Alejkumusselam.

Prenosi Ebu Hurejre, radijellahu ‘anhu, da je Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, rekao: “Svakog Ademovog sina će pojesti zemlja osim njegovog ‘adžbuzzeneba (najdonje kičmene kosti), od njega je stvoren i od njega će biti formiran (pri oživljenju).” (Buharija 4814, Muslim 2955)

Kaže Ibn Abdul-berr u knjizi “El-Istizkar” (8/355): “Vanjsko i uopćeno značenje ovog hadisa obavezuje da su svi ljudi u ovome isti osim onog što se prenosi o tijelima vjerovjesnika i tijelima šehida da ih zemlja neće jesti, a dovoljno je ono što je došlo o šehidima Uhuda i ostalim šehidima”. Na osnovu ovog hadisa islamski pravnici hanefijskog (Reddul-muhtar 2/245), malikijskog (Mevahibul-dželil 6/20), šafijskog (ElMedžmu’ 5/247) i hanbelijskog (El-Insaf 2/553) mezheba su dozvolili da kada istruhnu kosti umrlih i postanu prašina da se otvore kaburovi (mezarje), ili da se pretvore u povrtaljku, ili da se na njima prave objekti, džamije i slično ili da se pretvori mezarje u bilo koju vrstu korisne upotrebe.

Jer nakon što je nestao trag od umrlih prestala je i zabrana narušavanja kaburova. Dio učenjaka izuzima iz ove dozvole mezarja koja su uvakufljena samo za ukopavanje, u tom slučaju nije dozvoljeno pretvarati stara mezarja u nešto drugo osim da se u istim kaburovima ukopavaju novoumrli. Sa druge strane, složni su učenjaci da nije dozvoljeno otvoranje kabura bez opravdanog šerijatskog razloga nakon što se pokriju zemljom sve dok ima nešto od tragova umrlog u njemu.

Jer je mjesto u kojem je musliman ukopan uvakufljeno na njega, a otvaranje kabura je skrnavljenje i omalovažavanje umrlog i predstavlja narušavanje njegove svetosti i vodi u lomljenje njegovih kostiju što je zabranjeno tekstom hadisa. Naime, prenosi Aiša, radijallahu ‘anha, da je Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, rekao: “Lomljenje kosti umrlog je poput njenog lomljenja kad je živ”. (Ebu Davud 3207, Ibn Madže 1616, Ahmed 6/58, Darekutni 312, Ibn Hibban 3127, Bejheki 7079 i Tahavi 1274, ocijenili su ga dobrim Ibnul-kattan, Ibn Dekikil-‘id i Ibn Hibban, a vjerodostojnim Nevevi, Albani, Šuajb Arnaut i Sulejman ‘Alevan)

U opravdane šerijatske razloge za otvaranje kabura spada:

– kupanja umrlog (ako nije bio okupan),

– oblačenja u ćefine,

– premještanje umrlog ako je ukopan u kjafirsko groblje,

– premještanje ako je ukopan unutar džamije, ili na tuđem zemljištu, i slično tome. Prema tome, nije dozvoljeno da se kosti umrlog samelju na što jasno upućuje hadis.

Sunnet je da se svaki umrli ukopa u posebnom kaburu osim u nuždi kada okolnosti zahtijevaju da se više ljudi ukopa u jednom kaburu.

Ukopavanje mejita u već postojeći kabur može imati dva slučaja.

Prvi slučaj – da se mejit ukopava u kabur drugog mejita, a ovaj je već istruho i postao zemlja i nije od njega ništa ostalo. Složni su skoro svi učenjaci od hanefija (Fethul-kadir 2/150), malikija (Hašijetud-dusuki 1/428), šafija (Mugnil-muhtadž 2/40) i hanbelija (El-Mugni 4/443) da je to u ovom slučaju dozovljeno. Neki od hanefija kažu da je to mekruh (pokuđeno) zbog svetosti mrtvaca (Reddul-muhtar 2/233).

Drugi slučaj je ukopavanje mejita u kabur drugog mejita kada ovaj nije istruho.
U ovom slučaju nema razilaženja među učenjacima sve četiri mezheba da nije dozvoljeno ukopavanje u postojeći kabur prije nego što istruhne mejit u njemu (Fethul-kadir 2/149, Mevahibul-dželil 2/253, El-Medžmu’ 5/273, El-Furu’ 2/279)

Međutim, ako bi iskopali postojeći kabur sa namjerom da u njega ukopaju drugog mejita računajući da je stari mejit istruho pa nađu neke ostatke njegovih kostiju, po ovom pitanju kako da se postupi učenjaci imaju dva mišljenja. Malikije (Ez-Zehire 2/479), hanabile (El-Furu’ 2/279) i većina šafija (El-Medžmu’ 5/247) smatraju da je vadžib da se zatrpa postojeći kabur i ne diraju tragovi prvog mejita, a da se drugi mejit ukopa na drugom mjestu.

Dokazuju to sa hadisom Aiše, radijallahu ‘anha, gore spomenutim, u kojem se zabranjuje lomljenje kostiju mejita, a skupljanje ostatka prvog mejita da bi se do njega ukopao drugi mejit uzrokovao bi lomljenje kostiju.

Drugo mišljenje je stav hanefija (Fethul-kadir 2/150) i nekih učenjaka šafijskog mezheba (El-Medžmu’ 5/247) da se saberu kosti prvog mejita u jednu stranu, a u drugu da se ukopa drugi mejit. Argumentiraju svoj stav time što je veoma teško naći stari kabur ,a da u njemu ne ostane ništa od tragova mejita.

I jedno i drugo mišljenje imaju osnova, a vjerovatno bi moglo biti riješenje da ako pronađenih kostiju bude mnogo da se radi po prvom stavu, a ako ih bude malo da se radi po drugom mišljenju, a Allah zna najbolje. Ovo bi bio odgovor na dio pitanja da li ima smetnje sa šerijatske strane vađenje ostataka umrlog i ukopavanje zajedno sa drugima. Znači, ako se ne nađe ništa od tragova umrlog nema smetnje da se tu ukopa drugi mejit. A ako se nađe nije dozvoljeno samljeti njegove kosti, nego ili da se zakupi zemljište na duži period u kojem se može biti siguran da će kosti istruhnuti ili pronađene ostatke ukopati ponovo na drugom zakupljenom zemljištu ili neko treće riješenje koje je isplatnije a nije šerijatski sporno. Koliko je potrebno vremena da prođe da bi kosti umrlog zasigurno istruhle? Islamski pravnici kada su govorili o truhljenju kostiju, kažu da treba kod nas da prevagne mišljenje da su kosti istruhle i postale zemlja. Samo truhljenje tijela se razlikuje od mjesta do mjesta shodno tlu, temperaturi i vazduhu. U vrućim sredinama mejit truhne brže nego u hladnijim.

Zato fakihi kažu da se u ovome trebaju pitati ljudi koji to znaju iz iskustva, znači ljudi koji imaju iskustva oko iskopavanja i premještanja umrlih u svakoj sredini i mezarju (Keššaful-kinna'a 2/144, El-Umm 1/464, El-Medžmu’ 5/247, El-Mugni 3/444).

Neki fakihi navode period u kojem tijelo umrlog istruhne, s tim da se to vraća na sredinu u kojoj su živjeli i ne može biti pravilo za ostala mjesta, a Allah zna najboje. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Alejkumusselam.

Od suneta je, tj. preporučeno, da se izrazi i iskaže saučešće muslimanu koji je doživio musibet da mu neko bližnji umre, i oko ovoga nema razilaženja među učenjacima. A razilaze se oko izražavanja saučešća kjafiru.

Oko vremena izražavanja saučešća (da li počinje od smrti umrlog ili nakon ukopa) i perioda u kojem se izražava (da li traje tri dana ili u tome nema ograničenja), kao i riječi sa kojima se izražava, učenjaci u svemu spomenutom imaju podijeljeno mišljenje a što nije predmet ovog pitanja.

A što se tiče mjesta gdje se izražava saučešće, učenjaci mezheba imaju odprilike tri mišljenja:

Prvo mišljenje – da je pokuđeno, tj. novotarija, da oni kojima se izražava saučešće da na određenom mjestu primaju ljude da bi im izrazili saučešće, tj. da se ukućani umrlog skupe na jednom mjestu kako bi im drugi dolazili i izražavali saučešće.

Ovo je stav šafijskog i hanbelijskog mezheba.

Oni argumentiraju svom stav time da je ovo novotarija u načinu izražavanja saučešća jer tako nešto nije prenešeno niti od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, ni ashaba a niti selefa. Takođe, kažu da odlazak u kuću umrlog obnavlja sjećanje na umrlog i povećava tugu i žalost ukućana.

Drugo mišljenje – da je pokuđeno primanje gostiju u kući zbog primanja saučešća ako takav postupak vodi izlaganju troškovima ukućane poput spremanja hrane, posebne sobe ili prostorije za prijem i slično.

Ovo je stav hanefijskog mezheba.

Treće mišljenje – da je najbolje da izražavanje saučešća bude u kući umrlog.

Ovo je stav malikijskog mezheba.

Nakon spomenutih stavova mezheba može se reći da nije od suneta da se ide u kuću onoga ko je doživio musibet kako bi mu se izrazilo saučešće. Jer ovakva praksa nije prenešena od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, ni ashaba a niti selefa.

A ako bi se išlo u kuću i time izlagali ukućane troškovima, oduzimanju vremena, smetalo u obavljanju svakodnevnih obaveza, podsjećala na umrlog povećavajući im bol i tugu za istim, najmanje što se može reći za ovakvu praksu da je pokuđeno, a ako bi se reklo da je novotarija nije daleko.

Saučešće se može izraziti na mnoštvo drugih načina i u mnoštvo različitih prilika, poput slanja sms poruke, zvanja telefonom, susreta u mesdžidu, na ulici ili poslu i slično.

Prema tome, to što si čula da naša praksa odlaženja na žalost nije ispravna je tačno. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Hvala Allahu i neka je salat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:

Oko klanjanja dženaze umrlom u odsustvu učenjaci su se razišli na četiri mišljenja:

Prvo mišljenje – nije dozvoljeno klanjati dženazu umrlom u njegovom odsustvu.

Ovo je stav hanefijskog i malikijskog mezheba.

Oni ovo argumentiraju time da nije prenešeno da su Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, i ashabi poslije njega klanjali dženaze umrlima u njihovom odsustvu. A slučaj klanjanja Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, sa ashabima dženaze Nedžašiju, a što je prenešeno u hadisu mutefekun alejhi, to je kako kažu Ebu Hanife i Malik specifično samo za Nedžašija i nije opći propis za sve muslimane. U protivnom, zašto nisu klanjane dženaze u odsustvu i svim drugima za koje je postojao povod za to ako je to opći propis?

Drugo mišljenje – opća dozvola klanjanja dženaze umrlom u njegovom odsustvu.

Ovo je stav šafijskog i hanbelijskog mezheba.

Njihov argument je gore spomenuti hadis mutefekun alejhi od Džabira, radijallahu anhu, u kojem je došlo da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, klanjao dženazu Ashametu Nedžašiju donoseći četiri tekbira. A u rivajetu od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, u hadisu mutefekun alejhi je došlo da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, razglasio o smrti Nedžašija na dan u kojem je umro, izašao je sa ashabima na musalu, posafao ih i donio na njega četiri tekbira.

Treće mišljenje – da se klanja dženaza u odsustvu onome kome nije klanjana, kao i da se klanja osobi koja je bila velika i poznata po znanju, imetku ili ugledu.

Ovaj stav su izabrali od savremenih učenjaka Ibn Usejmin i Albani.

Naravno, svi se vraćaju na jedan te isti dokaz klanjanja dženaze abesijskom vladaru Nedžašiju kojem nije imao ko klanjati dženazu.

Četvrto mišljenje – da se klanja dženaza u odsustvu osobi koja je učinila veliku korist muslimanima, poput učenjaka od čijeg znanja su se muslimani okoristili, trgovca koji je imetkom pomagao muslimane ili mudžahida koji je učinio veliku korist muslimanima svojim džihadom.

Ovaj stav je izabrao od savremenih učenjaka Bin Baz. Naravno, dokaz je isti kao i kod prethodnih stavova.

Neki savremeni učenjaci prave spoj između trećeg i četvrtog mišljenja, tj. da se klanja u odsustvu onome kome nije klanjanja dženaza kao i osobi koja je učinila veliku korist za Islam i muslimane pa makar mu se i klanjala dženaza.

Ibnul-Kajjim u svojoj knjizi “Zadul me'ad“ govoreći o ovoj temi kaže sljedeće: “Nije bilo od upute Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i njegovog suneta da klanja dženazu svakom umrlom u njegovom odsustvu, umrlo je mnoštvo ljudi od muslimana u njegovo vrijeme a bili su u odsustvu i nije im klanjao dženazu. A u vjerodostojnom hadisu je prenešeno da je klanjao Nedžašiju dženazu u odsustvu pa su se učenjaci zbog toga razišli na tri mišljenja.

(prvo) Da je ovaj postupak propis i sunet Ummetu da se klanja dženaza u odsustvu svakome, ovo je mišljenje Šafije i Ahmeda.

(drugo) Kažu Ebu Hanife i Malik da je ovo specifično za njega (Nedžašija) i da se ne odnosi na druge.

(treće) Kaže šejhul-islam Ibn Tejmije: Ispravno je da odsutni ako umre u nekom mjestu i ne klanja mu se dženaza, klanja mu se dženaza u odsustvu. A ako mu se klanja tamo gdje je umro njemu se ne klanja dženaza u odsustvu. Jer obaveza klanjanja dženaze spada time što su mu muslimani već klanjali dženazu, a Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je klanjao dženazu odsutnom i ostavio tu praksu, a njegov postupak i ostavljenje tog postupka je sunet“. (Zadul-me'ad, 1/519-520)

Kaže šejh Albani: “Ono što podupire stav da nije propisano klanjanje dženaze u odsustvu svakom umrlom je činjenica da kada su umrli pravedne halife i drugi niko od muslimana im nije klanjao namaz u odsustvu, a da je se to desilo to bi nam bilo prenešeno mutevatir predajama“. (Ahkamul-dženaiz, str.93)

Odabrani stav po ovom pitanju je, a Allah zna najbolje, ono što zastupa šejhul-islam Ibn Tejmije i oni koji se sa njim slažu: a to je da se klanja dženaza u odsustvu onome kome nije klanjana dženaza, jer je to ono na što ukazuje hadis o klanjanju dženaze Nedžašiju, tj. klanjana mu je dženaza u odsustvu jer mu nije niko klanjao dženazu.

Razlog razilaženja učenjaka po ovom pitanju je različito tumačenje jednog te istog hadisa u kojem je došlo da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, sa ashabima klanjao dženazu Nedžašiju. Zbog toga po ovom pitanju ima širine jer nema nekog drugog argumenta koji presuđuje i određuje jedan stav kao ispravan.

Prema tome, s obzirom da IZ i našim krajevima tvrdi da slijedi hanefijski mezheb oni ne bi trebali u džamijama (ili van njih) klanjati dženaze u odsustvu, jer je to po hanefijskom mezhebu zabranjeno. Sa druge strane, pošto je njima klanjana dženaza nema potrebe da se ponovo klanja u odsustvu.

Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Hvala Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:

Ispraćanje dženaze je u osnovi propisano muškarcima mimo žena. U vjerodostojnom hadisu je došla zabrana ženama da prate dženazu.

Bilježe Buharija i Muslim u svojim Sahihima od Ummu ‘Atijje, radijallahu anha, da je rekla: „Zabranjeno nam je praćenje dženaza, a zabrana nije bila stroga“.

Džumhur (većina) učenjaka ovu zabranu svodi na pokuđenost (kerahijet) a ne strogu zabranu zbog zadnjeg dijela hadisa: „A zabrana nije bila stroga“.

Kaže šejhul-islam Ibn Tejmije u svojim Fetvama (Medžu'ul-fetava 24/355): „Moguće je da je značenje njenih riječi ‘Nije nam potvrđena zabrana’, a to ne negira zabranu. A moguće je da ona mislila da se sa zabranom ne misli da je haram, a argument je u riječima Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, ne u mišljenju nekog drugog“.

Stavovi mezheba

Prenosi Ibn ‘Abidin u svojoj Hašiji (1/208) da je po hanefijskom mezhebu praćenje dženaze od strane žena je zabranjeno, tj. mekruh tahrim. Zatim je naveo tri hadisa koji ukazuju na zabranu, jedna od njih je hadis Ummu ‘Atijje, radijallahu anha, a ostala dva hadisa su slaba te nema potrebe da ih navodim.

Po malijskom mezhebu starijim ženama je uopćeno dozvoljeno pratiti dženazu.

Takođe, dozvoljeno je mlađim ženama ako nema bojazni od njihove fitne da prate dženazu onih osoba čija smrt za njih predstavlja velik musibet, poput oca, majke, muža, sina, kćerke, brata i sestre. A mlađe žene čije se fitne bojimo, njima je uopćeno zabranjeno izlaziti da prate dženazu. (Eš-Šerhu es-sagir 1/566)

Mezheb šafija, kako prenosi imama Nevevi u svom komentaru Muslimovog Sahiha (Šerhu Muslim 1/504), je pokuđenost praćenja dženaze od strane žena, a ne zabrana. On je protumačio riječi Ummu ‘Atijje, radijallahu anha, „A zabrana nije bila stroga“ da ukazuju na pokuđenost (mekruh tenzih) a ne na zabranu (haram).

Mezheb hanabila je takođe pokuđenost slijeđenja dženaze od strane žena. (Gajetul-munteha 1/246)

Prenosi imam Ševkani od imama Kurtubija da je rekao: „Ako smo sigurni da pravo muža neće biti zakinuto, da žene neće otkrivene izaći i da neće biti dizanja glasova i tome sličnog, onda nema smetnje da im se dozvoli (da prate dženazu)“.

Zatim kaže Ševkani: „Ovaj stav je ono na što se treba osloniti pri spajanju kontradiktornih hadisa“ (Nejlul-evtar 4/95).

Odabrano mišljenje, a Allah zna najbolje, pokuđenost slijeđenja dženaze od strane žena ako njihov izlazak neće biti fitna za muškarce. Jer sahabijka koja prenosi hadis najbolje zna njegovo značenje. A ako je izlazak žena da prate dženazu fitna za muškarce, jer će izaći otkrivene, miješati se sa muškarcima, podizati glas pri plakanju, naricati i slično, kao što je današnje stanje žena muslimanki, onda nema sumnje da je njihovo praćenje dženaze zabranjeno.

Mudrost ovog propisa

Musliman u osnovi, znao ili ne znao mudrost nekog propisa, treba biti predan šerijatskim tekstovima Kur'ana i vjerodostojog Sunneta.

Kaže Uzvišeni: „Kad se vjernici Allahu i Poslaniku Njegovu pozovu, da im on presudi, samo reknu: “Slušamo i pokoravamo se!” – Oni će uspjeti“. (En-Nur 51)

Mudrost pokuđenosti ili zabrane praćenja dženaze od strane žena, kako navodi imam Kurtubi, je u tome što ono vodi u zakidanje prava muža, otkrivanje žena i podizanje glasa i svega što proizilazi iz toga. Jer zaista kod žena preovlađuje nestrpljivost, nekontrolisanje i očaj prilikom musibeta, mnoge od njih iskazuju nezadovolstvo sa Allahovom odredbom i čine ono što je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zabranio (u hadisima mutefekun alejhi) od naricanja, uderanja po obrazima i cijepanja odjeće.

Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Hvala Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:

Muslimansko mezarje je svako mezarje u kojem se ukopavaju muslimani u općem smislu te riječi, kao i svako mezarje koje je općepoznato kao muslimansko. Složni su učenjaci da nije dozvoljeno ukopavati u muslimansko mezarje murtede (otpadnike od vjere) za koje kadija ili učenjaci presude da su otpadnici od vjere. Isto tako, nema razilaženja među učenjacima da nije dozvoljeno ukopavati u muslimansko mezarje kjafire bilo koje vrste. Za razliku od munafika (licemjera), tj. onih koji javno ispoljavaju Islam, a nisu svoje licemjerstvo javno ispoljili i zbog toga protekfireni, oni se ukopavaju u muslimansko mezarje. Jer se prema njima ophodi na osnovu njihove vanjštine.

Međutim, postavlja se pitanje: šta ako odgovorni za muslimanska mezarja ne vode računa o tome ko se sve ukopava u muslimanska mezarja? I ne samo to, nego se svjesno ukopavaju u muslimanska mezarja ljudi koji za sebe kažu da su ateisti i umru na tome, s tim da su plaćali članarinu vjerskoj zajednici, ili je nakon njihove smrti plati njihova rodbina. Čak se sprečavaju oni koji ne plaćaju članarinu da se ukopavaju u muslimanska mezarja.

Kao da je kriterij ukopavanja u muslimanska mezarja plaćanje članarine a ne pripadnost Islamu. Odgovornost za ukopavanje nemuslimana čije je nevjerstvo jasno ko bijeli dan u muslimanska mezarja i zlouptrebljavanja monopola nad tim mezrjima, koja su vakuf te na njih imaju pravo svi muslimani plaćali članarinu ili ne plaćali, je na onima kojima je to povjereno i oni će biti pitani za to.

Prema tome, muslimani se ukopavaju u mezarja koja su općepoznata kao muslimanska pa makar u njima bili ukopavani oni kojima to nije dozvoljeno, poput murteda i kjafira.

Ve billahi tevfik.

© 2016 http://www.ehlus-sunne.ba

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com