Alejkumusselam.
Ako pouzdano znaš ili kod tebe preovlađuje mišljenje da će spomenuta odjeća doći u ruke (naravno kupovinom) onih koji će tu odjeću nositi na haram način, onda u tom slučaju nije ti dozvoljeno pokloniti tu odjeću dotičnim organizacijama jer je to vid potpomaganja u griješenju. A Uzvišeni Allah zabranjuje međusobno potpomaganje u griješenju, kaže Uzvišeni: “I nemojte se međusobno potpomagati u griješenju i neprijateljstvu” (El-Maide, 2). Znači, u ovom slučaju ne samo da bi ti bio veći grijeh od sevapa nego ne bi imala sevapa uopće. Zato je bolje i čistije da se ista odjeća daruje i pokloni muslimanima za koje pouzdano znaš da je neće koristiti na haram način. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Alejkumusselam. Aktivnost detektivskih agencija je špijuniranje ljudi, a špijuniranje i uhođenje ljudi se posebno tretira u islamskom pravu i ima različite propise shodno stanju i okolnosti samih špijuna i ljudi koje uhode. Špijuniranje se definiše kao praćenje vijesti i istraživanje privatnog života pojedinaca i porodica, unutrašnjeg uređenja i života vojski, država i slično. Špijuniranje može biti haram (zabranjeno), vadžib (obavezno) i mubah (dozovljeno).

Špijunirati muslimane je u osnovi zabranjeno. Dokaz te zabrane su riječi Uzvišenog: “O vjernici, klonite se mnogih sumnjičenja, neka sumnjičenja su zaista grijeh. I ne uhodite jedni druge” (El-Hudžurat, 12). Takođe, na zabranu špijuniranja muslimana ukazuju riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, u hadisu kojeg bilježe Buharija i Muslim u svojim Sahihima od Ebu Hurejre, radijallahu anhu: “Čuvajte se sumnjičenja, zaista je sumnjičenje najlažniji govor. Ne uhodite (ne špijunirajte), ne zanimajte se privatnostima ljudi i nemojte se međusobno mrziti, budite braća”. Kao i hadis od Ibn Omera, radijallahu anhuma, kojeg bilježe Tirmizi i Ibn Hibban a Tirmizi, Albani i Šujajb Arnaut ga ga ocjenjuju dobrim, u kojem je došlo: “O vi koji ste povjerovali svojim jezicima a u čija srca nije ušao iman, ne bavite se privatnostima muslimana, jer onaj ko se bavi privatnostima muslimana Allah će se baviti njegovom privatnošću sve dok ga ne osramoti pa makar u sred njegove kuće”. U osnovi je propisano skrivanje privatnog života ljudi. Kaže učenjak Ibn Vehb: “Skrivanje (privatnog života ljudi) je vadžib osim pred imamom (vladarom), vladarevim namjesnikom i jednom od četvorice svjedoka zinaluka”.

Špijuniranje (uhođenje) je vadžib u slučaju otkrivanja kradljivaca (lopova) i drumskih razbojnika kako bi se uhvatili i shodno njihovom kriminalu i zločinu kaznili. Ovo se prenosi od malikijskog učenjaka Ibn El-Madžšuna.

Špijuniranje (uhođenje) je propisano, mubah (dozovljeno), preporučeno ili obavezno shodno okolnostima, u ratu između muslimana i kjafira. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kako se prenosi u vjerodostojnim predajama, bi slao uhode koji bi pratili stanje neprijateljske vojske, oni bi ga obavještavali o njihovoj brojnosti, oružanoj i moralnoj snazi. Takođe, dozovljeno je špijuniranje od strane imama ili namjesnika osoba optuženih da čine neke šerijatske prekršaje u njihovim privatnim posjedima, poput pijenja alkohola, zinaluka i slično.

Nije dozvoljeno uhoditi muslimane u korist kjafira, svejedno bilo to u ratu ili miru, s tim da je šteta i opasnost u ratu veća i gora. Šijuniranje muslimana u ovom slučaju može biti od strane muslimana, zimije (kjafira koji živi u muslimanskoj zemlji i plaća džizju) ili kjafira koji je u ratu protiv muslimana. Nema razilaženja među učenjacima da se špijun kjafir (koji je u ratu protiv muslimana) ubija kada se uhvati na tom djelu osim ako je u suprotnom veća korist za muslimane. A oko propisa zimije i kjafira kome je data sigurnost (boravišna viza i slično) kada se uhvate u špijuniranju učenjaci imaju podijeljeno mišljenje. Ebu Jusuf od hanefija, kao i neki učenjaci malikijskog i hanbelijskog smatraju da se ubija, dok ostali učenjaci imaju drugačiji stav. Takođe, oko propisa špijuna musliman (koji špijunira za korist kjafira) jedni smatraju da se ubija, na čemu je hanbelijski mezheb, dok drugi da se ne ubija nego samo kažnjava shodno težini prijestupa, na čemu su Ebu Jusuf i Muhammad od hanefija, i što je malikijski i šafijski mezheb.

U osnovi je zabranjeno muslimanskom vladaru (namjesniku) da špijunira i uhodi svoje podanike osim ako to zahtijeva otkrivanje i hvatanje prijestupnika i kriminalaca.

Prema tome, na osnovu gore spomenutog ono čime se bave privatne detektivske agencije, a to je špijuniranjem privatnog života ljudi, to je šerijatski zabranjeno našto ukazuju opći šerijatski tekstovi u kojima se zabranjuje uhođenje ljudi. S toga, tebi nije dozovljeno da se baviš tim poslom. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Alejkumusselam.

To što se govori o onima koji vode stranicu “es-sunne.com” da naginju tekfirskom tumačenju i tekfirovcima ima osnova. Prvo što sam lično čuo od pouzdanog brata iz Goražda, a i braća koja uređuju i vode stranicu “es-sunne” su iz Goražda, da su ta braća sljedbenici “tekfirske dave” (Gornjomaoćanske), ali da su malo blaža verzija. Drugo, što sam sadržaj stranice, u kojoj između ostalog imaju tekstovi i predavanja od vođa tekfirske dave, što jasno ukazuje da imaju bliskosti i simpatije sa ovom davom u najmanju ruku. Razlika između ove stranice i stranice “putvjernika” je što ova uzima i prenosi od svakoga za koga oni misle da vrijedi poslušati i pročitati od njega. Po meni ova stranica ne može se svrstati u isti saf kao i “putvjernika” s tim da treba znati da su bliže tekfirskoj davi nego onoj koja nastoji da ispravno tumači vjeru.

Naravno, nije ovo jedina stranica od islamskih webstranica pored “putvjernika” koja je sporna.

Na primjer, od spornih islamskih webstranica su sljedeće:

– rijaset.ba, jer je puna novotarija i akidetski spornih stvari, a zanimljivo je da se na našim stranicama koje pozivaju na izvorni Islam od stranica koje se preporučuju stavlja i ova što je jako upitno i sporno osim ako je u pitanju dodvoravanje.

– akos.ba, koja je ihvanijska stranica što znači da u sebi ima spornih stvari koje se prigovaraju pokretu Ihvanul-muslimin u akidi i menhedžu.

– islambosna, koja je bućkuriš akide, shvatanja, ideja i menhedža od sufizma, ihvanizma, selefizma, bošnjačkog nacionalizma, strahopoštovanja prema IZ-u i slično.
– a da ne navodimo čisto sufijske (yesari.com, rifai-tarikat.com, i slične) i šitske (mullasadra.ba, zehra.ba, i slične) stranice na bosanskom jeziku u kojima se plasira čisti dalalet, takođe stranice od džemata i mesdžida Islamske zajednice su sporne u onome što se u globalu prigovara IZ-u, i tako dalje.

Uglavnom, na svim ovim stranicama, mimo čisto sufijskih, rafidijskih (šitskih) i tekfirskih, musliman može naći veoma korisnih tekstova i audio i video predavanja, što znači da nema smetnje da se one posjećuju onome ko zna šta će uzeti i probrati od njih. S tim, da ove stranice nisu one islamske stranice sa kojih se “sve” uzima, tj. na kojima se ispravno tumači Islam uopćeno a akida posebno, nego se sa ovih spornih websajtova uzima sa oprezom i probiranjem. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Alejkumusselam.

Držanje i zatvaranje ptica u kavezu, riba u akvarijumu, raznih vrsta životinja u zoološkim vrtovima i slično radi uživanja u gledanju istih, uživanja u njihovim glasovima, upoznavanju i slično, to je pitanje oko kojeg učenjaci ovog Ummeta imaju podijeljeno mišljenje.

Prvi stav učenjaka je da u tome nema smetnje ako se ispune određeni uvjeti. Ti uvjeti su: da uživanje u tim životinjama i vođenje brige o njima ne odvode od izvršavanja vadžiba, da ih vlasnik uredno hrani, poji i čini sve što je potrebno za njihov normalan život.
Na ovom stavu su od prvih učenjaka hanefijski učenjak Siradžuddin El-Gaznevi i šafijski učenjak El-Kaffal, azharski muftija ‘Atijje Sakr, a od savremenih Bin Baz, Ibn ‘Usejmin, saudijski muftija Abdulaziz Ali Šejh i Muhammed Muhtar Šenkiti.

Argumenti na kojima zastupaju svoj stav su sljedeći:
Hadis mutefekun alejhi (Buharija i Muslim) od Ibn Omera, radijallahu anhuma, da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Kažnjena je žena zbog mačke. Držala ju je zatvorenu sve dok nije umrla, pa je zbog nje ušla u Vatru. Nije ju nahranila i napojila kad je već zatvorila, niti ju je pustila da jede gmizavce i insekte po zemlji”. A u rivajetu od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, kojeg bilježi Muslim je došlo: “Ušla je žena u Vatru zbog mačke. Držala ju je svezanu sve dok nije umrla od gladi, niti ju je nahranila niti pustila da jede gmizavce i insekte po zemlji”. Kaže Bin Baz: “Hadis ukazuje na to da je žena hranila i pojila mačku uz njeno zatvoranje ne bi bila kažnjena”.

Drugi dokaz im je vjerodostojan hadis, takođe mutefekun alejhi, kojeg prenosi Enes, radijallahu anhu, u kojem je došlo da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao njegovom (Enesovom) malom bratu: “O Ebu ‘Umejr, šta je uradio Nugajr (mala ptica)?”. On je imao malu pticu manju od vrapca, držao ju je zavezanu i igrao se sa njom. Kaže Muhamed Muhtar Šenkiti: “Pitao ga je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, šta je radila mala ptica i nije ga ukorio za njeno zatvaranje, što znači da sve dok je hrani i vodi o njoj računa, ne uznemirava je i ne kažnjava, da je dozvoljeno njeno zatvaranje i da u tome nema smetnje”.

Treći dokaz je kijas (analogija) na domaće životinje koje se vežu i zatvoraju, pa kao što njihovo zatvoranje nije haram tako i zatvaranje ptica, riba i ostalih životinja nije zabranjeno.

Drugi stav učenjaka je pokuđenost tog djela.

Ovo je stav hanefijskog učenjaka Ibn ‘Abidina a hanbelijski učenjak Ibn Muflih navodi da je ovo rivajet hanbelijskog mezheba.

Oni zasnivaju svoje mišljenje na gledanju u smisao i potrebu takvog djela. Pa kažu da držanje i zatvaranje ptica u kavezu nije od stvari za kojima insan ima potrebe u životu, nego je to više vid oholosti i posljedica lagodna života.

Dok je sa druge strane zatvaranje tih životinja u suštini mučenje istih.
Treći stav učenjaka je zabrana.

Na tom stavu je hanbelijski učenjak Ibn ‘Akil koji pripisuje ovaj stav hanbelijskim učenjacima. Takođe, ovaj stav žestoko zastupa savremeni učenjak Abdulkerim El-Humejd koji je napisao kraću knjižicu o zatvaranju ptica u kaveze u kojoj brani ovaj stav i ogovara onima koji su to dozvolili. On takođe pripisuje ovaj stav Es-Sefariniju.

Dokazi sa kojima brane svoj stav o zabrani su:

Prvo – da je ovo djelo maloumnost, te da ono u sebi sadrži mučenje životinja.

Drugo – da je to činjenje zuluma zatvorenim životinjama koje su stvorene da žive na slobodi.

Treće – hadis od Ibn Mes'uda, radijallahu anhu, u kojem kaže da su bili na putovanju sa Allahovim Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem, pa je se on izvojio zbog neke potrebe, a mi smo vidjeli pticu sa dva mladunćeta, pa smo uzeli njena dva ptičeta. A onda je ptica suštala i dizala raširenih krila iznad zemlje. Došao je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, i rekao: “Ko je nju učinio nesretnom zbog njene djece? Vratite joj njenu djecu …”. Bilježe ga Ebu Davud, Buharija u “El-Edebu el-mufred” i Hakim , a Nevevi u “Rijadus-salihin” (367) i Albani u “Slisiletis-sahiha (798) su ga ocijenili vjerodostojnim.

Četvrto – priča koju spominje Ebu Nu'ajm u kojoj se navodi kako je Sufjan Es-Sevri (tabitabi'in koji je bio emurul-mu'minin u hadisu) bio u gostima kod Ebu Mensura i kada je vidio kod njega slavuja koji je bio zatvoren u kavez kupio ga od njega, a zatim ga pustio na slobodu.
Komentar: Ono sa čime se možemo složiti u dokazima drugog i trećeg mišljenja je da je zatvaranje životinja u kaveze koje je popraćeno sa nehranjenjem i nepojenjem da je to zaista mučenje i činjenje zuluma istim. Međutim, samo zatvaranje nije okarakterisano od strane Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, ni mučenjem niti zulumom. Takođe, nazvati ovo djelo maloumnošću je upitno.

Hadis Ibn Mes'uda, radijallahu anhu, koji govori o razdvajanju mladunćadi ptice od njihove majke te nije vezan za temu. A priča o Imama Sufjana Sevrija i njegovom oslobađanju slavuja ne upućuje na zabranu zabranu zatvaranja ptica u kavez, a i da upućuje sam postupak Imama Sufjana nije dokaz u Šerijatu koji smo dužni slijediti, nego bi i on sam trebao imati dakaz kako bi ga u njemu slijedili.

Odabrano mišljenje, nakon gore izloženog, je dozvola držanja i zatvaranja ptica u kaveze, riba u akvarijume, raznih vrsta životinja u zoološkim vrtovima i slično radi uživanja u gledanju istih, uživanja u njihovim glasovima, upoznavanju i slično, uz ispunjenje šartova. Dokaz za to su dva vjerodostojna hadisa. Prvi koji govori o ženi koja je kažnjena zbog zatvaranja mačke koju nije hranila i pojila niti je pustila da se sama hrani. A drugi u kojem je odobravanje od strane Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, postupka Enesovog, radijallahu anhu, brata Ebu ‘Umejra u njegovom vezanju i poigravanju sa malom pticom Nugajr. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Alejkumusselam.

Odgovor na ovo pitanje zahtijeva da se ukratko pojasne dvije mes'ele: propis rada u bankama koje posluju sa kamatom i imovinsko ophođenje (kupovina, razmjena, nasljeđivanje, primanje hedija i slično) sa osobom čiji imetak je zarađen na haram način, tj. u kojem ima harama, pa tek onda na osnovu rezultata ta dva pitanja da se dođe do traženog odgovora.
Propis rada u bankama koje posluju sa kamatom

O ovom pitanju je već bilo govora, ali zbog važnosti i bitnosti ovog pitanja treba ga u cjelini ponoviti.
Naime, rad u bankama koje su bazirane na kamatnom sistemu, što je slučaj sa većinom današnjih banaka svugdje u svijetu, nije dozvoljen jer je to direktan rad na konzumiranju kamate koji je zabranjen po Kur'anu, Sunnetu i idžmau učenjaka , s tim da je samo razlika u grijehu onih koji rade shodno poslu kojeg obavljaju u banci.

Pa tako nema sumnje da je najveća težina grijeha kod onih koji ulaze pod hadis kojeg bilježi Muslim u svom Sahihu od Džabira, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallalalhu alejhi ve sellem, prokleo onog koji konzumira kamatu, koji je daje, dvojicu svjedoka i onoga koji piše, i rekao: “Oni su isti (u grijehu)”. Dok je težina grijeha kod onih koji ne rade poslove spomenute u hadisu, poput čuvara, vozača, čistača i slično, manja. A dokaz da je i njima haram raditi je to što rad u banci predstavlja potpomaganje u grijehu, a Uzvišeni Allah je zabranio potpomaganje u grijehu. “I nemojte se potpomagati u griješenju i neprijateljstvu” (El-Maide, 2).
Takođe, treba dodati da nije dozvoljeno raditi čak ni u odjelima unutar kamatne banke iako se u tim odjelima ne radi na poslovima sa kamatom, jer svi ti odjeli čine banku.
Plata koju radnik zaradi radeći u banci koja posluje sa kamatom je haram imetak jer je rezultat posla koji je haram, te onaj koji je znao da je haram raditi u banci obavezan da se riješi tog haram imetka tako što će ga dati kao sadaku siromačnima, zaduženima, za puteve i ceste i slično a da od toga nema nikakve nagrade kod Allaha.

Dok čovjek koji zaradi određen novac radeći u banci, a zatim nakon što je saznao da je rad u banci haram, pokaje se i ostavi taj posao, imetak koji je zaradio prije toga i preuzeo ga u svoje ruke nije haram imetak i dozvoljeno mu je da se sa njime koristi.

Dokaz za to su riječi Uzvišenog: “Onome do koga dopre pouka Gospodara njegova – pa se okani, njegovo je ono što je prije stekao, njegov slučaj će Allah rješavati; a oni koji to opet učine – biće stanovnici Džehennema, u njemu će vječno ostati” (El-Bekare, 275). Znači, dokaz je u riječima “njegovo je ono što je prije stekao”. A imetak koji je zaradio prije tevbe radeći sa kamatom a nije ga preuzeo, oko dozvole korištenja tog imetka učenjaci imaju podijeljeno mišljenje, iako se i na ovaj slučaj može odnositi spomenuti ajet jer se u ajetu ne pravi razlika između onoga ko je preuzeo novac i onoga koji nije.
Takođe, nije dozvoljeno raditi u banci koja posluje sa kamatom pa čak i ako ne bi uzimao platu, poput pripravnika, jer onaj koji radi u banci koja posluje sa kamatom ili direktno konzumira kamatu dajući je i bilježeći kamatni ugovor ili pomaže u tom haramu u bilo kom obliku, te je tako bankovna ustanova mjesto velikog munkera u kojem se čini jedan od najvećih grijehova pa onaj koji bilo šta radi u njemu ne može biti siguran da ga neće dostići prokletstvo sa kojim Allah, dželle še'nuhu, prijeti onima koji konzumiraju kamatu.

Imovinsko ophođenje sa osobom čiji imetak je zarađen na haram način
Pod imovinskim ophođenjem se podrazumijeva kupovina, razmjena, nasljeđivanje, primanje hedija i slično, a pod osobom čiji imetak je zarađen na haram način se misli na osobu u čiji je imetak stečen na haram način, pa ili je sav haram ili većina imetka i njegov manji dio.

Naime, nema razilaženja među učenjacima da ako je sav imetak osobe sa kojom se omovinski ophodimo stečen na haram način, poput krađe, prevare, otimačine i kamate i slično, da sa takvom osobom nije dozvoljeno imovinski komunicirati, jer imet koji je u njegovim rukama u suštini nije njegov te to predstavlja (vjerodostojnim) hadisom zabranjenu prodaju onoga što se ne posjeduje.
A ako je u tom haram imetku dio imetka koji je stečen na halal način a dio koji je stečen na haram način i ako se imetak koji je stečen na haram način može odvojiti od halal imetka (ili je fizički već odvojen), onda je dozvoljeno ophođenje sa halal imetkom nakon što se razdvoji od haram imetka a zabranjeno sa stečenim na haram način. Oko ovog stanja nisam našao da se učenjaci razilaze.
Međutim, ako je u tom haram imetku dio imetka koji je stečen na halal način a dio koji je stečen na haram način i imetak koji je stečen na haram način se ne može odvojiti od halal imetka nego su pomiješani, onda po tom pitanju učenjaci imaju četiri mišljenja:
Prvo mišljenje – dozvoljeno je imovinsko ophođenje (kupovina, primanje poklona i slično) sa osobom u čijem imetku ima bilo koji procenat ili količina imetka koji je stečen na haram način. Ovo je stav većine učenjaka kao što se navodi u nekim fikhskim knjigama.

Njihov dokaz je činjenica da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kupovao od kjafira (mušrika Mekke i Židova Medine) u čijem je imetku nesumnjivo bilo harama a da ih nije pitao kako su stekli imetak, na halal ili haram način (po Islamu). Takođe, kupovao je imetak i primao hedije od ashaba (tj. muslimana) a da ih nije pitao o izvoru njihovog imetka i načinu sticanja istog iako je moguće da je kod nekih od njih bilo haram imetka. A da je bilo haram ili mekruh kupovina imetka ili primanje hedije od osoba u čijem imetku je moguće da je bilo harama došlo bi nam to pojašnjeno makar u jednom ajetu ili vjerodostojnom hadisu, a tako nešto nemamo u šerijatskim tekstovima.
Drugo mišljenje – ako je halal imetak procentualno ili količinski veći od haram imetka onda je dozvoljeno kupiti ga ili primiti hediju od tog imetka.
Ovaj stav argunemtiraju kijasom (analogijom), tj. time što su mnogi propisi harama i halala u Šerijatu izgrađeni na tome da li u njima preovlađuje veća šteta pa su onda haram poput pijenja alkohola i kockanja (kao što je došlo pojašnjenje u kur'anskom ajetu), a ako u njima preovlađuje veća korist onda su halal što je slučaj kod većine dozvoljenih međuljudskih postupaka u kojima uglavnom ima određena šteta s tim da je ona manja u odnosu na korist koja se dobija.

Ovaj kijas bi bio prihvatljiv da nije teškoće oko ocjenjivanja šta više preovlađuje u nekom imetku haram ili hala imetak, kao i da nije jačih argumenata po ovom pitanju od kijasa.
Treće mišljenje – nije dozvoljeno imovinsko ophođenje sa osobom u čijem imetku ima bilo koji procenat ili količina imetka koji je stečen na haram način.
To dokazuju tumačenjem da imetak koji u sebi sadrži određen procenat ili količinu imetka koji je stečen na haram način da je taj imetak postao čitav haram imetak jer je njegov dio koji je halal pomiješan sa onim koji je haram a nije ih moguće razdvojiti pa time postaje čitav imetak haram.

Ovom argumentiranju se može prigovoriti obrnutim načinom, tj. da dio imetka koji je halal učini da čitav imetak, tj. i onaj koji je haram, postane halal.
Četvrto mišljenje –imovinsko ophođenje sa osobom u čijem imetku ima bilo koji procenat ili količina imetka koji je stečen na haram način je mekruh (a ne haram).
Ovo dokazuju time što je moguće da nam prilikom kupovine ili primanja hedije i slično dođe u ruke imetak koji je stečen na haram način, pa je zbog toga pokuđeno imovinski komunicirati sa takvim osobama.
Odabrano i ispravno mišljenje, a Allah zna najbolje, je pravi stav učenjaka, tj. dozvola imovinskog ophođenja (kupovine, primanja poklona i slično) sa osobom u čijem imetku ima bilo koji procenat ili količina imetka koji je stečen na haram način. Ovo mišljenje je najbliže ispravnom zbog snage dokaza sa kojim se argumentira.

Prema tome, zarada (plata) osobe koja radi u banci pa makar to bilo i u administraciji je haram imetak. Pa tako ako ti je dao hediju koju je kupio od imetka kojeg je stekao zaradom u banci onda nema sumnje da ti je korištenje te hedije haram i da se trebaš iste riješiti. A ako ta osoba ima neki drugi izvor primanja i sticanja imetka koji je halal te joj je u tom slučaju haram imetak pomiješan sa halal imetkom, onda ti je dozovljeno koristiti tu hediju. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com