Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Hvala Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:

Uslov davanja zekata na novac da se ispune dva šarta:

1- da ušteđeni novac dostigne vrijednost nisaba, a nisab je zadnjih godina 6000KM.
2- da nakon što ušteđevina dostigne vrijednsot nisaba (tj. 6000KM) prođe jedna godina dana, a da se u tom periodu ne izađe iz nisaba.

Pošto ti nisi ispunio ni jedan spomenuti šart, nisi dužan davati zekat.

Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Hvala Allahu i neka je salat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:

Po ovom pitanju je došao hadis od Enes ibn Malika, radijallahu anhu, u kojem on kaže: „Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, bi se iftario prije nego što klanja sa svježim datulama, ako ne bi bilo svježih datula onda sa suhim datulama, a ako ne bilo suhih datula onda sa nekoliko gutljaja vode“.

Hadis bilježe Ebu Davud, Tirmizi i Ahmed, dobrim ga ocjenjuje Tirmizi a vjerodostojnim Albani i Šuajb Arnaut.

Takođe, biželje Ibn Huzejme, Ibn Hibban, Hakim, Bejheki i Bezzar od Enesa, radijallahu anhu, da je rekao: „Nisam nikada vidio Allahovog Polanika, sallallahu alejhi ve sellem, da je klanjao akšam sve dok se ne iftari pa makar sa gutljajem vode“. Šejh Albani i Šuajb Arnaut ga ocjenjuju vjerodostojnim.

Ovome se može dodati hadis mutefekun alejhi (Buharija i Muslim) od Sehl ibn S'ada, radijallahu anhu, u kojem Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: „Ljudi će neprestano biti na hajru sve dok budu žurili sa iftarom“. Hadis ukazuje na preporučenost žurenja sa iftarom.

Prema tome, shodno praksi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, sunet je i najbolje je prilikom iftara čim nastupi vrijeme iftara (tj. zađe Sunce) ili se čuje ezan da se pojede nekoliko svježih datula, ko nema svježih datula da pojede nekoliko suhih datulama, a ako nema ni suhih datula da popije nekoliko gutljaja vode. A zatim nakon toga da klanja akšam namaz, te poslije namaza da jede pripremljenu hranu (iftar).

Gore spomenuti hadisi od Enesa, radijalahu anhu, jasno ukazuju da bi se Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, prvo iftario pa klanjao a zatim nakon namaza jeo spremljenu hranu.

Izuzetak ovome je, kao što navode šejh Albani i drugi učenjaci, stanje u kojem se postavi jelo a duša osobe koja se iftari teži za hranom tako da bi je to odvelo od skrušenosti u namazu, onda je preče da radi po drugom hadisu mutefekun alejhi u kojem je došlo da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „Nema namaza u prisustvu hrane, niti dok se trpi mala ili velika nužda“. Međutim, da ovo ne bi bila stalna praksa oni čija duša ostaje vezana za hranu ne treba da postavljaju hranu prije namaza.

Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Hvala Allahu i neka je salat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:

Propis posta 6 dana Ševvala

Većina učenjaka od malikija, šafija, hanabila i potonjih učenjaka hanefijskog mezheba smatra da je sunet (mustehab) nakon mjeseca Ramazana postiti 6 dana Ševvala.

Ovaj sunet dokazuju sa dva poznata hadisa:

Prvi – kojeg bilježi Muslim u svom Sahihu od Ebu Ejjuba El-Ensarije, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „Ko posti Ramazan a zatim ga uslijedi sa šest dana Ševvala kao da je postio cijelo vrijeme“.

Drugi – hadis od Sevbana, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „Ko posti šest dana nakon Fitra (ramazanskog Bajrama) to je kao (post) cijele godine. Ko uradi jedno dobro djelo ima nagradu deset tih djela“. Hadis bilježe Nesai, Ibn Madže, Ahmed i Darimi sa malim razlikama u tekstu hadisa, a sam hadis je Albani ocijenio vjerodostojnim a Šujab Arnaut dobrim.

Od Ebu Hanife se prenosi da je post 6 dana Ševvala pokuđen, svejedno bilo uzastopno ili razdvojeno, a od Ebu Jusufa (učenika Ebu Hanife) da je pokuđeno postiti 6 dana Ševvala uzastopno dan za dan. Međutim, potonji učenjaci hanefijskog mezheba smatraju da nema smetnje u postu 6 dana Ševvala.

Takođe, kod malikija je pokuđeno postiti 6 dana Ševvala onome za koga se boji da je ubjeđen da je taj post vadžib ili onome ko ga posti spojeno sa Ramazanom, ili onome ko smatra da je spajanje tih 6 dana sa Ramazanom sunet. A mustehab je svim ostalima mimo ove tri skupine da poste 6 dana Ševvala.

Ispravno je da nema smetnje u postu 6 dana Ševvala spojeno ili razdvojeno, na početku mjeseca, sredini ili kraju, osim što je haram postiti prvi dan Ševvala, jer je to dan Bajrama kojeg je zabranjeno postiti po tekstu hadisa mutefekun alejhi.

Ko postiže nagradu 6 dana Ševvala (kao da je postio cijelu godinu)?

Nisam našao stav hanefija po ovom pitanju.

Malikije smatraju da se nagrada posta 6 dana Ševvala ne ograničava samo na post 6 dana u mjesecu Ševvalu nego i na post tih dana poslije Ševvala, jer kažu da spominjanje tog mjeseca u hadisu nije ciljano zbog ograničenja posta samo na taj mjesec nego zato što je to prvi mjesec nakon Ramazna.

Po šafijskom mezhebu nagradu posta 6 dana Ševvala postiže svako ko posti te dane, svejedno da li je ispostio čitav Ramazan ili ne, poput onoga ko je mrsio neke dane zbog bolesti, putovanja ili slično, ili ko je primio islam ili postao punoljetan u toku Ramazana. To jest, kod njih nije uslov sticanja nagrade da mora napostiti opravdano neispoštene dane Ramazana.

Po mezhebu hanabila preporučeno je postiti 6 dana Ševvala samo onome ko isposti sve dane Ramazana. To jest, kod njih je uslov sticanja nagrade da mora napostiti opravdano neispoštene dane Ramazana.

Oni svoj stav dokazuju doslovnim riječima taksta hadisa: „Ko posti Ramazan a zatim ga uslijedi sa šest dana Ševvala kao da je postio cijelo vrijeme“. Kažu da riječi „posti Ramazan“ znače da treba ispostiti sve dane Ramazana, tj. da prije posta 6 dana Ševvala treba napostiti propuštene dane Ramazana.

Međutim, dokazivanju hanabila se može prigovoriti da nije isto postiti Ramazan i napostiti propuštene dane, odnosno ne kaže se za onoga ko naposti propuštene dane

Ramazana da je postio Ramazan. Ako se hanabile drže doslovnog teksta hadisa onda po njima nagradu posta 6 dana Ševvala postiže samo onaj ko zaista iposti sve dane

Ramazana u mjesecu Ramazanu.

Ispravan stav po ovom pitanju je, a Allah zna najbolje, ono na čemu su šafije. To jest, da nije uslov postizanja nagrade posta 6 dana Ševvala napaštanje propuštenih dana Ramazana prije posta 6 dana Ševvala.

Dokaz za to je da nema argumenta koji ukazuje na spomenuti uslov obaveze napaštanja propuštenih dana prije posta 6 dana Ševvala. A riječi u hadisu „ko posti Ramazan“ ne znače ko naposti i propuštene dane, nego ko posti Ramazan mimo onih dana za koje je Uzvišeni dozvolio zbog bolesti, putovanja i slično da se ne poste.

Propuštene dane Ramazna je dozvoljeno napaštati sve do sljedećeg Ramazana.

Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Hvala Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:

Odgovor na ovo pitanje se vraća na propis određivanja početka i kraja mjeseca Ramazana.

O toj temi sam detaljnije pisao na ovom linku:

http://www.zijad-ljakic.com/index.php?option=com_content&view=article&id=705:odreivanje-poetka-i-kraja-ramazana&catid=73:postramazan&Itemid=44

Ve billahi tevfik.

Izvor: http://www.ehlus-sunne.ba

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Keššaful-kinna'a 2/332)

Učenje mukabele koje je prisutno u našim krajevima, pri čemu hafiz nakon klanjanja podne ili nekog drugog namaza (sabaha) uči napamet jedan džuz, više ili manje, iz Kur'ana a prisutni ga prate u Mushafu ili samo slušaju, i to se ponavlja svaki dan Ramazana i svake godine, sa ubjeđenjem o vrijednosti organizovanja i prisustvovanja ovakvog načina učenja Kur'ana, ovo je novotarija od vrste novotarija idafije (tj. dodatna novotarija) u vjeri.

Ovakav način učenja Kur'ana nije prenešen niti od Poslanika, sallallahu ve sellem, niti od ashaba, radijjallhu anhum, niti od prvih dobrih generacija. Ova praksa nije prisutna u drugim zemljama islamskog svijeta, čak ni u Turskoj.

U hadisu kojeg bilježe Buharija i Muslim u svoja dva Sahiha od Aiše, radijallahu anha, kaže Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: “Ko unese u našu vjeru nešto što nije od nje to se odbacuje”.

Novotarija (unošenje u vjeru) može biti vezano za vrijeme, mjesto i način, i može biti tako što se izmisli novi ibadet (bid'a aslijje) ili da se propisani ibadet u načinu izmjeni (bid'a idafije). Ovdje je unešen u vjeru način učenja Kur'ana u mjesecu Ramazanu.

U osnovi je učenje Kur'ana za Ramazan propisano bez ograničenja u vremenu, količini učenja i mjestu učenja. Pa kada neko dođe i ograniči njegovo učenje vremenom (poslije podne ili sabaha), mjestom (u mesdžidu) i količinom (jedan džuz svaki dan) i to ponavlja svake godine gdje se to smatra kao posebnim ibadetom onda to predstavlja novotariju u načinu obavljanja ibadeta.

Učenje mukabele je novotarija poput novotarije džematskog zikra poslije farz namaza, jer zikr poslije namaza je propisan ali ne na onakav način, tj. zajednički u džematu.

Pa pošto je ovo bidat, a svaki bidat (novotarija) je dalalet (zabluda), po tekstu vjerodostojnog hadisa: “Zaista je svaka novotarija dalalet” (bilježe ga Ebu Davud i Tirmizi koji kaže da je hasen sahih, a prenosi Ibnul-Mulekkin u “El-Bedrul-munir” (9/582) da je hadis ocijenio vjerodostojnim Tirmizi, Ibn Hibban, El-Bezzar i Ibn Abdulberr, a prenosi Ibn Hadžer u “Fethul-bari” (13/253) da su ga ocijenili vjerodostojnim Ibn Madže, Ibn Hibban i Hakim), vadžib je da se ta novotarija prekine, upozori na nju i izbjegava učestvovanje u njoj, svejedno bilo to učenjem ili slušanjem.

O stavu daija kojima mukabela nije novotarija

A što se tiče daija i njihovog stava o mukabeli, to se vraća na dvije stvari:

Prva – Onaj daija koji smatra da je džematski zikr novotarija, on treba smatrati i mukabelu novotarijom, jer nema razlike između te dvije novotarije. Zikr poslije farz namaza je propisan (sunet), a džematski zikr je novotarija u načinu obavljanja tog zikra. Takođe, učenje Kur'ana u toku Ramazana je propisano (sunet), a učenje mukabele je novotarija u načinu obavljanja tog učenja Kur'ana.

Pa tako onaj daija koji smatra džematski zikr novotarijom, jer je tako naučio u arapskim zemljama tokom studiranja, a mukabelu kod nas ne smatra novotarijom, on je oprečan i kontradiktoran samom sebi jer razdvaja između stvari koje su istovjetne. Ako mu mukabela nije novotarija onda ni džematski zikr ne bi ni trebao biti novotarija. Taj daija treba da podrobnije istraži tematiku novotarije ako je nije učio i razumio pred šejhovima.

Druga stvar – Razlozi razilaženja među daijama su mnogobrojni, neki od njih su:

1 – Fakultet, država i mjesto gdje su studirali, jer nisu svi fakulteti niti države na istom nivou i kvalitetu obrađivanja i prezentiranja islamskih znanosti.

2 – Razlika u nivou stečenog znanja, jer neke daije su uzimale više ocjene prilikom studiranja od drugih, redovnije su prisustvovali kursevima i komentarima knjiga mnogih učenjaka po mesdžidima, redovnije obnavljali i proširivali stečeno znanje kroz knjige i islamsku literaturu.

3 – Razlika u sposobnosti istraživanja i obrađivanja šerijatskih pitanja, kao i moći razlučivanja jačih od slabijih dokaza kada se učenjaci raziđu. Po ovom pitanju je ogromna razlika među našim daijama jer je vrlo malo njih koji su sposobni da u potpunosti istraže neko pitanje, a vrlo je malo njih koji uopće na takav način pristupaju obrađivanju šerijatskih pitanja.

4 – Razlika u specijalizaciji daija, tj. neki su specijalizirali hadis, drugi fikh a treći akidu i tako dalje.

5 – Razlika je i u tome što su neki nakon povratka u svoju zemlju nastavili sa samodogradnjom i usavršavanju u sticanju šerijatskog znanja, dok su se drugi zadovoljili sa onim što su učili za vrijeme studija.

6 – Razlika u temperamentu i karakteru među daijama, neki su precizni i pedantni, dok drugi naginju površnosti i uopćavanju. Takođe, neki po prirodi naginju strogoći i oštrini, dok drugi naginju blagosti i olakšicama.

Koga slijediti kada se daije raziđu
A koga treba slijediti kada se daije međusobno raziđu, to pitanje se vraća na poznatu mes'elu iz Usulil-fikha (metodologije islamskog prava) koja glasi: Kada u jednom mjestu ima više mudžtehida (učenjaka) koga je mukallid (obični musliman) dužan slijediti?

Po ovom pitanju učenjaci imaju četiri poznata stava:

Prvo mišljenje – da je mukallidu (običnom muslimanu) dozvoljeno da slijedi koga hoće od učenjaka.

Drugo mišljenje – da obavezan da pita onoga koji je njemu najučeniji i najpouzdaniji.

Treće mišljenje – da treba da slijedi onog učenjaka koji daje najstrožije i najoštrije odgovore.

Četvrto mišljenje – da treba da slijedi onog učenjaka koji daje najlakše i najblaže odgovore.

Odabrano mišljenje po ovom pitanju je, a Allah zna najbolje, spoj između prvog i drugog mišljenja. To jest, da je mukallidu (običnom muslimanu) dozvoljeno da pita koga hoće od učenjaka prije nego što su poznata njihova mišljenja, a dokaz za ovo je idžmau ashaba. A nakon što su poznati stavovi učenjaka mukallid je obavezan da slijedi onog učenjaka koji je najučeniji, najbolji i u čije znanje ima najviše povjerenja zbog dokaza koji je već spomenut.

Ve billahi tevfik.

Izvor: http://www.ehlus-sunne.ba

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com