Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Hvala Allahu i neka je salat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:

Većina učenjaka dijeli ljudske aktivnosti na ibadete (taharet, namaz, zekat, post, hadždž, i slično) i adete (običaje i međuljudske postupke). I kažu da je osnova u ibadetima zabrana, tj. nije dozvoljeno da se čini neki ibadet osim ako za njega imamo dokaz u šerijatskim tekstovima Kur'ana i vjerodostojog Sunneta. A suprotno tome, osnova u adetima je dozvola, tj. svi adeti su u osnovi dozvoljeni osim ako na zabranu nekog od njih ukazuje šerijatski argument Kur'ana i vjerodostojog Sunneta i onoga što proizilazi iz ta dva osnovna izvora Islama.

Na podjelu ljudskih aktivnosti na ibadete i adete i da je osnova u prvim zabrana a u drugim dozvola ukazuju mnogi šerijatski tekstovi a što je tema za sebe.

Shodno gore spomenutom, djevojačko veče sa navedenim povodom i načinom organizovanja u osnovi nema smetnje da se organizuje, jer djevojačko veče je adet i običaj, ali pod uslovom ispuni sljedeća dva šarta:

Prvi – da samo djevojačko veče (sijelo) ne bude zasnovano na nekom haramu, poput slušanja muzike, miješanja žena i muškaraca, pijenju alkohola i slično.

Drugi – da takav vid druženja i sijela ne bude specifičan i svojstven samo kjafirima. Jer u tom slučaju bi predstavljao zabranjeno oponašanje kjafira. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je rekao: „Ko oponaša neke ljude (jedan narod) on je od njih“. Bilježi ga Ebu Davud i Imam Ahmed, a ocijenili su ga dobrim i vjerodostojnim Ibn Hibban, Ibn Hadžer, Albani i Sulejman ‘Ulvan.

Što se tiče prvog šarta, shodno opisu sijela koje je spomenuto u pitanju, on je zadovoljen i ispunjen. Za razliku od djevojačkih večeri koje organizuju nemuslimanke gdje se pije alkohol, sluša muzika, djevojke se slikaju gole skupno ili pojedinačno, dovede se striper, i gdje se čine mnoge druge stvari koje Islam zabranjuje.

A što se tiče drugog šarta dozvole, meni nije poznato među muslimanima Bosne ili neke druge zemlje u kojoj žive muslimani da djevojke muslimanke organizuju takva druženja tim povodom.

Naravno, nije ibret u tome ako to čine djevojke koje su muslimanskog porijekla a ne praktikuju vjeru. Dok je sa druge strane takav običaj i takva praksa jako raširena i prisutna kod nemuslimana, poput Amerike, Hrvatske, Srbije i mnogih drugih zemalja. A to znači da je organizovanje ovakvih sijela od strane muslimanki oponašanje kjafira u onome što je specifično i svojstveno samo njima.

Prema tome, pošto organizovanje djevojačke večeri ne ispunjava šart zabrane oponašanja kjafira u onome što je specifično samo njima nije dozvoljeno njeno organizovanje.

Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Hvala Allahu i neka je salat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:

Na slično pitanje sam odgovorio sljedećim odgovorom pod ovim linkom:
http://www.zijad-ljakic.com/index.php?option=com_content&view=article&id=829:dozvoljena-i-zabranjena-mita-tele-i-veze&catid=87:savremena-pitanjaaktuelno&Itemid=44

Dodatak: Propis plate onome ko se zaposli preko štele

Osoba koja se i zaposli preko zabranjene štele i veze, a što je veliki grijeh bez sumnje, plata koju poslije toga zarađuje nije haram imetak. Jer platu zarađuje svojim stručnim i poštenim radom. A ima grijeh što je na takav način došao do posla i oštetio druge ljude koji su bili preči da budu zaposleni, te zbog tog grijeha treba učini tevbu.

Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Hvala Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:

Pravilno pisanje arapskih riječi u bosanskom jeziku, tj. transkripcija arapskih riječi na bosanski, podliježe pravilima pravopisa bosanskog jezika, a ne arapskog, turskog ili engleskog.

Dr. Senahid Halilović u knjzi „Pravopis bosanskog jezika“ na 264. strani je naveo da se ova riječ piše „inšallah“ (u prijevodu: Ako Allah da). Znači, nije pravilno da se piše: „inšAllah“, inšaAllah, inshAllah“, niti „in sha Allah“. Po pravopisu bosanskog jezika veliko slovo se ne piše u sredini riječi, niti se pišu slova koja se ne čitaju niti se riječ inšallah, koja znači Ako Allah da, piše sa tri riječi.

Takođe, po pravopisu bosanskog jezika riječ mašallah se piše „mašallah“ (u prijevodu: Po htijenju Allahovom) (Pravopis bosanskog jezika, Senahid Halilović, str. 324).

Isto tako po pravilma bosanskog pravopisa pišu se mnoge druge arapske riječi: elhamdulillah, subhanallah, barekallahu fikum, džezakumullahu hajren, jerhamukellah i slično.

A što se tiče razloga zbog kojeg je navodno sporno pisati riječ „inšallah“, a to je ono što se pripisuje dr. Zakiru Naiku ako je to uopće pouzdano: da ne bismo trebali pisati „InshaAllah“ ili „Inshallah“ (ili „inšallah“) jer to znači STVARANJE ALLAHA, te da zbog toga treba pisati ispravno sa tri razvojene riječi „In Shaa Allah“.

Onaj ko je ovo izustio očito ne poznaje niti arapski jezik niti pravla pravopisa bosanskog jezika u pisanju arapskih riječi. O ovom drugom već je bilo govora.

A nepoznavanje arapskog jezika se ogleda u sljedećem:

Dvije arapske riječi (إنشاء الله) INŠAULLAH znače Allahova izgradnja ili Allahovo pravljenje, a ne „Stvaranje Allaha“ (kako je pogrešno prevdeno), kao što Bejtullah znači Allahova kuća, Rizkullah znači Allahova opskrba, Halkullah znači Allahova stvorenja, itd.

Prema tome, sa te strane nije sporno izgovarati „inšallah“, jer nema sporno značenje a i razlikuje se riječ „inšaullah“ od riječi „inšallah“ u višku slova „u“ u riječi „inšaullah“. A u arapskom jeziku ogromna je razlika između tri riječi „In ša'e Allah“ i dvije riječi „Inša'u Allah“.

A ako se spornost pisanja i izgovaranja „inšallah“ vraća na naredbodavnu formu glagola „Enše'e-junši'u“, tj. da dvije riječi u arapskom (أنشأِ الله) „ENŠI'ILLAH“, a što znači „Izgradi (ili napravi) Allaha“, imaju sporno značenje te da zbog toga treba izbjegavati pisanje „inšallah“. Odgovor je da je očita razlika između pisanja riječi „inšallah“ i riječi „enši'illah“.

Prema tome, po pravopisu bosanskog jezika pravilno je pisati „inšallah“, a naravno čita se onako kako piše. Ovakvo pisanje i čitanje nema sporno značenje u arapskom jeziku.

Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Hvala Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:

Ovo pitanje se može podijeliti na dva dijela: upotreba smajlova i upotreba likova (dječaka, dvojčice ili iz crtanih filmova).

Upotreba smajlova

Upotreba smajlova se vraća na propis crtanja živih bića (tj. svega što ima dušu) i upotrebe crteža. Crtanje (rukom) živih bića (ljudi, životinja is lično) je zabranjeno po džumhuru učenjaka ovog ummeta. A što je i ispravan stav na koji ukazuju jasni i nedvosmisleni hadisi.

Većina savremenih učenjaka smatra da je dozvoljeno upotrebljavanje smajlova, jer oni ne potpadaju pod zabranjeno crtanje živih bića. Od tih učenjaka su Sa'd ibn Turki El-Haslan, Muhammed El-Munedžid, Halid El-Muslih, Selman El-Auda, Džemmaz ibn Abdurrahman El-Džemmaz i mnogi drugi.

Manja skupina savremenih učenjaka smatra da se opća zabrana crtanja i upotrebe crteža odnosi na smajlove. Od tih učenjaka je Halid Es-Sebt.

U narednom slijede stavovi učenjaka i njihova obrazloženja:

Šejh Sa'd ibn Turki El-Haslan kaže da nema smetnje u upotrebi smajlova.

Argumentira tu dozvolu sljedećim:

– jer to nisu slike (srteži) u šerijatskom smislu, nego su to simboli sa kojima se izražavaju neki gestovi.

– kaže, a ako bi uzeli da su to slike (crteži), islamski pravnici kažu da crtež ako mu se odsječe (otkloni) ono bez čega nema života da on nije zabranjen.

Kaže Ibn Abbas, radijallahu anhuma: „Crtež je glava, ako se odsječe glava nema crteža“, ove riječi se prenose i od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.

Kaže Ibn Kudame: „Ako se odsječe od crteža ono bez čega ne može živjeti, poput prsa ili stomaka ili glava bude odvojena od tijela, to ne potpada pod zabranu, jer bez toga više nije crtež, pa je poput odsječene glave“. (El-Mugni, 8/111)

(http://www.saad-alkthlan.com/text-875)

Šejh Muhammed ibn Salih El-Munedžid u dvije različite fetva kaže da nema smetnje u korištenju smajlova.

U prvoj fetvi kaže da smajlovi ne potpadaju po propise crteža kojeg je zabranjeno crtati i upotrebljavati zbog dva razloga:

Prvi – jer na smajlovima nema obrisa stvarnog lica: očiju, usta i nosa, kao ni glave i ušiju.

A Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, je rako: „Crtež (slika ili kip) je glava, pa kada se odsiječe glava nema crteža (slike ili kipa)“. Prenosi ga Isma'ili u svom Mu'adžemu od Ibn Abbasa, radijallahu anhuma, a ocijenio ga je vjerodostojnim šejh Albani u Silsili sahiha (broj 1921) i u Sahihul-džami'i (broj 3864).

Drugi – jer je džumhur (većina) učenjaka na stavu da ako se od crteža (slike) odstrani ono bez čega nema života onda to nije zabranjeni crtež ili slika.

Zatim je naglasio dvije stvari:

Prva – da korištenje smajlova na internetu ne potpada pod propis crtanja živih stvoranja nego pod propis upotrebe istih.

Druga – da žene ne trebaju upotrebljavati smajlove pri komuniciranju sa muškarcima strancima (tj. onima koji joj nisu mahremi), jer smajlovi govore o stanju onog ko ih šalje, da je nasmijan ili se stidi i slično. Razgovaranje žene sa muškarcem je dozvoljeno po potrebi pod uvjetom da je na javnom forumu a ne u privatnom razgovoru.

U drugoj fetvi je naveo isti stav sa detaljnijim obrazloženjem.

(http://www.ahlalhdeeth.com/vb/showthread.php?t=290222)

Halid El-Muslih, takođe smatra da nema smetnje u njihovoj upotrebi.

On kaže da to nije zabranjeno crtanje niti zabranjena upotreba crteža i slika, jer je zabranjeno crtanje onoga što je živo, a ovi crteži nisu živi, oni su imaginarni crteži, a oni nisu zabranjeni, poput čaše sa nacrtanim očima. Kaže pitao sam šejha Ibn Usejmina o tim crtežima, odgovorio je da to ne ulazi pod zabranjeno crtanje.

(http://www.youtube.com/watch?v=7kaqJt_vU7U)

Takođe, šejh Selman El-Auda kaže da je u osnovi dozvoljeno njihovo korištenje, jer smajlovi nisu živa bića za koja je došla zabrana crtanja. Smajlovi predastavljaju nacrtane stvari koje ne postoje u stvarnosti.

(http://www.forsanhaq.com/showthread.php?t=76274)

Šejh Džemmaz ibn Abdurrahman El-Džemmaz smatra da je dozvoljeno njihovo upotrebljavanje.

On kaže da smajlovi nisu crteži niti niti potpadaju pod propise crteža, jer na njima nema potpunih dijelova glave koji se spominju u hadisu „Crtež (slika) je glava“ (bilježe ga Ahmed i drugi sa dobrim senedom). S tim da dodaje da nije dozvoljeno da ih šalje muškarac ženi strankinji (i obrnuto), jer to potpada pod zabranjeno uljepšavanje govora.

( http://www.youtube.com/watch?v=deq_7awumVI )

Dok šejh Halid Es-Sebt smatra da nije dozvoljeno crtati ih niti koristiti.

On smatra da se sa ovim crtežima (smajlovima) više izražava nego sa riječima. Crtež govori i izražava ono što ne izražavaju riječi, pa ostavlja više uticaja. Kaže da ovome još treba dodati da neki crteži (smajlovi) izražavaju pokuđen ahlak, bestidnost i što ne treba biti od edeba ponašanja. I dodaje da ovi crteži nisu dozvoljeni svejedno da li ih čovjek lično crtao ili ih uzeo već nacrtane i koristio, jer je on na stepenu onog ko ih je nacrtao.

(http://www.ahlalhdeeth.com/vb/showthread.php?t=290222)

Ispravan stav je ono na čemu je većina savremenih učenjaka, tj. dozvola upotrebe smajlova, zbog jačine argumenata sa kojima podupiru svoj stav. A Allah zna najbolje.

Upotreba likova (dječaka, dvojčice ili iz crtanih filmova)

Ovaj dio se odnosi na crteže dječaka i djevojčice, ili potpunih crteža likova ljudi ili životinja iz crtanih filmova, koji se koriste zajedno sa smajlovima. Problem upotrebe ovih crteža je što imaju potpun lik i što predstavljaju stvarno ljudsko biće. Crtanje ovih likova nije dozvoljeno.

A propis njihove upotrebe se vraća na poznatu mes'elu: korištenja i upotrebe slika na kojima je naslikano ono što ima dušu.

Naime, prenosi Ibn Hadžer u “Fethul-bari” (10/480) mišljenja učenjaka oko upotrebe crteža, slika i kipova (svega što je u trodimenzionalnom obliku a ima dušu) onako kako ih je rezimirao malikijski učenjak Ibnul-Arebi:

Prvo: ako je slika u trodimenzionalnom obliku (kip i slično) od onoga što ima dušu zabranjeno je njeno korištenjo po idžmau (konsenzusu) učenjaka (naravno, iz ovoga se izuzimaju lutke).

Drugo: ako je crtež ili slika na papiru, platnu, odjeći ili slično učenjaci imaju četiri mišljenja oko njihove upotrebe:

Prvo – opća dozvola koju dokazuju hadisom kojeg bilježe Buharija i Muslim a u kojem je došao izuzetak za dozvoljenu upotrebu slika: “Osim slike na odjeći”.

Drugo – opća zabrana na koju ukazuju hadisi u kojima je došla zabrana slikanja u općem smislu.

Treće – ako je ono što ima dušu naslikano u svom potpunom izgledu onda je upotreba tih slika haram, a ako je naslikano bez glave ili u pojedinačnim dijelovima onda je dozvoljena upotreba. A ovo mišljenje je po njemu (po Ibnul-Arebiju) najispravnije. Dokaz za njega je hadis koji bilježi Nesai u kojem je došlo da Džibril, alejhi selam, nije htio da uđe u kuću Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, jer je na zavjesi bila slika a onda je naredio Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, ili da odsiječe glave na slikama ili da od njih napravi šilte na kome će se sjediti, i dodao je da meleci ne ulaze u kuću u kojoj ima slika. Albani ovaj hadis ocjenjuje vjerodostojnim.

Četvrto – ako slika nije okačena i obješena onda je dozvoljena njena upotreba a u suprotnom nije dozvoljeno. Dokaz za to je hadis od Aiše, radijallahu anha, koja prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, došao sa putovanja a ona je prekrila otvor na zidu zavjesom na kojoj su bile crteži, pa čim je to vidio Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, lice mu je promijenilo boju. Pa je rekao: “O Aiša, ljudi koji će se najžešće kažnjavati kod
Allaha na Sudnjem danu su oni koji oponašaju Allahovo stvaranje”. Pa kaže Aiša da su isjekli tu zavjesu i napravili od nje jedan ili dva jastuka. Hadis je mutefekun alejh.

Zatim Ibn Hadžer pravi spoj između trećeg i četvrtog mišljenja i navodi dokaz koji to podupire, tj. gore spomenuti hadis kojeg bilježi Nesai.

Prenosi Bejheki u svom Sunnenu da je Abdullah ibn Abbas, radijallahu anhu, rekao: “Slika je glava, pa kada se otkloni glava onda to nije slika”, a šejh Albani je ovaj rivajet ocijenio vjerodostojnim.

Takođe, isto ovo se prenosi od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, i Ikrime. A imam Ahmed je rekao: “Slika je glava”, a kada bi htio da uništi sliku obrisao bi glavu.

Iz svega spomenutog se može rezimirati otprilike onaj stav koji je zauzeo Ibn Hadžer, a to je da slike na kojima je naslikano ono što ima dušu (ljudi, meleci, životinje, džini) nije dozvoljeno vješati (na zid, ormar i slično) radi veličanja, uspomene ili ukrasa, a ako je ono što je naslikano u potpunom svom izgledu (znači, nije samo dio tijela; glava ili trup bez glave), onda ih takođe nije uopće dozvoljeno upotrebljavati.

Dozvoljena je upotreba onog što je naslikano ako mu je obrisana glava (kao i glava bez tijela kod mnogih učenjaka) ili ako su te slike naslikane na onome po čemu se gazi ili sjedi.

Prema tome, propis upotrebe ovih likova je zabrana, jer su to potpuni ljudski (ili životinjski) likovi čija upotreba je zabranjena po ispravnijem stavu učenjaka.

Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Hvala Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:

Odgovor na ovo pitanje se vraća na propis figura i kipova koji se obožavaju ili ne obožavaju.

Propis turbeta i uzdignutih kaburova. Takođe, oko ovog propisa su raširene određene nejasnoće (šubhe), pa će biti govora i o tome, inšallah.

Figure i kipovi (živih stvorenja) koje se ne obožavaju

Šerijatski tekstovi ukazuju da je vadžib porušiti kipove, svejedno obožavali se ili ne.

Od tih tekstova su dva općepoznata hadisa:

Prvi – Hadis kojeg bilježi Muslim u svom Sahihu od Ebu El-Hejjadža El-Esedija da mu Alija, radijallahu anhu, rekao: „Hoćeš li da te pošaljem radi onoga zbog čega je mene poslao Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: ‘Da ne ostaviš kip a da ga ne srušiš, niti uzdignut kabur a da ga ne poravnaš“.

Drugi – Takođe, kojeg bilježi Muslim od ‘Amr ibn ‘Abese, radijallahu anhu, da je pitao Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem: „Zbog čega te je (Allah) poslao“. On je odgovorio: „Poslao me je sa održavanjem rodbinskih veza, razbijanjem (rušenjem) kipova i da se samo Allahu ispoljava tevhid da mu se ne čini širk“.

Kaže imam Nevevi u svom Komentaru Muslimovog Sahiha (Šerhu Muslim, 14/82) prilikom govora o hadisima u kojima je došla zabrana crtanja i pravljenja kipova: „Idžmau učenjaka je na zabrani (pravljenja) onoga što ima sjenu i obavezi njegovog uništavanja.

Kaže El-Kadi: ‘Osim onoga što je došlo o igranja sa lutkama djevočicama i olakšice u tome’.“ Ono što ima sjenu su figure i kipovi živih stvorenja.

Prenosi Ibn Hadžer u “Fethul-bari” (10/480) mišljenja učenjaka oko upotrebe crteža, slika i kipova (svega što je u trodimenzionalnom obliku a ima dušu) onako kako ih je rezimirao malikijski učenjak Ibnul-Arebi:

Prvo: ako je slika u trodimenzionalnom obliku (kip i slično) od onoga što ima dušu zabranjeno je njeno korištenjo po idžmau (konsenzusu) učenjaka (iz ovoga se izuzimaju lutke).

Drugo: ako je crtež ili slika na papiru, platnu, odjeći ili slično učenjaci imaju četiri mišljenja oko njihove upotrebe.
Figure i kipovi (živih stvorenja) koje se obožavaju

A ako se kipovi obožavaju, onda je obaveza njihovog rušenja još veća i strožija. Na to ukazuju hadisi i događaji potvrđeni u siri:

Pravi – Hadis kojeg bilježe Buharija i Muslim u svoja dva Sahiha od Džerir El-Bedželija, radijallahu anhu, da ga je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, poslao sa 150 konjanika da sruše Zul-Halasa kuću od plemena El-Has'am, koju su zvali Jemamskom Kabom. Otišli su i zapalili je.

Kaže Ibn Hadžer (Fethul-bari, 8/73): „U hadisu je propisanost uništavanja onoga što je fitna ljudima od građevina i sličnog, svejedno bio to insan, životinja ili neživo stvorenje“.

Drugi – Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je poslao Halid ibn Velida, radijallahu amhu, sa konjicom da sruše kip El-‘Uzza. Pa je to učinio. (El-Bidaje ven-Nihaje, 4/712)

Treći – Poslao je S'ad ibn Zejda el-Ešhelija, radijallahu anhu, sa konjicom da sruši kip Menat. (El-Bidaje ven-Nihaje, 4/776)

Četvrti – Poslao je ‘Amr ibn El-‘Asa, radijallahu anhu, sa konjicom da sruši kip Suva'a. (El-Bidaje ven-Nihaje, 5/83)

Šubhe i nejasnoće oko rušenja kipova

Šubhe koje se navode mogu se rezimirati u 4 glavne:

Prva šubha – da te kipove treba ostaviti jer se oni ne obožavaju, a po općeprihvaćenom pravilu iz Usulil-fikha: propis neke stvari je vezan za njen povod (razlog), tj. povod rušenja kipova je njihovo obožavanje, pa ako se ne obožavaju nije propisano da se ruše.

Odgovor:

Kao prvo, nije prihvatljivo da je povod propisa rušenja kipova njihovo obožavanje, nego je vadžib uništiti ih i razbiti obožavali se ili ne po idžmau učenja kojeg navodi imam Nevevi. O ovome je već bilo govora.

Drugo, ovo bi mogla reći osoba koja nikada u životu nije čula ajet u kojem Uzvišeni kaže: „I govore: ‘Nikako božanstva svoja ne ostavljajte, i nikako ni Vedda, ni Suvaa, a ni Jegusa, ni Jeuka, ni Jesra ne napuštajte!'“ (Nuh, 23). Tefsir ovog ajeta je u Buharijinom Sahihu od Ibn Abbasa, radijallahu anhuma. On kaže: „Ovo su imena dobrih ljudi iz Nuhovog naroda. Kada su oni umrli šejtan je nadahnuo njihov narod da postave na mjestima gdje su se sastajali kipove i da ih nazovu po njihovim imenima. Pa su tako i uradili. Nisu bili obožavani sve dok nisu pomrli (oni koji su ih postavili), pa kada je nestalo znanja počeli su ih obožavati“.

Ovo je znači razlog širenja širka među ljudima, ovakav mu je početak. Oni nisu te kipove odmah obožavali, nego su bili postavljeni radi uspomene i podsjećanja. Međutim, nakon što su ostavljeni kasnije su došli oni koji su ih obožavali.

Druga šubha – Islam je došao sa poštovanjem drugih vjera i nije poznato da su muslimani prilikom osvajanja nekog mjesta rušili njihove kipove.

Odgovor:

Da je ova tvrdnja netačna najbolje ukazuje postupak Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Čim je ušao u Mekku prilikom njenog osvajanja odmah je porazbijao sve kipove oko K'abe, čiji je broj bio 360. Nije iskazao nikakvo poštovanje prema vjerama onih koji su obožavali te kipove. I ne samo to, nego je poslao ashabe u sve krajeve Arapskog poluostrva da sruše i porazbijaju kipove koje su mušrici obožavali.

Sad se postavlja pitanje: je li ispravno reći da Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, sa ovim postupcima nije poštovao druge vjere niti ono što oni obožavaju, niti njihove obrede niti vjerske simbole? Ili da se kaže: da Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nije pridavao značaj čovječanskom nasljeđu i zaostavštinama?
Ili po oprobanom i dobro uhodanom izlazu da se kaže: to je važilo za njegovo vrijeme, da bi se širk uništio u korijenu, dok mi živimo u savremenom dobu. Ko još obožava kipove? A obožavaoci sotone, Nju Ejdž (oživljavanje starih paganskih religija i tradicija), paganski obredi tajnih društava, kipovi kršćana, …?

Treća šubha – da su ashabi nisu uništavali i rušili kipove u oslobođenim (osvojenim) zemljama.

Odgovor:

Pogrešno je pripisati ashabima Allahovog Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, da su ostavljali kipove i idole u osvojenim krajevima, pogotovo što su se isti obožavali u njihovo vrijeme.

Ako bi se to dokazivalo starim ostacima Feničana i Egipćana, da ih ashabi nisu porušili, to se može pojasniti na jedan od tri sljedeća načina:

Prvo – da su ti kipovi bili u udaljenim mjestima, daleko od centara, do kojih ashabi nisu došli prilikom osvajanja. Recimo, kada su osvojili Egipat, to ne znači da su došli do svih njegovih krajeva.

Drugo – da ti kipovi nisu bili vidljivi, nego zatrpani prijeskom ili unutar faraonskih ili drugih grobnica.

Treće – da su ti kipovi tek otkriveni i pronađeni u novije doba, nakon otvaranja piramida i grobnica.

A ako bi pretpostavili da su određeni kipovi bili vidljivi, nedostaje nam potvrda da su ih ashabi vidjeli i da su bili u mogućnosti da ih sruše. Veliki kipovi, piramide i slično, njih ashabi nisu bili u mogućnosti srušiti, jer u sadašnje vrijeme za njihovo rušenje treba 10-ak dana uz posjedovanje svih sredstava, alata i eksplozivnih sprava koje oni nisu imali.

Navodi Ibn Haldun u svojoj El-Mukaddimi (str. 384.) da je abasijski halifa Er-Rešid odlučio da sruši perzijski spomenik Iwan Kisra (građevina), pa je sakupio ljude, upotrijebio alat tog vremena, zapalio ga vatrom i nakvasio ga sirćetom, pa je na kraju odustao bez uspjeha. A abasijski halifa El-Me'mun je pokušao da sruši jednu egipatsku piramidu, upotrijebio je slonove ali nije uspio.

Četvrta šubha – da su kipovi kulturni spomenici, ljudsko nasljeđe i kulturno-civilizacijska zaostavština.

Odgovor: ovom argumentiranju se ne pridaje značaj, jer iako su kipovi spomenici, nasljeđe i zaostavština oni su po Šerijatu zabranjeni spomenici koje je vadžib uništiti.

Kada Allah i Njegov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nešto narede, mu'mini to žurno izvršavaju, i ne odbacuju Allahovu i Poslanikovu, sallallahu alejhi ve sellem, naredbu zbog ovako ništavnih argumenta.

Zar nisu kipovi Hubela, Menata, El-‘Uzza i njima slični (koje su ashabi srušili po naredbi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem) nasljeđe i spomenici onih koji su ih obožavali od Arapa na Arapskom poluostrvu?

Zar nije Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, srušio 360 kipova unutar i oko Kabe? I to su bili spomenici „paganske“ kulture.

Rušenje turbeta i kaburova

Sve kaburove, iznad kojih su napravljena turbeta ili ozidane građevine i grobnice, je propisano poravnati i srušiti na osnovu gore spomenutog hadisa kojeg bilježi Muslim u svom Sahihu od Ebu El-HejjadžaEl-Esedija, radijallahu anhu, u kojem je došlo da mu Alija, radijallahu anhu, rekao: „Hoćeš li da te pošaljem radi onoga zbog čega je mene poslao Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: ‘Da ne ostaviš kip a da ga ne srušiš, niti uzdignut kabur a da ga ne poravnaš“.

Naravno, ovo se odnosi na državu i mjesto u kojem oni koji izvrašavaju ovaj propis imaju moć i vlast u svojim rukama, tj. u stanju da to izvrše bez štetnih posljedica. Dok u drugim mjestima, ako će štetne posljedice tog djela biti veće od štete i zla samih turbeta i grobnica, to nije dozvoljeno činiti.

Prema tome, po Šerijatu je propisano uništiti kipove obožavali se ili ne, bili u muzejima ili na planinama. Takođe, propisano je srušiti turbeta i poravnati uzdignute kaburove.

‘Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com