Alejkumusselam.

Ako već nisam zakasnio sa odgovorom.

Ovaj vid trajne šminke potpada pod zabranjeno tetoviranje, jer tetoviranje je ubrizgavanje tinte ili neke druge vrste boja pod kožu pri čemu je svejedno šta se crtalo sa tom tetovažom (ili se ne crtalo ništa) jer tetovaža sama po sebi je zabranjena a ne zbog crtanja i slika, a trajna šminka se sastoji od utiskivanja prirodnih boja (a što ne utiče na propis bile prirodne ili vještačke) u dva sloja kože te se tako oboje. Prema tome nema suštinske razlike između klasičnog tetoviranja i trajne šminke.

Samo da napomenem, ženi muslimanki bila ona ona koja želi da pristojno izgleda ili ne nije dozvoljeno da se šminka (svoje lice) pred muškarcima strancima tj. onima koji joj nisu mahremi (kojima je zabranje da je žene trajno za sva vremena). Dokaz su riječi Uzvišenog: “I neka ne pokazuju svoje ukrase osim svojim muževima, …” (En-Nur, 31). Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Hvala Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:
O temi izbora spola djeteta pisao sam u knjizi „U islamu je odgovor na sva pitanja i sve probleme“ (str. 410-434). Evo tog teksta u kompletu. U njemu je i odgovor na tvoje pitanje.

Djeca su Allahov dar, svejedno bila ona muška ili ženska, jer Uzvišeni kaže: ‘Allahova je vlast na nebesima i na Zemlji. On stvara šta hoće. On poklanja žensku djecu kome hoće, a kome hoće mušku, ili im daje i mušku i žensku, a koga hoće, učini bez poroda. On, uistinu, sve zna i sve može.’ (Prijevod značenja Eš-Šura, 49-50.)

Također, djeca su ukras dunjalučkog života, radost srca i užitak očiju: ‘Ljudima se čini da je lijepo samo ono za čim žude: žene, sinovi, gomile zlata i srebra, …’ (Prijevod značenja Ali Imran, 14.), a na drugom mjestu stoji: ‘Bogastvo i sinovi su ukras dunjalučkog života…’ (Prijevod značenja El-Kehf, 46.) Pod izborom spola djeteta se podrazumijevaju sve radnje i postupci koje čovjek vrši sa ciljem dobijanja muškog ili ženskog djeteta. Ovo pitanje nije suvremeno jer vuče svoje korijenje iz davnih vremena i drevnih kultura, ali ono što čini ovo pitanje aktuelnim i ovovremenim je nagli napredak biomedicinske tehnologije koji je omogućio u posljednje vrijeme izbor spola djeteta na znanstvenoj osnovi čiji procenat uspjeha doseže čak do 99%. Pokušaji da se utvrdi spol djeteta prije rođenja, ili čak po želji odredi tokom samog čina začeća, vuku korijenje iz davnih vremena i drevnih kultura. Pa tako shodno civilizacijskom stupnju, povijesnom razdoblju i životnoj sredini ti pokušaji su poprimali različite oblike, od onih koji se zasnivaju na praznovjerju i nepoznavanju biološke osnove začeća do takvih kojima se niti danas ne može osporiti utemeljenost na stvarnim činjenicama i zapažanjima.

Kratki historijat odabira spola djeteta

Grčki liječnik Hipokrat (460–377. p.n.e.), otac medicine, kaže da se muško dijete začinje u desnoj strani maternice, a žensko u lijevoj. Aristotel (384-322. p.n.e.), veliki grčki mislilac i filozof, je tvrdio da spol djeteta ovisi o žaru muškog sudionika u spolnom odnosu ,tj. što je žešća njegova strast veća je mogućnost da začne muško dijete. Prenosi se da su stari Grci vjerovali da se spermom iz lijevog testisa začinju ženska, a spermom iz desnog testisa muška djeca, pa su si muškarci prema želji za spolom djeteta podvezivali jedan testis. To se vjerovanje dugo zadržalo tako da su francuski plemići u želji za muškim nasljednikom pribjegavali još drastičnijoj metodi: oni bi sebi vaditi lijevi testis. Kineski kalendar određivanja spola novorođenčeta postavljen prije više od 700 godina predstavlja jedan od prvih pokušaja rješavanja ovog pitanja. Zasnovan je na pravljenju astrološke veze između spola fetusa, njegove starosti i godina majke, a sve to povezano sa pet faktora: vodom, zemljom, drvetom, vatrom i metalom. Prenosi se da su Indijci oko 500 godine p.n.e. ustanovili da se može uticati na izbor spola djeteta u nekim situacijama konzumirajući određenu hranu kao i koristeći određene lijekove. Arapi su bili poznati po davanju prednosti muškoj djeci nad ženskom našto je ukazao plemeniti Kur’an. Iako je većina drevnih naroda smatrala da je žena odlučujući faktor rađanja muške ili ženske djece, kod Arapa je još u vrijeme džahilijeta preovladavalo ubjeđenje da je muškarac uzročnik rađanja muške i ženske djece što je i opjevano u džahilijetskoj poeziji. U vezi spola djeteta postoje u narodu i danas različita vjerovanja, običaji i ‘metode’ u rasponu od određivanja spola djeteta po obliku trbuha trudnice sve do uvjerenja da se posebnim zahvatima može promijeniti spol djeteta u već poodmakloj trudnoći! U Austriji je zabilježen običaj da se nakon rođenja djevojčice posteljica zakopa pod najbliže orahovo stablo kako bi naredno dijete bio dječak. U Engleskoj se vjerovalo da se muško dijete najsigurnije može začeti u vrijeme kada puše sjevernjak. 1911. znanstvenica King potkopala je sve temelje starih teorija, proveden je opit na dva bijela miša, muškog i ženskog, uklonjen je jedan jajnik ženke i jedna testis mužjaka, i rezultat je bio da su se legla oba spola iz sjemena jednog testisa. To znači da nema veze testis, bilo lijevi ili desni, u određivanju spola djeteta, kao i da apsolutno nemaju nikakve veze jajnici sa određivanjem spola djeteta. Veliki napredak biologije i razvoj biomedicinske tehnologije omogućili su u posljednje vrijeme izbor spola djeteta na znanstvenoj osnovi. Odjeljivanje ‘muških’ (Y) od ‘ženskih’ (X) spermatozoida u kombinaciji s različitim oblicima vještačke oplodnje te prenatalne dijagnostike spola, jedan su od posljednjih tehnoloških ‘hitova’ u tzv. humanoj reprodukciji. Iako metode još nisu dovoljno razrađene a i primjenjivost im nije apsolutna, mogućnost začeća djeteta željenoga spola pobudilo je veliko zanimanje, a u SAD i nekim evropskim zemljama niknule su brojne klinike specijalizirane za taj postupak. Vještački izbor spola djeteta je podigao pozornost na Zapadu zbog svoje etičke dimenzije. Naime, protivnici izbora spola djeteta kao glavnu bojazan ističu promjene prirodnog balansa spolova u populaciji, pogotovo ako se u budućnosti metodika usavrši i pojednostavi te postane jeftinija i pristupačnija velikom broju parova. Međutim, pristalice izbora tvrde da bi takva opasnost stvarno postojala samo u azijskim zemljama, poput Kine gdje je nakon zakonske zabrane porodicama da imaju više od jednog djeteta (1979. godine) omjer dječaka prema djevojčicama porastao. Druga je bojazan da bi pretežni izbor muške djece predstavljao diskriminaciju prema djevojčicama i ženama što je moralno neprihvatljivo, itd.

Da li se poznavanje i određivanje spola djeteta suprostavlja islamskoj akidi

Postavlja se pitanje da li neki šerijatski tekst upućuje da se ne može doći do spoznaje spola fetusa? Može neko uzeti za argument riječi Uzvišenog: ‘Samo Allah zna kad će Smak svijeta nastupiti, samo On spušta kišu i samo On zna šta je u matericama, a čovjek ne zna šta će sutra zaraditi i ne zna čovjek u kojoj će zemlji umrijeti. Allah, uistinu, sve zna i o svemu je obaviješten ‘ (Prijevod značenja Lukman, 34.), da čovjek ne može znati spol djeteta dok je ono u stomaku svoje majke, a kamoli da izabere spol.

Poznavanje spola djeteta dok je u utrobi majke je stvar gajba (nepoznatog i nevidljivog) kojeg samo Allah poznaje na što također ukazuje i hadis kojeg bilježi Buharija (7379): ‘Pet su ključeva gajba, ne poznaje ih niko osim Allaha, niko ne zna šta će sutra biti osim Allaha, niko ne zna šta je u matericama osim Allaha, niko ne zna kada će pasti kiša osim Allaha, ne zna čovjek u kojoj će zemlji umrijeti i niko ne zna kada će Smak svijeta nastupiti’. Međutim, u stvarnosti je potvrđeno iskustveno i znanstveno da čovjek može saznati spol djeteta dok je u stomaku kao što može i uticati na određenje spola djeteta. Pa zar je moguće da Kur’an i sunnet negiraju nešto što se dešava u stvarnosti? Kakav je odgovor islamskih učenjaka na ovu koliziju šerijatskih tekstova i stvarnosti? Mnogi učenjaci današnjice su dali odgovor na ovu prividnu kontradiktornost, između ostalih šejh Ibn Usejmin, rahimehullah (Medžmu’u fetava ve resail 1/35). Upitan je o spoju između znanja ljekara kojeg je spola fetus (putem ultrazvuka) i riječi Uzvišenog: ‘I samo On zna šta je u matericama’(Prijevod značenja Lukman, 34.), onog što je došlo u tefsiru Ibn Džerira od Mudžahida da je čovjek pitao Vjerovjesnika, sallallahu ´alejhi ve sellem, o tome šta će njegova žena roditi, pa je Uzvišeni objavio ovaj ajet, kao i onog što se prenosi od Katade da je značenje ajeta da samo Allah zna kojeg je dijete spola. Pa se odgovor sastojao u slijedećem: Mogućnost ljekara da uz pomoć veoma preciznih instrumenata (ultrazvuka) ustanove spol djeteta u stomaku nije u oprečnosti sa spomenutim ajetom. Jer ajet u svih pet spomenutih stvari govori o gajbu (nepoznatom i nevidljivom) kojeg samo Allah zna. A stvari gajba koje su vezane za dijete u utrobi majke se odnose na sljedeće: vrijeme koje će provesti u stomaku njegove majke, kakav će biti njegov život, djelo, kolika opskrba, hoće li biti sretan ili nesretan i da li je muško ili žensko prije nego što se tjelesno formira. A nakon što se tjelesno formira, a time dobije i prepoznatljive spolne karakteristike, znanje o njegovom spolu, muškom ili ženskom, ne ulazi u znanje gajba (napoznatog i nevidljivog) jer je svojim formiranjem postao dio pojavnog vidljivog svijeta. Osim što se tada dijete u utrobi majke nalazi obavijen u tri tmine koje kada bi se otklonile mogao bi svako vidjeti kojeg je spola. A zrake ultrazvuka su dovoljno jake da mogu probiti te tmine i omogućiti da se pokaže spol djeteta. U samom ajetu nije spomenuto da se znanje o onome što je u utrobi majke odnosi na spol djeteta, također to nije prenešeno ni u sunnetu.

A hadis kojeg prenosi Mudžahid je mukati’un (prekinut) – slab, jer je Mudžahid tabi’in, tj. nije sreo Poslanika, sallallahu ´alejhi ve sellem, a prenosi od njega bez spomena ashaba u senedu. A tumačenje Katade se odnosi na to da samo Allah zna spol djeteta prije nego što se tjelesno formira, a poslije tjelesnog formiranja pa o tome imaju znanje i druga stvorenja (meleki ili ljekari uz pomoć ultrazvuka).

Zato kaže Ibn Kesir u svom tefsiru tumačeći ovaj ajet u suri Lukman: ‘Također, niko ne zna osim Njega Uzvišenog šta je u matericama od onog što Uzvišeni hoće da stvori, međutim, kada naredi (melekima) da bude muško ili žensko, sretno ili nesretno onda to znaju i meleki koji su za to zaduženi i ko hoće od Njegovih stvorenja’.

Naučno čudo – hadis koji govori o nastajanju muškog ili ženskog spola

Da li neki šerijatski tekst govori o načinu nastanka muškog ili ženskog spola? Da, hadis kojeg Muslim bilježi u svom Sahihu (742), koji je ujedno dokaz da nastajanje spola djeteta ima svoje osjetilne uzroke koje ljudi mogu spoznati i koristiti. Naime, prenosi Sevban, radijallahu ´anhu, da je bio kod Allahovog Poslanika, sallallahu ´alejhi ve sellem, kada mu je došao židovski rabin i, između ostalog, pitao ga o djetetu. Pa je odgovorio: ‘Tekućina (sjeme) muškaraca je bijela, a tekućina žene je žuta, pa kada se sastanu i prevlada tekućina muškarca tekućinu žene bude muško, a kada prevlada tekućina žene tekućinu muškarca bude žensko, sa Allahovom dozvolom’. Kaže židov: ‘Istinu si rekao, zaista si ti Vjerovjesnik!’, zatim se okrenuo i otišao. Onda je Poslanik, sallallahu ´alejhi ve sellem, rekao: ‘Pitao me je o onome o čemu me je pitao, a ja nemam znanja o tome sve dok mi Allah sa njim ne dođe (putem objave)’.

Komentatori hadisa, kako navodi Ibn Hadžer u Fethul-bariju (11/270.), imaju dva mišljenja o riječi ‘fe ‘ala’ (tekućina muškarca tekućinu žene): jedno da znači – prevlada, a drugo – prije stigne. Ovo drugo značenje negira sam prvi dio hadisa ‘pa kada se sastanu (tekućina muškarca i žene)’, jer ako su se već sastale tekućine kako će poslije toga jedna stići prije druge. Što znači da je značenje ‘prevlada’ ispravno. Pa tako ovaj hadis predstavlja naučno čudo, jer su medicinska istraživanja potvrdila, o čemu će detaljnije biti govora u poglavlju o metodama određivanja spola djeteta, da je tekućina muškarca lužinasta, a tekućina žene kiselinska. Pa ako u vaginalnoj sredini prevlada lužinasta tekućina onda ona pospješuje brzo kretanje spermatozoida koji nose muški spol (y-kromosomi) koji stignu do jajne ćelije i oplode je prije spermatozoida koji nose žanski spol (x-kromosomi), jer su oni spori i teški, te tako dijete bude muško. A ako u vaginalnoj sredini prevlada kiselinska tekućina koja uništava spermatozoide koji nose muški spol, jer su slabootporni i nejaki, a prežive spermatozoidi koji nose ženski spol, jer su jaki i postojani, onda samo oni stignu do jajne ćelije i oplode je, te dijete bude žensko. Ovo naučno tumačenje povezano sa ovim hadisom je potvrdio egipatski znanstvenik profesor S’ad Hafiz koji živi u Americi, osnivač nauke o neplodnosti muškaraca (El-I’džazul-‘ilmi, Zindani). Ovo je još jedna potvrda da: (Allahov Poslanik, sallallahu ´alejhi ve sellem) ‘On ne govori po hiru svome – to je samo Objava koja mu se obznanjuje’ (Prijevod značenja En-Nedžm, 2-3.). Upravo ovo je sam Poslanik, sallallahu ´alejhi ve sellem, potvrdio rekavši na kraju hadisa: ‘A ja nemam znanja o tome sve dok mi Allah sa njim ne dođe (putem objave)’.

Šerijatski status određivanja spola djeteta

Stavovi savremenih islamskih učenjaka oko ovog pitanja mogu se svesti u globalu na dva mišljenja. Postoji i treće čiji su zastupnici bez stava (El-Mesailu et-tibbijje el-mustedžidde 1/232).

Prvo mišljenje: Osnov u izabiranju spola djeteta je dozvola te u tome nema smetnje sa šerijatske strane. Od najistaknutijih predstavnika ovog stava su šejhovi: Abdullah el-Bessam, Mustafa Zerka, Salih ibn Humejd, Vehbe ez-Zuhajli i mnogi drugi. Također je ovo mišljenje Vijeća za fetve u Jordanu i Komisije za fetve iz Kuvajta. (Ihtijaru džinsil-dženin, dr. Abdurrešid Kasim, str. 68-72)

Drugo mišljenje: Rad na odabiranju spola djeteta nije dozvoljen. Ovo je stav dr. Muhammeda en-Netše, dr. Nasira ebul-Besal i šejha Fejsala Mevlevija. Također, ovo mišljenje je ono što se može razumjeti iz fetve Stalne komisije za fetve u Saudiji u kojoj stoji: ‘Pitanje embrija (fetusa) sa strane njihovog stvaranja, njihovog muškog ili ženskog spola je od stvari gajba (nepoznatog) o kojem nema znanja niko osim Allah subhanehu ve te’ala’. (Ihtijaru džinsil-dženin, dr. Abdurrešid Kasim, str. 72-73)

Argumenti prvog mišljenja
(Ru’jetun šer’ijjetun fi tahdidi džinsil-mevlud, Halid el-Muslih str. 7-19)

Prvi dokaz: Osnov u stvarima je dozvola sve dok se nema dokaza o zabrani, ovo je šerijatsko pravilo koje zastupa džumhur učenjaka (Šerhul-kevkebil-munir 1/325), a kaže Ibn Redžeb da neki učenjaci kažu da je na ovome idžma’ učenjaka (Džamiul-ulumi vel-hikem 2/166), a oni koji zastupaju zabranu nemaju dokaz na koji se može osloniti.

Drugi dokaz: Nekoliko vjerovjesnika je tražilo od Allaha u svojim dovama da im da muško dijete. Ibrahim, ´alejhisselam, je dovio riječima: ‘Gospodaru moj, daruj mi čestitog dječaka ‘. (Prijevod značenja Es-Saffat, 100.) Također Uzvišeni spominje dovu vjerovjesnika Zekerije, ´alejhisselam: ‘Gospodaru moj, reče, podari mi od Sebe čestita potomka’. (Prijevod značenja Ali Imran, 38.) Da je traženje muškog djeteta zabranjeno, Uzvišeni bi njima zabranio da dove ono što je haram.

Treći dokaz: Vjerodostojan hadis od  Sevbana, radijallahu ´anhu, u kojem je došlo da je Vjerovjesnik, sallallahu ´alejhi ve sellem, odgovorio na pitanje nekog židova o rađanju dječaka rekavši: ‘Tekućina (sjeme) muškaraca je bijela, a tekućina žene je žuta, pa kada se sastanu i prevlada tekućina muškarca tekućinu žene bude muško, a kada prevlada tekućina žene tekućinu muškarca bude žensko, sa Allahovom dozvolom’. (Bilježi ga Mislim 315, Nesai 9073, Ibn Huzejme 232, i ostali). U ovom hadisu jePoslanik, sallallahu ´alejhi ve sellem, pojasnio da nastajanje muškog ili ženskog djeteta ima svoj prirodan uzrok. Također, hadis ničim ne ukazuje da je nastanak spola djeteta stvar gajba (nepoznatog) koju jedino Allah zna, nego naprotiv da je poput ostalih prirodnih stvari koje imaju svoje uzroke nastanka kada ih uradimo dobijamo uvijek isti rezultat. Na argumentovanje sa ovim hadisom postoje dvije primjedbe o kojima je Ibnul-Kajjim nadugačko i naširoko pisao u nekoliko svojih knjiga: Et-Turukul-hukmijje (185), Tuhfetul-atfal (166), Miftahu darisse’ade (1/259), Medarudžussalikin (1/243).

Četvrti dokaz: Analogija (kijas) izbora spola djeteta na dozvolu liječenja neplodnosti. Naime, nema razilaženja među učenjacima da je dozovoljeno liječiti neplodnost.

Nisu u tome učenjaci vidjeli oprečnost ajetu: ‘A koga hoće, učini bez poroda.’ (Prijevod značenja Eš-Šura, 50.) Onda je uzimanje za uzroke radi odabiranja spola djeteta preče da bude dozvoljeno jer je to lakša, blaža i manja aktivnost od ulaganja truda da se rodi dijete onima koji su neplodni.

Argument drugog mišljenja

Zagovorači ovog stava potkrepljuju svoj stav sa četiri argumenta od kojih je najjači dokaz koji se sastoji u slijedećem. Rad na određivanju spola djeteta je miješanje u djela koja su isključivo svojstvena Allahu, tj. u Njegovo stvaranje i Njegovu volju, kao i pokušavanje da se spozna gajb (nepoznato) o onome što je u materici što jedino Allah zna.

Kaže Uzvišeni: ‘On vas oblikuje u matericama kako On hoće’ (Prijevod značenja Ali Imran, 6.) Kaže grupa mufessira, poput Ibn Mes’uda i Katade, da se ovdje misli na oblikovanje u muškom ili ženskom spolu. (Džamiul-bejan od Taberija, 3/169.) Također, u istom kontekstu su riječi Uzvišenog: ‘Allah zna šta svaka žena nosi i koliko se materice stežu, a koliko šire’ (Prijevod značenja Er-R’ad, 8.). A u ajetu o pet ključeva gajba (nepoznatog)

Uzvišeni kaže:‘Samo Allah zna kad će Smak svijeta nastupiti, samo On spušta kišu i samo On zna šta je u matericama…’ (Prijevod značenja Lukman 34.) Kaže grupa mufessira tefsireći ovaj ajet da ne zna niko šta je u matericama, muško ili žensko, crvene ili crne kože. (Džamiul-bejan od Taberija, 21/88)

Kaže mufessir Džessas u svom tefsiru ‘Ahkamul-Kur’an’ (5/60): ‘Na ovom mjestu (ajetu) Allah je Sebe izdvojio u znanju onog što je u matericama kako bi nam stavio do znanja da niko drugi sem Njega to ne zna i da je to od znanja gajba kojeg niko ne zna osim Allaha’. Ovo također podupire hadis od Ibn Mes’uda, radijallahu ‘anhu, kada kaže melek prilikom udahnjivanja duše: ’O Gospodaru, je li muško ili žensko? Pa Tvoj Gospodar odredi šta hoće, a melek zapiše’ (Muslim 2645).

Komentar:

Prvo – uzimanje za uzroke koje je Uzvišeni Allah učinio načinom dolaska do posljedica, svejedno bilo to u određivanju spola ili nečemu drugom, ne sadrži u sebi miješanje u stvaranje i ostvarenje Allahove volje što je samo Allahu svojstveno. Dokaz za to je da sve što radi Allahov rob to ne izlazi iz Allahove odredbe, volje i stvaranja. Kaže Uzvišeni: ‘Vi nećete nešto htjeti osim da to Allah hoće’ (Prijevod značenja El-Insan, 30.), i kaže: ‘Allah je Stvoritelj svega’ (Prijevod značenja Ez-Zumer, 62.)

Drugo – rad na određenju spola djeteta ne negira Allahovu osobenost u poznavanju onog što je u matericama, ovo je očevidno iz slijedećeg: Rad na određenju spola nije ništa drugo nego uzimanje za uzrok koji vodi do određenog rezultata.Taj rezultat će nekada biti ostvaren,a nekada neće kao i u bilo kojoj drugoj stvari. Sa druge strane, Uzvišeni Allah nekim od svojih stvorenja omogući da spoznaju spol djeteta, nekima objavom, a neki to znaju iz iskustva što sve predstavlja kap vode u moru Allahova znanja. Pa tako Allah obavijesti meleka zaduženog za matericu o svih pet stvari spomenutih u hadisu Ibn Mes’uada, radijallahu ‘anhu, između ostalog i o spolu.

Također, potvrđeno je da se znanje spola može spoznati putem pronicljivosti (firasa), snova i slično. Tome svjedoči znanje Ebu Bekra, radijallahu ‘anhu, o onome što je u stomaku njegove žene prije nego se porodila, kada je na samrti rekao kćerki Aiši, radijallahu ‘anha, da podijeli određen imetak nakon njegove smrti sa svoja dva brata i dvije sestre, pa mu ona reče da ona ima jednu sestru Esmu, a ko je ta druga, pa joj odgovori da će ono što je u utrobi majke biti žensko. (Malik u Muvetteu 1474.)

Kaže malikijski učenjak Karafi da se ovo znanje Ebu Bekra, radijallahu ‘anhu, ne suprostavlja Allahovoj osobenosti u poznavanju onog što je u matericama, jer Allahovo znanje nije zasnovano na uzroku preko kojeg dobija saznanje, a Ebu Bekr, radijallahu ‘anhu, je to saznao putem snova kako se prenosi. (Ez-Zehire 6/229) Također, hanefijski učenjak Serahsi kaže da govor Ebu Bekra, radijallahu ‘anhu, nije pričanje o gajbu jer je on govorio na osnovu njegove pronicljivosti (firase). (El-Mebsut 12/50)

Radžih (odabrano) mišljenje na bazi argumenata je da je osnov u izbiranju spola djeteta dozvola, dok sa druge strane nema dokaza koji ukazuju na zabranu, a Allah zna najbolje.

Šartovi i pravila određivanja spola djeteta

Letimična analiza izvještaja i vijesti o stanju među ljudima sa onim što im je donijeo napredak biomedicine u operaciji izbora spola djeteta pokazuje da postoje određeni problemi koje je potrebno šerijatski, zakonsko i društveno liječiti čime bi se stalo na kraj zloupotrebi ovog naučnog napretka i kako bi se on stavio u službu čovječanstva. U tom kontekstu oni koji se bave i interesuju ovim pitanjem koji pripadaju različitim religijama i državama pozivaju da se postave uvjeti i pravila dozvole izbora spola čime bi se uklonile i umanjile štetnosti ove pojave. Šartovi dozvole izbora spola djeteta sa šerijatske strane se mogu rezimirati u sljedećem (Dirasat fikhijje fi kadaja tibbijje muasire 2/880):

Prvo: da izbor spola ne bude obavezni državni zakon ili opća politika, nego lična želja supružnika.

Drugo: da određivanje spola djeteta medicinskim putem rade samo oni koji imaju potrebu za tim, poput supružnika kojima se nekoliko puta rađa isti spol ili radi sprečavanja prenošenja nasljednih bolesti koje su vezane za x-kromosom. Ovo već primjenjuju neke zemlje poput Amerike i Britanije koje su postavile velika ograničenja medicinskim centrima specijalizovanim za izbor spola.

Treće: preduzimanje svih garancija koje sprečavaju miješanje spermatozoida prilikom vještačke oplodnje koje vodi u miješanje porijekla ljudi. O ovom pravilu se na Zapadu ne vodi računa, a Islam je po ovom pitanju veoma rigorozan.

Četvrto: čuvanje stidnih mjesta, tj. otkrivati veličinom i vremenom dio tijela koji je nužno da se otkrije, i to pred osobom istog spola.

Peto: da se izbor spola djeteta ne radi bez dozvole oba roditelja, jer oboje imaju pravo na dijete.

Karakteristike spolnih ćelija

Da bi se razumio govor o metodama određivanja spola djeteta neophodno je da se poznaju neke osnovne karakteristike spolnih ćelija. Vodeće teorije o spolnoj selekciji zasnivaju se na činjenici da spolne ćelije, sperma i jajna ćelija, imaju 23 kromosoma (pola od tjelesnih), te da nose po jedan spolni kromosom. Ženska jajna ćelija ima uvijek X kromosom, a spermatozoid može imati X ili Y kromosom. Spol djeteta određuje se u toku začeća , tj. ako jajnu ćeliju oplodi sperma sa X kromosom, dobit ćemo žensko dijete, a ako sperma sadrži Y kromosom, imat ćemo muško dijete. Spol našeg djeteta, dakle, u potpunosti ovisi o spermi koja je oplodila jajnu ćeliju koja kod žene izlazi jednom između dva mjesečna pranja. Jednačina ženskog spola glasi: x  jajašce + x sperma = xx = žensko dijete, a muškog: x  jajašce + y sperma = xy = muško dijete. Sperma se sastoji od mješavine X i Y kromosoma – koje zbog njihovih karakteristika možemo zvati ‘postojani X’ i ‘brzi Y’ – a njihov omjer u spermi je otprilike 50:50. ‘Postojani X’  je nosilac ženskog spola; X- sperma su veći, sporiji i žive puno duže. Puno su otporniji na vaginalnu floru i mogu preživjeti čak 5-6 dana. ‘Brzi Y’  je nosilac muškog spola; Y- sperma su manji, ali imaju duži repić koji ih čini bržima i pokretljivijima, ali nisu otporni i ne mogu dugo živjeti, te u većini slučajeva umiru u roku od 2 dana. S ozirom na ove uočene karakteristike X i Y spermija – razvile su se teorije o tome kako možete utjecati na povećanje šansi u dobivanju toliko željene curice ili dječaka. Uz to vrlo je važno odrediti tačan dan ovulacije jednom od standardnih metoda. Ovulacija predstavlja oslobađanje jedne ili više jajnih ćelija iz jajnika koje su spremne za oplodnju, a ovo, u stvari, predstavlja plodno razdoblje žene.

Metode određivanja spola djeteta i šerijatski status istih

Metode određivanja spola dijele se u dvije skupine: opće nemedicinske metode i medicinske metode .

Nemedicinske metode:

Kada se kaže nemedicinske metode ne misli se da sve one nisu medicinski ispravne, nego da se ne odvijaju u labaratorijima i pod nadzorom ljekara. Prenosi se mnoštvo metoda i različitih teorija za određivanje spola od kojih su većina praktično nepotvrđene ili su isčezle sa vremenom, te stoga ne zavređuju da se na njima zadržava. U ovom poglavlju biće govora samo o metodama koje su prisutne u praksi među ljudima. (Ihtijaru džinsil-mevlud ve hukmuhul-šeri’ od Abdurrešida ibn Kasima)

Prva metoda: upotrebe odgovarajućih hemijskih tekućina. Suština ovog metoda se bazira na tome da je postalo poznato da kiselinska sredina više odgovara x-kromosomima (spermi), tj. onim koji nose ženski spol, a lužinska sredina odgovara y-kromosomima (spermi), tj. onima koji nose mušku djecu. Zato je na ženi da koristi vaginalno tuširanje kiselinom ili lužinom kako bi pripremila maternicu sa odgovarajućom hemijskom sredinom za željeni spol. Naime, vaginalno lučenje je karakteristično po kiselinskoj tekućini koja štiti i čisti ovaj organ od bakterija. Ova kiselinska osobenost vagine ako je u velikom procentu ona uništava spermatozoide unutar vagine naročito y-kromosome (koji nose muški spol) zato što su oni slabootporno i mali kada se uporede sa x-kromosomima (koji nose žensku djecu) koji se uglavnom otporni na ovu kiselinu. Smatra doktora Bloom 1424. po Isi, ‘alejhisselam, da je kiselost vaginalne sredine bitan faktor u određivanju spola djeteta. Ovo je dokazao njemački liječnik Anterberger tako što je ustanovio da su žene koje boluju od neplodnosti a koje su se liječile sa natrij bikarbonatom (lužinom) rađale mušku djecu više od ženske. Na osnovu ovog je zaključio da lužinska sredina pomaže rađanju muškog spola za razliku od kiselinske sredine koja pomaže rađanju ženske djece. Nakon ovog mnogo je ljekara izvršilo istraživanja koja su potvrdila gore spomenuto. Također, ljekari su utvrdili da je lučenje grlića maternice lužinsko što pomaže prolasku y-kromosomima, tj. onima koji nose mušku djecu, a da se lučenje vrata meternice poveća sa ženinim orgazmom. Prema tome, žena koja želi da rodi muško dijete treba petnaestak minuta prije polnog odnosa da izvrši pranje vagine, tako što će uzeti veliku kašiku praha natrij karbonata (sode bikarbone), koji se može nabaviti u apoteci, i rastvorit ga u litar kuhane vode, a zatim će tom mješavinom izvršiti duboko unutrašnje pranje vagine.

Ovo treba uraditi na dan ovulacije, tj. spuštanja jajne ćelije iz jajnika čime se omogućava y-kromosomima, tj. onima koji nose mušku djecu, da što prije oplode jajnu ćeliju i kako ne bi bili izloženi uginuću. Suprotno ovome, ona žena koja želi da rodi žensko dijete, treba uzeti kašiku bijelog ocata i uraditi isto što je gore spomenuto. Također, za dobijanje muškog djeteta polni odnos treba biti dubok kako bi y-kromosomi došli do otvora vrata maternice čija je sredina lužinska. Smatra doktor Landrum (u knjizi ‘Kako da izabereš spol svoga djeteta’) da je za izbor muškog spola bolje da polni odnos bude odostraga jer to pomaže izbacivanju sjemena (y-kromosoma) blizu otvora maternice, a uz to da učestvovanje žene u polnom činu bude veoma aktivno jer je potvrđeno da spolna uzbuđenost i orgazam žene luče lužinastu tekućinu koja pomaže y-kromosoma stignu da oplode spuštenu jajnu ćeliju. Neki ljekari su ustanovili da pijenje šoljice kahve ili nekog drugom osvježavajućeg pića koje sadrži kofein napola sata prije polnog akta pospješuje veću pokretljivost y-kromosoma čime se daje veća mogućnost začeću muškog djeteta. A što se tiče ženskog djeteta, polni čin ne treba biti dubok, žena ne treba biti aktivna i ne treba nastojati da doživi orgazam, kao i da polni čin bude najmanje tri dana prije ovulacije.

Ovaj metod ne sadrži u sebi nešto što bi sa šerijatske strane zahtijevalo njegovu zabranu.

Drugi metod: činjenje polnog akta u određeno vrijeme. Ako se polni odnos učini prije vremena ovulacije (tj. spuštanja ženske jajne ćelije iz jajnika) y-kromosomi (sperma) koji nose muški spol pošto su lakši i brži doći će do odredišta prije x-kromosoma ali neće naći jajnu ćeliju, zatim će uginuti jer su slabi i kratko žive (jer ne žive više od dva dana). Onda tu ostaje prostor za x-kromosome (spermu) koji nose žensku djecu, oni su postojani, jaki i dugo žive (čak do šest dana), pa kada stignu i bude ovulacija u narednih nekoliko dana onda uz Allahovu dozvolu bude žensko dijete. Smatra dr. Cutler da kada se izvrši oplodnja dva ili tri dana prije ovulacije, djeca koja se rode budu 80% ženska, dok ako se desi oplodnja nekoliko sati poslije ovulacije 80% rođene djece bude muškog spola. Prema tome, žena koja želi muško dijete treba da se čuva od polnog odnosa sve do vremena ovulacije, a to je u većini slučajeva 14. dan od početka menstrualnog ciklusa, kod onih žena čije je pranje vremenski uredno.

Tada joj muž treba prići kako bi se polni čin uskladio sa spuštanjem jajne ćelije. A ako joj je mjesečno pranje vremenski neuredno te ne zna tačno kada joj je termin ovulacije na njoj je da nastoji utvrditi vrijeme ovulacije na jedan od sljedećih načina:

●  mjerenjem tjelesne temperature, jer se ona u momentu ovulacije poveća za 0,5 do 1,0 stepeni,

●  praćenjem promjene sluzi grlića materice, jer materica prije pet dana od ovulacije luči sluz koja je debela, boje blata i ljepljiva, ova sluz se postepeno smanjuje tako da potpuno nestane nakon prestanka podnosti, pa je ženi čistoća, neljepljivost i mokrina sluzi dokaz ovulacije,

●  upotrebom savremenih sprava za određivanje termina ovulacije.

Pa tako oni koji žele muško dijete; na mužu je da ostavi polno općenje sve do termina ovulacije, time će učiniti y-kromosome (spermu) koji nose muški spol jakima, a njihov broj će biti velik, te će se oplodnja jajne ćelije desiti baš kada se ona spustila (a ona ne živi više od 24 sata). Pa pošto su y-kromosomi pokretljiviji i brži od x-kromosoma (koji nose ženski spol) prije će stići i začet će se muško djete uz Allahovu dozvolu. A oni koji žele žensko dijete; na njima je da imaju svakodnevno polni akt jer će time oslabiti y-kromosome (spermu) koji nose muški spol, a zadnji polni odnos trebaju imati tri dana prije ovulacije. Na ovakav način y-kromosomi koji dođu do odredišta prije x-kromosoma, pošto nije bila ovulacija, uginuće i tako ostaviti prostor za spore, ali jake x-kromosome koji će oploditi jajnu ćeliju i dati žensko.

Ova metoda kao i prethodna nije ništa drugo nego dozvoljeno uzimanje za uzroke.

Treći metod: dijeta. Urađena su istraživanja koja su potvrdila da ishrana žene utiče na promjenu stanja u materici time što poveća prisustvo nekih materija a umanji prisustvo drugih što prilikom oplodnje rezultira začećem određenog spola djeteta. Naime, njemački znanstvenik Herst vršio je 1935 po Isi, ‘alejhisselam, istraživanja o uticaju kalijuma na žive organizme. On je u posudu sa vodom stavio crve, a onda dolijevao kalijum. Stvar koja mu je skrenula pažnju je bila da koliko god doda kalijuma time bi se povećalo rađanje muških crvi. 1969. izvršeno je istraživanje na 52 farme koje su koristile hranu obogaćenu kalcijom i magnezijom,i rezultat je bio rađanje 340 ženskih grla nasuprot 280 muških. Zatim je ponovljeno ovo istraživanje na drugim živim stvoranjima pa je bio isti rezultat. Nakon toga, dva kanadska ljekara su ovo potvrdili na osnovu izvršene stastistike koja se sastojala u slijedećem: Utvrdili su da je od 50 žena koje su rodile mušku djecu 40 njih je bilo na dijeti obogaćenoj sa soli, a sa korištenjem hrane koja vrlo malo sadrži kalcijum i magnezijum, dok je sa druge strane, 50 žena rodilo žensku djecu a koje su bile na dijeti obogaćenoj sa kalcijum i magnezijum sa korištenjem vrlo malo natrijuma. Također, istraživanja su potvrdila da žena koja se u ishrani oslanja na biljnu hranu izbjegavajući meso, velika je prilika da će roditi žensko. Prema tome, žena koja želi da rodi muško dijete treba da joj ishrana bude bogata sa natrijom i kalijom poput prirodnih sokova, meda, mesa, kahve, čaja, slane hrane i povrća, a žena koja želi da rodi žensko dijete treba da joj ishrana bude bogata kalcijom i magnezijom poput: mlijeka i milječnih proizvoda, mineralne vode, jaja, kakao, oraha i badema.

Tumačenje ove teorije se svodi na slijedeće: da dijetalna ishrana, gore spomenuta, uzrokuje fiziološke promjene na membrani jajne ćelije koja usljed te promjene prima i privlači samo sjeme jedne vrste (x ili y kromosome, tj. spermu koja nosi muški ili ženski spol). Druga grupa istraživača tumači da ova dijatalna ishrana utiče, u stvari, na stepen kiselinskog lučenja vagine koji igra veliku ulogu u dospijevanju spermatozoida do jajne ćelije. Također i ova metoda odabiranja spola djeteta ne sadrži u sebi nešto što bi je činilo zabranjenom po Šerijatu.

Procenat dobijanja željenog spola djeteta putem bilo koje od tri gore spomenute metode varira između 70% do 80%.

Četvrta metoda: usklađivanje polnog odnosa sa mjesečevim kretanjem. Nije dozvoljen rad po ovoj metodi, jer nije zasnovana ni na osjetu ni na iskustvu, nego predstavlja pusto nagađanje povezano sa astrologijom i uvjerenjem da nebeska tijela utiču na događaje.

Peta metoda: kineski kalendar. Zasnovan je na pravljenju astrološke veze između spola fetusa, njegove starosti i godina majke, a sve to povezano sa pet faktora: vodom, zemljom, drvetom, vatrom i metalom. Sa šerijatske strane je zabranjen zbog uvjerenja da nebeska tijela utiču na zemaljske događaje između ostalih spol djeteta.

Šesta metoda: metoda matematičkog proračuna. Ova metoda je zasnovana na zbrajanju broja slova od imena majke, majke njene majke, dana mjeseca u kojem je počela trudnoća, sa danom mjeseca u kojem će se poroditi. Pa ako zbir bude neparan broj biće muško, a ako bude paran biće žensko. Ova metoda je haram jer se bazira na uzimanju za uzrok ono što ni u Šerijatu ni u fizičkoj stvarnosti ne može biti uzrokom događanja.

Stalna komisija za fetve u Saudiji je za kineski kalendar rekla da je laž i batil, te da je obaveza uništiti ga i ne dijeliti među ljudima. (Fetva broj 21820, datum:22/1/1422)  Došlo je u fetvi Centar za fetve pod nadzorom Abdullaha Fekiha (Fetava eš-šebektil-islamijje 5/3302) da nije dozvoljeno oslanjanje na metode mjesečevog kretanja i matematičkog proračuna jer su djelo proroka i vidovnjaka koji su učinili da dani, mjeseci, imena osoba imaju uticaj na stvorenja i da su sredstvo pomoću kojih se spoznaje gajb, a ovo je jedan od najvećih harama jer predstavlja širk koji je Allah zabranio.

Medicinske metode za izbor spola djeteta

Pod ovim se podrazumijevaju metode koje zahtijevaju kliničku i labaratorijsku intervenciju, a to su:

a) Prirodna metoda koja se bazira na određivanju spola djeteta vršenjem abortusa fetusa ako ne bude spol koji se želi i tako sve dok trudnoća ne bude sa željenim spolom. Ova metoda nije dozvoljena jer je zasnovana na činu abortusa koji po ispravnom mišljenju učenjaka nije dozvoljen bez opravdanog šerijatskog razloga, a da ne govorimo o štetnim posljedicama na ženino tijelo i gubljenje plodnosti usljed učestalog vršenja abortusa.

b) Odjeljivanje sperme Ericssonovom albuminskom metodom ,a zatim vještačka oplodnja.

c) Odjeljivanje sperme Johnsonovom metodom protočne citometrije, a zatim vještačka oplodnja.

Ericssonova metoda se radi putem vještačke oplodnje  svejedno bila vanjska (tzv. dijete iz epruvete) ili unutrašnja, procenat uspjevanja trudnoće je 25% a dobijanje željenog spola dostiže procenat od 80%. Johnsonova metoda se vrši putem micro-osjemenjivanja van tijela žene koje je mnogo preciznije, te nakon utvrđivanja spola djeteta embrio se stavlja u maternicu, a procenat uspijevanja trudnoće ovom metodom je 50% a dobijanje željenog spola dostiže procenat od čak 99%.

Šerijatski status ove dvije metode se vraća na propis vještačke oplodnje o kojoj je Kolegij islamskog prava (Kararat ve tevsijat, str. 74-76), između ostalih, donijeo stav da su od svih vrsta i oblika koje postoje u praksi dozvoljena samo dva oblika: prvi – da se uzme sjeme od muža i jajna ćelija od njegove supruge, zatim da se izvrši vještačka oplodnja u labaratoriji, a potom embrio stavi u maternicu supruge (tzv. vanjska vještačaka oplodnja), drugi – da se uzme sjeme od muža i stavi u odgovarajuće mjesto polnog organa njegove supruge (tzv. unutrašnja vještačaka oplodnja).

Nakon izlaganja nemedicinskih i medicinskih metoda određivanja spola djeteta može se konstatovati: da onome ko ima potrebu za izborom spola djeteta da su prve tri nemedicinske, tzv. narodne metode: upotreba odgovarajućih hemijskih tekućina, činjenje polnog akta u određeno vrijeme i dijeta, šerijatski dozvoljene i najbolje za korištenje. A medicinske metode (Ericssonova i Johnsonova) ne treba koristiti osim u nuždi, poput liječenja nasljednih bolesti, uz ispunjavanje šartova gore spomenutih.

Ovo je stav Kolegija za islamsko pravo pri Rabiti (19. sjednica, novembar 2007 u Mekki). Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Hvala Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:

O igranju djevojčica sa lutkama se prenose dva hadisa, jedan u dva Sahiha i drugi u Sunenu Ebu Davuda.

Naime, prenosi se od Aiše, radijallahu anha, u hadisu mutefekun alejhi (Buharija i Muslim) da je rekla: „Bila sam se igrala sa lutkama kod Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, dolazile bi mi moje drugarice, pa bi se od straha skrivale od Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. A Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, se radovao što su one dolazile i igrale se sa mnom. Kada bi on ušao, one bi se sakrile od njega, a kada bi izašao, ušle bi i igrale se sa mnom“. Ovo je tekst hadisa kod Buharije.

A u rivajetu kod Ebu Davuda: „Bila sam se igrala sa lutkama, pa bi često dolazio kod mene Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, a moje drugarice bi bile kod mene, pa kada bi ušao, one bi izašle, a kada bi izašao, one bi ušle“.

Kaže Ibn Hadžer u Fethul-bari (7/292) da se sa ovim hadisom dokazuje dozvola upotrebe lutki radi igranja djevojčica sa njima i da je to ustvari izuzetak od opšte zabrane upotrebe kipova (tj. likova u trodimenzionalnom obliku). To je ujedno i čvrsti stav Kadi ‘Ijada. On tu dozvolu prenosi od džumhura (većine) učenjaka i dodaje da su dozvolili prodaju dječijih igračaka kako bi se djevojčice još u mladosti pripremale za kućne poslove i svoju djecu.

Drugi hadis o igranju ženske djece sa lutkama bilježi Ebu Davud, takođe od Aiše, radijallahu anha. U njemu se navodi: „Vratio se Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, iz bitke sa Tebuka ili Hajbera. A u njenoj kući na otvoru za prozor je bio zastor, pa je vjetar otkrio jednu stranu otvora i vidjele su se njene lutke. On je upitao: „Šta je ovo Aiša?“ Odgovorila je: „Moje lutke“. Vidio je među njima konja sa dva krila napravljenog od krpa i nastavio: „Šta ovo vidim u sred njih?“ „Konja“, rekla je. „A šta je ovo na njemu“, upitao je. „Dva krila“, odgovorila je. „Konj sa krilima“! Pa mu ona reče: „Zar nisi čuo da je Sulejman imao konje sa krilima“. Zatim je dodala: „On je se nasmijao da su mu se vidjeli zubi sjekutići“.
Hadis su ocijenili vjerodostojnim Albani i Ahmed Šakir.

Navedeni hadisi jasno ukazuju da je ženskoj djeci dozvoljeno koristiti lutke za igru i njihova upotreba ne sprečava ulazak meleka u kuću, kao što kaže muhaddis ‘Iraki u „Tarhut-tesrib“ (7/58).

Prenosi ‘Iraki (Tarhut-tesrib, 7/58) od Kadi ‘Ijada da je rekao: „Učenjaci su dozvolili prodaju i kupovinu lutki, a prenosi se od Malika da je smatrao da je pokuđeno kupovati ih. Ovo se svodi na pokuđenost zarađivanja na prodaji dječijih lutki i da uglednim ljudima ne priliči da ih prodaju, a ne da je igranje sa njima pokuđeno.

Džumhur učenjaka je na stavu da je (ženskoj djeci) dozovljeno igrati se sa lutkama. Dok skupina učenjaka smatra da je ta dozvola derogirana zabranom kipova (likova u trodimnezionalnom obliku)“.

Iz ove dozvole se izuzimaju lutke koje u sebi imaju ugrađen aparat sa muzikom, jer je muzika zabranjena, a sve to kako dijete ne bi odrastalo na slušanju muzike.

Takođe, nije dozvoljeno kupovati dječije lutke sa ciljem njihovog korištenja kao ukras u kući stavljajući ih na istaknuta mjesta, zidove, ormare i slično. Čak i kada ih djeca koriste kao igračke, nije ih dozovljeno istovremeno koristiti kao ukras, jer je dozvola došla u njihovom korištenju djeci za igru, a ne za ukrašavanje zidova sobe.

Nije dozvoljeno roditeljima da omoguće muškoj djeci da se igraju sa lutkama djevočica (izuzev likova životinja, vojnika i slično), jer je to vid zabranjenog oponašanja žena i jer kod muške djece treba da se razvijaju muške osobine.

Neki savremeni učenjaci zabranjuju upotrebu savremenih dječijih lutki koje odslikavaju sa veoma velikom preciznošću izgled živih bića, argumentirajući to time što lutke u vrijeme Poslanika, sallallahu aljejhi ve sellem, nisu bile pravljenje na takav način.

Druga skupina smatra da je preče ne koristiti takve lutke, jer im je stanje upitno, dok neki kažu da nema smetnje da se koriste i takve lutke ako se izmijeni njihov tvornički izgled, kako ne bi ličile na stvarna stvorenja.

Najbliže je, a Allah zna najbolje, opšta dozvola korištenja i kupoprodaje savremenih lutki, osim onih koje u sebi imaju muzičke aparate, neke druge slične haram stvari ili simbole, poput krsta, nagih žena i slično.

Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu. Hvala Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:

Oko proslavljanja i obilježavanja Nove hidžretske godine nije prenešen nijedan vjerodostojan hadis od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, niti ijedna predaja nekoga od ashaba. Takođe, niko od imama ovog ummeta, počev od četvorice imama mezheba pa nadalje, nije preporučio ovo djelo, niti je zapisano u pouzdanoj i poznatoj islamskoj literaturi nešto o tome, ni od Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, ni od ashaba ili tabi'ina, ni u vjerodostojnim niti slabim predajama, ni u Sunenima niti u Musnedima.

U Šerijatu ne postoji termin „proslavljanja Nove hidžretske godine“, to nije prenešeno u šerijatskim tekstovima, niti je bilo poznato kod prvih najboljih generacija ovog ummeta.

Proslavljanje Nove hidžretske godine kao vid praznika nema osnova u Šerijatu. Kod muslimana postoje samo dva praznika: ramazanski bajram i kurbanski bajram, kao što je potvrđeno u vjerodostojnom hadisu. Mimo ova dva muslimani nemaju druge praznike.

Dan nastupanja nove hidžretske godine nije šerijatski praznik, jer u hadisu od Enesa, radijallahu anhu, je došlo da je rekao: Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je došao u Medinu, a oni su imali dva dana (praznika) u kojima su se igrali (tj. proslavljali ih). Pa ih je pitao: „Koja su to dva dana“? „Dani u kojima smo se igrali u džahilijetu“, odgovorili su. Pa im je rekao: „Zaista vam je Allah te dane zamijenio sa boljima od njih: kurbanskim i ramazanskim bajramom“. Bilježe ga Ebu Davud, Nesai, Ahmed i Hakim, a ocjenjuju ga vjerodostojnim Hakim, Ibn Hadžer, Albani i Šu'ajb Arnaut.

Bitno je napomenuti da su hidžretski kalendar i prvi dan Nove hidžretske godine određeni još u vrijeme ashaba i selefa, a oni nisu proslavljali taj dan niti ga bilo čime obilježavali, a da je u tome bilo hajra oni bi nas sigurno u tome pretekli.

Sa druge strane, proslavljati i obilježavati Novu hidžretsku godinu je vid oponašanja mušrika, jer je proslavljanje prvog dana nastupanja Nove kalendarske godine džahilijetski običaj koji su radili i rade medžusije, židovi i kršćani.

Gore spomenuto je rezime fetvi savremenih učenjaka koji su upitani o propisu istog.

Prema tome, nije dozvoljeno muslimanima da proslavljaju i obilježavaju Novu hidžretsku godinu zbog sljedećeg:

– jer bi takav postupak sa ustrajavanjem i ponavljanjem postao novi praznik, a u islamu imaju samo dva praznika (dva bajrama), a uvođenje novih praznika nije dozvoljeno

– jer o tome nije ništa prenešeno u šerijatskim tekstovima

– jer to nisu radili ashabi koji su i uveli hidžretski kalendar

– jer to nije radio niti preporučio selef ovog ummeta niti neko od imama

– jer je u tome oponašanje kjafira.

Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Hvala Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:

Odgovor na ovo savremeno pitanje se vraća na poznatu fikhsku mes'elu o kojoj su četiri mezheba govorila. O tome sam pisao u mojoj knjizi „U islamu je odgovor na sva pitanja i sve problemme“ str. 333-335.

Evo tog teksta:

Nagradne igre čiji je cilj poučavanje ljudi i širenje znanja

Primjer ove nagradne igre je ono što organizuju neke obrazovne i odgojne ustanove ili čak neka trgovačka preduzeća, tako što naprave takmičenje u znanju sa davanjem nagrada najuspješnijim.

Na primjer: odredi se neka kaseta, na kojoj je snimljeno odgojno predavanje, ili neka korisna knjiga, gdje se traži od učesnika da odgovore na postavljena pitanja o preslušanom predavanju ili pročitanoj knjizi. Zatim se podijele nagrade onima koji su najbolje odgovori ili svim učesnicima shodno kvalitetu odgovora.

Pod takmičenjem u znanju se podrazumijeva takmičenje u učenju Kur'ana napamet i značenja kur'anskih ajeta, učenju hadisa napamet i tumačenja hadisa, fikhskih propisa, pravila i drugih korisnih znanosti, svejedno bile vjerskog ili naučnog karaktera.

Šerijatski status ovih nagradnih igara

Islamski učenjaci imaju dva stava o takmičenju u znanju. A prije toga neophodno je precizirati pitanje u kojem su se učenjaci razišli:

1. Ako je organizovano takmičenje u znanju bez davanja nagrada pobjednicima, onda nema sumnje u dozvoljenost i propisanost takvog takmičenja.

2. A ako je takmičenje u znanju poduprijeto dodjeljivanjem nagrada koje daje imam (vladar) ili stranac, tj. osoba koja nije učesnik u takmičenju, takmičenje je dozvoljeno.

3. Međutim, ako su nagrade koje se dodjeljuju ulaganje od učesnika takmičenja, svejedno uložili svi učesnici ili dio njih, razišli su se učenjaci oko dozvole takvog takmičenja. I ovo je, u stvari, pitanje za koje je rečeno da učenjaci imaju dva stava.

Prvo mišljenje: nije dozvoljeno, nego je propis ove vrste takmičenja isti kao i propis ostalih dozvoljenih takmičenja (ulaganje je dozvoljeno samo od osobe koja nije učesnik).

Ovo je stav malikijskog[1] i hanbelijskog[2] mezheba.

Dokaz: Hadis kojeg prenosi Ebu Hurejre, radijallahu anhu, da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Nema davanja nagrade osim u natjecanju sa strijelom, devama i konjima.”[3]

Kažu da takmičenje u znanju nije spomenuto u hadisu te prema tome nije dozvoljeno.

Drugo mišljenje: dozvoljeno je ulaganje od strane učesnika, svejedno da li od svih ili jednog dijela učesnika.

Ovo je mezheb hanefija[4] i stav Ibn Tejmije[5] i Ibn el-Kajjima[6].

Na primjer: da se takmiče dvije osobe u nekom šerijatskom pitanju, da li je halal ili haram, ili u učenju napamet neke sure, ko će je bolje naučiti. Pa obojica ulože po pedeset maraka, pa ko pobijedi uzima sav uloženi novac, a ko izgubi ne dobija ništa. Obe osobe ulaze u igru u kojoj ili će zaraditi ili izgubiti, a to je klađenje koje je Šerijat dozvolio.

Njihovi dokazi su:

1. Klađenje Ebu Bekra, radijallahu anhu, sa mušricima Mekke da će Bizantici poraziti Perzijance nakon što su objavljeni ajeti u početku sure Er-Rum i nakon što ga je obavijestio Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, da će Perzijanci biti poraženi, a obe strane su uložile zalog.[7]

Ebu Bekr, radijallahu anhu, se takmičio sa njima u znanju, jer je ovo akidetsko pitanje u kojem Uzvišeni Allah govori o svom znanju obavještavajući šta će se desiti u budućnosti. A Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je znao za njegovo djelo i šutnjom ga odobrio, jer da je bilo zabranjeno on bi to rekao, a sa druge strane nema šerijatskog teksta koji je derogirao ovu dozvolu.

Komentar: Neki učenjaci smatraju da je ovaj postupak Ebu Bekra, radijallahu anhu, derogirao gore spomenuti hadis.

2. Ova vjera počiva na znanju, jačini dokaza i džihadu, pa ako je klađenje, odnosno ulaganje od strane učesnika, dozvoljeno u pripremi za džihad onda je preče da bude dozvoljeno u znanju.

Radžih je drugo mišljenje, tj. da je dozvoljeno je ulaganje od strane učesnika, svejedno da li od svih ili jednog dijela učesnika, u ovu vrstu natjecanja, s tim da se ograniči na takmičenje u šerijatskom znanju jer dokaz upućuje samo na to. Ako razmislimo o navedenim dokazima vidimo da je hadis “nema davanja nagrade osim u natjecanju sa strijelom, devom i konjem” opće forme, a postupak Ebu Bekra, radijallahu anhu, je bio poznat Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, a nema ništa vjerodostojno što je derogiralo djelo Ebu Bekra.

Prema tome, postupak Ebu Bekra čini opću formu hadisa, koji ograničava dozvolu samo u tri stvari, specifičnom te proširuje krug dozvole davanja nagrade i na takmičenje u znanju. Zato je ispravnije da hadis znači: “nema boljeg i korisnijeg davanja nagrade od natjecanja sa strijelom, devom i konjem”. A Allah zna najbolje.

Propis učestvovanja na Trećem nagradnom takmičenju iz Sire Poslanika a.s.

Kada se analiziraju pravila „Trećeg nagradnog takmičenja“, kako je došlo na stranici Rijaset.ba, pod rednim brojem 7. stoji: „U takmičenju mogu učestvovati samo učenici koji se pretplate na knjigu ili koji se prijave da već posjeduju knjigu.“

Zbog ovog šarta, po kojem se uslovljava učesnicima da ulože svoj imetak kupovinom knjige da bi imali pravo na učešće u nagradnoj igri, ovakav način organizovanja takmičenja u islamskom znanju potpada pod vrstu natjecanja oko čije dozvole se učenjaci četiri mezheba razilaze, shodno kako je gore spomenuto.

Ispravan stav je dozvola, kao što je pojašnjeno, a Allah zna najbolje. A ovo je ujedno i stav hanefijskog mezheba za koji se tvrdi da se slijedi na ovim prostorima.

Prema tome, nema smetnje da se učestvuje u nagradnom takmičenju iz Sire Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, koje organizuje IZ.

Ve billahi tevfik.

dr. Zijad Ljakić

http://www.ehlus-sunne.ba

[1]  Dževahirul-iklil (1/271) i Mevahibul-dželil (3/390).

[2]  Keššaful-kinna'a (4/39) i El-Mugni (8/652).

[3]  Tirmizi (1700), Ebu Davud (2574), Nesai (3529), Ahmed (9754) i Ibn Madže (2878). Tirmizi je hadis ocijenio dobrim, Ibnul-Kattan i Ibnu Dekikil-‘id vjerodostojnim, a Darekutni da je mevkuf, tj. da je to govor ashaba, (pogledaj: “Telhisul-habir” 4/161). A Albani je hadis ocijenio vjerodostojnim u “Irvaul-galil” (1506).

[4]  Hašijetu ibn ‘Abidin (6/403), El-Ihtijar (4/268) i El-Fetava el-hindije (5/324).

[5]  El-Ihtijaratu el-fikhije, str. 160.

[6]  El-Furusije, Ibnul-Kajjim, str. 65.

[7]  Tirmizi (3913) i Ahmed (1/276). Kaže Tirmizi da je hadis je sahih garib, Hakim ga je ocijenio vjerodostojnim, a sa njim se složio i Zehebi (2/410), a Ibn Hadžer kaže u “El-Isabe” (3/548) da su prenosioci hadisa pouzdani. Takođe, Albani ga  je ocijenio verodostojnim u “Silsiletu-dai'fe” (2254)

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com