Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Hvala Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:

Nema razilaženja među učenjacima da nije dozvoljeno pisati romane, pripovjetke, pjesme i priče zasnovane na imaginarnim i izmišljenim događajima ako u sebi sadrže:

– pozivanje u kufr, širk ili harame i veličanje istih

– umanjivanje značaja vjere i vjernika a veličanje grijeha i griješnika.

A razilaze se oko propisa pisanja imaginarnih i izmišljenih priča ili romana u kojima nema gore spomenutog na dva poznata stava: pokuđenost i dozvola. Ispravno je ovo drugo, a Allah zna najbolje.

Oni koji dozvoljavaju uslovljavaju da cilj pisanja bude plemenit i uzvišen, poput toga da cilj bude edukacija i obrazovanje, tj. prenošenje znanja na književni način, ili pozivanje u plemenite i uzvišene osobine, ili ako su zasnovane na moralnim i društevnim vrijednostima koje su u skladu šerijata, svejedno bilo na jeziku ljudi, životinja ili neživih premeta.

Od poznatih pripovjetki i romana su „El-Mekamat“ od El-Haririja (u kojoj su izmišljeni likovi) i „Kelila i Dimna“ od Ibn El-Mukaffe'a (koja je napisana na jeziku životinja a opisuju život ljudi i ljudsko ponašanje) koje su općeprihvaćene među ulemom i muslimanima uopćeno.

Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Hvala Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:

Posao njegovanja starijih osoba u staračkom domu kako je opisano u pitanju, a što je stalna praksa staračkih domova u kojima nisu razdvojeni muškinje od žena, nije dozvoljen osim u nuždi, a to nije nužda.

Ralog zabrane je što je sastavni dio njegovanja starijih gledanje i diranje stidnih mjesta suprotnih spolova, a što je zabranjeno po idžamu (konsenzusu) učenjaka. U ovom slučaju gledanje i diranje stidnih mjesta suprotnih spolova nije nužno, jer starce mogu njegovati muškarci a starice žene. Uz to ako se dodaju drugi popratni harami, poput služenja svinjetine (vjerovatno i alkohola), miješanje spolova, nepropisno oblačenje i službenika i bolesnika, onda ne bi trebalo biti sumnje oko upitnosti dozvole rada u staračkom domu u kojem nisu razdvojeni spolovi.

Prema tome, nije ti dozovljeno da radiš u ovakvim staračkim domovima.

To što možeš nositi hidžab (sa pantalonama – što nije potpuni islamski hidžab) i klanjati nije jedini i glavni kriterij dozvole rada na nekom poslu, jer sa hidžabom uz dozvolu klanjanja se može raditi i u kockarnici i banci, a to ne čini rad u njima dozvoljenim.

Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Hvala Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:

Rad muslimana u vojsci, policiji, državnim političkim funkcijama i službama, ili bilo kojim drugim institucijama neislamske države, o tome su učenjaci govorili i pisali prije pada hilafeta, prije kolonijalnih osvajanja muslimanskih zemalja i prije nego što su muslimani došli u ovakvo nezavidno stanje. Tako da ovo pitanje nije toliko savremeno koliko se mnogima čini, samo je različita forma i oblik, a stanje o kojem su učenjaci govorili je isto.

Naime, šerijatski status ovakvog rada ovisi od stanja i okolnosti zbog kojih musliman radi u tim institucijama. Takav posao ne izlazi od jedog od tri sljedeća stanja:

1 – da je prinuđen da tu radi ili ima jaku potrebu za tim poslom,

2 – da radi taj posao zbog koristi Islama i muslimana kako bi otklanjao zulum od muslimana ili tome slično,

3 – da nije prinuđen niti ima jaku potrebu niti je u tom poslu korist za Islam i muslimane (Et-Te'amul me'a gajril-muslimin, str. 223-232).

Prvo stanje: da je prinuđen da tu radi ili ima jaku potrebu za tim poslom.

Pod prinudom se podrazumijeva da musliman ne može naći neki drugi izvor opskrbe osim da radi u državnim institucijama kjafirske zemlje, tako da ako tu ne bi radio ne bi imao od čega da živi. A pod jakom potrebom se misli na ono što je blaže od prinude, to jest da ako tu ne bi radio preživio bi ali sa velikom teškoćom i nevoljom (El-Muvafekatu 2/10).

Što se tiče rada u državnim institucijama kjafirske države u stanju prinude, on je dozvoljen jer je opće šerijatsko pravilo da se u prinudi dozvoljava ono što je zabranjeno. S tim da je taj rad uslovljen sa dva šarta koje prenosi Ibn Hadžer od El-Muhelleba ibn ebi Sufreta: da je taj posao šerijatski dozvoljen i da tim poslom ne pomaže kjafire u nanošenju štete muslimanima (Fethul-bari 4/452) . A da je rad u stanju jake potrebe dozvoljen dokaz je fikhsko pravilo: potreba se spušta na stepen prinude (El-Ešbahu ven-nezair od Sujutija str. 88 i od Ibn Nudžejma str. 91) . Takođe, na to ukazuju riječi Uzvišenog u prijevodu značenja: “I u vjeri vam nije ništa teško propisao” (El-Hadždž 78). Uvjetuje se za dozvolu rada u stanju velike potrebe isto što i u okolnostima prinude, s tim da se dodaje još jedan šart: da ne prijateljuje sa kjafirima u bilo kom obliku prijateljstva izuzev onog što zahtijeva sam posao od miješanja i lijepog ophođenja sa njima.

Drugo stanje: rad zbog koristi Islama i muslimana.

Oko ove vrste rada muslimana u državnim institucijama kjafirske zemlje učenjaci imaju podijeljeno mišljenje.

Prvi stav: dozvola rada u takvim institucijama pod vlašću kjafira ako je musliman u mogućnosti da izvršava ono što Šerijat nalaže i da uspostavlja pravdu.

Ovaj stav su podržali Kurtubi (El-Džami'u li ahkamil-Kur'an 9/215), Ševkani (Fethul-kadir 3/35) i mnogi drugi mufessiri.

Dokazuju svoj stav traženjem Jusufa, alejisselam, od strane faraona Misra (Egipta) da ga postavi namjesnikom za poljoprivredna i ekonomska pitanja, pa ga je ovaj i postavio. “”Postavi me: – reče – “da vodim brigu o stovarištima u zemlji, ja sam zaista čuvaran i znan.”” (Jusuf 55) Učenjaci koji su na stavu zabrane odgovaraju na ovaj dokaz sa stvarima koje su upitne, poput toga da je ovo bilo dozvoljeno samo Jusufu, alejhisselam, ili da je faraon bio musliman, ili da je stvarni vladar bio Jusuf, alejhisselam, a ne faraon. Drugi dokaz sa kojim dokazuju dozvolu je opća obaveza muslimana da rade na pribavljanju svega što koristi muslimanima i otklanjaju ono što im šteti. Na ovom mjestu navode riječi El-‘Izz ibn Abdusselama koji kaže da ako bi neku veliku muslimansku pokrajinu zauzeli kjafiri i onda tražili da postave muslimanskog kadiju da rješava sporove među muslimanima, muslimani bi se trebali tome odazvati radi opće koristi muslimana u tome (Kava'idul-ahkam 1/75).

Drugi stav: opća zabrana rada u instituciji kjafirske države.

Oni koji spominju ovo mišljenje nisu spomenuli ko je zauzeo ovaj stav od prvih učenjaka, dok je mnogo savremenih alima i istraživača na tom stanovištu. Od njih su Ebul-E'ala el-Mevdudi, Abdulkerim Zejdan, Muhammed Medkur i Vehbetu ez-Zuhajli.

Svoj stav argumentiraju riječima Uzvišenog u prijevodu značenja: “I ne držite stranu onih koji nepravedno postupaju, pa da vas vatra prži” (Hud 113). Kažu da onaj koji radi pod vlašću zalima podržava njegovu stranu a to je Allah zabranio, a kjafir je od zalima. Moglo bi se prigovoriti ovom argumentiranju da je značenje riječi “I ne držite stranu onih koji nepravedno postupaju”, ne budite s tim zadovoljni, ne uljepšavajte to na čemu su i ne učestvujte sa njima u njihovom zulumu. A raditi kod zalima (kjafira) radeći na otklanjanju štete od muslimana i pribavljanja koristi, to ne ulazi u značenje ajeta (Tefsir-Razi 18/73, i Fethul-kadir 2/531). Takođe, od njihovih dokaza sa kojima podupiru svoj stav je sljedeće: da rad pod vlašću kjafira sadrži zabranjenu privrženost, prijateljovanje, potpomaganje i hvaljenje istih u onome što rade (El-Ahkamus-sultanijje str. 75). Moglo bi se odgovoriti na ovaj argument sa više strana: 1- da radnik pod vlašću kjafira nema namjeru pomagati ga u zulumu, nego ostvariti opću korist za muslimane, 2- da nema nužno uzajamne sprege između privrženosti kjafirima i rada pod vlašću vladara kjafira, jer je moguće pomoći istinu, pravdu i uzdignuti Allahovu riječ a da pri tome ne bude privrženosti i prijateljovanja prema kjafirima, i 3- rad pod vlašću vladara kjafira ne sadrži u sebi njegovu pohvalu, nego preuzimanje onog što je prepustio taj kjafir i njegovog obavljanja na propisan način (Et-Te'amulu me'a gajril-muslimin, str. 228).

Radžih (odabrano) mišljenje je, na osnovu snage dokaza, da je rad u službama i institucijama kjafirske države pod vlašću vladara kjafira dozvoljen ako se time ostvaruje korist Islamu i muslimanima.
Ova dozvolu učenjaci uslovljavaju ispunjenjem sljedećih šartova:

– da je sam posao koji se radi dozvoljen u Islamu,

– da se tim radom ne pomažu kjafiri u nečemu što je šteta za muslimane,

– da u tome ne bude prilježenosti i prijateljovanja sa kjafirima,

– da se tim radom postiže stvarna korist za Islam i muslimane, a ne da u tom poslu bude samo lična korist pojedinca.

Treće stanje: da nije prinuđen niti ima jaku potrebu niti je u tom poslu korist za Islam i muslimane.

U ovom slučaju nije dozovljeno muslimanu raditi u institucijama i službama kjafirske države. Jer taj posao u ovim okolnostima predstavlja naklonost prema kjafirima, prijateljovanje sa njima, poniznost, pokornost i stajanje na njihovoj strani, a Uzvišeni to zabranjuje: “I ne držite stranu onih koji nepravedno postupaju, pa da vas vatra prži” (Hud 113), i ne dozvoljava muslimanu da bude pod vlašću kjafira: “A Allah neće dati priliku nevjernicima nad vjernicima” (En-Nisa’ 141).

Prema tome, shodno tvom stanju i skupini kojoj pripadaš od tri gore spomenute, propis te skupine je odgovor na tvoje pitanje.

Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Hvala Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:

Nema smetnje ako se će gledati ono što je šerijatski dozvoljeno i ako će učenice-djevojke sjede odvojeno od učenika-muškaraca.

Vjerovatno je ovo u praksi teško ostvario, zato treba izbjegavati ovakve izlete.

Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Hvala Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:

Oko propisa čitanja vjerskih knjiga, prvenstveno Biblije, Tevrata, Talmuda i Tore, učenjaci imaju tri stava:

1- zabrana (haram), na čemu je većina učenjaka,

2- dozvola sa pokuđenošću (mekruh),

3- zavisi od stanja čitatelja, koji ima znanja u akidi dozvoljeno je a drugima nije.

Učenjaci hanefijskog i hanbelijskog mezheba smatraju da nije dozvoljeno čitati knjige Ehlul-kitab (sljedbenika knjige), tj. vjerskih knjiga kršćana i židova.

Prenosi Ibn'Abidin od Abdulganijja en-Nabulusija da je rekao (Hašijetu Ibn Abidin, 1/118): „Zabranjeno nam je gledanje (čitanje) u bilo šta od Tevrata i Indžila, svejedno došlo nam od kjafira ili od onih od njih koji su primili islam“.

Upitan je imam Ahmed o čitanju Tevrata, Indžila i sličnog, pa se naljutio, iz čega se razumije negiranje. (El-Adabu eš-šer'ijje, Ibn Muflih, 2/106) ovo navodi Kadi i dokazuje da se Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, kada je vidio u ruci Omera dio Tevrata naljutio i rekao: „Zar nisam došao sa bijelom čistom (knjigom)?“. (Keššaful-kinna'i, 1/434)

Argument sa kojima se dokazuje zabrana je hadis od Džabir ibn Abdullaha, radijallahu anhuma, u kojem je došlo da je Omer, radijallahu anhu, došao sa knjigom (dijelom iz Tevrata na arapskom) koju je našao na nekom putovanju, pa je čitao u prisustvu Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, a lice Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, se mijenjalo. Pa mu je rekao čovjek od Ensarija: „Teško tebi o sine Hattabov, zar ne vidiš lice Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem?“ Zatim reče Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: „Ne pitajte kitabije ništa, jer oni vas neće uputiti jer su skrenuli. A vi ili ćete negirati istinu ili potvrđivati batil. Tako mi Onoga u čijoj je ruci moja duša, da je Musa, alejhisselam, živ ne bi imao izbora osim da me slijedi“.

Hadis bilježe Ahmed, Bezzar, Darimi i Ebu Ja'la. Prenosi se od Abdullah ibn Sabita, Ukbe ibn Amir, Halid ibn Arfeta, Ebu Derda i Hafse. U svim rivajetima ima slabosti, svi se prenose od ravije Mudžalid ibn Se'ida koji je slab. Mnoštvo rivajeta ukazuju da hadis ima osnova po Ibn Hadžeru i Albaniju koji ga ocjenjuje dobrim.

Navodi Ibn Hadžer u „Fethul-bari“ (13/525) da je Bedruddin ez-Zerkeši rekao: „Obmanjeni su neki potonji koji smatraju da je dozvoljeno čitanje Tevrata jer je iskrivljenost u njemu u značenju. A to je stav batil, jer nema sumnje da su oni iskrivili i promijenili (objavu), a čitanje i pisanje Tevrata nije dozvoljeno po idžamu (konsenzusu). Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, se naljutio kada je vidio dio Tevrata kod Omera, radijallahu anhu, …, da to nije grijeh ne bi se naljutio“.

Nakon što je Ibn Hadžer naveo raznorazne rivajete spomenutog hadisa rekao je: „Po meni je mekruh toga (čitanja Tevrata) radi pokuđenosti a ne radi zabrane“.

A onda je Ibn Hadžer naveo svoj stav koji predstavlja treće mišljenje gore spomenuto (Fethul-bari, 13/525-526): „Preče je po ovom pitanju napraviti razliku između onoga ko nije postao učen u imanu (akidi), njemu nije dozvoljeno čitanje ništa od toga (vjerskih knjiga nemuslimana), za razliku od učenog kome je dozvoljeno, naročito kada je potrebno odgovoriti protivniku. Na ovo ukazuje prenošenje imama (učenjaka), prvih i potonjih, iz Tevrata i obavezivanje Židova da povjeruju u Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, shodono onome što nađu u njihovim knjigama. Da nisu bili ubjeđeni u dozvolu čitanja Tevrata ne bi to uradili i ustrajavali u tome. A srdžba Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ne ukazuje na zabranu, jer se on nekada ljuti zbog mekruha ili činjenja onoga što je suprotno prečem kada se desi od strane onoga kome to ne priliči, kao što se naljutio na Muaza zbog dugog učenja na sabah namazu, a ponekad se naljuti zbog slabog razumijevanja jasnih stvari, poput onoga što je pitao o pronađenoj devi“.

Ovo što navodi Ibn Hadžer je najbliže ispravnom razumijevanju ovog pitanja. To jest, da nije dozvoljeno mislimanima koji nemaju dovoljno znanja u akidi da čitaju vjerske knjige kitabija (Bibliju, Tevrat, Indžil, Toru, Talmud i slično) ili nekih drugih vjera, za razliku od učenih ako imaju potrebe za time. Na ovu zabranu ukazuje gore spomenuti hadis iako u njemu ima slabosti.

Ako musliman čita iskrivljene i izmijenjene nebeske objave ili druge zabludjela vjerska uvjerenja, a nema dovoljno znanja o akidetskim osnovama islama, time sebe izlaže mogućnošću da skrene sa pravog puta, da povjeruje u zabludu, posumnja u svoju vjeru i da sebi ubaci mnoge šubhe (nejasnoće) za koje nema znanja da ih otkloni. Zbog upadanja u haram, u ovom slučaju prihvatanja iskrivljenih uvjerenja, obaveza je zatvoriti puteve koji vode u haram.

Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com