Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Hvala Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:

Ova rečenica je pogrešna i sporna sa šerijatske strane iz dva razloga:

Prvi razlog – Kur'an mogu čitati mu'mini, munafici i kjafiri raznih boja i vrsta.

Allah, subhanehu ve te'ala, voli mu'mine koji čitaju Kur'an, jer je čitanje Kur'ana (tilavet) mustehab djelo oko čega nema razilaženja među učenjacima. A Allah voli sve što je naredio i preporučio. Dakle, Allah ovu vrstu čitalaca Kur'ana voli bez sumnje.

A za munafike Uzvišeni Allah kaže: „Zaista će licemjeri na samom dnu Džehennema biti“ (En-Nisa, 145). Zar Allah da voli one koje će kazniti najvećom kaznom, koji lažno ispoljavaju iman a u svojoj nutrini kriju nevjerstvo. Allah takve sigurno ne voli. A o oni često čitaju Kur'an.

Dok kjafire Uzvišeni Allah ne voli.

Kaže Uzvišeni na dva mjesta u Plemenitom Kur'anu: „Zaista Allaha ne voli kjafire“ (Ali Imran 32, Er-Rum 45). A nerijetko i kjafiri čitaju Kru'an.

Prema tome, ova izjava „Kur'an je jedina knjiga u kojoj autor (misli se na Allaha) voli čitaoca“ nije precizna i tačna, jer čitaoci mogu biti i munafici i kjafiri, a njih Allah ne voli i kad čitaju i kad ne čitaju. A ako se misli samo na mu'mine onda je tačna.

Drugi razlog – Nije ispravno kazati da je Allah autor knjige Kur'an, jer je Kur'an objava od Allaha i ne može se upoređivati sa drugim knjigama koje imaju svoje autore.

Učenjaci Kur'anskih znanosti, poput Sujutija, Zerkešija i drugih, definišu Kur'an sljedećim riječima (sa nekim malim razlikama u definicijama): Kur'an je Allahov govor, objavljen Vjerovjesniku Muhammedu, sallallahu alejhi ve sellem, riječi su mu nadnaravne, njegovo čitanje je ibadet, prenesen je mutevatir predajom, zapisan je u Mushafe od početka sure El-Fatiha do kraja sure En-Nas.

Takođe, ova rečenica „Kur'an je jedina knjiga u kojoj autor voli čitaoca“ u stvarnosti nije potpuno tačna. Jer ima mnogo knjiga čiji autori vole svoje čitaoce. Naravno, sa izuzetkom onih koji čitaju radi pronalaženja mahana i nedostataka, nekonstruktivne kritike i slično.

Prema tome, oni koji sastavljaju ovakve i slične rečenice, ako nisu preuzete iz pouzdanih knjiga ili od učenih, trebaju prvo provjeriti njihovu ispravnost pa ih tek onda puštati u etar.

Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Hvala Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:

Detaljnu analizu o temi umjetne oplodnje možete pročitati na ovom linku:
http://www.zijad-ljakic.com/index.php?option=com_content&view=article&id=669:stav-islama-o-umjetnoj-oplodnji&catid=87:savremena-pitanjaaktuelno&Itemid=44

A rezime onoga što je vezano za konkretno pitanje se sastoji u sljedećem:

Pod umjetnom oplodnjom se podrazumijeva svaki način i vrsta oplodnje koji se izvrši bez prirodnog polnog općenja između čovjeka i žene.

Umjetna oplodnja se dijeli na dvije osnovne vrste s obzirom na mjesto oplodnje: unutartjelesna i izvantjelesna. Unutartjelesna umjetna oplodnja se sastoji u tome da se uzme sjeme od muža i ubrizga u odgovarajuće mjesto unutar polnog organa supruge ili neke druge žene. A izvantjelesna umjetna oplodnja se sastoji u tome da se uzme sjeme muža i jajna ćelija žene sa kojom je u braku ili muškarca i žene koji nisu u bračnom odnosu, a zatim stave u epruvetu da bi se začelo dijete, a nakon začeća plod se stavlja u odgovarajuće mjesto ženine maternice.

Hirurškim zahvatom, uzme se ženska jajna ćelija i oplodi se u epruveti sa spermom muškarca. Oplođeno jajašce ne može se odmah staviti u maternicu žene, nego se čuva u cijevi, koja oponaša Fallopijevu cijev u žene, gdje se događa uobičajeno prirodno začeće. Nakon dva-tri dana zametak se prenosi u maternicu žene.

U epruveti se oplodi više jajnih ćelija. Od dobivenih 3 do 8 embrija, u materincu se unose obično 3. Ostali se prekobrojni embriji unište ili zamrznu ili se prodaju kao kozmetički materijal.

Osnovne vrste izvantjelesne oplodnje su sljedećih šest vrsta:

Prva vrsta: da se izvrši izvantjelesna oplodnja u laboratoriju spajanjem sjemena muža i jajne ćelije njegove supruge, zatim se ubrizga začeti plod u maternicu supruge ali nakon smrti njenog muža. Ovoj vrsti oplodnje se pribjegava kada supruga ima želju da dobije dijete od njenog bivšeg muža od koga je uzeta sperma prije njegove smrti.

Druga vrsta: da se izvrši izvantjelesna oplodnja spajanjem između sjemena muža i jajane ćelije od žene sa kojom nije u braku, a zatim da se ubrizga začeti plod u maternicu njegove žene. Ovoj vrsti umjetne oplodnje se pribjegava kada je jajovod supruge izvađen ili ne funkcioniše, ali njena maternica je zdrava i spremna za trudnoću.

Treća vrsta: da se izvrši izvantjelesna oplodnja u laboratoriju spajanjem sjemena nekog muškarca i jajne ćelije od žene sa kojom nije u braku, a zatim se ubrizga začeti plod u maternicu neke treće udate žene. Ovoj vrsti umjetne oplodnje se pribjegava kada je udata žena u koju je ubrizgan začeti plod neplodna zbog toga što jajnici ne izbaciju jajne ćelije, njena maternica je zdrava a njen muž je takođe neplodan, a imaju jaku želju za djetetom.

Četvrta vrsta: da se izvrši izvantjelesna oplodnja u laboratoriju spajanjem sjemena muža i jajne ćelije njegove supruge, a zatim se ubrizga začeti plod u maternicu druge žene koja dobrovoljno pristane da nosi tu trudnoću. Ovoj metodi se pribjegava kada supruga nije u stanju da ostane trudna zbog nekog problema u njenoj maternici, međutim njen jajovod je zdrav i luči jajne ćelije, ili supruga ne želi da bude trudna radi očuvanja ljepote i slično, pa se dobrovoljno ponudi druga žena da nosi tu trudnoću.

Peta vrsta: da se izvrši izvantjelesna oplodnja u laboratoriju spajanjem sjemena muža i jajne ćelije njegove supruge, zatim se ubrizga začeti plod u maternicu supruge. Ovoj vrsti oplodnje se pribjegava kada je supruga neplodna zbog začepljenja jajovoda.

Šesta vrsta: da se izvrši izvantjelesna oplodnja u laboratoriju spajanjem sjemena muža i jajne ćelije njegove supruge, zatim se ubrizga začeti plod u maternicu njegove druge supruge. Ovoj vrsti oplodnje se pribjegava kada prva supruga ima problema sa maternicom. Naravno, ova vrsta izvantjelesne oplodnje je moguća samo kod onih koji dozvoljavaju višeženstvo.

Šerijatski status prve četiri vrste je da nema razilaženja među savremenim islamskim učenjacima da su prve četiri vrste izvantjelesne umjetne oplodnje haram same po sebi a ne samo da vode u haram.

Prva, zato što supruga i preminuli muž nisu više u bračnom odnosu nakon njegove smrti te je rođeno dijete vanbračno.

Druga i treća, zato što je trudnoća nastala u njima zinaluk zabranjen sam po sebi.

Četvrta, što maternica žene koja se dobrovoljno ponudila da nosi trudnoću nije bračna maternica muškarca od koga je uzeto sjeme, a osnovni temelj za šerijatski ispravno očinstvo i majčinstvo je da žena bude u braku sa čovjekom od čijeg sjemena nosi dijete.

A što se tiče pete vrste, tj. da se izvrši izvantjelesna oplodnja u laboratoriju spajanjem sjemena muža i jajne ćelije njegove supruge, zatim se ubrizga začeti plod u maternicu supruge, ona je ona oko koje postoji veliko razilaženje savremenih učenjaka.

Takođe, šesta vrsta je od onih pitanja oko kojeg je se desila velika rasprava na konferenciji Kolegija islamskog prava pri Rabiti na sedmoj sjednici održanoj 1404. po Hidžri. Ali pošto nije predmet ovog pitanja neće biti govora o njoj.

Islamski pravnici i savremeni istraživači, nakon što su se složili oko zabrane prve četiri vrste umjetne oplodnje gore spomenutih, imaju podijeljeno mišljenje oko rađanja djeteta iz epruvete spomenutog pod petom vrstom.

Prvo mišljenje: zabrana, a ovo zastupaju Es-Siddik Ed-Darir, Redžeb Et-Temimi, Ahmed Bazi'u El-Jasin i drugi.

Drugo mišljenje: dozvola, ovo zastupaju skoro svi fikhski kolegiji od kojih su između ostalih: Kolegij islamskog prava pri Rabiti na svojoj petoj, sedmoj i osmoj sjednici,

Kolegij islamskog prava pri Islamskoj konfereciji n asvojo drudoj i trćoj sjednici. Takođe ovo je stav većine savremenih islamskih učenjaka.

Treće mišljenje: da je ovo pitanje stvar nužnosti (darure) te se ne iznosi kao opća fetva za sve ljude. Od najpoznatijih koji zastupaju ovaj stav je Bekir Ebu Zejd.

Argumenti prvog mišljenja:

Dokazi onih koji smatraju da je rađanje djeteta iz epruvete (peta vrsta) zabranjeno su:

Prvo: s obzirom da je Allah, subhanehu ve teala, propisao polni odnos među supružnicima radi ostvarenja osnovnog cilja braka a on je duševni smiraj koji je rezultat fizičkog i emocionalnog užitka, kao i dobijanja djece, a to se ne ostvaruje u umjetnoj oplodnji, a ovo nas vraća na primjenu fihskog pravila “Osnova u polnim organima je zabrana sve dok nemamo dokaza o dozvoli”.

Na ovo se može odgovoriti iz dva ugla:

Prvo – ne može se prihvatiti da je osnovni cilj polnog odnosa društveni smiraj, jer je on ostvariv i bez njega a ispravno je da je osnovni cilj i užitak i dobijanje poroda.

Drugo – spomenuto fikhsko pravilo se ne može primijeniti na umjetnu oplodnju, jer ono govori o zabrani polnog odnosa van braka, a umjetna oplodnja se radi među supružnicima.

Drugi: da je umjetna oplodnja u suprotnosti sa plemenitom ulogom čovjeka koja mu je povjerena od Allaha, takođe ona sadrži omalovažavanje čovjeka i novorođenog djeteta jer je ono poput kopileta.

Ovom argumentu se može prigovoriti da je neprihvatljivo uporediti dijete rođeno iz umjetne oplodnje sa kopiletom jer je ono rođeno u stanju braka, pa čak je i kopile ljudsko stvorenje i ne nosi grijeh zbog načina kako je rođeno.

Treći: mnoštvo opasnosti kojima se izlaže plod i mnogo šerijatsko spornih stvari koje se dešavaju prilikom čitavog procesa. Odgovor na ovo su postavljeni uvjeti za dozvolu umjetne oplodnje čime se mnoge opasnosti i spornestvari otklanjaju a neke ublažuju.

Takođe, oni posebno daju akcenat na mnoštvo šerijatsko spornih stvari od kojih su najveće: velika mogućnost miješanja porijekla ljudi zbog rasprostranjene iskvarenosti ljudi, poigravanje sa začetim plodovima i trgovina sa istim, osnivanje banki sperme, čuvanje začetih plodova u zamrznutom stanju, povećan procenat deformisanosti embrija, postojanje firmi koje se bave prodajom maternica, sperme i jajnih ćelija, otkrivanje stidnih mjesta i mnoge druge stvari. A na ovo dodaju da je općeprihvaćeno šerijatsko pravilo: “Ako se suprostave dvije štetne pojave vodi se računa o onoj čija šteta je veća tako da se radi po onoj čija je šteta manja” i “Veća šteta se otklanja radom po onoj koja donosi manju štetu”, pa je time rad po zabrani preči jer je on u ovom slučaju manja šteta.

Argumenti drugog mišljenja:

Oni koji dozvoljavaju (drugo mišljenje) postupak rađanja djece iz epruvete (peta vrsta) grupa njih uslovljava ispunjenje određenih šartova, s tim da su se oni međusobno razišli oko tih šartova. Pa su tako neki od njih uslovili samo dva šarta:

Prvi – da se dobro provjeri i ispita da li će novorođeno dijete imati tjelene deformacije i psihičke devijacije (zbog toga što je rođeno iz epruvete).

Drugi – da taj postupak ne odvede u miješanje porijekla među ljudima, tj. obezbjeđivanje svih garancija za valjano uzimanje sperme i jajne ćelije žene i ubrizgavanje začetih plodova u maternicu.

Dok drugi učenjaci dodaju neke druge šartove:

Treći – da bude uz pristanak i muža i supruge.

Četvrti – da čitav postupak vodi pouzdana ljekarska komisija sa stručne i vjerske strane i da se obavlja u državnim netrgovačkim bolničkim centrima.

Peti – da se ne otkrivaju stidna mjesta osim u velikoj nuždi.

Takođe postoje još neki šartovi koji se mogu vratiti u gore spomenuti samo je razlika u opisu istih.

Argumenti kojima podupiru stav dozvole su:

Prvi: kijas (analogija) vantjelesne oplodnje na prirodnu oplodnju, jer im je zajednički cilj sticanje potomstva.

Drugi: ovakvom oplodnjom se ostvaruje jedan od osnovnih šerijatskih ciljeva, a on je održavanje ljudske vrste, pa tako ako se nije mogao ostvariti prirodnim polnim odnosom umjetna oplodnja je došla kao zamjena za njega.

Treći: ova vrsta oplodnje potpada pod propisano liječenje, jer kao što je dozvoljeno liječenje neplodnosti tako je dozvoljeno izvršiti oplodnju na ovaj način.

Argumenti trećeg mišljenja:

Oni koji zastupaju treće mišljenje smatraju da je postupak rađanja djeteta iz epruvete zabranjen sa strane što je to put koji vodi u harame, tj. zbog toga što sadrži mnoštvo opasnosti i šerijatsko-spornih momenata. A pošto nije haram sam po sebi može se dozvoliti kada se za to ukaže potreba ili nužda, zbog toga je na onom ko je iskušan problemima rađanja djeteta da pita učenjaka u čije znanje i bogobojaznost ima povjerenja.

Odabrano (radžih) mišljenje je stav onih koji dozvoljavaju uz ispunjenje spomenutih šartova, jer kada se ispune postavljeni šartovi otklanjaju se opasnosti ovog postupka i sporni momenti sa strane Šerijata, a nakon toga nema prostora onima koji zabranjuju rađanje djece putem umjetne oplodnje.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Hvala Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:

Zasađivanje ili presađivanje kose potpada pod poznato savremeno pitanje: hirurške (plastične) operacije uljepšavanja. A hirurške operacije čiji je cilj uljepšavanje fizičkog izgleda se dijele na dvije vrste.

Prva vrsta – plastične operacije koje imaju za cilj uljepšavanje izgleda, poput: uljepšavanja nosa njegovim umanjivanjem, uljepšavanje dojki njihovim uvećavanjem ili smanjivanjem, uljepšavanje lica zatezanjem kože na licu i slično. Ovo je zabranjena vrsta plastičnih operacija.

Druga vrsta – plastične operacije koje se vrše sa ciljem otklanjanja tjelesnih mahana (anomalija) koje su rezultat nekih bolesti (poput odsijecanja dojke radi otklanjanja raka dojke), saobračajnih ili drugih nesreća, prirodnih katastrofa, požara i slično, kao i urođenih ili stečenih tjelesnih mahana (anomalija) poput šestog prsta na ruci i slično. Ova vrsta plastičnih operacija je dozvoljena jer se sa njom se ne namjerava mijenjanje Allahovog stvaranja koje je zabranjeno nego otklanjanje mahana ili liječenje.

Da li zasađivanje kose potpada pod prvu vrstu, zabranjenih operacija, ili pod drugu vrstu, dozvoljenih operacija, savremeni učenjaci imaju podijeljeno mišljenje:

Prvi stav učenjaka:

Većina savremenih učenjaka smatra da je zasađivanje kose dozvoljeno.

Ovo je stav Kolegija islamskog prava pri Rabiti, šejha Ibn ‘Usejmina, Saliha El-Fevzana, Mustafa El-‘Adevi, Halid El-Muslih, Muhammed Osman Šubejr, Selman El-Auda, Muhammed El-Munedždžid i mnogih drugih učenjaka.

Dokaz dozvole je hadis koji se prenosi od ‘Arfedžete ibn Es'ada, radijallahu anhu. On izgubio nos u bici El-Kulab (mjesto između Kufe i Basre) koja se desila u džahilijetu, pa je ugradio srebrni nos. Srebrni nos je imao neprijatan miris pa mu je naredio Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, da ugradi nos od zlata.

Hadis bilježe Ebu Davud, Tirmizi i Nesa'i u njihovim Sunenima, a Tirmizi, šejh Albani (Irvaul-galil, 824) i Šu'ajb Arnaut (Musned imam Ahmed, 31/344) su ga ocijenili dobrim.

Hadis ukazuje na dozvolu vršanja plastičnih opracija mijenjanja izgleda ako je njihov povod i razlog otklanjanje tjelesnih mahana, svejedno bile urođene ili stečene.

Ćelavost, svejedno bila nasljedna ili kao posljedica neke bolesti, potpada pod značenje hadisa. Ako uzmemo da je nasljedna, onda je to mahana koju je dozvoljeno otkloniti. A ako uzmemo da je posljedica bolesti, onda je to bolest koju je dozvoljeno liječiti.

Takođe, dokazuju sa hadisom mutefekun ‘alejhi, tj. kojeg bilježe Buharija i Muslim u svoja dva Sahiha. Hadis se prenosi Abdullah Ibn Mes'uda, radijallahu anhu, da je čuo od Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da je rekao: „Allah je prokleo žene koje tetoviraju i koje traže da ih tetoviraju, žene mutenemmise (koje traže da im se otklone ili obriju obrve) i mutefellidže (koje traže brušenje zdravih zubi) radi uljepšavanja, koje mijenjaju Allahova stvorenja“.

Uglavnom, skupina učenjaka koji su na ovom stavu dozvolu vršenja operacija zasađivanja kose zasnivaju na tumačenju da je to vid otklanjanje tjelesnog nedostatka ili mahane. Dok druga skupina smatra da je to vid liječenja koje je u osnovi dozvoljeno.

Kažu da ovo nije poput stavljanja perike koja je zabranjena jer zasađena kosa poslije raste te se time poptuno razlikuje od perike.

Na pitanje da li je sporno zasađivanje tuđe kose, šejh Salih El-Fevzan je odgovorio da nema smetnje jer će ta kosa rasti.

Drugi stav učenjaka:

Manja skupina učenjaka smatra da je zasađivanje kose haram (zabranjeno).

Ovo je stav kuvajtskog šejha Abdurrahmana Abdulhalika, saudijskog šejha Jusufa El-Ahmeda i drugih.

Oni smatraju da zasađivanje kose potpada pod značenje stavljanja perike. A stavljanje perike je zabranjeno po tekstu hadisa.

Naime, bilježe Buharija i Muslim u svojim Sahihima od Ibn Omera, radijallahu anhuma, da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao „Allah je prokleo žene koje stavljaju periku i koje traže da im se stavlja perika, žene koje tetoviraju i koje traže da ih tetoviraju”. A u rivajetu mutefekun alejhi takođe od Aiše, radijalahu anha, je došlo: „Allah je prokleo žene koje stavljaju periku i koje traže da im se stavlja perika“.

Kaže šejh Abdurrahman Abdulhalik da je zasađivanje kose gore od stavljanja perike, te da zbog toga nije dozovljeno.

Ispravan stav je ono na čemu je većina savremenih učenjaka, a Allah zna najbolje. Jer je bliže tumačenje da zasađivanje kose potpada pod otklanjanje mahane ili je samo po sebi vid liječenja, a koji su dozvoljeni, nego da potpada pod značenje stavljanja perike koje je zabranjeno.

Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Hvala Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:

Upotreba (kupovina, prodaja i korištenje) noževa koji imaju na drškama male krstove, svejedno bili urezani ili nacrtani, nije dozvoljena osim da se precrtaju krstovi ili unište njihovi oblici.

Da takve noževe nije dozvoljeno koristiti ukazuju sljedeći argumenti:

Prvi: hadis kojeg bilježi Buharija u svom Sahihu od Aiše, radijallahu anha, u kojem ona kaže: „Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, nije ostavljao u kući ništa na čemu ima krst a da ga nije otklonio (uništio sliku ili oblik krsta)“.

Hadis jasno ukazuje da je propisano otkloniti (ukloniti) krst ili sliku krsta gdje god ih imali u kući i na čemu god ih imali.

Drugi: hadis u kojem Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: „Ko oponaša neke ljude (jedan narod) on je od njih“. Bilježe ga Ebu Davud i Imam Ahmed, a ocijenili su ga dobrim i vjerodostojnim Ibn Hibban, Ibn Hadžer, Albani i Sulejman ‘Ulvan.

Ovim hadisom se zabranjuje oponašanje kjafira, a to se prvenstveno odnosi na njihove vjerske obrede i obilježja kao i sve što je specifično samo za njih od običaja, odijavanja i slično. A nema sumnje da je korištenje noževa koji na sebi imaju krstove zabranjeno oponašanje kjafira u onome što je sastavni dio njihove zabludjele i iskrivljene vjere.

Treći: korištenje noževa koji na sebi imaju krstove predstavlja vid zadovoljstvo sa njima i vid propagiranja istih, a muslimanu nije dozvoljeno da izražava zadovoljstvo sa obilježjima kufra niti da ih propagira.

Prema tome, ako se ti krstovi koji imaju na drškama noževa mogu otkloniti na bilo koji način onda nema smetnje da se oni koriste, u protivnom te noževe nije dozvoljeno upotrebljavati niti kupovati ili prodavati.

Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Hvala Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:

Korištenje i upotreba raznoraznih pomagala i stimulansa pri intimnom odnosu nije spezifičnost samo modernog doba, iako se njihov razvoj i upotreba vežu prvenstveno za savremeno vrijeme, nego su bili poznati i u davna vremena kod mnogih naroda i civilizacija.

Od islamskih učenjaka koji su govorili o tome su Ibn Tejmije u knjizi „Džami'ul-mesail“ (5/25) i Ibnul-Kajjim u knjizi „Bedai'ul-fevaid“ (4/82).

Sexualna pomagala se dijele na dvije vrste:

– sexualni stimulansi u obliku tableta i lijekova, poput viagre i

– sexualni aparati poput vibratora, umjetne vagine i slično.

Sexualni stimulansi u obliku tableta i lijekova, poput viagre i slično su u osnovi dozvoljeni pod uslovom da ne štete organizmu, jer potpadaju pod opći propis liječenja.

Propis upotrebe sexualnih aparata (vibratora, umjetne vagine i slično)

Nakon analize i istraživanja ovog pitanja u islamskim knjigama i savremenim fetvama učenjaka, dolazi se do zaključka da se upotreba sexualnih pomagala može podijeliti u četiri stanja, dva su zabranjena, a dva dozvoljena.

Prvo stanje – pojedinačna upotreba sexualnih aparata

Pošto je cilj upotrebe sexualnih aparata izbacivanje sjemena i smirivanje spolne strasti onda propis pojedinačne upotrebe vibratora, umjetne vagine i slično u suštini predstavlja samozadovoljavanje (onanisanje ili masturbiranje). A samozadovoljavanje je zabranjeno po ispravnom stavu učenjaka, na čemu je većina učenjaka ovog Ummeta i što je zvanični stav svečetiri mezheba.

Detaljnije o propisu samozadovoljavanja može se pronaći na ovom linku:

https://pitajucene.com/pitanje/samozadovoljavanje-stavovi-i-argumenti-ucenjaka-i-mezheba/

Drugo stanje – upotreba od strane supružnika pri intimnom odnosu

Pod ovom upotrebom se misli da u toku intimnog odnosa supružnika muž zadovoljava ženu ili obrnuto uz pomoć spomenutih sexualnih aparata.

Supružnicima je dozvoljeno da uživaju jedno u drugom sa svojim prirodnim organima tijela.

Kaže Uzvišeni: “I koji stidna mjesta svoja čuvaju, osim od žena svojih ili onih koje su u posjedu njihovom, oni doista prijekor ne zaslužuju, a oni koji pored toga traže, oni u griješenju prelaze granicu” (El-Mu'minun 5-7). Dok pražnjenje spolne strasti mimo toga (prirodnih organa tijela) predstavlja prelaženje granica koje su spomenute u ovim kur'anskim ajetima, a pod ovo ulazi i upotreba spomenutih pomagala.

Takođe, može se reći da se upotreba sexualnih pomagala od strane supružnika pri intimnom odnosu ubraja u vid samozadovoljavanja, a samozadovoljavanje je zabranjeno. Razlika između ovog načina samozadovoljavanja i klasičnog je u tome što u ovom slučaju pomagalo upotrebljava supružnik, a suština je ista – da se pomoću tih pomagala prazni spolna strast.

Prema tome, upotreba sexualnih pomagala od strane supružnika pri intimnom odnosu je zabranjena jer predstavlja zabranjeno prelaženje granica u čuvanju stidnog mjesta i vid je samozadovoljavanja.

Ovo je fetva mnogih savremenih učenjaka (poput Ahmeda El-Kurdija i Saliha El-Munedždžida) i istraživača ovog pitanja. (Ahkam el-ittisal el-džinsi, Salih El-Hudan str. 110)

Treće stanje –kada jedno od supružnika ima manu zbog koje ne može imati intimni odnos

Ako muž ili supruga dožive neki musibet (nesreću ili bolest) pri kojem izgube funkciju spolnog organa, a ne žele da se razvode zbog lijepog bračnog života, djece, međusobne ljubavi i slično, dozvoljeno im je da koriste spomenuta sexualna pomagala kako bi se zadovoljila potreba onog supružnika koji je sexualno sposoban.

Muž je šerijatski obavezan da spolno zadovolji svoju suprugu, pa ako nije u stanju da sa njom ima intimni odnos zbog neke mane ili bolesti, on je obavezan da joj omogući zadovoljenje njene spolne potrebe ljubavnim predigrama, rukom ili uz pomoć vibratora kako se ne bi sama zadovoljavala na haram način (mastubiranjem). Nema smetnje da to ona sama traži od njega, jer je spolno uživanje njeno pravo kod njega i na njemu je vadžib da je zaštiti sa te strane.

Sve spomenuto se odnosi i na suprugu, ako ona ima neku manu koja je sprečava da spolno zadovolji muža, a muž nije u materijalnom stanju da oženi drugu ženu ili se boji da neće biti pravedan.

Četvrto stanje – upotreba sexualnih aparata u nuždi iz bojazni od upadanja u zinaluk

Prenosi se od skupine ashaba i tabi'ina, a što je i stav imama Ahmeda u rivajetu od njega, da je samozadovoljavanje zabranjeno osim u nuždi, poput toga da se osoba boji da će učiniti zinaluk ili da je ne pogodi neka bolest zbog jačine spolne potrebe. (Hašijetu Ibn ‘Abidin 3/371, El-Insaf 26/465)

Oni to dokazuju sa dva fikhska pravila: nužda dozvoljava zabranjeno i činjenje manjeg od dva zla.

Ako spolna strast obuzme osobu u tolikoj mjeri da postoji realna šansa da ga navede i odvede do samog čina zinaluka, po hanefijskom učenjaku Ibn Nudžejmu je tada vadžib da se samozadovolji kako bi se izbjeglo veće zlo i veći grijeh, a to je zinaluk (El-Bahru er-raik 2/475).

Kaže hanbelijski učenjak El-Merdavi u svojoj knjizi „El-Insaf“ (10/252): „Dvije koristi: prva – nije dozvoljeno samozadovoljavanje osim u nuždi … Druga – propis žene u tome je kao i propis muškarca. Njoj je dozvoljeno da koristi nešto poput muškog polnog organa kada se boji da će počiniti zinaluk. A ovo je ispravno“.

Dakle, dozvoljena je upotreba sexualnih pomagala (aparata) u nuždi zbog realne i stvarne bojazni upadanja u zinaluk.

Prema tome, upotreba sexualnih pomagala (aparata) je zabranjena u prva dva stanja:

pojedinačna upotreba i upotreba od strane supružnika pri intimnom odnosu, a dozvoljena u druga dva stanja:

kada jedno od supružnika ima manu zbog koje ne može imati intimni odnos i upotreba sexualnih aparata u nuždi iz bojazni od upadanja u zinaluk.

Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com