Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Hvala Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:

Da bi se dao potpun odgovor na pitanje potrebno je analizirati hadise o igranju sa golubovima, navesti njihovo ispravno tumačenje, pojasniti stavove učenjaka i mezheba o golubarstvu, a zatim analizirati ISIL-ovu zabranu istog.

Hadisi o igranju sa golubovima

Prenosi Ebu Hurejre, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao za čovjeka koji je išao za golubom: „Šejtan slijedi šejtana“. Bilježe ga Ebu Davud, Ibn Madže, Ahmed, Buharija u „El-Edebu el-mufred“, Bejheki i Ibn Hibban.
Vjerodostojnim ga ocjenjuje Ibn Hibban, El-Busiri i Albani, a dobrim Abdulkadir Arnaut i Šuajb Arnaut.

Kaže Ibn Hadžer da hadis ne silazi sa nižeg stepena od dobrog hadisa.

Isti tekst hadisa prenosi se od još tri ashaba:

– Enesa, radijallahu anhu, u Sunenu Ibn Medže, a El-Busiri ga ocjenjuje slabim zbog slabosti ravije Ebu Se'ida jer je nepoznat (medžhul).

– Aiše, radijallahu anha, u Sunenu Ibn Medže, a El-Busiri kaže da su mu ravije pouzdane.

– Osmana, radijallahu anhu, u Sunenu Ibn Medže, a El-Busiri kaže da su mu ravije pouzdane, osim što je lanac prenosilaca prekinut, jer Hasan El-Basri nije čuo hadise od Osmana, radijallahu anhu, nego od onih koji od njega prenose.

Prema tome, hadis koji se prenosi od Ebu Hurejre i ostalih ashaba, radijallahu anhum, je vjerodostojan. Sa njim se može dokazivati propis držanja golubova radi igranja.

Ostaje da utvrdimo značenje hadisa shodno kako su ga hadiski stručnjaci komentatori hadisa pojasnili.

Značenje hadisa i propis držanja golubova

Kaže šafijski učenjak muhaddis Es-Sefiri (El-Medžalisu el-v'aijje 1/320): „Dozvoljeno je bez pokuđenosti uzgajanje golubova radi jaja, njihovih mladunčadi, druženja sa njima i (korištenja) kao pismonoše. A što se tiče njihovog držanja radi igranja sa njima, letenja i takmičenja, skupina učenjaka je na stavu da je dozvoljeno, jer je to potrebno u ratu radi prenošenja vijesti. A ispravniji stav je da je pokuđeno.

Prenosi se od Sufjana Sevrija da je rekao: ‘Igranje sa golubovima je bila praksa Lutovog naroda’. … Od argumenata koji ukazuju na pokuđenost igranja sa golubovima je hadis … ‘Šejtan slijedi šejtana’. Ovaj hadis se odnosi na onoga ko je postao ovisan o praćenju letenja golubova, bavljenju njima, penjanju radi njih na krovove sa kojih se vidi (unutrašnjost) i privatnost kuća komšija. … Kod nas (šafija) se ne odbija svjedočenje (na sudu) zbog samog igranja sa golubovima, za razliku kod Ebu Hanife i Malika. A ako se uz igranje (sa golubovima) čini kockanje i slično (drugi harami), onda mu se odbija svjedočenje“.

Poznati muhaddis El-Munavi (Et-Tejsiru 2/80) u svom komentaru El-Džami'u es-sagira kaže da je u hadisu čovjek nazvan šejtanom zbog udaljavanja od istine i ostavljanja ibadeta, a golub je nazvan šejtanom jer je čovjeka odvratio od spominjanja Allaha i zabavio ga onim od čega nema koristi ni na dunjaluku ni na ahiretu. Zatim je dodao da je pokuđeno igranje sa golubovima, ali nema smetnje u njihovom držanju bez igranja sa njima zbog spomenutog hadisa.

Isto tumačenje zašto su čovjek i golub nazvani šejtanom u hadisu prenosi Kadi El-Bejdavi u „Tuhfetul-ebrar“ (3/167), komentaru „Mesabihus-sunne“, i Muhammed El-‘Azim el-‘Abadi u svom komentaru Sunena Ebu Davuda „'Avnul-m'abud“ (13/194).

Dok o razlogu nazivanja šejtanima muhaddis Ibn Hibban u svom Sahihu kaže (13/184): „Onaj ko se igra sa golubovima njegova igra će rezultirati da učini ono što Allah ne voli. A onaj ko učini ono što Allah ne voli on je neposlušan. A neposlušnog je dozvoljeno nazvati šejtanom. Ako je od potomaka Adema, kaže Uzvišeni: ‘Šejtani od ljudi i džina'(El-En'am 112), naziva neposlušne od njih šejtanima. A nazivanje goluba šejtanom je zbog blizine (sa čovjekom), jer je djelo od neposlušnog sa igrom prešlo na njega“.

Muhaddis El-Munavi u „Fejdul-kadir“ (4/169), poznatom komentaru El-Džami'u es-sagira, prenoseći iz knjige „El-Metamihu“ kaže: „Hadis se može tumačiti da je specifičansamo za tog čovjeka (koji je slijedio goluba). A može i da ima opće značenje, jer je (igranje sa golubovima) od zabave i od djela besposličara. Zbog toga je igranje sa golubovima pokuđeno, jer je mizerno djelo i nedostatak lijepog ponašanja. A dozvoljeno je držanje golubova zbog mladunčadi, jedenja i druženja sa njima“.

Kaže imam Sane'ani (Et-Tenvir 6/529) u svom komentaru El-Džami'u es-sagira nakon pojašnjenja zašto su čovjek i golub nazvani šejtanom: „U hadisu je dokaz pokuđenosti igranja sa golubovima“.

A kaže Es-Sindi u svojoj Hašiji (2/412) na Sunen Ibn Madže: „On (čovjek) je šejtan jer se zabavio onim od čega nema koristi slijedeći trag drugog šejtana (goluba) koji ga je odveo u gaflet (nemarnost) od spominjanja Allaha.

Kažu neki učenjaci: držanje golubova radi jaja, druženja sa njima i sličnog je dozvoljeno bez pokuđenosti. A igranje sa njima puštajući ih da lete je pokuđeno, a uz kockanje se onom ko to radi odbija svjedočenje (na sudu)“.

„Nije opravdano držati golubove radi igranja sa njima. Međutim, da se drže radi koristi, u tome nema smetnje“, kaže Abdulmuhsin El-‘Abbad u svom komentaru na Sunen Ebu Davuda (23/561).

Shodno gore spomentom, tumačenje hadisa se može rezimirati u sljedećem:

Prvo – da se hadis odnosi na onoga ko je postao ovisan o praćenju letenja golubova, bavljenju njima, penjanju radi njih na krovove sa kojih se vidi (unutrašnjost) i privatnost kuća komšija.

Drugo – da je hadis specifičan samo za tog čovjeka koji je slijedio goluba.

Treće – da hadis ima opće značenje, tj. da se odnosi na sve ljude koji se igraju sa golubovima (letenjem, takmičenjem i slično), a propis toga je pokuđenost.

Stavovi učenjaka mezheba

Ko se igra sa golubovima koristeći ih za letenje, ne prima mu se svjedočenje (na šerijatskom sudu) po tri mezheba: hanefijskog, malikijskog i hanbelijskog.

Kaže hanefijski učenjak Es-Serahsi (El-Mebsut 16/131): „Nema šehadeta onome ko se igra sa golubovima koristeći ih za letenje, zbog njegove velike nemarnosti (gafleta). U većini stanja srce onog ko se igra bude time obuzeto i on veoma malo obraća pažnju na druge stvari. Zatim, on ustrajava na toj vrsti igre. … Sa vrhova (kuća) i sličnog on većinom gleda ono što nije dozvoljeno gledati. A to je fisk (grijeh). A ako goluba drži u kući da mu pravi društvo, a ne koristi ga za letenje, ta osoba je pravedna, njeno svjedočenje se prima, jer je držanje goluba u kući dozvoljeno“.

Kaže hanbelijski učenjak Ibn Kudame (El-Mugni 10/152): „Ko se igra sa golubovima koristeći ih za letenje, ne prima mu se svjedočenje. … Jer je to vid maloumnosti, mizernosti, nedostatka lijepog ponašanja. U sebi sadrži ezijet komšiluka zbog letenja golubova, gledanje iznad njihovih kuća i gađanje istih sa kamenjem“. Zatim je spomenuo hadis od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, i nastavio rekavši: „A ako drži golubove radi mladunčadi, ili kao pismonoše, ili radi druženja sa njima, a da ne ezijete druge ljude, takvom se ne odbija svjedočenje“.

Po šafijskom mezhebu ne odbija se svjedočenje (na sudu) zbog samog igranja sa golubovima, za razliku od ostala tri mezheba. Osim ako se uz igranje (sa golubovima) čini kockanje i slično (drugi harami) onda mu se odbija svjedočenje.

Kaže imam Nevevi (učenjak šafijskog mezheba) u svoj knjizi „Revdatut-talibin“ (11/226), a slično i u „El-Medžmu“ (20/228): „Držanje golubova radi mladunčadi, jaja, druženja sa njima i kao pismonoše je dozvoljeno bez pokuđenosti. A za igranje sa njima njihovim letenjem i takmičenjem, jedna skupina učenjaka kaže da nije pokuđeno, a ispravno je da jeste pokuđeno. Svjedočenje (na sudu) se ne odbija samim igranjem, a ako se uz igranje i kocka i slično onda se odbija“.

Prema tome, rezime stavova učenjaka o držanju golubova je sljedeći:

Nema razilaženja među učenjacima da je u osnovi dozvoljeno držanje golubova ako se drže radi mladunčadi, proizvodnje jaja, druženja sa njima ili kao pismonoše i slično.

Oko držanja golubova koristeći ih radi letenja, takmičenja i slično, učenjaci hadisa i fikha imaju dva stava: pokuđenost i dozvola. Pokuđenost je bliža ispravnom zbog hadisa Ebu Hurejre, radijallahu anhu, u kojem je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, pokudio hodanje čovjeka za golubom koji leti, a nema argumenata koji taj ukor svode samo na tu osobu.

A ako golubovi koje neko drži jedu tuđu povrtaljku ili nanose neku drugu štetu, navode svoga vlasnika da se penje po tuđim krovovima, da ezijeti komšije i druge ljude zbog njih na bilo koji način, onda je njihovo držanje zabranjeno. A Allah zna najbolje.

ISIL-ova zabrana golubarstva

U proglasu kojeg je Islamska država objavila 09/02/2015. pod naslovom „Zabrana uzgajanja golubova iznad krovova kuća“ nakon zahvale i salavata navodi se sljedeće:
„Obavezni su uzgajatelji golubova iznad krovova kuća da potpuno uklone golubarnike u najdaljem roku sedam dana od datuma izlaska ovog proglasa. Ko se ogluši na ovo biće izložen materijalnoj i zatvorskoj kazni i bičevanjem.
Na običnim muslimanima je da prijave Odjelu Hisbe (šerijatske policije) bilo koju osobu koja sebi dozvoli da ustraje u ovoj praksi. Ovo je zbog toga da se prekine ezijećenje komšija muslimana, ne narušava njihova privatnost i ne gubi dragocjeno vrijeme“.
Sa pečatom: Ministarstvo Hisbe za pokrajinu El-Furat.

Iz ovog proglasa se da zaključiti da ISIL (Islamska država) nije uopćeno zabranio golubarstvo niti držanje golubova. Zabranili su uzgajanje golubova na krovovima kuća zbog toga što se time ezijete komšije, narušava njihova privatnost i u tome gubi dragocjeno vrijeme. Ovakav postupak ima uporišta u onome što smo gore naveli od hadisa, stavova učenjaka i mezheba. A Allah zna najbolje.

Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Alejkumusselam.
Odgovor na ovo pitanje se vraća na takozvano pitanje TUMAČENJA ISLAMA, tj. Islamaska zajednica tumači islam na drugačiji način od onoga što ti nazivaš “pozivanje Kur'anu i Sunnetu” i “vraćanje izvornoj vjeri”. Ovo zadnje, pozivanje Kur'anu i Sunnetu i vraćanje izvornoj vjeri, se od strane predstavnika islamske zajednice naziva pogrdnim imenom VEHABIZAM, ili puritansko tumačenje vjere, ili redukcionizam ili u najboljem terminu selefijsko učenje. Pozivanje na čisti tevhid ispoljavanja i upućivanja ibadeta samo Uzvišenom Allahu, ostavljanje svih vrsta novotarija od mevluda, četeresnica, hatmi i slično pa do otvaranja raznoraznih svetišta (Ajvatovice, djevojačke pećine, Lastavice i slično), pročišćavanje muslimanskih običaja od natruha koje su se vjekovima taložile ili nikad i nisu bile ostavljene, vraćanje na suštinu i formu islama na kojima su bile prve generacije muslimana, i tako dalje, sve ovo nije islam u koji poziva islamska zajednica.

Čak šta više u vjerskim školama Islamske zajednice se ovo naziva vehabijskim učenjem i tumačenjem vjere a tzv. Vehabije su po njima islamska sekta, znači nisu predstavnici ispravnog tumačenja islama. Zato se oni koji pozivaju izvornom islamu nazivaju pogrdnim nazivom vehabija, upozorava se na njih i stvara loša slika o njima kod običnih muslimanskih masa, ili više od toga nazivaju se potencijalnim teroristima i ljudima koji pogrešno i nakaradno tumače vjeru.

Naravno, Islamska zajednica smatra sebe da je pozvana i jedina kompetentna da tumači islam na ovim prostorima. Njeno tumačenje se svodi na ono što se naziva “islamska tradicija Bošnjaka” ili “bosanski islam”, a što se može rezimirati, kako to tumači dr. Fikret Karčić u sljedećem: Ehli-sunnetski pravac Islama, uključujući maturidijsko učenje u oblasti akaida i hanefijski mezheb u oblasti fikha, te odgovarajuće sufijske redove (tarikate). A ispravno je da maturidijsko akidetsko učenje nije Ehli-sunnetski pravac islama nego jedna od kelamističkih (skolastičkih) islamskih sekti. Takođe, pozivanje na hanefijski mezheb i njegova primjena u našem podneblju je jako upitna i diskutabilna, što je tema za sebe. A sufijski redovi (tarikati) su novotarski tumači i praktikanti islama ma gdje bili samo je razlika među njima (tarikatima) u stepenu i dubini dalaleta na kojem su zasnovani. Postaje jasno da ovakav “bosanski islam” ili “islamska tradicija Bošnjaka” u startu odbija izvorno tumačenje islama ili ga sa sumnjom, rezervom i podozrenjem posmatra i uzima od njega ono što mu odgovara i ne dovodi u pitanje temelje. Nema sumnje, da je primjetan pozitivan uticaj pozivača u izvorni islama sa kojim je došao Mustafa, sallallahu alejhi ve sellem, na Islamsku zajednicu makar to oni i negirali, iako bi te promjene i reforme trebale biti brže i veće.

Termin “Islamska tradicija Bošnjaka” je relativan pojam, jer se vjerska tradicija Bošnjaka razlikuje u periodu turske vladavine od one u vrijeme Austro-ugarske vlasti, također, u vrijeme stare Jugoslavije između dva svjetska rata se razlikuje od one u vrijeme komunističke vladavine. A ovo što imamo zadnjih 25 godina, od zadnjeg rata pa do dana danas, od vjerske tradicije pored vjerskih sloboda i islamske sahve (islamskog buđenja) su umnogome ostaci prethodnih faza.

Ovo je suštinski problem neodazivanja islamske zajednice neophodnim i normalnim reformama i promjenama koje su mnogim muslimanima sasvim logične i jasne.

Prema tome, oni koji vode i upravljaju IZ-om smatraju da je njeno “višestoljetno” tumačenje i praktikovanje vjere (tj. tumačenje iz komunističkog i postkomunističkog perioda) na ovim prostorima ispravno (čak najispravnije u svijetu), te da nema potrebe za reformom i promjenom.

Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Alejkumusselam .

“Islam kao alternativa” je djelo njemačkog diplomate kovertita Murada Hofmana. Pozadina pisanja ove knjige je želja da svojim sunarodnjacima i bivšim suvjernicima kršcanima (ili vjerski indiferentnim osobama) objasni šta je Islam, to jest, kako su oni (konvertiti-kjafiri koji prime Islam) vidjeli šta je islam, i zašto su Islam prigrlili. Jer, navodno, zapadni konvertiti najbolje znaju kako i šta Zapad u Islamu napada, i onda oni Islam na svoj način brane. Oni posebno žele podvrći kritici uobičajena stereotipna shvatanja, te se žestoko bore da je opovrgnu te stereotipne slike kao što su džihad u verziji ‘svetog rata’, zapostavljena i obespravljena žena, fatalizam (kadersko predodređenje), fundamentalizam, poligamija (višeženstvo), islamski terorizam itd.

Ova knjiga se pokušava predstavit kao mala enciklopedija odgovora na već stoljećima
nagomilana najopčija zapadna shvatanja Islama a, istovremeno, kao enciklopedija
pobijanja zapadnih stereotipa, te da je ona znanstvena odbrana Islama poduprta historijom i svjesnošću problema, ali da je oslobođena apologetike (teoretskog naklapanja), kao i da pokušava probiti sve kulturno determinirane zapreke razumijevanju koje stoje na na putu između Istoka i Zapada.

Međutim, istina je da autor u ovoj knjizi niti je objasnio šta je Islam, niti pobio šubhe i stereotipe oko Islama a niti je pomogao Islam i muslimane. Nego mu se sa pravom može reči: NEMOJ NAS VIŠE BRANIT. Sam autor treba da uči temelje Islama onako kako ih Islam tumači, njemu samom treba otkloniti šubhe oko Islama prije onih kojima je on želio da otkloni.

Razlozi ovako teške ocjene o knjizi je slabo i nedovoljno poznavanja Islama (tj. neposjedovanja ispravnog šerijatskog znanja) kod samog autora, jer da bi on nekome drugom pojašnjavao šta je Islam treba ga on sam naučiti.

Poznata arapska poslovica kaže: “Onaj ko nešto nema on to ne može ni dati”.

Rezime primjedbi na knjigu i njenog autora se može svesti na nekoliko tačaka:

Prvo – Kod autora knjige preovlađuju vrijednosti i kriteriji gledanja na svijet koje inače vladaju na Zapadu i što on sa tih pozicija i pogleda analizira religiju Islam i njenu istoriju, a ono našto se kod njega ugleda i sa čime se mjeri i što je dostiglo vrhunac i savršenstvo su savremene zapadne vrijednosti sa kojima kroz cijelu knjigu poredi Islam.

Drugo – Autor nije izučavao Islam niti on u svojoj knjizi predstavljajući Islam govori o Islamu onako kako ga pouzdani klasični islamski učenjaci tumače oslanjajući se na Kur'an i Sunnet. Nego on Islam izučava kao intelektualac sa već izgrađenom zapadnom filozofijom gledanja na svijet i stvari, te njegov govor o Islamu je predstavlja filozofski pogled na Islam.
Naravno, ovo dvoje ga je odvelo da prilikom iznošenja njegovih stavova i tumačenja o Islamu iznese mnoge nebuloze o Islamu, a da ne govorimo od pogrešnom tumačenju, pojačanoj dozi džehla (tj. neposjedovanja ispravnog šerijatskog znanja) koju ne može nadomjestiti intelektualna pronicljivost, životno iskustvo i naobrazba.

Treće – Pogrešno tumačenje temeljnih, velikih i bitnih poglavlja u Islamu, poput:

1- TUMAČENJE ŠEHADETA, gdje on kaže: “Sa formulacijom Ja očitujem da nema drugog boga osim Allaha (Ašhadu ‘an lâ ‘ilâha ‘illâ ´Allah) musliman naglašava
jednoču Božiju. Sa muslimanske tačke gledišta, princip jedinstva (tawhid) primjenjuje se na duh i materiju, dušu i tijelo, znanost i religiju, čovjeka i prirodu, kao i na muslimane same: njihov neprestani cilj je stvoriti jedinstvo u formi umme”. Na ovom tumačenju bi mu i sufije pozavidile. Naravno, pravo značenje šehadeta i tevhida nema veze sa ovim što autor knjige navodi.

2 – TUMAČENJE ALLAHOVIH SVOJSTVA, on kaže: “Po pitanju Božije egzistencije, Njegove esencije i djelovanja; oni (misli na muslimane) vjeruju da je Njega moguće opisati samo u negativnim terminima; naprimjer, da Bog nema početka i nema kraja …”, a ovo predstavlja džehmijsko-mu'atezilsko tumačenje.

3 – TUMAČENJE AKIDE, odnosno poglavlje o misticizmu (sufizmu) ne promatra sa šerijatske strane gledišta, kao i fatalizam (kader) i sve ostala akidetska pitanja tumači sa strane Eš'arijske i Mu'atezilske akide bez osvrta na stav Ehli-sunneta vel-džema o kome nema ni spomena u cijelij knjizi.

4 – ŠIJE, kada govori o Šijama on niti navodi niti razumije njihovu akidetsku devijaciju nego ih analizira sa historijsko-političkog aspekta, a prilikom iznošenja suštinskih razlika između sunija i šija ne analizira te razlike iz ugla sunijskih učenjaka te zbog toga ne navodi najbitnije akidetske razlike.
Uopćeno, u tumačenjima Islama da se primjetiti da se autor nije vraćao na pouzdanu islamsku literaturune nego na sve što mu je došlo pod ruku.

5 – BIDAT, novotarija, po njemu je jedan od razloga nazadovanja muslimana bilo pogrešno tumačenje novotarije od strane učenjaka, odnosno da sve što je novo i progresivno da to vjera zabranjuje i da je podozriva prema njemu. Između ostalog, on kaže: “Kako je srednji vijek odmicao, svako ukazivanje na bid'ah postajalo je močno oružje protiv progresa”.

6 – NAUKA I KUR'AN, po njemu treba odvojiti nauku i naučna istraživanja od onog sa čime su došli Kur'an i Sunnet, zato konstatuje i čudi se: “Jednako naivan efekt postignut je kada su muslimanski studenti ozbiljno zahtijevali da istraživanja u takvim oblastima kao što su historija, sociologija, medicina, politika i biologija (evolucijske teorije), trebaju biti vršena tako da od samog početka budu u skladu sa ‘činjenicama’ iz Kur’âna i sunneta. To je pogrešan put”.

7 – PRIMJENU NAREĐIVANJA DOBRA I ZABRANJIVANJA ZLA naziva nasiljem. On kaže: “Nije li istina da se u Maroku javno jedenje, pijenje ili pušenje
tokom mjeseca ramazana kažnjava zatvorom? Zar nije istina da moralna policija u Saudijskoj Arabiji koristi telefonske pozive da bi provjeravala obavljaju li ljudi namaz u predvideno vrijeme? Zar nisu alžirski muslimani prakticirali golo nasilje radi prisiljavanja na poštovanje neslužbene zabrane alkohola i pokrivanja žena?”

8 – RIDDET, kažnjavanje otpadništva smrtnom kaznom je za njega netolerancija, s tim da se to po njemu u savremenom dobu prebrodilo time što se više u praksi ne primjenjuje. Pa kaže: “Ali šta ako musliman porekne svoju vjeru te postane otpadnik? Islam čak prolazi ovaj test tolerancije, uprkos činjenici da je otpadništvo uvijek kažnjavano smrtnom kaznom, ne samo u srednjem vijeku, nego i u ovome stoljeću, što je slučaj u Sudanu”.

9 – UVOĐENJE ŠERIJATA, on djelovanje islamskih pokreta i njihov zahtjev za uvodenjem Šerijata te pravljenje šerijatske države naziva EKSTREMIZMOM I EKSTREMNIM DJELOVANJEM. Cijelo vrijeme kritikuje pozive islamista na uvođenje Šerijata kao neprimjerenog savremenom dobu jer bi to po njemu značilo uvodenje pravnog sistema iz srednjeg vijeka ili 15. Stoljeća.

10 – ŽENOMRZAČKI STAVOVI U ISLAMU, po njemu Poslanik Islama, sallallahu alejih ve sellem, je bio naklon prema ženama, međutim ženomrzački stavovi su se pojavili poslije njega. On kaže: “Ne može se lahko poreči tvrdnja da su se poslije Poslanikove proženske naklonosti u ranom periodu islama ženomrzački stavovi brzo pojavili, posebice u vrijeme halife ‘Umâra ‘ibn Hattâba, i da čak i danas žive u formi arapskog kulta nepovjerenja i sumnjičavosti”.

11 – POKRIVANJE ŽENE, po njemu nema jasnog kur'anskog ajeta koji naređuje pokrivanje kose žene, tu obavezu su unijeli ortodoksni islamski učenjaci. On kaže: “U skladu sa manjim brojem znanstvenika, princip oblačenja reguliran surom 24:31 može se iscrpiti bez pokrivanja kose gdje god se ljudi – kao u sjevernoj Evropi i Sjevernoj Americi – više osobito ne uzbuđuju na žensku kosu. Medutim, islamska ortodoksija ne pravi dopuštenja oslanjajući se na partikularne uvjete lokalne islamske civilizacije”.

12 – KAZNA KAMENOVANJA ZINALUČARA, po autoru knjige ova kazna ne postoji u Kur'anu te i nije od Islama, nema je pravo ni Poslanik Islama, sallallahu alejih ve sellem, uvesti. Još dodaje da loša praksa kamenovanja zinalučara, da bi još gore bilo, je preuzeta od Poslanika Islama, sallallahu alejih ve sellem, i nastavljena da se praktikuje od njegovih halifa. On kaže u svojoj knjizi: “Na osnovu našeg zrelijeg razumijevanja Šerijata, danas više nije moguće dopustiti da pogrešiva ljudska bića, među koje spada i Poslanik islama, trebaju uvoditi u islamsko pravo kaznu (kamenovanje) koju Kur’ân ne poznaje i koja povećava opasnost od kažnjavanja za krivično djelo kojim se Kur’ân direktno i precizno bavi. Danas polazimo od pretpostavke da Sunna mora biti nijema tamo gdje se Kur’ân oglasio”. Nema potrebe pojašnjavati koliko džehla sardže ove rečenice.

13 – STAV PREMA SUNNETU, po njemu Sunnet nema mjesta gdje je Kur'an jasan. Što ukazuje da ne razumije osnovnu relaciju između ova dva šerijatska teksta, tj. da Sunnet pojašnjava i tumači Kur'an, dok istovremeno dolazi i sa propisima koji nisu spomenuti u Kur'anu. On kaže govoreći o hadisima koji govore o džihadu: “Imaju li se u vidu ovi jasni Kur’ânski navodi, nije neophodno vezati se u čvor srednjovjekovnih autoriteta islamskoga prava. Gdje Kur’ân govori jasno, nema mjesta čak ni za argumente bazirane na hadisu. U svakom slučaju, rat u eri atomskog, biološkog i hemijskog oružja, kao i sofisticirane tehnologije oružja, podrazumijeva karakter koji nam dopušta da sve ranije teoretske diskusije o ovoj stvari – bilo da se radi o katoličkim skolasticima (teorija pravednog rata, justum bellum) ili islamskim znanstvenicima – promatramo kao zastarjele i istrošene”.

Od dva tri hadisa koja je spomenuo u čitavoj u knjizi je i izmišljen hadis: “Na Danu sudnjem, tinta naučnika i krv šehida biti će vagani i tinta naučnika imat će veću težinu od krvi šehida”.

14 – DŽIHAD NA ALLAHOVOM PUTU, po njemu u Islamu postoji samo odbrambeni džihad (rat), a značenje džihada se danas ne mora tumačiti kao vojna borba nego kao borba protiv vlastitih slabosti. Kaže: “Dopunio bih tvrdnjom da se formula gihâd fî sabîli Allâh (trud na Božijem putu) također može shvatiti (kod sufija, naprimjer), naporom za ostvarenje moralnog procišćenja, te da se danas sintagma
veliki gihâd koristi da označi borbu protiv vlastitih moralnih slabosti, a ne protiv neznabožaca i idolopoklonika. Ove istine ne negiraju činjenicu da je tokom islamske historije džihad također primarno shvaćan kao vojna borba. Ovo ima svoje osnove u Kur’ânu… Ajeti koji se provlače kroz cijeli Kur’ân reflektiraju obavezu podupiranja mira dopuštajući jedino odbrambeno ratovanje”. I tako dalje.
Prema tome, ova knjiga ne može biti literatura na čiju sadržinu se musliman može osloniti niti iz koje može crpiti tumačenja vjere Islama, a kamoli da sa njom otklanja šubhe onima koji imaju dileme i nedoumice oko nekih pitanja u Islamu. A to da li autor praktikuje sunnet može se zaključiti iz njegovog stava prema hadisu i sunnetu. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Alejkumusselam.
Oko ovog pitanja je bilo mnogo reagovanja, negodovanja i negiranja da prezime predstavlja porijeklo i da se spomenuti šerijatski tekstovi u kojima se zabranjuje pripisavanje tuđem porijeklu odnose na uzimanje prezimena muža od strane žene. Zbog toga će biti iznešena neka pojašnjenja oko toga.

Naime, danas je općeprihvaćena stvar među ljudima da prezime predstavlja i upućuje na porijeklo nekog čovjeka, tj. kojoj porodici ili familiji pripada, bez obzira na to što je upotreba prezimena u obliku koji mi danas imamo i poznajemo nastala u 12. Stoljeću (na Zapadu), po nekima, i razvijala se do 19. stoljeća. Dok se kod muslimana upotreba prezimena već može naći u trećem stoljeću po Hidžri, to jest u 10 stoljeću po Miladiju.

Prezimena se prema nastanku, kako kod muslimana tako i nemuslimana, mogu svrstati u četiri grupe:

Prva grupa: prezimena nastala od ličnog imena, poput: El-Ahmedi, El-Mahmudi, El-Muhammedi (kod muslimana na Istoku), Filipović, Muhamedović, Omerović i slično (kod nas).

Druga grupa: prezimena nastala od mjesta boravka ili mjesta rođenja, poput prezimena: El-Askalani, En-Nesefi, Ed-Dimeški i El-Horasani (kod muslimana na Istoku), Hercegovac, Zagorac, Fočak, Sarajlić, Mostarac i slično (kod nas).

Treća grupa: prezimena nastala od zanimanja, poput: El-Džezzar, El-Haddad, El-Hajjat, El-Habbaz ( kod muslimana na Istoku), Kovač, Agić, Begović, Lončar, Stolar i slično (kod nas).

Četvrta grupa: prezimena nastala od nadimka, poput: Debeljak, Obad, Šepak, Gluhak itd.

Takođe, prezime može biti kombinacija više gore spomenutih stvari ili nešto peto mimo spomenutog, a što nije predmet ovog teksta.

Ono što je bitna karakteristika prezimena je da ono govori o nekoj familiji ili porodici, tj. o ocu, djedovima i korijenu neke osobe, a o ovome se vodilo računa i prije nego što se prezime počelo koristiti. Prezime predstavlja zamjenu za nabrajanje i navođenje oca, djeda, pradjeda, čukundjeda i tako dalje, jer je od jednog od tih djedova uzeto njegovo ime, ili njegova osobina po kojoj je bio poznat, ili mjesto u kojem je živio, ili zanimanje kojim se bavio i slično i tako je nastalo prezime te familije. Uglavnom, bitno je da se prezime veže za djedove određene familije.

Sa druge strane, Šerijat je došao sa veoma strogim propisima vezanim za porijeklo bilo kojeg čovjeka. Od toga je stroga zabrana vrijeđanja i ismijavanja tuđeg porijekla. Kaže Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, u hadisu kojeg bilježi Muslim od Ebu Hurejre, radijallahu anhu: “Dvoje kod ljudi je kufr: ismijavanje, omalovažavanje i negiranje porijekla i naricanje za umrlim”.

Isto tako, osnovni smisao zabrane zinaluka je to da se ne bi miješalo porijeklo ljudi, jer ako je žena udata za nekoga i njemu se pripisuju djeca, pa ona učini zinaluk sa drugim i rodi dijete koje je od tog drugog a pripiše se njenom mužu sa kojim je vjenčana time se miješa porijeklo ljudi što vodi u veliki fesad. Zbog nepoznavanja porijekla i ne vođenja računa o njemu ne poznaju se rodbinke veze, može doći do sklapanja braka između onih kojima je to zabranjeno zbog krvnog srodstva, može neko nasljeđivati nekog koga šerijatski nema pravo da ga naslijedi i obrnuto. Postoje posebna poglavlja u šerijatskom pravu o utvrđivanju porijekla, negiranju porijekla, proklinjanju zbog porijekla i tako dalje.

A od tih propisa vezanih za porijeklo je i zabrana pripisivanja tuđem porijeklu. Namjerno pripisivanje porijekla nekome mimo stvarnog oca je nazvano kufrom a njegovom počiniocu je učinjen Džennet zabranjenim. U hadisu od Ebu Zerra, radijallahu anhu, kojeg bilježe Buharija i Muslim je došlo: “Nema čovjeka koji pripiše svoje porijeklo nekome mimo svoga oca, a on to zna, a da nije učinio djelo kufra, ko se pripiše porodici kojoj po porijeklu ne pripada, neka sebi pripremu mjesto u Vatri”.

Takođe, u hadisu kojeg bilježe Buharija i Muslim od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, je došlo: “Ne odvraćajte se od vaših očeva (pripisujući svoje porijeklo nekom drugom), ko se odvrati od svoga oca taj je učinio kufr”. A od S'ad ibn Ebi Vekkasa i Ebu Bekrete, radijallahu anhum, u hadisu kojeg bilježe Buharija i Muslim se prenosi: “Ko pripiše svoje porijeklo nekome mimo svoga oca, a zna da mu on nije otac, Džennet mu je zabranjen”. A pošto prezime ukazuje i predstavlja porijeklo čovjeka ne treba imati ni najmanju sumnju da se ovi hadisi odnose i na zabranu mijenjanja prezimena.

Postavlja se pitanje da li ako žena uzme dvojno prezime, tj. zadrži svoje prezime i doda muževo pa joj prezime bude kombinacija njenog i muževog prezimena da li je to šerijatski sporno? Da bi se odgovorilo na to prije svega treba utvrditi šta u stvari predstavlja ta nova kombinacija od prezimena. Tim činom žena je napravila novi vid porijekla kojem se ona pripisuje.
Jedan dio tog porijekla je tačan i istinit a to je u stvari njeno prezime, a drugi dio te nove tvorevine od prezimena je netačan i lažan a to je muževo prezime koje je ona pridodala svome. Jer ona nema nikakve veze po porijeklu sa ocem, djedom, pradjedom, čukundjedom svoga muža.

Ako se ta nova tvorevina dvojnog prezimena pravda nečim što se naziva kompromis, da li to mijenja propis ovog čina i utiče na njega? Kompromis znači dogovor, pa ako se u hadisima iz zabrane pripisivanja tuđem porijeklu izuzima stanje uzimanja dvojnog prezimena kao rezultat kompromisa (dogovora) onda je to dozovljeno.

Ako analiziramo tekstove gore spomenutih hadisa, poput:

– “Nema čovjeka koji pripiše svoje porijeklo nekome mimo svoga oca …”
– “ko se pripiše porodici kojoj po porijeklu ne pripada …”
– “ko se odvrati od svoga oca taj je učinio kufr”
– “Ko pripiše svoje porijeklo nekome mimo svoga oca …”,

onda jasno dolazimo do zaključaka da su svi oblici ovih hadisa u općoj formi po kojoj se ne pravi izuzetak niukom slučaju. A meni nije poznat neki drugi šerijatski tekst sa kojim se izuzuma iz ove zabrane polulažno pripisivanje porijekla, tj. uzimanje dvojnog prezimena. Prema tome, uzimanje dvojnog prezimena takođe potpada pod ovu zabranu koja je došla u hadisima, s tim da je grijeh tog čina blaži od uzimanja samo muževog prezimena.
A što se tiče nazivanja tog djela, lažnog pripisivanja tuđem porijeklu, kufrom, tu se ne misli na kufr (nevjerstvo) koje izvodi iz vjere Islama oko čega nema razilaženja među učenjacima. Mnogo je djela koja su u šerijatskim tekstovima nazvana kufrom (nevjerstvom) a da se pod tim nazivom ne misli na kufr koji izvodi iz Islama, poput hadisa:

– “Dvoje kod ljudi je kufr: ismijavanje, omalovažavanje i negiranje porijekla i naricanje za umrlim” (mutefekun alejhi),
– “Vrijeđanje muslimana je fisk (grijeh) a borba protiv njega je kufr (nejverstvo)” (mutefekun alejhi),
– “Ko kaže svome bratu (muslimanu): o kjafire, ta se riječ vraća na jednog od njih dvojice” (mutefekun alejhi),
– “Ko se zakune nečim mimo Allaha učinio je kufr ili širk”, (Tirmizi, Nesai, Ibn Madže i Ahmed, a Tirmizi ga ocjenjuje dobrim a Alabani vjerodostojnim).

Pa tako u ovim hadisima je omalovažavanje nečijeg porijekla, naricanje za umrlim, borba protiv muslimana, nazivanje muslimana kjafirom i zaklinjanje mimo Allaha nazvano kufrom a složni su učenjaci da se ne odnosi na kufr koji izvodi iz vjere nego da su to veliki grijesi.

Nego se ti hadisi tumače na neki od sljedećih načina:

– da je to kufr djelom (kufr ameli – koji ne izvodi iz vjere) a ne uvjerenjem,
– da to predstavlja veliku i strašnu opomenu onima koji čine ta djela,
– da je to kufr koji izvodi iz Islama ako oni ta ohalaljuju,
– da se misli na jezičko značenje kufra, tj. kufr znači prekriti te oni sa činjenjem tih djela prekrivaju svoj iman ali ne izlaze iz vjere, i još neka druga tumačenja koje navodi Ibn Hadžer u svojoj knjizi Fethul-bari.

Prema tome, nije dozvoljeno uzimati dvojno prezime (zadržati svoje i dodati muževo) jer to takođe potpada pod hadise u kojima je došla zabrana pripisivanja tuđem porijeklu, s tim da je težina grijeha u ovom slučaju manja od uzimanja samo muževog prezimena od strane žene. A to što djelo svjesno i namjerno pripisivanje tuđem porijeklu nazvano kufrom to ne znači da ono izvodi iz Islama nego da predstavlja veliki grijeh oko čega nema razilaženja među učenjacima.

Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Alejkumusselam.

Osnova u vajanju kipova, tj. pravljenju svega što ima dušu u trodimenzionalnom obliku, slikanju i crtanju svega što ima dušu od ljudi i životinja je haram, svejedno bilo to crtanje rukom na papiru, platnu, zidu i slično i to predstavlja veliki grijeh. Da je pravljenje kipova (svega što je trodimenzionalno a ima dušu) i crtanja svega što ima dušu od ljudi i životinja zabranjeno potvrđuju vjerodostojni hadisi u kojima je došla zabrana istog, u kojima se prijeti žestokom kaznom onima koji to rade, takođe ono vodi u širk, veličanje i približavanje onome što je naslikano a što priliči samo Allahu, a isto tako u slikanju je sadržan vid oponašanja Uzvišenog Allaha u stvaranju.

Od hadisa u kojima je došla zabrana pravljenja kipova i crtanja, a iz čega se jasno zaključuje da je to veliki grijeh, je hadis Abdullaha ibn Omera, radijallahu anhuma, u kojem Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: “Zaista oni koji prave ove crteže (kipove) će biti kažnjavani na Sudnjem danu, biće im rečeno: Oživite ono što ste stvorili”.

I hadis koji prenosi Ibn Mes'ud, radijallahu anhu, u kojem Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: “Zaista od ljudi koji će najteže biti kažnjavani na Sudnjem danu su oni koji crtaju (prave kipove)”.

Prenosi Ibn Abbas, radijallahu anhuma, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Ko nacrta sliku (ili napravi kip) na dunjaluku biće mu naređeno da u nju udahne dušu na Sudnjem danu, a on je ne može udahnuti”.

Takođe, od njega se prenosi: “Svaki slikar (vajar) će biti u Vatri, napraviće mu se od svakog crteža (kipa) kojeg je nacrtao živa osoba pa će ga ona kažnjavati u Džehenemu”. Od Aiše, radijallahu anha, se prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, došao sa putovanja a ona je prekrila otvor na zidu zavjesom na kojoj su bile crteži, pa čim je to vidio Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, lice mu je promijenilo boju. Pa je rekao: “O Aiša, ljudi koji će se najžešće kažnjavati kod Allaha na Sudnjem danu su oni koji oponašaju Allahovo stvaranje”.

Pa kaže Aiša da su isjekli tu zavjesu i napravili od nje jedan ili dva jastuka. Sve gore spomenute hadise bilježe Buharija i Muslim u svojim Sahihima.

Takođe, njih dvojica bilježe u svoja dva Sahiha riječi Abdullaha ibn Abbasa, radijallahu anhuma: “Pa ako baš moraš crtati (vajati), crtaj drvo i ono što nema dušu”.

Iz svih spomenutih hadisa se može zaključiti da je zabranjeno crtanje (vajanje) svega onoga što ima dušu, a ono što nema dušu poput drveta, mora, brda i slično njegovo crtanje (vajanje) je dozvoljeno kao što spominje Abdullah ibn Abbas, radijallahu anhuma.

Oko zabrane pravljenja svega što ima dušu u trodimenzionalnom obliku nema razilaženja među učenjacima ovog Ummeta, tj. na tome je idžmau učenjaka (konsenzus).
A oko crtanja svega što ima dušu postoji razilaženje među učenjacima, a na stavu da je to zabranjeno (a što je ispravan stav na što ukazuju gore spomenuti dokazi) je većina učenjaka ovog Ummeta od prvih do potonjih, a između ostalih zastupaju ga Stalna komisija za fetve, Bin Baz, Usejmin, Fevzan, Džibrin, Gudejan, Berrak i mnogi drugi.

Takođe, u hadisu kojeg bilježi Muslim u svom Sahihu (a takođe Ebu Davud, Tirmizi, Ahmed, Hakim i drugi) od Ebul-Hejjadža El-Esedija da mu je Alija, radijallahu anhu, rekao: “Hoćeš li da te pošaljem kao što je mene poslao Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, da ne ostaviš ni jedan kip (sve što je trodimenzionalno a ima dušu) a da ga ne uništiš niti kabur izdignut a da ga ne poravnaš (sa zemljom)” , a u rivajetu, takođe kod Muslima: “Da ne ostaviš nijednu sliku (sve što je nacrtano a ima dušu) a da je ne uništiš”.

Isto tako, u hadisu kojeg bilježe Buharija i Muslim u svojim Sahihima od Džabira, radijallahu anhu, da je čuo Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da je rekao na dan osvojenja Mekke: “Zaista su Allah i Njegov Poslanik zabranili prodaju alkohola, strvine, svinje i kipova (sve što je trodimenzionalno a ima dušu)…”.

Iz zabrane pravljenja i vajanja onoga što ima dušu u trodimenzionalnom obliku se izuzima pravljenje i korištenje lutki za djecu sa kojima se one igraju. Da je ovo dozvoljeno ukazuje to što je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, dozvolio Aiši, radijallahu anha, da se igra sa lutkama što se prenosi u vjerodostojnim hadisima.

Detaljnije o pravljenju i upotrebi lutki za djecu možete pročitati na ovom linku:

http://www.ehlus-sunne.ba/index.php/savremena-pitanja-aktuelno/539-propis-upotrebe-lutki-za-djecu

Pod ovaj izuzetak upotrebe trodimenzionalnih likova ulazi i pravljenje figurica od fondana na tortama ako su namjenjene isključivo djeci. S tim da nije dozvoljeno praviti povodom rođendana ili neislamskih praznika i slično.

Prema tome, pravljenje svega što ima dušu u trodimenzionalnom obliku u osnovi je zabranjeno u što ulazi pravljenje figurica od fondana, osim ako je to isključivo za djecu.

Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com