Podrška: pitajucene@gmail.com
Podrška: pitajucene@gmail.com
Podrška: +38762645414 WhatsApp, pitajucene@gmail.com
Izgubljena šifra? Unesi svoju e-mail adresu i klik na "Reset". Poslaćemo link za postavljenje nove šifre na e-mail.
Objasni zašto prijavljuješ.
Objasni zašto prijavljuješ.
Objasni zašto prijavljuješ.
PROPIS SAĐENJA ILI STAVLJANJA UMJETNOG CVIJEĆA NA KABUR UMRLOG
Ve alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu. Neka je salavat i selam na posljednjeg vjerovjesnika Muhammeda, a zatim; Ukrašavanje kabura cvijećem može biti u dva oblika: sađenjem cvijeća i stavljanjem umjetnog cvijeća. Što se tiče stavljanja umjetnog cvijeća, ispravno je da to nije dozvoljeno jeviše
Ve alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.
Neka je salavat i selam na posljednjeg vjerovjesnika Muhammeda, a zatim;
Ukrašavanje kabura cvijećem može biti u dva oblika: sađenjem cvijeća i stavljanjem umjetnog cvijeća.
Što se tiče stavljanja umjetnog cvijeća, ispravno je da to nije dozvoljeno jer je to oponašanje kjafira u onome što rade oko grobova svojih umrlih. A zabrana oponašanja kjafira je došla u vjerodostojnom hadisu. Kaže Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: “Ko oponaša neke ljude (jedan narod) on je od njih”. Bilježi ga Ebu Davud i imam Ahmed, a ocijenili su ga dobrim i vjerodostojnim Ibn Hibban, Ibn Hadžer, Albani i Sulejman ‘Alevan.
Sa druge strane, učenjaci imaju podijeljeno mišljenje oko obilježavanja kabura kamenom, nišanom, drvetom i slično, kao i oko propisa pisanja na nišanu, pa preče je da uljepšavanje kabura bude sporno i upitno. Zabrana gradnje na kaburu je došla u vjerodostojnom hadisu kojeg bilježi Muslim u svom Sahihu.
A oko sađenja cvijeća i sličnog na kabur umrlog učenjci imaju podijeljeno mišljenje. Razilaze se zbog različitog poimanja i tumačenja postupka Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.
Bilježi Buharija u svom Sahihu Od Ibn Abbasa, radijjallahu anhu, da je rekao: „Allahov Poslanik s.a.w.s., je prošao pored dva kabura, pa reče: Ova dvojica se kažnjavaju, i to ne zbog nečeg velikog; što se tiče jednog – nije se čuvao od mokrenja, a što se tiče drugog – stalno je prenosio tuđe riječi (nemimet). Poslanik s.a.w.s., reče da mu donesu jednu svježu palminu granu, koju prepolovi na dva djela, pa zabode nad grobom prvog jedan njen dio, a nad drugim grobom drugi dio grane, rekavši: Nadat je se da će im se kazna, makar malo, olakšati, sve dok se grane ne osuše.“
Prvi stav – da stavljanje palminog i sličnog granja na kaburove olakšava patnju umrlima, taj čin je mustehab i on je sunnet je Allahova Poslanika s.a.w.s. Ovo je mišljenje kasnijih učenjaka šafijskog i hanbelijskog mezheba.
Drugi stav – da nije dozvoljeno stavljanje palminog ili nekog drugog granja (u što ulazi i cvijeće) na kaburove, i da to predstavlja novotariju, a ono što je prenešeno od Poslanika s.a.v.s., to je specifično samo za njega.
Na ovom su Muhammed Rešid Rida, Bin Baz, Ibn Usejmin, Albani, Ahmed Šakir, Stalna Komisija za Fetve u Saudiji, Sejjid Sabik i mnogi drugi.
Drugi stav učenjaka je bliži ispravno, a Allah zna najbolje. Jer to što je uradio Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ashabi nisu uzeli za praksu, što znači da su to tretirali kao nešto specifično za njega.
Prema tome, nije dozvoljeno cvijećem ukrašavati kabur umrlog na bilo koji način, sađenjem ili stavljanjem umjetnog.
Ve billahi tevfik.
Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com
Vidi manjeZADRŽAVANJE KOSE MEJITA
Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu. Hvala Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim: Oko odsijecanja kose mejita, učenjaci koji su govorili o tome, imaju podijeljeno mišljenje između harama i mekruha. Po jednoj skupini učenjaka, na čemu su hanfije kao što kaževiše
Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.
Hvala Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:
Oko odsijecanja kose mejita, učenjaci koji su govorili o tome, imaju podijeljeno mišljenje između harama i mekruha.
Po jednoj skupini učenjaka, na čemu su hanfije kao što kaže hanefijski učenjak Ibn Nudžejm, je haram.
A po drugoj skupini, na čemu su malikije, kao što navodi malikijski učenjak Halil ibn Ishak, je mekruh i novotarija.
Sve što otpadne od umrlog, od kose, noktiju i slično, ako se desi prije ukopa, treba ukopati zajedno sa mejitom. A poslije ukopa treba zakopati u zemlju bilo gdje.
A što se tiče odsijecanja kose i zadržavanja radi bereketa, to je oprečno šerijatu.
Kaže Ibn Džedi'a u knjizi „Et-Teberuk enva'uhu ve ahkamuhu“ (str. 381) rezimirano: traženje bereketa od dobrih ljudi je moguće za vrijeme njihovog života putem njihovog znanja i dove, a nakon njihove smrti putem znanja kojeg su ostavili, a sve ostalo od načina traženja bereketa od njih nije propisano, nego je zabranjeno, od toga je traženje berekta u ostacima kose, znoja, pljuvačke i slično.
Prema tome, kosu umrlog, svejedno bila otpala ili namjerno odrezana, treba zakopati sa umrlim ili bilo gdje u zemlju. Nije dozvoljeno zadržavati je radi bereketa, uspomene ili slično. Zadržavanje tragova umrlog otvara vrata raznih praznovjerja.
Ve billahi tevfik.
Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com
Vidi manjePRAVLJENJE PARFEMA SA ETANOLOM (ALKOHOLOM)
Alejkumusselam. Etanol je primarni alkohol koji pripada skupini alkohola i najčešće se nalazi u alkoholnim pićima tako da se u svakodnevnom govoru naziva samo alkoholom.Upotrebljava se kao otapalo i sredstvo za ekstrakciju, dezinfekciju, konzerviranje i pri proizvodnji alkoholnih pića. Služi i kao pviše
Alejkumusselam.
Etanol je primarni alkohol koji pripada skupini alkohola i najčešće se nalazi u alkoholnim pićima tako da se u svakodnevnom govoru naziva samo alkoholom.Upotrebljava se kao otapalo i sredstvo za ekstrakciju, dezinfekciju, konzerviranje i pri proizvodnji alkoholnih pića. Služi i kao polazna sirovina za cijeli niz hemikalija. Najjača alkoholna pića sadrže oko 45 % alkohola, dok je zapremni udio etanola u apsolutnom alkoholu 96%. Ako čovjek popije 500 ml čistog etanola može umrijeti. Sa šerijatske strane etanol je vrsta alkohola na čiju zabranu pijenja se odnose šerijatski tekstovi.
A što se tiče pravljanja parfema u čijem sastavu je nalazi velika količina etanola, tj. alkohola na čiju zabranu pijenja se odnose šerijatski tekstovi, to pitanje se vraća na mes'elu: da li je alkohol čist ili nečist. Odnosno, ako je alkohol čist onda je njegova upotreba u parfemu dozvoljena, a ako je nečist onda ga nije dozvoljeno koristiti u spravljanju parfema. Zabranjen je jer bi mirisanje sa tim parfemom značilo da na svom tijelu ili odjeći imamo nečistoće a muslimanu nije dozvoljeno da klanja sa nečistim tijelom ili odijelom, a sa druge strane obavezan je da otklanja nečistoću sa tijela i odjeće.
A što se tiče čistoće alkohola, svejedno bio on etanol ili vino, rakija i pivo, učenjaci imaju podijeljeno mišljenje.
Prvi općepoznati stav učenjaka je da je alkohol nečist. Ovo je mišljenje džumhura učenjaka a na čemu su i učenjaci četiri mezheba od hanefija, malikija, šafija i hanabila. Oni svoj stav dokazuju prije svega time što je alkohol zabranjen, a što je upitno jer nije sve što je zabranjeno u nekom smislu (poput pijenja) automatski i nečisto. Takođe, dokazuju nečistoću alkohola sa ajetom: “O vjernici, vino i kocka i strelice za gatanje su nečistoća, šejtanovo djelo; zato se toga klonite da biste postigli što želite” (El-Maide 90), tj. da se u ajetu pod riječju “nečistoća” misli na fizičku nečistoću. Međutim, dokazivanje sa ovim je slabo jer je ispravno da se u ajetu misli na nečistoću u prenesenom značenju zbog toga što su kocka i strelice za gatanje same po sebi čiste.
Drugi stav učenjaka je čistoća alkohola. To je mišljenje Lejs ibn S'ada, Rebi'atu Er-R'eja, El-Muzenija (učenika Šafije), šejha Albanija i Ibn ‘Usejmina. Oni čistoću alkohola dokazuju time da je osnov u svim stvarima da su čiste sve dok nam ne dođe validan šerijarski dokaz da je nešto nečisto, a da je alkohol nečist nema dokaza. Ovaj stav je bliži ispravnom zbog snage dokaza.
Prema tome, dozvoljeno je da se prave parfemi koji u svom sastavu sadrže alkohol etanol, a Alah zna najbolje. Ve billahi tevfik.
Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com
Vidi manjeDONIRANJE ORGANA NAKON SMRTI
Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuh. Vjerovatno se u pitanju misli na poklanjanje i doniranje organa nakon smrti putem oporuke. Pa ako je tako, prije odgovora na pitanje korisno je znati koje organe je moguće prenositi i presađivati, naravno na osnovu onoga do čega je uznapredovala savremenaviše
Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuh.
Vjerovatno se u pitanju misli na poklanjanje i doniranje organa nakon smrti putem oporuke. Pa ako je tako, prije odgovora na pitanje korisno je znati koje organe je moguće prenositi i presađivati, naravno na osnovu onoga do čega je uznapredovala savremena medicina. Organi koje je moguće presađivati su sljedeći:
– Srce, jer se operacije presađivanja srca uspješno obavljaju od 1986. god.- Jetra i pankreas oboljelim od šećera.
– Rožnjača, bubrezi, koštana srž i dvostruki organi kao što su uši.
– Presađivanje kože s ciljem operacije ojačanja ili uljepšavanja kože i slično.
Organi koje savremena medicina još nije u mogućnosti da presađuje sve dosad su: kičma, mozak, mokraćni mjehur, želudac i maternica.
Pitanje presađivanja organa uopšteno (svejedno od živog ili mrtvog) je predmet razilaženja među savremenim učenjacima. Ovome se suprostavio svom silinom šejh Eš-Š'aravi i šejh Mustafa Mekki, oni smatraju da nije dozvoljena oporuka, niti doniranje niti poklanjanje niti bilo koja druga vrsta upotreba organa jer su oni vlasništvo onoga ko ih je stvorio tj. Allaha, subhanehu ve te'ala, i nisu vlasništvo čovjeka.
Moguće je na ovo odgovoriti da se pod Allahovim stvaranjem koje nije u vlasništvo čovjeka podrazumijeva duša, a što se tiče organa on ima pravo da raspolaže njima u granicama šerijatskih pravila, jer nije došao dokaz iz Kur'ana i Sunneta koji to zabranjuje. Pa je s toga osnova da je to dozvoljeno jer u Islamu nema štete niti nanošenja štete drugome.
Njihov najjači dokaz za zabranu iskorištavanja i korištenja organa mrtvog insana je poštivanje i svetost ljudskog tijela svejedno živog ili mrtvog, jer dokazi iz Kur'ana i
Sunneta upućuju na svetost mejita i da nije dozvoljeno narušavati njegovu svetost niti loše postupati prema njemu. A uzimanje organa od njega je narušavanje njegove svetosti, napad na njegovo tijelo i masakriranje. A znamo da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zabranio masakriranje tijela ubijenih neprijatelja na poprišu bitke kako prenosi Buharija i drugi: da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zabranio masakriranje.
Takođe, prenose se hadisi u kojima Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zabranjuje lomljenje kostiju mejita i njegovo uznemiravanje, pa kaže, sallallahu alejhi ve sellem: “Lomljenje kosti mejitu je kao lomljenje kosti živom”. Hadis bilježe Ebu Davud, Ibn Madže, Bejheki i Ahmed, a kaže Albani u “El-Irva'” da je vjerodostojan.
Moguće je odgovoriti na ove hadise da se oni odnose na stanja u kojima je cilj ponižavanje i masakriranje mejita. Međutim ako je osoba za svoga života dozvolila da se radi spašavanja nečijeg života koriste njegovi organi, pa se zbog toga oni uzmu od njega s poštovanjem i bez ponižavanja, onda to izlazi iz zabrane. A uz to još treba dodati da nužda dozvoljava ono što je zabranjeno.
Postoji još jedan dokaz za zabranu korištenja ogana a to je da ono što se odstrani (odsiječe, uzme) od živog to postaje mrtvo.
Jer je došlo u hadisu: “Ono što se odsiječe od životinje dok je živa to je strvina”. Hadis bilježe Ebu Davud i Tirmizi koji kaže da je hadis hasen garib ne znamo ga osim u hadisu Zejd ibn Eslem. Prenosi Ibn Hadžer u “Et-Telhisu” (1/40) da su ga Darekutni i Ibn ebi Hatim ocijenili kao mursel, znači slabim.
Odgovor na ovo je da insan ne postaje nedžis svojom smrću, i to je radžih (odabrano) mišljenje na koje upućuju dokazi kao što je hadis Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kojeg bilježe Buharija i Muslim: “Musliman nije nedžis (nečist)”. A čak i ako bi se složili sa tim može se reći da nužda poziva u to da se koriste ti organi iako su nedžisi.
Ispravno po ovom pitanju je da je osnova u korištenju i iskorištavanju ljudskih organa, svejedno živog ili mrtvog, opreznost i zabrana radi zaštite čovjeka i čuvanja i poštivanja njegove svetosti i njegovo čuvanje od masakriranja i raspolaganja njegovim organima kao da su rezrvni dijelovi. Međutim, ako nužda ili potreba zahtijeva onda je presađivanje organa dozvoljeno pod sljedećim šartovima:
– da se time ne ugrožava život onoga od koga se uzima taj organ ako je on živ,
– a ako je umro da se radi na osnovu njegovog vesijeta (oporuke), ili sa dozvolom njegove porodice,
– da taj organ ne bude od genitalnih organa koji prenose nasljedne osobine,
– da organ nije stidno mjesto,
– da bude na način doniranja a ne način prodaje.
Egipatski “Darul-ifta” (Ured za fetve), “El-Medžlis el-Džezairi el-e'ala lil-fetava” (Alžirsko više vijeće za fetve), “El-Medžlis el-Urduni el-eala lil-fetava” (Jordansko više vijeće za fetve), “Hej'etu kibaril-ulema” (Vijeće visokorangiranih učenjaka) i “Ledžnetul-fetava” (Komisija za fetve) pri ministarstvu vakufa u Kuvajtu su izdali fetve o dozvoli presađivanja i poklanjanju organa uz spomenute šartove.
Nema razlike u dozvoli doniranja organa nakon smrti između muslimana i nemuslimana. Ve billahi tevfik.
Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com
Vidi manjeOKO AUTORITETA UNUTAR IZ-a KOJI ZASLUZUJU PREPORUKU
Alejkumusselam. Da bi se odgovorilo na to pitanje treba izvrsit analizu stanja vjerskih autoriteta koji djeluju na terenu pa tek onda iznijeti konacan stav. Posto ja nemam mogucnosti a niti vremena da uradim tu analizu, ne mogu nesto konkretno reci po tom pitanju. S tim, da shodno mom poznavanju staviše
Alejkumusselam.
Da bi se odgovorilo na to pitanje treba izvrsit analizu stanja vjerskih autoriteta koji djeluju na terenu pa tek onda iznijeti konacan stav. Posto ja nemam mogucnosti a niti vremena da uradim tu analizu, ne mogu nesto konkretno reci po tom pitanju.
S tim, da shodno mom poznavanju stanja onih autoriteta kojih rade u institituciji IZ-a a za koje se moze reci da imaju serijatskom znanja, mogu konstatovati sljedece:
– ONI UCENJACI, DAIJE I SLICNO KOJI JAVNO GOVORE ISTINU OKO AKIDETSKIH DEVIJACIJA, NOVOTARIJA I CINJENJA ISTIH UNUTAR IZ-a ONI ZASIGURNO NE MOGU RADITI I DJELOVATI UNUTAR INSTITUCIJA IZ-a, (ovo se odnosi na stanje u Bosni)
– A ONI KOJI RADE, A UCENI SU A HOCE I VOLILI BI DA POPRAVLJAJU STANJE UNUTAR IZ-a, NJIMA PREOSTAJE DA PRESUCUJU ISTINU I RADE NEKE NOVOTARIJE KAKO BI UOPCE MOGLI RADITI UNUTAR IZ-a. A SVE STO GOVORE I RADE A STO JE SPORNO I ZASLUZUJE PRIGOVOR ONI NASTOJE DA ZAMOTAVAJU U CELOFAN MUDROG DJELOVANJA I NECINJENJA FITNE.
I NE SAMO TO NEGO ONE DAIJE I UCENE OSOBE KOJI OTVORENO UKAZUJU NA SPORNE STVARI UNUTAR IZ-a AKO NE MOGU SVRSTATI MEDU TEKFIROVCE NAZIVAJU FITNEDZIJAMA ILI DAIJAMA KOJI PRAVE FITNU ILI KAZU ZA NJIH DA NEMAJU MUDROSTI U DAWI ILI DA NE POZNAJU STANJE ILI SLICNO.
Prema tome, mislim da je veoma tesko naci ucenog ili daiju, cast rijetkim izuzecima, koji je na ispravnoj akidi i menhedzu a da radi unutar IZ-a, ako je moguce ovo dvoje spojiti, da je primjer, autoritet i da zasluzuje preporuku da ga slijede sire muslimanske mase.
Ve billahi tevfik.
Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com
Vidi manjeRAD NA POSLU U KOJEM IMA HARAMA
Alejkumusselam. Pošto restoran ne prodaje, ne nudi niti zarađuje na muzici nego na hrani i piću koji su halal, to znači da je puštanje muzike sporedna stvar unutar restorana. Obično se muzikom želi stvoriti lijep ugođaj gostima i slično, što naravno šerijatski nije opravdano. Općepoznata stvar je daviše
Alejkumusselam.
Pošto restoran ne prodaje, ne nudi niti zarađuje na muzici nego na hrani i piću koji su halal, to znači da je puštanje muzike sporedna stvar unutar restorana. Obično se muzikom želi stvoriti lijep ugođaj gostima i slično, što naravno šerijatski nije opravdano.
Općepoznata stvar je da je muzika u Islamu haram, tj. nije dozvoljeno puštati i slušati muziku dobrovoljno i samovoljno. Međutim, mi smo u svakodnevnom životu prinuđeni na njeno slušanje u autobusima, halal restoranima, slastičarnama, na poslu, u raznoraznim institucijama, … a ono na što smo prinuđeni i skoro da ne možemo izbjeći u tome nemamo grijeha.
Pa zato nema smetnje da radiš na tom mjestu jer rad i posao sa kojim se ti baviš unutar restorana je halal, pod uslovom da ti ne budeš onaj ko je zadužen za puštanje muzike. Jer danas je skoro nemoguće naći neko radno mjesto a da nema na njemu, tj. u toj firmi ili instituciji neki haram, od miješanja muškaraca i žena, otkrivenih ili polugolih žena, prodaje alkohola ili cigareta (u samoposlugama i slično), puštanja muzike, konzumiranja kamate od strane firme i slično.
Ono što je mjerilo u dozovli rada u ovakvim situacijama to su dvije stvari:
Prva – da osnovna aktivnost firme nije zasnovana na haramu, poput proizvodnje piva, duhana, svinjetine ili alkohola ili prodaje istih, ili banaka koja posluje sa kamatom.
Druga – da sam posao radnika muslimana ne bude zasnovan na haram djelatnosti ako unutar firme ima šerijatsko-spornih djelatnosti, poput toga da slaži, priprema ili prodaje cigarete, alkohol ili svinjetinu u prodavnici ili posluzi, da kao pravnik unutar halal firme obračunava kamatnu stopu i vodi pranice oko kamatnog dugovanja i tome slično.
Ve billahi tevfik.
Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com
Vidi manjePRODAJA ZASTAVA EVROPSKIH DRŽAVA
Alejkumusselam. Kupoprodaja zastava evropskih ili neevropskih država koje simbolišu vjeru kjafira poput onih koje imaju krst nije dozvoljena. Od zemalja koje na svojoj zastavi imaju krst su zastava Srbije, Švedske, Švicarske, Španije,Danske, Finske, Grčke, Britanije, Vatikana, Norveške, Portugala, Sviše
Alejkumusselam.
Kupoprodaja zastava evropskih ili neevropskih država koje simbolišu vjeru kjafira poput onih koje imaju krst nije dozvoljena.
Od zemalja koje na svojoj zastavi imaju krst su zastava Srbije, Švedske, Švicarske, Španije,Danske, Finske, Grčke, Britanije, Vatikana, Norveške, Portugala, Slovačke, Gruzije, Islanda, Malte, Novog Zelanda, San Martina i Tonga.
Dokaz da je zabranjena njihova kupoprodaja je hadis od Abdullah ibn Abbasa, radijallahu anhuma, da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Zaista kada Allah nešto zabrani zabrani njegovu kupoprodaju”.Hadis bilježe Darekutni i Ibn Hibban, a vjerodostojnim su ga ocijenili Albani i Šuajb Arnaut.
A Uzvišeni Allah je zabranio kufr, nije zadovoljan sa njim i ne voli ga, pa zato nije dozvoljena prodaja zastava na kojima se poziva i propagira kufr koji je oličen u krstu i drugim vjerskim simbolima.
Kaže Uzvišeni: “I On nije zadovoljan sa kufrom Njegovih robova” (Ez-Zumer, 7), i kaže: “Pa zaista Allah ne voli kjafire” (Ali Imran, 32).
Međutim, ako na zastavama kjafirskih država nema vjerskih simbola nema smetnje da se prodaje, jer je osnova u međuljudskim postupcima dozvola a nema nešto što bi ovu vrstu kupoprodaje činilo zabranjenom. Ve billahi tevfik.
Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com
Vidi manjeUBIJANJE (IZ MILOSTI) MAČKE OBOLJELE OD RAKA
Alejkumusselam. Odgovor na ovo pitanje se zasniva na dvije mes'ele: prva - propis ubijanja iz milosti (eutanazije) jer se pod spomenutim "uspavljivanjem" u pitanju misli na to i druga - propis ubijanja mačke. Što se tiče propisa ubijanja iz milosti, tj. eutanazije, pod tim se podrazumijeva činjenjeviše
Alejkumusselam.
Odgovor na ovo pitanje se zasniva na dvije mes'ele: prva – propis ubijanja iz milosti (eutanazije) jer se pod spomenutim “uspavljivanjem” u pitanju misli na to i druga – propis ubijanja mačke.
Što se tiče propisa ubijanja iz milosti, tj. eutanazije, pod tim se podrazumijeva činjenje postupka kojima se postiže tzv. “dobra” ili “laka” smrt, odnosno namjerno prekidanje, skraćivanje života da bi se bolesniku, u ovom slučaju životinji mački, otklonile patnje. Ubistvo iz milosti podrazumijeva usmrćenje neizlječivo bolesnog ili olakšavanje smrti bolesne osobe za koju nema nade u ozdravljenje na osnovu zahtjeva samog bolesnika ili dozvolu njegovog staratelja. U većini slučajeva usmrćenje biva ubrizgavanjem injekcije koja sadrži veliku dozu narkotika (morfija) koja uzrokuje trenutnu smrt bolesnika. Postoji još jedna vrsta ubistva iz milosti a to je da se daju bolesnoj osobi, za koju nema nade u ozdravljenje i koja trpi nepodnošljive bolove, velike doze jakih sedativa (sredstva za umirenje živaca) koji daju bolesniku prividno zdravlje i olakšenje a u isto vrijeme postepeno ubrzavaju njegovu smrt.
Ubistvo iz milosti je haram i veliki grijeh, jer doza narkotika, koju neki ljekari zovu otrovnom dozom, koja se daje bolesniku uzrokuje smrt i smatra se jednom od vrsta ubistava (ubistvo spredumišljajem) za koju se ubica kažnjava odmazdom (smrću), ako to uradi bez dozvole bolesnika, a ako uradi sa njegovim zahtjevom razišli su se učenjaci oko kažnjavanja odmazdom. S tim da su složni da je to zločin za koji treba kazniti počinioca. A dokazi da je ubistvo zabranjeno su Kur'an, Sunnet i idžma’ (konsenzus) učenjaka, što je nužno poznato svakom muslimanu. Naravno, ovo što je rečeno o propisu ubistva iz milosti odnosi se na ubistvo iz milosti čovjeka. A isti propis zabrane se odnosi na ubijanje iz milosti neke životinje koju je po Islamu zabranjeno ubiti.
A što se tiče šerijatskog statusa ubijanja mačke, odgovor je da mačku nije dozvoljeno ubiti, izuzev ako napadne čovjeka i ne može se drugačije odbraniti od nje osim da je ubije ili da ga ezijeti a ne može se drugačije riještit njenog ezijeta osim ubistvom. Da mačku nije dozvoljeno ubiti dokaz je hadis kojeg bilježe Buharija i Muslim u svojim Sahihima, u kojem Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: “Kažnjena je neka žena zbog mačke, jer je nije nahranila kada ju je već zatvorila, niti ju je pustila da jede životinje sa površine zemlje”. Ovaj hadis upućuje da je dozvoljeno držati mačku zatvorenu u kavezu pod uslovom da se redovno hrani i ne pati. A s obzirom da je žena kažnjena zbog zatvaranja mačke bez hrane što ju je odvelo u smrt, jasno ukazuje da mačku nije dozvoljeno ubiti.
Prema tome, uspavljivanje mačke, tj. njeno ubijanje iz milosti, nije dozvoljeno jer ubijanje iz milosti predstavlja indirektno učestvovanje u ubistvu i jer je ubijanje mačke zabranjeno našto ukazuje gore spomenuti hadis.
Sahrana mačke biva tako što se iskopa rupa u zemlji i u nju uginula mačaka zatrpa bez ikakvih ceremonija i obreda. A nema smetnje da se spali ako je to iz zdravstveno-siguronosnih razloga, u protivnom ne treba je spaljivati nego ukopati. Ve billahi tevfik.
Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com
Vidi manjeNOŠENJE PIRSINGA NA PUPKU
Alejkumusselam. O ovome sam već pisao u knjizi "U islami je odgovor", pa evo opširnije o toj temi. NOŠENJE PIRSINGA NA NOSU, OBRVI, JEZIKU I SLIČNO Pošto je u Šerijatu propis o nečemu dio ispravnog poimanja istog, prije govora o šeijatskom statusu nešenja pirsinga potrebno je ukratko pojasniti šta jviše
Alejkumusselam.
O ovome sam već pisao u knjizi “U islami je odgovor”, pa evo opširnije o toj temi.
NOŠENJE PIRSINGA NA NOSU, OBRVI, JEZIKU I SLIČNO
Pošto je u Šerijatu propis o nečemu dio ispravnog poimanja istog, prije govora o šeijatskom statusu nešenja pirsinga potrebno je ukratko pojasniti šta je to pirsing i njegov kratki historijat.
Naime, riječ pirsing potiče od engleske riječi ”pierce”, što znači probosti, probušiti. Pirsing je uljepšavanje tijela ugradnjom nakita na neobičnim mjestima, a to su najčešće uho, nos, obrva, jezik, usna, pupak, bradavica na grudima i polni organ. Metalni predmeti u vidu šipki, prstenova i drugih sličnih oblika se ubacuju u izbušenu kožu.
Kratki historijski pregled
Tradicija pirsinga (body piercinga) seže daleko u ljudsku povijest. Ljudi se na različite načine ukrašavaju stolječima. Razne vrste pirsinga imaju svoje značenje kroz ljudsku povijest. U primitivnim zajednicama gdje novac, luksuzni automobili i ostali oblici modernog standarda nisu postojale, mladi pripadnici oba pola da bi privukli drugi pol buše razne dijelove tijela, mažu se blatom u vidu šara, tetoviraju i slično. Kod nekih plemena postupak bušenja kože i ukrašavanja imaju vjerski smisao, štite od zlih duhova i slično. Pirsing hrskavice uha nastao je u Africi, Indoneziji i Indiji kao simbol ljepote i bogatstva. Pirsing obrve i nosa kod starih Egipčana je bio znak vladarske krvi. Pirsing usne potieče iz Australije, Nove Gvineje i Afrike, a tim se ritualom slavio prijelaz iz maloljetnosti u doba zrelosti. Indijanci iz plemena Maja imali su rituale busenja jezika kada su htjeli razgovarati sa svojim precima. U 14. stoljeću žene u Bavarskoj su si bušile bradavice na grudima i stavljale zlatne kružiće sa dijamantom sto se smatralo očaravajućim. U doba Rimskog carstva muskarci su bušili bradavice kao dokaz hrabrosti. Pirsing u zapadnoj kulturi pojavio se kao moda, prije svega kod mladih, krajem 20. Stoljeća. Taj trend bušenja tijela jedno vrijeme je bio statičan i ne baš tako popularan. Ali zadnjih godina ponovo je zaživio i sve više mladih ima neki od tih ukrasa na tijelu.
Tehnologije današnjice su dozvolile da pirsing zarasta veoma brzo i već poslije nekoliko dana počinje da privlači pažnju. Za mlade pirsing predstavlja sredstvo pomoću kojeg žele da izraze pripadnost određenoj grupi, kao i način potvrde sopstvenog identiteta, odnosno trenutka kada postaju samostalni izlaskom iz porodične zavisnosti. Bušenjem jednog ili drugog mjesta na tijelu mladi žele ukrasiti svoje tijelo, izdvojiti se od drugih, skrenuti pažnju na sebe.
Šerijatski status stavljanja pirsinga
Što se tiče stava Islama o pisingu može se reći sljedeće.
Prvo – stavljanje pirsinga na bilo koji dio tijela od strane muškaraca nije dozovoljen, jer je ukrašavanje nakitom osobenost i specifičnost ženskog pola, a Šerijat zabranjuje oponašanje muškog pola ženski i obrnuto u stvarima koje su specifične samo za jedan pol. Prenosi se u vjerodostojnom hadisu od Ibn ‘Abbas, radijallahu anhuma, “da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, prokleo žene koje oponašaju muškarce i muškarce koji oponašaju žene”[1].
Drugo – oko bušenja ušiju žena radi stavljanja nakita islamski učenjaci imaju podijeljeno mišljenje. Džumhur učenjaka od hanefija, malikija, šafija i hanabila, kao i većina imama selefa i potonjih učenjaka su na stavu dozvole bušenja uha žene radi stavljanja nakita[2]. Ibnul-Kajjim prenosi da džumhur učenjaka smatra da je pokuženo[3], što je upitno.
A grupa učenjaka koja to zabranjuje, a od njih je Ebu Hamid El-Gazali[4], argumentira svoj stav time što bušenje uha predstavlja nanošenje bola, svejedno bilo djevojčici ili odrasloj ženi. A ukrašavanje nije od nužnih niti veoma potrebnih stvari u životu nego spada u luksuz i komfornost života te nije dozovljeno zbog toga nanositi bol tijelu.
Ispravno je mišljenje koje zastupa džumhur. Bušenjem ušiju radi stavljanje nakita se žena ukrašava i u tome je velika korist za nju i njenog muža. To se radilo u vrijeme Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, sve do dana današnjeg bez ikakvog prijekora. A dokaz za to je hadis mutefekun alehi od Aiše, radijallahu anha, o ženi Ummu Zer'i o kojem je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, spomenuo da je Ummu Zer'i rekla da joj je (njen muž) okitio uši nakitom, a to je se radilo sa mindžušama okačenim na ušima[5]. Takođe, hadis mutefekun alejhi od Bilala, radijallahu anhu, u kojem je došlo da su žene davale nakit sa ušiju i vrata kao sadaku[6]. Kaže Ibnul-Kajjim: “Dovoljan je dokaz koji upućuje na dozvolu (bušenja ušiju žena radi stavljanja nakita) to što su Allah i Njegov Poslanik znali da to ljudi rade a oni su to šutnjom odobrili, a da je bili nešto u tome došla bi zabrana u Kur'anu i Sunnetu”[7].
Treće – islamski učenjaci imaju podijeljeno mišljenje oko stavljanja pirsinga na nos, usne i obrve između dozvole, pokuđenosti i zabrane. A oko stavljanja pirsinga na jezik, pupak, polni organ i bradavice na grudima nisam našao da je neko od učenjaka o tome govorio.
Prvo mišljenje je dozovla stavljanja pirsinga na spomenute dijelove tijela na čemu su od savremenih učenjaka Abdurahman Suhajm[8]i Abdullah Džibrin[9]. Učenjak Abdullah Fekih[10] takođe smatara to dozovljenim uz određene šarte. Kada je upitan o tome odgovorio je da je dozovoljeno ako je to običaj žena muslimanki da se tako ukrašavaju analogno na dozvolu bušenja ušiju radi vješanja ukrasa, jer im je zajedničko postojanje potrebe za ukrašavanjem. S tim da je on uslovio da to ne uzrokuje loše posljedice na tijelu žene, kao i da to ne bude oponašanje vjerskih obreba Indijaca. Kada je šejh ‘Usejmin upitan o bušenju nosa rekao je da je to predstavlja vid masakriranja i unakažavanja izgleda, i kaže da vjerovatno neki drugi učenjaci ne vidi ovu stvar ovakvom. I onda dodaje da žena koja živi u zemlju u kojoj se bušenje nosa radi vješanja ukrasa smatra ljepotom, ukrasom i uljepšavanjem, da onda nema smetnje da se to radi[11].
Drugo mišljenje je stav šejha Abdurrahmana Berraka koji izražava dozu opreza i pokuđenosti prema stavljanja pirsinga na spomenute dijelove tijela. Kada je upitan o bušenju nosa i obrva radi ukrašavanja odgovorio je da je preče da se to ne radi jer se ne vidi u tome jasna korist uz prisustvo nanošenja bola i unakažavanja izgleda, i još kaže da je bušenje obrve je gore od bušenja nosa. Zatim zaključuje da je bušenje uha radi vješanja mindžuša bila praksa žena u vrijeme Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i da je preče da se ostane na tome[12].
Treće mišljenje je zabrana bušenja nosa radi stavljanja ukrasne halke, kuglice i slično na čemu su učenjaci šafijskog mezheba[13], poput Dimjatija, Ibn Hadžera Hejsemija i Ensarija. Kažu da to ne predstavlja ukrašavanje niti izraz ljepote kod većine ljudi osim kod male skupine u kojoj nije ibret, za razilku od bušenja uha radi vješanja nakita koje predstavlja izraz ljepote kod svih ljudi.
Nakon izložene analize ovog pitanja vrlo je bitno konstatovati činjenicu da je stavljanje pirsinga na nos, usnu, obrvu, jezik, pupak, polni organ i bradavice na grudima moda i trend kod mladih na Zapadu koji je postao poularan krajem 20. Stoljeća. Takođe da za mlade pirsing predstavlja sredstvo pomoću kojeg žele da izraze pripadnost određenoj grupi, te način potvrde sopstvenog identiteta, izdvojanja od drugih i skretanja pažnje na sebe. A specifična grupa koja se izdovila sa ovim trendom i skreće time pažnju na sebe su mahom narkomani, uličari, huligani i propaliteti raznih vrsta. A ako se među njima i nađe narmalan dio omladine to su mladi predstavnici zapadne kjafirske civilizacije.
Prem tome, nema sumnje da je stavljanje pirsinga na dijelove tijela mimo ušiju osobenost i specifičnost zapadne kjafirske omladine.
Sa druge strane, zabranjeno je muslimanima oponašanje kjafira u stvarima koje su specifične samo za kjafire.
Dokaz za to je hadis u kojem Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: “Ko oponaša neke ljude (neki narod) on je od njih”[14].
Takođe, stavljanje pirsinga na ovako neobičnim mjestima tijela predstavlja vid unakažavanja, izobličavanja i skrnavljenja ljudskog tijela. Iako će oni koji to rade ustvrditi da je to način izražavanja ljepote kao što homoseksualci smatraju svoju izopačenost prirodnim stanjem.
Argument sa kojim šafijski učenjaci potkrepljuju zabranu ovog djela, tj. da stavaljanje pirsinga na gore spomenute dijelove tijela ne predstavlja ukrašavanje niti izraz ljepote kod većine ljudi osim kod male skupine u kojoj nije ibret, ovaj argument je jako precizan. Jer omladina koja to radi želi se time istači, izdvojiti od ostalih ljudi i na sebe skrenuti pažnju.
Između ostalog, stavljanje pirsinga na pupak, polni organ i bradavice je veoma opasan jer su to jako osjetljiva mjesta.
Na kraju se da konstatovati da je stav šafijskih učenjaka, a čemu naginju Ibn ‘Usejmin i Abdurrahman Berrak, a to je zabrana stavaljanja pirsinga na na nos, usnu, obrvu, jezik, pupak, polni organ i bradavice (izuzimaju se uši), da je to radžih (odabrano) mišljenje.
I to zbog zabrane oponašanja kjafira u stvarima koje su osobene samo njima, a Allah zna najbolje.
[1] Buharija (5885), Ebu Davud (4097), Tirmizi (2784), Ibn Madže (1904), Ahmed (1/339) i ostali.
[2] Hašijetu Ibn ‘Abidin (5/249), El-Kaljubi me'a Hašijeti ‘Amire (4/211), Fethul-bari (10/331), Tefsirul-Kurtubi (5/392-393) i El-Mevsu'atu el-fikhijje (11/272-273).
[3] Igasetul-lehefan (1/106).
[4] Ihjau’ ‘ulumid-din (2/341).
[5] Buahrija (5189) i Muslim (6458).
[6] Buharija (964) i Muslim (2085).
[7] Tuhfetul-atfal (2/12).
[8] El-Fetava el-‘amme (1/17).
[9] Fetava mevki'il-eluke, broj 1727.
[10] Eršif multeka ehlil-hadisi (9/435).
[11] Fetava Ibn ‘Usejmin, broj 69.
[12] Fetaval-islam (9/84).
[13] I'anetut-talibin (4/19) i Hašijetul-džemel (10/157).
[14] Ebu Davud (4033), Ahmed (5115), Taberani (8327), vjerodostojnim su ga ocijenili Ibn Hibban, Iraki, Alabani i Sulejman ‘Alevan, a dobrim su ga ocijenili Ibn Hadžer i Ibn Tejmije.
Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com
Vidi manjeAZIL ZBOG DUNJALUKA I SOCIJALNA POMOĆ
Alejkumusselam. Pravo na azil imaju izbjeglice, kojima je takav status priznat međunarodnim pravom (Ženevske konvencije o položaju izbjeglica iz 1951.), te svi koji se nalaze izvan vlastite zemlje i u nju se ne mogu vratiti zbog osnovanog straha da bi ondje mogli biti podvrgnuti nasilju ili progonimviše
Alejkumusselam.
Pravo na azil imaju izbjeglice, kojima je takav status priznat međunarodnim pravom (Ženevske konvencije o položaju izbjeglica iz 1951.), te svi koji se nalaze izvan vlastite zemlje i u nju se ne mogu vratiti zbog osnovanog straha da bi ondje mogli biti podvrgnuti nasilju ili progonima.
Dok je politički azil poseban slučaj prava na azil, tj. riječ je o azilu za osobe koje su progonjene zbog svojih političkih ideja.
Musliman može da zatraži azil od neke kjafirske zemlje u jednom od dva slučaja:
Prvo slučaj – da bude od onih muslimana koji su pobjegli od tlačenja i progonjenja nepravednih režima muslimanskih država u kojima su rođeni bojeći se za svoj život, vjeru i čast, ili nad kojima je izvršen psiho-fizički pritisak, ili slično, a ne može naći neku muslimansku zemlju koja bi ih primila a uzimanjem političkog azila od kjafirske države bio bi zaštićen i siguran.
Ovakvima je dozvoljeno traženje azila kjafirske države jer su prisiljeni na to. Šerijat je dozvolio da musliman u stanju prisile izgovori riječi kufra pod šartom da mu srce bude čvrsto u vjeri našto ukazuje kur'anski ajet, pa preče je da mu se dozvoli uzimanje azila kjafirske države ako je na to primoran. Takođe, Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kada se vraćao iz Taifa a mušrici Mekke mu nisu dali da uđe u nju, je tražio zaštitu i pomoć od Mut'im ibn ‘Adijja koji je bio kjafir, i tek uz njegovu zaštitu je ušao u Mekku siguran i zaštićen. Tako isto Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je naredio skupini ashaba da učine hidžru u Abesiniju kako bi tamo našli zaštitu kod vladara kjafira koji nikome nije činio zulum. Sve ovo je prenešeno u vjerodostojnim hadisima. A ovo su jasni dokazi koji ukazuju na dozvolu traženja zaštite od kjafira i kjafirskih država u prinudi.
Traženje azila kjafirske države iz gore spomenutih razloga ulazi pod traženje zaštite od kjafira u prinudi. S tim da se ovo uslovljava sljedećim: da njihova prinuda bude stvarna a ne umišljena, da ne pomaže kjafire protiv muslimana, da mrzi kjafire i njihovu vjeru, da im ne pokazuju vjernost i odanost kao i da se pridržava vjerskih propisa koliko su u stanju.
Drugi slučaj – da bude od onih muslimana koji u tome vide uglavnom svoj dunjalučki šićar poput većih privilegija, boljeg posla i slično.
U ovom slučaju nije dozovljeno tražiti politički azil kjafirske države.
Od dokaza koji ukazuju na tu zabranu su:
Nužno poznata stvar u vjeri a to je jasna zabrana vjernosti i odanosti kjafirima, kao i prijateljovanje i ljubav prema njima i zadovoljstvo sa munkerima koji su kod njih. A traženje političkog azila od kjafirske države uz stalni boravak u njoj je najjasniji vid ispoljavanja te vjernosti, odanosti, ljubavi i prijateljstva prema kjafirima koju je Uzvišeni Allah na nekoliko mjesta u Kur'anu zabranio: “Neka vjernici ne uzimaju za prijatelje nevjernike kad ima vjernika; a onoga ko to čini – Allah neće štititi. To učinite jedino da biste se od njih sačuvali. Allah vas podsjeća na Sebe i Allahu se vraća sve!” (prijevod značenja Ali ‘Imran 28),
“O vjernici, ne uzimajte za zaštitnike Jevreje i Kršćanie! Oni su sami sebi zaštitnici! A njihov je onaj među vama koji ih za zaštitnike prihvati; Allah uistinu neće ukazati na pravi put ljudima koji sami sebi nepravdu čine.” (prijevod značenja El-Maide 51),
“Koji prijateljuju sa nevjernicima, a ne s vjernicima! Zar kod njih traže snagu, a sva snaga pripada samo Allahu?” (prijevod značenja En-Nisa’ 139)
Uzimanjem državljanstva od kjafirske države musliman se obavezuje na apsolutnu pokornost državnim zakonima te države u svim sferama života, a nije nepoznata činjenica da su ti zakoni u većini oprečni šerijatskim, što je nesumnjivo šerijatski sporno.
Negativne posljedice na porodicu (ako se povede sa sobom). Ova negativnost se ogleda u prihvatanju običaja i načina života, navikavanju na neislamsku sredinu i nemoralan život, učenju u njihovim školama, druženju sa njihovom djecom i mnogi drugi vidovi potpadanja pod uticaje sredine u kojoj se živi.
Islamski učenjaci su se razišli oko dozovole samog boravka među kjafirima, gdje je većina na zabrani, pa kako da se traži politička zaštita od kjafirske države?
Naravno, ne bi se trebali dva razumna raziči da je u našim državama u kojim živimo bolje sa stanovišta praktikovanja vjere nego u evropskim kjafirskim zemljama, ali ostaje pitanje: koliko su stvarno naše zemlje u kojima živimo islamskije u odnosu na kjafirske zemlje od kojih se traži politički azil i koja je suštinska razlika među njima. A to je tema za sebe.
A što se tiče primanja socijalne pomoći od bilo koje države, uzimajući u obzir da to država (bilo koja) daje kako dobrotvornu (socijalno-društvenu) pomoć, nema nikakve smetnje u uzimanju tih sredstava pod uslovom da se stekne pravo na nju ispunjavanjem uvjeta koje su postavili a ne prevarom i falsifikovanjem dokumenata.
Naravno, i pod šartom da uzimanje te pomoći ne bude uslovljeno nečim što je šerijatski sporno. Ve billahi tevfik.
Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com
Vidi manje