Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Skoro da nema razilaženja među učenjacima da je dozvoljeno (preciznije pohvalno i preporučeno) davati zekat i sadekatul-fitr (po tri mezheba mimo malikija) onima koji su se posvetili traženju šerijatskog znanja.

S tim da se učenjaci razilaze oko šartova koje treba ispuniti talibul-ilm da bi mu bilo dozvoljeno uzimati zekat i sadekatul-fitr. Takođe, učenjaci imaju različito tumačenje fonda zekata pod koju potpada talibul-ilm (onaj koji traži znanje) kojem je dozvoljeno uzeti zekat.

Pa tako, skupina učenjaka uslovljava sljedeće šarte za dozvolu:

Prvi – da je znanje koje traži čisto šerijatsko znanje (tefsir, hadis, akida, fikh …) ili pomoćne šerijatske znanosti poput arapskog jezika, usulul-fikha, hadiske terminologije i slično.

Drugi – da ako bi se bavio zaradom i traženjem opskrbe za sebe i porodicu da bi ga to spriječilo i odvelo od traženja šerijatskog znanja.
Oko ova dva šarta skoro da nema razilaženja.

Treći – da je talibul-ilm fekir ili miskin, tj. siromašan jer se zekat ne daje bogatom.

Kažu da je smisao ovog šarta u tome što ako bio siromašan (fekir ili miskin) i sposoban za zaradu a ne bi se bavio traženjem šerijatskog znanja ne bi mu bilo dozvoljeno uzimati od zekata, jer je u vjerodostojnom hadisu (bilježe ga Ebu Davud i Ahmed) došlo: „Zekat nije dozvoljen bogatom niti jakom sposobnom za zaradu“. Na ovom stavu (šartu) su šafije i hanabile.

Dok hanefije i mnogi drugi učenjaci dozvoljavaju talibul-ilmu koji se posvetio traženju znanja da uzima zekat makar bio i bogat i u mogućnosti da zarađuje.

Hanefijski učenjak Ibn ‘Abidin, nakon što je prenijeo tekst iz hanefijske knjige El-Mebsut „Nije dozvoljeno davanje zekata onome ko posjeduje nisab osim talibul-ilmu, borcu (mudžahidu) i hadžiji koji je ostao bez imetka“, kaže: „Talibul-ilmu je dozvoljeno da traži od zekata i sličnog makar bio sposoban za zaradu jer da nije talibul-ilm ne bi mu bilo dozvoljeno tražiti“.

Zatim, učenjaci imaju dva tumačenja pod kojima se talibul-ilmu dozvoljava uzimanje iz zekata:

Prvo tumačenje – da talibul-ilm koji se posveti izučavanju šerijatskih znanosti te zbog toga nema od čega da izdržava sebe i svoju porodicu, on spada u kategoriju FUKRA’ ili MESAKIN, tj. siromašnih, koji su spomenuti u fondovima zekata. To jest, njemu se daje zekat zbog siromaštva. A ako je bogat njemu nije dozovljeno uzimati od zekata. Ovo je tumačenje šafija i hanabila.

Drugo tumačenje – da talibul-ilm koji se posveti izučavanju šerijatskih znanosti potpada pod kategoriju zekata FI SEBILLAH, tj. da je traženje znanja vrsta džihada i da onome ko traži šerijatsko znanje nije uslov da bude siromašan da bi mu bilo dozovljeno uzimati zekat kao ni mudžahidu dobrovoljcu. Hanefijski učenjak Ibn ‘Abidin prenosi da neki učenjaci hanefijskog mezheba fond „fi sebilillah“ tumače sa talibul-ilm. Na ovom drugom tumačenju su pored hanefija i učenjaka drugih mezeheba i mnogi savremeni uečnjaci. S tim da oni potpadanje talibul-ilma u kategoriju „fi sebilillah“ dokazuju vjerodostojnim hadisom kojeg bilježe Ahmed i Nesai a u kojem je došlo: „Vodite džihad protiv mušrika svojim imecima, životima i jezicima“.

Kažu da je u ovom hadisu borba jezikom, a to je šerijatsko znanje, nazvana džihadom, pa je time traženje znanja vrsta džihada.

Prema tome, onome ko traži šerijatsko znanje, ako bi ga traženje opskrbe spriječilo od te plemenite misije, dozvoljeno je da uzima zekat i izdržava sebe i svoju porodicu od toga, svejedno bio bogat ili ne, s tim da je bolje bogatom da sam sebe izdržava.

A što se tiče davanja sadekatul-fitra talibul-ilmu, to se vraća na mes'elu fonda sadekatul-fitra. Naime, učenjaci imaju podijeljeno mišljenje oko fondova u koje se daje sadekatul-fira:

Tri mezheba, hanefijski, šafijski i hanbelijski, su na stavu da se sadekatul-fitr daje u osam fondova kao i zekat.

Dok malikije, a što je izabrao i šejhul-islam Ibn Tejmije, smatraju da se daje samo siromašnima dokazujući to onim šo je došlo u hadisu sa dobrim senedom da je sadekatul-fitr „Hrana za siromašne“.

I na kraju, imajući u vidu da se učenici medresa i studenti islamskih fakulteta ubrajaju u TALIBUL-ILM (one koji traže šerijatsko znanje), jer su ovo u osnovi školske ustanove na kojima se prvenstveno izučavaju islamske znanosti i u kojima je akcenat na islamskom odgoju neuzimajući u obzir kritike i prigovore koji bi se mogli uputiti na adersu tih škola, dozvoljeno je istima da uzimaju zekat i sadekatul-fitr.
Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuh.

Hvala Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim.

Velika većina učenjaka je na stavu da je postaču dozvoljeno gutanje pljuvačke koja se inače nalazi u ustima postača, a što je bez sumnje ispravno, jer je to nešto čega je se teško čuvati i jer pljuvačka nije nešto što je došlo izvan usta i tijela.

A što se tiče kvarenja posta gutanjem slina, šlajma, flegme, sluzi ili hrakotine koji dođu iz nosa ili grla, po tom pitanju učenjaci četiri mezheba imaju podijeljeno mišljenje.

Po hanefijskom i malikijskom mezhebu i u rivajetu od imama Ahmeda spomenute stvari ne kvare post, jer njihovo gutanje iz usta nije došlo izvan usta pa time nema razlike između gutanja ovih stvari i gutanja pljuvačke.

Dok je po mezhebu šafija i hanabila postaču dozvoljeno gutanje ovih stvari sve dok ne stignu u usta, a ako dođu iz nosa ili grla u usta pa ih nakon toga postač proguta on je time pokvario post jer je to slično gutanju hrane.

Po ovom pitanju nema nekog direktnog šerijatskog teksta koji presuđuje i presijeca razilaženje učenjaka.

Najbliže je, a Allah zna najbolje, da gutanje spomenutih stvari prilikom posta ne kvari post pa makar se one progutale iz usta, pod šartom da postač tim gutanjem nema namjeru jedenja i pijenja. Argumenti koji prevagnjuju po ovom pitanju su činjenica da ove stvari nisu ušle u organizam izvan tijela, kao i to da ništa od spomenutog nije ni harana ni piće sa kojima se inače kvari post prilikog gutanja.

Prema tome, gutanje šlajma koje ti se dešava ne kvari post. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Hvala Allahu i neka je salat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:

Tvoje pitanje se vraća na poznatu savremenu mes'elu davanja zekata zaduženom zbog kamate.

Dizanje kredita sa kamatom je haram oko čega ne bi trebalo biti nejasnoće, pa makar se kredit koristio za džihad, gradnju džamije i slično.

Novčano pomaganje, zekatom ili sadakom, osobe koja je podigla kredit sa kamatom kako bi vratila taj kredit zavisi od stanja te osobe:

Prvo stanje – da se ta osoba pokajala (učinila tevbu) za dizanje kredita sa kamatom i to pokajanje (tevbu) jasno iskazuje i ispoljava.

Tada joj je dozvoljeno pomoći da isplati dug, a u ovo ulazi i davanje zekata zaduženom što je jedan od propisanih fondova zekata.

Drugo stanje – da se ta osoba nije pokajala za grijeh uzimanja kredita sa kamatom.

Onda joj nije dozvoljeno pomagati u vraćanju duga kamate, jer to predstavlja zabranjeno pomaganje u griješenju koje je zabranjeno kur'anskim ajetom: „I nemojte se međusobno potpomagati u griješenju i neprijateljstvu“ (El-Maide, 2).
Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Hvala Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:

Da bi se odgovorilo na ovo pitanje potrebno je ukratko obraditi dva pitanja: propis davanja zekata na voće i povrće i davanje zekata od strane poljoprivrednih i voćarskih proizvođača.

Propis davanja zekata na voće i povrće

Nema razilaženja među učenjacima da je u osnovi vadžib davati zekat na žitarice i plodove, s tim da se razilaze oko detalja na koje plodove se daje. Po većini učenjaka nisab za žitarice i plodove je 5 tovara, odnosno 650 kg za pšenicu, a za druge žitarice oko 600 kg. Također, složni su da nije uslov obaveze davanja da prođe godina dana od ubiranja (kao kod drugih vrsta imetka).

Razilaženje učenjaka oko davanja zekata na žitarice i plodove se može rezimirati u sljedećem:

Prvi stav – da se zekat na žitarice i plodove daje samo u četiri vrste koje su somenute u hadisu, tj. pšenica, ječam, datule i grožđice.

Ovo je mišljenje Ibn Omera, radijallahu anhuma, Hasana el-Basrija, Sevrija, Š'abija, Ibn Sirina, Ibn Mubareka i drugih od selefa, a ujedno je ovo rivajet imama Ahmeda i stav Ibn Hazma. A od savremenih učenjaka su ga izabrali Ševkani i Albani.

Dokazuju to sa hadisom koji se prenosi od Muaza i Ebu Muse, radijallahu anhuma, u kojem je došlo da ih je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, poslao u Jemen da pouče ljude stvarima vjere i naredio im je da uzimaju zekat od četiri stvari: pšenice, ječma, datule i grožđice“. Hadis bilježe Hakim i Bejheki, a vjerodostojnim ga ocjenjuje šejh Albani.

Bilo je poznato da ljudi imaju hrane i imetka i u drugim stvarima, a Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, im je naredio da uzmu samo od ovih vrsta žitarica i plodova.

Drugi stav – da se zekat na žitarice i plodove daje u svemu što je osnovna hrana koja se može uskladištiti, tj. da se ne kvari duže vremena.

Ovo je mezheb malikija šafija.

Po ovom stavu zekat se daje na kukuruz, rižu i tome slično, a ne daje se na orahe, pistacije, lješnjake i slično. Jer je prvo osnovna životna hrana a drugo nije iako se može uskladištiti.

Dokaz im je kijas (analogija) na četiri vrste koje su spomenute u hadisu, jer je zajednička osobina spomenutih vrsta da su osnovna hrana i da se mogu uskladištiti.

Treći stav – da se zekat na žitarice i plodove daje u svakoj hrani koja se može osušiti, mjeriti obimom i koja ostaje duže vremena (tj. može se uskladištiti).

Ovo je napoznatiji rivajet od imama Ahmed, a unutar mezheba je više stavova.

Po ovom stavu zekat se daje na žitarice i plodove koji se mjere obimom (ne težinom) i koje se mogu uskladištiti poput leće, graha, datula, grižđica, badema, pistacija i slično. Razlikuje se od prethodnog stava u tome što se zekat daje i na hranu koja nije osnovna ishrana ljudi.

Dokazuju to sa hadisom mutefekun alejhi u kojem se navodi nisab: „Ne daje se zekat na ono što je ispod pet tovara“. Kažu da hadis ukazuje da se daje samo na plodove koji se mjere obimom. Kaže šejhul-islam, kao komentar na ovo dokazivanje, da je na osnovu hadisa ibret samo u hrani koja se uskladištava a ne mjerenju obimom.

Četvrti stav – da se zekat na žitarice i plodove daje u svemu što izađe iz zemlje od onoga što siju i sade ljudi. Tj. daje se i na voće i na povrće.

Ovo je stav hanefijskog mezheba, Omera ibn Abdulaziza, Davuda Zahirija, Ibnul-Arebija i od savremenih učenjaka Kardavija.

Dokazuju svoj stav sljedećim argumentima:

1- Ajet: „O vjernici, udjeljujte od lijepih stvari koje stječete i od onoga što vam mi iz zemlje dajemo“ (El-Bekare, 267). Kažu: u ajetu nema razlike između onoga u čemu se daje.

2- Ajet: „I dajte na dan žetve i berbe“ (El-En'am, 141) Kažu: a na početku ajeta je spomenuta različita vrsta hrane: vinogradi, maslina i šipci.

3- Hadis: „Ono što navodnjava nebo, dajte desetinu, a ono što vi navodnjavate, dajte pola desetine“. Kažu: u hadisu nema razlike između osnovne i druge hrane niti između one koja se može uskladištiti i koja ne može.

Komentar na ove argumente je da su oni opće prirode, a u sunnetu je pojašnjeno na koje plodove se daje a na koje nisu davali (voće i povrće) a bili su prisutni u njihovo vrijeme.

Odabrano mišljenje, shodno jačini dokaza, je drugo mišljenje učenjaka, tj. da se zekat na žitarice i plodove daje u svemu što je osnovna hrana koja se može uskladištiti.

Drugm riječima, ne daje se na voće i povrće. Jer u vrijeme Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, u Medini se sijalo razno povrće a u Taifu raznorazno voće, a Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nije naredio da daju zekat na voće i povrće.

Prema tome, na maline ili kupine i ostalo voće i povrće (koje nije osnovna hrana i ne može se uskladištiti) ne daje zekat onaj ko ne sije radi trgovine, prodaje i zarade, a Allah zna najbolje.

Davanje zekata od strane poljoprivrednih i voćarskih proizvođača

A što se tiče poljoprivrednih i voćarskih proizvođača (pojedinaca ili firmi) koji se bave proizvodnjom voća i povrća sa ciljem prodaje istih, oni su obavezni davati zekat ne na voće i povrće nego na trgovaćku robu, jer se oni bave proizvodno-trgovačkim poslom. Ili su obavezni da daju zekat na novčanu zaradu od tog posla.

Uslov da bi se davao zekat na trgovačku robu (ili novac) je da roba (ili novac) dostigne nisab i da od tog vremena prođe godina dana. Nakon godine dana na postojeću vrijednost trgovačke robe (ili novca) se daje 2,5% zekata u novcu.

Nisab za trgovačku robu i novac je nisab zlata, tj. vrijednost 85 grama zlata. Zadnjih godina je nisab u zlatu bio oko 3000 eura ili 6000 KM.

Praktičan primjer davanja zekata na poljoprivredno i voćarsko poslovanje bi bio sljedeći:

– Prva solucija: Ako proizvođač uloži u poslovanje 3000 eura ili više (tj. u kupovinu sjemena, sadnica i ostalog), on od momenta pokretanja posla ima nisab za zekat. Od tog vremena on će izvršiti sijanje ili sađenje i sve ostalo što ide da bi na kraju u vrijeme berbe rasprodao plod. Ako godina bude plodna i rodna, bez prirodnih nepogoda, očekivati je da zaradi u tom poslu. Recimo da je zaradio 7000 eura. Nakon godinu dana od početka pokretanja posla proizvođač je dužan da utvrdi tačnu vrijednost imetka koju ima tada kod sebe od tog posla (pri čemu sabere novac i vrijednost poljoprivredne robe). Ono što je u međuvremenu potrošio na porodicu ili vraćanje dugova ili slično, to se ne računa naravno. Recimo da kod sebe nakon godinu dana ima 5000 eura, on je dužan na tu sumu da izdvoji zekat.

Naravno, ako proizvođač bude nakon berebe u gubitku tako da izađe iz nisaba prije isteka godine dana od početka poslovanja, on nije dužan da izdvoji zekat.

– Druga solucija: Ako proizvođač uloži u poslovanje manje od nisaba, tj. manje od 3000 eura. A zatim nakon berbe sa zaradom uđe u nisab, tj. kada sabere uloženo i zaradu ima više od 3000 eura, on od tada računa godinu dana. Pa kada prođe godina dana, a on u međuvremenu nije izašao iz nisaba, obavezan je na postojeću sabranu vrijednost u robi i novcu dati zekat.

Napomena: zekat se ne daje na sredstva koja se ulože u kupovinu alata i prevoznih sredstava koji se kupe i koriste prilikom poslovanja. Tj. njihova vrijednost se ne ubraja u trgovačku robu na koju se daje zekat.

Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Hvala Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:

Hodžarina i troškovi struje za džamiju ne ulaze ni u jedan od 8 fondova zekata. Shodno tome, onaj ko da zekat u spomenuto nije ispunio svoju obavezu davanja zekata niti mu je ibadet primljen.

Jedan od 8 fondova u koje se daje zekat je „fi sebilillah“, tj. na Allahovom putu. U taj fond po šerijatskim tekstovima u kojima je pojašnjen ovaj fond ulazi:

1- davanje mudžahidima (borcima na Allahovom putu),

2- za potrebe džihada

3- i onome ko nije obavio hadždž islama.

A skupina učenjaka u ovaj fond ubraja:

4- talibul-ilma (onog ko traži znanje, uči islam ili studira islamske znanosti),

5- i finansiranje davetskih aktivnosti.

Prema tome, hodžarina i plaćanje struje u džamiji ne ulazi u ovaj fond.

Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com