obično su završavala ili sa idžmaom, tj. zajedničkim stavom ili priklanjanjem stavu džemata i okupljanjem oko imama. Nije se desilo ni od jednog ashaba da se odvojio od džemata, i nije bilo među njima da je neko rekao ili radio novotariju. Takođe, nije se desilo ni jednom od njih da je njegov zauzeti stav po nekom pitanju postao osnov ili temelj na kojem je izgrađena novotarija ili dijeljenje.

A što se tiče onih koji su pripisali ashabima neke izjave ili su ih pripisali nekim sektama sve su to laži izmišljene na njih. Prema tome, nije tačno da je Alija, radijallahu anhu, začetnik šitske akide, da je Ebu Zer, radijallahu anhu, začetnik islamskog socijalizma, da su Ehlu Suffa, radijallahu anhum, začetnici sufizma, da je Muavija, radijallahu anhu, začetnik džebrija, da je Ebu ed-Derda začetnik kaderija, ili bilo koji ashab od ashaba začetnik ove ili one ideje, novotarije, anomalije ili slično, sve su to čiste potvore i izmišljotine na časne ashabe.

U narednom tekstu slijedi navođenje najpoznatijih razilaženja koja su se desila među ashabima iz kojih se jasno vidi da je to razilaženje bilo u idžtihadu, politici i slično a ne u akidetskim temeljima vjere.

Prvo razilaženje: desilo se u samrtnoj bolesti Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kada je htio da napiše knjigu (oporuku), rekao je : “Dođite da vam napišem knjigu, nećete zalutati nakon nje”, pa je Omer, radijallahu anhu, rekao: “Savladao ga je bol, dovoljna nam je Allahova knjiga”, onda su se razišli i čuli su se mnogi glasovi. Ovo je došlo u različitim rivajetima, neke od njih je ocijenio vjerodostojnim Hakim i složili su se sa njim Zehebi i Albani, “Es-Sunne” Ibn Ebi Asim (1/14, 13).

Rekao im je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: “Idite od mene, ne priliči da se u mom prisustvu raziđete” .
Ovo razilaženje navodimo jer šije smatraju da je ovo razilaženje bilo u temeljnim pitanjima vjere, pogrešno tumačeći ovaj događaj tvrdeći da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, htio ostaviti vesijjet u kojem bi oporučio da se Alija, radijallahu nahu, postavi za halifu koga su dužni svi muslimani slijediti.

Drugo razilaženje: desilo se oko same smrti Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, Omer, radijallahu anhu, je tvrdio da on nije umro nego da je uzdignut na nebesa kao Isa, alejhi selam, pa je otklonjeno ovo razilaženje kada je Ebu Bekr, radijallahu anhu, održao govor rekavši: “O ljudi, onaj ko je obožavao Muhammeda, pa zaista je Muhammed umro. A onaj ko je obožavao Allaha, pa zaista je Allah živ i ne umire”. Zatim je proučio: “Muhammed je samo poslanik, a i prije njega je bilo posalnika. Ako bi on umro ili ubijen bio, zar biste se stopama svojim vratili? Onaj ko se stopama svojim vrati neće Allahu nimalo nauditi, a Allah će zahvalne sigurno nagraditi” (Ali ‘Imran 144). Kaže Ebu Hurejre, radijallahu anhu: “Tako mi Allaha, ljudi kao da nisu znali da je ovaj ajet objavljen sve dok ga Ebu Bekr nije proučio tog dana”. Pa su svi prihvatili da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, umro .

Treće razilaženje: oko mjesta na kojem će se ukopati Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem. Stanovnici Meke od muhadžira su htjeli da se ukopa u Meki jer je ona mjesto gdje je rođen, gdje mu je počela objava, tamo mu je rodbina i ona je njegovo najdraže mjesto. Stanovnici Medine od ensarija su htjeli da ga ukopaju u Medini jer je ona mjesto u koje je učinio hidžru i mjesto iz kojeg je potpomognut. A grupa ashaba je htjela da ga prenesu u Bejtul Makdis jer je to mjesto gdje se ukopavaju vjerovjesnici, i jer je iz tog mjesta podignut na nebesa. Zatim su se svi složili da se ukopa u Medini na mjestu gdje je preselio nakon što su čuli hadis od Ebu Bekra, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Allah ne uzima dušu vjerovjesnika osim na mjestu gdje je vadžib da se ukopa na njemu” .

Četvrto razilaženje: desilo se oko halife Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, nakon njegove smrti. Ensarije se htjeli da daju prisegu S'ad ibn Ubadetu, a muhadžiri su htjeli da hilafet pripadne Kurejšijama, a njihov stav podupire i hadis: “Imami (halife) su od Kurejšija” .

Peto razilaženje: koje se desilo oko nasljeđivanja imetka Poslanika, salalahu alejhi ve sellem, nakon njegove smrti. Fatima, radijallahu anha, je tražila da dobije svoj udio iz nasljedstva, a Ebu Bekr, radijallahu anhu, je odbio da joj da bilo šta od imetka Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, dokazujući to hadisom mutefekun alejhi kojeg prenosi on sam, Ebu Hurejre, Aiše i ostali: “Nas (vjerovjesnike) ne nasljeđuju, ono što ostavimo to je sadaka” . Nakon šest mjeseci Fatima, radijallahu anhu je preselila, pa je time i završen ovaj spor.

Šesto razilažnje: koje se desilo oko vođenja rata protiv onih koji su odbili da daju zekat. Grupa ashaba je smatrala da se be treba boriti protiv njih kao što se vodi borba protiv kafira, dok je Ebu Bekr bio na tome da je obaveza boriti se protiv njih rekavši: “Ako bi odbili da mi daju povodac (u rivajetu koza) koji su davali Allahovom
Mutefekun alejhi, Buharija (114) i Muslim (4707).
Siretu Ibn Hišam (4/305).
Tirmizi (1018), vjerodostojnim ga je ocijenio Albani u “Sahihu sunenni Tirmizi”.
Ebu Davud Et-Tajalisi (2596), El-Bezzar (1578), Ebu J'ala (3644), Bejheki (8/144) i Ebu Nu'ajm u “El-Hiljeti” (3/171). Ibn Hadžerga je ocijenio dobrim u “Tahridžul-ehadisul-muhtesar” (1/474), hadis ima druge rivajeta od Enesa, radijallahu anhu, sa tekstom: “Emiri su od Kurejšija”, bilježi ga Hakim (4/501) i kaže da je hadis vjerodostojan po šartu Buharije i Muslima, a Zehebi se sa njim složio.
Buharija (3093) i Muslim (4676).

Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, poveo bih rat protiv njih zbog toga” . Nakon toga su se ashabi složili na borbi protiv onih koji su odbili da daju zekat.

Sedmo razilaženje: oko određivanja halife nakon smrti Ebu Bekra, radijallahu anhu. Pa je tako Ebu Bekr oporučio da njegov nasljednik bude Omer, radilallahu anhu. Bilo je ljudi koji su rekli: “Postavio si nad nama grubog i strogog namjesnika”. Razilaženje se stišalo riječima Ebu Bekra: “Ako me bude pitao moj gospodar na sudnjem danu odgovoriću: Postavio sam nad njima najboljeg od njih”.

Osmo razilaženje: oko Beni Umejje tj. rođaka Osmana, radijallahu anhu, koje je on postavljao kao namjesnike. U mjestima gdje su bili postavljeni, poput Misra i Iraka, ljudi nisu bili zadovoljni njihovom vladavinom te su tražili od Osmana, radijallahu anhu, da ih smijeni. Tako je počela poznata fitna među muslimanima koja je završila nepravednim ubistvom pravednog halife Osmana, radijallahu anhu, od strane pobunjenika. Ali ono što je u ovom kontekstu bitno je da razlozi fitne i svega što se desilo nisu bili akidetske prirode.

Deveto razilaženje: oko događaja koji su se desili u vrijeme halife pravovjernih Alije, radijallahu anhu, nakon što mu je data bej'a od strane većine muslimana. Glavni spor je bio oko što Muavija. Radijallahu anhu, namjesnik Šama, nije htio da da bej'u Aliji, radijallahu anhu, sve dok mu ne preda ubice Osmana, radijallahu anhu, jer je on nasljednik njegove krvi. A Alija, radijallahu anhu, je smatrao da je Muavija obavezan prvo da mu da bej'u pa će on kada stekne moć i snagu za to pohvatati ubice Osmana, radijallahu anhu i dati da se izvrši nad njima šerijatska kazna. Drugi spor je bila bitka “Džemel”, tj. izlazak Talhe, Zubejra i Aiše, radijallahu anhum, u Irak sa ciljem da se napravi pomirenje među suprostavljenim stranama. Zatim je Alija, radijallahu anhu. došao sa svojom vojskom na isto mjesto i desila se borba između dva tabora muslimana koju su pokrenuli munafici, sljedbenici Abdullaha ibn Sebe'a.

Treći spor je bio između vojske Alije, radijallahu anhu, i vojske Muavije, radijallahu anhu, koji je završio poznatom bitkom “Siffin”. Ono što je bitno u koktekstu teme o kojoj govorimo da svi ovi događaji i sva ova razilaženja nisu bila produkt razilaženja u temeljnim akidetskim uvjerenjima. Nego se sva razilaženja vraćaju na različita politička gledanja u rješavanju određenih pitanja. Za razliku od borbe Alije, radijallahu anhu, sa havaridžima koja predstavlja prvi i najbolji primjer razilaženja i podjele u temeljnim akidetskim pitanjima.

Nakon svih izloženih razilaženja među ashabima postaje jasna tvrdnja na samom početku ovog poglavlja, tj.da među ashabima nije bilo razilaženja u temeljima vjere i akide.

Tvrdnja kontradiktornosti dodatka hadisa “Sve će u vatru osim jedne” ostalim šerijatskim tekstovima Kur'ana i Sunneta

Neki od učenjaka tvrde da je dodatak hadisa “Sve će (skupine) u vatru osim jedne” oprečan drugim šerijatskim tekstovima. Od njih je Muhamed ibn Ibrahim ibn Vezir (umro 840. po Hidžri) u svojoj knjizi “El-Avasimu vel-kavasimu fiz-zebbi an sunneti Ebil-Kasim” (1/186). Od njih je Muhammed ibn Alij Eš-Ševkani (umro 1250. po Hidžri) u njegovom dužem odgovoru na pitanje o hadisu o podjeli Ummeta . A od savremenih učenjaka su dr.

Jusuf El-Kardavi u njegovoj knjizi “Es-Sahvetul-islamije”, Muhammed Dudu Eš-Šenkiti , i ostali koji ih u tome slijede.

Kaže Ibn Vezir o tom dodatku hadisa: “Taj dodatak je neispravan, njegovo pravilo nije validno, nije isključeno da je to od podvala i izmišljotina ateista” . Nakon Buharuja (1400) i Muslim (133).
Resailu ve ebhasun fi hadisi iftirakil Umme (str. 59-74).

Durusun li šejhin Muhammed Dudu Eš-Šenkiti (st. 21).
El-Avasimu vel-kavasimu fiz-zebbi an sunneti Ebil-Kasim (1/186).
toga pojašnjava da se taj dodatak ne slaže sa Kur'anom i Sunnetom u svojoj ocjeni da će većina Ummeta propasti i ući u vatru jer sa druge strane mnoštvo kur'anskih ajeta i vjerodostojnih hadisa koji upućuju da će Allah, subhanehu ve teala, oprostiti ovom Ummetu ono što urade iz zaborava i greške, i da je ovaj Ummet najbolji Ummet koji se pojavio na Zemlji.

Slično tome kaže Ševkani i još dodaje: “Kakav je to hajr u Ummetu koji se podijelio na sedamdeset i tri skupine gdje će sve propasti a samo jedna spasiti …,bio je u pravu onaj ko je tvrdio da je ovo od spletki ateista i munafika jer je u tome sadržano toliko odvraćanja od Islama i zaplašivanja onih koji bi primili Islam što se ne može izmjeriti…” . Zatim je uporedio ovaj hadis sa sljedećim: da se sastane grupa od sedamdeset i dva čovjeka i da tebi neko kaže: uđi u ovu skupinu zaista će se samo jedan od njih spasiti a svi ostali će propasti. Pa ko bi nakon takvog opisa te skupine ušao u nju nadajući se da će baš on biti taj jedini koji će biti spašen.

Postavlja se pitanje: kako je dodatak “sve će u vatru osim jedne” u suprotnosti sa ostalim šerijatskim tekstovima? Odgovor je: došlo je u jasnim i nedvosmislenim ajetima da je ovaj Ummet najbolji od svih ummeta, da će njegovi sljedbenici biti svjedoci protiv svih drugih ummeta, kaže Uzvišeni u prijevodu značenja: “Vi ste najbolji ummet od svih koji se ikada pojavio” (Ali Imran 110), i kaže: “I tako smo od vas stvorili pravedni ummet da budete svjedoci protiv ostalih ljudi” (El-bekara 143). Takođe, nadati je se da će ovaj Ummet biti polovina stanovnika Dženneta i da će sljedbenici ovog Ummeta naspram sljedbenika drugih ummeta biti poput bijele dlake na crnom biku. U hadisu mutefekun alejhi od Ebu Seida se prenosi da je Poslanik, sallallahu alejkhi ve sellem, rekao: “Tako mi onoga u čijoj je ruci moja duša ja se nadam da ćete vi biti trećina stanovnika Dženneta”, pa smo zahvalili Allahu i tekbirali, pa je nastavio: “Tako mi onoga u čijoj je ruci moja duša ja se nadam da ćete vi biti polovina stanovnika Dženneta, i zaista je vaš primjer naspram drugih ummeta kao primjer bijele dlake na koži crnog bika” . Pa kako sada spojiti između toga da će većina skupina na koje će se podijeliti Ummet u vatru i ove opće pohvale čitavog Ummeta kako je došlo u gornjim ajetima i hadisima?

Najbolji odgovor oko ovog prividnog neslaganja između hadisa o podjeli Ummeta na skupine i drugih šerijatskih tekstova ovoj dvojici jemenskih učenjaka Ibnul-Veziru i Ševkaniju dala su druga dva jemenska učenjaka Salih El-Mukbili i Es-Sane'ani.

Nakon što je Salih El-Mukbili pojasnio problem ovog hadisa dao je podugačak i precizan odgovor koji se može rezimirati u sljedećem.
Ljudi se dijele na dvije skupine: obične muslimanske mase i posebne grupe muslimana. Što se tiče običnih muslimanskih masa, prvi i zadnji ljudi od njih su isti, poput većine žena, robova, seljaka i njima sličnih koji ne ulaze u posebne grupe ljudi. Nema sumnje da su prvi i posljednji od njih čisti od novotarija koje bi ih svrstale u skupine sekti kojima se prijeti Vatrom. A što se tiče posebne grupe muslimana, pod njima se podrazumijevaju učenjaci, svejedno u kojoj oblasti šerijatskog znanja, intelektualci i mislioci, svejedno bili ljekari, namjesnici ili vojskovođe i oni koji traže šerijatsko znanje. Svi oni se mogu podijeliti u četiri skupine.

Prva skupina su novotari začetnici novotarija koji pozivaju u svoju novotariju, argumentiraju ju je svim mogućim sredstvima, učinili su tu novotariju osnovom i temeljem na koje vraćaju sve ajete i hadise. Zatim oni koji su njima slični u razumijevanju i gorljivošću u slijeđenju te novotarije, neki od njih obnove ideju te Resailu ve ebhasun fi hadisi iftirakil Umme (str. 67-68).
Buharija (6530) i Muslim(554).

novotarije, razgranaju njenu nauku, pripišu joj karakteristike koja ona ne sadrži. Ovo su istinski novotari u što nema sumnje. Poput imama, vođa i teoretičara osnovnih islamskih sekti.

Druga skupina posebne grupe muslimana su oni koji slijede one iz prethodne skupine i jačaju njihovu nauku poučavanjem drugih, pisanjem knjiga i slično.

Treća skupina su oni koji nisu sposobni za istraživanje, analiziranje i donošenje vlastitog stava, niti imaju snage da kritikuju nosioce novotarija, oni uče, pamte, prenose, ali su poput morske pjene koju nose valovi. Često se to vraća na nedostatak ambicija i zadovoljstvo sa onim što su uzeli od onih prije njih jer su oni velikani u njihovim dušama. Ova skupina je najmnogobrojnija brojnošću a najmizernija vrijednošću jer oni niti su dostigli stepen posebnih grupa novotara, niti su se spasili poput običnih muslimanskih masa.

Prema tome prva skupina posebne grupe muslimana su čisti novotari na koje se odnosi hadis, druga skupina posebne grupe muslimana se po svojoj vanjštini takođe obilježavaju kao novotari. A treća skupina posebne grupe muslimana takođe potpadaju pod novotare iako je ogromna razlika između njih i prethodne dvije skupine.

Ostala je još četvrta skupina posebne grupe muslimana, većina od prvih generacija a manjina od zadnjih generacija. Oni se drže Kitaba i Sunneta i idu sa njima gdje ih oni vode. Ne govore o onome što su Kitab i Sunnet prešutili, ostavili su izvještačenost i zanimanje onim što ih se ne tiče. Zanima ih spas i život po Sunnetu koji oživljava njihove duše. Najveći užitak jednog od njih je učenje Allahove knjige, razumijevanje njenih značenja po onome kako je prenešeno od Poslanika, ashaba i tabi'ina. Takođe, od najvećih užitaka nekog od njih je spoznaja hadisa koji je vjerodostojan po senedu i po značenju. Ovo su pripadnici spašene skupine i pobjedonosne grupe na koju se odnosi dio hadisa “sve će u Vatru osim jedne”. U ovu spašenu skupinu takođe spadaju obične muslimanske mase i za koga Allah hoće od pripadnika tri gore spomenute skupine novotara, shodno Allahovom znanju o veličini njihove novotarije i shodno njihovim nijetima.

Nakon svega spomenutog ima li potrebe da se postavi izostavljeno pitanje a to je da li će većina Ummeta u vatru, jer je jasno da je najveći dio Ummeta svojom brojnošću skupina muslimanskih običnih ljudi, kako u davna vremena tako i u savremeno doba. Još ako se njima pridoda skupina posebnih muslimana koji nisu upali u novotariju, tj. spašena skupina, skupina novotara čija novotarija je skrivena i koje će spasiti milost njihovog Gospodara shodno ahiretskim nagradama, šefa'atima, oprostima i slično, kao i novotara koji će biti pod Allahovim mešietom (voljom), ako bude htio oprostiće im a ako bude htio kazniće ih. Prema tome, novotari pripadnici novotarskih skupina čak iako je broj tih skupina velik njihov ukupan broj predstavlja samo hiljaditi dio ostalih muslimana. Ko razmisli o ovome na ovakav način sačuvaće se od uvjerenja da je hadis o podjeli Ummeta na skupine od kojih će sve u Vatru osim jedne oprečan i kontradiktoran ajetima i hadisima koji govore o fadlu ovog Ummeta .

Prividno neslaganje između hadisa o podjeli Ummeta na skupine i drugih šerijatskih tekstova pobija imam Sane'ani sa četiri strane :

Ovaj dio teksta je prijevod skraćene verzije originalnog teksta Saliha El-Mukbilija kojeg je rezimirao šejh Albani u “Es-Silsiletu es-sahiha” (1/356-367, brojevi hadisa 203 i 204), a nakon toga je dodao: “Ove snažne riječi ukazuju na znanje, fadl i preciznost ovog čovjeka i njegove misli. Iz njegovog govora se vidi da je hadis čist od kontradiktornosti za koju mislim da je osnov Ibnul-Vezira, da mu se Allah smiluje, u ocjenjivanju hadisa slabim. Hvala Allaha koji nas je pomogao u razjašnjavanju vjerodostojnosti ovog hadisa sa strane seneda i otklanjanja od njega šubhe sa strane njegovog značenja, Allah upućuje nema drugog božanstva osim Njega”.
Iftirakul-Umme od Ibnul-Emira Es-Sane'anija (str. 66-76).

Prva: da skupine nad kojima je presuđeno da će propasti da je njihov broj veoma mali, tj. njihov ukupni broj nije veći od spašene skupine. A to se pojašnjava time što broj od sedamdeset i dvije skupine koji je spomenut u hadisu ne govori o brojčanom mnoštvu onih koji će propasti nego o širini i raznovrsnosti zabludjelih puteva i stranputica. Primjer ovoga je poput tefsira riječi Uzvišenog: “I doista, ovo je pravi put moj, pa se njega držite i druge puteve ne slijedite, pa da vas odvoje od puta Njegova; – eto, to vam On naređuje, da biste se grijeha klonili”. (El-En'am 153) gdje mufessiri kažu da riječi “drugi putevi” koje je zabranjeno slijediti su spomenuti u obliku množine da bi se pojasnila raznovrsnost puteva dalaleta, njihovo mnoštvo i širina, a riječ “pravi put moj” je spomenut u jednini jer je Pravi put jedan i Istina je jedna, a mnoštvo Pravog puta i Istine su zanegirani.
Iako ovo razumijevanje hadisa nije prvo što bi moglo pasti napamet prilikom slušanja hadisa, međutim, sa njim se podudara ono što je došlo u mnogim rivajetima da je spašena skupina “es-sevadul-eazam” (većina ljudi), “džemat” i “džemati”.

Druga: propis tih zabludjelih skupina da će u Vatru je propis na osnovu njihovih vanjskih djela, tj. kao da se kaže: sve skupine će u Vatru (osim jedne) uzimajući u obzir njihova vanjska djela za koja se zaslužuje propast i Vatra.A to nije u oprečnosti sa drugim propisom da će se čitavom ovom Ummetu Allah smilovati uzimajući u obzir Allahovu milost prema ovom Ummetu, činjenje šefa'ata Poslanika ovog Ummeta, sallallahu alejhi ve sellem, i šefa'ata dobrih ljudi grešnima iz ovog Ummeta. A spašena skupina, iako i ona nije neovisna od Allahove milosti, međutim, uzimajući u obzir njena vanjska djela njoj se presuđuje da je spašena jer je došla sa onim što je naređeno a ostavila je ono što je zabranjeno.

Treća: da je presuda nad ovim zabludjelim skupinama da će u vatru uslovljena njihovim nekažnjavanjem na dunjaluku. Da će ovaj Ummet biti kažnjavan na Dunjaluku upućuje hadis: “Ovaj moj Ummet je Ummet kome će se Allah smilovati, neće biti kažnjen na Ahiretu. Zaista je njegovo kažnjavanje na Dunjaluku: fitnama, zemljotresima i ubistvima” . Pa je tako hadis o podjeli Ummeta u njegovom tekstu “sve će u Vatru” ograničen ovim hadisom, tj. ako ne budu kažnjeni na Dunjaluku. Činjenica je da se ovaj Ummet kažnjava na Dunjaluku te prema tome neće biti u Vatri.
Četvrta: ova kontradiktornost između hadisa o podjeli Ummeta na skupine od kojih će sve u Vatru osim jedne i između ajeta i hadisa koji govore o fadlu ovog Ummeta u cjelini dolazi sa strane razumijevanja teksta “sve će u

Vatru osim jedne” da se to misli da će trajati od vremena kada je izgovoren hadis do Sudnjeg dana. Time se ostvaruje to da će biti većina Ummeta oni koji će u Vatru, a da će biti manjina onih koji će se spasiti. Međutim, istina je da će se podjela Ummeta na zabludjele skupine koje će u vatru dešavati u određenim vremenskim periodima a ne da će to neprestano trajati. Ovo se može dokazati sa više strana: prvo – što je u hadisu došlo “podijeliće se moj Ummet” a to je glagol u budućem vremenu. Drugo – što jedošlo u tekstu hadisa “ono na čemu sam ja i moji ashabi”, a ashabi su dio ovog Ummeta u što nema sumnje a u hadisu im je presuđeno da su oni spašeni te da i oni koji budu na onom na čemu su oni bili da će biti takođe spašeni. Da se značenje hadisa odnosi na vrijeme od kada je izrečen pa do Sudnjeg dana ta podjela na mnoštvo skupina bi se trebala desiti i među ashabima, a hadis je jasno rekao ono što je suprotno tome. Pa tako, podjela Ummeta na mnoštvo skupina, i to da će sve u Vatru osim jedne, kao i činjenica da će se to dešavati s vremena na vrijeme u određenim vremenskim periodima ukazuje da većina Bilježi ga Ahmed (4/410), Ebu Davud (4280) i Hakim (4/491, 283). Hakim kaže da mu je sened vjerodostojan, sa njim se u tome slaže i Zehebi, a Albani ga ocjenjuje takođe vjerodostojnim.

Ummeta neće u Vatru kao i da će samo manjina biti spašena nego obrnuto, većina će biti spašena a manjina će u Vatru.
Spomenuti odgovori od Saliha El-Mukbilija i Imama Sane'anija na tvrdnju problematičnosti dodatka u hadisu “sve će u Vatru osim jedne” su dovoljni u razumijevanju valjanog značenja ovog dodatka i suvišno je dodavati nešto više na to.

Razumijevanje značenja hadisa o podjeli Ummeta

Nakon što je u prethodnim poglavljima pojašnjena valjanost hadisa sa strane seneda i samog teksta ostalo je još da se pojasne detaljno i precizno značenja dotičnog hadisa. Radi lakšeg razumijevanja pitanja će biti podijeljena u posebne cjeline .

Prvo poglavlje: suština podjele Ummeta

Podjela Ummeta može da se odnosi shodno općem značenju hadisa na sve vrste podjela, takođe može biti podjela u nekom određenom smislu. Kao što riječ “oslobađanje roba” koja je došla u Kur'anu ima dva značenja: oslobađanje bilo kojeg roba i oslobađanje roba muslimana. Nije ispravno da se hadis odnosi na podjelu Ummeta u svim mogućim vrstama podjele, jer iz toga proizilazi da razilaženje u fikhskim pitanjima ulazi u ovu podjelu a to je batil po idžmau učenjaka. Razilaženje islamskih učenjaka se desilo u fikhskim pitanjima od vremena ashaba pa sve do dan danas. Čak prva razilaženja u ovim pitanjima se desilo u vrijeme četvorice pravednih halifa, a zatim među ostalim ashabima, potom među tabi'inima i nisu jedni druge zbog toga korili. A na ashabe i tabi'ine su se ugledali oni poslije njih pa se još više raširilo razilaženje u fikhu. Pa kako onda da razilaženje među fikhskim mezhebima potpada pod značenje ovog hadisa. Ne nego je ispravno da se podjela Ummeta u ovom hadisu odnosi na razilaženje u temeljnim akidetskim pitanjima.

Drugo poglavlje: razlog podjele Ummeta

Razlog podjele ovog Ummeta može da bude mržnja i neprijateljstvo njegovih sljedbenika te da se vraća na grijehe. Takođe, razlog može biti unošenje novotarija u vjeru. Svako onaj ko se ne usmjeri po uputi Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i njegovom sunnetu ili će završiti u grijehu ili u novotariji. Šerijatski tekstovi koji govore o podjeli Ummeta nisu striktno ograničili razlog podjele Ummeta samo na novotariju. Ali većina

učenjaka, ako ne i svi, koji su se bavili ovom temom navode da je podjela Ummeta na mnoštvo skupina proizašla iz unošenja novotarija u vjeru. Pa zbog toga oni koji tumače ovaj hadis ne ubrajaju razilaženje među muslimanima zbog grijeha u podjelu Ummeta na skupine spomenutu u hadisu. Te s toga daljni govor o podjeli Ummeta na skupine se striktno odnosi na podjelu zbog novotarija.

Treće poglavlje: da li su zabludjele skupine nevjernici?

Teoretski gledano ove zabludjele skupine kojima se prijeti vatrom mogu biti one koje su izašle iz milleta zbog onoga što su unijeli u vjeru jer oni su se razišli u općem smislu sa sljedbenicima Islama. A to nije ništa drugo nego kufr, jer između Islama i kufra nema treće kategorije. Takođe, teoretski gledano iz hadisa se može razumjeti da ove zabludjele skupine nisu izašle iz vjere Islama u potpunosti iako su napustili dobar dio islamskih temelja i obilježja. Postoji i treća mogućnost, da su neki od njih izašli iz vjere a neki nisu, tj. da ovo koji nisu da se i dalje ubrajaju u muslimane iako su je krupna njihova novotarija i strašan njihov akidetski pravac, s tim da ih to nije odvelo dotle da su postali čisti kafiri i da su otvoreno izmijenili vjeru.

Pitanja i cjeline u ovom poglavljima su uzete iz knjige “El-I'atisam” od Šatibija sa određenim preuređivanjem osim nekih cjelina čija tematika je zahtijevala da se šire obradi zbog žestine razilaženja u njoj ili zbog njene važnosti gdje sam se vraćao na druge izvore.

Što se tiče teksta hadisa “sve će u Vatru osim jedne” njegovo vanjsko značenje obavezuje izvršenje prijetnje, s tim da je prešućeno da li se misli na vječni boravak u Vatri ili privremeni. Ni za jedno ni za drugo nema dokaza jer prijetnja vatrom često se odnosi na grešne mu'mine kao što de odnosi i na kafire iako je ogromna razlika između jednih koji će biti privremeno u vatri i drugih koji će biti trajno u vatri.

Nije svaka zabludjela skupina kojoj se prijeti vatrom izašla iz Islama niti je nevjernička. Kaže šejhul-islam Ibn Tejmije: “A ko kaže: svaka od sedamdeset i dvije skupine čini kuf koji je izvodi iz milleta, oprečan je Kur'anu, Sunnetu, idžmau ashaba, radijallahu anhum, pa čak i idžmau četvorice imama a i ostalih, jer nema niko od njih ko je proglasio nevjerničkom svaku od sedamdeset i dvije skupine, nego neke od tih skupina proglašavaju jedne druge nevjernicima zbog nekih izjava …” .

Takođe, kaže: “… Nisu riječi hadisa “sedamdeset i dvije će u Vatru a jedna u Džennet” krupnije i teže od riječi Uzvišenog u prevodu značenja: “Oni koji bez ikakva prava jedu imetke siročadi – doista jedu ono što će ih u vatru dovesti i oni će u ognju gorjeti”. (En-Nisa’ 10) i riječi: “Onoga ko to nepravično i nasilno uradi – Mi ćemo u vatru baciti, to je Allahu lahko”. (En-Nisa’ 30), i mnoštvo primjera tako jasnih šerijatskih tekstova koji govore da ko uradi neko zabranjeno djelo da će ući u vatru”.

Četvrto poglavlje: kako neka skupina postaje zabludjela?

Neka skupina postaje zabludjela kada se raziđe sa spašenom skupinom u nekom akidetskom temelju ili šerijatskom pravilu. A ne postaje takva ako se raziđe sa spašenom skupinom u nekim ograncima vjere, jer ne proizilazi iz anomalije u ogranku podjela koja čini neku skupinu sektom, nego razilaženje u temeljnim stvarima vjere proizvodi zabludjele skupine. Takođe, pod propis razilaženja u temeljnim stvarima vjere ulazi i mnoštvo razilaženja u ograncima vjere. Jer kada novotar dođe sa mnoštvom novotarija to se vrati na veliko suprostavljanje sa Šerijatom pa dobije obim razilaženja u temelju vjere.

Peto poglavlje: određivanje i preciziranje podijeljenih skupina

Pitanje određivanja sedamdeset i dvije zalutale skupine je jedno do onih oko kojih su se razišli učenjaci u stara i sadašnja vremena. Ko ulazi među te skupine a ko nije od njih, da li se one mogu odrediti imenima, karakteristikama, brojevima i vođenjem statistike tako da se precizno zna ko je od njih a ko nije? Na ovo pitanje se mogu naći otprilike četiri mišljenja. Prvo da je to stvar gajba i da nema dokaza za tako nešto, drugo da se mogu odrediti osnovne zabludjele skupine iz kojih se granaju sve ostale, treće da se tačno imenom i karakteristikom nabroje i odrede zabludjele skupine i četvrto da je to stvar gajba osim za neke sekte o kojima su prenešeni šerijatski tekstovi poput havaridža.

Što se tiče spašene skupine, nema razilaženja među učenjacima čije se mišljenje uzima u obzir ko je ona, jer je njeno određivanje došlo u jasnom, nedvosmislenom opisu oko čega ne bi trebalo biti nedoumice osim koji je izgubio moć zdravog rasuđivanja, takvom nema pomoći.

Stvar koja je nedvojbeno jasna kod džumhura selefa ovog Ummeta je da se ovaj Ummet podijelio na mnoštvo skupina na što jasno i decidno upućuje Kur'an i Sunnet a potvrđuje ih stvarnost. Da je prenešeno je u vjerodostojnim hadisima da će se Ummet podijeliti na sedamdeset tri skupine jedna će u Džennet a ostale u Vatru. Da je preneseno u hadisima pojašnjenje spašene skupine da je ona Ehlu Sunne kada god se bude uklapala pod opis koji je došao u hadisima. To jest, spašena skupina je džemat ili es-sevadul-eazamu ili ono na čemu je bio Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, i

El-Fetava (7/218).njegovi ashabi. I da su zabludjele skupine stanovnici Vatre s tim da neće biti vječno u njoj osim za koga Allah bude htio. Da postoje skupine koje su izašle iz naziva zalutalih skupina, jer su izašli iz ovog milleta i ne ubrajaju se u muslimane. Poput ekstemnih džehmija, ekstremnih rafidija, batinija (šitska sekta), čistih filozofa, sljedbenici hulula (utjelovljenja u božansko biće), ittihada (sjedinjenja sa božanskim bićem) i vahdetul-vudžuda (da sve što postoji je otjelovljenje Allaha). Da je određivanje i imenovanje sedamdeset i dvije sekte ili vraćanje svih sekti na temelje nekoliko velikih sekti stvar gajba za koji nema dokaza. Jer je podjela Ummeta u stalnom povećanju i raznovrsnosti, jer se novotarije obnavljaju i pojavljuju u svakom vremenu do Sudnjeg dana .

Neki učenjaci su odredili osnovne zabludjele sekte a iz njih su izbacili estremne džehmije. Kaže Hafs ibn Humejd: “Pitao sam Abdullah ibn Mubareka na koliko skupina se podijelio ovaj Ummet? Odgovorio je: ‘Osnov su četiri skupine a to su šije, harurije (havaridži), kaderije (mu'atezile) i murdžije. Šije su se razišle na dvadeset dvije sekte, hururije na dvadeset i jednu, kaderije na šesnaest a murdžije na trinaest’. Rekao sam mu: ‘O ebu Abdurrahman, nisam te čuo da spominješ džehmije? Kaže: ‘Ti si me pitao samo o sektama muslimana'” . Većina učenjaka smatra da su ekstremne džehmije izašle iz okvira islamskih sekti, jer su oni postali nevjernici sa svojim t'atilom (negiranjem svih Allahovih imena i svojstava), takođe sekta batinije i filozofi ateisti.

Kaže šejhul-islam Ibn Tejmije: “Zbog toga kaže Abdullah ibn Mubarek, Jusuf ibn Esbat i drugi: ‘Četiri osnovne sekte su: šije, havaridž, kaderije i murdžije. Kažu: ‘Džehmije nisu od sedamdeset tri skupine …’. Takođe, spominje Ebu Abdullah ibn Hamid od sljedbenika Ahmeda dva mišljenja: ovo koje smo naveli (o džehmijama) je jedno od njih, sa ovim oni misle na prave originalne džehmije na čemu je bio sam Džehm i oni koji su ga slijedili, a to je negiranje imena Allahovih sa negiranjem Njegovih sifata tako da se Allah ne naziva nijednim Njegovim lijepim imenom, niti bilo čime drugim niti da postoji niti nešto drugo” . Takođe, kaže: “A gori od njega su oni koji negiraju Allahova imena i svojstva, a to su ateisti od filozofa i Karamita. Zbog toga su ovi kod imama ovog Ummeta licemjerni ateisti, čak je u skriveni kufr koji je veći od kufra Židova i kršćana. Nema sumnje da ovi ne spadaju u sedamdeset dvije skupine, kada vanjštinom ispolje Islam najbolje što se o njima može reći da su munafici poput munafika koji su bili u vrijeme Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, iako su ovi bili bliže Islamu od njih jer su se pridržavali vanjskih islamskih obilježja, dok ovi često kažu da su oslobođeni od obaveza: nema posta, nema namaza ni hadža ni zekata. Međutim moglo bi se reći da je nad ovima uspostavljen hudždžet (dokaz) poslanstva više nego nad ovim prvim” . A na drugom mjestu kaže: “A džehmije kod mnogih učenjaka selefa, poput Abdullah ibn Mubareka, Jusufa ibn Esbata, skupine od sljedbenika imama Ahmeda i drugih, ne ubrajaju se u sedamdeset dvije skupine na koje se podijelio ovaj Ummet. Osnovne sekte kod njih su: havaridži, šije, murdžije i kaderije, ovo je prenešeno od Ahmeda. A prenosi se od skoro svih učenjaka Ehlu Sunne i hadisa da su govorili: “Ko kaže da je Kur'an stvoren on je kjafir, ko kaže da se Allah neće vidjeti na Ahiretu on je kjafir, itd.

Pokušali su neki učenjaci i autori knjiga o sektama da poimenično nabroje sedamdeset i dvije skupine i da ih razdijele na korijene glavnih sekti. Od onih koji su
Uzeto iz knjige “Mukadimatun fil-ehvai vel-iftiraki vel-bidei” od dr. Nasira Abdulkerima El-Akla.

El-Ibane od Ibn Bette (1/379-380).
El-Fetava (17/447).
El-Fetava (17/447-448).
‘

sedamdeset i dvije skupine i da ih razdijele na korijene glavnih sekti. Od onih koji su to uradili su Abdullah ibn Mubarek , Jusuf ibn Esbat, Ebu Hatim Razi , Bagdadi u knjizi “El-Ferk bejnel-firek”, Ibnul-Dževzi u “Telbisu Iblise”, Šehrestani u “El-Milel ven-nihel” , Es-Sekeski u “El-Burhan” i Iraki u “El-Fireku ve asnaful-kefereti” . Sve ovo su idžtihadi (mišljenja) ovih učenjaka za koji nemaju dokaza a naročito ako uzmemo u obzir da je ovo pitanje stvar gajba. Jer Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kada nas je obavjestio o podjeli Ummeta na sedamdeset tri skupine nije spominjao veći broj od toga, a mjesto i vrijeme o kojima govori nisu određeni pa ostaje mogućnost pojavljivanja novih skupina sve do sudnjeg dana. Pa tako niko ne može sa sigurnošću da odredi brojčano i poimenično te skupine jer je to stvar gajba.

Šesto poglavlje: tvrdnja svake sekte da je ona spašena skupina
Što se tiče svojatanja skupina da svaka od njih tvrdi da je spašena skupina, to pitanje se rješava sa vraćanjem na Allahovu Knjigu i Sunnet Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Kaže Uzvišeni u svojoj Knjizi u prevodu značenja: “Reci: “Ako Allaha volite, mene slijedite, i vas će Allah voljeti i grijehe vam oprostiti!” – a Allah prašta i samilostan je”. (Ali Imran 31) To znači da je slijeđenje Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, vaga sa kojom se mjeri svaka skupina. A što se tiče tvrdnje sljedbenika neke skupine da oni slijede Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, to se provjerava izlaganjem njihovih temelja na kojima je zasnovana skupina na Sunnet i menhedž selefa ovog

Ummeta. Ako bi neko rekao zašto i na menhedž selefa, odgovor je zato što je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao u hadisu mutefekun alejhi da su najbolje generacije ovog Ummeta prve tri generacije, a na najboljeg se ugleda. Pa ako se temelji neke skupine budu slagali sa Sunnetom Poslanika, sallallahu alejhi vesellem, i menhedžom selefa oni su u pravu, a ko se raziđu sa Sunnetom i uputom selefa oni su zasigurno sljedbenici prohtjeva i strasti i njihova tvrdnja se odbija.

Sedmo poglavlje: da li Eš'arije i Maturidije ulaze u spašenu skupinu

Osmo poglavlje: znakovi po kojima se prepoznaju sekte u ovom Ummetu

Sekte u osvom Ummetu imaju obilježja po kojima se prepoznaju, a ona se mogu podijeliti na generalna obilježja i detaljna obilježja. Tri su generalna obilježja svih sekti:

Prvo – razilaženje, na što ukazuju riječi Uzvišenog u prevodu značenja: “I ne budite kao oni koji su se razjedinili i u mišljenju podvojili kada su im već jasni dokazi došli, – njih čeka patnja velika”. (Ali Imran 105)

Drugo – slijeđenje mutešabihat (manje jasnih ajeta) iz Kur'ana, kaže Uzvišeni u prevodu značenja: “On tebi objavljuje Knjigu, u njoj su ajeti jasni, oni su glavnina Knjige, a drugi su manje jasni. Oni u čijim srcima je zejg – koji su željni smutnje i svog tumačenja – slijede one što su manje jasni, a tumačenje njihovo zna samo Allah. Oni koji su dobro u nauku upućeni govore: “Mi vjerujemo u njih, sve je od Gospodara našeg!” – A samo razumom obdareni shvaćaju”. (Ali Imran 7)

Treće – slijeđenje strasti i prohtjeva, kaže Uzvišeni u prevodu značenja: “Oni u čijim srcima je zejg”. A “zejg” je odstupanje od istine zbog slijeđenja strasti. Takođe: “A zar je iko gore zalutao od onoga koji slijedi strast svoju, a ne Allahovu uputu?” (El-Kasas 50), i kaže: “Reci ti Meni ko će uputiti onoga koji je strast svoju za boga svoga uzeo” (El-Džasije 23).

El-Ibane (1/379-380).
Ibid (377-386).
Str. 22.
Str. 21.
Str. 22, verifikaciju ove knjige je uradio Abdullah ibn Sulejman El-Umer u svom magistarskim radu.

A što se tiče pojedinačnih obilježja za svaku skupinu na njihove pojedinosti ukazuju Kur'an i Sunnet a za njihova izlaganja je potrebno više prostora.

Deveto poglavlje: značenje riječi “sve će u Vatru”

Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je obavijestio de će sve skupine u Vatru osim jedne. A ova prijetnja ukazuje da je svaka od tih skupina učinila velik i strašan grijeh, jer je opće prihvaćeno pravilo u akidi da onaj grijeh zbog kojeg Allah prijeti njegovom počiniocu da je to veliki grijeh. Jer nije rečeno “sve će u Vatru” ni zbog čega drugog nego što su se odvojile od džemata muslimana, kao i što su došli sa novotarijom koja ih je odvojila od onog na čemu je bio Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, i njegovi ashabi. Sa druge strane ostaje pitanje da li ova prijetnja podrazumijeva stalni boravak u vatri ili ne? Pa ako kažemo da nije stalni nego privremeni opet ostaje pitanje da li će se prijetnja izvršiti ili je pod Allahovim mešietom (voljom).

Što se tiče prvog, tj. da li podrazumijeva stalni boravak u vatri ili ne, to dalje znači da neke novotarije izvode iz vjere ili ne izvode iz vjere. Pa ako uzmemo da ne izvode iz vjere po mezhebu Ehlu Sunne može imati dva značenja:

Prvo da se prijetnja izvrši bez opraštanja grijeha, a na to jasno upućuje vanjsko značenje hadisa “sve će u Vatru”.
Drugo da prijetnja bude ograničena Allahovom voljom, tj. da Allah ako bude htio kazniće ih vatrom. U tom slučaju riječi hadisa “Sve će u Vatru” se tumače: sve ove skupine zaslužuju da budu kažnjene Vatrom.

Deseto poglavlje: značenje riječi “osim jedne”

Poslanikove, sallallahu alejhi ve sellem riječi, “osim jedne” tačno preciziraju i upozoravaju da je istina samo jedna jer da je istina prisutna i kod ostalih skupina ne bi rekao “osim jedne”. I jer je osobina odvajanja i razilaženja u općem smislu zanegirana i odbačena osobina Šerijata. Takođe, jer je Šerijat presuđivač između dvije podijeljene strane jer kaže Uzvišeni u prevodu značenja: “A ako se u nečemu ne slažete, obratite se Allahu i Poslaniku, ako vjerujete u Allaha i u onaj svijet; to vam je bolje i za vas rješenje ljepše”. (En-Nisa 59) U ajetu je razilaženje vraćeno na Šerijat, pa da sam Šerijat podržava razilaženje ne bi bilo nikakve fajde da se razilaženje vraća na njega.

Jedanaesto poglavlje: razlog određivanja spašene skupine

Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, od svih skupina na koje će se Ummet podijeliti nije ni jednu pojasnio osim spašenu skupinu, dok je u opisu ostalih skupina spomenio samo njihov broj. Spašenu skupinu je pojasnio riječima: “Ona je džemat”, “ona je es-sevadul-eazamu” i “a ona je ono na čemu sam ja i moji ashabi” . Na pitanje zašto je pojašnjena samo spašena skupina može se odgovoriti na dva načina:
Prvi: što je značenje i određivanje spašene skupine preče da se spomene jer je vezano za obavezu koji je dužan slijediti svaki musliman, takođe, kada se odredi i precizira spašena skupina nema potrebe da se opisuju ostale.

Drugi: što je takav stil izražavanja više retoričan, a to je osobina izražavanja Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Da sa što manje riječi kaže što više značenja. Kada se pojasni i opiše spašena skupina svakom će biti jasno da ono što je mimo toga, što je oprečno tom opisu da nije spašena skupina, a njihovo određivanje postaje stvar idžtihada. Za razliku da je učinjeno obrnuto, da su opisivane sve ostale skupine onda bi za pojašnjenje karakteristika spašene skupine trebao velik komentar, a osobine spašene skupine se ne mogu određivati idžtihadom.

Dvanaesto poglavlje: značenje riječi “a ona (spašena skupina) je džemat”

Iako je ovaj dodatak hadisa slab po senedu njegovo značenje je ispravno i opće prihvaćeno među učenjacima.
Islamski učenjaci imaju podijeljeno mišljenje oko značenja “džemat” sa kojima je opisana spašena skupina u ovom hadisu. Ta mišljenja se mogu svesti na nekih pet stavova :

Prvi stav: da je džemat es-sevadul-eazamu od sljedbenika Islama.

Po ovom mišljenju u džemat ulaze mudžtehidi ovog Ummeta, njegovi učenjaci i sljedbenici Šerijata koji rade po njemu, a oni mimo njih takođe ulaze pod isti propis jer ih slijede i ugledaju se na njih. A svi oni koji izađu iz njihovog džemata pa to su oni koji su se odvojili, među ovakve ulaze svi sljedbenici novotarija jer su se razišli sa onima koje smo prethodno spomenuli i ne ulaze u njihov džemat ni u kom slučaju.

Drugi stav: da su džemat imami, učenjaci i mudžtehidi, pa ko izađe van onoga na čemu su učenjaci Ummeta umrijeće džahilijetskom smrću. Jer su Allahov džemat učenjaci, Allah, subhanehu ve teala, ih je učinio dokazom protiv ostalih ljudi, a to je zato jer obični ljudi svoju vjeru uzimaju od njih pa su time njihovi sljedbenici.

Po ovom mišljenju u džemat ne ulazi ni jedan novotar, jer učenjak ne dolazi sa novotarijom. Sa novotarijom dolazi samo onaj ko za sebe tvrdi da je učen a nije. Novotarija izvodi onog ko je kaže ili čini iz okvira onih čije mišljenje se uzima u obzir. Ovo se kaže na osnovu mišljenja da se mišljenje novotara ne ubraja u idžma učenjaka niti ga narušava. A po drugom stavu, tj. da se uzima u obzir mišljenje novotara, to se misli da se njegovo mišljenje uzima u obzir mimo mes'ele u kojoj je došao sa novotarijom, jer oni su sa samom novotarijom oprečni idžmau učenjaka. U svakom slučaju novotari ne ulaze es-sevadul-eazam i džemat muslimana.

Treći stav: da su džemat ashabi Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Oni su oni koji su uspostavili temelj vjere i učvrstili njene stubove. Njihova je karakteristika takođe, da se nisu okupili na batilu nikada.
Po ovom mišljenju termin džemat se pokalapa sa drugim rivajetom hadisa u kojem je došao dodatak “ono na čemu sam ja i moji ashabi”. Pa kao da se značenje džemata vraća na ono što su oni rekli i ostavili kao Sunnet. Prema tome novotari nikako ne ulaze pod termin džemat po ovom mišljenju.

Četvrti stav: da je džemat sve ono na čemu su se složili sljedbenici Islama, te je vadžib onima mimo njih da ih u tome slijede. Oni su oni za koje je Allah garantovao svome Vjerovjesniku, sallallahu alejhi ve sellem, da ih neće okupiti na dalaletu.

Pa kao da se ovo mišljenje vraća na drugi stav, ono što on podrazumijeva to podrazumijeva i ovaj stav. Takođe, može se reći da se ovaj stav vraća na prvi a to je bliže. Jer ovaj stav ima isto ono što ima i u prvom a to je da moraju biti unutar džemata moraju biti mudžtehidi pa kada se oni na nečemu okupe to ne može biti uopšte novotarija, nego oni predstavljaju spašenu skupinu oko koje se svi ostali okupljaju.

Peti stav: da je džemat zajednica muslimana koja se okupi oko nekog emira. Naredio je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, da se muslimani moraju držati tog džemata, a zabranio da se odvajaju od njega.

Rezime svih gore spomenutih stavova je da se pod džematom podrazumijeva okupljanje oko imama koji slijedi Kur'an i Sunnet. To znači da okupljanje na onome što je mimo Sunneta izlazi iz pomenutog značenja džemata, poput okupljanja havaridža i njima sličnih. Prema tome, ovih pet mišljenja kruže oko onog na čemu su sljedbenici Ehlu Sunneta a oni i jesu ciljani sa ovim dodatkom u hadisu.

Trinaesto poglavlje: značenje “Es-sevadul-eazam”

Jezičko značenje es-sevadul-eazam je većina ljudi. Međutim, značenje es-sevadul-eazama nije džemat većine običnih muslimana ili džemat onoga na čemu je
El-Iatisam (2/260-265) i mevkifu Ibn Tejmije minel-ešaire (1/17) od Abdurrahmana Mahmuda.

većina muslimana. Zato jer su svi složni da oni čija se mišljenja u vjeri uzimaju u obzir da su to učenjaci i mudžtehidi, svejedno pridružili im se obični ljudi ili ne. Pa ako im se obični ljudi ne pridruže nema sumnje da se es-sevadul-eazamu uzima i računa po učenjacima koji su sposobni da vrše idžtihad u vjeri. A ako im se pridruže obični ljudi oni se ubrajaju u sevadul-eazam samo po tome što ih slijede u tome jer su oni koji nemaju znanja o Šerijatu. Znači oni, obični ljudi moraju se po pitanjima vjere vraćati na učenjake. A ako bi se složili obični ljudi da se raziđu sa učenjacima u onome što su im oni odredili da je vjera time bi oni bili po brojnosti u većini zato što je broj učenjaka veomamali a broj neznalica ogroman. Pa kad bi i tako bilo ne postoji niko da je rekao u ovom slučaju da je slijeđenje džemata običnih muslimana obavezno a da su se time učenjaci odvojili od džemata i da je njihoav strana pokuđena po hadisu. Ne nego je obrnuto. Učenjaci su es-sevadul-eazam pa makar ih bilo malo a obični ljudi ako se raziđu sa učenjacima oni se smatraju onima koji su se odvojili od džemata i od es-sevadul-eazama. A ako se obični ljudi slože sa učenjacima to im je vadžib i vjerska obaveza.

Nakon ovoga razmisli dobro o greški onoga ko misli da je džemat zajednica muslimana pa makar sa njima i ne bio učenjak. Ovo pogrešno razumijevanje je prisutno kod običnih muslimanskih masa a to nije razumijevanje hadisa od strane učenih. Pa onaj ko je razumio ovo pitanje čiji je teren veoma klizav neka učvrsti svoje stopalo kako ne bi zalutao sa pravog puta, a Allah je onaj koji upućuje.

Razlozi negiranja i odbacivanja hadisa o podjeli Ummeta i vrste onih koji ga negiraju
Negiranje hadisa podjele Ummeta i izazivanje sumnje u njega je rezultat mnogih razloga koji se uglavnom vraćaju na stanje onoga koji zastupa ovaj stav. Glavni razlog onih koji zauzmu ovakav stav proizilazi iz četiri vrste džehla: džehla o Allahovim sunetima (zakonima), džehla o šerijatskim tekstovima Kur'ana i Sunneta, džehla stvarnog stanja Ummeta u kojem se nalazi i džehla o predajama selefa ovog Ummeta.
Što se tiče džehla o Allahovim sunnetima (zakonima) kaže Uzvišeni u prevodu značenja: “A da je Gospodar tvoj htio, sve bi ljude sljedbenicima jedne vjere učinio. Međutim, oni će se uvijek u vjerovanju razilaziti”. (hud 118) A oni kojima se Allah smilovao su Ehlu Sunne.

A što se tiče džehla o šerijatskim tekstovima da će se ovaj Ummet podijeliti na mnogo skupina od kojih će samo jedna biti spašena skupina, oni su prenešeni u mutevatir predaji a o tome je bilo govora u prethodnim poglavljima.

A džehl o stvarnosti u kojoj se nalazi islamski Ummet, pa zaista onaj ko razmisli, analizira i ispita stanje Ummeta danas naći će da je on podijeljen na mnoštvo sekti, stranki, skupina, grupacija i pravaca koje su razvučene između temalja starih islamskih sekti i novih modernih i savremenih pravaca, svaka skupina zadovoljna sa onim na čemu je. Pa onaj ko nije spoznao ovu stvarnost ili se pravi da je ne poznaje, pa on je istinski džahil. A onaj kome je namjera da ujedini Ummet na jednoj riječi i da ima lijepo mišljenje o njoj, pa to je ispravno i tačno, međutim, mora biti uslovljeno slijeđem Istine i puta mu'mina ne samo opće pozivanje u Islam.

A što se tiče džehla o predajama selefa, pa zaista je selef složan da u ovom Ummetu ima skupina koje su se odvojile od Sunneta i džemata poput havaridža, šija, kaderija, ehlul-kelama i ostalih.
Gledajući sa druge strane oni koji negiraju hadis o podjeli Ummeta mogu se prepoznati u nekim od sljedećih skupina ljudi.
– Moguće je da bude onaj koji odbacuje ovaj hadis MURDŽIJA, pa zaista ova skupina nije neznatna među misliocima, profesorima i šejhovima koji pripadaju sektama Ehlul-kelama od Ešarija i Maturidija, oni su u većini danas u islamskom svijetu.

– Takođe nije isključeno da pripada skupini slobodnjaka, tj. onih koji zastupaju modernu islamsku misao, koji se ne drže akidetskih osnova i oslanjaju se na čiste emocije. Njima se mogu pridružiti umjetnici od književnika, pjesnika i sličnih koji pozivaju na ujedinjenje Ummeta pod bilo kojom parolom.
– Može biti iz skupine zindika (munafika) poput modernista, filozofa i ekstremnih sufija.
Postoji takođe skupina čiji se broj ne može omalovažiti, prepoznaćemo ih među rafidijama, batinijama, kao i sljedbenicima drugih sekti. Oni su od onih koji najviše propagiraju brisanje akidetskih razlika i nužnosti zbližavanja i ujedinjenja između skupina. Nije poznat niko ko poziva u Istinu i okupljanje oko Sunneta osim sljedbenici Sunneta, ovo je danas njihova najupečatljivija karakteristika. Oni pozivaju na okupljanje oko Istine, na ujedinjenje saffa muslimana pod zastavom tevhida, zbijanja redova oko Sunneta i čvrstog držanja za Allahovo uže, a ne nekakve prazne parole i pompezna mota.

Sa druge strane nalaze se skupina radnika za Allahovu vjeru koji kažu: Okupimo se na onome na čemu jesmo i međusobno se zbližimo i izbrišimo akaidske razlike među nama, i sve to da budu na onome i čemu jesu. A oni bolji od njih podigoše sličnu parolu rekavši: “Pomažimo se međusobno na onome oko čega se slažemo a opravdavajmo jedni druge u onome oko čega smo se razišli”. Ovo je istina i jedan od najuzvišenijih ciljeva vjere ako se sa tim misli na šerijatske propise i idžtihadate, vjerovatno je onaj ko je prvi izgovorio ove riječi u savremeno doba na ovo i mislio. Međutim, ta parola je postala riječ istine sa kojom se želi batil, jer je postala moto za akidetsko okupljanje bez pravljenja razlike između istine i batila, Sunneta i novotarije i tevhida i širka.

Oni žele da se svi ljudi muslimani okupe pod parolama i zastavama koje počivaju na mješavini istine sa novotarijom, popuštanja prema sljedbenicima sekti, prohtjeva i strasti i odustajanja od akide Ehlu Sunne vel-džema'a kako se ne bi povrijedila osjećanja onih drugih.

Zaista je ovo velika nemarnost u slijeđenju Istine i pretjerivanje u dodvoravanju novotarima raznih vrsta i boja. A to nam je Uzvišeni Allah zabranio kada kaže u svojoj plemenitoj Knjizi u prevodu značenja: “I ne držite stranu onih koji nepravedno postupaju, pa da vas vatra prži”. (Hud 113)
Svima ovima gore spomenutim nikako ne odgovara hadis o podjeli Ummeta na sedamdeset i tri skupine od kojih će sve u vatru osim jedne a ona je džemat. Pa ne biraju načina kako da ga zanegiraju i dovedu u sumnju.

Rezime
Nakon ovog kratkog putovanja kroz poglavlja vezana za hadis o podjeli Ummeta rezultati ove studije se mogu rezimirati u sljedećim tačkama:

– osnovni tekst hadisa o podjeli Ummeta je: “Podijelili su se Židovi na sedamdeset i jednu skupinu, kršćani na sedamdeset dvije skupine, a podijelit će se moj ummet na sedamdeset tri skupine”, hadis je vjerodostojan i mutevatir kako bilježi imam Es-Sujuti.

– dodatak hadisa “sve će u Vatru osim jedne, a ona je džemat” je vjerodostojan.

-rezultat istraživanja dodatka “ono na čemu sam ja (danas) i moji ashabi” je da je slab sa strane seneda a da mu je značenje ispravno i vjerovatno je to razlog ocjenjivanja dobrim ili vjerodostojnim ovog dodatka od strane mnogih velikih imama i učenjaka ovog Ummeta.

– dodatak “Najveće iskušenje za moj Ummet će biti skupina koja vrednuje stvari svojim razumom pa će ohalaljivati haram a zabranjivati halal” je munker kako ga ocjenjuju najveći muhadisi Ummeta, čak kaže Ahmed i Ibn M'ein: Ovaj hadis nema osnova.

– Tumačenje spašene skupine sa dodatkom “Islam i njihov džemat” je slabo.

– Dodatak “Najzabludjelija i najprljavija je ona (skupina) koja uzme šitsku akidu ili šije” je šaz (slabi rivajet koji je oprečan vjerodostojnom rivajetu), a slabost ovo dodatka dolazi od strane ravije Lejsa ibn Ebi Sulejma.

– Dodatak “Sve će (ili svi će) u dženet osim jedne skupine a to su zindici (munafici)” sa svim njegovim rivajetima je izmišljen i krivotvoren.

– Tekst hadisa “Podijeliće se moj Ummet na osamdeset dva milleta”; sa slabošću nekih ravija i njihovim izdvajanjem sa ovim tekstom ovaj hadis je jako slab jer je oprečan vjerodostojnim rivajetima u kojima je došlo da će se Ummet podijeliti na sedamdeset tri a u nekima na sedamdeset dvije skupine.

– Nakon što su izloženi svi rivajeti ovog hadisa ne bi trebao pravedan i razuman musliman da sumnja u njegovu vjerodostojnost, a studija je pokazala da se iz ovog izuzimaju slabi i izmišljeni dodaci i rivajeti. Učenjaci su prihvatili ovaj hadis i uzeli ga kao argument za ono na što ukazuje, od tih učenjaka su Šatibi, Ibn Tejmije, Hakim, Ibn Kesir, Šehrestani, Iraki, Hatib Bagdadi, Sujuti, Ibn Hadžer i mnogi ostali.

– Neki učenjaci su doveli u pitanje valjanost dodatka “sve će u Vatru osim jedne” sa strane seneda, od njih su Ibn Hazm, Ševkani, Ibnul-Vezir, Kevseri, Kardavi, Muhamed Dudo Šenkiti i drugi slijedeći ih u tome. Muhadis Albani je dao potpun i dovoljan odgovor na ovu sumnju u dodatak hadisa.

– Termin podjela Ummeta znači izlazak iz Sunneta i džemata u jednom ili više temeljnih akidetskih pitanja.

– Prenešene su nedvosmislene vijesti u šerijatskim tekstovima Kur'ana i Sunneta da će se ovaj Ummet podijeliti, i Ummet je zaista podijeljen i to je činjenica, a mudrost podjele je da bi to bilo iskušenje za ovaj Ummet.

– Razilaženja koja su se desila među ashabima, radijallahu anhum, su bila razilaženja u idžtihadu uglavnom političke i administrativne prirode. Oni se nisu razišli oko temeljnih stvari vjere niti je od njih nastala neka novotarska sekta.

– Tvrdnja da se dodatak hadisa “sve će u Vatru osim jedne” kosi sa drugim šerijatskim tekstovima, koja je došla od Ibnul-Vezira i njemu sličnih, je slaba i ništavna. Najbolji odgovor na nju dali su dva jemenska šejha Salih Mukbili i Imam Sane'ani.

– Pod podjelom Ummeta se podrazumijeva podjela u akidetskim pitanjima.

– Razlog podjele Ummeta na skupine i sekte se vraća na novotariju u temeljnim akidetskim pitanjima.

– Onaj ko kaže da su sve skupine od njih sedamdeset dvije izašle iz vjere čineći kufr koji izvodi iz milleta, taj se razišao sa Kitabom, Sunnetom, idžmaom ashaba i idžmaom učenjaka ovog Ummeta, jer nema niko od njih ko je proglasio nevjerničkom svaku od sedamdeset i dvije skupine, nego neke od tih skupina proglašavaju jedne druge nevjernicima zbog nekih izjava.

– Neka skupina postaje sektom kada se raziđe sa spašenom skupinom u nekoj akidetskom temelju ili šeriajtskom pravilu, a ne pri razilaženju u ograncima nekog akidetskog temelja.

– Islamski učenjaci su se razišli u prijašnjim i sadašnjim vremenima oko sedamdeset i dvije skupine koje će u vatru, ko su one, ko ulazi u te skupine od sekti koje su se pojavile u Ummetu i ko ne spada u njih.

– Od generalnih obilježja po kojima se prepoznaju zabludjele sekte su: odvajanje od džemata, slijeđenje manje jasnih ajeta i slijeđenje strasti i poriva. Na sva ova obilježja jasno upućuje plemeniti Kur'an.

– Obavijest da će sve skupine u vatru je prijetnja koja ukazuje da su te skupine učinile neki veliki grijeh.

– Riječi “osim jedne” ukazuju da je istina jedna i da se ona različito ne tumači.

– Razišli su se islamski učenjaci oko značenja “džemata” na pet mišljenja: da je džemat es-sevadul-eazam, da su džemat učenjaci, mudžtehidi i imami, da su džemat ashabi, da je džemat idžma’ mudžtehida i da je džemat okupljanje oko nekog emira.

– Značenje “es-sevadul-eazamu” je jezički većina ljudi, a šerijatski to su učenjaci pa makar ih malo bilo kao i oni koji ih slijede, a neispravno razumijevanje termina “es-sevadul-eazam” je da se misli na većinu običnih muslimanskih masa.

– Negiranje hadisa o podjeli Ummeta proizilazi iz mnoštva razloga od kojih su glavni: džehl o Allahovim sunetima (zakonima), džehl o šerijatskim tekstovima Kur'ana i Sunneta, džehl stvarnog stanja Ummeta u kojem se nalazi i džehl o predajama selefa ovog Ummeta.

– Od onih koji negiraju hadis o podjeli Ummeta neki su murdžije, drugi su zastupnici savremene islamske misli ili zindici (munafici) poput modernista, filozofa, ekstremnih sufija ili skupina od rafidija i batinija.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Vidi manje

Alejkumusselam.

Oko pitanja boravka duša životinja nakon njihove smrti do Sudnjeg dana nije poznato niti sam našao ijedan šerijatski tekst koji govori o tome, niti direktno niti indirektno. Takođe, nisam našao govor nekog učenjaka o toj temi osim kod nekih savremenih koji kažu da im nije poznat govor učenjaka o tome.
A što se tiče toga gdje će završiti životinje na Sudnjem danu, u vjerodostojnom hadisu je došlo da će životinje biti proživljene i da će međusobno izmiriti račune jedna prema drugoj i da će poslije toga biti pretvorene u prašinu.

Argument da će životinje biti proživljene na Sudnjem danu je hadis kojeg bilježi Muslim u svom Sahihu od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Na Sudnjem danu će se dati prava onima koji ih zaslužuju čak da će izvršiti odmazdu ovca bez rogova nad ovcom sa rogovima”.

U komentaru ovog hadisa kaže imam Nevevi: “Ovo je jasan tekst da će životinje biti vraćene i proživljene na Sudnjem danu kao što će biti proživljeni ljudi i kao što će biti vraćena djeca, luđaci i oni do kojih nije doprla dava. Na ovo ukazuju jasni argumenti Kur'ana i Sunneta, kaže Uzvišeni: “I kada divlje životinje budu sakupljene” (Et-Tekvir, 5)…

Kažu učenjaci: ‘Nije šart proživljavanja i vraćanja na Sudnjem danu da će biti kažnjene i nagrađivane, a što se tiče odmazde nad ovcom koja ima rogove od strane one koja nema rogove ta odmazda nije odmazda onih koji su bili Šerijatom zaduženi, jer životinje nisu bile zadužene slijeđenjem Šerijata nego je to odmazda izravnavanja računa”.

A dokaz da će životinje na Sudnjem danu biti pretvorene u prašinu nakon odmazde jednih prema drugima je hadis od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, da je rekao: “Biće proživljena sva stvorenja na Sudnjem danu i životinje, one koje hodaju po zemlji i one koje lete i sve živo, pa će od Allahove pravde biti to da će ovca bez rogova uzeti svoje pravo od ovce koja ima rogove, a zatim će biti rečeno: ‘Budi prašina’, a to će biti kada će reći kjafir: “Kamo sreće da sam prašina ostao” (En-Nebe, 40).

Hadis bilježe Abdurrezak u svom “Musanefu”, Ibn Džerir, Ebu Ubejd, Ibnul-Munzir, Ibn Ebi Hatim i Hakim, vjerodostojnim ga ocjenjuje Hakim, a dobrim šejh Albani. Iako su ovo riječi Ebu Hurejre, radijallahu anhu, ovako nešto se ne može reći po svom mišljenju nego ovo spomenuto, tj. da će biti pretvorene u prašinu, ima propis kao da ga je rekao Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, naravno kod onih učenjaka koji prihvataju predaju kao vjerodostojnu.

A Ibn Kesir u svom Tefsiru (6/380) nakon navođenja ovog značenja ajeta “Kamo sreće da sam prašina ostao” kaže: “To jest, (kamo sreće) da sam bio životinja pa da budem pretvoren u prašinu”.

Neki učenjaci Ehlu Kelama, poput Gazalija, odbacuju mogućnost oživljavanja bilo kojih stvorenja mimo ljudi i džina jer stvorenja mimo njih nisu bila zadužena slijeđenjem Šerijata niti im se pridaje ikakav keramet, počast i važnost.

Ovaj stav je oprečan jasnom ajetu i vjerodostojnim hadisima te je s toga neprihvatljiv. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Vidi manje

lejkumusselam.

Kaže Uzvišeni: “Reci: “O robovi moji koji ste se prema sebi ogriješili, ne gubite nadu u Allahovu milost! Allah će, sigurno, sve grijehe oprostiti; On, doista, mnogo prašta i On je milostiv”. (Ez-Zumer, 53)

Od općepozatih načela islama je da onaj musliman koji učini tevbu od od bilo kojeg velikog grijeha da će mu Uzvišeni Allah primiti pokajanje. Postoji razilaženje učenjaka oko primanja tevbe na dunjaluku (a na Ahiretu Allah ako hoće oprostiće im) od strane nekih griješnika, poput:

– onog ko psuje Allaha,
– Poslanika Muhammmeda, sallallahu alejhi ve sellem,
– sihrbaza,
– i zindika (munafika).

A da bi nekome tevba bila ispravna ona treba da ispunjava određene šarte, a ti šarti su:

1- da smjesta prestane raditi grijeh od kojeg se kaje,
2- da se iskreno kaje zbog toga što uradio,
3- da čvrsto odluči da se nikad više ne vrati na takvo djela, i
4- ako je grijeh vezan za tuđe pravo i hak (u imetku) da vlasniku da ili vrati taj imetak. Bez ispunjenja ovih šartova tevba nije iskrena niti ispravna.

Takođe, kršćani ili bilo koji drugi kjafiri koji prime islam samim primanjem islama poništavaju im se i brišu svi grijesi koje su radili prije islama.
Argument za to su riječi Uzvišenog: “Reci onima koji ne vjeruju: ako se okane, biće im oprošteno ono što je prije bilo; a ako se ne okane – pa, zna se šta je s drevnim narodima bilo”. (Et-Tevba, 38)

Prenosi Muslim u svom Sahihu od Amr ibn El-Asa, radijallahu anhu, da je prilikom primanja islama i davanja bej'e (prisege) Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, uslovio svoje primanje islama da mu budu oprošteni grijesi. Pa mu je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Zar nisi znao da islam poništava ono što je bilo prije njega, da hidžra poništava ono što je bilo prije nje i da hadždž poništava ono što je bilo prije njega?”.

Ovdje ne treba da bune dva ajeta u kojima Uzvišeni kaže: “Allah neće oprostiti da Mu se neko drugi smatra ravnim, a oprostiće manje grijehove od toga kome On hoće”(En-Nisa, 48), i “Allah, sigurno, neće oprostiti da Njemu druge smatraju ravnim, a oprostiće kome hoće ono što je manje od toga. A daleko je zalutao onaj ko smatra da je Allahu neko ravan”. (En-Nisa, 116)

Jer u ajetima se misli na to da Allah neće oprostiti grijeh velikog širka onome ko umre na njemu a nije učinio tevbu od tog širka, a ajeti se ne odnose na onoga ko učini tevbu prije smrti. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Vidi manje

Alejkumusselam.

Oko učenja Fatihe u namazu učenjaci četiri mezheba imaju podijeljno mišljenje.

Prvo mišljenje:

Stav učenjaka tri mezheba da je učenje Fatihe u namazu rukn (temelj) od ruknova namaz bez čijeg učenja namaz nije ispravan, svejedno bio to farz namaz, ili nafila i svejedno bilo to u namazima u kojima se Fatiha uči naglas ili u sebi.

Malikije i hanabile su na stavu da je učenje Fatihe rukn u namazu imamu i onom ko klanja sam van džemata a nije rukn muktediji (ko klanja u džematu).

Dok je kod šafija rukn svima, tj. i muktediji.

Unutar ova tri mezheba postoji razilaženje da je farz učiti Fatihu na svakom rekatu (nekog namaza) ili je dovoljno samo jednom u toku namaza.

Oni svoj stav dokazuju hadisom kojeg bilježe Buharija i Muslim u svojim Sahihima od Ubadeta ibn Samita, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Nema namaza onome ko ne prouči Fatihatel-kitab (tj.Fatihu)”.

Drugo mišljenje:

Stav hanefija da je učenje Fatihe jedan od vadžiba namaza a ne rukn namaza bez kojeg namaz nije ispravan. A rukn namaz bez kojeg kod njih namaz nije ispravan je učenje ajeta iz Kur'ana. Ovo dokazuju sa riječima Uzvišenog: “Učite ono što vam je lahko od Kur'ana” (El-Muzemmil, 20).

Pod ajet iz Kur'ana se podrazumijeva kod Ebu Hanife nešto iz Kur'ana a najmanje od toga je (teoretski gledano) šest harfova, poput riječi Uzvišenog: “Lem jelid” (El-Ihlas, 3). Dok Ebu Jusuf i Muhammed ibn Hasen Eš-Šejbani smatraju da je najmanje što se uči iz Kur'ana a sa čim je namaz ispravan tri kratka ajeta ili jedan dugi ajet.

Valjanost namaza za imamom koji pogrešno uči Fatihu (ili nešto iz Kur'ana kod hanefija) zavisi od vrste greške.

Naime, greška imama (ili onoga koji klanja van džemata) u učenju Kur'ana može biti u sljedećem:

– greška u herekatima riječi, poput toga da umjesto Kesre kaže Fethu ili Dammu,

– greška u harfovima (slovima), poput toga da umjesto harfa DAL kaže ZAL,

– greška u riječima, poput toga da umjesto riječi “Innellahe azizun hakim” kaže “Innellahe azizun alim”,

– greška u ajetima, poput toga da dođe sa ajetom iz neke druge sure koji je sličan onome koji uči.

S tim da podjela greške u učenju Kur'ana u namazu, a koja utiče na propis ispravnosti i valjanosti namaza imama, muktedija ili onoga koji klanja van džemata, je podjela greške sa kojom se mijenja ili ne mijenja značenje ajeta.

Primjeri grešaka učenja Fatihe pri čemu se mijenja značenje:

– da umjesto “ihdina” prouči “ehdina”, prvo znači “uputi nas” a drugo “daj nam hediju (poklon)”,

– da umjesto “en'amte alejhim” prouči “en'amtu alejhim” ili “en'amti alejhim”, prvo (ispravno) učenje znači “kojima si Ti svoju milost darovao”, a druga dva pogrešna znače “kojima sam ja svoju milost darovao” i “kojima je ona svoju milost darovala”.

– da umjesto “ijjake n'abudu” prouči “ijjaki n'abudu”, prvo znači “samo Tebe obožavamo”, a drugo “samo tebe (gdje se odnosi na ženski rod) obožavamo”, itd.

Primjeri grešaka učenja Fatihe pri čemu se ne mijenja značenje:

– da umjesto “n'abudu” prouči “n'abude”, pri čemu značenje nije promijenjeno,

– da umjesto “neste'inu” prouči “neste'ine”,

– da umjesto “siratal” prouči “ziratal”, ili “siratallezine” prouči “ziratallezine”, a ovo je drugo učenje po jednom od deset mutevatir kiraeta,

– da umjesto “en'amte ‘alejhim” prouči “en'amte ‘alejhum”, a ovo je takođe drugo učenje po jednom od deset mutevatir kiraeta,

– da umjesto “rabbil ‘alemin” prouči “rabbul ‘alemin”, pri čemu znnačenje nije promijenjeno, itd.

Znači, da bi se utvrdilo kojom greškom se mijenja značenje a kojom ne mijenja to se mora posebno ispitati i utvrditi od strane onih koji znaju arapski, tefsir i kiraete.

Učenjaci četiri mezheba od hanefija, malikija, šafija i hanabila, a i šire poput Ibn Hazma, Ibn Tejmije i ostalih, skoro da su složni, osim u nekim pojedinim detaljima, na stavu da nije ispravan namaz imamu (a niti muktedijama za njim) koji pravi grešku u učenju Fatihe (ili učenju nečeg iz Kur'ana kod hanefija), grešku koja mijenja značenje ajeta ili riječi iz Fatihe, a ako ta greška ne mijenja značenje riječi ili ajeta u Fatihi onda su imamet i namaz ispravni svima.

S tim da pogrešno učenje imama i valjanost njegovog imameta i namaza muktedija ovisi od samog stanja imama. Ta stanja mogu imati četiri oblika.

Prvi: da imam ciljano i namjerno pogrešno uči Fatihu, u tom slučaju namaz imama i muktedija (ako znaju njegovo stanje) je batil, jer je došao u namazu sa stranom riječju čime je pokvario sebi i drugima namaz.

Drugi: da imam nenamjernom greškom, iz zaborava i slično, pogrešno prouči nešto iz Fatihe, u tom slučaju ispravan je namaz i imamu i muktedijama.

Treći: da imam stalno pravi grešku pri učenju Fatihe, s tim da ta greška ne mijenja značenje riječi ili ajeta, u tom slučaju ispravan je namaz i imamu i muktedijama.

Četvrti: da imam stalno pravi grešku pri učenju Fatihe, s tim da ta greška mijenja značenje riječi ili ajeta, u tom slučaju gleda se u stanje imama:

Prvo stanje: Ako je od onih osoba koje nisu u stanju da nauče ispravno učenje Fatihe (tj. onih spornih dijelova sa kojima se mijenja značenje) nakon što je pokušao i uložio truda da nauči ispravno, onda je u tom slučaju ispravan namaz i imamu i muktedijama. S tim da je poželjno da se za imama postavi onaj ko ipravno uči.

Dokazi da je u ovom slučaju ispravan namaz njemu i muktedijama su sljedeći argumenti:

Riječi Uzvišenog: “Allah nikoga ne optrećuje preko njegovih mogućnosti” (El-Bekare, 286).

Riječi Uzvišenog: “Bojte se Allaha koliko možete” (Et-Tegabun, 16).

Hadis mutefekun alejhi od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “A kada vam nešto naredim uradite to koliko možete”.

A onaj imam koji pravi grešku pri učenju Fatihe sa kojom se mijenja značenje zato što nije u mogućnosti da nauči bolje i ispravnije njega Uzvišeni ne optrećuje preko njegovih mogućnosti i on je došao sa onim što se traži od njega.

Takođe, opće prihvaćeno pravilo u ovom poglavlju je “Onaj kome je njegov namaz ispravan ispravan je i njegov imamet”.

Drugo stanje: Ako je od onih osoba koje su u stanju da nauče ispravno u tome što griješe ali neće ili ne ulažu truda da to poprave, onda je i njemu i muktedijama namaz neispravan.

A dokaz da nije ispravan je to što sa takvim učenjem on dođe sa riječima (ili riječju) koje nisu Kur'an nego obični ljudski govor ili čak ni to, a nema razilaženja među učenjacima da namjerni obični ljudski govor unutar namaza kvari namaz. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Vidi manje