Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Odgovor na ovo pitanje zahtijeva da se prvo obradi pitanje propisa oblačenja odjeće na kojoj ima slika hajvana ili insana, a poslije toga pitanje klanjanja i ispravnosti namaza u odjeći na kojoj ima slika živog bića, a zatim da se to konkretno ti propisi spuste i primjene na klanjanje u odjeći sa znakovima (logotipovima) spomenutih firmi.

Propis oblačenja odjeće na kojoj ima slika životinje ili čovjeka
Islamski učenjaci imaju podijeljeno mišljenje oko propisa oblačenja odjeće na kojoj ima slika živog bića.

Prvi stav – pokuđenost oblačenja onoga što na sebi ima sliku živog bića.

Ovo je stav džumhura (većine) učenjaka ovog Ummeta između ostalih ovo je stav hanefija, malikija i šafija i hanabila u njihovom drugom stavu mezheba.

Kod hanefija se prenosi da ova pokuđenost prestaje sa oblačenjem druge odjeće preko te na kojoj je slika živog bića, tj. njenim prekrivanjem.

Dok šafije nošenje odjeće sa slikom živog bića nazivaju munkerom (lošim djelom).

Drugi stav – zabrana oblačenja odjeće sa slikom živog bića. Ovo je zvanični stav hanbelijskog mezheba a od savremenih učenjaka na tom stavu su Stalna komisija za fetve u Saudiji i šejh Ibn Usejmin.

Argumenti i dokazi i jednog i drugog stava se vraćaju na različito tumačenje dva argumenta, tj. dva vjerodostojna hadisa. Pa tako sa jednim te istim dokazima (hadisima) zagovarači oba stava dokazuju svoja dva različita mišljenjae.

Prvi dokaz – vjerodostojan hadis kojeg bilježe Buharija i Muslim u svojim Sahihima od Aiše, radijallahu anha, u kojem je došlo da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, došao sa putovanja i zatekao je u Aišinoj kući zavjesu na prozoru na kojoj su bile slike (živih bića). I čim je to vidio skinuo je to sa prozora. Pa je Aiša, radijallahu anha, od zavjese napravila jednu ili dvije jastučnice. U rivajetu kod Buharije je došlo da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Ljudi koji će biti najžešće kažnjeni na Sudnjem danu su oni koji oponašaju Allahovo stvaranje“.

Na osnovu ovog hadisa učenjaci su zaključili da nije dozvoljeno vješanje, crtanje ili stavljanje slika po zidovima, prozorima, ormarima, kredencima, uzvišenim i izdignutim mjestima čime se ono što je nacrtano veliča i uzdiže (tzv. oblik T'AZIM), a što se zaključuje iz postupka i reakcije Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kada je vidio zavjesu na kojoj su bile slike.

Takođe, iz postupka Aiše, radijallahu anha, tj. što je pocijepala zavjesu i od nje obložila jastuk i naslonjač (a što je uradila na osnovu instrukcije Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem) učenjaci su zaključili da je dozvoljeno koristiti zavjesu, odjeću, deke, novine, papire i slično na kojima ima slika ali pod uslovom da je u takozvanom obliku MUMTEHENE, tj.u obliku u kojem se slika živog bića ne veliča, ne uzdiže ili slikovitije rečeno da se po njoj gazi, naslanja na nju i da nije uzdignuta, okačena ili naslikana na zidu.

Pa tako sa ovim hadisom džumhur učenjaka (koji su na stavu pokuđenosti) dokazuje da nošenje odjeće koja ima na sebi sliku živog bića da je bliže da potpada pod korištenje slike u obliku mumtehene, tj. da se naslikano živo biće na odjeći koja se nosi ne veliča i ne uzdiže nego da je to vid ponižavanja i omalovažavanja te slike.

Dok sa istim hadisom hanabile u zvaničnom stavu mezheba i ostali učenjaci koji su na tom stavu smatraju da nošenje odjeće koja na sebi ima sliku živog bića da to potpada pod zabranjeno korištenje predmeta sa slikom pri čemu se isti koriste u obliku T'AZIMA, tj. pri čemu se slika uzdiže i veliča.

Prema tome, razilaženje u dokazivanju sa ovim hadisom se svodi na to da li je nošenje slike na odjeći bliže veličanju te slike ili da nema u tome veličanja niti uzdizanja slike. Allah zna najbolje, bliže ispravnom je da u ovakvom vidu korištenja slike ima više veličanja nego omalovažavanja i ponižavanja.

Drugi dokaz – hadis kojeg bilježe Buharija i Muslim u svojim Sahihima od Ebu Talhe, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Zaista meleci ne ulaze u kuću u kojoj ima slika“ i dodao: “Osim REKMA (slike) na odjeći“.

Džumhur učenjaka, koji je na stavu pokuđenosti, sa ovim hadisom dokazuje svoj stav tako što kažu da je u njemu došao izuzetak u nošenju slike na odjeći od zabranjenog korištenja slika u kojem ima veličanja slike, jer je u hadisu došlo “Osim REKMA (slike) na odjeći“. Pri čemu oni riječ REKM koji u osnovi znači crtež tumače u općem obliku, tj. da obuhvata i slike živih bića. A da pokuđenost dolazi sa strane opće zabrane crtanja živih bića i korištenja u obliku veličanja.

Dok sa druge strane hanabile i ko je sa njima na istom stavu zabrane tumače ovaj hadis tako što kažu da se pod izuzetkom koji je spomenut u riječi REKM (slika) misli na slike čiji se obrisi i čija jasnoća nije jasna, koja je mala, ili slika neživih bića i mnoga druga slična tumačenja koja se slažu u globalu na tome da se ne odnosi na jasnu sliku živog bića.

Prema tome, dokazivanje sa ovim hadisom se vraća na samo tumačenje riječi REKM (slika), tj. da li je to jasna slika živih bića ili ne.

Tumačenje hadisa od strane hanabila i onih koji su sa njima je bliže ispravnom jer na to ukazuje kontekst čitavog hadisa kao i spoj ovog hadisa sa prethodnim od Aiše, radijallahu anha. Naime, u hadisu od Ebu Talhe, radijallahu anhu, a od njeg prenosi ravija tabi'in Zejd ibn Halid, je nakon riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, “Zaista meleci ne ulaze u kuću u kojoj ima slika“ došlo da je ravija Busr rekao: “Zatim se razbolio Zejd (ravija hadisa od kojeg prenosi Busr) pa smo ga zijaretili i vidjeli na njegovim vratima zavjesu na kojoj je bila slika. Pa sam rekao Ubejdullahu, pastorku Mejmune, žene Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, radijallahu anha: Zar nas nije obavijestio Zejd o slikama prvi dan? Pa odgovori Ubejdullah: Zar nisi čuo kada je rekao “Osim REKMA (slike) na odjeći?“. Znači, iz konteksta hadisa se može razumjeti da je nespojivo da Zejd prenosi hadis u kojem je došlo da meleci ne ulaze u kuću u kojoj je slika a onda istovremeno da on koristi zavjesu na vratima sa slikom osim ako se razumijevanje i tumačenje te slike svede na ono kako ga tumače mnogi komentatori hadisa, a u ovoj mes'eli su to hanabile.

Takođe, sa druge strane ako spojimo hadis Aiše, radijallahu anha, u kojem je došlo da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, skinuo zavjesu sa prozora na kojoj ima slika i rekao što je rekao sa hadisom Ebu Talhe, radijallahu anhu, u kojem je došao izuzetak dozvole korištenja slike na odjeći, onda rezultat tog spajanja treba biti da značenje REKM u hadisu je onako kako ga tumače oni koji kažu da to nije jasna slika sa kojom se veliča ono što je naslikano.

Prema tome, a Allah zna najbolje, bliži stav po pitanju nošenja odjeće sa slikom je onaj koji to zabranjuje a na čemu su hanabile i mnogi drugi učenjaci.

Ostaje pitanje: šta se podrazumijeva pod slikom živog bića u ovoj mes'eli.

Pitanje o kojem smo govorili se odnosi u osnovi na potpunu i čitavu sliku živog bića (sa glavom, nogama, rukama …). Dok je džumhur učenjaka na stavu da ako je slika krnjava, tj. kojoj nedostaju neki dijelovi tijela, čime takva slika u stvarnosti ne može biti živo biću u takvom krnjavom obliku da je dozvoljeno koristiti slike koje su tako nacrtane ili uslikane. Osim što iz ovoga izuzimaju glavu, tj. ako na slici ima glava (sa očima i nosom), odnosno da je bliže da je upotreba takvih slika haram oslanjajući se na ono što se prenosi od Ibn Abbasa, radijallahu anhu, da je rekao: “Slika je glava, pa ako se obriše glava onda to nije slika“ (bilježi ga Bejheki u svom Sunnenu, 14357).

Prema tome, pod slikom koju je haram nositi na odjeći misli se na potpunu i cjelovitu sliku živog bića ili sliku glave tog bića, jer je u nošenju takve slike na odjeći očito veličanje i uzdizanje te slike. A što se tiče slika živih bića bez glave ili sa glavom ali veoma malih slika koje su nejasnih obilježja i obrisa, ili velikh slika sa nekim dijelovima tijela ali bez glave, u nošenju istih je olakšica jer je bliže da to ne predstavlja veličanje i uzdizanje tih slika. Hanefije izuzimaju iz zabrane korištenja slika male slike uopćeno.

Propis klanjanja i ispravnosti namaza u odjeći na kojoj ima slika životinje ili čovjeka

Propis klanjanja u ovakvoj odjeći se u osnovi vraća na propis nošenja te odjeće sa slikama živih bića. Pa tako razilaženje koje imamo oko samog nošenja je isto razilaženje oko klanjanja u toj odjeći.

Znači, džumhur učenjaka je na tome da je pokuđeno klanjati namaz u takvoj odjeći, dok su hanabile i oni koji su na njihovom stavu na tome da je haram klanjati namaz u takvoj odjeći.

Ono što je bitno je da skoro nema razilaženja da je namaz obavljen u takvoj odjeći ispravan i valjan, a da klanjač po hanabilama ima grijeh što je u toj odjeći klanjao a po džumhuru to mu je bilo pokuđeno.

S obzirom da smo stav hanabila ocijenili kao ispravnim, naravno u razumijevanju slike kako je pojašnjeno, tj.sa glavom ili čitave slike, ispravno je da namaz koji se klanja u odjeći sa slikom živog bića da je taj namaz valjan s tim da klanjač ima grijeh zbog nošenja i klanjanja u takvoj odjeći sa slikom.

Nošenje odjeće sa znakovima spomenutih firmi i klanjanje u toj odjeći

Što se tiče njemačke firme PUMA, njen znak (logotip ili simbol) je slika životinje puma (koja je slična tigru). A ono što je vidljivo nakon izučavanja odjeće sa znakom te firme je da je slika pume u čitavom obliku ali u izrazito mala i nejasnih je obrisa, tj.bez očiju, nosa i usta i sličnog.

Pa tako kada primijenimo gore spomenute propise nošenja odjeće sa slikom i klanjanja u istoj može se reći sljedeće: Nema smetnje da se kupuje, nosi i prodaje odjeća ove firme sa ovim znakom, kao i da se obavlja namaz u istoj.

A što se tiče italijanske firme KAPPA, njen logotip je silueta golog muškarca i žene koji sede okrenuti jedno drugom leđima naslonjeni jedno na drugo.

Ono što karaktrizira ovu sliku, a bitno je sa šerijatske strane, je sljedeće:

– Muškarac i žena su u nagom stanju sa kompletnim tijelom što je primijetno kod iole većeg oblika slike na odjeći.

– Da se upotrebljava ovaj znak (slika) i u malom obliku i obimu kao i u velikom, shodno odjeći. S tim da je najčešći oblik upotrebljavanja u manjem obimu i obliku.

– Obrisi tijela su u globalu uočljivi iako nisu naslikane oči, nos i slično.

Na osnovu ovoga može se konstatovati da je nošenje odjeće sa znakom ove firme kada je znak na odjeći iole veći zabranjen zbog nagog tijela muškarca i žene jer to u Islamu predstavlja nemoral, razvrat i pokvarenost i poziv u isto. Takođe, nije dozvoljeno klanjati namaz u ovakvoj odjeći, a ako bi se klanjalo namaz bi bio ispravan uz grijeh.

Ako je na odjeći ove firme znak ili logosimbol u veoma malom obliku pri čemu su obrisi slike sasvim nejasni, onda je nošenje takve odjeće i klanjanje u njoj u najmanju ruku pokuđeno.

A što se tiče francuske firme LACOSTE, njen znak je zeleni krokodil. Ono što karakteriše sliku logotipa ove firme je da je izrazito mala i nejasnih obrisa (bez nacrtanih očiju i nosa ali sa otvorenim ustima).

Prema tome, ono što je spomenuto kod propisa nošenja odjeće firme PUMA odnosi se isto i na odjeću ove firme. To jest, nema smetnje da se kupuje, nosi i prodaje odjeća ove firme sa ovim znakom, kao i da se obavlja namaz u istoj.

Što se tiče bilo koje druge firme čiji logotip je slika sa živim bićem propis nošenja istih kako u namazu i van njega se primijenjuje i svodi na ista pravila i propise koje smo primijenili na spomenute tri firme. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Vidi manje

Alejkumusselam Da ne bi bilo razilaženja među nama oko tumačenja šta je horoskop uzećemo ono što je rečeno o njemu na Wikipediji: “Horoskop je simbolički prikaz međuodnosa prirodnih principa na izvjesnom mjestu u trenutku nečijeg rođenja koji je u skladu s međuodnosom tih istih prirodnih zakona u svijesti pojedinca. Horoskop je slika neba u određenom trenutku (položaji Sunca, Mjeseca, planeta, zvijezda) gledano s određene točke na Zemlji u određenom trenutku.

Dakle, kao da smo s određenog mjesta u danom trenutku fotografirali nebo, pa napravili svojevrsnu kartu – horoskopsku kartu – s točnim položajem najvažnijih objekata, te s elementima nebeske sfere (zenit, nadir, ascedent, descedent).

Natalni horoskop nekog čovjeka je takva slika u trenutku njegovog rođenja. Horoskop se sastoji od velikog broja elemenata i njihovih povezanosti- astrološki elementi, astrološki znakovi, astrološke kuće, planete, planetarni aspekti”.

Primjer jednog horoskopskog znaka:

“Ovan (lat. Aries) je jedan od 12 horoskopskih znakova. Osobe rođene od 21. ožujka do 20. travnja su rođene u znaku ovna….

– Pozitivne karakteristike – Ambicioznost, odlučnost, radišnost, praktičnost.

– Negativne karakteristike – Tvrdoglavost, netrpeljivost, ljubomora, svadljivost.

– Anatomski vezan uz glavu, lubanju i lice. Stres ili ljutnja uzrokuju bolesti kože, glavobolje. Potrebano im je puno sna i odmora. Jesti puno povrća i ‘hrane za mozak’, umjereno s mesom.”

Iz gore spomenutog se može rezimirati da ono što se zove horoskopom je, između ostalog, vezivanje karaktera i osobina ljudi za položaje planeta, zvijezda i svega ostalog što postoji u Svemiru, ako ostavimo na stranu proricanje sudbine, na osnovu položaja, promjena i kretanja nebeskih tijela.

E sad se postavlja pitanje da li je moguće da svi ljudi koji su rođeni pod znakom ovna, kako oni tumače, tj. od 21. ožujka do 20. travnja, da se rađaju sa istim gore spomenutim karakternim osobinama, čak da obolijevaju od istih bolesti, da trebaju jest istu hranu i slično. Reći za ovo da je glupost i smiješno bilo bi veoma blago.

A sa druge strane, tvoja tvrdnja da određivanje karakternih crta da nema veze sa proricanjem sudbine nije tačna, jer samo ubjeđenje da će neka osoba koja se rodi u tom i tom znaku imati te i te karakterne osobine je stvar gajba (nepoznatog) kojeg zna samo Allah, dželle še'nuhu.

A uz to još određivanje tih karakternih osobina je vezano za položaj i kretanje nebeskih tijela, što je ubjeđenje da nebeska tijela utiču na karakter ljudi i na ono što se dešava na Zemlji što je čisti širk, a Šerijat je došao da se bori protiv njega. Zašto ovo predstavlja širk?

Zato jer Allah nije dao nebeskim tijelima moć uticaja na dešavanja na Zemlji, nego su stvorena sa drugim ciljevima koja su pojašnjena u Kur'anu: da su orjentiri i vodiči za kretanje noću i danju po Zemlji, oni su ukrasi na nebesima i tome slično.

Od argumenata koji ukazuju na zabranu astrologije i korištenja, praćenja i pravljenja horoskopa je hadis u kojem kaže Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: “Ko uzme znanje od znanja zvijezda uzeo je dio sihra, povećaje se koliko ga poveća”. Bilježe ga Ebu Davud, Ibn Madže i Ahmed, a vjerodostojnim ga ocjenjuju Iraki, Nevevi, Albani i Šuajb Arnaut.

Značenje hadisa je: ko se bavi tumačenjem događaja i dešavanja na Zemlji na osnovu kretanja i položaja zvijezda upao je u dio sihra, taj udio se povećava koliko on povećava bavljenje time.

Prema tome, ovaj hadis je direktan šerijatski tekst o zabrani astrologije tj. vezivanja događanja (u što ulaze i karakterne osobine ljudi) na Zemlji sa kretanjem i položajem nebeskih tijela zbog toga što je nazvano vidom sihra.

Nema razilaženja među islamskim učenjacima da je bavljenje astrologijom haram i da je vjerovanje u nju i oslanjanje na nju u svim njenim oblastima i vrstama batil (ništavno).

U nekoliko ajeta Uzvišeni Allah negira poznavanje gajba (nepoznatog) čak i njegovim najbližim i najpovjerenijim stvorenjima, melecima i poslanicima, pa kaže Uzvišeni: “Reci: “Niko, osim Allaha, ni na nebu ni na Zemlji, ne zna što će se dogoditi; i oni ne znaju kada će oživljeni biti” (En-Neml, 65). I kaže: “Reci: “Ja vam ne kažem: ‘U mene su Allahove riznice’, niti: ‘Meni je poznat nevidljivi svijet” (En'am, 50).

Unaprijed određivanje karaktera ljudi uz pomoć zvijezda ulazi u stvar gajba. Jedino Allah, subhanehu, upravlja ovim Svemirom i niko drugi nema uticaja u njemu osim što je On učinio da jedno na drugo utiče.

Kaže Uzvišeni: “Samo Allah zna kad će Smak svijeta nastupiti, samo On spušta kišu i samo On zna šta je u matericama, a čovjek ne zna šta će sutra zaraditi i ne zna čovjek u kojoj će zemlji umrijeti; Allah, uistinu, sve zna i o svemu je obaviješten” (Lukman, 34).

Prema tome, zabranjeno je samo bavljenje astrologijom u što ulazi i određivanje karakternih crta ljudi i ko s kim može stupiti u emotivnu vezu.

Nije ti dozvoljeno da to iščitavaš i da se oslanjaš na to, treba da se pokaješ i ako nastaviš sa tim bojati je se za tvoju vjeru. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Vidi manje

Alejkumusselam.
Obilježavanje rođendana, svejedno bilo djece ili odraslih, nema osnova u vjeri Islamu, to je novotarija i veliki munker. Nije dozvoljeno proslavljati rođendan, niti odazivati se onima koji nas pozovu na rođendan, ni čestitati onome ko ga proslavlja, niti primati i davati hedije povodom rođendana.

Da ovo nije dozvoljeno ukazuju sljedeći šerijatski argumenti i dokazi:

Prvo – proslavljanje i obilježavanje dana rođenja nema uporišta u šerijatskim tekstovima, niti je to bila uputa Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, niti su to radile prve tri najbolje generacije ovog Ummeta.

Kaže Uzvišeni: “Zar oni da imaju bogove koji im propisuju ono što Allah nije naredio?” (Eš-Šura, 21).

Takođe, kaže Uzvišeni: “A tebi smo poslije odredili da u vjeri ideš pravcem određenim, zato ga slijedi i ne povodi se za strastima onih koji ne znaju” (El-Džasije, 18) .

I kaže: “Slijedite ono što vam se od Gospodara vašeg objavljuje i ne uzimajte, pored Njega, nekog drugog kao zaštitnika! – A kako vi malo pouku primate!” (El-E'araf, 3).

Drugo – proslavljanje i obilježavanje dana rođenja je vrsta praznika, jer se u Šerijatu smatra praznikom svaki dan čije se obilježavanje sa proslavljanjem ponavlja svake godine ili svakih pet, deset ili više godina. A praznici u Islamu su poput ibadeta (namaza, posta, hadža, zekata i slično), propisano je od njih samo ono što je došlo u šerijatskim tekstovima. Muslimani imaju dva praznika: ramazanski bajram i kurbanski bajram. Neki učenjaci smatraju petak trećim ali sedmičnim praznikom. Dokaz za to je hadis kojeg bilježe Ebu Davud, Nesai, Ahmed i Hakim od Enesa, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, došao u Medinu i zatekao njene stanovnike da imaju dva dana u kojima su se veselili pa im je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Zaista vam je Allah zamijenio ta dva dana (u kojima su praznovali) sa boljim od njih ramazanski bajram i kurbanski bajram”. Hadis ocjenjuju vjerodostojnim Hakim, Ibn Hadžer, Albani i Šuajb Arnaut. A za uzimanjem rođendana za obilježavanje i praznovanje nema dokaza u Šerijatu.

Treće – proslavljanje rođendana je novotarija u vjeri, jer je ispravno mišljenje da se novotarije u vjeri ne skraćuju samo na ibadete, nego obuhvataju i određene međuljudske postupke. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je zabranio da unosimo u vjeru ono što nije od nje rekavši u hadisu koji se prenosi od Aiše, radijallahu anha: “Ko uvede u ovu našu stvar (vjeru) ono što nije od nje to mu se odbija” (mutefekun alejhi). Takođe, kaže u hadisu koji se prenosi od Irbada ibn Sarije, radijallahu anhu: “Čuvajte se novina, jer je svaka novina novotarija, a svaka novotarija je dalalet, a svaki dalalet vodi u vatru”. Bilježi ga Tirmizi i ocjenjuje ga vjerodostojnim on, Ibn Redžeb i ostali.

Četvrto – obilježavanje i proslavljanje rođendana je oponašanje Židova i kršćana u slavljenju rođendana koje je svojstveno njima. A Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nas upozorava na slijeđenje njihovog puta pa kaže u hadisu kojeg bilježe imami Buharija i Muslim u svojim Sahihima od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ”Slijedit ćete običaje naroda prije vas, korak po korak, čak kada bi oni ušli u gušterovu rupu i vi biste za njima.” ”Jesu li to židovi i kršćani?”- upitali smo. ”A ko drugi?”, odgovori Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem. Takođe, Islam zabranjuje da se oponašaju neki ljudi ili narodi mimo muslimana. Kaže Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: “Ko oponaša neke ljude (jedan narod) on je od njih”. Bilježi ga Ebu Davud i imam Ahmed, a ocijenili su ga dobrim i vjerodostojnim Ibn Hibban, Ibn Hadžer, Albani i Sulejman ‘Alevan.

A ako bi neko prigovorio time što ima nekih učenjaka koji su dozvolili proslavljanje rođendana dokazujući tu dozvolu tako što kažu da je obilježavanje rođendana običaj a ne ibadet te prema tome to ne može biti novotarija, jer u običajima ima širine, odgovor bi se sastojao u sljedećem:

Prvo – što se novotarija ne svodi samo na ibadete nego obuhvata i adete u određenim situacijama, o čemu je već bilo govora.

Drugo – što je proslavljanje rođendana svojstveno i karakteristično za nemuslimane, ma ko oni bili, a muslimanima nije dozvoljeno oponašati kjafire ni u običajima (ne samo u ibadetima) koji su svojstveni samo njima. A već smo naveli hadis: “Ko oponaša neke ljude (jedan narod) on je od njih”.

Treće, a ujedno i najbitnije – što je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, odgajao svoje ashabe dok je bio živ, a što je ujedno i nama Šerijat, tj. vjera, da se razlikuju od kjafira u ibadetima i adetima, a od tih primjera su sljedeći hadisi.

Hadis od Sabit ibn Ed-Dahhaka, radijallahu anhu, u kojem prenosi da se neki čovjek zavjetovao da će zaklati devu na mjestu Buvane, pa je o tome pitao Poslanika, sallahu alejhi ve sellem. A on ga je upitao: “Je li na tom mjestu bio neki od džahilijetskih kipova koji se obožavaju?”, on mu je odgovorio da nije. Zatim ga je priupitao: “Je li se na tom mjestu praznovao neki džahilijetski praznik?”, a on mu je takođe odgovorio da nije. A onda mu je rekao Poslanik, sallahu alejhi ve sellem: “Ispuni svoj zavjet, zaista nema ispunjavanja zavjeta sa kojim se griješi Allahu, ni sa kojim se kidaju rodbinske veze niti u onome što sin Ademov ne posjeduje”. (Ebu Davud 3313, vjerodostojnim ga ocjenjuju Ibn Hadžer i Albani).

Hadis kojeg bilježe Buharija i Muslim u svojim Sahihima od Rafie ibn Hadidža, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Ono sa čime se pusti krv i spomene Allahovo ime jedi, a da ne bude zub ili nokat, zub jer je kost a nokat jer je nož Abesinaca”.

Bilježi Muslim u svom Sahihu od Enesa, radijallahu anhu, da Židovi ne bi jeli sa svojim ženama niti bi boravili sa njima u istoj kući kada su imale hajz, pa su ashabi pitali Poslanika, sallallahu aleji ve sellem, o tome pa je Allah, dželle še'nuhu, objavio: “I pitaju te o mjesečnom pranju. Reci: “To je neprijatnost.” Zato ne općite sa ženama za vrijeme mjesečnog pranja, i ne prilazite im dok se ne okupaju. A kada se okupaju, onda im prilazite onako kako vam je Allah naredio. – Allah zaista voli one koji se često kaju i voli one koji se mnogo čiste” (El-Bekara, 222).

Pa je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Radite sve sa ženom (uživajte u njoj) osim polnog općenja”. Pa je to doprlo do Židova pa su rekli: ‘Ovaj čovjek (misleći na Poslanika) hoće da sve što je došlo od naše vjere da se u tome razlikuje od nas’.

Hadis kojeg bilježe imami Buharija i Muslim u svojim Sahihima, a prenosi Ebu Hurejre, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ”Slijedit ćete običaje naroda prije vas, korak po korak, čak kada bi oni ušli u gušterovu rupu i vi biste za njima.” ”Jesu li to židovi i kršćani?”- upitali smo. ”A ko drugi?”, odgovori Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem.

U ovim hadisima je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nama propisao da ne izvršavamo zavjet na mjestu gdje su mušrici slavili svoj praznik, da ne koljemo životinju sa noževima koji se prave od nokata što je bio običaj kod Abesinaca, da se razlikujemo od Židova u ophođenju prema ženi koja je u stanju hajza, a sve ovo su običaji a ne ibadeti.

I na kraju nas upozorava Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, da ne budemo od onih iz njegovog Ummeta koji će slijediti običaje Židova i kršćana do te mjere da kada bi oni ušli u gušterovu rupu muslimani bi ih u tome slijedili.

Sve gore spomenuto ukazuje na to da muslimani moraju imati svoju islamsku ličnost koja se razlikuje po karakteristikama, osobinama, običajima od ličnosti drugih naroda nemuslimanskih. Zbog toga im nije dozvoljeno da oponašaju nemuslimane jer se time gubi njihova islamska ličnost. Isto tako, jednom muslimanu je sasvim dovoljno ono što mu je došlo u Islamu u svim sferama ljudskog života, te nema potrebe da kopira i oponaša druge i da traže ispunjenje i obogaćenje svoje ličnosti u onome što se nalazi kod nemuslimana.

Prema tome, slavljenje rođendana nije dozvoljeno, predstavlja novotariju, munker i zabranjeno oponašanje kjafira, svejedno puhali u svijeće ili ne, radila to samo djeca ili i odrasli, i da li u njemu učestvuju samo muslimani ili i drugi.

A što se tiče razveseljavanja djece, toliko je drugih islamski dozvoljenih načina da se to uradi i prilikom kojih se može izgraditi kod njih ljubav prema ovoj vjeri, Allahu i Njegovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, ashabima, i muslimanima uopćeno, tako da nema potrebe da nadopunjujemo to sa oponašanjem kjafira u onome što je svojstveno samo njima, poput slavljenja rođendana. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Vidi manje

Alejkumusselam!

Prvo što ti se preporučuje je ono što je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, preporučio svom Ummetu, a to je ženidba ili post.

Naime, Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nije uputio omladinu na samozadovoljavanje (onanisanje) a da u tome ima hajra pojasnio bi im to. Nego im je dao izbor između dvoga: ženidbe ili posta. U hadisu kojeg bilježi

Buharija i Muslim kaže Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: “O omladino, ko je od vas u (materijalnoj) mogućnosti neka se ženi, jer sa tim se više obara pogled i u tome je veća zaštita za polni organ. A ko nije u mogućnosti na njemu je da posti, jer mu je to zaštita”. Da je samozadovoljavanje zaštita za polni organ od upadanja u zinaluk Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, bi ga naveo kao izlaz i rješenje jer je ono lakše od posta.

Bivši egipatski muftija Husejn Mahluf kada je upitan o temi samozadovoljavanja, nakon što je naveo stav većine učenjaka koji zabranjuju samozadovoljavanje i pojasnio štetnost ovog lošeg običaja na živce, spolnu moć i razum, spomenuo je stvari koje pomažu osobi koja je upala u to da se riješi tog lošeg običaja.

Između ostalog kaže da su od najbitnijih stvari koje pomažu sljedeće:

1- rano stupanje u brak bez komplikovanja i pravljenja od toga bauka,

2- umjerenost u jelu i piću kako bi se strast umanjila, zato nije slučajno oporučeno u hadisu da onaj koji nije u mogućnosti da se oženi da posti,

3- udaljavanje od svega što pobuđuje spolnu strast poput gledanja pornografije, nemoralnih filmova ili uopšteno žena (a za ženu muškaraca),

4- druženje sa osobama koje praktikuju vjeru, zaokupljanje što više sa ibadetima i nedozvoljavanje da se preda i prepusti mašti i mislima koje često navode na pobuđivanje strasti koje onda treba isprazniti,

5- bavljenje sa stvarima i aktivnostima koje odvode misli od razmišljanja o polnom odnosu,

6- izbjegavanje susreta i mjesta u kojima se miješaju muškarci i žene, a naročito ona gdje se žene oblače izazovno ne vodeći računa o šerijatskom oblačenju.

Ovi i slični primjeri čine spolnu potrebu umjerenom i ne navode čovjeka da traži izlaz u samozadovoljavanju koje šteti tijelu i razumu i vodi u nemoral.

Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Vidi manje

Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu. U odgovoru na ovo pitanje neophodno je obraditi sljedeće tematske cjeline: uopćeno o kalografiji, cilj i smisao objave Kur'ana, izrada levhi sa kur'anskim ajetima i prodaja levhi sa kur'anskim ajetima.

Uopćeno o kalografiji
Kaligrafija je umjetnost lijepog pisanja rukom uz pomoć pera, kista, tinte ili nekog drugog pribora za pisanje. Naziv kaligrafija je dobila ime od grčke riječi kaligraphia, kalos = lijepo, a graphein = pisati. Arapska ili muslimanska kaligrafija ima višestoljetnu tradiciju. Zbog opće zabrane slika u Islamu, tj. zabrane crtanja stvorenja koja imaju dušu (ljudi i životinja), kaligrafija i kaligrafska umjetnost se posebno razvila kod muslimana. Koristilo se kurzivno arapsko pismo u kaligrafskoj umjetnosti kao linije čime su nastale slike od slova, tzv. kaligrami.

Sa druge strane, djelatnost prepisivanja knjiga a posebno Kur'ana je oblast koja je bila veoma rasprostranjena u islamskom svijetu, naročito što su muslimani davali poseban značaj knjigama, pisanju, nauci i knjigotekama. I dan danas pored prisustva i rasprostranjenosti štamparija, printera i kompjutera u muslimanskim zemljama postoje i djeluju pisarske radnje (na arapskom HATTAT) u kojima pisari baštine pisanje natpisa, zahvalnica i slično veoma lijepim i istančanim rukopisima.

U osnovi sa šerijatske strane bavljenje kaligrafijom (umjetnošću lijepog pisanja) je dozvoljeno. Osim što se za dozvolu kaligrafskog pisanja Kur'ana, sura ili kur'anskih ajeta uslovljava sljedeće:

– čistoća onoga sa čime se piše,
– nevađenje dijelova ajeta iz njegovog konteksta značenja,
– nepretjerivanje u ukrašavanju rukopisa precijecanjem slova, riječi i preklapanja istih tako da se teško može čitati,
– da kaligrafija ajeta ne bude u obliku bića koja imaju dušu (insana, ptice i slično).
A što se tiče izrade (pisanja ili crtanja) levhi sa surama ili kur'naskim ajetima koje se vješaju po zidovima, o tome će inšallah biti posebno govora.

Cilj i smisao objave Kur'ana

Vrlo je bitno da se zna i ima na umu da je Allah, subhanehu ve te'ala, plemeniti Kur'an objavio zbog sljedećih stvari:

– da bi se čitao, jer od samog čitanja musliman ima ogromnu nagradu,
– da se razmišlja o značenju ajeta i izučava onoga što je objavljeno,
– da se primjenjuju u praksi uvjerenja i propisi koji su došli u Kur'anu i živi po njima,
– da se pozivaju nemuslimani u vjerovanje i život po onome što je u njemu objavljeno.
Svakom muslimanu je vadžib, oko čega nema razilaženja među učenjacima ovog Ummeta, da uzdiže, cijeni i veliča Allahov govor (Kur'an) i da ga čuva od njegovog spuštanja na mizerne, niske, njemu nedostojne i ništavne razine.

Kaže Uzvišeni: „A onaj ko veliča Allahova obilježja, zaista je to (zank) bogobojaznog srca“ (El-Hadždž, 32). A od Allahovih obilježja je svakako i Allahov govor Kur'an.

Takođe, muslimanima je obaveza da slijede upute i principe Kur'ana, jer je Uvišeni Allah objavio Kur'an bi bio ibret i opomena, takođe da bi bio lijek za ono što je u srcima, da bi se njime ljudi uputili u ibadetima i međuljudskim komuniciranjima, da bi ga primjenili u svim sferama ljudskog života, itd. Na sve ovo ukazuju sljedeći ajeti:

– „O ljudi, već vam je stigla pouka od Gospodara vašeg i lijek za vaša srca i uputstvo i milost vjernicima“ (Junus, 57).

– „Mi objavljujemo u Kur'anu ono što je lijek i milost vjernicima, a nevjernicima on samo povećava propast“ (El-Isra’, 82).

– „A da Kur'an objavljujemo na tuđem jeziku, oni bi, sigurno, rekli: “Trebalo je da su mu ajeti razumljivi. Zar jezik tuđ, a onaj kome se objavljuje je Arap?” Reci: “On je vjernicima uputstvo i lijek. A oni koji neće da vjeruju – i gluhi su i slijepi, kao da se iz daleka mjesta dozivaju“ (Fussilet, 44).

– „Knjiga koju ti objavljujemo blagoslovljena je, da bi oni o riječima njezinim razmislili i da bi oni koji su razumom obdareni pouku primili“ (Sad, 29).

A sve ovo znači da Kur'an nije objavljen da bi se sa njegovim ajetima ukrašavali zidovi kuća, džamija i slično.

Izrada levhi sa kur'anskim ajetima

Pod izradom levhi sa kur'anskim ajetima se misli na drvene, papirne, metalne ili plastične levhe na kojima se lijepim i ukrašenim pisanjem (kaligrafskim) ispišu manje sure ili određeni ajeti a koje se stavljaju i vješaju na zidove u kućama (a često i u džamijama) radi ukrasa, bereketa, pouke, podsjećanja ili iz nekih drugih povoda i razloga.

Po ovom pitanju savremeni učenjaci tri mišljenja: zabrana, dozvola i shodno stanju i nijetu (zabranjeno, mekruh i dozvoljeno).

Prvo mišljenje – opća zabrana.

Argumentiranje zagovarača ovog stava se bazira na dva pojašnjenja:

Prvo – vješanjem levhi sa ajetima na zid se gubi potrebno strahopoštovanje u srcima vjernika prema Kur'anu, jer neprestano gledanje u te ajete na levhi uzrokuje naviku nemarnosti i nedostatak osjećaja prema Allahovom govoru.

Drugo –napisani ajeti na levhi mogu biti izloženi neprimjerenim i neprihvatljivim okolnostima, poput padanja levhe, uništavanja iste, igranjem sa njom od strane onih koje ne znaju vrijednost i stepen ajeta ili da levha bude postavljena na mjestu gdje se čine veliki grijesi i mukeri, a u svemu ovome je omalovažavanje Kur'ana i suprotno onome zbog čega se ajeti pišu na njima.

Drugo mišljenje – opća dozvola ili dozvola uz ispunjenje određenih šartova.

Učenjaci koji zastupaju ovo mišljenje, tj. dozvolu, takođe argumentiraju svoj stav sa dva obrazloženja:

Prvo – vješanje levhi sa ajetima biva razlogom podsjećanja na Allaha i Njegov govor a ujedno to stvara naviku gledanja u ajete plemenitog Kur'ana.

Drugo – pogled u napisane ajete pozitivno utiče ili čak može odvratiti onoga ko ih pročita i pogleda od zabranjenih radnji u koje skoro da je upao.

Od savremenih učenjaka i istraživača koji su zauzeli ovaj stav je Kolegij islamskog prava pri Rabiti. Kolegij je zauzeo stav da je dozvoljena izrada levhi sa kur'anskim ajetima, njihovo ukrašavanje i upotrebljavanje u propisane svrhe, poput levhi koje služe kao pomoćna sredstava za učenje i poučavanje Kur'anu, ili se koriste za čitanje (Kur'ana), podsjećanje i uzimanje puke iz tih ajeta, ali sve ovo uslovljavaju ispunjenjem određenih uvjeta. Takođe, po njima je dozvoljeno prodavati levhe, ploče, pomoćna sredstva i slično na kojima su napisani ukrašeni kur'anski ajeti uz ispunjenje postavljenih uvjeta.

Ti uvjeti su sljedeći:

– nevađenje dijelova ajeta iz njegovog konteksta značenja,
– čistoća onoga sa čime se piše,
– nepretjerivanje u ukrašavanju rukopisa precijecanjem slova, riječi i preklapanja istih tako da se teško može čitati,
– da kaligrafija ajeta ne bude u obliku bića koja imaju dušu, poput insana, ptice i slično.
– da se na levhama ne pišu novotarske dove, hamajlije, zabludjela uvjerenja, vulgaran ili propagandan materijal i slično
Treće mišljenje – da izrada levhi sa kur'anskim ajetima shodno stanju i nijetu može biti zabranjena, pokuđena ili dozvoljena.

Učenjaci koji zastupaju ovaj stav kažu da zbog različitog stanja, namjere i nijeta zbog kojih se izrađuju (pišu i crtaju) levhe, ploće ili plakati i slično sa kur'anskim ajetima propis istih je različit shodno stanju. Ta stanja i nijeti zbog kojih se izrađuju levhe su sljedeća:

Prvo – da je nijet vješanja levhi na zidove UKRAŠAVANJE prostorije.

Propis ove vrste je pokuđenost (mekruh) po jednoj skupini učenjaka, a po drugoj zabrana što je bliže ispravnom. Kur'an nije objavljen da bi sa njim ukrašavali zidovi kuća, ureda, džamija i slično jer to predstavlja omalovažavanje i skrnavljenje Allahovog govora. Kur'an je objavljen da bi ga muslimani čitali (jer od samog čitanja musliman ima ogromnu nagradu), da bi razmišljali o značenju ajeta i izučavali ono što je objavljeno, da bi po njemu radili i živili i da pozivaju druge u vjerovanje i život po onome što je u njemu objavljeno.

Drugo – da je nijet vješanja levhi na zidove postizanje BEREKETA.

Nema sumnje da je Allahov govor pun bereketa, međutim taj bereket se postiže sa čitanjem Kur'ana (tilavetom), razmišljanjem o značenjima ajeta i radom po onome što je došlo u njemu, a ne postiže se bereket vješanjem napisanih ajeta na zidove. Na takvo nešto nije nas uputio tumač ove vjere Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem. Takođe, da se sa vješanjem levhi na kojima su napisani ajeti postiže bereket u tome bi nas pretekli oni (tj. selef ovog Ummeta, prve tri generacije) koji su bili gorljiviji u činjenju hajra i koji su se više i dosljednije držali Upute, a to nije prenešeno od njih da su činili. Sa druge strane, nisu se kur'anske hamajlije, poput hamajlije sa Ajetul-kursi ili surama Felek i Nas, raširile u ovom Ummetu osim radi tog novotarskog uvjerenja da je u nošenju istih bereket (mimo uvjerenja da se time šite od musibeta i zla). A sve ovo znači da je vješanje levhi sa kur'anskim ajetima radi bereketa novotarija u vjeri. A svaka novotarija je dalalet i vodi u Vatru po tekstu hadisa.

Treće – da se sa vješanjem levhi sa kur'anskim ajetima na zidove nijeti UZIMANJE POUKE I PODSJEĆANJE.

Naravno da je Kur'an najbolja pouka za Allahove robove, međutim ta pouka se uzima njegovim učenjem i čitanjem kao i prenošenjem drugima, jer Uzvišeni kaže: „A meni se ovaj Kur'an objavljuje i da njime vas i one do kojih on dopre opominjem“ (El-En'am, 19). A nije potvrđeno da je neko od selefa pravio levhe sa kur'anskim ajetima i vješao ih po zidovima radi dawe, uzimanja pouke ili podsjećanja, a da je u tome bilo hajra oni bi nas sigurno pretekli u tome. Za tako nešto nije bilo potreban naučni i tehnički napredak, jer je riječ o pijepom ukrašenom pisanju ajeta. A ovo znači da je veoma upitno i sporno pravdanje tih postupaka sa ciljem uzimanja pouke i podsjećanja.

Sa druge strane, stvarnost negira tu tvrdnju „da se te levhe stavljaju zbog uzimanja pouke i sličnog“. Jer nećemo naći u praksi nekoga da gledajući u te levhe da se zadubio razmišljajući o značenju ajeta, nego je činjenica da oni koji se zadive i zadube gledajući te levhe da se dive ljepoti rukopisa ili ukrasima sa kojima je levha ukrašena. Zbog toga su učenjaci koji kur'anske levhe nazvaju novotarijom bliže ispravnom od onih koji u tome vide širine.

Četvrto – da se sa vješanjem levhi sa kur'anskim ajetima na zidove kuća nijeti ZAŠTITA KUĆE OD ZLA, MUSIBETA, UROKA I SLIČNO KAO I STICANJE OPSKRBE ILI DRUGIH KORISTI.

Ovakav postupak nema osnova u vjeri te je njegov propis kao i propis vješanja levhi na zidove radi postizanja bereketa. Allah subhanehu ve te'ala nije ovo (vješanje kur'anskih levhi na zidove) učinio razlogom otklanjanja spomenutih nevolja i nedaća niti sebebom pribavljanja bilo kakvih koristi. Ovo je čista novotarija u vjeri.

Peto – da se prave edukativne levhe sa kur'anskim ajetima u kojima preovlađuje obični edukativni tekst nad ajetima iz Kur'ana a čiji je cilj ODGOJNOG I OBRAZOVNOG KARAKTERA.

Propis ovakvih levhi je dozvola ako su privremenog karaktera (tj. ako će se nakon određenog vremena skinuti), jer na njima napisani ajeti nisu sami po sebi ciljani, tj. da se pišu radi ukrasa, umišljene pouke, bereketa i slično, nego u sklopu obrazovno-edukativne tematiku o kojoj se govori na levhi.

Šesto – da se izrađene levhe sa kur'anskim ajetima ili hadisima vješaju na zidove UČIONICA I ŠKOLA ili unutar nekih drugih obrazovnih ustanova sa ciljem POUKE I PODSJEĆANJA učenika.

Ovakve levhe sa ovom namjerom je dozvolio savremni učenjak Bin Baz, rahimehullah. On je u svom odgovoru na pitanje o propisu vješanja hamajlija i kur'anskih ajet na zidove, nakon što je pojasnio zabranu hamajlija, rekao sljedeće: „A što se tiče vješanja ajeta i hadisa (napisanih na levhama) u uredima i školama, u tome nema smetnje jer je njihov cilj podsjećanje i korist, dok je stavljanje istih u džamije mekruh zbog skretanja pažnje i dekocentrisanja klanjača“.

Šejh Ibn Usejmin, rahimehulla, kada je upitan o izradi levhi sa kur'anskim ajetima i njihovom vješanju na zidove, odgovorio je približno slično ovome što je spomenuto u trećem mišljenju. Naime, rekao je da ova stvar nije bila poznata kod selefa ovog Ummeta a oni su najbolje generacije muslimana kao što je došlo u vjerodostojnom hadisu.

Zatim kaže, da je ovo djelo nešto što Allah voli i sa čime mu se trebamo približavati On bi nam to propisao i pojasnio preko Njegovog miljenika Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, jer sve što je korisno ljudima u njihovom dunjaluku i ahiretu to nam je propisano preko Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Takođe, da je u ovome bio hajr u tome bi nas selef pretekao.

Zatim je naveo neke od ciljeva i namjera zbog kojih bi se vješale izrađene levhe sa kur'anskim ajetima po zidovima, poput toga da se sa tim namjerava izražavanje poštovanja prema Allahovom govoru, ili da se to radi zbog pouke iz ajeta i podsjećanja na njih, ili radi teberruka, ili radi zaštite i virdova (dova i zikrova koje sadrže ajeti). A onda je za sve ove mogućnosti pojasnio da su šerijatski neprihvatljive i neopravdane.

Da bi na kraju rezimirao da je djelo vješanja levhi sa kur'anskim ajetima na zidove bliže grijehu nego sevapu i nagradi i da je mu'minu preče i priličnije da se drži puta selameta, tj. da ostavo ono ono što je sporno.

Nakon svega spomenutog ostaje da se ukaže na odabrano mišljenje od tri spomenuta. Treće mišljenje sa spomenutim detaljima i stanjima je najbliže ispravnom stavu, a Allah zna najbolje.

Prema tome, zabranjeno je vješanje levhi sa kur'anskim ajetima u situacijama:

1- kada se time nijeti sticanje bereketa,

2- ili kada je nijet od toga zaštita kuće od musibeta, zla, uroka i slično ili sticanje opskrbe i sličnog.

A dozvoljeno je vješanje levhi sa kur'anskim ajetima u situaciji:

1- kada se naprave edukativne levhe sa kur'anskim ajetima u kojima preovlađuje obični edukativni tekst nad ajetima iz Kur'ana a čiji je cilj odgojnog i obrazovnog karaktera,

2- kada se levhe sa kur'anskim ajetima vješaju na zidove učionica i škola (ili unutar nekih drugih obrazovnih ustanova) sa ciljem uzimanja pouke i podsjećanja učenika.

Dok se vješanje levhi sa kur'anskim ajetima kreće između mekruha i harama u sljedećim okolnostima:

1- kada se sa tim nijeti ukrašavanje prostorija,

2- kada je nijet vješanja uzimanje pouke ili podjećanje,

3- kada se time želi iskazivati poštovanje prema Allahovom govoru,

4- kada su napisani ajeti koji sadrže dove i zikrovi.

Prodaja levhi sa kur'anskim ajetima

Propis izrade i prodaje levhi sa kur'anskim ajetima proizilazi i bazira se na propisu vješanja tih levhi na zidove.

Odnosno, razilaženje savremenih učenjaka oko prodaje levhi sa kur'anskim ajetima je isto kao razilaženje oko propisa vješanja levhi sa kur'anskim ajetima.

Oni koji dozvoljavaju vješanje tih levhi na zidove dozvoljavaju i izradu i prodaju istih, a oni koji zabranjuju vješanje zabranjuju i prodaju. Ili oni koji prave razliku u propisu vješanja shodno stanju i nijetu, takođe takav stav imaju i po pitanju prodaje.

Prema tome, propis izrade i prodaje levhi sa kur'anskim ajetima (ili Allahovim imenima) koje se koriste kao ukrasi u kućama, kancelarijama, džamijama ili javnim ustanovama se kreće između mekruha (pokuđenosti) i harama, a bliže je haramu jer kur'anski ajeti nisu objavljeni da se njima ukrašavaju prostorije.

A dozvoljeni oblici izrade levhi sa kur'anskim ajetima su već spomenuti. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Vidi manje